Posjet izložbi i sudjelovanje na tribini su besplatni.

Više o tribini: “Tema tribine je stanje arhitektonske i urbanističke baštine na primjeru Brodarskog instituta u Aveniji Većeslava Holjevca 20 u Zagrebu. Povod za razgovor je neizvjesna sudbina ovog iznimno vrijednog multifunkcionalnog kompleksa, koji je gašenjem primarne funkcije poput brojnih kvalitetnih ostvarenja socijalističkog modernizma prepušten likvidaciji koja donosi propadanje. Tribina će predstaviti slučaj Brodarskog instituta, ilustrativan za situaciju gdje izostaje društvena svijest o kvaliteti i vrijednosti građevina i ambijentalnih cjelina javne namjene iz razdoblja socijalističkog modernizma. Namjera je ovim razgovorom ukazati na akutne probleme koji su rezultat nedostatnog pravnog okvira za provođenje zaštite arhitektonskih i urbanističkih ostvarenja u praksi, kao i otvorenih proceduralnih pitanja. Cilj je potaknuti dijalog između predstavnika profesionalne i šire javnosti o ključnim pitanjima konteksta u kojem arhitektura i urbanizam imaju formativne, kompleksne uloge u afirmiranju proizvodnje novih kulturnih vrijednosti. Stoga će se u razgovoru naglasiti aspekti planiranja i izgradnje Novog Zagreba i Zagrebačkog velesajma, osobito kao mogućnost prepoznavanja i razumijevanja postojećih urbanih i arhitektonskih vrijednosti.”

“Izložba predstavlja djelovanje Marijana Haberlea (1908.-1979.), jednog od protagonista moderne arhitekture u Hrvatskoj. Haberle je brojnim arhitektonskim ostvarenjima ostavio neizbrisiv trag u arhitektonskoj kulturi i današnjem urbanom identitetu Zagreba, ali i drugih gradova diljem Hrvatske, od Slavonskog Broda do Siska. Zagrebački zbor (današnji Studentski centar) i Tehnički muzej, Brodarski institut, hotel na Plitvicama, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, neki su od najistaknutijih primjera u Haberlevom impresivnom opusu. Namjera je ovom izložbom u dijalogu arhitektonskih fotografija izvornog i današnjeg izgleda, nacrta, vizualno dojmljivih crteža i filma, podsjetiti na značenje i vrijednost poznatih, ali i rasvijetliti još uvijek nedovoljno poznate doprinose Marijana Haberlea ostvarenju vizija moderne arhitekture i time pridonijeti prepoznavanju kvalitete prostora u kojem živimo”, piše Jasna Galjer.

Prostor na adresi Nova cesta 128 otvorila je izložba Don’t kill the grasshopper umjetnice Marianne Nardini, koja je ujedno bila i prva rezidentica programa Dnevna soba usmjerenog razvoju i produkciji istraživanja mladih umjetnika_ca ili kolektiva. Osim produkcijskih i prostornih uvjeta za rad, KUĆĆA im omogućuje umjetničko i kustosko savjetovanje, te pruža podršku u umrežavanju s drugim lokalnim i inozemnim umjetnicima i kustosima. Pristup je to koji kolektiv razvija od svojeg prvog velikog projekta u HDLU-u, a s jednakom spretnošću, senzibilitetom i znanjem ga nastavlja i u trešnjevačkom prostoru u nastajanju. U zajedničkom razgovoru rekli su nam više o tome kako vide njegov daljnji razvoj te kakve modele suradnje s mladim umjetnicima i umjetnicama imaju u planu. 

Možete li nam za početak reći kako ste i zašto nakon godina suradnje kroz različite formate došli na ideju osnivanja zajedničkog kolektiva i udruge? 

Luja: Ideja za osnivanje kolektiva bila je sasvim prirodna: Klara, Jurica i ja dugogodišnji smo prijatelji, a kroz zajednički profesionalni rad – kako kustoski, tako produkcijski i menadžerski – od početka nam je bilo jasno da dobro funkcioniramo. Nalazili smo se na planu umjetničkog i kustoskog interesa koji smo željeli zajedno istražiti. To se dogodilo za 36. salon mladih gdje smo imali priliku ne samo se samostalno predstaviti široj kulturnoj sceni, već se pobliže upoznati s našom generacijom umjetnika. Rad u udrugama koje postoje već desetak, ako ne i dvadesetak godina implicira djelovanje u okviru definiranog i etabliranog profila: što je s jedne strane prednost, ali i ograničenje pri oblikovanju nečega novog. Htjeli smo početi od “nule” – zauzeti vlastiti prostor koji nije samo fizički nego prije svega poetički, kako na lokalnoj tako međunarodnoj sceni.

Jurica: Kao što je rekla Luja, privatno i profesionalno smo povezani već dugi niz godina, no htjeli smo zauzeti novi prostor koji je podložan stalnim transformacijama i to je na neki način informiralo i oblike našeg kustoskog i programskog djelovanja. U suštini smo htjeli postaviti testing ground, polje neopterećeno formatima, a obilježeno istraživanjima neizvjesnosti i nestabilnosti koje naravno proizlaze iz intenzivne okruženosti krizama, ali također i iz potentnog promišljanja labavih zona između stvarnog i fiktivnog, stvarnosti umjetničkog rada i otvaranja novih svjetova – a koje se odražava u samom imenu. KUĆĆA kao nešto privatno, familijalno i intimno, ali s odmakom, aludirajući na određenu poetičku zazornost. 

Kako je došlo do suradnje sa Salonom mladih? Je li vam od početka cilj bio fokusirati se na mlade umjetnike i umjetnice? 

Klara: Rad s mladom generacijom dolazi nam prirodno jer smo i mi dio iste. Prva grupna izložba na kojoj smo Luja i ja radile bila je Transform…ation of image 2016. godine, u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na tom projektu smo imale priliku upoznati ALU kroz druženje i rad sa studentima i asistentima nakon čega smo nastavile pratiti njihov rad. Na sličan način, 36. salon mladih bila je odlična prilika za intenzivan rad s velikim brojem mladih umjetnica i umjetnika odmah nakon osnivanja kolektiva. Razvijajući temu Salona nije nam bilo teško u obzir uzeti mlađu generaciju kojoj je poziv usmjeren jer je to upravo scena s kojom smo najbliže upoznati. 

Jurica: Fokus na mlade umjetnike_ce je logičan s obzirom na dijeljenu generacijsku pripadnost i u tom je smislu zaista zahvalan s obzirom na zajednički jezik. Na primjeru Parazita 36. izdanja Salona mladih, polazili smo od osjećaja paraliziranosti za koje smo znali da će rezonirati među pripadnicima naše generacije. No, odlučili smo unatoč tim osjećajima predstaviti jednu transformativnu vitalnost i snagu umjetničkog djelovanja kroz prvenstveno metodološki postavljen okvir djelovanja metodama opstrukcija i iritacija. 

Je li želja za otvaranjem vlastitog galerijskog prostora bila prisutna od samog osnutka ili se profilirala tijekom rada? 

Klara: Prostor je odabrao nas – to je privatni obiteljski ured koji je više od 15 godina bio neiskorišten. Bilo nam je drago što se nalazi na Trešnjevci jer je to vrlo živ i zanimljiv kvart u kojem imamo mnoge susjede s nezavisne kulturne scene poput Šesnaestice i BLOK-ove Baze. Mogućnost korištenja tog prostora bila je zasigurno veliki motivator u samom osnivanju. Između ostalog, kao kolektiv smo htjeli djelovati u produkciji umjetničkih radova, a jedan od formata koji nam se činio uzbudljivim je upravo rezidencijalni boravak koji smo mogli odmah početi razvijati i tako je nastao projekt Dnevna soba. 

Jurica: To nam je pitanje od početka bilo bitno, i upravo je povezano s ranijim iskustvima. Radili smo u dvije udruge koje nemaju svoj prostor i znamo koliko vremena i energije odlazi na pregovaranje s drugim prostorima koji mogu udomiti tvoje sadržaje tako da nam je to bio jedan od prioriteta. Također, za neku energiju i mogućnost konstantnog flowa, odnosno razmjenu i suradnju s drugim ljudima jako nam je bitno da ovo nije samo galerijski, već primarno rezidencijalni i radni prostor za nas i za umjetnike.

Luja: Mislim da galerijski prostor dopušta i slobodu za ad hoc odluke, nešto što se dogodi spontano, tijekom rezidencije ili nekog programa. Ne moramo pregovarati za prostor, tražiti termine i slično, već ideju možemo realizirati ovdje. To pitanje kreativne kontrole je dosta važno.

Kako su reagirali susjedi iz kvarta, jesu li posjetili izložbu?

Klara: Susjedi su već za vrijeme renovacija bili znatiželjni oko novog prostora u dvorištu zgrada! Nadamo se ostvariti čvršći odnos s njima jednom kad započnemo neki radionički ili diskurzivni program kroz koji bismo se mogli bolje upoznati kao i kad ostvarimo uvjete za redovito radno vrijeme. Zasad se još uvijek čine sramežljivi i ne žele samo tako ući, ali naš izlog je ovih dana prilično zanimljiv i definitivno plijeni pogled! 

Spomenuli ste i rezidencijalni program Dnevna soba koji se također odvija u prostoru galerije. Možete li reći nešto više o tome kako ste zamislili njihovu interakciju?

Luja: Rezidencijalni program zamišljamo kao bazu, konceptualno izvorište i konzistentni element našeg djelovanja iz godine u godinu. Odvijat će se svake godine kroz proljeće, dok će ostatak godine bit posvećen realizaciji izložbi, performansa, radionica ili publikacija. Osim te praktične kategorije prostor nam je važan kao mjesto živog susreta i zajedničkog rada kustosa, umjetnika, teoretičara, znanstvenika ili kakvog god suradnika. U tom smislu, nije nam ključno da se KUĆĆA etablira kao galerijski prostor koji iz mjeseca u mjesec nudi nekakav – u stvari jednosmjeran – kulturni sadržaj, već kao polazišna točka za širi okvir djelovanja. Po pitanju same rezidencije, umjetnici s kojima radimo i s kojima ćemo raditi ondje strukturirano razvijaju rad kroz nekoliko mjeseci unutar kojih razvijamo ideje i generiramo projekte koji nadilaze našu trešnjevačku bazu.  

Klara: Dnevna soba je i čvrsto polazište za dugoročnu suradnju s umjetnicama_ima na svim nadolazećim projektima KUĆĆA-e, bilo da se radi o izložbama ili nekom diskurzivnom, radioničkom ili drugom formatu. Aktivno radimo na koprodukciji i distribuciji s međunarodnim organizacijama i akterima i želimo da naši umjetnici iskoriste te opcije. Vraćajući se na izgradnju zajednice, dosad smo sa svim umjetnicima s kojima smo blisko radili ostali u redovitom kontaktu. Veselimo se vidjeti njihove poduhvate i posebno nam je drago sudjelovati u njima. 

S obzirom na to da tako blisko surađujete s umjetnicima, koliko ste uključeni u sam proces nastanka radova? Vodite li razgovore tijekom nastanka ili dajete smjernice u početku? Kako to ide?

Jurica: Volimo biti u toku, a tako je zapravo bilo i sa Salonom mladih. Imali smo sastanke s umjetnicima koji su razvijali nove radove. To su dinamični i neopterećeni razgovori u kojima dijelimo kreativne inpute, i bez nekog autoriteta. Naravno, na Salonu su postojala određena ograničenja naše uključenosti zbog obujma izložbe, no bilo nam je važno pratiti procese nastanka posebice onih radova koji su nastajali za tu izložbu poput onih Andreja Beštaka i Anje Leko, kolektiva Medium movement, Marianne Nardini i Gaie Radić. 

Klara: Način rada ovisi i o umjetnicima. Ponekad je odnos formalniji, posebno u početku, ali svakako i opušteno jer ne očekujemo u potpunosti razrađen i zapakiran projekt. Ne želimo nametati svoje ideje pa se okrećemo postavljanju pitanja. Na primjer, Marianna se na svojoj rezidenciji većinski fokusirala na eksperimentiranje s njoj novim materijalima poput bitumena, kako bi dobila što vjerniji prikaz svoje zamisli u instalaciji. Ovdje smo intenzivno sudjelovali u pronalasku savršenog recepta za slime, odnosno ljigavce, što je bilo neuobičajeno, ali zabavno! 

Što je s virtualnom sferom? Hoće li galerija funkcionirati tako da dugoročno prati rad umjetnika i virtualno i imate li neki plan što se tiče prezentacije radova?

Luja: Još uvijek tražimo model koji bi najbolje funkcionirao na virtualnoj razini, ali takav pothvat također podrazumijeva protok vremena u najbanalnijem smislu – odnosno, akumulaciju nekakvog sadržaja o kojem bi mogli razmišljati, ali i financijsku podršku koja je specifično predviđena za oblikovanje online sadržaja. Taj element je svakako važan u angažiranju međunarodne publike, ali nam je posebno zanimljiv u retroaktivnom postupku mapiranja šire mreže tema, susreta i uopće konteksta.

Jurica: Ono što želimo izbjeći je puko dokumentiranje i prenošenje radova na web, što se zadnjih godina često predstavlja kao virtualni muzej, te promatrati web kao ekstenziju galerijskog i rezidencijalnog prostora te našeg djelovanja. Pritom nam je važno uzeti u obzie njegove konceptualne okvire koji su obuhvaćeni pitanjima reprezentacije umjetničkih radova te njihove digitalne prisutnosti s obzirom da živimo u dobu u kojem se produkcija i diseminacija umjetnosti zaista transformirala. Također, arhiviranje ipak podrazumijeva neke unaprijed definirane metodologije koje ponekad mogu biti krute, a mi ne želimo nametati formate. Želimo pratiti pojedinačne projekte i vidjeti što im inherentno odgovara u digitalnom prostoru, a ne obrnuto.

Planirate li na neki način uspostaviti suradnju sa studentima, primjerice Akademije likovnih umjetnosti? Oni su prošlo ljeto imali intervenciju baš na Trešnjevci, u suradnji s udrugom BLOK i inicijativom Mapiranje Trešnjevke.  

Luja: Od 2022. sam zaposlena kao asistentica pri Odsjeku za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje s profesoricom Jasnom Galjer već mnogo godina surađujemo u okviru izbornih i obveznih kolegija – kako povodom specifičnih projekata kao što je KONTEJNER-ov Kratki spoj, tako i povodom umjetničkih događanja kao što je bio 36. salon mladih. Taj oblik suradnje planiramo dalje nastaviti i iznimno nam je važan, ne samo zbog prijenosa znanja i upoznavanja studenata s našim djelovanjem, već zbog produktivnih dijaloga koji se otvaraju u susretu s mladim, potencijalno budućim povjesničarima umjetnosti, kustosima ili teoretičarima. Uz to, surađivali smo kroz različite formate s profesorima i studentima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu što svakako namjeravamo dalje nastaviti u obliku predavanja ili radionica.

Klara: Ove godine započinjemo i novu suradnju! Josip Zanki nas je pozvao da održimo predavanja ili radionice za studente doktorskog studija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koje bi se odvijale na jesen. Imali smo priliku pratiti izvannastavne programe poslijediplomskog studija ALU prošle godine pa nam je drago ovog puta sudjelovati u ulozi predavača. Nadamo se da će se i ova suradnja, kao i već spomenuta s Odsjekom za povijest umjetnosti, dugoročno održati.

Jurica: Na logiku našeg djelovanja uvelike utječe sukreiranje sadržaja od satelitskih popratnih programa poput cikličnih suradnji s Odsjekom za povijest umjetnosti do lokalnog i međunarodnog umrežavanja. Te smo procese uključili već na Salonu mladih pozivom lokalnih inicijativa poput Garaže Kamba i Planeta kao mjesta sastajanja lokalne umjetničke i dizajnerske scene, pa do međunarodnih partnera organizacije BLOK Magazine (Poljska), Rupert (Litva) i Shedhalle (Švicarska), kustosa Posta Brothersa (SAD) te slovenskog časopisa Šum koji je povodom Salona mladih kreirao novo izdanje posvećeno konceptu parazitiranja. Naravno, tu praksu nastavljamo pa tako, osim Odsjeka za povijest umjetnosti, s Josipom Zankijem razvijamo i program za studente Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao i s nizom međunarodnih organizacija s kojima trenutno razrađujemo modele koprodukcije i distribucije. 

Koji su vam planovi za budućnost, imate li već kristalizirane projekte i kako namjeravate razvijati red kolektiva?

Luja: Osim rezidencijalnog programa na proljeće za koji je trenutno otvoren poziv do 1. ožujka, iznimna nam je čast da smo ove godine pozvani kurirati 63. Porečki Annale koje će se odviti na ljeto. Između ostalog, ondje ćemo predstaviti oko pet posve novih produkcija domaćih autora – a iste te produkcije bit će prezentirane u Zagrebu kao samostalne izložbe u našem prostoru. Tema Annala će odraziti poetičke interese koje smo nastojali započeti s izložbom Paraziti: zanima nas status umjetničkog djela kao aktivnog dijela stvarnosti, stvarnosti koju u osnovi zamišljamo kao ontološki izravnjen teren unutar kojega se kroz kontinuirane procese djelovanja i postajanja generiraju alternativni modeli sadašnjosti i budućnosti. U tom okviru nas specifično zanima mjesto tehnoloških sistema i tehnološke misli u aktualizaciji novih fenomenoloških i epistemoloških kategorija: stranih, hibridnih subjektiviteta, autonomnih sustava, narativa koje presijecaju ili petljaju bilo vrijeme, povijest, materiju.

Jurica: Na tom tragu razvijamo višegodišnju strategiju kustoskog istraživanja koje će, što se formata tiče, biti fokusiran na produkcije mladih domaćih umjetnika, koprodukcijske projekte s međunarodnim partnerima, edukativne programe za umjetnike i studente, kao i izložbene programe i publikacije s lokalnim i međunarodnim teoretičarima i umjetnicima koji se trenutno razvijaju. Posebice nam je bitno, unatoč nezahvalnom cikličnom modelu funkcioniranja proizvodnje sadržaja u umjetnosti, u svom djelovanju inzistirati na ostvarenju dugoročnog razvoja kustoskih i umjetničkih koncepata, lišenih pritisaka projektne finalizacije, a ispunjenih otvorenim prostorom za testiranje i eksperimente – kako za nas tako i za umjetnike_ce!

Izložba se sastoji od tematskih cjelina koje predstavljaju osnovne segmente Planinšekovog opusa u kontekstu tadašnjih zbivanja koja su imala značajnu ulogu u recepciji dizajna, od njegovog studija na arhitektonskom odjelu Akademije za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, postava izložbi, urbanih intervencija i projekata za interijere, s težištem na djelovanju u području produkt dizajna. Izložba se sastoji od predmeta i dokumentacije te građe koja dopunjava kronologiju njegove profesionalne karijere. Velika većina izložene građe predstavlja se javnosti prvi puta, a korišteni su predmeti iz fundusa Tehničkog muzeja, obiteljske ostavštine, Kabineta grafike HAZU, NSK i privatnih zbirki. Izložbu je priredila Jasna Galjer.

Bruno Planinšek (1930 – 2002.) studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (1950-1955.), gdje je stekao zvanje akademskog arhitekta i edukaciju zasnovanu na avangardnim eksperimentalnim modelima utemeljenim na tradiciji Bauhausa. To ga je usmjerilo izrazito širokom polju interdisciplinarnog bavljenja dizajnom. 

Izložba će biti otvorena od 15. prosinca do 15. ožujka u Tehničkom muzeju u Zagrebu.

Prva izložba okupit će sva važna djela i umjetnike tog pokreta. Uz raznovrstan i zanimljiv popratni program organizatori će proniknuti u tajnu tog fenomena, ali i ukazati koliko su njegove ideje i danas aktualne i svježe, prisutne i primjenjive u umjetnosti i srodnim disciplinama. Na drugom katu izložbenog prostora oživjet će svih pet manifestacija Novih tendencija i u kronološkom slijedu od 1961. do 1973. godine pokazati zašto su ondašnja Gradska galerija suvremene umjetnosti i grad Zagreb bili upisani kao svjetsko središte umjetničkih događanja. Publika će moći razgledati radove novotendencijaša kao što su Jesus Rapgael Soto i Koloman Novak. Dio izložbe bit će posvećen i dokumentacijskoj i arhivskoj građi Novih tendencija koja se čuva u MSU-u, kao što su korespondencija umjetnika i galerista, izjave umjetnika i teoretičara, programi, povijesne fotografije.

Kao dio bogatog popratnog programa u petak, 15. travnja, održat će se okrugli stol o fenomenu Novih tendencija. Kustosica izložbe je Ivana Janković, a autor postava Darko Fritz. Autorski tim čine: Kristina Bonjeković-Stojković, Nataša Ivančević, Ivana Janković, Vesna Meštrić, Leila Topić i Jadranka Vinterhalter.

Izložba Arhitektura za humaniji svijet – Jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera za Expo 58, bit će postavljena na prvom katu prostora za povremene izložbe te će kroz odabir projekata autora Vjenceslava Richtera tematizirati ulogu propagandnih izložbi od druge polovine 1940-ih do sredine 1960-ih godina u promociji nacionalnog identiteta, a sastoji se od nekoliko razina prezentacije. Izbor eksponata se zasniva na arhivskom materijalu iz fundusa MSU, video i filmskoj dokumentaciji, fotografijama, crtežima i nacrtima paviljona i detalja postava, posuđenim djelima iz Moderne galerije u Zagrebu, Moderne galerije u Ljubljani, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka. Autorica izložbe je dr.sc. Jasna Galjer.