Dok su Šnajderovi Hrvatski Faust ili Gamllet tradicionalne drame krležijanske inspiracije, dokumentarno-dramskih zahvata na tragu Weissove Istrage nije bilo. Razlozi tome su mnogostruki, ali među njih svakako ne spada manjak dokumentarne građe i historiografske literature, ponajprije one iz perioda socijalističke Jugoslavije. U našoj aktualnoj demokratskoj, nadasve slobodarskoj i po definiciji pluralističkoj javnoj sferi, oni koji se odvaže na istraživanje nestašluka kulturnog establišmenta od 1941. – 1945. uglavnom se suočavaju s raznim oblicima otpora i osporavanja. Mjere društvenih i intelektualnih aktivista sežu od strukovnog prešućivanja ili omalovažavanja do konkretnijih poteza poput prijetnji i zastrašivanja kao što je to dopalo, primjerice, Snježanu Banović nakon objave knjige Država i njezino kazalište – studije o funkcioniranju zagrebačkog HNK tijekom četiri ratne godine pod ustaškom vlašću.

Uzimajući u obzir istančani, tzv. dvostruko-konotativni senzibilitet hrvatske javnosti, predstava Nevjerojatno nepoznat slučaj Slavka G. iz Kutine nije mogla doći na svijet u primjerenijem trenutku. U koprodukciji CIRK Pozora i Ganz nove kulture promjene, Vedrana Klepica režira svoj tekst na temelju istraživanja koje je, kako stoji u programskoj knjižici, provela Nikolina Majdak. Ona je ujedno, uz Saru Stanić, i izvođačica predstave.  

Eponimni Slavko G. kutinski je odvjetnik i glumac Slavko Goldschmidt, Židov koji je skončao u Jasenovcu. O njegovom umjetničkom radu zna se izuzetno malo, osim da je bio uspješan komičar, koji je čak i u logoru nasmijavao. Ta ga sposobnost nije spasila pa je zajedno s još osamnaestero glumaca i muzičara ubijen kao čin odmazde zbog navodnih prekršaja jednog harmonikaša. Svjedoci su potvrdili da prekršaja nije bilo, da je masovno ubojstvo bila tek dokoličarska dosjetka raspoloženih jasenovačkih koljača. To saznajemo u predstavi. O svireposti spomenutih koljača, koja kreativnošću nadmašuje i najcrnje snuff fantazije, klanju djece, ritualnom ubijanju maljem ili lopatama pisano je mnogo, možda najživopisnije u spisima spomenutog Babića, primjerice u eseju Lopata i fosfor. Dokumentarna vjerodostojnost tih izvještaja nikad nije osporena a opet, čitajući ih, stječemo dojam pretjerivanja, makabrične fantastike koja zalazi u neukus prispodobiv torture pornu.

Imajući to na umu – i obilje i dramatičnost materijala – logično bi bilo posegnuti za tragičnom pričom našeg Slavka i pouzdanim dramatizacijskim i dramaturškim rješenjima složiti takvu priču koja će, kako napućuje Aristotel u svetom pismu dramske tehnike, sažaljenjem i strahom postići očišćenje takvih osjećaja. Autorskom timu nitko ne bi zamjerio takvu “lijenost”, odnosno poetičko igranje na sigurno. Srećom po nas, Klepica je odabrala teži i rizičniji put pa su onda i dobitci, sukladno poznatoj sentenci, puno veći.

Prije samog početka predstave publika je suočena s hladnim scenografskim rješenjem koje na prosceniju u istoj ravni sadrži stolce, nekoliko stalaka za note i par instrumenata te karijolu i lopatu. Nad njima je u naoko nestabilnoj ukošenoj poziciji obješena žičana konstrukcija s hladnim neonskim svjetlima koja pokriva čitavu scenu čime odaje dojam kaveza. Evokacija logorske elektrificirane ograde je jasna, no u kakvom odnosu to stoji s instrumentima i alatima koji u efektnim svjetlosnim aranžmanima Luke Matića figuriraju gotovo kao likovi? 

Predstava koju gledamo pokušaj je davanja odgovora na to pitanje: kako se kultura, konkretno hrvatska kultura nosi s problemom holokausta, odnosno ustaške zločinačke mašinerije? Poetički jasno profilirana u postdramskom ključu predstava ne nudi linearnu pripovijest koja bi pouzdanim afektivnim rješenjima ponudila identifikaciju s tužnom sudbinom kutinskog glumca te nas na kraju nagradila katarktičkim pročišćenjem. Umjesto toga, dobivamo svojevrsni Lehrstück, djelo koje nas kompozicijski, izvedbeno i tematski prisiljava na aktivno dograđivanje značenja. 

Prvih desetak minuta dvije izvođačice na slabo osvjetljenoj sceni, bez riječi, uz pratnju potmule muzike opipavaju rekvizitu, ispitujući njezinu materijalnost, iščuđavajući se njezinoj prisutnosti u očito logorskom okruženju. U minimalističkoj, ali efektnoj koreografiji Saše Božića, jedna drugu tegle i navlače, naglašavajući težinu svojih tjelesnosti. Prizor se naglo prekida i kreće simuliranje izvedbe operete Grofica Marica, mađarskog kompozitora Emmericha Kálmána, izuzetno popularnog tijekom 1920-ih. Iako židovskog porijekla, uspio je izbjeći sudbinu Slavka Goldschmidta pravovremenom emigracijom u SAD. 

Jedna izvođačica glumi dirigenta, druga pjevača, pjevajući egzaltiranom gestom na playback. Time nas ikonički podsjeća da je svaka umjetnička interpretacija uvijek medijatizirana, posredovana našim odabirom ulaska u problematiku, a ne tek zrcalo stvarnosti, kako bi neka moguća realistička poetika nalagala. Glumice potom, u hladnom izvještajnom tonu lišenom svake psihologizacije, izvještavaju o sudbini predstave, međunarodnom uspjehu te trivijalnim, operetski sladunjavim detaljima fabule. 

Ova nas predstava u ritmički odmjerenim sekvencama podsjeća da svjedočimo umjetničkoj konstrukciji, ne dozvoljavajući da se uljuljkamo u zavodljive zavijutke operetne intrige pa je gotovo besmisleno nizanje dogodovština operetnih junaka prekinuto žustrim, senzorno agresivnim prodorom sirenske buke. Protagonistice su sad u logoru i dijele mizerne porcije mahom vodenih splačina, čineći to naglašenim slapstickovskim pokretima i gestama, čitajući pritom grozomornu, objektivističku poeziju Charlesa Reznikoffa iz njegove zbirke Holokaust. 

Ovo nizanje kontrastnih prizora nema samo očuđujuću funkciju, nego ukazuje, te još važnije, uprizoruje ishodišnu kontradikciju konclogorske mašinerije kao kapitalističke mašinerije. U klasičnoj buržujskoj optici postojanje logorskih orkestara onkraj je zamislivog, međutim, kako nas Benjamin zlokobno upozorava: nema nijednog dokumenta kulture koji ujedno ne bi bio i dokument barbarstva. Klepica tu metaforu elegantno ilustrira višekratnim prizorima nasilja, i pucanja i kundačenja upravo stalkom za note.  

No ide i korak dalje u sistemskoj kritici pa poseže za zloglasnim Pasolinijevim Pismom studentima iz 1968. koji glumice distancirano čitaju. U toj se pjesmi Pasolini brutalno obrušava na studentski konformizam i oportunizam, stajući u studentskim prosvjedima na stranu policije kao uistinu obespravljene siromaške omladine, naspram dokonih studenata koji se ne usude dovesti u pitanje čitav kapitalistički sustav. U tom srazu Pasolini prepoznaje pravu klasnu borbu. A u takvoj vizuri logorski kulturni pogon predstavlja apogej pervertiranog sustava, a ne tek eksces koji izmiče svakoj mogućoj racionalizaciji.

Zadnja epizoda donosi poteškoće s pronalaženjem ikakvih relevantnijih podataka o Slavku Goldschmidtu i ističe slučajni pronalazak arhivskog materijala koji potvrđuje da je od 1928. do 1931., iako obrazovanjem pravnik, ipak bio član drame HNK. Glumice konstatiraju: “Tu smo stale. Je li to dovoljno?” i svjetla se gase. Ma kako dramaturški efektno rješenje za kraj predstave, očito je da tu nisu stale, nego su od sabranog materijala pokušale ponuditi jedan mogući odgovor na pitanje kako se kultura može nositi s ustaškim naslijeđem. 

Usuprot sramotnom kukavičluku i kalkulantstvu većine akademskih i kulturnih pogona po tom pitanju, u Nevjerojatno nepoznatom slučaju dobili smo umjetnički odvažan i domišljen pokušaj i etičkog i spoznajnog nošenja sa kulturnom logikom ustaškog sustava. Sustava koji, kako kazuje programska knjižica, više nikad ne bi smjeli ponoviti. Hoće li taj optimizam biti utemeljen, teško je prognozirati. Ali jedan od svakako časnijih oblika borbe protiv takvog zla postavljanje je pravih pitanja u pravom trenutku. Takvim pitanjima ova predstava obiluje.

Film Uvala, u produkciji Srpskog narodnog vijeća i Kolektora – Centra za vizualne umjetnosti, nastao je u okviru umjetničkog istraživanja za potrebe izložbe Slana: radikalni krajobraz. Povezivanjem krajobraza i njegovog povijesnog konteksta, autori ukazuju na čovjekovo djelovanje koje je oblikovalo prostor uvale; kroz sječu šume, prekomjernu ispašu, uspostavu logora te recentne turističke eksploatacije. Autori pišu: “Filmom propitujemo postupak (povijesnog) brisanja i negiranja mjesta zločina, koje se u ljeto 1941. zauvijek upisalo u surovi kameni krajobraz.”

Organizatori izložbe su JUSP Jasenovac, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Srpsko narodno vijeće i Kulturno informativni centar – KIC. U sklopu izložbe biti će organizirane spomen šetnje i obilasci logora Slana i Jasenovac, a program održavanja bit će naknadno objavljen.
 
Izložba ostaje otvorena do 23. kolovoza. Više informacija pronađite ovdje.

Izložba je posvećena jasenovačkim logorašima i logorašicama koji su u logor dospjevali s ustaškim uputnicama i odlukama o kaznama različitog trajanja. U središtu izložbe su policijski kartoni onih zatvorenika čije je zatočeništvo, uz neizostavna poniženja i mučenja, počinjalo fotografiranjem i policijskim ispitivanjem, a potom se nastavljalo deportacijom te na kraju završavalo konclogorom Jasenovac.

“Izložba koristi policijski karton kao arhivsko sredstvo učenja, ali i sjećanja”, ističu organizatori. “Time nekadašnji mehanizam dehumaniziranja ‘opasnih i nepoćudnih’, otvara mogućnost susreta sa ljudskim licima čiji su pogledi u objektiv sasvim sigurno označavali kraj života kakvog su do tada poznavali. Podaci iz kartona omogućuju rekonstruiranje dijelova njihovih života, njihovih socijalnoekonomskih (ne)prilika, izgleda za njihovo preživljavanje, neprestane agonije i straha.”

Izložba podsjeća na neka od imena koja su zahvaljujući svom političkom radu i antifašističkoj borbi već dugo poznata historiografiji, ali komemorira i one koji su vjerojatno do sada ostajali isključivo u sjećanjima svojih bližnjih i svojih zajednica. Njihove priče publika će imati priliku upoznati sve do 11. lipnja.

Autori postava su Đorđe Mihovilović i Aneta Vladimirov, uz suradnike Tenu Bakšaj i Nikolu Puharića. Vizualno i prostorno oblikovanje potpisuju Damir Gamulin i Antun Sevšek.

Tjednik Novosti već treći broj zaredom objavljuje dijelove iz knjige Slavka Goldsteina Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac u izdanju Frakture, što će i nastaviti u nadolazećem broju od 8. travnja. Goldstein se bavi demontažom revizionističke mitomanije oko Jasenovca, u onim dijelovima koje su objavile Novosti, specifično radom Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje, među ostalim, tvrdi da je “prvi Jasenovac ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za pristaše staljinskog Informbiroa”. 

Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je 2014. godine, a nakon upisa u Registar udruga Republike Hrvatske 2015. godine izdalo je svoje prvo izdanje – knjigu Jasenovački logori – istraživanja. Knjiga se, piše Goldstein, temelji na ranije objavljenim radovima: Tri jasenovačka logora Vladimira Horvata, Sabirni i radni logor Jasenovac Igora Vukića i Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima Stipe Pilića i Blanke Matković. 

“Prema njihovim tvrdnjama”, piše Goldstein o radovima navedenih autora, “Jasenovac 1941. – 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na bezbrojne tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama”.

Istovremeno, upravo se na tim “istraživanjima” temelji novi “dokumentarni film” redatelja Jakova Sedlara i scenarista Hrvoja Hitreca, čiju je premijeru u zagrebačkom kinu Europa, među ostalima, pohodio i stručnjak za “heroje, mučenike i šehide” Zlatko Hasanbegović i tom prilikom za Libelu rekao da je na premijeru došao jer je to “autorsko djelo”. Taj film, osim što, prema Goldsteinu, predstavlja ozbiljan falsifikat, završava svojevrsnom optužnicom, odnosno “tjeralicom protiv prvenstveno novinara Ferala Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, potom Josipa Manolića i Stipe Mesića, a navode se kao antihrvatski elementi koje treba počistiti”. 

Knjigu Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac Goldstein će predstaviti 8. travnja u HND-u, a o knjizi će još govoriti i povjesničarka Nataša Mataušić, izdavač Seid Serdarević i novinar i glavni urednik Novosti Ivica Đikić, koji je, uzgred budi rečeno, ovih dana primio prijetnju potpisanu od strane “pripadnika HOS-a iz Tomislavgrada” koji kažu da će u “velikom broju” doći na promociju Goldsteinove knjige, zbog čega su organizatori morali tražiti zaštitu policije. 

Podsjetimo i da je Koordinacija Židovskih općina u Hrvatskoj donijela odluku da ove godine neće sudjelovati u komemoraciji žrtvama logora Jasenovac i to zbog “neslaganja s politikom nečinjenja u odnosu na izmjene postava muzeja, odgađanje imenovanja Savjeta JUSP Jasenovac te dnevno politička događanja vezana uz relativizaciju i revitalizaciju ustaštva”, a bojkotu su se, kako piše Forum, pridružili i predstavnici srpskih i romskih nacionalnih manjina.

Može se tako zaključiti da u Hrvatskoj sve više i više prevladava atmosfera u kojoj se pripadnici manjina, novinari, znanstvenici i kulturni radnici ne mogu osjećati nimalo sigurno. A vlast, čini se, i dalje ne čuje dobro. Što i ne čudi ako uzmemo u obzir da u čitavom tom cirkusu ponekad i rado sudjeluje.

Piše: Vatroslav Miloš

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović prošloga je tjedna posjetila Jasenovac. No, ne kao dio službene komemoracije održane 25. travnja već nekoliko dana ranije, u tajnosti i bez najave. Ne bi se, doduše, mnogo toga moglo reći ni u obranu predstavnika vlasti koji su sudjelovali na službenoj komemoraciji, njihovi su govori licemjerje na pozadini svakodnevnog fašizma i revizionizma koji preplavljuje medijski i javni prostor, učionice, ulice, stadione, a bez žestoke i nedvosmislene zakonske reakcije. Institucija predsjednice nema nikakvo opravdanje svoje poštovanje iskazivati šuljajući se u tajnosti jer, kako kaže Tvrtko Jakovina u razgovoru s Tihomirom Ponošem, “šef države se ne postaje od nulte godine, politika ima svoj kontinuitet, posljednjih deset godina predsjednici su redovito išli na komemoraciju u Jasenovac, a Kolinda Grabar-Kitarović je taj kontinuitet prekinula”. Vidimo se na Bleiburgu, predsjednice.

Živimo u državi koja na sistemskoj razini dopušta da Crkva upravlja njenim obrazovnim sustavom (recimo, u prvom razredu osnovne škole tjedno su propisana dva sata vjeronauka, a tek jedan sat likovnog odgoja), liječnici zaposleni u javnom zdravstvu zbog “priziva savjesti” odbijaju obavljati zakonom dozvoljene poslove, pa čak i spikeri na javnoj televiziji, ti glorificirani trbuhozborci, iz ideoloških nedoumica ne žele čitati tekstove određenih autora mada im u radnom ugovoru (odnosno Etičkom kodeksu HRT-a) stoji da to mogu učiniti tek po pitanju govora mržnje. Žene su od početka “zapadne civilizacije”, da se tako izrazim, omiljeni poligoni dominantnih ideologija za eksperimente fizičke, intelektualne, kulturne kontrole i nasilja. Na hrvatskom se tržištu odnedavno kontracepcijska pilula ellaOne, prema naputku EU, izdaje bez recepta, odobrilo ju je Ministarstvo zdravstva, ali tek nakon što je na inicijativu Hrvatskog katoličkog liječničkog društva propisan “posebni protokol” pri kupnji pilule. A “posebni protokol” kaže da “svi ljekarnici/e dužni/e su pridržavati se protokola Hrvatske ljekarničke komore, koji po naputku ministra Siniše Varge nalaže da magistar/ra farmacije prije prodaje mora izdvojiti klijenticu iz prostora ljekarne te ju odvesti u zasebnu prostoriju gdje će ispuniti formular o svom spolnom životu, snošajima bez zaštite, mjesečnom ciklusu i ranijem korištenju kontracepcije”. Zvuči kao nešto iz uvoda u posebne protokole katoličkih mudraca.

“Ministar zdravlja Siniša Varga prošlog je tjedna izjavio da je nacrt novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) i nacrt novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) poslan na uvid svim sudionicima u zdravstvenom sustavu i da od 24. travnja počinje javna rasprava koja će trajati samo mjesec dana. Dok predlagatelj zakona traži hitnu saborsku proceduru i očekuje da će oba biti usvojena prije ljetne stanke u radu Sabora, reakcije već počinju stizati i uglavnom se svode na zaključak da je prijedlozima zakona otvoren put za privatizaciju zdravstvenog sustava”, piše Nataša Škaričić u tekstu na Lupigi i dodaje kako joj se takva procjena čini čak i preblagom. Njima smo, ističe Škaričić, na sigurnom putu prema posljednjoj fazi “odustajanja od socijalnog ili univerzalnog mandatornog osiguranja i egalitarizma” i konačnom približavanju “libertarijanskim konceptima kakve u zdravstvu, izvan kruga SAD-a, jedva da poznaje civilizirani svijet”. 

Je li kreativni klaster Gredelj veliki potencijal ili teško izvediv propagandni spam, pita se Diana Magdić u tekstu objavljenome na Pogledaj.to. “Propagandni spam, kako je ideju kreativnog klastera u tematu posvećenom Gredelju u Zarezu 2013. godine ocijenila Dafne Berc, nije održiv”, piše autorica i dodaje: “Širi pristup koji na površinu smješta hibridne sadržaje uz zaštitu kulturnih dobara dovoljno je velik izazov, a uz nešto invencije i pameti, a bez kratkoročnog pokoravanja tržištu, grad bi mogao osvojiti vitalan središnji prostor koji tek treba doživjeti artikulaciju”.

Ponor u koji zuri prosječni homo politicus u sistemima zastupničke demokracije naoko beskrajnih mogućnosti izbora, već odavno, ali ipak možda najsnažnije od (ne)formalnog interkontinentalnog pakta Reagan–Thatcher, svakim sljedećim proklamiranim “festivalom demokracije” sve je dublji i dublji. Armando Ianucci, suvremeni britanski politički satiričar i autor televizijskih serija kao što su The Thick of It i Veep, kao i brojnih radijskih programa, u tekstu objavljenom na New Statesmanu piše o želji za revolucijom – kakvom god, samo da se, dovraga, već jednom desi.

Dana 22. travnja 1945. godine logoraši iz Jasenovca, najvećeg koncentracijskog logora u Hrvatskoj, organizirali su proboj. Nakon savezničkih bombardiranja logora u proljeće 1945. godine, u kojima su oštećeni i uništeni mnogi logorski objekti, zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Maks Luburić naredio je likvidaciju svih zatočenika i zatočenica te rušenje logora i mjesta Jasenovac kako bi se prikrili tragovi ustaškog zločina.

Posljednja skupina od oko šest stotina žena ubijena je u predvečer 21. travnja, a tijekom iste noći ubijeno je još nekoliko stotina osoba. Preživjeli zatočenici pretpostavili su da i njih slijedi ista sudbina te su se odlučili na proboj.  

Oko 10 sati ujutro 22. travnja, preostalih nekoliko stotina golorukih logoraša je na povik Ante Bakotića “Naprijed drugovi!” krenulo probijati izlaz iz jedne od logorskih zgrada prema istočnim vratima logora. Od približno 670 logoraša koliko ih je sudjelovalo u proboju, do slobode su došla samo 92. Logoraši, koji zbog nemoći, bolesti ili drugi razloga nisu sudjelovali u proboju, ubijeni su i spaljeni s logorskim objektima. Istoga dana, dogodio se i proboj zatočenika Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac. Od 167 zatočenika koji su u tom proboju pokušali doći do slobode, preživjelo ih je samo jedanaest.

Paviljon za obilježavanje godišnjice proboja iz logora Jasenovac osmišljen je kao drveni crni objekt bez vanjskih vidljivih oznaka u koji se može ući kroz samo jedna vrata. Napravljen je od dasaka koje su bile i osnovni materijal za izradu logorskih baraka, a paljene daske od kojih je paviljon izrađen evociraju činjenicu da su logorske barake nakon proboja spaljene. Jednostavna prostorna organizacija paviljona stvorit će prostor izoliran od konteksta, koji izaziva laganu nelagodu i osjećaj zatvorenosti. Ulaskom u paviljon, prolazi se kroz uski, niski i mračni hodnik i dolazi se u veći prostor koji je nenatkriven, omeđen visokim zidom i ima zemljani pod. Pri dnu tog zatvorenog dvorišta unutar paviljona stajat će informacije iz kojih tek tada postaje jasno u kakvom se prostoru nalazi posjetioci. 

Koncept paviljona osmislio je Saša Šimpraga u suradnji s arhitektom Davidom Kabalinom, dizajnerom Nikom Mihaljevićem te Anetom Lalić i Aleksandrom Miloševićem iz Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba kroz čiji je program kulture projekt i realiziran. Paviljon će na Cvjetnom trgu ostati otvoren do 19. travnja.  

KP