Na predstavljanju knjige, koje organizira ISU, govorit će Zvonko Maković, Leonida Kovač, Vesna Meštrić, Jadranka Vinterhalter i Janka Vukmir.

Složenost zbivanja knjiga je tekstova pisanih između 1967. i autorove smrti 2003. godine. Izdanje sadrži šezdeset i dva teksta, bibliografiju i dva teksta urednica knjige Jadranke Vinterhalter i Janke Vukmir, te nekoliko fotografija. Tekstovi su prikupljani iz autorove osobne arhive i brojnih publikacija gdje su bili originalno objavljeni, te digitalizirani.

Marijan Susovski bio je hrvatski povjesničar umjetnosti. Radio je kao vanjski stručni suradnik Centra za industrijsko oblikovanje, bio poslovni tajnik Društva povjesničara umjetnosti te vanjski stručni suradnik Radio Zagreba za likovnu umjetnost. Od 1972. je kustos, a potom ravnatelj (1983. – 1990.) Galerije suvremene umjetnosti te je sudjelovao u muzejskoj zajednici kao član mnogih komisija. U svom radu bavio se avangardom, dizajnom, video i televizijom.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Kustosku koncepciju izložbe Radoš pojašnjava: “naslovom Slavonskoga biennala želimo propitati i predstaviti umjetnost kao životno i sudbinsko opredjeljenje, kojem se pristupa beskompromisno, i vrlo često bez razumijevanja okoline.” Ovogodišnje izdanje posebno je po, riječima kustosice: “dvije činjenice koje su značajno utjecale na koncepcijski pravac 29. inačice te manifestacije: u 2024. obilježava se 100 godina od rođenja Julija Knifera upravo u Osijeku te 70 godina od osnutka Galerije (danas Muzeja) likovnih umjetnosti.”

Izabrani radovi svjedoče raznolikim pristupima temi, a “pogled izložbe Institut nevidljivog tako je jednako zainteresiran za formulacije fizičke nevidljivosti djela koliko je fokusiran i na ono što su umjetnici predložili u svojim radovima, (..) na ono što tematski smatraju jedva ili nedovoljno vidljivim, pa se zato upravo prema tome usmjerila njihova pozornost. Njihova nas istraživanja uvode u područja i širok raspon spektra njihovih interesa”, nagovještava Janka Vukmir u popratnom tekstu.

Izložba je postavljena na više lokacija u centru Osijeka – Kulturni Centar, Gradska galerija Waldinger te zamjenski izlagački prostor Muzeja likovnih umjetnosti u Kapucinskoj ulici br. 36., a može se posjetiti do kraja veljače.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

MSU je u novu zgradu posebno namijenjenu za tu svrhu, nakon dugo iščekivanja, uselio 2009. godine. Veličina reklamnih panoa na Aveniji Većeslava Holjevca, velika udaljenost između zgrada i drugih sadržaja ukazuju na to da je okolni prostor više oblikovan po mjeri automobila nego pješaka. S obzirom na to da je Muzej smješten na križanju između dvije avenije – koje imaju tri ili više automobilskih traka za svaki smjer – senzibilnija urbanistička i prometna rješenja učinila bi boravak u njegovoj okolici ugodnijim. Za ostvarivanje bolje socijalizacije i privlačenje posjetitelja na tom prostoru važna je i kvalitetna arhitektura i umjetnička djela koja je okružuju.

 “Meni se čini da Muzej ima više ulogu bunkera na tom uglu, nego prostora koji te pozove i uvuče da u njemu boraviš. Jednim dijelom je za to zaslužna arhitektura koja priječi slobodni prilaz zgradi sa svih strana, a jednim dijelom autoritet Muzeja koji još nije pronašao ravnotežu u svojoj ulozi između popularnog i profesionalnog okupljališta. Mislim da se MSU do danas još nije snašao u svojoj dimenziji”, mišljenje je Janke Vukmir, predsjednice Instituta za suvremenu umjetnost.

“Nova zgrada Muzeja bila je ostvarenje snova brojnih kulturnih radnika. Ubrzo smo iskusili disfunkcionalnost zgrade, njezinu ekonomsku i ekološku neodrživost, podcrtanu – dokazano svjedočanstvima posjetitelja – pogrešnim odabirom lokacije. Parafrazirajući Žižeka, pokazalo se da ostvareni snovi uistinu nalikuju noćnoj mori. Dodajem da planirani cluster kulturnih institucija oko MSU-a poput Murtićeve zaklade, operne i kazališne scene, nikada nije realiziran”, ističe kustosica MSU-a Leila Topić. Sličnu je izjavu o “bandićevskoj eroziji inicijalne urbanističke ideje s nizom novih, manjih muzeja ili galerija” dao u intervjuu za Novosti 2018. i Želimir Koščević, kustos koji je radio u Muzeju do 2005. godine.

“Danas je ta zgrada opkoljena jednoličnom, bezidejnom stambeno-poslovnom arhitekturom, sa stanarima koji uglavnom pišu peticije zbog buke koju proizvode muzejski uređaji za održavanje klime. Umjetnički radovi na ulaznom platou, fasadi i krovu su izvan funkcije, kao i medijska fasada i tobogan Carstena Höllera“, nastavlja Topić.

Silva Kalčić, docentica na Filozofskom fakultetu u Splitu, također se osvrnula na činjenicu da nijedan primjer umjetnosti u javnom prostoru Muzeja ne radi, uključujući medijsku zapadnu fasadu i cvjetnu instalaciju Darka Fritza 302_MOVED_TEMPORARILY iz vremena kada je MSU još bio u gradnji. 

“Muzej nije postao javni prostor. Na južnom parteru zabranjeno je skejtbordanje, o čemu je pisao Tomislav Pletenac u knjizi Kako Zagreb izranja iz sna: Stvaranje postsocijalističkog grada, za razliku od MACBA-e Barcelona, na primjer. Zgrada je također zatrpana previše bliskom i sve gušćom gradnjom stambenih zgrada. Dizajneri Bruketa i Žinić su 2009. na naslovnici časopisa Zarez usporedili volumen i arhitekturu MSU-a i Avenue Malla, a Koščević je predložio da se te dvije zgrade povežu zračnim mostom. Tako važna i velika institucionalna zgrada treba biti akcentuirana u prostoru, ‘optočena’ prazninom, kao HNK ili Umjetnički paviljon. To su predviđali urbanistički planovi iz 19. stoljeća, kada urbanizam kao takav nastaje, a koji je i službeno u međuvremenu ‘nestao’. Ali to je sad već nova bolna tema”, zaključuje Kalčić.

Ako ostavimo po strani urbanističke uvjete u kojima se Muzej našao, za pojedine umjetnike i umjetnice MSU je itekako važna poluga za daljnji uspjeh. Njihova afirmacija je jedan od značajnijih uspjeha Muzeja. Upravo je to slučaj s umjetnicom Andrejom Kulunčić: “U MSU-u izlažem od samog početka mog djelovanja i nekoliko važnih izložbi koje su mi se otvorile na međunarodnom planu išle su posredstvom izlaganja radova u MSU-u, gdje su ih strani kustosi i kustosice prvi put mogli vidjeti. Možda je u tom kontekstu najznačajniji bio posjet kustosa Documente 11 Okwuija Enwezora izložbi Ispričati priču 2001. godine u MSU-u. Izlagala sam svoj tada recentni projekt Zatvorena zbilja – embrio i kustosice izložbe su me potakle da navedem u postavu i informacije o novom projektu Distributivna pravda, koji sam tada razvijala sa suradnicima. Enwezor je naš novi rad pozvao na Documentu 11 u Kassel 2002. godine, nakon čega je uslijedio značajan broj međunarodnih poziva za Distributivnu pravdu.”

“Osim u samom Muzeju, tijekom vremena surađivala sam s više kustosa i kustosica iz Muzeja na raznim tematskim izložbama. Mislim da je bila presudna njihova otvorenost i rad s nama koji smo se tek pojavili na sceni. Ako se vratimo u vrijeme s kraja 90-ih, možemo bolje razumjeti da nije bilo lako postati vidljiv na međunarodnoj sceni bez podrške, pogotovo s društveno angažiranim radovima. Sada se možda čini da ovu vrstu projekata radi puno umjetnika i umjetnica, da ih kustosice, kustosi i publika dobro prihvaćaju, da je za društveno angažiranu umjetnost izgrađeno stabilno mjesto unutar suvremenoumjetničke produkcije, međutim, prije 30 godina nije bilo tako”, kaže umjetnica.

“Muzej ne čini arhitektura, već program, odnosno ideje, a od toga kustosi, na čelu s direktoricom, bježe kao vrag od tamjana“, izjavio je Želimir Koščević za Novosti u već spomenutom intervjuu. Za ovaj je tekst dodao da je ipak došlo do promjena kada je vodstvo Muzeja 2022. preuzela Zdenka Badovinac. Naglasio je da Muzeju još uvijek nedostaje “jasno i hrabro koncipiran višegodišnji, najmanje trogodišnji program”, iako priznaje da to poprilično ovisi o političkim odlukama, financiranju i administraciji Grada i Ministarstva kulture.

Na program Muzeja osvrnula se i Silva Kalčić: “MSU sada uspješno historizira domaću retro ili neoavangardu, što mu je zadatak –  treba se podsjetiti na propuštenu priliku da MSU, a ne njemački ZKM Karlsruhe međunarodno promovira Nove tendencije – i pritom djeluje muzeološki, a ne aktivistički. No rekla bih da zadnjih godina nema grešaka, odnosno loših izložbi u programu, a i  bolje su opremljene popratnim tekstovima, signature su potpune i lektorirane, video radovi i gramofon na ulazu u stalni postav uglavnom rade. Muzej ima i odličnu restauratorsku službu, koja sada restaurira i novomedijsku umjetnost s njezinih početaka, Bonačića i Novaka. Jedino još cijeli fundus Muzeja nije dostupan istraživačima, na primjer, rani video radovi. Propušta se, rekla bih, prilika da Muzej oblikuje umjetnost sadašnjosti i budućnosti, okrenutošću ka, neupitno potrebnoj i svakako zakašnjeloj, historizaciji nove avangarde.”

Dodaje da je “Muzej znatno poboljšan sa Zdenkom Badovinac koja je kao ravnateljica uvela koncept gradnje stalnog postava na način ‘Mi gradimo muzej, muzej gradi nas’ i sa sveprisutnim logotipom Igora Grubića, koji nas na to podsjeća, a kojim autor oponaša subverzivne grafiterske strategije. Muzejski  postav funkcionira kao hipertekst – ima više istodobnih programa”.

“Stalni postav, zahvaljujući kojem je dio radova iz fundusa konstantno dostupan, izuzetno je značajan za edukaciju, za senzibilizaciju publike za suvremenu umjetnost, za strane posjetitelje i posjetiteljice. Privremeni postavi suvremene produkcije u prostornom i logističkom obimu koji nova zgrada omogućava bitni su za razvoj scene, pogotovo sada kada su, nažalost, mnoge važne institucije s izložbenim prostorima zatvorene zbog posljedica potresa”, smatra Andreja Kulunčić.

Kalčić je, pak, komentirala napore Muzeja za otvaranje prema različitim marginalnim skupinama, posebno proširenje postava MSU na dodir: “MSU ima taktilne makete izdvojenih radova kako bi ih mogle percipirati slijepe i slabovidne osobe, kao i temeljne tekstove u izložbenom prostoru ispisane brajicom, što nije uobičajena muzeološka praksa. Na to mi je skrenuo pažnju Jesús Pedro Lorente, koji je tim detaljem oduševljen, a specijalistički se bavi muzejima moderne i suvremene umjetnosti, komunikacijskim dimenzijama izložbenih postava i edukacijskim sadržajima muzeja.”

“Ipak, Muzej kao atraktor lokalne i šire zajednice, marker grada i turističko odredište u turistificiranom Zagrebu, nije uspio. Mislim da je to povezano s cjelokupnim sustavom, uključujući medijsko praćenje i obrazovni kurikulum”, zaključuje Kalčić.

U ostvarivanju programa kustosi MSU-a se susreću s brojnim administrativnim i financijskim poteškoćama. Kao veći izazovi Muzeja pokazali su se njegovo medijsko praćenje, financiranje programa i hladnog pogona te odabir i profesionalni razvoj kvalitetnih muzejskih stručnjaka. Pri tome MSU nije izuzetak, jer su slični problemi prisutni i u drugim zagrebačkim muzejima. 

“Osim već poslovične financijske i stručne potkapacitiranosti, susrećem se s nedovoljnim naglašavanjem važnosti razvoja ljudskih potencijala, što rezultira deprofesionalizacijom, nepodnošljivo bujajućom art administracijom i nedostatkom međugeneracijskog transfera znanja. Također, očito je i zanemarivanje institucionalne memorije. Primjerice, mrežne stranice MSU-a ‘pamte’ događanja samo unazad pet godina, a arhiva MSU-a nije digitalno dostupna. Kriza institucionalne participacije, a ovdje govorim i o temama koje muzeji ne problematiziraju, dovela je do nezainteresiranosti publike koja radije odabire zabavne sadržaje nego angažirane, a što pak rezultira promjenom ukusa i vrijednosti. To je fenomen za koji MSU, sudeći po kontinuiranom padu posjetitelja, nema spremnu dugoročnu strategiju i pripadajuću razvojnu politiku”, objašnjava Leila Topić.

“Nova zgrada Muzeja tražila je i značajnu promjenu programske i upravljačke paradigme. Na tome se, nažalost, nije dovoljno radilo pa se dogodilo da su prve godine rada u novoj zgradi bile zapravo doba prilagodbe na nove uvjete koji su doista bili izvanserijski za lokalne prilike. U praksi je to značilo da je realiziran veliki broj samostalnih izložbi, otvoren stalni postav, pokrenut kazališni i filmski program, ali uglavnom bez jasne ideje kako i što se komunicira s javnošću. Rekli bismo da se radilo ‘na mišiće’, i to, naravno, nije bilo moguće kontinuirano održati. Gradska scena vizualnih umjetnosti trenutačno je unaprijeđena, Muzej je dobio uglavnom dobre kritike, pogotovo na međunarodnoj sceni, pa se Grad Zagreb mogao time okoristiti u vlastitoj promociji, ali nije”, komentira pak Tihomir Milovac, nedavno umirovljeni dugogodišnji kustos Muzeja i aktualni vijećnik Gradske skupštine iz redova Zagreb je naš!.

O problemima financiranja kaže: “Useljenjem u novu zgradu otvorilo se niz pitanja koja su trebala biti prije riješena. Prvenstveno je to podbačaj u financiranju održavanja objekta, režijskih troškova i opreme, te financiranju velikih izložbenih projekata. Otežavajuća okolnost bila je upravo 2009. godina i službeni početak globalne i lokalne gospodarske krize pa su od tada sredstva Grada Zagreba, a i države, bila u stalnom opadanju sve do ove 2024. godine, kada je Grad Zagreb konačno stabilizirao financiranje javnih potreba u kulturi i višegodišnje umanjenje sredstava zaustavio, duplirao ih u proračunu, a zapravo vratio na relativno solidno stanje iz 2009. godine, s tendencijom rasta. Na sve navedeno vezala se i upravljačka politika Muzeja, poticana iz Gradske uprave, da ustanova sama mora osigurati trećinu sredstava za programe. To je u praksi značilo prostituiranje prostora za razne neprimjerene komercijalne događaje, zbog čega je ugled institucije opadao i kod publike i kod kulturnih radnika i umjetnika. Navest ću samo jedan primjer, a bilo ih je na desetine: i kolektiv se javno pobunio protiv izlaganja trofeja Svjetskog prvenstva u nogometu.”

Kao negativnu praksu koju je provodila bivša Gradska uprava Milovac ističe i “neprincipijelno inzistiranje na višekratnom reizboru iste ravnateljice pa i u okolnostima kada je i javnosti bilo jasno da skandali time potaknuti štete ugledu Muzeja. Poništavani su natječaji i mijenjana su upravna vijeća kako bi ravnateljica Muzeja dobila novi mandat. Za protuuslugu su bila otvorena vrata za udomljavanje kadrova po volji Gradske uprave”.

Nezavisna kustosica Ivana Bago 2013. je godine pisala da “MSU ne uspijeva do kraja iskoristiti potencijal trenutka novoprobuđenoga globalnog interesa za ‘umjetnosti Istočne Europe'” te je naglasila nedostatak velikih retrospektivnih izložbi umjetnika poput Sanje Iveković ili Mladena Stilinovića u lokalnim muzejima. Nedavno je upravo Ivana Bago kurirala segment retrospektivne izložbe posvećene Sanji Iveković pod nazivom Točke susreta: Dokumenti u nastajanju, 1968.-1982. u MSU-u. Takve pojave sugeriraju da je promjenom vodstva ipak došlo do većeg otvaranja Muzeja prema sličnim umjetnicima i nezavisnim praksama, iako se kod pojedinih kustosa radi o kontinuiranoj praksi.

Milovac je mišljenja da je “o većoj otvorenosti Muzeja u protekle dvije godine teško govoriti kao o značajnom pomaku premda se osjeća prekid procesa ‘odumiranja’, koji je zapravo tekao proteklih desetak godina. Također, novom vodstvu Muzeja treba pripisati povećanje suradnje s nezavisnim kustosima, međutim takve suradnje bilo je od otvorenja nove zgrade gotovo cijelo vrijeme. No, ako sagledamo tko i koliko je s nezavisne scene sudjelovao u muzejskim programima, tada se zapravo moramo baviti partikularnim kustoskim, a zapravo nevidljivim politikama suradnje s izvaninstitucionalnom scenom. Nekoliko kustosica, a i ja osobno, intenzivnije smo surađivali s nezavisnom scenom kustosa i kustoskih kolektiva, no to nije bilo toliko vidljivo jer se službena politika Muzeja nije u tome željela prepoznati, a gradska i državna financiranja javnih potreba u kulturi također nisu bila sklona takvim oblicima suradnji koje objedinjavaju ljudski i financijski potencijal.”

Vezano uz muzejske suradnje Vukmir planiranje stavlja na prvo mjesto: “Za Muzej je očekivano da bude generator suradnji na području u kojem djeluje. Pri tome stručna i ideološka opredjeljenja zaposlenika ne bi smjela imati ulogu, a svaka promjena bi morala biti rezultat planiranja i ciljeva koje Muzej želi ostvariti te načina koje bira da sam sudjeluje u kulturnom životu grada i šire. Mislim da MSU očekuje strašno puno posla da stvari postavi na bolje mjesto.”

Projekt Muzeja Točka sastajanja i program Prijatelji MSU-a direktno uključuju zainteresiranu zajednicu u kreiranje muzejskog programa. Tako su, primjerice, 2022. godine pojedinci iz lokalne zajednice sudjelovali u određivanju kriterija i izboru rada Promatrač Marine Brletić i Srđana Laterze koji je kasnije postavljen na plato MSU-a. Takvom se demokratičnom idealu djelovanja Muzej snažnije okrenuo za vrijeme ravnateljice Zdenke Badovinac, koji, osim što obogaćuje Muzej novim saznanjima, otvara i pitanje potencijalne suprotstavljenosti između zahtjeva za otvaranjem i stručnosti te ideološke pozicije kustosa i vodstva.

“Kustosi Nove muzeologije, čija je prominentna predstavnica Zdenka Badovinac i mreža muzeja L’Internationale u koju je, zahvaljujući njoj, odnedavno uključen i MSU, muzeje smatraju društvenim institucijama s političkim programima zbog inherentnih zajedničkih predrasuda i asimetričnih odnosa moći te zagovaraju snažnu integraciju muzeja s multikulturalnim, odnosno zakinutim društvenim skupinama s dekolonizacijom kao ključnom riječi. Tako Nova muzeologija predlaže dijeljenje profesionalnog autoriteta sa zajednicama koje nisu nužno muzeološki stručne pa vidim potencijalne neuralgične točke takvih pristupa upravo oko dijeljenja kustoskog autoriteta u sukreacijama izložbi te interpretacijskim prijeporima oko stvaranja novih značenja koje generiraju muzejski predmeti”, tvrdi Leila Topić.

Ostaje nam vidjeti koliko će s novom ravnateljicom Vesnom Meštrić Muzej nastaviti težiti demokratičnom idealu. Svakako je poželjno da MSU nastavi razvijati demokratske kanale za uključivanje različitih zajednica u kreiranje programa, budući da time osigurava dotok informacija koje bi inače bile previđene. Međutim, takva demokratičnost ne bi trebala poništavati vrijednosti struke, već obogaćivati muzejske aktivnosti čuvanja, izlaganja i proučavanja suvremene baštine, praćenja novih umjetničkih pojava kao i višestruke podrške umjetnicama i umjetnicima.

“Dvije su strane ove medalje. S jedne strane, muzeji se mijenjaju, i to se vidi u proteklih dva desetljeća i na globalnoj razini. Otvaraju se čak i oni koji su kao tvrđave čuvali vlastiti integritet nedozvoljavajući da se politike muzeja stvaraju izvan muzeja. Kustosi MSU-a bili su i jesu svjesni toga da se s otvorenošću, ali ne i populizmima, stječe podrška u javnosti pa se i u programskom dijelu sve više otvara prostor za profesionalnu suradnju i sudjelovanje izvaninstitucionalnih programa. Sve, naravno, ovisi i o politici financiranja javnih potreba koja dolazi iz Grada Zagreba kao osnivača Muzeja, koji takvu suradnju mogu i trebaju podržati. S druge strane, ideološka neslaganja o tome što je čiji posao i do kuda utjecaj seže, bit će prisutna sve dok se ne stabilizira financijski okvir u kojem svi, ali doista svi sudionici u procesima kulturnog stvaralaštva ne budu ravnopravno financirani”, rezimira Tihomir Milovac.

“MSU je važna institucija i na svima je nama da radimo na maksimalnom korištenju resursa i mogućnosti koje nam može pružiti. Možda je u svemu tome važno da budemo velikodušni jedni prema drugima. Zajedno možda imamo snagu da ne skliznemo s međunarodne scene, da pomognemo mlađim kolegama i kolegicama u njihovoj vidljivosti i da kroz zajedničke suradnje, u kojima nam institucije mogu biti od velike pomoći, ojačamo scenu produkcijski, profesionalno i međunarodno, pri čemu se ne referiram samo na Zapad”, zaključuje Andreja Kulunčić.

Ovih se tema dotaknuo i nedavni Kulturpunktov razgovor čija je tema bila historijat scene s fokusom na područje vizualnih umjetnosti bivše Jugoslavije. U raspravi su sudjelovali Janka Vukmir iz Instituta za suvremenu umjetnost (nasljednika Soros centra za suvremenu umjetnost i organizacije koja u različitim oblicima na zagrebačkoj sceni djeluje od ranih devedesetih), Darka Radosavljević iz beogradske organizacije Remont (koja dugi niz godina djeluje kao važno mjesto lokalne i međunarodne nezavisne scene) te Bojan Krištofić, kustos i kritičar koji je autor teksta o historijatu vizualne umjetnosti objavljenog u gorespomenutom zborniku. U vodstvu naše kritičarke Mione Muštre, okupljene_i su raspravljali o načinima kako je scena postala i ostala prostor otpora i propitivanja, ili riječima Darke Radosavljević, okvir djelovanja “za sve one koji misle slobodno”. Snimka razgovora dostupna je ovdje.

Umjesto klasičnog novinarskog izvještaja, pozvale smo Ivanu Pipal, umjetnicu koja djeluje kroz raznolike medijske oblike, ilustraciju, animaciju i strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video, da na teme koje je razgovor otvorio o vizualnoj umjetnosti i njezinom kontekstu odgovori – umjetničkim sredstvima. Rezultat su ilustracije kojima Pipal interpretira dva pojma koji su obilježili ovaj, ali i brojne druge razgovore o nezavisnoj sceni: produkcija umjetničkog rada kao proces suočen s mnogim izazovima kojima umjetnici_e, organizacije i kustosi_ce koji djeluju u “nezavisnim uvjetima” moraju doskočiti, te status nezavisne scene kao mitološkog mjesta.

Ilustracije su dio nove Kulturpunktove serije kroz koju vizualni umjetnici_e odgovaraju na kulturne programe, čime se trudimo otvoriti medijski prostor različitim autorskim pozicijama, formatima i medijima.

Odgovarajući na potrebu za kritičkim uvidima koji prate složenost i živost suvremene umjetničke i kulturne produkcije, kao i na sve manju zastupljenost posvećene i dubinske kritike u mainstream medijskom krajoliku, Kulturpunkt, odnosno Kurziv kao njegov nakladnik, već podulji niz godina radi na jačanju prostora za kritičku refleksiju. 

Prvi smjer naše posvećenosti razvoju kritike kao prakse i forme jest urednički rad s domaćim kritičarkama i kritičarima te objava njihovih tekstova na portalu, i on se razvija od samih početaka Kulturpunkta, odnosno od 2006. godine. Drugi smjer nastaje nešto kasnije kao zasebna programska linija posvećena razvoju kritike u širem smislu – pored klasične novinske kritike, ona se kroz diskurzivne, edukativne i razne druge formate bavi i refleksijom u području kritičke teorije i kritičkog promišljanja umjetnosti i društva, stvarajući prostor za komunikaciju i živu raspravu. Drugim riječima, kritiku i kritič(ars)ki rad kroz ovu programsku liniju, pokrenutu u suradnji s udrugom Kulturtreger (Booksa.hr), trudimo se osnažiti ne samo u medijskom, već i u širem kulturnom i društvenom kontekstu. 

Kritička linija zato odolijeva izazovima već više od deset godina, raste i razvija se u različitim geografskim, suradničkim i tematskim smjerovima. Njenim dijelom je i neformalna regionalna platforma Svijet oko nas, koja je od 2016. posvećena jačanju potencijala i prostora kritičkog mišljenja u kulturnom prostoru bivše Jugoslavije. Posljednje dane 2022. koristimo kako bismo se još jednom osvrnuli na ključne teme kojima smo se bavili i ljude koji su označili ovogodišnji program naše kritičke linije.

Jedna od osnovnih postavki od samih početaka jest ta da je umjetničkoj kritici kakva fingira “objektivnost” i “distancu”, kritici kakva se objektu svog promišljanja i/li čitatelju_ici obraća s visoka – odavno odzvonilo. Umjesto toga, zalažemo se za razvoj kritike kakva je u bliskom, sugovorničkom odnosu s praksom, a u godini iza nas ovaj je fokus poprimio nove konture kroz program Kritička dramaturgija koji smo razvili u suradnji sa strukovnom udrugom Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID). Kritička dramaturgija održala se ljetos kao ciklus različitih formata, a zanimali su nas nehijerarhijski modeli stvaranja i promišljanja izvedbe i filma. Program su koncipirale SPID-ovka Nina Gojić i Kurzivovka Hana Sirovica, a u fokusu je imao teme reciklaže u filmu, feminističkih principa rada u izvedbi te kolektivnog i kolaborativnog kritičarskog stvaranja. 

Uz radne grupe, koje su na navedene teme osmislile i vodile filmske radnice Karla Crnčević i Daria Blažević, plesna umjetnica i teoretičarka Ana Dubljević i kolektiv Critical Interruptions (kritičarke/umjetnice Bojana Janković i Diana Damian Martin), program je uključivao i niz javnih razgovora u kojima su uz voditeljice radnih grupa sudjelovale i naše drage suradnice, kritičarke i/li dramaturginje: Lucija Klarić, Ana Fazekaš, Pia Brezavšček i kritičarski kvadrilog u sastavu Jasna Jasna Žmak, Agata Juniku, Goran Pavlić i Una Bauer. Za sve koji su propustili pridružiti nam se uživo, snimke razgovora dostupne su na Kulturpunktovom Youtube kanalu. Potaknute novim smjerovima koje nam je Kritička dramaturgija otvorila, drago nam je najaviti da program nastavljamo i u idućoj godini, i dalje uz dramatično prepoznatljive vizuale Zorana Đukića.

Još jedan ciklus koji je obilježio godinu, odnosno njezin izmak, bio je Seminar koji smo u prosincu organizirali u suradnji s partnerskom organizacijom SCCA-Ljubljana u sklopu diskurzivnog dijela Human Rights Film Festivala. Seminar je redovni program kojim uz predavanja pozvanih teoretičara_ki i istraživačica_a jednom godišnje ispitujemo različite društvene i kulturne fenomene. Nedavno izdanje nosilo je naziv Seminar za prekarna vremena i bavilo se problemima s kojima se suočava kreativni i intelektualni rad danas, u razdoblju koje je oblikovano rastućom neizvjesnošću, društvenim podjelama i nazadovanjem životnih i radnih uvjeta. Predavanja o različitim naličjima prekarnosti u kulturrnom i intelektualnom radu održale su poljska filozofkinja Ewa Majewska, slovenska sociologinja Katja Praznik te domaći istraživači_ce i teoretičarke_i kulture Lea Horvat i Mario Kikaš, a popratnu diskusiju moderirala je Barbara Gregov.

U foto-finišu godine, u Zagrebu smo u suradnji s Kooperativom organizirali Na istom prostoru, ispred vremena, razgovor posvećen kritičkom razmatranju nasljeđa nezavisnih kulturnih scena bivše Jugoslavije, odnosno umjetničkih praksi koje su se na našem području razvijale u izvaninstitucionalnom kontekstu od devedesetih do danas, ali i stvaralaštvu koje im je prethodilo od sedamdesetih godina. Na tribini su sudjelovale kustosice, kritičarke, kulturne radnice i aktivne stvarateljice povijesti srpske i hrvatske nezavisne scene Darka Radosavljević i Janka Vukmir, istraživač tog perioda, kritičar i kustos Bojan Krištofić te kritičarka Miona Muštra.

Ovom je razgovoru prethodila tribina Pripasti ili propasti u (ne)zaslužnim vremenima, koja je srodne teme historijata izvedbenih umjetnosti na nezavisnoj sceni protresla ljetos u sklopu Jedinstvene vrtne zabave, a na njoj su također sudjelovali aktivni dionici_e i istraživači_ce scene Ivana Slunjski, Igor Mihovilović, Agata Juniku, Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džabić uz vodstvo Marije Krnić. Povod za obje tribine bio je naš recentni zbornik posvećen novijoj povijesti domaće nezavisne umjetničke scene koji možete preuzeti ovdje.

Pored nabrojanih, prisjećamo se i nekih od događanja koja su se održala diljem regije kao dio platforme koju koordiniramo: tribinu o stanju kritike u bivšoj Jugoslaviji na kojoj su uz Kulturtregerovu Miku Buljević i Kurzivovu Hanu Sirovicu sudjelovali izvedbeni i filmski kritičari Rok Vevar (Slovenija) i Mirza Skenderagić (BiH) organizirali smo u travnju u Mostaru, što je bilo prvo gostovanje naše platforme u Hercegovini. Jesenas su pak u Beograd na poziv naše parnerske organizacije Maska i festivala BITEF doputovale Ana Fazekaš i Hana Sirovica. One su svojim izlaganjima, uz Borisava Matića iz partnerske organizacije Pobunjene čitateljke i niz autorica i autora iz regije, sudjelovale na međunarodnoj konferenciji o jugofuturizmu The swish of the tracksuits of the future i predstavljanju novog broja časopisa Maska. Na poziv partnerske organizacije SEEcult.org i srpske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA, u Beograd su na Oktobarski salon u prosincu stigli naši suradnici_e Leila Topić i Miha Colner, koji su sudjelovali u raspravi o budućnosti te manifestacije suvremene umjetnosti i snimanju serijala Kritika na delu.

Pored javnog programa, u sklopu kritičke linije nedavno smo počeli provoditi istraživanje čiji je cilj kritička (re)valorizacija recentne povijesti umjetničkih i kulturnih praksi, a koje ispituje relacije između uvjeta u kulturnom sustavu i razvoja (ili sputavanja) eksperimentalnih tendencija i sklonosti eksperimentu od 1970-tih do danas. Istraživanje uskoro ulazi u novu fazu, u kojoj ćemo početi javno predstavljati njegove teme, metode i zaključke, a pripremamo i niz novih formi na razmeđu kritike, prakse, eksperimenta i teorije koje će se u njegovom okviru razvijati.

Kulturpunktov razgovor okupit će sudionike_ce i istraživače_ice nezavisne scene vizualnih umjetnosti koji će protresti historijat nezavisnih scena koje se razvijaju na prostoru bivše Jugoslavije – od razvoja eksperimentalnih praksi od sedamdesetih nadalje, preko otpora eroziji kulturnog sustava koja je nastupila u devedesetima, do beskompromisne posvećenosti transformaciji (post)tranzicijskog sivila i težnji za intervencijom u kontekst koje obilježavaju nezavisnu kulturu sve do danas.

O historijatu nezavisne scene vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj i regiji govorit će Bojan Krištofić, Darka Radosavljević i Janka Vukmir uz vodstvo Mione Muštre.

Razgovor se održava 15. prosinca u 18 sati u biblioteci SKD Prosvjeta, u Preradovićenoj ulici 18/1.

Razgovor nastaje u suradnji s Kooperativom – regionalnom platformom za kulturu kulturu i dio je međunarodnog foruma kojim Kooperativa obilježava 10 godina postojanja. Povod razgovoru je knjiga Na istom prostoru, ispred vremena, recentno izdanje udruge Kurziv (nakladnika portala Kulturpunkt), koja donosi pregled recentnije povijesti umjetničkih praksi na domaćoj nezavisnoj sceni. Naslov razgovora (kao i publikacije) preuzet je iz teksta Bojana Krištofića.

O sudionicima:

Bojan Krištofić je dizajner i pisac. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, a kritike je objavljivao u većini relevantnih specijaliziranih medija u Hrvatskoj i regiji: u tisku, na internetu, radiju i televiziji. Svoje radove u polju dizajna i vizualnih umjetnosti izlagao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi, a bavio se i istraživačkim te kustoskim radom. Bio je stipendist Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost. Objavio je i dva samizdata, a primio je i nagradu Postscriptum za književnost na društvenim mrežama. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak gdje honorarno radi kao voditelj programa Galerije.

Miona Muštra je povjesničarka umjetnosti, kritičarka, predavačica i prevoditeljica. Na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti drži nekoliko kolegija, uključujući pregled lokalnog umjetničkog kanona. Piše o vizualnim umjetnostima, fokusirajući se na suvremene fenomene i izložbene prakse. Vodi radionice usmjerene promicanju znanja i kritičkog diskursa o suvremenoj umjetnosti, u suradnji s nezavisnim kulturnim organizacijama.

Darka Radosavljević diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, katedra za istoriju umetnosti. Završila Evropsku diplomu za menadžment u kulturi 1999/2000. Profesionalnu karijeru započinje 1983. godine pišući likovne kritike za Student i od tada objavljuje tekstove o savremenoj umetnosti u mnogobrojnim dnevnim novinama, nedeljnicima, stručnim publikacijama i elektronskim medijima. Polovinom 80-ih sarađuje sa likovnim programom Studentskog kulturnog centra, gde 1985. godine realizuje prvu autorsku izložbu Ko se boji umetnosti i buke?. Od 1986 do 1989. godine radi kao urednica likovne rubrike u Beorami. Neposredno nakon gašenja Beorame postaje saradnica a ubrzo i urednica redakcije za kulturu Radija B92. Tokom desetogodišnjeg rada na B92, pored radijskog programa organizuje i realizuje različite kulturne programe izložbe, Urbazonu, pokreće Cinema Rex, u kome kasnije uređuje program, producira godišnje izložbe Soroš centra za savremenu umetnost itd. Početkom 90-ih sarađuje u emisiji iz kulture 90-te RTS-a. Tokom bombardovanja 1999. godine donosi odluku da napusti Radio B92 i osniva Remont – nezavisnu umetničku asocijaciju. Od 1999, direktorka je Remont – nezavisne umetničke asocijacije. Bila je i umetnička direktora međunarodnih manifestacija 46. oktobarski salon (2005) i Beogradskog letnjeg festivala BELEF (2007). Kao inicijator bila je i prva predsednica Upravnog odbora Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije (2011-2013). Tokom intenzivnog rada na umetničkoj sceni, članica je mnogobrojnih odbora, komisija i sl. Uređivala više stručnih publikacija, autor više desetina projekata iz oblasti savremene umetnosti. Dobitnica dve godišnje nagrade ULUPUDS-a (1993, 2005) i nagrade Lazar Trifunović (2004).

Janka Vukmir je povjesničarka umjetnosti, kustosica i likovna kritičarka iz Zagreba. Suosnivačica je i predsjednica Instituta za suvremenu umjetnost (1998.). Bila je zamjenica direktora (1993. – 1996.) i direktorica (1996. – 1998.) Soros Centra za suvremenu umjetnost – Zagreb. Organizatorica je niza projekata, inicijativa i događanja u Hrvatskoj i u inozemstvu na području suvremene likovne umjetnosti, u suradnji s raznim organizacijama, ili kao neovisna kustosica. Kao kustos, likovni kritičar, predavač, urednica je i autorica velikog broja tekstova, CDa i knjiga. Sudjelovala je u radu niza žirija i selekcija, te je bila pozvani nominator više međunarodnih i domaćih nagrada. Svojim je prilozima sudjelovala, te je bila organizator više konferencija i simpozija. Suosnivačica je i članica niza međunarodnih projekata, inicijativa i mreža. Radila je na području kulturnog menadžmenta u Zagrebu kao predavač (na zamjeni) na kolegiju Kulturni menadžment, FPZZG; surađivala u više navrata u programima kulturnog menadžmenta Europske kulturne Fondacije, i Grada Zagreba. Dobitnica je više međunarodnih stipendija, rezidencijalnih boravaka i studijskih putovanja.

—

Razgovor je dijelom projekta “Svijet oko nas – očuvanje prostora kritike”, organiziranog uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova te programa “Kritika – Jučer, danas, sutra” podržanog od strane Ministarstva kulture i medija i Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.

Slučajevi u kojima tijela lokalnih vlasti idu protiv odluka upravnih vijeća ustanova u kulturi kada je riječ o izboru ravnatelja nipošto nisu nepoznata pojava – na kocki su, uostalom, ključna mjesta utjecaja, prestiža i, najvažnije, kontrole nad znatnim financijskim sredstvima u kulturnom sektoru. Kao prve instance na kojima se sa strane gradskih vlasti ovjeravaju takve odluke, nadležni odbori pri gradskim vijećima često služe kao mjesta političke kontrole izbora, korektori koji osiguravaju da na čelo institucija dođu željeni ljudi. Najčešće je implicitna logika takvih “intervencija” sasvim jasna, kao primjerice u slučaju zadnjeg izbora ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih, kada je groteskan odnos Odbora za izbor i imenovanja i zagrebačke Skupštine prema proceduri doveo do odbijanja predloženog kandidata Danijela Ljuboje i smjene nepoželjnih članova Kazališnog vijeća koji su ga predložili.

No postoje izgleda i takvi slučajevi koji se doimaju neobjašnjivima iz ma kojeg ugla da im se pristupi, izazivajući potrebu da se preispita uloga gradskih tijela u odnosu na autonomiju kulturnih ustanova. Jednim od takvih slučajeva ovih nas je dana počastio Odbor za kulturu pri Gradskom vijeću Grada Rijeke. Odbor je naime odbio prijedlog Upravnog vijeća riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti da za njegovu novu ravnateljicu bude imenovana kustosica Branka Benčić, usprkos njezinom međunarodno priznatom dugogodišnjem radu – koji uključuje i kuriranje hrvatske izložbe na 57. Venecijanskom bijenalu. Benčić je unatoč tom proceduralnom zapetljaju izabrana na Gradskom vijeću, no slučaj i s takvim epilogom ostaje zanimljiv jer otvara niz pitanja kada je riječ o usklađivanju kriterija sličnih natječaja s uvjetima rada u kulturi, osobito onoj nezavisnoj.

Natječaj za novog ravnatelja/icu MMSU-a raspisan je početkom lipnja, a Benčić je za nasljednicu Slavena Tolja konkurirala uz Nemanju Cvijanovića, Gorana Blagusa i Janku Vukmir. Upravno vijeće Muzeja u sastavu Sabina Salamon (predsjednica), Damir Šegota, Damir Stojnić i Volga Rena trima je glasovima uvažilo preporuku muzejskog Stručnog vijeća, koje je provelo intervjue s kandidatima i kandidatkinjama i zaključilo da se Benčić pokazala kao najprihvatljivija. Stručno je vijeće u svojem očitovanju posebno istaknulo da je Benčić “usmjerena k internacionalizaciji Muzeja, međunarodnoj suradnji i nadogradnji kontakata, a pritom uvažava lokalni kontekst i ima realnu viziju vezanu uz programsko širenje i financiranje.” Napomenuli su kako je “iz njezinog rada i prijedloga programa vidljivo iskustvo u međunarodnim i većim projektima uz kvalitetu fundraisinga, što je bitna komponenta za daljnji razvoj Muzeja”, dok su njezin program ocijenili “najpreciznijim i suvremeno profiliranim” dokumentom koji “ulijeva povjerenje”. Kao kvalitetu kojom Benčić “odskače od drugih predlagatelja”, Stručno vijeće je istaknulo njezino “dobro poznavanje biografije Muzeja” i “želju za nastavkom već prepoznatih formata izložbi”, koje međutim prati i “predlaganje novih i specifičnih aktivnosti”. Bitno je također napomenuti da je za četvoro kandidata i kandidatkinja koji su prošli u uži krug – pa time i za Benčić – dakako utvrđeno da udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja prije nego što se prešlo u fazu razmatranja programa i intervjua.

Međutim, usprkos ovom detaljno i vrlo uvjerljivo argumentiranom prijedlogu, Odbor za kulturu Gradskog vijeća Grada Rijeke na svojoj sjednici održanoj u četvrtak, 9. srpnja, nije prihvatio prijedlog Upravnog vijeća MMSU-a, i to tvrdeći da Benčić ne ispunjava formalne uvjete natječaja, odnosno da nije dokazala da posjeduje minimalno 10 godina staža u kulturi! Valjalo bi pritom točno znati što stoji u tekstu natječaja: u njemu se, naime, kao valjani dokaz radnog staža određuje “ispis elektroničkog zapisa podataka HZMO-a ili potvrda o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji HZMO-a u izvorniku ili ovjerenoj preslici”. Da udovoljava kriterijima Benčić je lako dokazala budući da joj temeljem statusa samostalne umjetnice Ministarstvo kulture uplaćuje staž gotovo petnaest godina. No, kako prenosi portal Rijeka danas, predsjednik Odbora za kulturu Zvonimir Peranić ovu je činjenicu komentirao tvrdnjom kako “netko može biti slobodni umjetnik, i ministarstvo mu uplaćivati staž, ali ne mora nužno i raditi”. Tvrdnja je to neshvatljiva iz dva poprilično važna razloga: prvo zato što tekst natječaja ne propituje što znači status slobodnog umjetnika, nego ga naprosto u skladu sa zakonom priznaje kao dokaz staža, drugo zato što pokazuje da predsjednik jednog ključnog tijela u kulturi Grada Rijeke ili ne razumije ili odlučuje ignorirati kriterije dodjele i revizije tog statusa, koji uključuju dakako i kontinuirani, relevantan rad u kulturi.

Na ovakvu je odluku reagirao niz kulturnih aktera, uključujući Hrvatsku sekciju Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, koja je dala javnu podršku pravu Upravnog vijeća MMSU-a “na samostalno odlučivanje, kao i mogućnost odabira novog člana kolektiva”. Iz HS AICA-e su također pozvali na “osvještavanje činjenice da je djelatnost samostalnih umjetnika uistinu rad, a pravno gledavši posao, s radnim stažom i svim pravima i obavezama koje iz toga proizlaze”.

No ovu bi argumentaciju valjalo proširiti onkraj samog pitanja uvažavanja djelatnosti samostalnih umjetnika i postaviti pitanje smisla ovakvih formalnih kriterija u sektoru obilježenom prekarnim radom koji se često odvija izvan formalnih okvira ugovora o radu, autorskih ugovora i sličnih “dokaza” djelovanja. Sustav je to koji u iznimno neravnopravan položaj postavlja freelancere, sve i ako su kontinuitet i kvaliteta njihovog rada u kulturi neupitni i provjerljivi – primjerice, materijalima s događanja u kojima su sudjelovali, a napose intervjuom i programom.

Na sličnom tragu za Kulturpunkt je ovu situaciju komentirala i članica kustoskog kolektiva WHW Sabina Sabolović: “Porazna je činjenica da se u izboru Branke Benčić za ravnateljicu MMSU u Rijeci politika upliće u izbor kroz krinku administracije. Imati proces odabira ravnatelja u kojem nije važno što je ta osoba stvarno radila, nego kako to dokazuje je tragikomičan i služi kao polje za političke manipulacije i prepucavanja. Trebaju nam institucije koje vode stručni, iskusni ljudi, s međunarodnim referencama i kulturna politika kojoj je to prioritet. Da Branka sve to ima znaju svi profesionalci, bez obzira na bilo kakve izvode i kopije. Ako neki dokument nedostaje, a želja odbora je da se zaposli kvalitetni kandidat, onda se tako nešto može lako pridodati.”

Logika riječkog Odbora za kulturu posebno se čini apsurdnom iz perspektive procedure WHW-ovog izbora na čelo Kunsthallea, jedne od najvažnijih bečkih suvremenoumjetničkih institucija. “Prošle godine sam kao članica kolektiva WHW izabrana da vodimo Kunsthalle u Beču”, ističe Sabolović i dodaje: “Zamislite da je pred ovakvo Gradsko vijeće došao takav administrativni izazov, da na jedno radno mjesto zapošljavaš troje ljudi. Nemam velike sumnje kako bi to završilo. U Beču su nas – usprkos poznatoj austrijskoj birokratskoj strogosti – doslovno tražili samo kopiju diplome!”

Srećom, Gradsko vijeće Grada Rijeke odlučilo je zanemariti preporuku Odbora za kulturu i na sjednici održanoj 14. srpnja ipak je izabralo Benčić na mjesto ravnateljice MMSU-a. No slučaj je svejedno razotkrio manjkavosti procedure i njezinu neprilagođenost realnosti rada u kulturnom sektoru. U nekoj drugačijoj političkoj konstelaciji, argumenti Odbora za kulturu mogli su poslužiti da se spriječi dolazak jedne neupitno stručne i sposobne kandidatkinje na čelo ključne institucije u kulturi. Utoliko, bez obzira na sretan ishod, ovaj mali zapetljaj u izboru Branke Benčić ipak treba shvatiti kao naputak da je potrebno preispitati kriterije sličnih natječaja i učiniti ih otvorenijima za one čiji se rad odvija u nesigurnim i formalno nejasnim uvjetima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako se tijekom posljednjih godina manifestacija Barutana, koju već četrnaest godina (bez obzira na činjenicu vezanu uz izostanak stalnog i odgovarajućeg prostora u kojemu se najavljeni sadržaji realiziraju) organizira udruga M-art, profilirala kao program koji ima svoju publiku i prepoznatljiv predznak u kulturnom vremeniku Osijeka, ovogodišnje izdanje kao da je opetovano iznova dijagnosticiralo zamor materijala i/ili manjak entuzijazma pri samoj realizaciji. Nakon što su prethodna četiri izdanja spomenute manifestacije svoje izvedbe održale pod krovom Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, ova im je ustanova 2019. ukinula gostoprimstvo ispričavajući se planiranim obavezama i nedostatkom prostora (koji im je potreban za realizaciju vlastitih izložaba), ali s obećanjem kako će suradnju nastaviti već sljedeće godine. Iz tog je razloga Barutana 019 održana u prostorijama galerije Kazamat (prostora Hrvatskog društva likovnih umjetnika) u Tvrđi, u prostoru koji jest vizualno dojmljiv, ali istovremeno ima velikih problema s tehničkim uvjetima, vlagom, hladnoćom i sličnim popratnim pojavama koje su otežavajući element, kako za izvođače tako i za posjetitelje.

Šestodnevni program koji izbornički potpisuju Ivan Faktor, Ksenija Zec i Marko Jović ponudio je očekivani niz plesnih i zvučnih izvedbi, performans i filmske projekcije, a najzanimljiviji programski sadržaj u predvidivoj izborničkoj konstrukciji bila je projekcija filma kanadskog noise glazbenika i filmaša Zeva Ashera (1963. – 2013.) naslovljenog Rat art – hrvatski neovisni umjetnici. Riječ je o dokumentarnome filmu dovršenome 1997. kojemu je ova osječka projekcija šesto predstavljanje po redu (nakon Zagreba, Poreča i Vinkovaca), a interes koji je djelo izazvalo pravi je pokazatelj činjenice o nedovoljno istraženom i valoriziranom korpusu kulture devedesetih koji, bez sumnje, zaslužuje pomnije i obuhvatnije istraživanje od dosadašnjih fragmentarnih kulturoloških pristupa. Kako je Asherov dokumentarac dio većeg projekta (čiji bi vrhunac trebala biti izložba Devedesete: Ožiljci koja će biti otvorena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2020.) u kojemu kao kustosica sudjeluje i Janka Vukmir, upravo je ova povjesničarka umjetnosti ukratko predstavila okolnosti u kojima je film nastao i u kojima je digitaliziran zahvaljujući Institutu za suvremenu umjetnost. 

Spomenuta je organizacija, naime, osnovana godinu dana nakon nastanka Asherova filma kao logističko središte koje je hrvatske umjetnike trebalo povezati s međunarodnom scenom te posredovati između njih u komunikacijskom i organizacijskom smislu. Rat art nastao je u nezavisnoj koprodukciji Zeva Ashera i Sanje Živković, kao rezultat autorova istraživanja o nezavisnim umjetnicima, izvođačima i kulturnim akterima koji su djelovali u ratnim i postratnim uvjetima u Hrvatskoj (uglavnom u prvoj polovici 90-ih godina) te je kao raritetni filmski dokument dospio u arhivu Instituta za suvremenu umjetnost, a potom i u fond koji se digitalizira kako bi se očuvao i zaštitio. Film je snimljen super osmicom i Hi-8, većim dijelom u pokretu zbog čega ima velikih problema sa zvukom koji ometa razumijevanje snimljenog materijala, a koji nije uspjela spasiti ni digitalizacija kao ni titlovanje pojedinih dijelova i razgovora. Šteta je tim veća što je riječ o artefaktu koji se ne može usporediti sa sličnim cjelovitim dokumentarnim “proizvodom” domaćeg autora i čija je vrijednost upravo teško mjerljiva u kulturnom i dokumentarnom smislu. 

Naime, Rat art  iz očišta kanadskog filmaša koji je boravio u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata predstavlja kvalitativni presjek ratne i postratne kulturne scene, bez ideoloških zastranjenja ili pamfletističkih pasaža. Izabirući jednostavnu mozaičnu strukturu u kojoj se predstavljaju hrvatski umjetnici toga doba (Vladimir Dodig Trokut, Ivan Faktor, Damir Bartol Indoš, Ivan Salaj, Pavo Urban, Dubravko Mataković ili Vlasta Delimar, da nabrojimo samo neke od njih) koji govore o svome radu i njegovim konotacijama u zatečenom vremenu, Asher zapravo precizno dokumentira zatečeno stanje, izbjegavajući svaki suvišni komentar, a time i jednostrano tumačenje umjetničkih poruka. Istina, izbor umjetnika koje snima vrlo je subjektivan (povremeno miješa i populizam s umjetnošću stavljajući, primjerice, Gonzove videospotove uz bok radovima Mladena Stilinovića) i narušava autorsku distancu, ali upravo taj neselektivni panoptikum kulturnjaka i onih koji su se prometnuli u estradnjake u godinama nakon 90-ih autentičan je zapis kaotične kulturne scene u Hrvatskoj.

Ono što na prvi pogled zapanjuje gledatelja na pragu drugog desetljeća 21. stoljeća (a koji je svjedočio vremenu tih živčanih, bolnih i kaotičnih devedesetih godina u Hrvatskoj) jest izravnost i provokativnost koja obilježava kulturno djelovanje umjetnika pojedinaca u ratnome kontekstu. Drugim riječima, umjetnici demonstriraju demokratičnost kulture prije službene i deklarativne demokracije, a njihovi radovi lišeni su i autocenzure i političke cenzure, uslijed čega poprimaju univerzalna značenja, zbog kojih ih možemo promatrati i interpretirati u znatno širem obzoru od onoga u kojemu su nastali. Taj izostanak društvenih inhibicija (a kojemu je, naravno, kumovala egzistencijalna opasnost) učinio je hrvatsku kulturu devedesetih prostorom slobode i glasnog protesta, znatno glasnijeg od onoga kojemu možemo svjedočiti u današnjici. Upravo se nevjerojatnim čini dio filma (a koji u mnogočemu predstavlja vrhunac samoga djela) u kojemu gostuju Albino Uršić i Boris Kuk poznatiji kao dvojac Božesačuvaj, koji izražavaju svoju iskrenu zabrinutost intenziviranjem klerikalizacije hrvatskog društva, nametanjem ideološkog jednoumlja i uopće politikom sakralizacije u mladoj demokratskoj državi. Njihovi plakati kojima parodiraju hrvatsku nacionalnu stvarnost nastali su u razdoblju od 1992. do 1997. i upravo je frapantno koliko su aktualni i danas te koliko je njihova bojazan o ugroženosti nacionalne profanosti 2019. godine dosegla nevjerojatne razmjere. Dvadesetogodišnja gledateljska distanca samo je potvrdila paradoksalnu prirodu umjetnosti; ona se slobodnije razvija u ratnim uvjetima, hrabrija je i drčnija unutar izravne opasnosti dok se u razdoblju mira rastače u indiferentnost i gubi na provokativnosti i angažiranosti.

Upravo u tom podtekstu Asherov film Rat art pronalazi svoju najveću vrijednost; on je dokument umjetničkog otpora, životnosti i kreativnosti koja je bujala unatoč neposrednoj ratnoj opasnosti i koja je upravo u njoj pronašla svoje kreativno uporište i smisao. Bez obzira što vjerojatno nije kretao iz te autorske točke, film je vrijedan ne samo iz arhivskih razloga, već i povijesnih i kulturoloških jer pruža intrigantnu interpretativnu perspektivu kojom bismo (možda) mogli sagledati i hrvatsku kulturnu sadašnjicu, a nakon toga možda i pokušati razumjeti i djelovati u pravcu osnaživanja njezine pozicije i uloge u društvu. Koliko god to pretenciozno zvučalo, Asherov je film možda dobrodošla pomoć u pokušaju objašnjenja vremena koje nam se dogodilo i temelj za putokaze vremena koje je pred nama i u kojemu bi hrvatsko društvo, a s njime i umjetnost konačno trebala početi živjeti.

Projekt je realiziran u razdoblju od 2015. do 2017. godine u Beogradu, Zagrebu, Grazu, Skopju, Casablanci i Maastrichtu, u formatima izložbi, radionica, konferencija, diskusija i prezentacija. Osnovna ideja projekta je preispitivanje značenja pojma dijaspore na području Zapadnog Balkana, prvenstveno u polju suvremene kulture, uzimajući pritom u obzir kontekst sve veće mobilnosti, globalizacije i kulturnog nomadizma. 

Publikacija From Diaspora to Diversities sadrži pregled aktivnosti projekta kroz opise i dokumentaciju radionica, izložbi, ali i autorske tekstove pisaca, teoretičara i praktičara s različitim pristupima temi. 

U razgovoru sudjeluju sudionici i partneri projekta, autori tekstova i urednici publikacije: Darka Radosavljević Vasiljević i Miroslav Karić (Remont, Beograd), Jana Kočevska (Esperanza, Skoplje), Janka Vukmir (Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb), Irena Bekić i Duga Mavrinac (Zagreb).

“Moj rad temelji se na gradnji stvari koje su korisne i za zajednicu i za pojedince. Najvažnije je pri tome da koristim svoj identitet, ali ne zbog toga da kažem ljudima da dolazim iz romske zajednice, da sam Romkinja, već zato da im kažem da je moja umjetnost zapravo stvarnost i moj način života. Odrastanje u getu bivajući jedna od “bijelih” djevojaka, daje mi još jedan drugi pogled na svijet. Kao mlada djetinjstvo sam provela na ulici, i to me je naučilo da vidim sebe kao nekoga tko će biti u stanju govoriti o svim tim stvarima, a tada sam shvatila i da imam talent za umjetnost”, zapisala je umjentica o radu.

“Selmina su djela ispovjedne naravi i pričaju intimnu priču o umjetničinom životu kao romske žene, od ranog djetinjstva do danas. Njezini radovi funkcionira kao palimpsest sjećanja i kao strategija ozdravljenja. Njezina umjetnost je njezina “enciklopedija identiteta” u kojem ona izražava svoju borbu s obje negativne i pozitivne strane siromaštva i predrasuda. Autobiografski elementi čine da Selmina umjetnost funkcionira i kao ustajanje protiv nepravde i kao preispitivanje tradicionalnih načina ispovijedi. Njezina umjetnost je jedan oblika političkog otpora koji se održava u raznolikosti raznih polja: od javnog prostora do udaljenih područja našeg senzibiliteta… Ona se suočava gledatelja sa smionošću, duhovitosti i hrabrosti da prevrednuje ustajale koncepte, nekritičke predrasude i da uzburka emocije”, zapisala je o radu Selme Selman Maria-Alina Asavei.

Selma Selman je rođena 1991. godine u Ružici, u romskom naselju u Bihaću, Bosna i Hercegovina. Etnički Romi predstavljaju najveći manjinu u Europi i susreću se sa sustavnom diskriminacijom, progonom, segregaciji u školama i masivnim deportacijama.

U dobi od 19 godina, Selman je počela studirati u Banja Luci, gdje je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjeku za slikarstvo, 2014. Ondje je radila, između ostalih, s poznatim bosanskim umjetnikom Mladenom Miljanovićem , koji je predstavljao Bosnu na 55. Venecijanskom bijenalu 2013. godine. Selman je sudjelovala u Međunarodnoj ljetnoj akademiji Tanie Bruguere ‘Arte Util’, 2013. godine u Salzburgui, a 2014. na Roma Graduate Preparation Program na Central European University u Budimpešti, Mađarska. U 2015. godini, Selman je dobitnik prestižne Young Visual Artist Award ZVONO, za najboljeg mladog umjetnika iz Bosne i Hercegovine, s prebivalištem u New Yorku. Trenutno studira na Sveučilištu Syracuse, SAD.