Održana u rujnu 2005., Operacija:grad okupila je organizacije i inicijative koje su privremeno oživjele napušteni kompleks tvornice Badel, pretvarajući ga u eksperimentalni prostor kulturnih praksi koje ukazuju na potrebu za novim kulturnim politikama i modelima upravljanja prostorima. Tijekom deset dana izložbi, diskusija, koncerata i urbanih intervencija, manifestacija je otvorila pitanje strukturne nejednakosti nezavisne i institucionalne kulture, ističući pritom potrebu za infrastrukturom koja bi omogućila njezino održivo djelovanje. Operacija:grad bila je jedan od prvih koordiniranih pokušaja da se nezavisna scena politički pozicionira i zajednički artikulira zahtjeve prema gradskoj vlasti za sustavno ulaganje u prostore kulture, o čemu su neki od aktera već govorili u intervjuu objavljenom na ovom portalu.

Tribina je otvorena naizgled jednostavnim pitanjem: “Što je za vas grad i što je grad danas?” Boris Bakal istaknuo je kako grad općenito promatra kao prostor hipertekstualnosti te da ga je Operacija:grad 2005. kao takvog i utjelovila. Članovi organizacija u to su se vrijeme okupljali oko Multimedijalnog instituta, odnosno kluba MaMa koji je bio središnje mjesto razmjene znanja, ideja i potreba tadašnje nezavisne scene. Tomislav Medak pak grad opisuje kao proizvod masovnog društva u kojem iskustvo nije posredovano zajedničkom kulturom nego razmjenskom ekonomijom. Naglasio je i djelatnu moć institucija te potentan prostor frikcije koji nastaje sudarom istih tih institucija i potreba društva, čemu zaposjedanje Badela i svjedoči.

Dva desetljeća kasnije, prisjećanje na Operaciju:grad navodi na promišljanje o transformaciji grada i postavlja pitanje gubi li grad kao urbani prostor na svojoj kulturološkoj i/ili organizacijskoj snazi. Na samoj tribini o tome nije bilo mnogo riječi pa je ostalo otvoreno pitanje jesu li se, i koliko, pogledi sudionika na grad u međuvremenu promijenili. Možda je to tema koju bi, u nekom drugom kontekstu, valjalo razmotriti kroz perspektive i iskustva novih aktera scene.

Za razumijevanje konteksta Operacije:grad nužno je pak osvrnuti se na političku situaciju u Zagrebu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Kako je opisuje Medak, dominantno nacionalistička kulturna politika bila je usmjerena na reprezentativnu kulturu i kanon, s fokusom na muzeje, film i književnost, dok su alternativni pravci ostajali marginalizirani. U takvoj klimi gotovo da nije bilo prostora za infrastrukturu avangarde ili socijalističkog modernizma, čiji su akteri bili istisnuti iz institucionalnog sistema. Istovremeno, propadanje industrije, popraćeno trgovinom državnim nekretninama, ostavlja za sobom zanemarene objekte u kojima scena pronalazi potencijalna rješenja.

U tom je kontekstu nezaobilazna figura Milana Bandića, koji je imao presudnu ulogu u razdoblju kada se intenzivno zagovaralo rješavanje prostora za nezavisnu kulturu. Iako je odnos scene i gradonačelnika od inicijalnog interesa za suradnju prerastao u otvoreni sukob, sveukupni napori ipak su na koncu rezultirali otvaranjem prostora u kojem se održao i ovaj razgovor: četiri godine nakon održavanja Operacije:grad osnovan je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojim zajedno upravljaju istoimena organizacija i Grad Zagreb.

Po pitanju današnje političke situacije, razgovor se fokusirao na dostupnost prostora za kulturnu produkciju, a Bakal je posebno istaknuo postojanu napetost između zagrebačke gradske vlasti i nacionalne politike. U pogledu uloge Grada, zaključak tribine jest da od strane gradske vlasti postoji interes za rješavanje pitanja prostora za nezavisnu kulturu, iako sudionici nisu pretjerano optimistični oko brzine i opsega samih promjena. Određeni pomak dogodio se 2023. osnivanjem gradske ustanove Novi prostori kulture. No, kako ističe Burlović, NPK je po modelu upravljanja tek još jedna ustanova u sustavu, iako programski pokazuje senzibilitet prema nezavisnoj sceni, dok pitanje prostora za produkciju i dalje ostaje otvoreno.

Sudionici tribine neprestano su naglašavali koliko je kolektivizam bio ključan u planiranju i provedbi Operacije:grad. Još mnogo prije same intervencije, akteri zagrebačke nezavisne scene kroz policy forume razmjenjuju znanja, artikuliraju potrebe i koordiniraju pristupe, a kroz projekt Nevidljivi Zagreb Platforma 9,81 pronalazi napuštene, mahom industrijske, objekte prikladne za prenamjenu u prostor kulturnog eksperimenta. Upravo je zajednička aktivnost stvorila okvir u kojem je scena mogla djelovati učinkovito i strateški. Danas, potaknuta sličnim ali i novim problemima s kojima se nezavisna kultura susreće, kolektivna akcija ponovno je uvjet za preživljavanje. 

Pred kraj tribine sudionici su se prisjećali izvedbi i radova koji su bili izvedeni i predstavljeni u Badelu. Iako sjećanje polako blijedi, svi su se prisjetili performansa Siniše Labrovića Stado.org i rada Mladena Stilinovića Staviti na javnu raspravu. Janja Sesar, tada urednica Kulturpunkta, prisjetila se ploče s ispisanim tekstovima koja je služila kao analogni portal i reklama mladog medija. Iz publike su pritom pristizale kratke anegdote – o hranjenju leptira bananama ili danas nezamislivoj izvedbi simulacije potresa u zgradi Badela – koje su zaokružile prisjećanje na razdoblje u kojem se oblikovala suvremena nezavisna scena.

Dvadeset godina kasnije, Operacija:grad ostaje podsjetnik da su pomaci u kulturnom prostoru podjednako rezultat kolektivne imaginacije i političke odluke. Pred kulturnim radnicima_ama danas stoji isti izazov – kako ponovno osmisliti prostor zajedništva i djelovanja u vremenu koje traži nove oblike solidarnosti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako stoji u najavi događaja, “prva Operacija:grad održana je u rujnu 2005. godine u napuštenom kompleksu bivše tvornice Badel, u organizaciji 26 organizacija iz područja kulture i mladih”. Njihova misija bila je problematizirati nedostatak prostora za kulturu i mlade u Zagrebu, “te tražiti od vlasti Grada Zagreba da se politički investira u razvoj novih prostora za nezavisnu kulturu te principe sudioničkog upravljanja tom kulturnom infrastrukturom.

Tako je započela kampanja kojom je 2006. osnovan Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade (današnja udruga Operacija grad) koji okuplja organizacije iz inicijative, a 2008. je kao rezultat kampanje osnovan Pogon – zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao ustanova čiji su suosnivači i suupravljači Savez za centar/Operacija grad i Grad Zagreb.”

Središnji dio programa proslave uključuje razgovore u Pogonu Jedinstvo posvećene počecima organizacije, njenim ciljevima te aktualnim zbivanjima u području nezavisne kulture. Prva tribina održat će se u ponedjeljak 20. listopada pod nazivom 20 godina od Operacije:grad i gdje su prostori za kulturu u Zagrebu danas u moderaciji Vatroslava Miloša. Sudionici_e tribine su Boris Bakal (Bacači sjenki), Sanja Burlović (AKC Attack), Tomislav Medak i Janja Sesar (Pogon). Nakon razgovora u 17:30, u 19:45 sati održat će se performans In Memoriam Actualis Marije Bajo.

U utorak, 21. listopada u 18 sati na rasporedu je tribina pod nazivom Povratak otkazanih u moderaciji Matije Markovčić, uz sudjelovanje Damira Bartola Indoša, Ane Kutleše (BLOK), Siniše Labrovića i Ivane Pejić (Kurziv). Program će isti dan zaključiti predstava Bitka na Neretvi u produkciji udruge Bacači sjenki.

Labrovićev performans Zastave svih zemalja, ujedinite trebao je biti izveden na otkazanom Oglede festivalu u Velikoj Gorici, no u organizaciji Operacije grad izvedba se seli na glavni zagrebački trg. Performans kreće u subotu u 11 ujutro na Trgu bana Josipa Jelačića.

Više detalja pronađite ovdje.

Središnja tema ovogodišnjeg izdanja, gubitak/tugovanje, povezana je s desetom obljetnicom smrti osnivača festivala, intermedijalnog umjetnika Željka Zorice Šiša, te promišljanjem i sjećanjem na njegov rad i specifičan pristup umjetnosti. Tako će festival otvoriti pitanja vezana za osjećaj gubitka zbog izgubljenih značajnih ljudi, pojava i stvari.

Izložbeni program otvorit će se 7. listopada u 19 sati u Galeriji Događanja. U tehnikama od performansa i ready-madea, preko instalacija i umjetničkih knjiga, do asemblaža, fotografija, animacija i slika, predstavit će se dvanaest umjetnica i umjetnika. Osim “prvih” radova u KIC-u će se od 10. listopada moći vidjeti i devet radova tzv. “drugih”, medijski i žanrovski već etabliranih izlagača i izlagačica.

Iz izvedbenog segmenta programa organizatori ističu participativni performans Radnička tužbalica Vladimira Šojata iz beogradske umjetničke grupe artterror te Kitove Anamarije Levak, kombinaciju stand-upa, pripovijedanja, poezije, glasa i pokreta. Glazbeni dio programa posvećen je koncertu i pjesničkom recitalu Vibora Čeriča i Stanislava Habjana Kafka i sin koji će se održati 11. listopada u 20 sati u koncertnoj dvorani u KNAP-u.

U diskurzivnom dijelu programa u razgovoru pod vodstvom Josipe Bubaš predstavit će se ovogodišnje autorice i autore, a održat će se i Žalovanje i borba za društvenu pravdu – razgovor s Eminom Bužinkić, Marijanom Hameršak i Mirjanom Bijelić koji će moderirati selma banich. Na programu je i razgovor o prostornim resursima nezavisne kulture u Hrvatskoj. U njemu će sudjelovati Antonija Cvitan Vuletić (Platforma Doma mladih), Domagoj Šavor (Mreža društveno-kulturnih centara), Denis Mikšić (KA-Matrix) i Janja Sesar (Pogon).

U radioničkom će se programu istraživati glas kao medij zajednice (radionica Naricanje prvih), dok će polaznici_e radionice Transformacija tugovanja pod vodstvom Kristine Kamale Babine učiti prikazati svoja transformirana sjećanja pomoću recikliranog i ručno rađenog papira od biljnih vlakana.

Ulaz na sve programe je besplatan, dok se za radionice potrebno prijaviti e-mailom na festivalprvih@gmail.com.

Detaljniji program Festivala prvih, kao i detalje o mjestu i vremenu svih segmenata programa možete pronaći ovdje.

Prije nekoliko mjeseci na Kulturpunktu smo pisali o sudjelovanju mladih u kulturnim programima i događanjima koje organiziraju institucije, udruge i organizacije civilnog društva. Pritom je posebno značajan bio podatak iz ankete Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kako je tek nešto više od petine mladih barem jednom posjetilo neki društveni centar, klub ili udrugu mladih. Međutim, uključivanje mladih u programe je izazov s kojim se organizacije susreću već dulje vrijeme. Tako su, potaknuti primijećenom niskom participacijom mladih u kulturnim programima, Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i Mreža mladih Hrvatske proveli vlastito online istraživanje i niz fokus grupa kako bi locirali gdje točno dolazi do diskrepancije potreba i interesa ove podzastupljene društvene skupine te kulturnog sadržaja koje nude različite organizacije. Rezultate ispitivanja početkom su rujna predstavile Ida Jagar i Janja Sesar iz Pogona te Kristijan Orešković iz MMH.

Istraživanje je izrađeno u sklopu Erasmus+ projekta The Melting Pot koji Pogon i Mreža mladih provode u suradnji s partnerima iz Srbije i Makedonije. Online anketom je ispitano 246 osoba. Sudionice_i većinom su dolazile_i iz mjesta s više od 50000 tisuća stanovnika, najviše iz Zagreba. Riječ je o mladim osobama u dobi od 16 do 30 godina, sveukupne prosječne dobi od 22 godine – 80 posto ih je bilo ženskog roda, 72 posto u sustavu školovanja, četvrtina je bila zaposlena, a 3,3 posto u NEET statusu (nezaposleni koji ne traže posao te nisu u statusu školovanja). Sveukupno se 43 posto sudionika_ca deklariralo kao pripadnik_ca ranjive skupine – to jest, kao osoba iz ruralnih područja, pripadnik_ca nacionalne manjine, LGBTIQ+ osoba, osoba s ekonomskim poteškoćama ili osoba s invaliditetom. Popratne fokus grupe provedene su putem Zoom platforme sa sudjelovanjem 30 osoba. 

Gotovo su svi sudionici_ce istraživanja, njih 92 posto, izjavili kako smatraju da institucije, organizacije i državna tijela većinom ne uključuju mlade u procese osmišljavanja programa kulturnih sadržaja u lokalnoj zajednici, kao ni politika za mlade koje se dotiču kulture. Iz Pogona i Mreže mladih u sažetku su istraživanja istaknuli kako i onaj maleni broj organizacija i programa koji uključuju mlade to uglavnom provode pomoću “metoda upitnika, fokus grupa ili diskusija na radionica, pri čemu to najviše čine udruge i organizacije mladih, kustosice u muzeju, nezavisne kulturne organizacije i srednje škole. S obzirom na to da veći dio sudionika_ca triju fokus grupa tvrdi da kulturne institucije nisu dovoljno otvorene za prijedloge mladih jer imaju unaprijed definirane programe, nisu financijski dostupne i ne žele raditi sadržaje izvan onih već predviđenih – mladi kao prostor za vlastito uključivanje vide kroz savjetovanje prilikom izrade vizuala za kulturne sadržaje te ponajviše tijekom razvoja programa za mlade”. S druge pak strane, sudionici_e paralelnog ispitivanja nekolicine osoba zaposlenih u kulturnim institucijama i organizacijama smatraju kako su mladi dovoljno uključeni planiranje kulturnih sadržaja – konkretno, to smatra njih 77 posto, te je gotovo svaki drugi djelatnik_ca zadovoljan_na interesom mladih za kulturne programe. 

Gotovo je 80 posto mladih ispitanica_ka izjavilo da im kultura i umjetničko izražavanje predstavljaju bitan dio života. Pod kulturnim životom dvije trećine mladih podrazumijeva aktivno izražavanje kreativnih ideja, a gotovo polovici taj pojam označava nešto čime se ispunjava slobodno vrijeme. Dakle, mladi s jedne strane izražavaju visok stupanj interesa za kulturu, dok se s druge strane taj interes ne prelijeva u posjećenost programa kulturnih institucija i organizacija. Uzrok ove diskrepancije ispitanice_i vide u nedovoljnoj vidljivosti kulturnih programa, kao i njihovoj nedovoljnoj usmjerenosti prema mladima. 

“I mlade osobe i djelatnici_ce kulturnih institucija/organizacija slažu se da mladi umjetnost doživljavaju elitistički i rezerviranom samo za ekscentrične osobe čime može doći do indirektnog slanja poruka da mladi nisu dorasli shvaćanju umjetničkog događaja. Same institucije često imaju predrasudu da mladi neće razumjeti njihov sadržaj ili se ne žele potruditi privući mlade na vlastita događanja jer su mladi ponekad teško dohvatljiva ciljana skupina. Djelatnici_ce kulturnih institucija pak smatraju da do problema dolazi tijekom školovanja i odrastanja kada mladi nisu dovoljno izloženi kulturnim sadržajima te se propušta stvaranje afiniteta prema kulturi”, ističu u Pogonu i Mreži mladih. 

Kroz proces istraživanje je stoga prepoznato da kultura mora biti otvorena za mlade, pogotovo kad je u pitanju kreiranje programa. Dakle, umjesto da ih se nastavi promatrati kao pasivne konzumente sadržaja, mlade je nužno ravnopravno uključiti u njegovo stvaranje. Na takvim je premisama u sklopu fokus grupa proizvedeno nekoliko smjernica za inkluziju mladih u kulturi koje uključuju: bolju promociju kulturnih programa korištenjem jezika mladih i aktualnih kanala komunikacije, kreiranje interaktivnih programa u direktnoj suradnji s mladima, smanjivanje formalnosti događanja u kulturnim institucijama, prepoznavanje neformalnih udruženja mladih kao bitnih sudionika u stvaranju sadržaja, kao i osiguranje popusta na ulaznice.

Prvi panel moderirala je Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije, a u razgovoru su sudjelovali Igor Petričević, socijalni antropolog i sociolog, i Iva Grubiša, asistentica s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Taj dio konferencije bio je posvećen ideji Zagreba kao otvorenog grada, a neprestano se doticao dviju (glavnih) tema koje su važne točke kako u zamišljanju rada Centra, tako i poslije u njegovoj, nadamo se, uspješnoj realizaciji.

Prva od njih tiče se dosadašnjih iskustava i života stranaca koji žele živjeti i raditi u Hrvatskoj; uglavnom su to tražitelji azila koji se organizirano smještaju u hotel Porin u zagrebačkim Dugavama, a koji se sa svojim problemima najčešće bore na dvije fronte: u neprestanom svjedočenju lokalnim predrasudama i pri susretu s hrvatskom birokracijom. Predrasude vode prema diskriminaciji i segregaciji: sjećamo se, tako, vijesti o odvojenim čekaonicama za azilante u ambulantama i izvještaja iz autobusa o putnicima koji se odmiču od ljudi s drugom bojom kože, a Petričević je, kao svjedok onoga što se događa u Dugavama, pričao i o masovnim podizanjima ograda u ulicama nedaleko od Porina. Birokracija, s druge strane, kao da tražiteljima azila pruža neku ironičnu utjehu utoliko što im gotovo onemogućava izlazak iz soba, a time i potencijalne susrete s diskriminacijom; na dozvolu za rad čeka se 9 mjeseci, a pomoć se pruža u iznosu od 100 kuna mjesečno. Čak i u slučaju pojedinaca kojima je odobrena međunarodna zaštita, ističe Grubiša, u praksi se gomilaju problemi s ostvarivanjem prava na učenje jezika, obrazovanje, zapošljavanje i zdravstveno osiguranje zbog neznanja službenika u birokratskim ustanovama ili, još gore, njihove nevoljkosti da uopće provjere lako dostupne informacije i zakone koji bi, barem u teoriji, strancima trebali pomoći. Čini se da je sustav pokazao više volje i brže reakcije tek s migrantima koji od ove godine dolaze iz Ukrajine; panelisti smatraju da treba “zajahati taj val” i “iskoristiti” tu nesretnu situaciju kako bi se očito moguća učinkovitost sustava odrazila i na pojedince iz neeuropskih zemalja.

Druga važna okosnica razgovora ticala se očekivanja od Interkulturnog društvenog centra, odnosno svega onoga čime bi on mogao doprinijeti boljitku zajednice. Petričević je predložio da se Centar, između ostalog, bavi i pomaganjem izbjeglicama i tražiteljima azila pri prikupljanju dokumenata, a da različitim društvenim aktivnostima, radionicama i prezentacijama zemalja iz kojih stranci dolaze pokuša educirati domicilno stanovništvo o novim susjedima. Osim toga, prema Grubiši, ovakav tip centra za početak bi na mikrorazini mogao vježbati dvosmjernost procesa integracije, o čemu bi i (u)domaće(ne) stanovnike trebalo educirati jer u praksi dvosmjernost ne postoji. Povezano s tim, istaknuto je i opetovano krivo poimanje homogenosti hrvatske ili bilo koje druge nacionalne kulture; drugim riječima, čini se da je još uvijek potrebno naglašavati da kultura nije neki fiksni, okamenjen koncept, kao i koja je razlika između multikulturalnosti i interkulturalnosti. Grubiša je pak najviše inzistirala na tome da posjetitelji potencijalnog centra ne smiju biti samo korisnici, već i stvaratelji, kreatori sadržaja.

Značajan dio rasprave bio je posvećen mogućim opasnostima i prijeporima do kojih će neminovno doći jednom kad i ako se Centar otvori: prema Grubišinim riječima, s obzirom na to da bi u svojim osnovnim postavkama on morao biti i prostor izlaska iz zone komfora, odnosno susreta različitih ljudi i njihovih različitih pogleda, sučeljavanja o njegovim budućim funkcijama i programima koje će nuditi su nužna, ali su isto tako i potentna za dijalog o tome što će se u njemu zbivati. Sudionici su se složili da je nužna redovita komunikacija s lokalnom zajednicom oko Centra i onoga što se u njemu događa, a sve kako bi se spriječilo širenje dezinformacija, šaputanja i tračeva koji završavaju u – nažalost već toliko poznatim – frazama poput “naš kvart nosi teret” i “zašto baš mi?”. Upravo radi izbjegavanja takvih nevolja, kaže Grubiša, nužno je osvijestiti građanima da to “nije centar za izbjeglice – on je centar za Zagreb”. Upitani za moguću lokaciju takvog centra, panelisti nisu ponudili konkretan odgovor, a iz publike je stigla ideja o tome da bi svaki društveni centar zapravo trebao biti interkulturni. Na samom kraju prvog panela okupljenima su se kratko, kao svojevrsni predstavnici dijela budućih korisnika Centra, obratili članovi Panafričkog društva u Hrvatskoj (PADUH) i glazbenik Commi Balde Kouyate. Oni su objasnili da Centar, osim kao mogući prostor za Društvo, zapravo zamišljaju kao mjesto za druženje, na kojem će se moći opustiti, razgovarati, upoznavati, izražavati; kao mjesto bez osuđivanja i safe space u kojem će svi moći biti jednaki. Drugim riječima, prvenstveno traže prostor sigurnosti.

Ta bi njihova želja ujedno mogla biti odgovor i na neka pitanja iz drugog panela, u kojem su, uz moderatoricu Mirelu Travar, sudjelovali Jelena Ricov, viša stručna savjetnica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, Pavlica Bajsić iz Centra mladih Ribnjak, Janja Sesar iz Pogona i Domagoj Šavor iz Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Uvjeravajući sve prisutne u to da je Gradu promoviranje kulture u zajednici prioritet, da će sigurno podržati IDC i da će uskoro objaviti poziv za financiranje takve vrste projekata, gospođa Ricov upozorila je ipak inicijatore ideje o IDC-u da bi prije svega trebalo napraviti istraživanje o potrebama zajednice (misleći vjerojatno isključivo na lokalno stanovništvo) kako bi se vidjelo kakva su točno javna očekivanja od Centra. Pavlica Bajsić na neki se način tome suprotstavila, rekavši kako vidi svojevrsnu opasnost u takvim istraživanjima jer Centar ne bi trebao samo odgovarati na želje zajednice, već otvarati (nove) svjetove. Ta se plemenita ideja razbuktala u malu raspravu o tome koliko inicijativa Za interkulturni društveni centar treba voditi željama zajednice, ali nužno je istaknuti da su takvi kvantitativni podaci nužni pri koncipiranju i provedbi ovakvog projekta, pogotovo u sustavima koji su, prema riječima gospođe Ricov, “tromi” i u kojima je “upornost užasno važna”.

Optimističniju notu donijeli su ostali sudionici drugog panela. Pavlica Bajsić ukratko je prepričala uspješnu prošlost Centra Ribnjak i njegov opstanak unatoč raznim povijesnim i ideološkim mijenama. Janja Sesar pričala je o Pogonu kao o rezultatu borbe nezavisne scene i mladih za prostor djelovanja u Zagrebu, borbe koja je s vremenom rezultirala implementacijom sudioničkog upravljanja, takozvanog civilno-javnog partnerstva, u kojem Grad Zagreb i koalicija civilnih organizacija zajedno upravljaju Pogonom. Taj je primjer važan jer i IDC želi funkcionirati kao civilno-javno partnerstvo, odnosno jer pokazuje da taj još uvijek rijedak model upravljanja može biti uspješan. Domagoj Šavor se složio da bi IDC-u civilno-javno partnerstvo odgovaralo zbog otvorenosti i inkluzivnosti, jer su institucije same po sebi previše zatvorene. Entuzijastičnost oko te ideje osnažila je i izjava gospođe Ricov, koja je rekla da je Grad Zagreb svakako otvoren za tu ideju. Počne li se jednako govoriti o ideji Interkulturnog društvenog centra kao što se na konferenciji govorilo o uspjesima drugih organizacija i projekata, makar kao o inspiraciji za takav centar, i počnu li se predlagati konkretniji programi za djelovanje samog centra, te pruži li Grad Zagreb obećanu podršku u realizaciji, ovaj bi projekt zaista mogao pomoći mnogim građanima, starim i novim. Dotad nam ostaje nadati se da ideja neće ostati samo na lijepim riječima.

Nedavna okupljanja mladih na zagrebačkim javnim površinama društvo je interpretiralo na mnoštvo načina. Nekima je to dokaz lijenosti i pasivnosti ove “privilegirane društvene skupine”, dok ih drugi shvaćaju kao političku poruku trenutnoj vlasti, bunt protiv aktualnih mjera za sprečavanje širenja pandemije. Mladi su se ispred Hrvatskog narodnog kazališta, na Mladosti i Jarunu okupljali i prijašnjih godina, a zatvaranje ugostiteljskih objekata pogodovalo je masovnosti takvih druženja. Grupiranja mladih koja mediji često kritiziraju zbog toga što se odvijaju na “neadekvatnim mjestima” povod su za pogled na stanje i uporabljivost javnih prostora koje Grad Zagreb nudi mladima. Gdje se to mladi Zagrepčani smiju okupljati i hoće li svi ponovno, zbog nedostatka kvalitetnijih namjenskih prostora, ipak pohrliti u ugostiteljske objekte?

Mladi bez utočišta

Za početak, evo nekoliko riječi o tome kako stručnjaci vide život suvremene mladeži. U istraživanju o stavovima mladih Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu navodi se kako “trećina stanovništva mlađa od trideset godina i ne poznaje ništa drugo nego postsocijalističku prijelaznu fazu, koju 1990-ih godina obilježava velika nestabilnost i nesigurnost”. Ono pokazuje kako je promjena sustava uvećala društvene razlike i nejednakosti šansi te kreirala značajnu ekonomsku nesigurnost. Neizvjesnost pri zapošljavanju i produljenje trajanja institucionaliziranoga obrazovanja dovelo je do otežanog socioekonomskog osamostaljenja mladih, ali i do njihova nedostatnog uključenja u procese društvenog razvoja. Teškoće pri osamostaljivanju potvrđuju i podaci iz istraživanja Eurostata (2018) prema kojima se udio anketiranih mladih od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima kontinuirano povećava – s 70.7 posto 2011. godine na 75 posto 2018. godine. Za usporedbu, prosjek mladih Europljana koji žive s roditeljima znatno je manji i iznosio je 49 posto u 2018. godini. Već spomenuto istraživanje Instituta pokazalo je kako najmanje vlastitog prostora imaju mladi u urbanim sredinama. Istraživači navode i da je odluka o ostanku s roditeljima racionalna. Mišljenja su kako ispodprosječna plaća utječe na smanjivanje kvalitete života mladih koji se odluče na samostalan život. 

Suživot mladih s roditeljima i smanjivanje površine životnog prostora u gradovima uvećavaju važnost mjesta kakve Oldenburg u djelu The Great Good Place naziva trećim prostorima. Američki urbani sociolog dijeli društveni okoliš čovjeka u tri kategorije. Prvom kategorijom smatra kućanstvo, odnosno dom i naziva ga prvim prostorom. Drugi prostor je prostor rada, dakle mjesto poslovnog života. U treće prostore ubraja kafiće, restorane, knjižnice i parkove. Ovim pojmom opisuje sva neformalna mjesta okupljanja, socijalizacije i dokolice. Promatra ih kao izrazito važne za razvoj civilnog društva, povezivanje ljudi, ali i za razvoj demokracije, budući da omogućavaju dodir s različitostima. 

Trećim prostorima možemo smatrati i društveno-kulturne centre, objekte koji su svojevrsno utočište europske mladeži. Primjeri takvih prostora su Subtopia u Stockholmu ili UFA Fabrik u Berlinu. O ovim, ali i sličnim centrima koji su predstavljeni na konferenciji u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj 2016. godine piše Pejić. Kreativni centri omogućuju mladima, ali i svim zainteresiranima građanima prostore za stvaranje, uvježbavanje svakojakih vještina, razmjenu znanja, ali i socijalizaciju. Oni su najčešće multifunkcionalni ili se sastoje od više prostora koji su prilagođeni raznim namjenama. Mogu biti adaptirani kao umjetnički studiji, poduzetnički inkubatori, kao prostori za održavanje radionica i predavanja, knjižnice i prostori za tihi boravak, ali i kao prostori za socijalizaciju i opuštanje. U njima se organizira raznovrsna kulturna produkcija i javnih događaji, a oni su i dom raznovrsnih udruga civilnog društva. Ideja tih prostora nije novi koncept.  

U zborniku Uradimo zajedno: Prakse i tendencije sudioničkog upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj navodi se kako se praksa otvaranja društveno-kulturnih centara javlja već pedesetih godina prošloga stoljeća. Ona se temelji na ideji stvaranja prostora u kojima se mogu ostvarivati različite društvene i kulturne aktivnosti. Njih provode građani različitih profila i sposobnosti – mladi i umirovljenici, amateri i profesionalci. Centre je kreirala institucionalna politika, a slični omladinski centri otvarali su se i diljem SR Hrvatske. Gdje su oni sada? Početkom 21. stoljeća, većina takvih centara prošla je kroz proces restrukturacije pri čemu su iz njih izdvojene pojedine komponente koje su nastavile samostalno djelovati u specifičnom području. Kako zaključuju autori zbornika, takvi “kulturni centri i pučka otvorena učilišta ostaju taoci vlastite infrastrukture i potrebe za njezinim održavanjem, tako da nemaju previše prostora za programski razvoj”.

Studentska i alternativna kultura

Ipak, jedan takav centar je donekle “preživio” tranziciju. Studentski centar u Zagrebu bio je značajan zagrebački kulturni i društveni prostor namijenjen studentima. U monografiji Pola stoljeća Studentskoga centra u Zagrebu navode se zadaće centra po kojima je on organizirao “kulturni, zabavni, društveni i športski život studenata”.  Prema riječima njegova prvog direktora Vlatka Škarice, centrom su upravljali studenti. O prošlosti ovoga prostora svjedoči i Feđa Vukić u zborniku Savska 25 gdje navodi kako “su se upravo na središnjem prostoru Savske 25 dogodila i neka od masovnijih okupljanja studentske 1968. i 1971.” To je bio važan prostor jugoslavenske kulturno-umjetničke proizvodnje, posebice tijekom kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Centar i danas, sudeći prema Statutu skrbi za navedene potrebe, ali se iz godine u godinu njegova važnost za studentsku populaciju smanjuje. 

Pretvara se u prostor studentskog servisa i menze. Studentski centar je od 2013. godine pod sanacijom zbog duga od 120 milijuna kuna. Za provođenje sanacijskog procesa zaduženo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dok centrom rukovodi privremena uprava na čelu sa sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom. Od većih “uspjeha” nove uprave treba izdvojiti gašenje Kulture promjene, protjerivanje subkulture skejtera iz Savske 25 uklanjanjem objekta SC Pool i Sretne kuće te oduzimanje prostora za rad filmskom laboratoriju Klubvizija. Iako prema navodima sanacijskog upravitelja centar od 2019. posluje pozitivno, on još uvijek nije službeno izašao iz sanacije. 

Značaj koji je u prošlosti imao Studentski centar sada su preuzeli drugi prostori. Vukušić u svome istraživanju o alternativnoj kulturi u Zagrebu navodi kako je najvažniji takav prostor AKC Medika. Njega je, nažalost, znatno oštetio potres. Trenutno stanje Medike opisala je na svojim web-stranicama udruga Attack. Ona upravlja objektom čiji je vlasnik Grad Zagreb. Navode kako su oštećenja znatna i onemogućuju rad 223 članova i članica, ali i održavanje 200 do 400 godišnjih događanja. 

Uključivanje mladih u različite udruge civilnog društva važno je za stvaranje i poticanje društvenog angažmana i odgovornosti kod mladih, kreiranje socijalnih veza, očuvanje vlastite kulture, ali i za promicanje multikulturalnosti. No jedan od najvećih problema takvih udruga, a istovremeno i problem mladih je nedostatak prostora. Istraživanje Kulture nove ističe ugroženost kulturnog sektora – 80 posto ispitanih organizacija pretrpjelo je štetu na uredskom prostoru, dok 57 posto ima oštećen prostor za kulturno-umjetničke aktivnosti. Potres i pandemija pogoršali su već problematično stanje koje pokazuju podaci iz zbornika Uradimo zajedno. U njemu se navodi kako je, odnosu na ostatak zemlje, civilno društvo najbrojnije u Zagrebu, ali i da 40,9 posto organizacija nema prostor za redovan rad. 

Nezavisni prostori u krizi

Jedan od rijetkih prostora koji bez naknade već dugi niz godina udomljuje različite udruge civilnog društva je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, prva zagrebačka ustanova u kulturi utemeljena na spomenutom modelu civilno-javnog partnerstva. Prema riječima ravnateljice Janje Sesar, Pogon u suradnji s osnivačima čini sve kako bi organizacijama i umjetnicima omogućio koliko-toliko dostojanstvene uvjete rada. Napominje kako se prostor svakodnevno koristi –  zauzet je tijekom čitave godine, izuzev tri tjedna ljetne pauze. No potrebna mu je temeljita obnova koja se donedavno činila ostvarivom. Naime, nakon intenzivnog višegodišnjeg suradničkog procesa u koji su investirana značajna financijska sredstva, kreiran je projekt rekonstrukcije Pogona. Grad Zagreb je 2018. godine projekt prijavio na europski mehanizam financiranja naziva Integrirana teritorijalna ulaganja (ITU) čija je namjena bila obnova zapuštenih vojnih i industrijskih građevina.

Početkom 2020. godine obznanjeno je da je projekt uspješno prošao evaluaciju, no dodijeljena sredstva ipak nisu bila dostatna za njegovu realizaciju. Nakon toga je Grad Zagreb kao vlasnik prostora pristupio produljenju građevinske dozvole, što se, nažalost, nije dogodilo. Budući da nije donesen detaljni urbanistički plan za Trnje, ovakav tip rekonstrukcije više nije ostvariv. Ravnateljica poručuje kako ovo čini sudbinu prostora vrlo alarmantnom i neizvjesnom. Dodaje kako prostor nema centralno grijanje, prikladnu ventilaciju niti izolaciju od buke, a dodatno se devastira radi kontinuiranih oštećenja hidroizolacije koja se više ne može adekvatno sanirati djelomičnim zahvatima. Apelira na nužnost donošenja novoga plana i prikupljanja potrebnih financijskih sredstava za obnovu zgrade koja u suprotnom neće još dugo moći odolijevati zubu vremena. Napominje i kako popunjenost prostora ukazuje na njegovu nužnost za razvoj i opstanak nezavisne kulturne scene važne za grad. 

Iz navedenog je vidljivo kako se važniji zagrebački prostori namijenjeni mladima i kulturi mladih nalaze u stanju krize. Pod sintagmom prostori za mlade ne misli se samo na prostore druženja, već i na prostore koji omogućuju vaninstitucionalni grupni rad, kreativno izražavanje te razmjenu znanja i vještina. U europskim zemljama oni su čest izvor, ali i odskočna daska poduzetničkim aspiracijama kojih, prema istraživanjima, kod hrvatske mladeži kronično nedostaje. Skučeni stambeni prostori koji prevladavaju u gradu i suživot različitih generacija u njima ne omogućuju kvalitetno provođenje dokolice i grupiranje mladih. Postojeći institucionalni prostori su često isključivi, a prostori za najam su cjenovno nedostupni. Iako izgradnja ili revitalizacija prostora za mlade u ovim kriznim vremenima, dakako, ne treba biti od najveće važnosti, trenutna vidljivost mladih u javnom prostoru pravo je vrijeme da se zapitamo gdje su oni inače? I je li teza o “kafanskoj mladeži” točna ili mi jednostavno nemamo svoj treći prostor?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Booksi je 19. rujna održan prvi otvoreni razgovor na temu community arhiva, u sklopu projekta Abeceda nezavisne kulture koji provode organizacije Kurziv i Kulturtreger iz Zagreba. Gosti su otvorenog razgovora bili dizajner Dejan Kršić, arhivistica Tamara Štefanac te Davor Mišković, predsjednik mreže Clubture i udruge Drugo more.

Projekt Abecede nezavisne kulture predstavile su Janja Sesar, predsjednica Kurziva, koja je prisutne upoznala s poteškoćama dokumentacije rada organizacija nezavisne kulture u proteklih dvadeset godina, te Miljenka Buljević, predsjednica Kulturtregera, koja je istaknula problematiku određivanja polja nezavisne kulture, odnosno pitanje što se arhivira, te uputila na potrebu trajnosti procesa arhiviranja.

Tamara Štefanac, nadovezujući se na činjenicu da projekt Abecede traje već četiri godine, rekla je da u kontekstu službene arhivistike to znači kao da je proces počeo jučer. Naime, s obzirom na aktualne zakone o arhiviranju, nedostatak financiranja, sporost procesa i nepostojanje svijesti o važnosti procesa onih koji bivaju arhivirani, Štefanac je istaknula da postoji mogućnost da se konkretni rezultati vide tek za desetak ili čak dvadesetak godina.

O tome što jest nezavisna kultura, odnosno objekt arhiviranja, Davor Mišković prisutne je proveo kroz kratku genezu pojma te zaključio da je do usustavljivanja pojma došlo kada su organizacije same sebe počele prepoznavati kao entitete odnosno razvile aktivan odnos prema vlastitom subjektivitetu. Organizacije nezavisne kulture prepoznale su se, povezale i približile te kroz djelovanje došle do tematske bliskosti. Mišković je istaknuo problem samodefiniranja organizacija, a Dejan Kršić je nastavno na taj problem spomenuo pozicioniranje na kulturnoj sceni kao važan segment moći onoga koji arhivira i onoga koji je arhiviran.

Organizacije se ne bave stabilizacijom svojih djelovanja već su usmjerene događajnosti, rekao je Mišković, te u tome pronašao glavni uzrok nemotiviranosti da njihova aktivna djelatnost bude arhivirana. No, potreba arhiviranja je aktualna jer, kao što je istaknuo Kršić, nove se organizacije nemaju na što referirati, pa je potreba osvještavanja kontinuiteta nužna. Upravo tome služe arhivi. 

Miljenka Buljević ispričala je zanimljivost s nedavne turneje Kutije Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, gdje su se susreli s dva nepomirena stajališta organizacija čiji su rad htjeli arhivirati. Prvo se pojavilo pitanje zašto bi organizacije uopće same sebe arhivirale, da bi se potom postavilo pitanje zašto to ne radi Državni arhiv. Kao što je vidljivo, put između odbijanja dokumentiranja kontinuiranog rada i potrebe institucionalnog priznanja toga rada, kratak je. 

Upravo problem osvještavanja potrebe dokumentiranja samih subjekata i neznanje ili ignoriranje onih koji imaju moć ili kontrolu nad proizvodnjom sjećanja, istaknuli kao zajednički prisutni predstavnici nezavisne i institucionalne scene, konkretnije Državnog arhiva.

Tijekom razgovora gostiju i publike istaknuta je važnost privatnih arhiva i kolekcionarskih zbirki koje mnogi privatni subjekti zatajuju jer ih smatraju hobijem ili nevažnim sakupljanjem. Rečeno je da bi arhiv Centra za dokumentiranje nezavisne kulture sljedeće godine trebao biti online, projekt digitalizacije prijavljen je Ministarstvu kulture, a prisutni predstavnici institucionalnih arhiva izrazili su veliko zadovoljstvo postojanjem arhiva Centra, s jedne strane jer se netko bavi time što smatraju da bi trebao biti i njihov posao, a s druge strane zato što se arhiviranje događa i napreduje i izvan službenih struktura. 

Ponajviše je istaknuta potreba educiranja organizacija o važnosti i načinu dokumentiranja, na što je ukazivala i relativno slaba posjećenost razgovora od strane samih organizacija na čijem dokumentiranju Centar radi. Također, nužnost veće vidljivosti Centra i u fizičkom obliku, u vidu izložbi i predstavljanja, a ne samo na mreži, podjednaka je odgovornost onih koji arhiviraju i onih čiji je rad arhiviran.

Matija Mrakovčić

Portal Kulturpunkt.hr od 2005. godine intenzivno prati događanja na nezavisnoj kulturnoj sceni koja je tijekom 1990-ih u javnosti najčešće percipirana kao alternativna kultura, te pokušava kritički promotriti tokove i probleme s kojima se susreću njeni akteri. Rad na portalu ukazao je na probleme bitne kako za shvaćanje njenog djelovanja tako i za njezin daljnji razvoj, a jedan od njih je nedostatak sustavnog dokumentiranja produkcije i razvoja ovog polja. Kako znanja, iskustva i informacije ne bi ostali samo u nestalnom sjećanju organizacija, pojedinaca, grupa i kolektiva, kako ih nove i nadolazeće generacije ne bi upoznavale samo kroz usmenu predaju, urbane legende i anegdote koje bi vrijeme možda prepustilo zaboravu, 2009. portal Kulturpunkt.hr pokrenuo je projekt U fokusu. Kroz tekstove i intervjue s protagonistima nezavisne kulturne scene od 1990. do danas koji se objavljuju na portalu, te kroz javne otvorene razgovore s njenim sudionicama i svjedocima projekt gradi arhiv ovog bitnog i dinamičnog polja. 

U prvoj fazi projekta djelomično je mapirana zagrebačka nezavisna kulturna scena, a u 2011. pogled se izmješta i u druge gradove u Hrvatskoj te su do sada djelomično obuhvaćena zbivanja na sceni Pule, Rijeke, Labina, Dubrovnika, Splita i Knina. U prosincu iste godine, u suradnji s udrugom Kulturtreger i književnim klubom Booksa otvoren je Centar za dokumentiranje nezavisne kulture koji okuplja građu (tiskane – plakate, letke, programske knjižice, časopise, publikacije i dr. i audio-vizualni materijale) o radu organizacija i projekata u tom polju. Širenjem iz virtualnog u fizički prostor projekt u 2012. dobiva novo ime – Abeceda nezavisne kulture – te nastavlja dokumentirati zbivanja na nezavisnoj kulturnoj sceni. U fokusu Abecede u ovoj se godini nalaze središnja i sjeverna Hrvatska.

Razgovor je dio programa festivala nezavisne kulture Nepokoreni grad.