Manifestacija se odvija povodom obilježavanja godišnjeg ciklusa umjetničkih i kulturnih aktivnosti koje su Bacači sjenki ove godine proveli u suradnji s djecom, mladima, osobama u potrebi, onima koji tek ulaze u profesionalni svijet umjetnosti, kao i s iskusnim autorima nagrađivane karijere.

Kako najavljuju organizatori, “u ovom intenzivnom foto finišu godina nastavljamo suradnju s našim vrijednim partnerima Pogonom – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade gdje ćemo smjestiti tri naša projekta: probe nove senzorne predstave Izvrnuta izvedba koja stigmu intenzivnog žalovanja za bliskim osobama pretvara u katarzično putovanje kroz tisuću i jednu bajku; na zahtjev zahtjevne publike i stručne javnosti nastavljamo s istraživanjima odgovornosti publike za izvedbu kroz nove Probe za sjećanje – Ex- pozicija – 20 godina igranja, a sve uzdižemo na još jedan nivo s radionicom poznatog slovenskog redatelja, intermedijalnog umjetnika i političara Janeza Janše o stvaralačkim obnovama u izvedbenim umjetnostima”.

Više detalja o manifestaciji i programima pronađite ovdje.

Inicijativa za donošenje novog zakona potekla iz Ministarstva kulture na čelu s ministricom iz kvote Levice Aste Vrečko. Manje-više tehnička preinaka zakona trebala je osigurati standardizaciju kriterija dodjele dodataka na mirovinu zaslužnim umjetnicima, što zakon iz 1974. godine nije predvidio. Dosad je kriterij za dodjelu dodataka ovisio o osobnim ili društvenima vezama umjetnika i onih koji o tome odlučuju, a budućnosti je to trebalo ovisiti o ostvarenim priznanjima.

Janšina je stranka u kampanju protiv ovog zakona krenula još u veljači. U javni prostor plasirali su tezu da će on omogućiti pogodovanje umjetnicima bliskim koaliciji Gibanje Svoboda-Socialni demokrati-Levica, koja je, predvođena premijerom Robertom Golobom, na vlasti od 2022. godine. Teza je popraćena jumbo-plakatima koji prikazuju međunarodno prepoznatu umjetnicu Maju Smrekar kako doji psa u performansu Ecce Canis iz 2013. godine. U njemu je Smrekar propitivala odnos između ljudi i životinja kroz biopolitičku perspektivu, a ovaj kontekst je u kampanji potpuno izostavljen.

Umjetnica je, dakle, izložena linču čak 12 godina nakon što je njezin performans prvotno izveden, što je učinjeno u cilju diskreditiranja vladajuće koalicije uoči parlamentarnih izbora predviđenih za 2026. godinu. Plakatima su također prekršena autorska prava fotografa Manuela Vasona, što je rezultiralo tužbama umjetnice i Levice protiv SDS-a.

Ne bismo li razjasnili što se zapravo dogodilo, obratili smo se dvjema slovenskim radnicama u kulturi – voditeljici organizacije civilnog društva Društvo Asociacija Poloni Torkar i književnici Anji Zag Golob. Budući da se Torkar bavi kulturnim politikama, razgovor s njom fokusirali smo na taj aspekt, dok smo Zag Golob zamolili da slučaj komentira iz perspektive umjetnice.

Torkar je objasnila da su po starom zakonu zaslužni umjetnici mogli steći posebne mirovine, a po novom, koji je predložila vlada, bi to bili dodaci mirovinama. Do prijedloga novog zakona došlo je jer stari nije imao jasnih kriterija po kojima se dodjeljuju posebne mirovine.

“U tom je smislu novi zakon bio sasvim tehničko rješenje. No budući da ga je vlada predložila u drugoj polovini svog mandata, i s obzirom na to da je do parlamentarnih izbora ostala još samo godina dana, opozicija je iskoristila situaciju i politizirala jedno sasvim tehničko pitanje. Stav opozicije bio je da će vlada dodijeliti velike, povlaštene mirovine eliti i pojedincima iz umjetničke sfere. Kako velik broj umirovljenika u Sloveniji živi s niskim mirovinama, ta je podvala djelovala. Aktualna vlast nije uspjela obrazložiti ljudima da će po novom zakonu, koji uvodi jasne kriterije – nagrade koje trebaju primiti umjetnici kako bi ostvarili pravo na ovaj dodatak – dodatke primiti čak i manje ljudi i da to neće više biti političko nego sasvim tehničko pitanje”, objašnjava Torkar.

Ističe da je Društvo Asociacija odlučilo aktivno sudjelovati u kampanji jer smatraju da velik broj umirovljenika, među njima i umjetnici, živi u teškim uvjetima. “Smatrali smo da netko mora govoriti o pitanju socijalnih prava prekarnih radnika i umirovljenika iz sfere umjetnosti i kulture. Naglasili smo i svoju zadršku prema mirovinskoj reformi koju vlada predložila te je potom ušla u parlamentarnu proceduru. Po našem mišljenju, novi zakon, koji je srušen na referendumu bio bi pozitivna promjena u kontekstu depolitizacije dodjela ovih dodatka, ali istovremeno smatramo da će za puno umjetnika koji žive i rade u prekarnim uvjetima ovi dodaci ostati nedostupni”, nastavila je Torkar.

Zakon se, kao što smo istaknuli, nije mijenjao od 1974. godine. Torkar smo pitali zašto je Janšinoj stranci bilo toliko stalo da sve ostane isto: “Što se tiče umjetnika i kulturnjaka, zakon se zaista nije mijenjao od 1974. godine. Po ovom zakonu posebne je mirovine mogla dodijeliti svaka vlast na prijedlog ministara kulture. To se i događalo do 2009. godine kada je Revizijski sud dao ocjenu da zakon nije transparentan te da ne osigurava uvjete za jednako postupanje prema osobama koje se nalaze u istoj situaciji. Dodjele mirovina su se od 2009. godine smanjile i neki su umjetnici pravdu za ovu mirovinu tražili na sudu. Nijednoj vlasti dosad nije bilo stalo do promjene zakona jer je po starom zakonu dodjela bila sasvim političko pitanje. Ironija je, da se u momentu kad se uvelo tehničko rješenje s transparentnim kriterijima to pitanje opet politiziralo.”

Zag Golob smo pak pitali kako se osjećala kada je shvatila da je novi zakon odbačen na referendumu: “Bila sam na predstavi i u pauzi sam pogledala stranicu Državne izborne komisije na mobitelu. U tom sam momentu do bola razumjela što je dobri stari Kurt Schwitters mislio kada je rekao da koincidencije ne postoje – naime, predstava koju sam gledala zove se U agoniji.” Pitali smo je i kako komentira to da Janša i njegova stranka određenu umjetnost vide kao “degeneriranu”, odnosno na način na koji su je tridesetih godina gledali nacisti.

“Janez Janša o umjetnosti nema pojma, a i ne zanima ga, jer je njemu i njegovoj stranci umjetnost bila i jest samo oružje, samo jedna od stvari na putu ka vlasti, i kao takva apsolutno nebitna. Ta Blut-und-boden retorika itekako je opasna, otrovna i krajnje suluda, ali to njima nije ni bitno – bitna je jedino vlast. Na mjestu umjetnosti moglo bi biti i nešto drugo – cilj je dočepati se vlasti i na tom putu ništa nije sveto. U početku slovenske državnosti književnost je desnici još predstavljala nešto vrijedno, no to se u međuvremenu sasvim razrijedilo. Stoga su uzeli jedan rubni prijedlog popravka zakona, koji je Ministarstvo kulture moralo napraviti jer ga ka tome uputio i Revizijski sud. Od njega su napravili prvorazrednu populističku Kulturkampf predstavu za svoje biračko tijelo i time započeli svoju predizbornu kampanju, a troškove referenduma snosi, naravno, državni proračun.

U tome im je dosta pomogla i vladajuća koalicija, koja je pozivala građane da bojkotiraju referendum, što se, naravno, pokazalo kao pucanj u vlastito koljeno. To baš i nije način da se pobijedi, pogotovo kad se zalažeš za demokraciju. Koalicija je zbunila vlastito biračko tijelo, a ništa nije postigla, pa je desnica mogla mogla lakše doći do pobjede”, nastavila je Zag Golob.

Književnicu smo također pitali što misli koliko smo kao civilizacija daleko od historijskog fašizma: “Mislim da smo tamo. Kad se sustav obrazovanja raspada pred našim očima, kad ljudi imaju državu a nemaju pojma o aktivnom građanstvu, umjetnost im se čini daleka i nerazumljiva, nešto što ih se ne tiče. Populizam, pogotovo desni populizam, tu može procvjetati punom snagom. I već to radi. Kad Kinezi (apokrifno, op. a) neprijateljima žele da žive u ‘zanimljivim vremenima’, eto, to je ono na što misle – naše vrijeme”, zaključila je Zag Golob.

Konačno, Torkar se osvrnula na političke posljedice koje bi rezultat referenduma mogao imati za Golobovu vladu. “Koliko će uspješno proveden referendum utjecati na ostatak mandata koalicije je teško procijeniti. Prijedlog ovakvog zakona u zadnjoj etapi mandata bio je amaterski potez za koji će aktualna vlast sigurno platiti cijenu. Koja je to točno cijena pokazat će nadolazeći parlamentarni izbori.”

Ovaj napad na umjetnike i kulturu zdesna dio je šireg obrasca kojem smo nedavno imali prilike svjedočiti i u Hrvatskoj. U jeku predizborne kampanje pod povećalom su se našli samostalni umjetnici, a pritisci na javno financiranje kulture gotovo su neprestani. Obrazac naprosto pokazuje da su naši političari u toku s globalnim trendovima – suvremena umjetnost tek je prva od žrtava u neumornom maršu desnice od Argentine do Hrvatske.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Još jedan mamac koji nam je bačen u najavi predstave jest parabola Carsko pismo Franza Kafke. U njemu lirski subjekt govori o poruci koju je car (Tebi, čitatelju) poslao sa svoje smrtne postelje, a čije dostavljanje neprestano odgađa beskonačno mnoštvo kroz koje se vjesnik mora probiti. Iako tekst naglašava da poruka nikad neće biti dostavljena, onaj kome je namijenjena joj se i dalje nada. Foucault određene tekstove karakterizira kao heterotopije, što je značajno za Kafkinu parabolu. Ona je primjer teksta ili sistema komponiranog od raznovrsnih infrastruktura koje zajedno mogu funkcionirati samo uz određen stupanj entropije, otpora i frustracije. Iz književnog se predloška daju iščitati dvije problematike koje nose izvedbeni potencijal – prekid (dostavljanja poruke) i (institucionalna) proceduralnost, no autorski se tim odlučio zadržati samo na potonjem. 

Izvedba smještena u dvoranu za sastanke Centra kulture na Peščenici strukturirana je u dva bloka u kojima se izvode procedure različite po vrsti i trajanju – primjerice, procedura započinjanja obraćanja drugom liku sa “s milošću i dopuštenjem” proteže se dužinom cijele izvedbe, dok je najkraća procedura ona interaktivna – apendiks izvedbe u kojem publika pojedinačno ulazi u ured pored dvorane ne bi li na obradu predala vlastiti zahtjev. U prvom dijelu predstave, četvoro izvođača (dva glumca i dvije dramaturginje) obavljaju svoj, kako je u programu navedeno, kurirski i činovnički posao. Njihova je motivacija provođenje procedure, no gledatelj ju u ovom slučaju ne može predvidjeti jer ona ne pripada terestrijalnom birokratskom sistemu. 

Izvođači nižu gegove u maniri Monty Pythona – halje s kukuljicama koje nose isprva podsjećaju samo na srednjovjekovne redovnike, a kad počnu naizmjence puštati da im glava padne u ruke drugog izvođača, i na redovnike iz Monty Pythona i Svetog Grala. Po prostoru rasipaju loptice za ping pong na kojima su nacrtane zjenice, bace oko i na vječnost, iščitavajući budućnost iz crvenog konca, šašavo hodaju (Ministry of Silly Walk), plesom prate prostorni put u obliku položene osmice (simbol vječnosti), prenose svitke… Opisano se odigrava na lijevoj polovici scene, a na desnoj dobiva svoj ritmički i atmosferski kontrapunkt – celestijalni, mistični te nadnaravni ton koji polako, u obliku svitaka i zajedno s njima doslovno izvire iz par centimetara odškrinutih vrata na desnom kraju scene. Gledatelji ne znaju kriju li vrata još jednog činovnika, neko celestijalno biće nadljudskih ili pak minijaturnih proporcija ili nevidljivu silu, no brojnost asocijacija magnetično privlači njihov pogled.

Srednjovjekovni motivi, dakle, nisu odabrani samo zbog humorne funkcije, što potvrđuje velika popularnost serija i filmova kao što su Igra prijestolja i Gospodari prstenova, smještenih u to razdoblje. Razlog možda leži i u sentimentu jednostavnijeg vremena, u kojem politika kakvu poznajemo danas de facto nije ni postojala. Do Niccola Machijavellija koji početkom šesnaestog stoljeća razvija temelje moderne političke teorije, društva su se pokušavala politički strukturirati po spiritualnoj osnovi, tj. oko Katoličke Crkve. Sličnost između tog i današnjeg vremena leži u apolitičnosti, pogotovo mlađeg dijela populacije. Njihov afinitet prema sustavima organiziranim oko vrijednosti kakve su npr. vjera i čast, simptomatičan je, čak i kad je ironičan, kao što je slučaj s virtualnom zajednicom pratitelja Momačke postaje.

“Ovaj dio je gotov, trajao je dovoljno dugo i sad je jasno tko smo”, kaže jedna činovnica te okončava koreografiju prvog dijela, potencijalno ukazujući na njezinu ilustrativnu prirodu, koja računa da će gledatelj svojim asocijativnim kapitalom popuniti rupe u heterotopiji. Retrogradno je moguće i čitanje koreografirane ironije u prikazu institucija, što je čest pristup autora koji se laćaju Kafke.

Drugi dio predstave, izvedba je procedure sastanka radne skupine, na koju se njezini članovi opetovano spotiču i zbog koje ne mogu dobiti rješenje nijednog svog problema. Gledajući sastanak gledamo birokratski stroj koji mlati u prazno, a svojim psihorealistično kodiranim činovnicima služi jedino za vent muke po radnim skupinama. One su više-manje uvijek slične i utoliko je ova predstava, baš kao i kafkijanska situacija koju problematizira, svevremenska. No, u veljači 2023., kada je predstava imala premijeru, donosio se novi zakon o kazalištu, i za tu je okolnost autorski tim imao sluha¹ prometnuvši ju i u komentar aktualne političke situacije. Podsjetimo se: jedna od točki prijedloga novog zakona oko koje se podigla prašina bila je ta da intendanta središnjeg nacionalnog teatra, zagrebačkog HNK, više ne imenuje i dužnosti ne razrješava predstavničko, već izvršno tijelo osnivača, odnosno Vlada. Još jedno sporno pitanje bila je briga za status kazališnih umjetnika koji više nisu sposobni umjetnički djelovati – pitanje mirovine ili prekvalifikacije, a koplja su se lomila i oko razine obrazovanja potrebnog za članstvo u kazališnom vijeću. 

Tijekom druge točke sastanka, naslovljene Muke, lik činovnice koji tumači Nina Gojić izražava želju za prijevremenim odlaskom u mirovinu, jer će svoj posao obaviti u kraćem vremenu od predviđenog. Činovnicu Stojaković Olenjuk, inače voditeljicu sastanka, muči sumnja u vlastitu kompetenciju, a lik koji igra Nataša Antulov žali se kako nikada nije dobila odgovor na dopis koji je njezina radna skupina pisala nadređenima. 

Na Antulov je dakle naslovljeno Carsko pismo koje od cara, a slobodno možemo reći i Autora, putuje od 1919. kad je prvi put objavljeno. Tijekom izvedbe, jedna je druga poruka ipak pronašla put do svakog u publici: u uredu javnog bilježnika ovjerena izjava, kojom autor predstave, Pravdan Devlahović, autorskom timu daje pravo na korištenje njegovog imena, unatoč činjenici da nije sudjelovao u procesu nastanka predstave. Ovaj konkretni postupak nije novina u načinu na koji izvedbene umjetnosti problematiziraju autorstvo. Pamtimo predstavu Xavier Le Roy (1999.) koju potpisuje Jérôme Bel, a napravio ju je Le Roy, odnosno performans iz 2007. u kojem su Emil Hrvatin, Žiga Kariž i Davide Grassi, promijenili svoja imena u ime tadašnjeg slovenskog premijera, Janeza Janše. Posežući za ovom vrstom dispozitiva, Le Roy i Janše, kao i autorski tim ove predstave, ideološki oblikuju gledateljevu percepciju ne bi li kritizirali pitanje reprezentacije i autorstva. U trenutku kad vam Devlahovićeva izjava stigne u ruke, saznajete da onaj za kog ste mislili da je mag, u predstavi nije sudjelovao. Autorski tim odlučio je okončati muku na kojoj su car i Autor od ’67. (i slatku muku koja ponekad jesu) te proglasiti njihovu smrt.

Dostaviti n/r g. J. prekrasna je i uspjela posveta skupno osmišljenom kazalištu, koja daje odgovor i na pitanje koje je prije izvedbe odzvonilo atrijem KNAP-a: rade li dramaturginje same zato što nitko neće s nama ili? Ubile su redatelja, nisu ni trepnule.

1. Što je pomalo očekivano iz sljedećih razloga: slučajno ili namjerno, posljednjih nekoliko produkcija (Braća Karamazovi, O. Frljić; Možeš biti sve što želiš, I. Vuković i Dostaviti n/r g. J.) koje sam gledala, za koje dramaturgiju potpisuje Nina Gojić, odlikuje direktno referenciranje na aktualna svjetska i domaća događanja koja bivaju ušivena u tkivo predstave kao određeni spomenik trenutku. Također, i Gojić i Antulov aktivne su u borbi za (svoje) radne uvjete. ↩︎

Bespoštedni udar na kulturu u državama Europske unije u kojima vlast drže tzv. desni populisti u velikoj mjeri počiva na sustavnoj kadrovskoj devastaciji i zaposjedanju institucija. Pritom su se u novom političkom kontekstu na nišanu našle one institucije koje su po prirodi svojeg djelovanja vezane za kulturne i umjetničke prakse percipirane kao lijeve, liberalne i suprotstavljene konzervativnim vrijednostima. Upravo se na takva mjesta naime postavljaju svjetonazorski toksični pojedinci, često bliski ekstremnoj desnici i revizionističkim krugovima, čime se ona planski marginaliziraju, dok se opozicijskim radnicama u kulturi oduzima ključna infrastruktura.

Jedan od takvih primjera o kojima smo izvijestili na Kulturpunktu je prošlogodišnje postavljanje Piotra Bernatowicza na čelo varšavskog Centra za suvremenu umjetnost Dvorac Ujazdowski. Riječ je o desničarskom povjesničaru sklonom mizoginim i antisemitskim stavovima, koji je ubrzo po dolasku na svoju funkciju protjerao programe i umjetnice vezane za antifašističke i queer teme. Trenutno je pak možda najteža situacija u neposrednom susjedstvu, odnosno u Sloveniji, u kojoj Janez Janša i njegov ministar kulture Vasko Simoniti provode izuzetno štetnu kulturnu i medijsku politiku. Kako je u intervjuu za Kulturpunkt u ožujku ove godine pojasnila povjesničarka umjetnosti Beti Žerovc, na izborima za ključne nacionalne institucije (Narodni muzej Slovenije, Moderna galerija, Muzej za arhitekturo in oblikovanje, Slovenski etnografski muzej, Muzej novejše zgodovine Slovenije) odbijeni su “veoma uspješni dosadašnji ravnatelji, a istovremeno se mijenjanjem osnivačkih akata nekih institucija – u smislu snižavanja kriterija za vodstvene pozicije – osigurala situacija da priliku za prijavu dobiju nedovoljno osposobljeni kandidati bez odgovarajućih stručnih i radnih referenci”. Slovenski povjesničar Rok Stergar u tom je smislu kao posebno zabrinjavajuće istaknuo imenovanje Pavla Cara, čovjeka između ostalog i poznatog po afinitetu prema Wehrmachtovoj uniformi, na čelo Narodnog muzeja Slovenije kao krovne muzejske institucije, dok je u međunarodnom kontekstu dramatično odjeknula smjena – odnosno odbijanje reizbora – dugogodišnje uspješne ravnateljice Moderne galerije Zdenke Badovinac.

Upravo iz potonje institucije dolaze najnovije vijesti o problematičnom kadroviranju: kako je 17. lipnja objavila STA, slovenska je vlada u Vijeće Moderne galerije kao predstavnice osnivača imenovala Anu Čepin i Margaritu Mariju Dolinar. Riječ je o osobama uglavnom nepoznatima širem kulturnom polju, a osobito je zanimljiv slučaj Dolinar, budući da se radi o slikarici usko povezanoj s revizionističkim strujama u Sloveniji, kao što svjedoči jedna od rijetkih medijskih zabilješki o njenom djelovanju. Na Dolinarinu povezanost s Janšinim SDS-om ukazala je Mladina, koja ju povodom ovog novog vala “kadrovskog stampeda” opisuje kao “gorljivu pristašu vladajuće stranke”, navodeći da je bila SDS-ova kandidatkinja na listi za vijeće jedne gradske četvrti te da na svojem Twitteru dijeli ne samo objave vodećih stranačkih kadrova, nego i s neonacizmom povezanih slovenskih Žutih prsluka.

Beti Žerovc je u svojem kratkom komentaru istaknula kako nažalost ne prepoznaje temeljem kojih referenci i kompetencija su imenovane nove članice Vijeća Moderne galerije, smatrajući kako je trenutna politika kadroviranja u kulturnim institucijama prešla svaku mjeru. Žerovc također napominje da je za raščišćavanje ove sporne situacije nužno da se oglasi struka, kulturna javnost, ali i radnice i radnici u Modernoj galeriji.

Međutim, hoće li do takve reakcije doći, daleko je od izvjesnog. Slovensko kulturno polje nalazi se u izuzetno teškoj situaciji, iscrpljeno dosad nezamislivim napadima i financijskim i represivnim pritiscima, poput ukidanje potpore Radiju Študent ili deložacije organizacija iz Metelkove i Roga. Od najvitalnijeg i najstabilnijeg sustava, postalo je ono mjestom možda i najgore akutne krize u regiji. No Žerovc je nedvojbeno u pravu: ključno je za spas institucija da njihove radnice i radnici počnu javno propitivati destruktivne odluke slovenskih vlasti. U interesu preživljavanja kulturnog polja je da se to dogodi što raširenije, što nedvosmislenije i, ključno, što prije.

Nakon što su neuspjehom završile interpelacije protiv slovenske ministrice obrazovanja Simone Kustec i ministra za rad i socijalnu politiku Janeza Ciglera Kralja, s opstankom notornog ministra kulture Vaska Simonitija propala su (mada tijesno) sva tri pokušaja oporbe da u parlamentu zada udarac Janšinoj vladi. Da će Simoniti – koji je kasnonoćno glasanje nakon sjednice koju mediji opisuju kao “maratonsku” preživio s 40 glasova za, a 43 protiv njegove smjene – ostati i dalje na čelu slovenskog Ministarstva kulture posebno je bolna i deprimirajuća činjenica za tamošnje kulturno polje. Jer ono se na svim razinama, od institucionalne do nezavisne, tijekom Simonitijevog mandata suočava s nasilnim kadroviranjem, šikaniranjem kritičnih pojedinki i organizacija i represivnim odnosom prema nezavisnoj kulturnoj sceni. Regijom je posebno odjeknuo udar na ključne prostore za nezavisnu kulturu u Sloveniji, ali i šire, o kojemu su svjedočile fotografije specijalaca u Metelkovoj i rušenja dijela Tovarne Rog, iz kojih su protjerane njihove korisnice. No bilanca Janšinog i Simonitijevog djelovanja nažalost je daleko šira: ograničavanje slobode medija, postavljanje ljubitelja Wehrmachtove uniforme na čelo Narodnog muzeja, smjena uspješnih i priznatih voditeljica suvremenoumjetničkih institucija – samo su neki od poteza o kojima su za Kulturpunkt u danima rasprave o interpelaciji protiv Simonitija govorile predstavnice slovenske nezavisne scene.

Svega dva dana nakon rasprave, Simonitijev je šef još jednom pokazao svoju trampovsko-orbanovsku stranu kada je riječ o slobodi medija. U petak, 26. ožujka pod Skupinom za praćenje demokracije, vladavine prava i temeljnih prava (DRFMG) Odbora LIBE pri Europskom parlamentu trebala se održati sjednica posvećena slobodi medija u Sloveniji, u kojoj su trebali sudjelovati i Janša i Simoniti. No umjesto da održi izlaganje, Janša je neposredno pred sjednicu poslao 16-minutni video u kojem je navodno prikazana perspektiva slovenskih vlasti. No nakon što moderatorica Sophie in ‘t Veld nije dozvolila prikazivanje iz tehničkih i proceduralnih razloga, ističući da je najprimjerenije da Janša i Simoniti govore osobno te nudeći mogućnost da video bude prikazan na kraju sjednice, Janša je sjednicu demonstrativno “napustio” – odnosno, isključio se iz videoprijenosa, sugerirajući da je riječ o cenzuri.

Čitava situacija djelovala je bizarno; prije kao kalkulirano proizvedeni spin nego kao stvaran sukob. Nekoliko indicija ide takvoj interpretaciji u prilog. Prije svega, sjednica je streamana uživo na izričit Janšin zahtjev. Drugo, kao što je istaknula In ‘t Veld, video nikada nije bio dio standardnog protokola na DRFMG-ovim sjednicama, koje služe monitoringu vlasti u zemljama-članicama i saslušavanju njihovih predstavnika. Konačno, i najvažnije, odluka In ‘t Veld evidentno nije bila cenzorske prirode – štoviše, po njezinom prijedlogu, Janša bi dobio prostor i za vlastito izlaganje i za “promotivni” video.

To ga dakako nije spriječilo da iskoristi priliku koju je sam proizveo, prozvavši moderatoricu sjednice na Twitteru zbog cenzure. No njegovi spinovi ne bi smjeli odvratiti pozornost s izlaganja koja su prethodila ovom fabriciranom sukobu. Kako prenosi portal Balkan Insight, glavna urednica Slovenske tiskovne agencije Barbara Strukelj govorila je tako o snažnim financijskim pritiscima od strane Janšine vlade, koji uključuju i ponovljenu obustavu isplate sredstava iz državnog proračuna, dok je stručnjakinja za medijsko zakonodavstvo Nataša Pirc Musar rekla kako je ograničavanje slobode medija samo “vrh sante leda” kada je riječ o udaru na slobodu izražavanja u Sloveniji.

Santa je to koja se, usprkos ovim privremenim pobjedama, ipak pokazuje nestabilnom i osipajućom. Kako ističe Denis Romac u Večernjem listu, za Simonitijevu interpelaciju je glasalo i troje zastupnika Stranke modernog centra, među kojima i predsjednik parlamenta Igor Zorčič i šefica parlamentarnog kluba SMC-a Janja Sluga. Podsjećamo, SMC je dio koalicije koja Janšinu manjinsku vladu drži na životu, a bjesomučnost “slovenskog Orbána“, čini se, takav aranžman čini sve nestabilnijim. No činjenica da se brod ljulja slaba je utjeha za slovensko kulturno i medijsko polje: šteta je već ogromna, velikim dijelom i ireverzibilna, a Janša i njegovi ađutanti i dalje nažalost ostaju u poziciji da je drastično prodube. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Više od tisuću pojedinaca i gotovo 90 javnih znanstvenih i kulturnih institucija te organizacija civilnog društva krajem prošle godine uputilo je javni apel slovenskom ministru kulture, u kojem adresiraju problematične točke aktualne kulturne politike. Apel je bio popraćen s dva javna online susreta u prosincu 2020., u kojem su dodatno pojašnjeni zahtjevi apela: Kakva nam kulturna politika treba? i Čemu služe muzeji i galerije danas – javnosti ili samovolji ministra kulture? Iz apela i online razgovora jasno je da su sporadične informacije koje smo mogli pročitati u hrvatskim medijima samo vrh sante leda koja predstavlja sveobuhvatni desant na kulturu i medije.

Zbog kompleksne situacije koja paralelno pogađa više različitih sektora, o aktualnoj situaciji u Sloveniji razgovarali smo s nekoliko aktera i akterica iz znanstvenog i kulturnog sektora. Općenito i o događajima iz javnog kulturnog sektora govore povjesničarka umjetnosti Beti Žerovc, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Ljubljani, te povjesničar Rok Stergar, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest istog fakulteta; o situaciji na nezavisnoj sceni govore Nika Grabar, docentica na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, te Kaja Kraner, istraživačica, kritičarka, kustosica i akterica na nezavisnoj sceni; situaciju u slovenskim medijima te nove načine političkog komuniciranja prokomentirali su Jernej Kaluža, asistent na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, te Dan Podjed, znanstveni suradnik na ZRC SAZU i izvanredni profesor antropologije na Sveučilištu u Ljubljani.

Velika simbolička i ekonomska šteta: kadroviranje u javnim institucijama u kulturi

KP: Možete li nam nešto reći o sadržaju apela koji je velik broj institucionalnih i nezavisnokulturnih aktera uputio slovenskom ministru kulture krajem 2020. godine? Što vas je potaknulo na njegovo pisanje i da li se Ministarstvo kulture očitalo o upućenim mu zahtjevima?

Beti Žerovc: Još smo se lani, prije ovog apela, kao niz pojedinaca i grupa više puta obratili ministru prof. dr. Vasku Simonitiju i Ministarstvu kulture jer su na probleme unutar svojega područja za vrijeme epidemije reagirali presporo i preslabo. Dotični apel nastao je zbog neslaganja potpisnika s trenutnom kulturnom politikom, ponajprije s njezinim neprimjerenim tretmanom samozaposlenih te s nepoštivanjem stručnosti i etičnog ponašanja kao ključnih načela koja bi trebala usmjeravati područje.

Kritizirali smo strašna otezanja pri procesuiranju zahtjeva za status samozaposlenih u kulturi, što je sve do danas ostao gorući problem koji radnike i radnice u kulturi i njihove obitelji, ako ih imaju, doslovno sistemski gura na egzistencijalni rub. Također smo kritizirali nepoštivanje već prihvaćenih ugovornih obaveza, zbog čega je, primjerice, područje filma ostalo bez financijskih sredstava i potpuno paralizirano za gotovo cijelu 2020. godinu. Istaknuli smo i poziv nevladinim organizacijama iz Metelkove 6 za ad hoc iseljenje iz njihovih radnih prostora – poziv koji sama razumijem kao politički progon određenih oblika kulture, umjetnosti, znanja i djelovanja od strane trenutne vlasti. Takvo iseljenje do sada nije bilo predviđeno ni planirano, a postoje čak izrađeni planovi ministarstva (iz 2011., usklađivani s korisnicima) da se te prostore za njih obnovi i popravi. Država je do sada sasvim jasno razumjela da je riječ o dobrom načinu potpore nevladinom sektoru koji djeluje u bitno težim uvjetima od javnih institucija s osiguranim sredstvima za plaće i prostore – a upravo nam na Metelkovoj 6 donosi vrhunske sadržaje i rezultate.

Druga poanta našega apela bio je poziv da se u području kulture osigura stručno djelovanje i odlučivanje, umjesto da se uvode promjene koje smo shvatili prvenstveno kao otvaranje mogućnosti za politički utjecaj. Uzmimo za primjer posljednje izbore ravnatelja nacionalnih kulturnih institucija (Narodni muzej Slovenije, Moderna galerija, Muzej za arhitekturo in oblikovanje, Slovenski etnografski muzej, Muzej novejše zgodovine Slovenije): na natječajima su odbijeni veoma uspješni dosadašnji ravnatelji, a istovremeno se mijenjanjem osnivačkih akata nekih institucija – u smislu snižavanja kriterija za vodstvene pozicije – osigurala situacija da priliku za prijavu dobiju nedovoljno osposobljeni kandidati bez odgovarajućih stručnih i radnih referenci. Ministru smo u vezi s tim uputili jako konkretna pitanja: zašto mijenjaju te akte, kako ih mijenjaju, tko su stručnjaci koji to provode i, ponajprije, koje su analize i stručni temelji za uvođenje takvih promjena. Konkretne odgovore nismo nikad dobili.

Ministarstvo u pravilu reagira samo formalnim odgovorima, bez ozbiljnih obrazloženja svojih poteza, a ponajviše banaliziranjem istaknutih problema. Ministar do sada nije tražio dijalog s nama, mišljenje struke ga očito ne zanima, a namjere i promjene kojih se dotiče apel su uglavnom već provedene. Dodatno štetno – a za dio birača koje suvremena kultura i umjetnost ne zanimaju najvjerojatnije veoma privlačno – jest da se ministar veoma negativno i omalovažavajuće izražava o potpisnicima peticije, a pogotovo o proizvođačima: u stilu, ako filmaši ne dobiju novac, neka nas tuže, samozaposlenih u kulturi ionako ima previše, ljenčine su i politikanti itd. Ukratko, slovenski ministar za kulturu se po mojem mišljenju ne ponaša kao netko tko štiti i podupire područje koje mu je povjereno u korist sviju, već kao netko tko polje kulture čisti od svega što nije u skladu s njegovim ideološkim usmjerenjem. Iako ostaje unutar granica zakona, radi se o zlouporabi položaja u kojoj javno tijelo koristi svoje ovlasti za dostizanje drugačijih ciljeva od onih zbog kojih joj je ta ovlast povjerena.

KP: Jesu li jasni kriteriji na temelju kojih su izabrani novi ravnatelji? Koja je općenito uloga stručnih savjeta muzeja pri izboru novih ravnatelja?

B.Ž.: Kriteriji promjena nisu jasni, pogotovo jer su smijenjeni ravnatelji u pravilu ugledni stručnjaci u svojim područjima i veoma uspješni u vođenju svojih institucija, a one su u slovenskim okvirima postizale iznimne rezultate čak i u kvantitativno posve provjerljivim kategorijama poput apliciranja na europska sredstva. Nadzorni i stručni savjeti tih institucija su se često suprotstavljali ministrovom izboru, no budući da oni u pravilu imaju samo savjetodavnu funkciju, ministar mora biti upoznat s njihovim mišljenjem, ali ga ne mora i poštivati. Situacija je nažalost takva da ministar provodi svoju volju gdje može, a struka – nepripremljena i nemoćna uslijed novih načina političkog ponašanja – pribjegava okruglim stolovima i apelima, gdje se još iscrpljujemo u debatama tipa gdje će se staviti zarez ili hoćemo li se osramotiti upotrebom previše banalnog izraza. Bili smo uporni i s protestnim akcijama i demonstracijama na ulicama, no to je u ovoj državi – koja zbog širenja COVID-19 čak i na otvorenom zabranjuje okupljanje više od 10 ljudi, a politička okupljanja u potpunosti su zabranjena – sve manje moguće. Čak su i srednjoškolci koji su nedavno izašli na ulice jer su se željeli vratiti u škole (budući da su se “uživo” školovali samo 19 % uobičajene školske godine, što je možda i najmanje u Europi) dobili novčane kazne, a maloljetnici i pozive na sud.

KP: Koje su reperkusije isključivanja stručnjaka iz procesa participacije u oblikovanju kulturne politike?

B.Ž.: Budući da je Slovenija mali prostor u kojem muzeji bitno sudjeluju u znanstvenim istraživanjima i publiciranju te da je institucionalni sektor jak, dok su drugi slabi ili ih nema (poput umjetničkog tržišta), inzistiranje na visokoj stručnosti i odgovarajućem obrazovanju vodstvenih kadrova javnih institucija je nužno. Primjerice, osoba bez povijesnoumjetničkog obrazovanja i odgovarajućeg radnog iskustva ne može dobro voditi kompleksnu instituciju kao što je Moderna galerija, koja istovremeno obuhvaća funkcije muzeja slovenske likovne umjetnosti 20. stoljeća (MG u Cankarjevoj ulici) i muzeja suvremene umjetnosti (MSUM na Metelkovoj). Povrh svega, likovna umjetnost je područje u kojem se bavimo predmetima visoke vrijednosti i ne mogu zamisliti kako bi osoba bez takvih znanja mogla brinuti o kompleksnim politikama umjetničkih zbirki za zadnjih 150 godina i kako bi mogla imati učinkovitu viziju na tom području! Pogotovo zato što su zbog naše specifične situacije te institucije zapravo istovremeno akteri zaslužni za uspostavljanje nacionalnog umjetničkog kanona.

Važno je također naglasiti da u umjetničkom polju baratamo s tzv. asimetričnim informacijama. Kvaliteta i vrijednost umjetničkog djela nisu nužno nešto što je moguće vidjeti “golim okom”, već se one prepoznaju, oblikuju i pripisuju umjetnini u veoma zahtjevnim i dugotrajnim postupcima unutar polja. Značenje nacionalne umjetnosti, između ostaloga, zato uspostavljaju upravo institucije i ljudi koji je predstavljaju svojim ugledom, reputacijom, kontaktima i simboličnim kapitalom. Moderna galerija trenutno ima izniman međunarodni ugled. Neprepoznavanje te činjenice i uništavanje te reputacije postavljanjem neprikladnog vodstvenog kadra zato doslovno predstavlja i veliku nacionalnu štetu, kako u simboličnom, tako i u ekonomskom smislu!

Za uspostavljanje uspješne kulturne politike treba jasno shvatiti da u svijetu umjetničkih institucija, gdje simbolički kapital ima iznimnu vrijednost dok je međunarodni ugled i reputaciju iznimno teško dobiti a veoma lako izgubiti, oštećenje ili prekidanje međunarodno uspješnih institucionalnih priča – zbog, primjerice, parcijalnih političkih interesa – slično je tomu da u sportu iz reprezentacije maknete vrhunske igrače pod izlikom da će od sada pobjeđivati oni koji su bili u njihovoj sjeni. To nažalost tako ne funkcionira pa, primjerice, promjena veoma uspješnog ravnatelja MAO-a Matevža Čelika, s probitačnom i međunarodno prepoznatom vizijom muzeja, koji je nakon deset godina njegovog upravljanja doslovno “pun međunarodnog ugleda, veza i simboličkoga kapitala”, znači prvenstveno da ono prikupljeno sada neće biti “kapitalizirano” u našu korist i korist muzeja. Čelikovo usmjeravanje institucije u određenu vrstu rada, birana povezivanja i međunarodne projekte s njegovim odlaskom lako će, brzo i posve nepotrebno zamrijeti ako novi ravnatelj tim zadaćama neće biti dorastao ili ako će pokušati preokrenuti programsko vođenje ustanove. Jasno je da na to kao ravnatelj ima svako pravo, no to je za nas kao zajednicu, a pogotovo za područje arhitekture i dizajna, veliki gubitak i ozbiljna ekonomska šteta.

KP: Postoje li (transnacionalne) mreže solidarnosti i podrške?

B.Ž.: Osim vidljivog medijskog izvještavanja o spomenutim događajima u inozemstvu te više međunarodnih pisama podrške i apela, nisam primijetila da se nešto bitno dogodilo. No možda me više brine manjak potpore doma. Bez obzira na pravi tornado izmjena ravnatelja, ravnatelji drugih javnih institucija – ako se nisu sami našli u postupcima smjena – u pravilu šute, iako je šteta očita. U okviru ministarstva za kulturu postoji također i Nacionalni savjet za kulturu, koji prema svojoj definiciji usmjerava nacionalnu strategiju za kulturu i čiji su članovi predstavnici iz polja, od voditelja Galerije Kapelica Jurija Krpana do ravnateljice Cankarjevog doma Uršule Cetinski. Nažalost, nisam primijetila da bi oni u ministarstvu ili u javnosti jasno i glasno dizali uzbunu, a po meni bi to morali!

KP: Među muzejima koji su u preteklih nekoliko mjeseci dobili novo vodstvo nalaze se također i dva muzeja vezana uz Vaše područje – Muzej novejše zgodovine i Narodni muzej. Kako komentirate promjene u vodstvu ovih institucija? Koje su posljedice ovakvih izmjena?

Rok Stergar: Prvo moram naglasiti da je do tih smjena došlo nakon što je dosadašnjim ravnateljicama istekao mandat. Tako da barem na prvi pogled stoji tvrdnja vlade da se radilo o uobičajenim postupcima. Neovisno o tome te su smjene ipak duboko problematične, i to iz više razloga. Prvenstveno zato što su se obje dosadašnje ravnateljice prijavile na natječaj i obje su dobile najviše ocjene stručnih savjeta obaju muzeja. Dosadašnjim ravnateljicama u prilog, dakle, ne ide samo višegodišnje uspješno vođenje ovih muzeja, već su i stručnjaci njihove prijave ocijenili kao najprikladnije i najbolje, a ministarstvo je odabir izvršilo u suprotnosti s time.

U usporedbi s dosadašnjim ravnateljicama, oba izabrana kandidata imaju očite nedostatke. U primjeru Muzeja novejše zgodovine su znanstvene reference dosadašnje ravnateljice vidljivo bolje od onih izabranoga kandidata – što je važno jer su muzeji i istraživačke institucije. Osim toga, nije moguće zanemariti ni dobru međunarodnu povezanost dosadašnje ravnateljice Kaje Širok, jer je to za vođenje suvremenog muzeja nužnost. I u tom segmentu je, dakle, dosadašnja ravnateljica bila u prednosti pred izabranim kandidatom. Nije moguće zanemariti ni činjenicu da je izabrani kandidat, Jože Dežman, čovjek s izrazito jednosmjernim pogledima na suvremenu povijest. Njegovo javno djelovanje nesumnjivo ukazuje na to da poslijeratnu jugoslavensku i slovensku povijest shvaća jednodimenzionalno i da nije u toku s aktualnim historiografskim raspravama. Budući da se radi o osjetljivim temama kojima bi se muzej trebao baviti izrazito suptilno, riječ je o velikom nedostatku. No njegovi su stavovi bliski vladajućoj politici, što je – čini se – bilo presudno.

Još je gori, gotovo katastrofalan, izbor novog ravnatelja Narodnog muzeja Slovenije. Za vođenje ključnog državnog muzeja vlada je izabrala Pavla Cara, čovjeka koji u svojoj karijeri nikada nije radio u muzeju i koji je amater u područjima koje pokriva muzej (povijest, arheologija…). Nedavno je, doduše, doktorirao u polju povijesti, ima nekoliko radova, no njegovo se znanje veže uz inzimno usko područje s kojim se bavio prvenstveno kao kolekcionar. Unatoč doktoratu on nije profesionalni povjesničar jer je cijelu karijeru proveo u različitim tvrtkama, a nije ni muzealac te muzeje poznaje samo iz daljine. Istovremeno njegovi javni nastupi u uniformi Wehrmachta ukazuju na problematičan odnos prema prošlosti. Oblačenje u uniforme zločinačke oružane snage, što je Wehrmacht nesumnjivo bio, nije samo običan reenactment, usporediv s oblačenjem napoleonske uniforme ili uniforme iz vremena Prvog svjetskog rata, već etički vrlo sporan čin. Izbor takvoga čovjeka za vođenje tako važne institucije je nedopustiv eksperiment, a razlozi za to nisu mi razumljivi.

Obje promjene prema mojem mišljenju mogu ostaviti samo negativne posljedice. Uspješne ravnateljice zamijenjene su političkim aktivistom i potpunim početnikom, kontinuitet rada obaju muzeja bespotrebno je prekinut, teška atmosfera u kojoj se sve skupa dogodilo (ne zaboravimo da je istovremeno došlo do promjena i u drugim muzejima i srodnim institucijama) kod zaposlenika muzeja će prouzročiti strah, što će sigurno gušiti incijative, originalnost, kreativnost…

Pretpostavljam da je baš to u pozadini svih tih smjena i drugih intervencija u institucije, pa i pokušaja smanjivanja broja upisnih kvota na humanističke i društvene smjerove. Bojim se da se radi o pokušaju zastrašivanja i kontrole čitavog polja od strane vlasti!

KP: Istovremeno s ovim promjenama, krajem prošle godine najavljeno je i osnivanje novog Muzeja samostalnosti Slovenije. Smatrate li da postoji potreba za takvim novim, specijaliziranim muzejom? Jesu li jasni detalji oko misije, sadržaja i zbirki budućeg muzeja?

R.S.: Mislim da ne postoji potreba za Muzejem samostalnosti Slovenije jer je ta tematika razmjerno dobro pokrivena u drugim muzejima, a oni su istovremeno kronično podfinancirani i često djeluju u malim i neprikladnim prostorima. Narodni muzej Slovenije tako svoju zgradu još uvijek dijeli s Prirodoslovnim muzejom Slovenije, unatoč desetljećima obećanja… Dodatan novac bilo bi stoga smislenije namjeniti postojećim muzejima koji već imaju potrebnu infrastrukturu i znanje.

Naravno, znam da mnogi misle drugačije i ni u kojem slučaju ne mislim da je moje mišljenje jedino mjerodavno. Istovremeno upozoravam da na taj način očito razmišljaju inicijatori novoga muzeja. Do osnivanja je došlo iznenada, gotovo konspirativno, definitivno bez široke rasprave koja bi uključila kako povjesničare i muzealce, tako i širu zainteresiranu javnost. To ni u kojem slučaju nije primjereno i budi opravdane sumnje u dobre namjere inicijatora. Utoliko više jer o sadržaju budućega muzeja ne znamo gotovo ništa, a za njegovo je osnivanje i prve dvije godine rada država izdvojila četiri milijuna eura, što je u ovom kontekstu astronomska svota.

Sve što je do sada ministarstvo reklo o muzeju stvara brigu da se radi o ideološkom projektu par excellence. U različitim i veoma škrtim obrazloženjima pojavljuju se formulacije koje su u ozbiljnoj historiografiji odavno prevladane. U nedavnoj vladinoj odluci o osnivanju muzeja tako nailazimo na tvrdnju da je slovenska država “osnovana na temelju višestoljetnih težnji slovenskoga naroda za samostalnim razvojem”, što je – naravno – u potpunoj suprotnosti s onim što znamo o nastanku slovenskoga naroda i težnjama slovenskih nacionalista tijekom zadnjeg stoljeća i pol. Slični kurioziteti pojavljuju se i u nekim drugim dokumentima i izjavama ministarstva, koje je inicijator osnivanja muzeja. Ukratko, ako već i postoji želja za osnivanjem muzeja samostalnosti, bilo bi dobro da se o njoj prvo povede dubinska rasprava. Samo kada bismo u takvoj raspravi ustanovili da za njim zaista postoji potreba, onda bi se tek valjalo latiti oblikovanja koncepta, i to opet u raspravi koja bi uključila stručnjake, a po potrebi i širu javnost. Na taj su način sličnim projektima pristupili u nekim drugim sredinama – tako je, primjerice, teklo osnivanje Haus der Geschichte Österreichs i oblikovanje sadržajnog koncepta toga muzeja.

KP: Možete li kao povjesničar prokomentirati koje promjene u tumačenju prošlosti zapažate u javnom i stručnom diskursu?

R.S.: U javnosti i u politici često primjećujem veoma pogrešne predodžbe o prošlosti, a također i pokušaje argumentiranja uz pomoć takvih predodžbi. To ni u kojem slučaju nije nešto novo. Ono što primjećujem s velikom brigom u posljednjih nekoliko godina je neka posebna opsjednutost poviješću, koja je primjetna u predstavnika i simpatizera najveće stranke u trenutačnoj vladi, kao i u trenutnog premijera. Istovremeno su od strane vlasti vidljivi pokušaji kontrole nad istraživanjem i pisanjem o prošlosti. Na to ukazuju kako smjene u muzejima, tako i osnivanje muzeja samostalnosti na jedan potpuno nedijaloški način.

Ti pokušaji su utoliko opasniji jer ih prati nemogućnost razlučivanja između relevantnih interpretacija prošlosti i fantastičnih amaterskih konstrukata, kada ti potonji podupiru vlastite ideološke i političke premise. Primjer je koketiranje s pseudoznanstvenim autohtonističkim teorijama koje navodnu prvobitnost nude kao temelj slovenskog identiteta. To je blisko čak i trenutnom predsjedniku vlade koji je na ljetnom skupu svoje stranke 2019. izjavio: “Tu smo bili prvi, prije nego su došla germanska plemena; prvi, prije nego je rimsko carstvo osvojilo ovo područje; prvi, prije nego su se dogodili neki prodori s istoka.”

Istovremeno nije moguće previdjeti uporno nametanje crno-bijele slike prošlosti. Povijesti u kojoj se sukobljavaju “heroji” i “izdajnici”, “odlučni ljudi” i “skeptici” i u kojoj tempo diktiraju “veliki muškarci”. To je posljednjih mjeseci vidljivo i na vladinom twitter profilu koji promovira 30. godišnjicu samostalnosti, a već dugo i na brojnim drugim mjestima. Kao povjesničara koji povijest želi razumjeti u svoj njezinoj kompleksnosti, takav pogled na prošlost me rastužuje, a kao državljana koji želi živjeti u demokratičnom i otvorenom društvu, takva me instrumentalizacija povijesti brine.

Iskorištavanje pandemije u političke svrhe: Napad na nezavisnu scenu

KP: Među potezima aktualnog ministarstva s kraja prošle godine stoji i zahtjev da se do kraja siječnja 2021. isprazne i prostori u Metelkovoj 6, odnosno prostori u kojima desetljećima djeluju organizacije civilnog društva čije su aktivnosti relevantne i referentne za kulturno i civilno-društveno polje u međunarodnoj perspektivi. Kakva je trenutna situacija tih organizacija? Je li s ministarstvom uspostavljen dijalog? Koja je sudbina tih organizacija u slučaju napuštanja prostora?  

Nika Grabar: Nevladine organizacije i kulturnjaci u brojnim su primjerima koristili nekretnine u vlasništvu grada ili države, sve do odluke da vlasnik treba prostore za drugu namjenu. NVO-e to stavlja u veoma ranjiv položaj. Već su mnogi morali napustiti svoje prostore.

Situacija s Metelkovom 6 je specifična. Ona s jedne strane graniči s AKC-om Metelkova, a s druge s muzejskom platformom. Zauzimanje kasarni u Metelkovoj 1990. godine je – uz sjeverni dio – obuhvatilo i Šesticu. Budući da je vlasništvo bilo predmet pregovaranja s JNA, nakon mnogobrojnih administrativnih obrata i nakon opsežnog angažmana civilnog društva sjeverni je dio pripao trvtki MOL, a Šestica Ministarstvu kulture. I tako je do danas. AKC Metelkovo mesto danas ima status kulturne baštine, a sadržajno je namijenjen alternativnoj kulturi. U Šestici su s vremenom svoje prostore našle nevladine organizacije i kulturnjaci, između ostalog Mirovni inštitut, SCCA, NSK, Laibach, En knap, Zavod maska, Kino otok, Mesto žensk i drugi. Odlukom vlade ta je zgrada kasnije namijenjena djelovanju nezavisne kulture.

Situacija oko iseljenja danas je još otvorena. Prvi poziv na iseljenje pravdao se potrebom za obnovom zgrade, koja je u svakom slučaju potrebna. O načinu na koji bi se ona odvijala moralo bi se raspraviti. I o tome se govori već nekoliko godina. Istovremeno je Ministarstvo kulture dalo vremenski rok u kojem NVO-i iz Metelkove 6 moraju napustiti zgradu. Na prvi dan epidemije, znači u listopadu prošle godine, NVO-i su svaki pojedinačno primili prijedlog za sporazumni prekid ugovora o najmu i napuštanje poslovnog prostora jer navodno Ministarstvo kulture treba zgradu za sebe. Prema dokumentu su dobili tri mjeseca. Ako sporazum ne bi prihvatili, a nisu ga, Ministarstvo kulture je najavilo da će napuštanje prostora ishoditi sudskim putem.

Slijedio je zajednički prijedlog NVO-a iz Metelkove 6 da se obnova zgrade izvede u suradnji s njima, da ne trebaju napustiti zgradu, da na dogovore oko obnove budu pozivani svi zajedno, a ne pojedinačno, te da se početak radova odgodi do nakon kraja epidemije. Od tada su pregovori gotovo zaustavljeni. Dogodio se samo postupak u Državnom zboru u studenom 2020., kada se Odbor za kulturu bavio molbom protiv prisilne deložacije. Članovi odbora su nakon pet sati rasprave izglasali odluku kojom su pozvali Ministarstvo kulture i vladu da svim legitimnim najmoprimcima i korisnicima Metelkove 6, u suradnji sa svim dionicima u Ljubljani, osigura zamjenske prostore do 1. srpnja 2021. godine. Drugi prijedlozi nisu bili izglasani. Od tada nadalje vlada zatišje. No krajem godine je Ministarstvo odlučilo da bi nakon obnove u zgradi trebao biti Prirodoslovni muzej.

Na kritike povezane s raskidom ugovora s NVO-ima Ministarstvo kulture odgovara argumentom da je ideja o Prirodoslovnom muzeju već stara, da Muzej nema potrebnih kapaciteta, da objekt treba sanirati te da nevladine organizacije na toj adresi zauzimaju prostore u središtu grada vezane uz muzejsku platformu, nalažeći se tako u privilegiranom položaju naspram drugih NVO-a. O tome kamo bi se trebali preseliti se za sada ne govori. Isto tako, ta lokacija do sada nije bila predviđena za Prirodoslovni muzej ni u jednom programu ili strategiji.

Zgrada na Metelkovoj 6 je, naravno, potpuno neprimjerena za Prirodoslovni muzej. Kita i mamuta, središnje eksponate, vjerojatno će biti teško primjereno izložiti u ciglenoj, osno simetričnoj zgradi iz 1849. jer su sobe na trima etažama organizirane oko središnjeg hodnika. Prijašnje stajalište ravnateljice Brede Činč Juhant bilo je da je za rješenje prostorne problematike Muzeja primjerena samo novogradnja, čime bi se također riješio i problem pohrane muzejskih zbirki. U posljednje vrijeme možemo pročitati da je vodstvo Muzeja ipak našlo zajednički jezik s ministarstvom te izgleda da se pregovori vode u smjeru Metelkove. Nije jasno kako je došlo do tog obrata. Nema nikakve stručne rasprave o tome.

Epiloga priče za sada nema. Treba također spomenuti da su za Prirodoslovni muzej već napravljeni nacrti, lokacija za njegovu izgradnju predviđena je u blizini Biotehničkog fakulteta. Projekt je u suradnji s Nenom Gabrovec i Gašperom Medveškom napravio Aleš Vodopivec 2004. godine. Vrijedi također spomenuti da je prvo rješenje problema prostora elaborirano još prije 30 godina, određena je lokacija, a do realizacije nije došlo do danas.

KP: Paralelno s događanjima u Metelkovoj 6 došlo je i do prisilne evakuacije korisnika Tovarne Rog te rušenja nekih objekata kompleksa. Koje su sličnosti i razlike situacija u Metelkovoj i Tovarni Rog?

N.G.: Za razliku od Metelkove 6 u kojoj djeluju NVO-i koji imaju jasan društveni status i čija je upotreba prostora dogovorena ugovorima, rogovska zajednica organizirana je neformalnije. Prostor napuštene tvornice osvojen je 2006., a načelni dogovor o upotrebi s MOL-om, koji je vlasnik nekretnine, korisnici su dogovorili godinu dana kasnije. Uspostavljen je drugačiji prostor za sudjelovanje, direktnu demokraciju, zajedništvo. Tijekom desetljeća se na lokaciji izmijenilo mnogo aktivnosti. Početak građevinskih radova 2016. bio je neočekivan, bez dogovora s korisnicima. Situacija je eskalirala u nasilje i tužbe s obje strane, a sudski procesi su završeni 2019. godine.

Razlog za pokretanje gradilišta bila je izgradnja novog Centra suvremenih umjetnosti Rog, ali samo prve faze projekta koja je uključivala obnovu postojeće tvornice. Potrebno je naglasiti da je plan obnove tvornice dogovoren prema projektu izabranom na javnom natječaju 2008., koji na širem području Roga predviđa i luksuzne stanove i hotel.

Dinamika događaja se od 2016. do danas dosta promijenila, ali do dogovora s korisnicima nikad nije došlo. Tako je u siječnju 2021. od strane MOL-a izvedena prisilna evakuacija i rušenje nekih objekata. Gradske vlasti do sada nisu pokazale sudske dokumente za ovrhu, unatoč brojnim pozivima javnosti. Postavlja se pitanje je li riječ o samovoljnom djelovanju koje predstavlja kazneno djelo prema Kaznenom zakonu Republike Slovenije.

U tom smislu značajan je epilog sudskih procesa. Godine 2016. skupina korisnika AT Rog tužila je MOL za remećenje posjeda, a na tu je tužbu MOL odgovorio vlastitom tužbom. Postupak je okončan, no presuda nije bila jednoznačna. Sud je u vezi sa stanjem na lokaciji prepoznao elemente značajne za ustanovu javnog dobra, no istovremeno je pravomoćno priznao MOL-u vlasničko upravljanje nad Rogom. Sudsko obrazloženje pokazalo je da spor zapravo nije moguće riješiti pravnim putem. Potreban je dogovor, potrebna je politika, gradska politika.

Ovogodišnja situacija je, međutim, jasno pokazala da ni gradske ni državne vlasti ne namjeravaju više “tolerirati” ni korisnike na Trubarjevoj ni one na Metelkovoj, svake iz svojih razloga. Gesta kojom se jednostrano prekida dogovor o upotrebi prostora je teško razumljiva, pogotovo jer se u oba slučaja radi o vlasništvu osoba javnoga prava, koje bi uvijek trebale služiti javnosti.

U svemu tome je zabrinjavajuće da se u vezi s predviđenim intervencijama u prostor, za koje vlast navodno ima legitimitet, ne održava nikakva ozbiljna javna ili stručna rasprava. Tako su i Rogovci i Metelkovci u medijima postali meta često sasvim neutemeljenih napada i prijetnji. Primjećujemo pokušaje oblikovanja javnog mišljenja s nekad više, nekad manje spretnim korištenjem medija i društvenih mreža.

Ni gradska ni državna vlast ne prepoznaju vrijednosti protjeranih sadržaja. Još više zabrinjava da između različitih strana nije moguće političko rješenje problema. Jer ako smo izgubili mogućnost politike, ostaje samo nasilje. S obzirom na problematičan razvoj gradova koji s gentrifikacijom stalno stvara nove marginalizirane skupine, pitanje je vremena gdje će ono izbiti sljedeći put.

KP: Koje promjene u kulturnom polju primjećujete kao samozaposlena u kulturi i kao akterica na nezavisnoj sceni? Na koji se način pandemija COVID-19 odrazila na nezavisnu kulturnu scenu?

Kaja Kraner: Po mojem mišljenju ključna je promjena da u zadnjih godinu dana dolazi do radikalnog zaoštrenja već postojećih konflikta, koje ukazuje na dvije stvari. S jedne je strane to zaoštrenje pokazalo zanemarivanje procesa koji se na području kulture i umjetnosti odvijaju od 1990-ih nadalje, odnosno NVO-izacije, (neo)liberalizacije kulturno-političkoga modela, prekarizacije usporedo s razgradnjom socijalne države. S druge je strane postalo bolno očito koliko je trenutno zaoštravanje konflikata povezano s osnovnom kulturnom borbom koji prožima slovenski kulturni prostor od osamostaljenja. Trenutna varijanta konflikta stoga (više) nije neka borba oko različitih pogleda unutar granica umjetničkoga polja jer su sve postojeće borbe nadkodirane napadom nacionalističke političke opcije na cijeli spektar pozicija unutar polja suvremene umjetnosti.

Trenutni predstavnici politike, donekle i one kulturne, posve su odvojeni od stvarnog stanja određenih područja umjetničkog djelovanja, od stvarnog stanja određenih generacija kulturnih radnica, a istovremeno ne razumiju osnovne karakteristike tzv. simboličke ekonomije umjetnosti koja se nikada ne odvija unutar nacionalnih granica, već je uvijek više ili manje globalna, pogotovo nakon 1989. godine. Trenutne predstavnike politike te stvari zapravo uopće ne zanimaju. Naravno da su do neke mjere osigurali minimalni standard pomoći, pogotovo akterima i umjetničkim područjima pogođenim za vrijeme pandemije Covida-19 (poput temeljnog dohotka za samozaposlene u kulturi). Sigurno su mogli učiniti više, međutim, možda je moglo biti i gore. No mislim da je u ovom trenutku većini u Sloveniji jasno da se pandemija ponajprije iskorištava u političke svrhe, i to na svim razinama, ne samo u kulturnom i umjetničkom polju.

Sudeći prema javnim izjavama, trenutni predstavnici politike dosta aktivno sudjeluju u proizvodnji slike umjetničkih NVO-a i samozaposlenih u kulturi kao onih koji samo sišu javna sredstva. Neki smijenjeni ravnatelji javnih institucija i nezavisna suvremena umjetnička scena, posebno NVO-i u Metelkovoj 6, u ideološkom su smislu na suprotnoj strani nacionalističke mitologije koja prijelaz iz 1980-ih u 1990-e ne shvaća kao razdoblje liberalne pluralizacije, nego kao razdoblje ostvarenja “višestoljetnih snova o samostalnoj državi”. No drske i grube intervencije u autonomiju čitavoga umjetničkoga polja u zadnjih godinu dana, koje djeluju poput nezaustavljivog vala, ukazuju na mnogo više. Sugeriraju neki novi oblik – nazovimo je orbanovske – vlasti koja suspendira ideju liberalne javne sfere i njoj pridružene logike argumentiranog dijaloga. Opća degradacija razine političkoga, odnosno javnog diskursa u zadnjih godinu dana je, po mojem mišljenju, otvorila vrata za nedavno rušenje Tovarne Rog od strane MOL-a (iako je ono, naravno, bilo planirano), paradiranje policije, od strane MOL-a unajmljenih privatnih zaštitara i neonacista u AKC Metelkovo mesto, a u budućnosti će najvjerojatnije omogućiti nastavak i radikalizaciju napada na nezavisnu umjetničku scenu, možda i na način da Ministarstvo kulture i nove stručne komisije (od prosinca 2020.) ključnim NVO-ima više neće dodijeliti programska sredstva.

KP: Bili ste članica stručne komisije Ministarstva kulture za samozaposlene. Koje su se promjene dogodile u posljednjih godinu dana i kako ih tumačite? Kako shvaćate oduzimanje statusa samozaposlenog u kulturi glazbeniku Zlatanu Čordiću – Zlatku, s obrazloženjem da je u posljednjih godinu dana većinu svojeg radnog vremena posvećivao aktivnostima izvan područja kulture, odnosno političkom angažmanu?

K.K.: Promjene se ne odvijaju na način da su članovi stručnih komisija odjednom meta političkih pritisaka i pokušaja lobiranja. Mislim da je ovo drugo na djelu već od prije, pogotovo jer je slovenska umjetnička zajednica jako mala i jako ovisna o javnim sredstvima. Iako se ono sada odvija radikalno besramno, političko kadroviranje – maještanje stručnih komisija itd., ukratko opća praksa postavljanja “vlastitih ljudi” na pozicije moći – također nije posebnost trenutne situacije. Ta se posebnost po mojem mišljenju tiče već spomenute postliberalne paradigme vlasti, koja je za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva spremna žrtvovati liberalnu svetinju – pravnu državu. Upravo zato je i bilo moguće izbrisati Zlatka iz evidencije samozaposlenih u kulturi, što se dogodilo otprilike pola godine nakon početka napada na samozaposlene kroz nepoštivanje mišljenja stručnih komisija i kršenje pravila o upravnim postupcima.

Na primjer, ministarstvo kulture nekim samozaposlenima u kulturi, koji su se aplicirali za upis u evidenciju i dobivanje ili produljenje prava na isplatu doprinosa za socijalno osiguranje, niti nakon godinu dana nije izdalo rješenje na temelju mišljenja stručne komisije, koje predstavlja propisanu osnovu za ministrove odluke (Zakon o općem upravnom postupku propisuje da je rok za izdavanje rješenja nadležnog tijela dva mjeseca od početka postupka). U javnosti je ministarstvo to argumentiralo okolnostima pandemije, što naravno ne stoji jer su stručne komisije, neovisno o mogućim karantenama, djelovale nesmetano i gotovo na isti način kao i prethodne godine. Osim toga, samozaposleni su bili žrtve unutarnjih nesuglasica u ministarstvu: na temelju mišljenja stručnih komisija službenici ministarstva su im putem e-pošte davali poluslužbene informacije da su zahtjevi riješeni pozitivno, da bi zatim – na temelju intervencije ministra i bez ikakvog obrazloženja – dobili nove informacije, da ne ostvaruju pravo na isplatu doprinosa.

U tom procesu smo kao članice stručnih komisija za samozaposlena dobivale natrag već napisana mišljenja s obrazloženjem da ih ministar neće potpisati, da se s njima ne slaže i da bi zahtjeve trebalo opet obraditi. Zanimljivo je da je ministar u tim slučajevima birao uglavnom generacijski mlađe samozaposlene, i to ne one neafirmirane, već upravo neke od ključnih kulturnih radnika mlađe generacije iz različitih područja. U javnosti je vezano za to isticao da je potrebno smanjiti broj samozaposlenih, pogotovo smanjiti broj onih koji ostvaruju pravo na isplatu doprinosa, a istovremeno je navodio da je veliki broj samozaposlenih povezan s niskim kriterijima trenutne i svih prošlih stručnih komisija. Upravo to jasno pokazuje da ministar povećanje broja samozaposlenih ne promišlja u svjetlu općeg rasta “viška” radne snage i prekarizacije koja se samo produbljuje od krize iz 2008. i niza poduzetih mjera štednje. Želim dodati da sam se u dvogodišnjem razdoblju rada u komisiji za samozaposlene, između ostalog, susrela s više samozaposlenih koji rade kao redovni visokoškolski predavači – to je posljedica mjera štednje nakon krize, koje su radikalno smanjile zapošljavanje u javnom sektoru.

Iako to nije navedeno ni u jednoj od pravnih podloga vezanih za samozaposlene, pravo na isplatu doprinosa za socijalno osiguranje od strane Ministarstva u praksi je veoma važan socijalni korektiv koji samozaposlenima pruža barem približnu mogućnost preživljavanja (iako ih prema statistikama trećina živi ispod praga siromaštva). Ukratko, ministar je u potpunosti pokušao eliminirati socijalni aspekt tog mehanizma preko elitizacije, prisiljavajući pritom stručne komisije da svoj rad svedu na birokratsko prebrojavanje referenci koje neizbježno vodi u dodatno nagrađivanje i potvrđivanje već prepoznatih radnika u kulturi. U primjeru samozaposlenih radilo se dakle, barem na prvu, o klasičnoj neoliberalnoj kulturnopolitičkoj poziciji koja reže ostatke socijalne države i dodatno uvodi tržišne principe.

Opća degradacija javnog diskursa: Transformacija medijskog polja

KP: Krajem prošle godine neprofitna organizacija CIVIDUS objavila je globalni izvještaj o stanju građanskih sloboda, u kojem je Slovenija navedena kao jedna od jedanaest država na svijetu u kojoj je detektirano smanjivanje građanskih sloboda. Kao jedan od razloga navode se restrikcije u medijskim slobodama. Kakav je Vaš pogled na situaciju s medijima u Sloveniji?

Jernej Kaluža: Mišljenja sam da je većina tradicionalnih slovenskih medija – kako javnih, tako i onih u privatnom vlasništvu – solidne kvalitete. U njima zapravo rijetko nailazimo na nepromišljenu mržnju, ksenofobiju, pretjeran nacionalizam i huškanje. Međutim, čini se da spomenuta svojstva određeni dio slovenske politike i javnosti smetaju (ponajviše one koji na stvari gledaju iz krajnje desne perspektive), budući da često ponavljaju mantru da su slovenski mediji lijevi i neuravnoteženi, što onda legitimira njihove pokušaje “uravnotežavanja”, odnosno pokušaje nametanja određenih sadržaja i perspektiva.

Pri tome se takvi kritičari ne obaziru na činjenicu da nisu mediji ti koji su zaokrenuli ulijevo, već da smo posljednih godina svjedoci postupne radikalizacije slovenske desnice, čemu je pridonio rast ani-migrantskih sentimenata, rast govora mržnje na društvenim mrežama i globalni rast populizma i autoritarizma. On se u Sloveniji iskazuje ponajprije u obliku uvoza alternativno desnoga (alt-right) i trumpovskog tipa politike.

Takav tip politike je u tradicionalnim medijima opravdano naišao na negativnu recepciju, zbog čega je, u skladu s američkim trendovima, bio prisiljen na drukčiji tip ideološke reprodukcije koji naglasak stavlja prvenstveno na prijenos ideja putem necenzuriranih i neslužbenih kanala internetskih digitalnih platformi (Twitter, Facebook) te na uspostavljanje alternativnog medijskog sustava, koji se u Sloveniji temelji na pred pet godina osnovanim Nova24TV-om. Taj medij, koji bi u mnogo pogleda mogli uspoređivati s američkim Breitbartom, trenutno je naklonjen vladajućoj stranci SDS. Obilježava ga također sporno financiranje, povezano s vladajućom mađarskom politikom, a često i neprijateljsko, manipulativno i propagandno izvještavanje.

Takav tip diskursa je zadnjih godina ipak ostajao u granicama alternativnog medijskog sustava povezanog sa strankom SDS, koja je od početka epidemije Covida-19 2020. godine postala vladajuća stranka. Zbog toga je u posljednjih godinu dana dobila moć da poduzme nekoliko koraka koji upućuju na podređivanje tradicionalnih medija i na pokušaje normalizacije krajnje desnog diskursa u javnom prostoru. Slovenski medijski prostor danas je u “prijelaznom stanju”. To je pozornica borbe za utjecaj, u kojoj se čini da je konačni ideal SDS-a onakav utjecaj na medijski prostor kakvome svjedočimo i drugdje u regiji, primjerice u Mađarskoj ili Srbiji.

KP: Ima li (i koje su?) bitne promjene na području medija u Sloveniji u zadnjih godinu dana?

J.K.: U zadnjih godinu dana politika je učinila niz poteza koji kao cjelina ukazuju na to da se radi o cjelovitom i sustavnom pokušaju mijenjanja medijskog okoliša. Institucionalne promjene na površini prati izrazito negativan odnos predsjednika vlade Janeza Janše (i čitave stranke SDS) prema medijima, koji se povremeno iskazuje u sasvim neukusim osobnim napadima na novinare i urednike slovenskih medija. Inače mislim da je događanja na Twitteru potrebno razumjeti kao površinsku buku koja često skriva tiše, ali puno problematičnije strukturne procese u svojoj pozadini.

Odmah nakon izbora nove vlade očigledno se promijenila urednička politika drugog najvećeg internetskog portala Siol.NET i televizijskog programa Planet TV, gdje su odgovorne funkcije zauzeli kadrovi nakolonjeni novoj vladi. Slijedili su pokušaji mijenjanja Zakona o medijima i Zakona o Slovenskoj tiskovnoj agenciji, na što je reagirala zainteresirana javnost i zbog čega nisu uspjeli proći kroz parlamentarni proces. U posljednje vrijeme posebno su aktualni napadi na Slovensku tiskovnu agenciju, ponajprije kroz smanjivanje financiranja te kroz pritiske Ureda Vlade Republike Slovenije za komuniciranje, koje će se najvjerojatnije nastaviti i u 2021. godini. Konstanta su također napadi na slovensku javnu radioteleviziju (RTV SLO), koji rezultiraju autocenzurom novinara i urednika – ona se iskazuje u internalizaciji logike prisilnoga uravnoteženja, kojoj je posebno naklonjen televizijski dio javnih medija. Godine 2020. RTV je dobio i novog generalnog direktora, a za njega su ponajprije glasali programski savjetnici bliski vladajućoj koaliciji. Prema nekim informacijama, politika je navodno pokušala utjecati i na najveću slovensku komercijalnu medijsku kuću Pro Plus, o čemu je moguće zaključivati ponajprije na temelju pregovora s njenim češkim vlasnikom, no oni za sada još nisu rezultirali vidljivim promjenama uredničke politike spomenutog medija. U problemima se našla i najstarija europska studentska radiopostaja Radio Študent, kojoj prijeti prekid financiranja od strane osnivača – studentske organizacije.

KP: Postoji li neki zaokret i opće usmjerenje u medijskim politikama pod aktualnom vladom?

J.K.: Iz svega napisanog zaokret je općenito jasno vidljiv. Vladinu politiku prema medijima bilo bi moguće opisati kao toksičnu mješavinu medijskih politika koje lako možemo primijetiti u inozemstvu. Janša do određene mjere oponaša Trumpov stil komuniciranja na Twitteru i vodi sličan “rat pomoću lažnih vijesti”. Za razliku od Trumpove ili Bolsonarove politike, vladina politika u Sloveniji ipak nikad nije koketirala s relativizacijom kritičnosti pandemijske situacije, s antivakserskim pokretima ili teorijama zavjere.

Drugi veliki uzor vladine politike u području medija je Orbanovo podređivanje mađarskih medija, koje temelji na neliberalnom sentimentu većinskoga stanovništva. Iako trendovi na području medijske politike ne pobuđuju optimizam, ipak možemo reći da projekt podređivanja medija još nije uspio jer se većina novinara, urednika i stručnjaka iz područja medija, kao i glavno strukovno udruženje (Društvo novinarjev Slovenije, DNS) za sada glasno suprotstavljaju vladinoj politici.

KP: Zadnjih godina bitno se promijenio način komuniciranja politike s javnošću: društvene mreže, pogotovo Twitter, prema nekim su interpretacijama zamijenile ulogu službenih medijskih obraćanja, svodeći istovremeno javnu raspravu na banalost, kratku formu do 140 znakova. Tvitovi političara i sami postaju vijest te se njihov sadržaj često prenosi u tradicionalnim medijima. Slovenski je premijer (ironično nazvan Maršal Twito) možda najvidljiviji primjer takve prakse u regiji: od obračunavanja s političkim neistomišljenicima, usporedbama Komunističkog manifesta i Kurana… Možete li prokomentirati strategiju i sadržaj tog komuniciranja? Kakve su reakcije domaće i međunarodne javnosti? Kako se to odražava na kulturu komuniciranja i društvo u Sloveniji općenito?

Dan Podjed: Orwell je u romanu 1984. napisao da onaj koji vlada prošlošću, vlada budućnošću, a onaj koji vlada sadašnjošću, vlada prošlošću. Taj slogan, svjesno ili nesvjesno, slijedi slovenski premijer, kojemu je jasno da u postfaktično vrijeme – kada većinu budnog vremena provodimo ispred ekrana – prošlošću, sadašnjošću i budućnošću vladamo putem društvenih mreža. U tome slijedi nekadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, kojemu je isto tako jasno da je koncept “središnjih medija”, dakle televizije i časopisa, zastario i da u današnje doba svaki pojedinac može biti medij, a središnji medij na mreži postaje onaj koji akumulira najviše društvenog kapitala, odnosno sljedbenika. Trump je na Twitteru skupio više od 80 milijuna sljedbenika na koje je utjecala njegova objava, dok su klasični mediji njegove riječi ponavljali i tako dodatno ojačavali. Trumpov stil komuniciranja na internetu – sve do trenutka u siječnju kada ga je Twitter utišao – nadahnuo je mnoge, između ostaloga i Janeza Janšu. On je, kako zbog brojnih objava i sljedbenika na Twitteru (ima ih više od 80 tisuća, a tri četvrtine ih je navodno lažnih), tako zbog tviteraških duela i oštrog rječnika dobio ne pretjerano laskavo ime maršal Twito.

Svoje divljenje prema bivšem predsjedniku i njegovom stilu komuniciranja iskazao je, između ostaloga, i tvitom objavljenim 4. studenoga 2020., dakle prije objave rezultata američkih izbora, u kojem je napisao da je narod očito izabrao Trumpa za novi četverogodišnji mandat, dodajući da što će više središnji mediji (Janša ih često označuje s oznakom #MSM) odugovlačiti s priznavanjem pobjede, to će ona u konačnici biti veća. I to je samo jedan od bizarnih vanjskopolitičnih lapsusa koje je u posljednjih godinu dana napravio slovenski premijer svojim neobuzdanim porukama, dovevši na taj način Sloveniju u skupinu problematičnih država EU-a koje se nalaze na putu ka neliberalnim demokracijama – u nju spadaju još, primjerice, Mađarska i Poljska.

Premijer koristi Twitter i za unutarnjopolitičke obračune i redovite napade na medije i novinare koji kritiziraju bilo njega, bilo vladu. Kada ga inozemni političari pokušaju upozoriti da pusti slovenske medije na miru, slijedi novi “revolveraški” obračun. To se dogodilo i 1. ožujka 2021., kada je Guy Verhofstadt, europski zastupnik i nekadašnji belgijski predsjednik vlade te bivši voditelj grupe ALDE, na Twitteru napisao da se nastavlja Janšino nasilje nad medijima te se upitao kako će reagirati EU, prije nego se u Europi pojavi novi “antidemokratski spoiler“. Janša mu je bijesno odgovorio da se smiri, da više nije vođa kolonijalne sile te da Slovenija nije Kongo. Verhofstadt je u odgovor na zaslonu vjerojatno blijedo pogledao i u nevjerici zatresao glavom – slično kako bi najvjerojatnije pogledala Angela Merkel kada bi je neki strani političar javno upozorio da više nije vođa nacističkog režima. Za glavu se u tom trenutku primilo mnogo Slovenaca i Slovenki, pri čemu su pomislili: “Ne valjda opet! ”

O premijerovim sramotnim tvitovima još danima raspravlja slovenska javnost pa čak i Europski parlament, u kojem se sredinom ožujka odvijala diskusija o vladinim napadima na medije. Problem je u tome da su javnost, mediji i međunarodne institucije uvijek dan ili dva prespore. Kad se oni bave Janšinim starim tvitom, već nastane novi koji se po mreži raširi kao požar. I to je također glavna prednost digitalnih medija: premijer može biti producent, redatelj, scenarist i distributer vlastitih sadržaja koji nastaju ekspresnom brzinom i pri čijoj distribuciji ima podršku vladinih ustanova i stranačkih pristaša, kako putem službenih, tako i putem lažnih profila na Twitteru. Da su mnogi od njih “podvojene ličnosti” nedavno se pokazalo na primjeru zastupnice Alenke Jeraj koja je imala tajni profil s imenom Kopriva, putem kojeg je lajkala i dijelila Janšine i vladine objave te napadala političke protivnike. Ta aferica je razotkrila da na mreži zapravo divlja državni rat u kojem se lijevi i desni političari međusobno obračunavaju te pribjegavaju gerilskim taktikama i tajnim manevrima – u čemu prednjači središnja stranka u vladi, odnosno SDS, koja je očito najbolje pripremljena za takav način borbe.

Što to znači za slovensko društvo? Ništa dobro. Ljudi u praćenju verbalnih konflikata gube povjerenje u politiku, dok se istovremeno produbljuje dno javnog diskursa. Naime, odozgo prema dolje se po hijerarhijskoj ljestvici ne prihvaćaju samo političke ideje, već i načini komuniciranja – slično kao što se pokazalo u SAD-u za vrijeme Trumpovog mandata. Javni dijalog u Sloveniji sve je nekulturniji i nemoćniji, a slovenska kultura u tom smislu također doživljava regresiju, i to ne samo na društvenim mrežama, već i u fizičkom prostoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Lovro Japundžić

“Do I have to change my name? Will it get me far? Should I lose some weight? Am I gonna be a star?”, pjeva Madonna u svom pop hitu American Life iz 2003. godine. Iako Madonna prije svega cilja na kontekst celebrity kulture, stihovi eksplicitno afirmiraju simboličku moć imena i pripadajuće mu društvene uloge. Ime je naše primarno sredstvo u komunikaciji s društvom, koje s vremenom nužno poprima određene konotacije. Slovenski filozof i kulturni teoretičar Mladen Dolar u svom eseju What’s in a Name tvrdi kako ne postoji neutralno i nevino ime. Naime, ime je prema njemu nositelj “simboličkog mandata” koji je legitimiran službenim dokumentima poput osobne iskaznice ili putovnice. Iako je ime pravno zaštićeno, to ne znači da je nedodirljivo. Kroz povijest umjetnosti često možemo naići na kolektive koji odbacuju režim imena prisvajajući pseudonime kojima se naglašava njihovo grupno autorstvo ili pak individualce koji postojeća i poznata imena destabiliziraju njihovim preuzimanjem, primjerice umjetnik Goran Đorđević koji se osamdesetih potpisivao kao Maljevič. 

Korak dalje ili, bolje rečeno, najdalji korak u borbi protiv konvencija i autorstva učinili su 2007. godine trojica umjetnika: Janez Janša f.k.a. Davide Grassi, Janez Janša f.k.a. Emil Hrvatin i Janez Janša f.k.a. Žiga Kariž. Vođeni izjavom tadašnjeg slovenskog premijera i voditelja Socijaldemokratskog saveza Slovenije (SDS) Janeza Janše “Što nas je više, to smo bliže cilju”, trojica umjetnika su u doslovnom tumačenju riječi političara pokrenuli postupak promjene imena. Njihov privatan život kao i umjetnička praksa već deset godina ostaju obilježeni novim imenom i posljedicama tog čina. Performansi, instalacije i video radovi koji će slijediti lančana su reakcija na promjenu imena koju je nemoguće kontrolirati budući da podrazumijeva uplitanje institucija i medija koji time postaju koautori. Umjetnici za svoj rad uvode termin “kolateralne umjetnosti” koja obuhvaća umjetničku proizvodnju nastalu kao posljedica specifičnih društvenih okolnosti. Stoga višegodišnje kretanje na novom i nesigurnom terenu bez unaprijed zadanog smjera trebamo shvatiti više kao umjetničko istraživanje nego kao jednokratni performans promjene imena.

U ljubljanskom Muzeju sodobne umetnosti Metelkova (MSUM), u suradnji s Modernom galerijom (MG) i Institutom za suvremenu umjetnost – Aksioma, u listopadu prošle godine otvorena je izložba Janez Janša® kojom se obilježava 10 godina stvaralaštva umjetničkog kolektiva. Ova izložba nudi pregled njegovog dosadašnjeg rada, ali kroz popratni program u obliku jednodnevnog međunarodnog simpozija What’s in a Name održanog 10. siječnja ove godine, u organizaciji Zavoda Maska, revalorizira umjetnost Janeza Janše i otvara dijalog o potencijalnim daljnjim smjerovima njezinog kretanja. Kruna dosadašnjeg djelovanja jest i prezentacija čak dviju publikacija Janez Janša and Beyond i Janez Janša koje se mogu besplatno preuzeti na web stranici Aksiome.

Na izložbi koju je postavio talijanski kustos Domenico Quaranta izloženi su objekti poput osobnih iskaznica, putovnica i bankovnih kartica, dokumenti koje možemo pozicionirati negdje između osobnih predmeta i umjetničkih radova. Njihova vrijednost sadržana je u bilježenju memorije borbe s birokratskim institucijama sklonima donošenju arbitrarnih i često nestručnih sudova. Na simpoziju je o legalnom aspektu rada Janeza Janše govorila pravnica Urša Chitrakar, ujedno odvjetnica umjetničkog kolektiva specijalizirana u području autorskog prava. Iako nesumnjivo stručna, nije mogla ponuditi konačan odgovor na pitanje može li muzejska institucija otkupiti ili izložiti osobne iskaznice kao umjetnička djela. Izlaganje osobnih dokumenata ne smatra se kriminalnim aktom, ali spada u manji oblik prekršaja te zahtijeva prethodno osiguranje od strane muzeja radi zaštite od moguće novčane kazne. U slučaju Janeza Janše, trome i neprilagodljive državne institucije suočene s nelogičnostima vlastitog protokola nerijetko su izražavale čvrste sudove labave argumentacije.

Ministarstvo unutarnjih poslova Slovenije odbilo je u službenom dokumentu prihvatiti osobne iskaznice kao umjetničke radove budući da ih umjetnici nisu sami izdali ili dizajnirali te stoga ne spadaju pod autorske radove. S druge strane, umjetnička scena je rano prepoznala konceptualnu vrijednost spomenutih radova. Dogovaranje uvjeta prodaje osobnih iskaznica s umjetničke aukcije Hard to Sell, Good to Have iz 2010. u Beču također je dio izložene dokumentacije u MSUM-u. Na spomenutoj aukciji privatni je kolekcionar za 1900 € kupio jednu od putovnica Janeza Janše koja mu u materijalnom obliku može biti dostupna tek nakon isteka valjanosti dokumenta.

Dugotrajna korespondencija s institucijama tvori velik dio “opusa” umjetnika te ide u prilog propitivanju identiteta i vezanih društveno-političkih konvencija. Sličnu praksu nalazimo i kod američke umjetnice Kristin Sue Lucas koja je u listopadu 2007. pokrenula postupak promjene imena u Kristin Sue Lucas kako bi “osvježivanjem” (refresh) vlastitog imena postala najaktualnija verzija sebe. Umjetnica od 2013. godine sakuplja novinske članke, sudske dokumente i transkripte, autoportrete prije i poslije promjene imena u arhiv koji joj postaje baza za performanse koji su još uvijek u tijeku.

O važnosti imena unutar korporativnog svijeta svjedoči novija serija radova 350 Janez Janša Bottles (2017.) i Nutella (2015.) u kojima umjetnici vlastitim imenom personaliziraju boce Coca-Cole i Nutelle ne mijenjajući njihovu formu ili funkciju. U akciji Trust (2015.) publici je pružena prilika da preuzmu sliku rada Janeza Janše te kreiraju vlastite kreditne kartice koje potom sva trojica umjetnika potpisuju dozvoljavajući pojedincima da istovremeno budu koautori i kolekcionari. Odnos banke i klijenta u fokusu je triptiha All About You (2016.) koji se sastoji od triju kolaža sa 100 personaliziranih kreditnih kartica izdanih od Nove ljubljanske banke. Nedovršenost ovog rada, koji je rezultat dugotrajne trostrane komunikacije svakog od Janeza Janši s bankom, posljedično svjedoči o arbitrarnosti odlučivanja institucija. Akcije masovne personalizacije zapravo diskreditiraju ideju obećanog individualizma unutar kapitalističkog društva. U veljači 2017. ime Janez Janša registrirano je kao zaštićeni znak (trademark). Dio predavača simpozija ovakav postupak dovodi u korelaciju s korporativnim svijetom i novim umjetničkim aspiracijama kolektiva, ali treba uzeti u obzir kako je pitanje brandiranja u njihovom radu bilo prisutno i prije ove zaštite.

Ime Janez Janša u seriji Signatures monumentalizirano je i korišteno kao ready made na fasadama, plažama i javnim spomenicima akcijama potpisivanja u duhu land arta, street arta i medijskih performansa, koje, ovisno o kontekstu, poprimaju različita značenja. Profesor Aldo Milohnić navodi kako se zapravo radi o “hakiranju u sustave i kolonizaciji novih prostora kroz multipliciranje imena koje poprima ulogu homonima”. Osvrnuo se i na izložbu Signature (2010.) u kojoj umjetnici propituju autentičnost rada. Naime, umjetnik Viktor Bernik je naslikao 9 triptiha potpisa trojice Janeza Janši koje su umjetnici potom potpisali. Ovakav postupak u svom obratu u potpunosti destabilizira autorstvo rada i funkciju potpisa.

Na simpoziju u ljubljanskom MSUM-u bila su prisutna sva trojica umjetnika koji bi se povremeno uključili u rasprave, ali uvijek prilično suzdržano vješto izbjegavajući bilo kakvo tumačenje vlastitog rada. Od prvog dana promjenu imena opravdavaju osobnim razlozima, a ne pokušajem eksplicitne kritike režima, što bismo možda očekivali. Performerica i doktorica filozofije Mala Kline u svojoj prezentaciji ističe kako inzistiranje na skrivanju motivacije promjene imena čini političnost ove geste još većom. Odricanje od zauzimanja političkog stava te zadržavanje elemenata nepredvidivosti unutar akcija čini umjetničku strategiju Janeza Janše još moćnijom. Mala Kline je u prezentaciji kroz duge pauze i elemente performansa tjelesno dočarala anksioznost i nesigurnost pozicije umjetnika kao agenata koji postupno raskrinkavaju i destabiliziraju društvene norme.

Nedavnim produživanjem osobnih dokumenata Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša ponovno legitimiraju preuzeto ime. S obzirom da je od same aproprijacije imena slovenskog političara prošlo više od deset godina, bit će zanimljivo pratiti do koje sve razine memorija porijekla imena i pripadajuća mu društvena moć mogu biti izbrisane. Možemo li već sada reći da umjetnici nisu samo nositelji izabranog imena, već nakon izvjesnog vremena nužno postaju i njegovi punopravni, tj. opravdani vlasnici? Jesu li nakon deset godina u privatnom i javnom životu izgradili ime u kojem nema mjesta za kohabitaciju s političkom personom? Ovo su samo neka od pitanja koja možemo postaviti ususret novoj fazi umjetničkog rada uvjetovanog procedurama svakodnevnog života.

Nakon kratkog predstavljanja knjige Onkraj novomedijske umjetnosti (2013), u otvorenom razgovoru s gostima raspravljat će se o distinkciji novomedijske umjetnosti u odnosu na ostale umjetničke forme, o pitanju recepcije i distribucije takvih umjetničkih radova. Usto, razgovarat će se i o strukturi publike i uopće društvenoj relevantnosti novomedijske umjetnosti te edukaciji – odnosno o tome kako nekoga naučiti da se bavi novim medijima. 

Domenico Quaranta je uvaženi kritičar i kustos u domeni novomedijske umjetnosti. Redovito objavljuje radove u časopisima Flash Art i Artpulse, a potpisuje ili je uređivao niz utjecajnih knjiga na temu: Mediji, novi mediji, post mediji (2010.), Umjetnost u vrijeme video igara (2006.), U tvojem računalu (2011.), Onkraj novomedijske umjetnosti (2013.). 

Knjigu Onkraj novomedijske umjetnosti možete besplatno preuzeti ovdje.

Predstavljanje knjige bit će održano u četvrtak, 22. siječnja, s početkom u 19 sati, u riječkoj Filodrammatici.

“Draga umjetnosti”, pisao je Mladen Stilinović 1999. godine, “pišem ti jedno ljubezno pismo kako bih te udobrovoljio i potaknuo da me katkad posjetiš“. Uvijek svjestan vlastitog suučesništva i uključenosti, u svom obraćanju umjetnosti Stilinović iznosi niz zabrinutih, poetskih, enigmatičnih i skromnih napomena o položaju umjetnosti u suvremenom svijetu, o njezinoj recepciji i distribuciji. U svom pismu umjetnosti Stilinović propituje i vrijednost umjetnosti, koja se prečesto prevodi isključivo u novčanu vrijednost, ili, kako piše: “Brza manipulacija, brzi novac, brzi zaborav”.

Usmjerena na međupovezanost umjetnosti i politike, i opterećena prirodom “nedjelotvornosti” umjetnosti,  izložba pokušava postaviti nužna pitanja: Zašto nam je umjetnost još potrebna, i što danas očekujemo od nje? Što ona obećava i što mi zauzvrat obećavamo njoj? I što se događa kad se to obećanje ne ispuni, kad se iznevjeri, ili naprosto iscrpi?

Draga umjetnosti pristupa pitanju autonomije umjetnika i nužnosti umjetnosti radovima koji usložnjavaju odnos između angažiranosti, autoreferencijalnosti i estetike. Razmatrajući niz proturječnih, heterogenih metoda koje afirmiraju izdržljivost, izdržavaju neodlučnost i suočavaju se s pogrešnim razumijevanjem, predstavljeni radovi proučavaju kako zbunjenost, žaljenje, odnos prema vlasništvu, uspostavljanje i rušenje vrijednosti, podrška i solidarnost utječu na suvremenu umjetničku praksu i na definiranje nečije prakse u odnosu na rasprave o prekonfiguraciji područja umjetnosti i njezina odnosa prema političkome.

Na izložbi koja će u Galeriji Nova biti otvorena do 15. studenog sudjeluju Chto delat?, Siniša Ilić, Sanja Iveković, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Marina Napruškina i Mladen Stilinović. Povodom izložbe u Ljubljani objavljen je katalog s tekstovima Mladena Stilinovića, WHW-a i Stephena Wrighta, dostupan na stranicama Muzeja suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani.

Projekt Janši se u prvom redu ističe kao performativan, zasnovan na ideji živog i utrostručenog ready madea – umjetnici koriste vlastito trajanje, tijelo i lik kao medij. Trojica, nekada poznati kao Davide Grassi, Emil Hrvatin i Žiga Kariž, 2007. prisvajaju ime tadašnjeg premijera i predsjednika Slovenske Demokratske Stranke (SDS-a). Promjenu imena vrše paralelno učlanjivanjem u SDS, simbolički preuzimajući i geslo stranke: što nas je više, brže ostvarujemo cilj. 

Koristeći se pretjeranom identifikacijom ističu manje zamjetne, fatalističke momente upisane u pozadinu djelovanja nacionalno reprezentativnih obrazaca. Istovremeno, prisvajanje zadobiva potencijalno subverzivni učinak – povećavanje broja Janeza Janši postaje taktika izazivanja pomutnje u političkim redovima i proširenja prisutnosti suvremene umjetnosti. Pitanja koja naviru su; Koliko se današnje umjetničke prakse mogu infiltrirati u političku sferu i isprovocirati samorazumljivo shvaćanje nacionalnog identiteta? Može li inflacija imena oslabiti ili makar uznemiriti poziciju moći “pravoga Janše”? Kakve učinke ima preimenovanje za umjetničko djelovanje i za biografije autora?

Izložba se održava u sklopu projekta Antologije krijumčarenja, a nastala u koprodukciji MMSU-a te Aksiome – Instituta za suvremenu umjetnost iz Ljubljane. 

Izložba će biti otvorena od 14. studenog do 4. prosinca u riječkom MMSU-u.