Centar za mirovne studije je krajem studenog organizirao online okrugli stol pod nazivom Što nas čeka u integraciji izbjeglica u 2022. godini?. Nakana panela bila je istražiti kako funkcionira sustav društvenog uključivanja osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom te kako će se problemu pristupiti u bliskoj budućnosti na nacionalnim i lokalnim razinama upravljanja. U razgovoru su sudjelovali Nejra Kadić Meškić iz Centra za kulturu dijaloga, Jana Radić iz Službe za promicanje ljudskih prava Grada Zagreba, Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije i Salam Al-Nidawi, član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog podrijetla Vlade RH.

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji je na snazi od 2018. godine definira niz prava azilanata: pravo na spajanje obitelji, smještaj, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd. Između ostalog, zakon predviđa i pravo na pomoć pri integraciji u društvo – što podrazumijeva “izradu plana integracije za azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom s obzirom na njegove individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine”, kao i pružanje pomoći i nadzora pri izvršenju tog plana. Međutim, unatoč jasno definiranim pravima, do problema dolazi zbog institucionalne infrastrukture koja bi trebala osigurati provođenje zakona, tj. zbog nepostojanja te infrastrukture. To u praksi znači da veliki dio posla integracije ovisi o radu organizacija civilnog društva, koji je nerijetko volonterski.

Nejra Kadić Meškić je stoga na panelu ukratko predstavila ulogu Centra za kulturu dijaloga (CKD) u društvenoj integraciji osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom. CKD je organizacija službeno utemeljena 2015. godine u Zagrebu – iako je i prije toga djelovala kao neformalna grupa – koja razvijanjem kulture dijaloga nastoji zaustaviti rastući ekstremizam u društvu, kao i neprihvaćanje drugih i drugačijih. Budući da su osobe pod međunarodnom zaštitom posebno ranjiva i diskriminirana društvena skupina, njihovo uključivanje u društvo predstavlja važno područje djelovanja CKD-a. Kako je Kadić Meškić istaknula, nije rijetkost da su upravo oni “prvi kontakt nakon što je nekome odobrena međunarodna zaštita”.

Oslanjajući se na Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i spomenute odredbe koje predviđaju pravo na pomoć pri integraciji azilanata, Centar za kulturu dijaloga nastoji povećati kvalitetu života i razinu društvene participacije senzibilizacijom i informiranjem svih dionika – kako samih azilanata, tako i lokalnog stanovništva, ali i institucija. Trenutno u okviru raznih projekata rade s dvjestotinjak osoba pod međunarodnom zaštitom kako bi im pomogli u trima različitim dimenzijama integracije: pravno-političkoj, društveno-ekonomskoj i kulturno-religijskoj. Prva dimenzija se odnosi na ostvarivanje osnovnih zakonskih prava onemogućenih tromim institucijama, dok ostale zapravo podrazumijevaju obuhvatnije uključivanje u društvo – posao, samodostatnost, sudjelovanje u zajednici, kulturi itd.

Središnji projekt kroz koji Centar za kulturu dijaloga pomaže u ostvarivanju spomenutih dimenzija uključivanja je program Novi susjedi. Riječ je o projektu sufinanciranom iz Fonda za azil, migracije i integraciju koji provode u suradnji Ministarstvom unutarnjih poslova. Između ostaloga, u sklopu Novih susjeda formirani su mobilni timovi sastavljeni od jednog voditelja slučaja i jednog kulturnog medijatora, koji djeluju u Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Puli, Osijeku i Slavonskom Brodu. Mobilni timovi CKD-a na individualnoj razini rade s osobama pod međunarodnom zaštitom i pomažu im pri susretima s administrativnim tijelima, u pronalasku smještaja ili posla, ostvarivanju prava na zdravstvenu skrb i slično – ukratko, obavljaju važan posao krpanja spomenutih institucionalnih nedostataka. Kadić Meškić je kao posebno važnu istaknula ulogu kulturnih medijatora, koji zbog poznavanja kulturnog i jezičnog konteksta – kako hrvatskog, tako i onog iz kojeg pojedini azilanti dolaze – znatno olakšavaju komunikaciju.

U CKD-u također nastoje povećati senzibiliziranost i informiranost lokalnih zajednica kroz javne događaje koji funkcioniraju kao mjesta susreta domicilnog stanovništva i azilanata. Primjerice, trenutno nedjeljom emitiraju kraći serijal Večera kod novih susjeda. Ideja je upoznati domaće dionike integracije s “kreativnim jelima iz različitih zemalja i kontinenata, a i prepoznati kulinarstvo i hranu kao jednu od mogućnosti za istraživanje različitih kultura”. Osim jela, serijal je također prilika za upoznavanje nekih od novih susjeda.

Drugi sugovornik na CMS-ovom okruglom stolu, Salam Al-Nidawi, stigao je u Hrvatskoj 2016. godine iz Iraka, u međuvremenu mu je odobren azil, a prošle godine je na temu migracija diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Trenutno je član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog podrijetla Vlade RH, u kojoj sudjeluje kao jedan od nekolicine suradnika s migrantskim iskustvom. Al-Nidawi je izrazio nadu da će se iskustva i prijedlozi iznijeti na tom tijelu odraziti u kvalitetnijim politikama integracije, ali je također podcrtao kako ni postojeći zakonski okvir kojim se regulira međunarodna zaštita nije po sebi loš – razina prava definirana zakonom uglavnom je usklađena s relevantnim europskim regulativama. Međutim, kao što je već spomenuto, do problema dolazi u provedbi zakona.

Kao najočitiji primjer nefunkcioniranja zakonodavnog okvira u praksi i prateće tromosti institucija, Al-Nidawi je istaknuo poteškoće s ostvarivanjem prava na učenje hrvatskog jezika. Na probleme s nedovoljnim brojem sati predviđenih za savladavanje potpuno nepoznatog jezika brojne udruge i azilanti upozoravaju već niz godina bez previše uspjeha. Sadašnji tečaj traje otprilike 280 sati i dovoljan je tek za upoznavanje osnova. Al-Nidawi smatra da bi za kvalitetno usvajanje jezika bilo potrebno osigurati tri do četiri sata svakodnevnog podučavanja, umjesto tek nekoliko susreta tjedno. Dodatan problem predstavlja i činjenica da pravo na tečaj sufinanciran od strane Ministarstva za znanost i obrazovanje ostvaruju isključivo osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom. Budući da nije rijetkost da od službene prijave za međunarodnu zaštitu do njezinog odobravanja proteku i godine, tražitelji azila ostavljeni su da se snalaze kako god mogu. Podrobnije je o problemu integracije i obrazovanja za Kulturpunkt nedavno pisala Petra Sever.

U svojem je izlaganju Al-Nidawi također naglasio važnost shvaćanja integracije kao dvostranog procesa u kojem i osobe pod međunarodnom zaštitom i domicilno stanovništvo imaju određena prava i obveze. Značajan propust sustava vidi u činjenici da se ta prava i obveze ne komuniciraju jasno pa osobe iz trećih zemalja često nisu ni upoznate s dostupnim mogućnostima za uključivanje u novo društvo. Sve to proizvodi predodžbu azilanata isključivo kao tražitelja pomoći, a ne potencijalnih članova zajednice.

Osim u općem zakonskom okviru, proces integracije definiran je i akcijskim planovima. Dok bi se uskoro u javnoj raspravi trebao naći prijedlog trećeg nacionalnog plana za društveno uključivanje, Jana Radić je predstavila Nacrt akcijskog plana Grada Zagreba za integraciju osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom, koji bi se uskoro trebao naći pred Gradskom skupštinom. Riječ je o prvom takvom operativnom dokumentu za uključivanje azilanata na razini lokalne samouprave. Donošenje plana bila je jedna od obveza u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities.

Aktivnosti predviđene akcijskim planom zastupljene su u četirima područjima: socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i zapošljavanju, a velik je naglasak stavljen na informiranje i povećanje dostupnosti usluga. Tako je predviđena izrada mrežne stranice i tiskanje letaka na hrvatskom, engleskom, arapskom i farsi jeziku s informacijama o pravima i uslugama koje Grad osigurava osobama s međunarodnom zaštitom. Kao posebno značajan iskorak ističe se angažiranje prevoditelja i osoba koje će posredovati između gradskih institucija i azilanata. To je posao koji je dosad, kako smo vidjeli na primjeru CKD-a, nerijetko ovisio o volonterskom radu i angažmanu udruga civilnog društva.

U zaključnom izlaganju panaela Lucija Mulalić iz CMS-a je ponudila širu sistemsku kritiku sustava integracije i napomenula da “pitanje o tome gdje smo s integracijom u 2022. godini zapravo izrazito ovisi o tome gdje smo s integracijom sada – dakle, 17 godina nakon donošenja prvog Zakona o azilu. Ako u zadnjih 17 godina govorimo o niti tisuću ljudi koji su u Hrvatskoj ostvarili izbjeglički status – bilo status azila, bilo supsidijarne zaštite – od njih je prema nekih procjena gotovo pola, a možda i više od pola, otišlo iz Hrvatske”.

Hrvatska je imala nekoliko zakona o azilu koji se uglavnom mijenjaju kako bi se uskladili sa zakonodavstvom EU i dva akcijska plana integracije, dok je treći u izradi. Unatoč tome sustav je trom, radnici u institucijama često ne znaju kako funkcionira niti postoje li bilo kakve kvalitetno razrađene mjere za dugoročno uključivanje. Mulalić je stoga zaključila: “Mislim da dan-danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja pozabaviti se na smislen i dugoročan način sustavnim manama. Samo pitanje, kako graditi solidarno društvo koje sve svoje članove smatra ravnopravnim, uopće nije postavljeno na nekoj političkoj razini. Potrebno je u većoj mjeri promatrati integraciju kao dvosmjeran proces i preispitati koliko je društvo zaista otvoreno za druge ljude. Ne bavimo se previše društvima u koja izbjeglice dolaze, a iz kojih često dolaze poruke mržnje i neprihvaćanja.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.