James Joyce – Kulturpunkt

Joyceovo društvo

Matija Mrakovčić — Fri, 12 Jun 2015 16:08:25 +0000

16. lipnja 1904. vrijeme je radnje jednog od najvažnijih romana 20. stoljeća, Uliks Jamesa Joycea, u kojem pratimo lutanja Leopolda Blooma ulicama Dublina. Praznik za ljubitelje Jamesa Joycea, Bloomov dan, koji se diljem svijeta obilježava 16. lipnja, bio je nezaobilazan u životnom i umjetničkom kalendaru Ivana Ladislava Galete (1947-2014), filmskog, likovnog i multimedijskog umjetnika, jednog od pionira hrvatskog videa i dugogodišnjeg voditelja MM centra. Toj dvojici velikih umjetnika, u suradnji s Kratkom bazom 25 FPS-a, posvećene su Kratke slike 16. lipnja s filmom Joyceovo društvo španjolske vizualne umjetnice Dore Garcíe.

Program će se održati u MM centru, a početak je u 19.30 sati. Ulaz je besplatan.

Joyceovo društvo dokumentarni je portret skupine entuzijasta koji se već trideset godina okupljaju u književnom klubu u Zürichu kako bi čitali Finneganovo bdijenje, ozloglašeno književno remek-djelo nepresušne interpretacije kojemu pomno čitanje, slovo po slovo, ne jamči razumijevanje. Kamera u sredini sobe prati humorističnu pripremu i razgovore pred čitanje, filmska ekipa je prisutna i vidljiva, a protagonisti – strastveni čitatelji – već su u trećoj rundi ponovnog čitanja koje izaziva ovisnost i fanatizam u opetovanim pokušajima dekodiranja djela. Grupa se sastaje jednom na tjedan prolazeći kroz jednu stranicu romana, a za jedno iščitavanje knjige treba im jedanaest godina. Osim što slavi velikog irskog pisca, ovaj film slavi strpljenje, individualnu strast i danas rijetku posvećenost koja se grupno dijeli, te užitak čitanja. Ovaj film nastao je kao dio instalacije za Venecijanski bijenale 2013. godine, a premijerno je prikazan na festivalu dokumentarnog filma FID Marseille. Tematizirajući književnost, jedan je od uspjelijih spojeva filmskog (dokumentarnog) i umjetničkog, te povezivanja galerije i kina.

Autorica filma, Dora García španjolska je umjetnica koja se u svom umjetničkom radu koristi različitim medijima – performansom, videom, tekstom i instalacijom. Istražuje uvjete koji oblikuju odnose između umjetnika, djela i publike, fokusirajući se na teme trajanja, pristupa i čitljivosti. Izlagala je na bijenalima u São Paulu, Veneciji, Sydneyu i Istambulu, na documenti te u mnogim svjetskim muzejima. Također videoradove uspješno prikazuje na filmskim festivalima koji svoje programe otvaraju prema umjetničkom filmu.

Posveta dvama velikanima svjetske umjetnosti pretposljednja je ovosezonska projekcija Kratkih slika. Sezona završava 18. lipnja u 21.30 sati u dvorištu SC-a projekcijom na otvorenom i trima ljetnim filmovima: Derani / Les Mistons (F. Truffaut), Plavuše u džungli / Blondes in the jungle (L.Kalman, W. Horn) i Lila (Broadcast Club).

Ponovno Bloomsday

Vatroslav Miloš — Fri, 03 Jun 2011 13:52:38 +0000

Karakter manifestacije koja će se održati 16. lipnja ovoga će puta biti filmski, naglašavajući Joyceovu fascinaciju filmskim medijem i njegovim utjecajem na različite tehnike pisanja izražene ponajprije u Uliksu (romanu podijeljenom u 18 epizoda), a potom i u njegovom posljednjem djelu – kompleksnom Finneganovom bdijenju.

Stoga će Bloomsday započeti projekcijom 18 kratkometražnih eksperimentalnih filmova EndArt video-umjetnika i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, Ivana Ladislava Galete. Galeta je uz Ljiljanu Inu Gjurgjan, predstojnicu katedre za britansku književnost na Odsjeku za anglistiku, ranijih godina organizirao proslave Bloomsdaya. Projekciji filmova uslijedit će njegovo kratko predavanje o samom nastanku i inspiraciji Joyceovim Uliksom, odnosno citatom iz prve epizode romana (Introibo ad altare Dei). Projekcije i predavanje (na hrvatskom jeziku) održat će se u konferencijskoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U 15 sati poslijepodne, odgovarajući vremenu odvijanja epizode Lutajuće stijene (“Wandering Rocks”), skupina čitatelja pročitat će cjelokupnu epizodu u zagrebačkom Oktogonu kao koridoru koji spaja dvije frekventne ulice u centru grada, djelujući tako u skladu s radnjom epizode u centru Dublina tijekom koje se niz likova mimoilazi, presreće i susreće, bivajući tako u direktnom ili indirektnom kontaktu.

Kasnoposlijepodnevni termin rezerviran je za predavanje Joyce and Cinema Johna McCourta (Università di Roma Tre), irskog teoretičara književnosti, Joyceova biografa i voditelja Ljetne škole Jamesa Joycea u Trstu. Nakon McCourta službeni će dio programa zaključiti predavanje Aidana O’Malleya, gostujućeg predavača na Odsjeku za anglistiku, naslovljeno Viewing the Spectre of Stephen Dedalus through a Cracked Looking-Glass.

Obilježavanje Bloomsdaya prikladno će se završiti okupljanje u 22 tisuće milja u Frankopanskoj ulici gdje će u 21 sat glumac Sven Medvešek održati kratku sesiju čitanja Kiklopa – epizode Uliksa koja se odvija upravo u pubu.

Projekt službeno podupiru Veleposlanstvo Republike Irske, Odsjek za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Centar James Joyce iz Dublina.

Malograđanske topografije

Ante Jerić — Sun, 30 Jan 2011 20:48:56 +0000

Bilo je to zlatno doba. Najbolji Zagreb svih vremena ako je fokalizator vašeg lažnog sjećanja bonvivan koji misli da iz svog art deco salona čuje zujanje bijelog svijeta. Metropolitanski šarm međuratnog razdoblja kada na balovima nježne riječi izmjenjuju brižno počešljane muške glavice i ženske bubikopf frizurice zbivao se unutar mjehurića od sapunice. Njegova je sudbina poznata. Mjehur agramerske malograđanštine spektakularno se rasprsnuo u osvit najvećeg krvoprolića u povijesti. Uživati u nasladi koju pružaju krokiji o kulturnim dostignućima bolje prošlosti nema smisla bez shvaćanja konteksta u kojem se zbivao. Ne pišem aluziju na postav nove izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt već reakciju na tekst Ovo je najbolji Zagreb svih vremena objavljenom u Jutarnjem listu. On je projekcija slika s izložbe na životno umjesto na umjetničko iskustvo. Fantazmagorija Nade Mirković fiksirana na šest strana o “gotovo zaboravljenoj građanskoj otmjenosti” zanimljiv je literarni slučaj. Radi se o jednom od leševa zakopanih u tlo malograđanske ideologije nad kojima je autopsija već odavno napravljena, ali oni iz još nepoznatog razloga ponovno ustaju. Što raditi sa “zombie novinarstvom”?

“Tri četvrtine Hrvata nema vlastitog kreveta, u gotovo svim selima Dalmatinske zagore stanovništvo živi i spava sa stokom u istoj prostoriji, tu neprestano lebdi sablast gladi.” Mirković tekst započinje citatom izvađenim iz poznate knjige Rudolfa Bićanića Kako živi narod. On služi kontrastiranju životu u mitteleuropskoj Dembeliji gdje niču čudesna zdanja art decoa, gdje se organiziraju raskošni balovi, gdje se dani broje u vinu i ružama. Problem je u tome što Zagreb nije mogao biti blaženi otok usred oceana bijede. Ako ćemo već skicirati život najvećeg hrvatskog grada u međuraću, uz generalizacije koje uz to idu, onda će se pred nama ocrtati svijet prosjaka, skitnica, beskućnika koji iz svih krajeva zemlje bježe pred krizom i sablasti gladi čije je dolaske i odlaske teško kontrolirati. Naličje sjajnih visećih svijećnjaka u Esplanadi su čađava djeca koja prekapaju po savskom smetlištu. Sve se to, uz distorzije uvjetovane cenzurom tiska, dalo pronaći u onodobnim novinama. Dva autora koja su ključna za reprezentaciju lica i naličja Zagreba su Franjo Fuis i Otto Antonini. Fuis je bio novinar Novosti koji je u svojim reportažama prikazivao podzemni Zagreb i njegove stanovnike – ljude “na strmini bijede”– radnike, beskućnike, skitnice i ostale koji ostaju izvan vidnog spektra malograđanskog oka. Antonini je bio likovni urednik i ilustrator revije Svijet, kroničar života društvene elite koji je bio plaćen da modelira Zagreb prema slici Pariza. Majstor svog zanata bio je oduševljen svjetskim trendovima i spretno je predodžbu onoga što bi Zagreb trebao biti – bezbrižni grad u kojem se pleše charleston, zabavlja u kabareu, nose bubikopf frizure – projicirao u reviju Svijet. Dihotomije između malograđanskog raja i radničkog pakla, priča o dva Zagreba, ishabana metafora o licu i naličju; sve je to pogrešno postavljeno. Globalnu ekonomsku krizu koja je u tridestima otvorila vrata fašizmu ostavimo sad sasvim sa strane. Svaki povjesničar zna da se kapitalizam Kraljevine Jugoslavije nije nalazio u energičnoj fazi, da je bilo nemoguće osoviti industrijsku proizvodnju, da je promet vrijednosnicama na našim prostorima smiješan u odnosu na onaj u središtima moći, da je – u skladu s tim – Zagreb, unatoč rastu, bio i ostao gospodarska i kulturna periferija koja je s više ili manje uspjeha imitirala trendove iz centra.

Zna to i Nada Mirković. Iako u uvodu piše da su “avangardne ilustracije Otta Antoninija u prvoj ženskoj reviji Svijet i spektakularna arhitektura stavljale Zagreb ispred Pariza”, tekst na drugim mjestima govori istinu. Sintaksa njenih rečenica otkriva u čemu je problem: “Ilustracija iz ženske revije Svijet iz 1928. prikazuje prizor kao iz New Yorka, Pariza ili Londona ‘ludih dvadesetih’ […] Gotovo sve Antoninijeve junakinje zagrebačkog društvenog života nose kratku kosu i općenito izgledaju kao da šeću nekim pariškim salonom”. Posezanje za usporedbama očituje želju da Zagreb izgleda kao Pariz kojeg je u opremi teksta zamijenio na tronu svjetske kulturne metropole, ali istodobno i subliminalnu svijest da on tako ne izgleda. Ah, tropi tuge! Svjesno ili nesvjesno podvaljivanje slike Zagreba kao prijestolnice duha ne bi bilo tako zanimljivo, ni vrijedno osvrta, da tekst ne pluta u provincijskom kompleksu autorice: “Negdje u vrijeme kad je nastala Svijetova ilustracija održan je i prvi novinarski bal (sačuvane su fotografije nekih uglednih novinara poput Ive Mihovilovića u frakovima), a na povratku iz Istambula slavnim vlakom Orient Expressom u Esplanadi je gotovo skriveno odsjeo i Frank Lloyd Wright.” Krenimo od drugog dijela rečenice. Spominjanje Lloyda Wrighta kod Mirković ima istu funkciju kao podizanje spomenika Jamesu Joyceu u Puli. Joyce je Pulu nazvao “morskim Sibirom”, a što je Lloyd Wright mislio o Zagrebu zamislite sami. To provincijalcima zapravo nije ni bitno jer invokacija prisutnosti velikana služi samo legitimiranju vlastitog osjećaja veličine. Ili, da budemo precizniji, služi kao amajlija koja tjera sablasti minornosti. Vratimo se sad na prvi dio rečenice. Ključno mjesto teksta je susret prošlosti i sadašnjosti u liku novinara. Nada Mirković piše o prvom novinarskom balu i Ivi Mihoviloviću u fraku, ali zapravo misli na proslavu dvadesete obljetnice Globusa i sebe u večernjoj toaleti. Mitski topos je u oba slučaja, naravno, Esplanada. Sagledajmo sad opet cijelu rečenicu da bismo shvatili zašto tekst izgleda ovako kako izgleda. Bijeg u slavnu prošlost upućuje na malograđansku patologiju. Frustrirana provincijalka potiskuje činjenicu koja se vraća u obliku simptoma i upravlja scenom pisanja.

Stavljanje sebe u društvo likova iz panteona naše kulture, makar samo simbolički na jezičnoj razini, nije dovoljna malograđaninu da bi stekao samosvijest koja se ne bi raspala nakon dva dana. Za uspostavu stabilnog pozitivnog identiteta potreban mu je drugi. U tom ključu treba čitati rasuti teret gospođe Mirković koji se odnose na seljake: 1. “Oni Bićanićevi Hrvati iz pasivnih krajeva zasigurno bi je (Josephine Baker, op.a) onako tamnu i seksi proglasili čistom ‘silom nečistom’. Takvim bi opisom vjerojatno počastili i tek stidljivo emancipirane i kratko ošišane Zagrepčanke koje je zaludio charleston ili, još gore, brojni izbori ljepote, nakon što je naša Štefica Vidačić postala Miss Europe 1927.” 2. “Što bi tek Raosovi i Bićanićevi pobožni i praznovjerni Hrvati iz zaleđa rekli na modnu reviju cipela Bata, održanu 1927. godine na Zagrebačkom zboru (prethodnik Velesajma, osnovan već početkom 20. stoljeća)?” Naizgled potpuno nepotrebno uvlačenje Hrvata iz “pasivnih krajeva” u cijelu priču simultano s uzdizanjem ljubitelja “lijepih nožica i Bata cipelica” među aristokrate duha vrlo je važno mjesto u tekstu. Identiteti su stvar diferencije. Mehanizam malograđanštine je jasan; prostor je potrebno urediti prema Kuljiševoj rasno-geografskoj podjeli Hrvatske da bismo se mi, makar transponirani u vremenu, razlikovali od njih. Priprosti seljaci su zrcalna slika sofisticiranih malograđana, prijeko potrebna retorta, inkubator njihove samosvijesti i nužan uvjet njihova postojanja.

Čitajući tekst rastvara se topografija malograđanštine. Njene mentalne sheme su primitivne i sve što ona zna je pregraditi svoj semantički prostor na vertikalnoj i horizontalnoj osi. U horizontalno postavljenom prostoru malograđanin razlikuje selo, grad i granicu koja ih dijeli. Kruženje stanovništva, imigraciju koja dolazi sa svojim kulturnim praksama, kreolizaciju raznih mentaliteta zbog čega dijeljenje ljudi u dvije skupine nema nikakvog smisla on ne priznaje. Vertikalno postavljen prostor dijeli sam grad ponešto složenije. Stratifikacija ima nekoliko nivoa, u konkretnom slučaju od podzemnog Zagreba do natpisa reklamne agencije “visoko gore na krovu palače”. Simbolički silazak Fuisa iz palače u podzemlje čini ga zanimljivijim likom od kicoša Antoninija. Njegove reportaže o ljudskoj bijedi, poštenja radi, nisu nastale radi alarmiranja malograđanske savjesti. Bili su to, barem u početku, senzacionalistički tekstovi novinara koji se oblači u skitnicu da bi čitateljima ponudio dašak egzotike. Fuis se pak odveć brzo previše poistovjetio s ulogom koju je igrao i, iz članka u članak, dokazivao da je čovjek ono što se pretvara da je. Postao je glas onih koje ne susrećemo makar kraj njih prolazimo. Ljudi čiji pogled svakog tko prolazi ulicom pretvara u malograđanina.

Je li to bio najbolji Zagreb svih vremena? Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti, odgovorila je Nadi Mirković na to pitanje nadasve učitljivo, ali – sve u svemu – prilično suvislo. “Ja se veoma bojim prejakih zaključaka, uvijek vas nešto demantira… Bilo je dvadesetih i tridesetih godina i slamova i silovanja grada, to je bilo razdoblje ‘bijesnog kapitalizma’ kad su se unutarnja dvorišta u gradskim blokovima Donjeg grada – do tada čista, zelena, zračna – napunila nekim sitnim obrtima, traćarama, nekim sklepanim objektima koji su te prostore zagušili, što se do danas nije riješilo ili raščistilo.” To je sukus cijele priče. Prošlost je bogata riznica najrazličitijih slika i možete, radi vlastitih mokrih snova, povući iz nje u osobni imaginarij razne prizore. Slike teške gladi ili slike razuzdanih bakanalija. Uzmimo za primjer Zagreb o kojem priča Mirković. Mogu i ja, bez puno truda, u sličnom kronotopu pronaći dovoljno simboličkog materijala za svoju regresivnu utopiju. Povijest Banovine Hrvatske pamti epizode kad je narod gladovao. Beskrupulozni trgovci mogli su dobro zaraditi ostavljanjem žita na lageru dok mu cijena ne bi porasla iako je takvo špekuliranje, po slovu zakona, bilo nelegalno. Ipak su poduzetni ljudi riskirali. Država je pak, zaplašena mogućom pobunom gladnih i obespravljenih, odlučila djelovati pedagoški. Uz klicanje mnoštva špekulante je slala na prisilni boravak u dva najbjednija dijela države, Donji Lapac i Prozor, da nauče kako živi narod prije nego što im igra u kojoj su ulozi ljudski životi opet padne na pamet. Ovo je uistinu najbolji Zagreb svih vremena!

Fotografija: Tošo Dabac, Ovce na Ilici, oko 1933.

Istjerivači golubova

admin — Fri, 06 Aug 2010 08:05:34 +0000

KP: Krajem prošle godine održali ste predavanje u prepunoj dvorani kina Mosor, gostovali ste na Ženskim studijima na kojima i postoji kolegij o vašem književnom radu, a o vašoj posljednjoj knjizi Baba Jaga je snijela jaje se dosta pisalo. Čini li vam se da ste postali kulturna ikona?

D. U.: Postavlja se pitanje čija sam ja to kulturna ikona, ako to uopće jesam. To što su me pozvale dvije neprofitne grupe, koje djeluju na kulturnom rubu, kao što su MaMa i Ženski studiji – govori više o samim tim grupama nego o meni. Činjenica da nisam integrirana u mainstream, govori više o tom mainstreamu, nego o meni. Pa ipak, to da su me pozvale dvije neprofitne grupe smatram očekivanim, normalnim. Da me je pozvao ministar kulture Hrvatske, na primjer, već bih se bila zabrinula.

KP: Vaše knjige se danas objavljuju i čitaju u Hrvatskoj, no tijekom devedesetih bile su izbacivane iz knjižnica, a vaše je prisustvo u javnosti raznim strategijama brisanja javne memorije bilo minorizirano…

D. U.: Ne radi se toliko o izdavačkom kontinuitetu koliko o brisanju kontinuiteta kritičkog mišljenja, a onda i svega drugoga, naravno. Danas, na primjer, neki hrvatski novinari i pisci pišu o temama o kojima su prije dvadeset godina (i daleko bolje!) pisali Boris Buden, Feral Tribune, Viktor Ivančić, i neki drugi autori. U tom međuvremenu od dvadeset godina spomenuti autori su izbrisani.

Ova situacija ne govori samo o katastrofalnom manjku solidarnosti. Ona više govori o današnjim autorima i novinarima, koji se indirektno postavljaju kao brisači kontinuiteta, računajući da se takvo što – to da sami budu izbrisani – nikada neće dogoditi njima.

Znate li, na primjer, da možete istrenirati goluba koji će, ako ga redovito hranite, služiti kao istjerivač drugih golubova s vaše terase? To je, usput rečeno, jedini efikasni način da se riješite golubje napasti. Na brisanju kontinuiteta ne radi, dakle, policija, nego kolege, istjerivači golubova. I to nije specifično hrvatska situacija. U malim, tijesnim kulturnim sredinama, gdje ideologija služi kao isprika, uvijek se ponavlja taj isti obrazac.

Postojao je jedan blistavi književni primjer iz devedesetih, knjiga Đermana Senjanovića Dorin dnevnik, gdje autor stavlja žensku pripovjedačku masku na lice i iz centra kaosa u kojem smo se svi tada bili našli pokušava, na svoj sumanuti, kaotični način, spasiti raspadnuti kontinuitet.

Postoji stvarni i lažni kontinuitet, i to su već pitanja kojima se trebaju baviti povjesničari. Umjesto povjesničara zloupotrebom kontinuiteta bave se svi drugi. Hrvatska spisateljica Julienne Eden Bušić kaže: “Dakle, koji je bolji način za Antu Gotovinu da odgovori prozirnim manipulatorima povijesti i oskrvniteljima duše koja pati, nego da uzme kist, i sa svakom svježom laži, sa svakom neutješnom istinom, povuče novi potez. Jedna laž, jedan potez, druga laž, drugi svijetli potez – boja, oblika ili pokreta – dok se sve laži trajno ne transformiraju umjetničkom pobjedom ljudskog duha nad najvećim zločinom od svih: osporavanja prava pobjedničkom narodu na svoje junake.” Ovaj citat prilično točno pogađa stvari: umjesto dekonstruiranjem Hrvati se služe premazivanjem, tako uporno i dugo, dok se ne uspostavi željeni, podobni, kontinuitet, ili fantazija kontinuiteta.

KP: Kako se to odrazilo na najmlađu čitateljsku publiku koja npr. nije čitala Kulturu laži i malo zna o tadašnjim napadima na vas?

D. U.: Što se mladih ljudi tiče, oni nerado slušaju priče o dinosaurusima. Kada ste mladi imate taj neponovljivi osjećaj da ste u samom centru zbivanja, da ste u totalnom dosluhu sa svojim vremenom, i sve što je bilo jučer čini vam se prašnim i neprivlačnim. S druge strane, mladi lako nasljeđuju zatečene stereotipe mišljenja i ne trude se previše da ih dekonstruiraju. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Ne tako davno, srela sam jednu mladu obrazovanu Čehinju i postavila joj, priznajem glupo pitanje, kako Kundera danas stoji kod čeških mladih čitatelja. Ona mi je odgovorila: “Uvijek sam smatrala da je Hrabal puno bolji pisac od Kundere”. Čehinja se nije ni rodila kada je Kundera napustio zemlju. Averziju prema Kunderi je naslijedila i prihvatila je kao opću činjenicu, zakamufliravši je tobožnjim personalnim stavom. Nije ni znala da sam tu rečenicu – Uvijek sam smatrala da je Hrabal bolji pisac od Kundere – čula od Čeha u nekoliko navrata. Ona je, dakle, usvojila čak i opći odgovor za slučaj da je pitaju.

KP: Kako biste ocijenili recepciju vaših knjiga, kakva je komunikacija sa čitaocem?

D. U.: Uzbudljivost književničkog posla je u komunikaciji sa čitaocem. Ako, zahvaljujući prijevodima, preskačete nacionalne, geografske, kulturne i vremenske zone, onda se susrećete s paradoksima te komunikacije. Jedan je u tome, na primjer, da bolje komuniciram s mlađim američkim, nego s hrvatskim čitateljem.

Mnogi ljudi s prostora bivše Jugoslavije, koji su se s ratom našli u emigraciji, doživljavaju neke moje knjige potpunije od onih koji nemaju to iskustvo. Mladi Poljaci pronalaze nešto u mojim knjigama, što ne pronalaze mladi Hrvati.

Kao spisateljica koja je prevedena na više jezika, imam veću mogućnost od mnogih svojih hrvatskih kolega da sa svakom novom knjigom testiram ako ne već njezinu vrijednost, onda njezinu vitalnost i relevantnost. Jer mnogi pisci, pogotovo oni koji su zatvoreni u svoje sredine, i ne slute da je njihova komunikacija s čitaocem zapravo prisiljena i lažna. Žanrovi lokalnih književnih večeri, lokalnih počasti, nagrada i odličja još uvijek ne znače komunikaciju s čitaocem, niti potvrđuju vitalnost knjige.

KP: U svojim esejima problematizirate i poimanje suvremene stvarnosti, posebno promjene doživljaja vremena u kojem ne svjedočimo dijakroniji, već simultanitetu. Kako se ta internetska dostupnost odražava na poimanje prošlosti?

D. U.: Internet pruža lažnu, ali utješnu iluziju da živimo u vječnoj sadašnjosti.

KP: Bavite se i propitivanjem prostora, odnosno nestajanjem javnog prostora i njegovih pravila, čak naglašavate i otpor tome kroz figuru zabarikadiranosti. Nestalo je društvo i njegovi kodovi.

D. U.: Ono zaista nestaje. To vidite na ulici, gdje polako nestaju pravila ponašanja u javnom prostoru, odnosno ideja o tome da je taj prostor zajednički. Mnogi ljudi danas javni prostor koriste kao privatni: kao kupaonicu, kao šminkaonicu, kao telefonsku govornicu i slično. Mnogi javni servisi prešli su u privatne ruke i otada teško da više možete računati na efikasnost. U trenutku dok vam odgovaram na ovo pitanje, čekam paket. Prisiljena sam da ga čekam cijeli dan. Na listiću za dostavu ne postoji adresa gdje bih u slučaju da nisam kod kuće mogla podići svoj paket. Postoji telefonski broj, ali se na njega nitko ne javlja. Ako zazvoni zvono, ja se moram spustiti da pokupim paket, jer nema načina da dostavljač ispoštuje zakon i ostavi ga pred vašim vratima. Ukoliko se mimoiđemo, nema načina da dođem do paketa. Paket se vraća pošiljaocu. Pritom na listiću za dostavu ne piše tko je pošiljalac. U takvim privatnim agencijama – najčešće na crno – rade jedva pismeni dostavljači regrutirani tko zna odakle. Ovo je samo jedan sitan primjer kako se urušavaju sistemi svakidašnjeg života, i ako se erozija nastavi, mogli bismo završiti u urbanom divljaštvu.

KP: Povremeno dolazite u Zagreb, napisali ste jednom prilikom da ga doživljavate kao međuprostor. Možete li pojasniti?

D. U.: Međuprostor je ni tu ni tamo. Mnogi suvremeni pisci pišu iz međuprostora. Tako i gradovi vezani uz piščevu biografiju postaju međuprostor. Zagreb je samo jedan od tih međuprostora. Ova defamilijarizacija Zagreba dogodila se u onom trenutku kada su me moji bivši prijatelji, znanci i suradnici doživjeli kao stranca, i kada sam ja, shodno tome, Zagreb doživjela kao grad koji više nije moj. Ostatak priče je pregovaranje. Pri svakom povratku pitam se da li bih ponovo mogla živjeti u Zagrebu, i svaki put pojavljuju se detalji koji potvrđuju da bih mogla, ali isto tako i detalji koji me tjeraju na odlazak. S vremenom sam postala ravnodušnija, ulazim i izlazim iz međuprostora sa sve manje oštećenja. Zagreb nema tu sreću da je lijep grad, na način na koji je Dubrovnik lijep grad. Da biste zaista zavoljeli takav grad, on najprije mora zavoljeti vas. A kako je mala šansa da bi se takvo što moglo dogoditi u mome slučaju, Zagreb i ja smo u nekom prisilnom rođačkom odnosu. Znate da vas neki vaš rođak jedva podnosi, da vas potkrada, ali rođak spada u vašu širu obitelj, pa ga tolerirate.

U svemu tome zanimljiv je posredni govor. Mnogi ljudi, da bi izbjegli slinavu rodoljubnu retoriku, stvari rješavaju zamjenom, pa će tako reći – volim Zagreb. Ali ako ih natjerate da obrazlože svoju ljubav prema gradu, onda otprilike ispada da ga vole zato što ga ne vole.

KP: Pisci koji su nekad zagovarali autonomiju književnosti vrlo su rado prihvatili državne funkcije i zagovaraju brigu koju država treba pokazivati za kulturu. Nije li još uvijek u Hrvatskoj prisutna ta reprezentacijska kultura koja je ušutkana upravo tim bivanjem na državnim jaslama?

D. U.: Hrvati kulturu doživljavaju kao nacionalni nogometni tim, naprosto zato jer kulturu, kao i bilo što drugo, nisu u stanju razumjeti drukčije nego kao nacionalnu stvar, kao reprezentaciju nacije, države i slično. Većina pisaca, umjetnika, filmskih režisera svjesno se stavlja u položaj reprezentanata, jer im je samo tako – kao reprezentantima – omogućena komunikacija s inozemnom publikom.

Uostalom, slično kulturu shvaćaju i mnoge druge zemlje. James Joyce je pobjegao iz Irske i od Irske. Njegov duh danas prožima Irsku i čini dobar dio irske turističke ponude. Kanonizirala ga je irska nacionalna svijest i – turistička industrija. Njegov lik nalazi se na brojnim suvenirima, a svaki polupismeni turist vraća se iz Irske sa šalicom na kojoj se koči Joyceov lik.

KP: U jednom eseju zapitali ste se – jesam li ja izsanjala balkansku stvarnost ili je balkanska stvarnost izsanjala mene? Ta snovitost gotovo da nas ostavlja u okvirima mita i ne nudi vjeru da je moguće razumjeti ono što nam se dogodilo, ili?

D. U.: Posve intuitivno, 1991. godine, uzela sam ponovo u ruke Markesov roman Sto godina samoće. Bilo je to potresno otkriće. Roman je odjednom govorio o nama, o jugoslavenskoj stvarnosti; čitala sam ga kao da čitam golu istinu o jugoslavenskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Drugo takvo, iako književno daleko manje potresno otkriće, bilo je ponovno čitanje romana Ksavera Sandora Gjalskoga U noći.

Iako suvremenu hrvatsku stvarnost od stvarnosti opisane u tome romanu dijeli više od stotinjak godina – meni su one iste, ili gotovo iste. I treći književni primjer je Miroslav Krleža. Kada čitate Na rubu pameti imate osjećaj da se zagrebačka svakidašnjica nije nimalo promijenila, da je, kao muha u jantaru, ostala zaglavljena u fenomenu palanke.

KP: Pisanje je kreiranje virtualne realnosti; kako ste uspijevali svih ovih godina biti između pisati i živjeti, odnosno kako je tekao proces stalnih prilagođavanja novim sredinama?

D. U.: Moj prioritet bio je opstati, i ništa se u tom smislu nije promijenilo ni danas. U tom smislu prilagođavam se onoliko koliko mi je potrebno da ostvarim minimum mira i koncentracije za pisanje.

KP: Danas se o vašim romanima pišu doktorati, teoretičari analiziraju kako ste pisali o jeziku, naciji, egzilu. S obzirom na vaš univerzalistički pristup književnosti, kako gledate na feministička i psihoanalitička čitanja vaših djela?

D. U.: Sva čitanja imaju svoju relevantnost, i kada se sva uzmu u obzir ona obogaćuju djelo. Isključiva čitanja, pogotovo ona koja se temelje na ideološkoj matrici, djelo u pravilu osakaćuju.

KP: Žene i dalje imaju autsajderski status u našoj patrijarhalnoj kulturi. Izbrisana su sjećanja na žene u partizanskom pokretu, još uvijek ne postoji neki sustavan prikaz ženskog mirovnog pokreta devedesetih na ovim prostorima. Postoji li opasnost da to iskustvo bude ponovo prešućeno i nisu li nekad i žene same “krive”, jer aktivistice često imaju otpor prema pisanju, teorijskom pristupu? Uz to, treba istaknuti i kako još uvijek traje stari sukob između aktivistica koje su na terenu i tzv. akademskih intelektualki koje tumače priče žena koje su bile ratne žrtve.

D. U.: Žene imaju autsajderski status. Ako uspiju osvojiti neki punkt vlasti, onda je to uglavnom zato jer podržavaju svijet kakav jest, dakle, muški svijet. Ako pogledate hrvatske žene na pojedinim punktovima vlasti (od političke do medijske), na primjer, onda ćete vidjeti da nema ni jedne koja glasno i jasno zastupa prava žena. Po nekoj gruboj tipologiji jedna će steći popularnost boreći se za prava muškaraca (branitelja, političara, moćnika), druga će se odjenuti u narodnu nošnju (što nije činio čak ni FranjoTuđman) i staviti križ oko vrata, a treća će se razodjenuti (i ostaviti na sebi samo križ) da bi stekla pravo na javni glas. Dok god žene same ne shvate da je njihovo pitanje u suštini klasno, dotle neće biti značajnih pomaka.

Mnogi liberalni Holanđani (ali i Holanđanke) podržavaju prijedlog da se izgradi zasebna muslimanska bolnica u Amsterdamu. Ako postoje muslimanske džamije i škole, logično je da postoji i muslimanska bolnica, ponajviše zbog specifičnosti muslimanskog odnosa prema liječnicima, osobito kada su pacijentice muslimanske žene.

Što liberalni Holanđani u suštini podržavaju? Oni podržavaju praksu po kojoj Musliman, muž, ima pravo da odlučuje hoće li njegova žena na carski rez ili neće.

KP: Nedavni predsjednički izbori bili su parada kiča, pretenzije i egomanije u kojoj uglavnom dominiraju mušketiri dodvoravajući se biračkom tijelu. Ponovo se pokazalo kako su države, kako ste zapisali, toys for boys. Država sve više gubi svoj suverenitet, no ipak itekako jača otpor prema toj pokvarenoj Evropi, a uhvaćenost u fantazme o Evropi, nije nikad niti nestala. Kako uopće izgraditi zdrav temelj za izgradnju transnacionalnih identiteta?

D. U.: Iskreno rečeno, ne znam. Prema državi kao konstruktu nemam nikakav odnos. Država bi trebala biti neka vrsta servisa koja omogućava svim svojim građanima pristojan život. Za obavljanje tog serviserskog posla građani plaćaju porez. Jedino što mogu primijetiti da su naši serviseri totalno nekompetentni. To je kao da umjesto pravog vodoinstalatera pipe u vašoj kući popravlja totalni amater, koji kao svoju jedinu kvalifikaciju ističe svoju ljubav prema pipama. Od vas se očekuje da tu njegovu ljubav bogato honorirate, a u kući je poplava. Alternativnog servisa nema. Osim da se iselite iz kuće, što, naravno, nije lako. Tako građani postaju taoci svojih amatera. Što više, udobrovoljavaju ih kuhanjem kavice i otvaranjem boca piva.

KP: Sklone smo doživjeti vaše djelovanje i pisanje, kao i životne izbore kao – odgovor na (za)danu situaciju, premda to ne mora biti tako. Kakav je vaš životni i stvaralački credo u odnosu na tu dualnost koju živimo – kulturu mira i nasilja i potrebu njene promjene u kulturu mira i nenasilja? Posvuda nalazimo elemente njihova sraza, njihove nepodnošljive tenzije… Što bi bio kontrapunkt ratu i (svakodnevnom) nasilju?

D. U.: Najbolji odgovor na zadanu situaciju bio je onaj kada je netko početkom rata napisao na zidu pošte: OVO JE SRBIJA! A netko drugi je dopisao: NE, OVO JE POŠTA. Da su ljudi reagirali na ratničke provokacije na taj humorni način, možda ne bi došlo do rata. Odgovor: NE, OVO JE HRVATSKA već je uvod u rat.

Mislim da je rad na kulturi mira svakodnevan posao, baš kao i rad na kulturi nasilja. Svakodnevno smo izazvani, svakodnevno izloženi i svakodnevno u prilici da izazovemo ili prevladamo situacije koje se mogu izroditi u nasilje: od posjete banci, pošti ili na radnom mjestu.

U Holandiji, na primjer, za sprečavanje nasilja među adolescentima postoje grupe mladih volontera (obično multietničke grupe) koje svakodnevno, od kasno poslijepodne do ponoći, obilaze na biciklima gradske “no go” zone, kvartove gdje postoji opasnost od nasilja. Kada naiđu na takvu situaciju, volonteri najprije pokušavaju razriješiti sukobe razgovorom, uvjeravanjem, a kada to ne pomaže, zovu policiju. Čini se da je taj način prilično efikasan i da zaista smanjuje broj sukoba među adolescentima. Volonteri imaju svoje uniforme i oznake, tako da se građani osjećaju zaštićenijima i odmah znaju kome će se obratiti za pomoć ako zatreba.