Uistinu, predstavljanjem lezbijstva kao uopće mogućeg oblika egzistencije u godini suzavcem okupanog prvog hrvatskog Prajda 2002. film poput Finih mrtvih djevojaka bio je silno važan za lezbijsku vidljivost, no istodobno je servirao najcrnji scenarij za one koje sapfičkom stazom krenu. I dok je dobar dio pregladnjele lezbijske zajednice FMD pozdravio kao revolucionaran, osobno se živo sjećam goleme frustracije zbog tragične cijene vidljivosti i lezbijsko-gledateljskog bijesa koji smo “kolegica”^[1] Iva Radat i ja tom prigodom detaljno pretočile u kritički osvrt. Premda posvjedočeno liberalan, progresivan i društveno osviješten autor (vidi njegov odličan dugometražni prvijenac Blagajnica hoće ići na more, 2000), Matanić je svejedno – po našem mišljenju – uspio ideološki promašiti. Može li se ipak onda, istom logikom, ova kritičarka nadati da bi autor Sedlarove pozadine mogao ugodno iznenaditi?

Znatiželja i(li) očaj

Jakov Sedlar, Tuđmanova državotvorna redateljska proteza, ideološki mi je toliko dalek da se s njegovim radom susrećem samo pukim nesretnim slučajem, kao onomad Zemlja s Melankolijom. Gledateljske traume od njegovog trapavog religio-nacionalističkog filmskog pisma nosim još od Gospe (1995) – a iz memorijske deponije bespotrebnih informacija nemoguće mi je deložirati opis Sedlara kao “hrvatske Leni Riefenstahl, ali bez Njemičina talenta”, iz pera američkog producenta i redatelja Joea Tripiciana. Sedlarovi etički posrtaji nimalo ne zaostaju za estetskim – skandali vezani uza nj čak su i za hrvatske standarde impresivni, brojem i rasponom: njegovo poslovično falsificiranje povijesti, dokumenata; kako na filmu tako i onkraj njega, neovlaštena upotreba tuđeg intelektualnog vlasništva, netransparentno korištenje javnih sredstava, nepotistički manevri zapošljavanja kćeri po hrvatskim javnim obrazovnim institucijama, njegovo stalno zaposlenje u HNK na dvojbenim radnim mjestima…

Međutim! Kad je riječ o prikazu homoseksualnosti, Sedlarov autorski CV stavkama je dojmljiviji od mnogih – još davne 1983. u kazalištu Trešnja postavlja progresivnu predstavu Bent o nacističkom progonu homoseksualaca prema tekstu Martina Shermana, a na filmu, adaptirajući Krležinu Agoniju (1998), ne libi se audiovizualno razraditi lezbijski podzaplet. U 2002. temi se opet vraća filmom Sjećanja na Georgiju, priči o sredovječnom gej glumcu na rubu živčanog sloma. Prema riječima kolege Grozdanića, ovaj komad trasha bio je proizvod “nesnalaženja, nekompetentnosti i neznanja”, što možda ne ide u prilog Sedlarovom kvalitativnom tretmanu homoseksualnosti, no svakako je indikacija redateljevog kontinuiranog entuzijazma oko rečene teme. To mi je, očajnoj kakva jesam, bilo dovoljno da Sedlarovom novom filmu To Love and Back pristupim s dozom znatiželje i otvorenosti kakvu zasigurno ne bih poklonila njegovim drugim dokazano revizionističkim doku-kreacijama kao što su, recimo, Pravednik Stepinac ili pak Jasenovac – istina.

No i prije no što sam i pokrenula player, dočekao me prvi gledateljski izazov. “Važno je što se film premijerno prikazuje na jednom od najvećih i najpoznatijih LGBTQ festivala na svijetu”, rekao je Sedlar za Hinu. Je li samo meni neobično što nikome iz Hine, ni medija koji su vijest prenijeli, nije palo na pamet zguglati taj “najpoznatiji festival”? Da jesu, jedva bi preko lokalnih filadelfijskih novina iskopali vijest o virtualnom festivalu naziva PrideFLIX čije mrežne stranice ne sadrže program festivala (!), pa tako u principu nema traga da je Sedlarov film uopće ondje (virtualno) prikazan. Ali, dobro, takva je valjda priroda PR-a, i napumpavanje priče se podrazumijeva, čak će i najobjektivnija domaća izvještajna novinska agencija takvo što nekritički podržati. I zato sam odlučila da mi taj fabricirani suvišak promocije neće kontaminirati čitanje filma.^[2]

U potrazi za žanrom

To Love and Back na Imdb-u je deklariran kao dokumentarni film, dok ga Sedlar u medijskoj najavi nešto sramežljivije opisuje kao “dokudramu”, nadahnutu susretom s Ruskinjom koja je došla u Tel Aviv “istražiti tko je ona uistinu”. Sedlar je svojim kontroverznim radovima već dokazao da žanr dokumentarnog filma doživljava više kao set tehničkih ili stilskih zahtjeva, okvir u koji se može utrpati bilo kakva “istina”, čak i kad ta istina falsificira povijest i služi kao sredstvo širenja mržnje. Sudeći po sinopsisu ovoga filma, pitanje istinitosti i autentičnosti priče bilo je mogućno slabijeg političkog naboja, no svejedno su me zanimale implikacije redateljeve žanrovske identifikacije i dosega njegova intelektualnog (ne)poštenja.

Film se otvara doku-kadrovima eksterijera oronule ruske zabiti (Šatura, gradić stotinjak kilometara od Moskve). Kamera potom prelazi u interijer gdje zatječemo dvije 20+godišnje djevojke, Sašu i Valeriju, koje iz nerazjašnjenih razloga međusobno razgovaraju na engleskome i čitaju radove pjesničke zvijezde Instagrama, Rupi Kaur. (Pivo osobi koja javi autorici da je Sedlar bez dopuštenja i navođenja izvora za svoj film iskoristio oko tucet njezinih radova). Djevojke su, implicira se, zaljubljene, no svoju ljubav ne mogu konzumirati – čak ni u zatvorenom prostoru – jer će ih sugrađani “obilježiti, a možda i fizički napasti”. Saša je pomirena s takvom sudbinom, a Valerija – koja ostaje protagonistica filma – odlučuje otići na Pride u Tel Aviv i testirati svoju seksualnost na slobodnom (sic!) teritoriju. U Tel Avivu se nalazi s redateljicom Alinom, “pravom lezbijkom”, koja potom bilježi čitav proces junakinjinog lezbo-istraživanja – kroz razgovore s kamerom, s LGBT ekipom, kroz prajdovske partije, flertovanje i spetljavanje sa ženama itd.

Što se tiče radnje filma, u klasičnom je smislu, dakle, nema. Valerija osvaja prostor vlastite slobode u ultimativnoj zemlji-okupatoru, ali njoj ovo čitanje nije dostupno. S najiskrenijom znatiželjom zaranja u queer svemir – i njezino povjerenje u projekt i autora Sedlara je opipljivo i dirljivo; ona se svlači, pleše, s kamerom dijeli svoje nesigurnosti, emocionalna otkrića, suze i smijeh. Svojom nevinošću, više od ičega drugoga, Valerija stvara dojam doku-autentičnosti i nosi film na svojim plećima – sve dok na scenu ne stupi: Vladimir Putin. Uistinu, i pod Sedlarovom scenarističkom palicom, junakinja ga u filmu sve češće zaziva, a u završnici mu se i izravno obraća u kameru, pozivajući g. Putina, tog moćnika nad moćnicima, u “naš svijet”, na Pride u predivni Tel Aviv gdje će svjedočiti snazi naše ljubavi, itd.

Ako vam ovo zvuči prilično bizarno, to je zato što jest. I dok je u svojoj nevinosti još i funkcionirao kao komadić nečijeg (makar politički kratkovidnog) istraživanja, invokacijom Putina film se razotkriva kao još jedan oportunistički poduhvat Jakova Sedlara, u ovom slučaju u službi izraelskog pinkwashinga i navodne kritike totalitarizma. Dojučerašnji osobni filmograf malog hrvatskog Putina Franje Tuđmana danas poziva ruskog diktatora na red, i na izraelski Pride!^[3] Istinabog, pažljivija gledateljica mogla je shizofrenu ideološku bazu filma detektirati već u samoj uvodnoj špici na kojoj vijori zastava duginih boja preko kojih se protežu slova “Oluja film presents”. Je li moguće zamisliti poremećeniji, politički ciničniji kadar?

U etičko-estetskom mulju

Do grla u nevoljama sa žanrom (dokumentarac? dokudrama? krv nije voda?) te zbunjena i osupnuta potpunom mrežnom nevidljivosti filma onkraj Sedlarovih promotivnih sebića, kritički relevantne informacije odlučila sam potražiti u najmračnijem zakutku Interneta! Uistinu, kad sam putem Facebooka kontaktirala protagonistkinju filma Valeriju, inače Ukrajinku, doznala sam da film nije njezina priča, da je baziran na “priči koju je Jakov smislio” plus na njezinoj improvizaciji. Drugim riječima, film nije dokumentarac, ni dokudrama, nego Sedlarova smišljotina – što bi bilo posve legitimno da je plasiran pod drugom etiketom. Baš kao što je njegove filmske posvete Tuđmanu ili Stepincu valjalo svrstati u žanr znanstvene fantastike. Osim što je sumnjiva etička odluka, servirati ovaj film kao dokumentarac o ruskim lezbijkama problematično je i u smislu osobne sigurnosti protagonistkinja – premda Ukrajinke, ovim filmom djevojke na sebe preuzimaju doku-etiketu koju možda nije najpametnije nositi na područjima bivšeg Sovjetskog Saveza.^[4] Pred odjavnu špicu, klasična dokumentaristička bilješka o sudbini protagonistkinje kaže: “Valerija se još i danas hrabro i s ljubavlju trudi smanjiti mržnju, strah i poticati toleranciju.”

Film To Love and Back vjerojatno neće vidjeti više gledatelj(ic)a od 579, koliko je navodno platilo ulaznicu za Agoniju. Oni koji ga pogledaju pamtit će ga sat-dva po očajnoj montaži zvuka, povremeno lijeno nesinkroniziranim sa slikom, po lošem engleskom, po nelagodnim voajerskim kadrovima djevojačke golotinje i možda najviše po Valeriji koja uistinu daje sve od sebe i – zahvaljujući nepoznavanju ideopolitičkog zaleđa i zadužbine Jakova Sedlara – film iznosi svojim entuzijazmom i uvjerenjem da radi važno umjetničko djelo. U tom smislu Sedlarov film ostaje bizarni bastard autorove zanatske nekompetencije i oportunizma, te nečije nevine i iskrene vjere u snagu filma da mijenja svijet. Drugim riječima: govno umotano u zastavu duginih boja.

Šteta tkanine.

^[1] Kad kažem kolegica, razumije se, mislim na tadašnju djevojku.

^[2] Također, na svojim Facebook stranicama Sedlar se svojedobno javio s Pridea u Tel Avivu, s informacijom da ondje snima film s “preko 250.000 statista”. Čekamo Hinu da prenese vijest.

^[3]Radni naslov filma bio je Zašto Vladimir Putin nije došao na Pride u Tel Avivu?

^[4]Prije svega par godina sudjelovala sam na lezbijskoj konferenciji u Kijevu, gdje su hotel u kojem se održavala opkolile konzervativne skupine, trebala nam je policijska zaštita, a i jedan od prozora hotela je razbijen u napadu. Ukrajina, moglo bi se reći, nije mnogo tolerantnija od Putinova carstva.

Uzevši u obzir recentno čišćenje gotovo svega što je preostalo od Kulture promjene, ključno je pitanje za polje nezavisne kulture i umjetnosti novo programsko usmjerenje Kulture SC-a. A obrisi nove etape pod sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom i njegovim ađutantom Davorom Šišmanovićem se, izgleda, počinju nazirati: u ponedjeljak, 26. listopada, na SC-ovim je stranicama objavljen Javni poziv za predlaganje programa kojim se poziva “sve studentice i studente, studentske udruge, umjetničke akademije, fakultete u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, sve mlade ljude – na suradnju pri osmišljavanju i realizaciji kulturnih projekata, programa i srodnih sadržaja”.

Ležerna inkluzivnost uvodnog paragrafa potvrđuje se i u popisu tipova sadržaja koje je moguće prijaviti. Tako u sljedećoj, eliptičnoj rečenici doznajemo da će biti razmatrani prijedlozi “koji se odnose na festivale, video i filmske cikluse, kazališne (izvedbene) projekte, koncerte, tribine (književne, znanstvene, društveno-kulturološki aktualne, …), izložbe, performanse, radionice, plesne projekte multimedijalne i multidisciplinarne projekte, dramske i književne tekstove te općenito na kulturne programe svih rodova, vrsta i žanrova”. I to je to – nema programskih smjernica, kriterija, ničega po čemu bi se dalo zaključiti kakvim će tipovima sadržaja biti dana prednost. Također nije moguće razabrati iz kojih i kolikih će se sredstava financirati predloženi programi, što ovaj natječaj  pretvara u bizarno nadmetanje nasumično prijavljenih programa čiji prijavitelji ne mogu imati predodžbu ni na kakve produkcijske gabarite mogu računati ni kojim se konceptom trebaju voditi pri razradi svojih prijedloga.

Sve ovo upućuje na očekivano protjerivanje nezavisnokulturnih umjetničkih sadržaja kojima se toliko odlikovao kulturni program zagrebačkog SC-a i okretanje mainstream događanjima zabavnog, a dijelom i komercijalnog tipa, uz vjerojatno brojne slučajeve upitnog korištenja SC-ove infrastrukture, kao što je već zabilježeno iznajmljivanje Francuskog paviljona privatnoj osobi za prodajnu izložbu. U tom je smislu simptomatično i ono malo što smo čuli od trenutnih SC-ovih vladara po pitanju budućnosti tamošnjeg kulturnog programa. Tako je Bošnjak na dan objave Javnog poziva za N1 “pojasnio” da će nova Kultura SC-a “imati u temelju: a) potrebe sveučilišne populacije; b) mogućnosti društvene zbilje i kapacitete matične ustanove; c) suvremene spoznaje o interakcijama kulture/umjetnosti i životnog standarda te općenitog boljitka zajednice; d) uspostavu prepoznatljivosti programske sheme i termina; e) uvođenje kontinuiteta u cjelinu program Kulture SC-a; f) usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &td-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Na stranu besmislice poput tvrdnje da će se Kultura SC-a temeljiti na “mogućnostima društvene zbilje” (?), kao i manipulativne implikacije da dosadašnji kulturni program nije posjedovao kontinuitet i prepoznatljivost – a riječ je o jednom od najprepoznatljivijih ovdašnjih programa u kulturi koji je trajao 14 godina – najbolja indikacija smjera u kojem će se kretati Bošnjak-Šišmanovićev koncept su “dobre vibre” na kraju ovog nesuvislog popisa. Pozdravimo se, dakle, s kritičkim, eksperimentalnim i inovativnim sadržajima na mjestu koje ih je proizvodilo i udomljavalo gotovo šest desetljeća i pomirimo se s kulturnom ponudom u potpunosti u skladu s komercijaliziranim horizontom kulture koji je zaposjeo Zagreb – vjerojatno uz isti dugoročni ishod po pitanju statusa nekretnina u vlasništvu SC-a.

Da je sanacijskoj upravi iznimno stalo do približavanja studentima pokazuje i činjenica da je na mjesto Silvije Stipanov, koja je u rujnu dala otkaz zbog nemogućnosti da obavlja svoj posao u privremenim uvjetima, kao upravitelj programa i realizacije Kulture SC-a postavljen stanoviti Vlatko Previšić, SC-ov zaposlenik o čijem se djelovanju u kulturi ne može pronaći nijedan podatak, ali se zato na internetu ističe u ulozi – uzgajivača jagoda! Pridodamo li tomu činjenicu da selekciju programa u sklopu SC-ovog novog Javnog poziva provodi misteriozno Programsko vijeće za kulturu u koje je na proceduralno neobjašnjiv način imenovan i Jakov Sedlar, teško je ne posumnjati u ideju da je sanacijskoj upravi od svega na prvom mjestu inkluzivna studentska kultura.

Kakav će kulturni program biti realiziran u SC-u bit će znatno jasnije početkom sljedeće godine kada budu dostupni rezultati javnih potreba u kulturi, kao i ovog natječaja. S obzirom na prve korake sanacijske uprave i novog voditelja Kulture, međutim, sva je prilika da će novi “izlog studentske kreativnosti” koji priziva tekst Poziva biti siromašniji za sve ono zbog čega je zagrebački SC postao ključnim mjestom suvremene umjetnosti i kulture na ovim prostorima.

Otkako je u siječnju 2013. godine, za vrijeme mandata SDP-ova ministra Jovanovića, pokrenut drugi postupak sanacije Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, zabrinjavajuće, krizne situacije u toj instituciji ne prestaju izbijati zapanjujućom redovitošću. Iako bi bilo pogrešno zaključiti da se radi o kakvom ekscesnom stanju uslijed sanacijskog nereda koji tamo vlada zadnjih pet godina – kako Matija Mrakovčić efektno sažima, SC je “mjesto stalne krize” sve od 90-ih – ipak je evidentno da je vrlo netransparentno i neregulirano djelovanje sanacijskih upravitelja i vijeća stvari odvelo korak dalje.

Osnovnu je liniju koja objedinjuje bezobzirnost, samovolju, a vjerojatno i elementarno neznanje i nezainteresiranost novih upravljača postavio prvi upravitelj ovog sanacijskog “ciklusa” Pejo Pavlović, za vrijeme kojeg su bageri krenuli u eliminaciju omiljenog skejterskog poola i skulpture u istočnom dijelu Centra. Pavlovićevi su se potezi protiv važnoga života nezavisne kulture u SC-u, međutim, pokazali tek kao uvertira u dotad ipak teže zamislivu štetu koju proizvodi Mirko Bošnjak, čovjek koji je Pavlovića na mjestu upravitelja zamijenio po dolasku nezaboravnog tandema Karamarko–Hasanbegović na vlast.

U duetu s voditeljem Odjela kontrolinga Ivanom Čarapinom, Bošnjak je započeo vrlo intenzivan – i s novodesničarskim nasilnim napadima na kulturu zgodno usklađen – proces degradiranja kulturne djelatnosti u Centru. Nadovezujući se na već duže vrijeme servirani (i potpuno besmisleni) spin da je kultura jedna od najodgovornijih za gomilanje dugova SC-a, Bošnjak je, primjerice, 2017. godinu otvorio vrlo neugodnim spominjanjem Marije Andrijašević, tada suradnice za koordinaciju PR-a u okviru SC-ove suradnje s mrežom apap-Performing Europe 2020., u kontekstu – mogućeg pranja novca! Pristojni, ali evidentno začuđeni odgovor generalne direktorice apap-a Bertie Ambach koja ističe izvrsnu suradnju sa svim SC-ovim zaposlenicima, ali i pojašnjava neke elementarne aspekte ugovora između apap-a i SC-a zbog kojih je takva mogućnost jednostavno isključena, dobro ilustrira nesrazmjer između težine Bošnjakove “dojave” i istraženosti sumnji na kojima se temelji.

Vrhunac je, ipak, nastupio u lipnju 2017. godine, kada Sanacijsko vijeće SC-a prihvaća Bošnjakov prijedlog preustroja SC-a prema kojem kultura nakon 60 godina prestaje biti temeljnom djelatnošću Centra i biva “utopljenom” u Samostalnu službu za kulturu, šport i informiranje. Što to konkretno znači? Između ostalog, svakoj temeljnoj djelatnosti pripada po jedna funkcija pomoćnika ravnatelja, koji sudjeluju u Stručnom kolegiju, jednom od triju upravljačkih tijela SC-a. Degradiranjem na razinu službe, kulturi je, dakle, oduzeta ravnopravna pozicija odlučivanja o Centru i, najvažnije, o vlastitom položaju, čime se otvara mogućnost proizvoljnog manipuliranja, devastacije, pa i gašenja kulturnih programa.

Iako se Radničko vijeće sve ovo vrijeme protivilo preustroju, to nije spriječilo Sanacijsko vijeće da ga, kako izvještava portal Teatar.hr, 28. prosinca konačno i usvoji. U paketu s ovim – ipak očekivanim – potezom, došao je, međutim, i jedan vrlo neočekivani koji pokazuje da SC-ov sanacijski tim nipošto nije iscrpio svu kreativnost kada je riječ o degradaciji kulture u SC-u.

Ako je itko priseban vjerovao spinu da se u slučaju preustroja radi tek o “promjenama u organizaciji rada”, ne i u hijerarhiji djelatnosti, razuvjeriti ga naprosto mora novootkrivena informacija da je u stanovito Programsko vijeće SC-a – tijelo za čije se postojanje tek sada doznaje – kao jedan od članova izabran Jakov Sedlar.

Sedlaru je to najmanje treća velika počast koju je tijekom 2017. godine dobio u polju kulture, čemu nije uspjela odmoći ni činjenica da je u njegovu filmu Jasenovac – istina prethodne godine otkrivena fotomontaža – ili, točnije, falsifikacija – naslovnice Vjesnika iz 45., koja, prema sudu struke, ide na ruku povijesnom revizionizmu i relativizaciji ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu. Prve dvije počasti su, podsjetimo se, Nagrada Grada Zagreba za poseban doprinos kulturi i imenovanje za posebnog savjetnika rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa za sektor kulture. Prema vlastitim riječima, upravo je temeljem ovog drugog – dakle, kao predstavnik Sveučilišta – u navedeno vijeće i pozvan.

Koliko god šokantan, Sedlarov je dolazak ipak tek drugostepeni problem u ovoj priči: osnovno je pitanje temeljem čega je sanacijska uprava SC-a uopće formirala Programsko vijeće, s kojom svrhom i zaduženjima i u kojem sastavu. Jer pravni je temelj toga tijela nepoznat – nijedan akt SC-a ga ne poznaje niti predviđa mogućnost njegova formiranja, pa ono može funkcionirati tek kao kakva parainstanca nejasne funkcije i zaduženja. Uvid u Odluku o ustanovljenju Programskog vijeća za kulturu za potrebe kvalitetnijeg planiranja programskih sadržaja djelatnosti Kulture SC-a Zagreb nudi nekoliko zanimljivih, ali i vrlo zabrinjavajućih detalja.

Na stranu nejasno navođenje “kvalitetnijeg” planiranja, naziv Odluke tek u vrlo općenitom smislu sugerira koja je funkcija novoga tijela. No jedina rečenica koja definira njegovo djelovanje ne samo da s planiranjem nije povezana, nego i zvuči vrlo problematično, osobito uzmemo li u obzir dvojbenost njegova formiranja. U tekstu, dakle, stoji: “Programsko vijeće ima ovlasti promijeniti i doraditi predložene programske sadržaje Kulture SC-a Zagreb.” Što će reći da ovo tijelo, u kojem sjedi Jakov Sedlar, ima u teoriji ovlasti intervenirati u koncepcijski, sadržajni ili bilo koji aspekt umjetničkog ili nekog drugog programa – drukčije rečeno, ima, između ostalog, i cenzorske ovlasti.

Osim ovoga, nijedan aspekt djelovanja Programskog vijeća ovim aktom nije definiran, osobito vezano uz planiranje sadržaja i odnos s Kulturom SC-a, a sumnju u namjere, ali i kompetenciju Sanacijskog vijeća izaziva i jedini preostali element Odluke – onaj koji određuje strukturu novog tijela. Ono se, naime, treba sastojati od po jednog predstavnika Sanacijskog vijeća, sanacijskog upravitelja, Ministarstva kulture, Studentskog zbora (pretpostavlja se Sveučilišta u Zagrebu) i Kulture SC-a Zagreb.

Donosioci ove odluke tako su uspjeli postići da je svako mjesto u Vijeću sporno: mjesta vijećnika “iz kuće” zbog toga što instance koje predstavljaju ionako već odlučuju od predloženim programskim sadržajima, mjesto predstavnika Ministarstva kulture zbog toga što ono za SC nije niti je ikada bilo nadležno (do početka sanacije to je bilo Sveučilište, od tada MZOŠ), dok bi za SZ-ovo mjesto bilo logično da je namijenjeno nekome s umjetničkih akademija ili bar nekome za koga se očekuje da natprosječno poznaje studentsku umjetničku scenu.

Da je Programsko vijeće neznalački koncipirano pokazuje i odgovor Ministarstva kulture na naš upit o njihovu sudjelovanju u tom tijelu. Ministarstvo je, naime, ispravno odbilo sudjelovati u radu Vijeća jer nema osnivačka prava nad Studentskim centrom niti je nad njim nadležno, pritom istaknuvši kao bitan razlog i potencijalan sukob interesa zbog činjenice da programe SC-a financira putem Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi. Kako je, primjerice, sanacijskom upravitelju koji potpisuje ugovore između SC-a i Ministarstva kulture takva nelogičnost mogla promaći, nije sasvim jasno, no sve se više čini da Programsko vijeće nije formirano kao rezultat dubokog i benevolentnog promišljanja potreba SC-a.

S obzirom da je sudjelovanje u radu takvog tijela odbila i Kultura SC-a, Programsko se vijeće tako može samo sastojati od triju predstavnika Sanacijskog vijeća, sanacijskog upravitelja i SZZG-a. No odakle onda Sedlar? Kao što smo već naveli, prema Sedlarovoj vlastitoj izjavi koju prenosi portal Otvoreno.hr, u vijeće je imenovan prije mjesec dana “na prijedlog Sveučilišta” – koje svog predstavnika temeljem Odluke formalno ne može imati!

Na adresu ureda pročelnika SC-a poslali smo upit u kojem, uz potvrdu da je službeno donesena odluka o preustroju, tražimo i podatke o strukturi Programskog vijeća, kao i o institucijama koje njegovi članovi predstavljaju. Odgovorio nam je gospodin Bošnjak osobno, no konkretne podatke o Programskom vijeću u svom nam odgovoru, nažalost, nije naveo.

Formiranje ovoga tijela, ukratko, na svakom je koraku obilježeno propustima, nejasnoćama, pa i elementarnim gafovima. U skladu s time čini se i njegov prvi korak: nakon prvog sastanka Programskog vijeća, prenosi Otvoreno.hr, Bošnjak u njegovo ime Kulturi SC-a šalje dopis u kojem traži detaljan opis svakog prijavljenog programskog sadržaja i planove izvođenja za čitavu 2018. godinu.

Više stvari je ovdje zanimljivo – prvo, kako je moguće da Sedlar izjavljuje da s ovim zahtjevom nije upoznat, kada u istom članku navodi da je inicijalnom sastanku prisustvovao? Ili se, dakle, Sedlarov opušten pristup rekonstrukciji povijesti pretočio i u njegov angažman u Vijeću ili je gospodin Bošnjak na svoju ruku uputio zahtjev, netočno navodeći da ga šalje temeljem zaključaka Programskog vijeća. Drugo, zahtjev da se u ovom trenu podastre plan izvođenja prijavljenih sadržaja za čitavu godinu nije sasvim usklađen s funkcioniranjem izvedbenog pogona poput &TD-a, raspored kojeg teško da se zbog prirode kazališnog procesa može znati mjesecima unaprijed.

Uzevši u obzir, dakle, ukupnost djelovanja sanacijskog vodstva SC-a, opravdanima se čine bojazni da je kulturi u onom nezavisnom, istraživačkom i opozicijskom smislu u toj instituciji, nažalost, odzvonilo. Ako je nedvojbeno sporan dolazak ljudi poput Ante Đapića, Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u najvažnije kuće građanske kulture u određenom smislu naprosto potvrdio njihovu duboku povezanost s političkim dominantama – unatoč vrlo vrijednim pokušajima da se, primjerice, u zagrebačkom HNK-u razviju i neke vrlo progresivne suradnje – tretman kulture u SC-u, činjenica da Jakov Sedlar odlučuje o njezinom programu, čini se kao granica koja nije smjela biti prijeđena. 

Nezavisnokulturna će scena zasigurno naći odgovore na ove gubitke – to je u naravi njezina djelovanja. Ako se ovakva praksa nastavi, međutim, vrijedi se zapitati što će od njenih resursa preživjeti ovaj računovodstveno-desničarski nalet. U tom smislu, borba za SC nedvojbeno je borba za minimalne uvjete za život i razvoj nezavisne umjetnosti i kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tjednik Novosti već treći broj zaredom objavljuje dijelove iz knjige Slavka Goldsteina Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac u izdanju Frakture, što će i nastaviti u nadolazećem broju od 8. travnja. Goldstein se bavi demontažom revizionističke mitomanije oko Jasenovca, u onim dijelovima koje su objavile Novosti, specifično radom Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje, među ostalim, tvrdi da je “prvi Jasenovac ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za pristaše staljinskog Informbiroa”. 

Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je 2014. godine, a nakon upisa u Registar udruga Republike Hrvatske 2015. godine izdalo je svoje prvo izdanje – knjigu Jasenovački logori – istraživanja. Knjiga se, piše Goldstein, temelji na ranije objavljenim radovima: Tri jasenovačka logora Vladimira Horvata, Sabirni i radni logor Jasenovac Igora Vukića i Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima Stipe Pilića i Blanke Matković. 

“Prema njihovim tvrdnjama”, piše Goldstein o radovima navedenih autora, “Jasenovac 1941. – 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na bezbrojne tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama”.

Istovremeno, upravo se na tim “istraživanjima” temelji novi “dokumentarni film” redatelja Jakova Sedlara i scenarista Hrvoja Hitreca, čiju je premijeru u zagrebačkom kinu Europa, među ostalima, pohodio i stručnjak za “heroje, mučenike i šehide” Zlatko Hasanbegović i tom prilikom za Libelu rekao da je na premijeru došao jer je to “autorsko djelo”. Taj film, osim što, prema Goldsteinu, predstavlja ozbiljan falsifikat, završava svojevrsnom optužnicom, odnosno “tjeralicom protiv prvenstveno novinara Ferala Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, potom Josipa Manolića i Stipe Mesića, a navode se kao antihrvatski elementi koje treba počistiti”. 

Knjigu Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac Goldstein će predstaviti 8. travnja u HND-u, a o knjizi će još govoriti i povjesničarka Nataša Mataušić, izdavač Seid Serdarević i novinar i glavni urednik Novosti Ivica Đikić, koji je, uzgred budi rečeno, ovih dana primio prijetnju potpisanu od strane “pripadnika HOS-a iz Tomislavgrada” koji kažu da će u “velikom broju” doći na promociju Goldsteinove knjige, zbog čega su organizatori morali tražiti zaštitu policije. 

Podsjetimo i da je Koordinacija Židovskih općina u Hrvatskoj donijela odluku da ove godine neće sudjelovati u komemoraciji žrtvama logora Jasenovac i to zbog “neslaganja s politikom nečinjenja u odnosu na izmjene postava muzeja, odgađanje imenovanja Savjeta JUSP Jasenovac te dnevno politička događanja vezana uz relativizaciju i revitalizaciju ustaštva”, a bojkotu su se, kako piše Forum, pridružili i predstavnici srpskih i romskih nacionalnih manjina.

Može se tako zaključiti da u Hrvatskoj sve više i više prevladava atmosfera u kojoj se pripadnici manjina, novinari, znanstvenici i kulturni radnici ne mogu osjećati nimalo sigurno. A vlast, čini se, i dalje ne čuje dobro. Što i ne čudi ako uzmemo u obzir da u čitavom tom cirkusu ponekad i rado sudjeluje.