Kroz izbor domaćih filmova, istražit će se različita značenja pojma kućnog filma – kroz formu, temu i način proizvodnje, i kućnog kina – kao intimno kino na foteljama uz razgovore s autorima i filmskim stručnjacima i stručnjakinjama. Svaka je projekcija popraćena razgovorom s gostima i gošćama koji “filmovima pristupaju iz različitih autorskih, kritičkih ili filmoloških perspektiva, a odabrani filmovi otvarat će različite teme i pitanja o odnosu filma i privatnog prostora, (auto)portretu medijem filma, sjećanju, svakodnevici i načinima na koje prostor i kuća kao motivi postaju polazište za formalno istraživanje”, istaknuto je u najavi.

Na prvoj projekciji gledat će se Dum spiro, spero Pere Kvesića i Bol Ivana Faktora. Nakon projekcije o filmovima će Tibor Đurđev razgovarati s Nenadom Puhovskim. U listopadu program donosi posljednje ostvarenje Ante Babaje Dobro jutro snimljen malom digitalnom kamerom, koji prikazuje boravak u Domu za starije osobe Medveščak. Nakon Babajinog filma prikazat će se kratkometražni filmovi nastali na radionici s korisnicima istog tog doma. Gost razgovora nakon projekcije sedmog listopada bit će Juraj Kukoč.

U studenom je na rasporedu jedino redateljsko ostvarenje umjetnice i glumice Jagode Kaloper Iza ogledala te kratkometražni film Tomislava Šobana Kada odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo. U središtu oba filma nalazi se osobni prostor, odnosno pitanje kako vlastito iskustvo, tijelo, sjećanje i svakodnevica postaju predmet filmskog promišljanja. Nakon projekcije slijedi razgovor s Tomislavom Šobanom.

Posljednja ovogodišnja projekcija donosi Kuću na pijesku Ivana Martinca, jedan od ključnih filmova hrvatskog modernizma, uz Palikuću Davida Gaše. U ovoj kombinaciji susreću se različiti pristupi odnosu između privatnog prostora, osobnog iskustva i filmske forme. Gošća razgovora bit će Višnja Pentić.

Puni raspored pronađite ovdje.

Hanaček je 9. ožujka svoje istraživanje podijelila u obliku predavanja Zaboravljene heroine revolucije: žene i socijalno angažirana umjetnost u Hrvatskoj koje se odvilo u Ateljeu Jagoda. Predavanje se održalo u sklopu diskurzivnog programa Vježbe koji ugošćuje različite akterke_e zagrebačke nezavisne umjetničke scene s ciljem aktiviranja prostora za razmjenu ideja. Prikladno tematskoj preokupaciji predavanja, radi se o bivšem radnom prostoru Jagode Kaloper, glumice i umjetnice jugoslavenske avangarde čiji je autorski rad zasjenila njena glumačka karijera, odnosno društvena preokupacija njenom “seksualnom tržišnom vrijednosti“.

Jednako tako zasjenjen je i autorski rad žena iz Hanačekinog istraživanja, ali ne kao posljedica njegove manjkavosti ili odsustva: “one itekako sudjeluju u proizvodnji, interpretaciji, likovnoj kritici toga vremena, tog dugačkog razdoblja, ali je povijest umjetnosti ostala zapravo dosta slijepa i naprosto ne uključuje i njihovo stvaralaštvo u svoj kanon”, rekla nam je u razgovoru nakon predavanja. 

Hanaček uzima Udruženje umjetnika Zemlja, hrvatsku inačicu socijalnog realizma te partizansku umjetnost kao tri pravca, odnosno aktera različitih razdoblja pri čemu ih, suprotno tradiciji povijesti umjetnosti, prvi put sagledava u kontinuitetu. Tu posebno ističe utjecaj Zemlje, naglašavajući da je “njena praksa bitno odredila i antifašističku umjetnost otpora i partizansku umjetnost, a kasnije i stvarala otpor prema normativnom  modelu socijalističkog realizma u poratnom razdoblju”.

Umjetnosti tog perioda zajedničko je vraćanje u svakodnevni život kroz prkošenje građanskoj praksi i njenom isključivom karakteru kreativne proizvodnje i konzumacije. Uranjanje u svakodnevnicu odražava funkciju umjetničkog rada koja je eksplicitno socijalna jer pokazuje interes za marginalne skupine, afirmira teški fizički rad, kritizira društvene nepravde i malograđanski mentalitet te u kasnijem periodu biva dio antifašističkog otpora.

Između ostalog, ona transformira način prikazivanja ženskoga lika, gotovo potpuno istiskujući temu ženskog akta te uvodeći kao novi subjekt ženu sa sela pri radu, prikaz koji nam je najpoznatiji s plakata AFŽ-a. Usprkos tome, žene još uvijek ostaju samo slike na grafikama, dok imena njihovih kreatorica ostaju zaboravljena ili duboko zakopana na prašnjavim policama arhiva.

Hanaček uspijeva doći do identiteta nekih od žena koje su sudjelovale u umjetničkom životu toga vremena, ali osim par već poznatih iznimaka poput Branke Hegedušić ili Otti Berger, ne saznaje puno o njima. Žene koje su se našle “negdje po putu”, usputno spomenute u pismima ili “slučajno” zatečene na fotografijama, tamo i ostaju. Tako, na primjer, na fotografiji koja prikazuje Zemljaše tijekom zajedničke izložbe jugoslavenske skulpture i slikarstva 1935. godine u Londonu, primjećuje jednu ženu – Micu Todorić. Iako je teško povjerovati da se u takvom društvu našla bez razloga, o njoj i njenim potencijalnim radovima ne znamo baš ništa. 

Informacije o ženama poput nje i njihovom radu gotovo je nemoguće pridobiti, a kada se pokuca po vratima arhiva javlja se novi problem – zatvorenost institucija. Osim što su materijali nesustavno raštrkani po raznim muzejima, često su dostupni samo kustosima_cama samih institucija. Za istraživački rad, možemo zaključiti, potpuno je obeshrabrujuće da se materijal koji bi trebao biti javno dostupan dosljedno krije od nezavisnih kulturnih radnika_ca. Zato se ne čini suludom Hanačekina sumnja da bi tome mogao biti razlog tradicionalni pristup povijesnim materijalima (koji odvaja politiku i umjetnost), odnosno strah da je umjetnost toga vremena ipak malo “prepolitična”.

Razočaranost u podršku institucija nezavisnom kulturnom radu nije strana, pa nije ni čudo da se njegov milje razvija u prostorima poput Ateljea Jagoda. Izgovarati imena zaboravljenih žena, u nekoćnjem prostoru autorice zaboravljenih djela, čin je kojim se kreira nasljeđe kakvo Zemljaši i slični društveno angažirani pokreti tog perioda zaslužuju. Zato i ne smeta da plodonosnost Hanačekinog istraživanja nije toliko izražena u uspjehu pribavljanja novih informacija, koliko u utvrđivanju “starog” gradiva – kao i svaki aspekt našega života, umjetnost oblikuje politika, a u to mogu biti nesigurni samo oni kojima ta politika odgovara.

Kroz ciklus Vježbe, Atelje Jagoda ugošćuje razne aktere_ice nezavisne kulturne scene kako bi se aktivirao prostor za razmišljanje, razmjenu ideja i praksi. Povezujući stručnjake_inje iz različitih disciplina obrađuju se teme poput procesualnosti umjetničkog stvaralaštva, kolektivne skrbi, inkluzivnosti, rodne ravnopravnosti, solidarnosti, (mentalnog) zdravlja, održivosti, klimatskih promjena, eko-feminizma, utjecaja digitalnih tehnologija, s naglaskom na uključivanje lokalne zajednice i približavanje ovakvog formata djelovanja široj publici.

Fette Sans je u travnju završila tromjesečnu rezidenciju u Malt Airu u Danskoj gdje je istraživala strukture reprezentacije i razvoj individualnosti kroz prizmu “ogovaračkog zrcala” (gadespejl), vrste periskopa iz 1800-ih, koji se pričvršćivao na vanjski prozor kuće i omogućavao ljudima, najčešće ženama, da iznutra promatraju ulicu u oba smjera, bez da itko zna da ih se promatra. U svom predavanju tematizirat će koncept takvog izuma kroz prizmu nadzora i intime.

Fette Sans je konceptualna umjetnica čiji se filmovi, performansi, tekstovi i instalacije bave načinima na koje se stvarnost izvodi i posreduje putem slika, posebno onih na ekranima. Istražuje stanja postojanja i pripadanja, uplićući pitanja vezana uz trajnu i predanu totalnu komunikaciju. Suradnja je središnji dio njezinog rada. Zajedno s glumcima, glazbenicama i piscima, često izvan profesionalnog konteksta, razvija akcije, a zatim izrađuje zineove i knjige koje inzistira dijeliti otvoreno, “otvorenom rukom”, kako bi se suprostavila hegemoniji svega-online-svake-sekunde.

Predavanje će se održati na engleskom jeziku, a ulaz je besplatan uz prethodnu rezervaciju mailom na info@j-a-g-o-d-a.com.

Više informacija o događaju potražite ovdje, a razgovor s Fette Sans pročitajte na poveznici.

U razgovoru će sudjelovati filmska kustosica i kritičarka Dina Pokrajac, plesna umjetnica, koreografkinja i dramaturginja Anna Javoran, istraživačica i filmska kritičarka Sara Simić te multimedijalna umjetnica i osnivačica umjetničke organizacije Jagoda Nina Kurtela. Rasprava će otvoriti pitanja poput: Zašto je žena koja drži kameru nijema i zašto je kamera isključivo usmjerena u nju samu? Je li doista usmjerena u nju samu ili pak u refleksivnu površinu ekrana kao “cerebralnu membranu” (L. Kovač) i mjesto konfrontacije između prošlosti i sadašnjosti, unutarnjeg i vanjskog, stvarnog i virtualnog?

Dina Pokrajac u svojoj prezentaciji Razbiti zrcalo: Prema dvostrukoj emancipaciji povezuje različita vremena i kontekste te dovodi jugoslavenske i post-jugoslavenske autorice u transgeneracijski razgovor, prateći kako žena kao spektakl ustupa mjesto kompleksnijim i zaigranijim odnosima prema ženstvenosti na ekranu. Anna Javoran se u svom trenutnom istraživanju u suradnji s dramaturginjom Ninom Gojić bavi reprezentacijom tijela, pogotovo ženskih, u filmova poznatim pod okriljem naziva crni talas. Sara Simić i Nina Kurtela 2021. godine pokreću istraživački projekt Future repair: room of laisure, care and persistance koji se temelji na istraživanju i arhiviranju te gradnji vidljivost umjetničkih nasljeđa Jagode Kaloper te uspostavljanju transgeneracijskog dijaloga između dvije umjetnice (Kaloper i Kurtela).

Ulaz na razgovor je slobodan, a više detalja dostupno je ovdje.

Jagoda je – na otvorenju izložbe rekla je kustosica Leila Topić – bila osoba koja je spajala ljude i omogućavala nove kreativne poticaje, što Kurtela i uklapa u koncept Ateljea Jagoda kao “vlastite sobe” i njenog, za javnost otvorenog, diskurzivnog programa Vježbe. Upravo u tom prostoru od kojeg je sve krenulo srećem se s Ninom radi razgovara o izložbi Jagoda: Prostori nevidljivog koja je u MSU-u otvorena od 23. siječnja do 9. ožujka.

Na ulazu u Black Box MSU-a, gdje je postavljena izložba, dočekuje nas srednjometražni film Jagode Kaloper Žena u ogledalu koji je 2011. godine premijerno prikazan u MSU-u. Premijerom u muzeju, a ne kino dvorani (iako je film godinu dana kasnije prikazan na Zagreb Doxu), prema riječima Leonide Kovač, impliciralo se problematiziranje samog žanra filma. Možemo li reći da kroz ovu izložbu ti (re)problematiziraš fluidnost žanrova, multidisciplinarnost Jagodinog rada?

Svakako, mislim da se s tim inače u svom radu vrlo često susrećem. Nikad nisam ni u jednoj kategoriji, uvijek sam negdje između medija i prvo konceptualno promišljam stvari pa tek onda dolaze prikladni mediji za realizaciju mojih ideja ovisno o samom kontekstu i raznim okolnostima u kojima rad nastaje. 

Ovaj rad, isto kao i mnogi moji radovi do sada, spaja različite elemente – od filma, videa do instalacije, konceptualnog promišljanja i diskurzivnog djelovanja. U ovom slučaju zanimalo me kako nematerijalni prostor dotičnog ateljea – u kojem je prvo stvarala jedna, a zatim druga umjetnica – materijalizirati. Sagledavam ga kao metaprostor, prostor memorije, prostor nasljeđa i raznih fikcija te promatram kako ti prostori / objekti / krajolici mogu postati alati za daljnji razvoj moje umjetničke prakse.  

Kroz istraživanje Jagodinog rada ogledalo je isplivalo kao jedno od važnih elementa s kojim se ona često u svom radu bavila, između ostalog kroz taj film u kojem snima sebe u refleksijama. Leonida Kovač je napisala knjigu o njenom radu naslova U zrcalu kulturnog ekrana, a i kad sam ušla u ovaj prostor, bilo je dosta ogledala svugdje, na onim vratima, u kuhinji, sa strane, bilo je ogledala samo postavljenih u prostoru i to mi je bilo jako zanimljivo. Tako sam i krenula s idejom dekonstrukcije ogledala. Ja se možda nikad ne bih u svom radu s tim bavila, ali baš zato mi je bio izazov kako to ogledalo dekonstruirati i što s njim napraviti da nije tipičan lacanovski odraz gledanja u ogledalo, itd. Kako se uopće u suvremenoj umjetnosti nositi s tim medijem? 

Tako nastaje serija lightboxova gdje u stvari skidam i oduzimam ogledalu njegovu funkciju na nekim dijelovima. Uz pomoć kemikalija, te mehaničkim putem, strugajući, skidala sam dijelove tog refleksivnog sloja pa sam na te dijelove koji postaju prozirni lijepila fotografije iz arhiva isprintane na paus-papir tehnikom kolaža. Na stražnju stranu ogledala lijepim samoljepljivu magnetnu traku koja se doslovno samo klikne na metalnu kutiju koja je na zidu, a između njih je i lampa. Tako istovremeno možete vidjeti sebe u odrazu u ogledalu ali i kolaže stvorene od arhivskog materijala koji se djelomično probijaju kroz ogledalo.

Drugi rad u kojem se pojavljuje element ogledala nalazi se desno gore na samom ulazu u Black Box. Tu je ideja bila da film odnosno pokretnu sliku ne vidite direktno s ekrana već u odrazu tri ogledala koji su postavljeni pod različitim kutevima. To mi je bilo zanimljivo rješenje gdje ti u stvari ogledalo ne koristiš da gledaš sebe, nego da gledaš ekran u refleksiji ogledala. Kako se krećeš kroz prostor događa se druga slika, druga dinamika, drugi prostor i vrijeme, itd. 

Kako Jagoda koristi ogledalo kao (auto)refleksivni, feministički alat kroz objektiv kamere, a kako ti preuzimaš i razrađuješ taj odnos prema pogledu (autorski i gledateljski)?

Ona je jedan zanimljiv i specifičan primjer – bila je objektificirana i doživljavana kao zgodna žena, a u stvari je njen autorski rad bio potpuno zanemaren. Kroz svoju umjetničku karijeru ona se nije uspjela dovoljno realizirati jer nije imala prilike, uvijek su je zvali i gledali i doživljavali više kao lijepu glumicu, ženu, seks simbol. Kad je u pitanju njen rad, ono što je meni važno u odnosu na moju praksu je pitanje autorstva. Ja sam se puno bavila i plesom i izvedbom i kao plesačica za druge koreografe, i iako je danas u suvremenom plesu to progresivnije, radi se o sličnoj poziciji interpretatorice. 

Kroz tekstove i razgovore s njenim kolegama saznajem da ona politički i kritički nije preispitivala svoju specifičnu poziciju sve do pred kraj svog života, do filma Žena u ogledalu. Ona tu prvi put autorefleksivno sagledava svoju poziciju i propituje uloge koje je glumila u filmovima muških redatelja tako da ih rekonstruira, u ovom slučaju iz pozicije redateljice. Sad uzima kameru u svoje ruke i snima iz svoje pozicije. Doživljavana je od strane javnosti, publike, itd. kroz “male gaze”, a sada imamo drugi pogled iz njene perspektive. 

Ona radi u vrijeme kad u Zagrebu buja konceptualna scena..

U početku je djelovala oko Koščevića i galerije SC koju je on vodio 60-ih i 70-ih godina gdje su izlagali Sanja Iveković, Martinis, Trbuljak, Braco Dimitrijević i ostali. Tamo je imala svoju prvu samostalnu izložbu 1970. godine pod nazivom Neimenovani ambijent. To je bilo vrijeme kad su se oko SC-a događale progresivne stvari, zatim nove tendencije itd. U Zagrebu su tada gostovali i umjetnici poput Josepha Beuysa, Marine Abramović, Johna Cagea, Victora Vasarelyja, Sota, Burena i mnogih drugih. Iako se voli vjerovati da je to bilo progresivno vrijeme i da su žene isto imale svoju poziciju u Jugi, kroz ovo istraživanje se to nije pokazalo baš tako jednostavnim. Kad pitamo Koščevića i sve te muške kustose tog vremena, svi će reći da je Jagoda bila super žena, zgodna, društvena, okupljala ljude, ali kad pokušamo pričati o njenom radu to nitko nije ozbiljno shvaćao. 

Materijale skupljane tijekom istraživanja sa suradnicom Sarom Simić kategorizirala si u arhivske mape dostupne na službenoj web stranici svoje umjetničke organizacije Jagoda.

Saru Simić sam zvala jer se kao mlada profesionalka kroz svoj rad fokusirala na istraživanje filmskih praksi autorica manje etabliranih u filmskoj povijesti, pa tako i u kontekstu Jugoslavije.

Arhiviranje iz moje perspektive kao umjetnice (ja nisam istraživačica i nisam povjesničarka umjetnosti) ne predstavlja klasičan arhiv, nego ideje i preispitivanje što arhiv jest. Zato su u ovoj izložbi ranije spomenuti lightboxovi hibrid arhivskog materijala koji postaje autonomni rad za sebe. 

Prva mapa je Legacy Archive koja je kronološki postavljena i vizualno podijeljena na dvije strane: autorica / glumica, da se vidi što je Jagoda radila kao glumica u isto vrijeme kao autorica. Naravno vidimo da glumački dio prevladava.

Druga mapa je Appearance and Presence – tu smo išle u gradske arhive, novine, skupile fotografije i njene izjave iz raznih intervjua. Jagoda je u stvari bila dosta eksponirana. Kada smo krenule slagati materijal, dizajnerica Lana Grahek je predložila da vizualno izvlačimo njene javne izjave te ih je složila u mapu. Zanimljivo mi je bilo vidjeti sve te nasumično izabrane izjave na jednom mjestu. 

Onda imamo tragove koje smo našle u prostoru, to su Traces and Objects. Ovdje je npr. njena prva izložba, Boris Bućan je radio plakat za tu izložbu u SC-u, tu su razni plakati, katalozi, neki kućanski objekti, odjeća, i recimo, jedna mini DV kazeta s video materijalom koji je Jagoda snimala na Zlarinu. Sve sam tu našla. 

Zatim je Theory and Premise s tekstom Sare Simić Undesirable History, koja se između ostalog kritički osvrće na koncept stereotipizirajućeg muškog pogleda i eksploatacije ženskog tijela te politike zaborava uvjetovane rodnim režimima moći. 

Zadnja mapa, Future Repairs, još je u pripremi i sastojat će se od mojih novonastalih radova koji su se izrodili iz ovog istraživanja.

Ti se umjetnički u biti baviš svojim iskustvom ulaska u Jagodin prostor, ne samim njenim opusom rada. 

Tako je. Ideja prostora mi je bila jako važna. Od samog ateljea kao fizičkog prostora do ateljea koji ima neku drugu dimenziju, on je prostor memorije, prostor imaginacija, transformacije, prostor fikcija. Pitala sam se kako taj prostor materijalizirati a da nije samo fizički atelje. Tako nastaju i video materijali tj. pokretne slike koji su dio izložbe. Oni prikazuju prašinu koja je skupljana iz ateljea i koja je snimana mikroskopom u Institutu Andrija Štampar. Prašina je simbol tog nevidljivog što ostaje, neka memorija, zapisani kod u nečemu što se ne vidi golim okom. Mikroskopske čestice. Putem posebnih metoda montaže pretapam razne tragove iz prostora i stvaram krajolik koji se generira i raspada. Prostor koji je živ, koji se transformira, koji je pun potencijala za neke nove imaginacije. 

Pored toga, bila mi je važna ideja doslovnog premještanja ovog prostora, pogotovo u institucionalni kontekst muzeja, iz nekoliko razloga: prvo zbog gradnje vidljivosti, drugo da se vidi u kojim uvjetima rade umjetnici, da se vidi koliko je to malo, da se vidi gdje je Jagoda živjela i radila. Ali istovremeno mi je bilo važno da se vidi da iako dotični atelje ima samo 25 m2, njena a sada i moja “vlastita soba” – A Room of One’s Own Virginije Woolf – opstaje kao siguran ženski prostor za nesmetani razvoj različitih umjetničkih znanja, ideja, praksi ali i kao prostor skrbi, zajedništva, solidarnosti, inkluzivnosti i razmjene. Da se vidi koliko je važno imati prostor za nesmetani umjetnički rad.

Tako nastaje centralni dio izložbe, metalna konstrukcija, koja je naznaka ovog ateljea u mjeri jedan naprema jedan, u prirodnoj veličini. Za vrijeme trajanja izložbe on će služiti kao svojevrsni poligon za razna druženja u kojem će se održati diskurzivni program Vježbe. U sklopu izložbe održat ćemo dvije koje ćemo smjestiti u samu izložbu, točnije u metalnu konstrukciju koja nagovještava prostor ateljea. Propitivat ćemo s jedne strane aktualnu temu dodjele gradskih ateljea i važnosti radnih prostora koji kronično nedostaju u Zagrebu gdje će gostovati razni umjetnici, kulturni radnici i predstavnici nove inicijative Trebamo radne prostore, a moderatorica će biti Ana Kutleša iz BLOKa. S druge strane, jednu Vježbu posvetit ćemo zapostavljenom ženskom umjetničkom nasljeđu gdje će se mlade umjetnice i filmske kritičarke osvrnuti na razne ženske pozicije u kontekstu jugoslavenskog crnog vala pa sve do danas.

Referirala si se na nedavno objavljen natječaj Grada Zagreba za zakup gradskih ateljea. Kao jedna od korisnica gradskog prostora, kako vidiš značaj dostupnosti tih prostora za umjetnike? Koliko su procesi dobivanja ateljea od grada do sad bili (ne)transparentni?

To je važna tema. Ja sam jedna od rijetkih kolegica mlađe generacije koja je dobila ovaj atelje u vrijeme Bandića, kad se to nije dobivalo putem javnih natječaja. A ja sam ga dobila ne zato što sam imala veze s Bandićem, nego zato što sam uselila u ovu zgradu i saznala od susjeda da je iznad mog stana jedan prazan atelje. Prije nisam ni znala gdje su ti ateljei, to nije bilo poznato javnosti, nije bilo transparentno. Postojale su neke liste, ja sam na tu listu 2007. poslala prijavu. Kad sam se 2017. vratila iz Berlina tu je bio taj prazni atelje u kojem nije bilo nikoga već godinu dana. Išla sam u Grad, kucala na sva vrata, pitala što je s tim, kad će biti natječaj, da li postoji natječaj? Nitko ništa nije znao. Bila sam uporna, išla svuda, govorila o Jagodi Kaloper, da je to vrijedno nasljedstvo, da se želim time baviti. Kažu mi da pošaljem prijavu, kažem ja njima da sam to napravila prije deset godina, da sam na listi. Oni meni, kojoj listi? Tad sam mislila nema šanse. I ništa, poslala opet, nazvali su me za dva mjeseca da su mi dodijelili prostor. Ali samo zato što sam bila uporna, malo pilila s Jagodom, zato što sam došla iz Berlina i zato što je to, budimo realni, prostor od 25 kvadrata na zadnjem, petom katu bez lifta u ne baš predobrom stanju. 

Apsolutno podržavam inicijativu trenutne gradske vlasti da se pitanje ateljea regulira, da postoji javnosti dostupna lista prostora i korisnika_ca te transparentan javni natječaj gdje će se na temelju umjetničkih postignuća dodjeljivati podrška u obliku prostora za rad. Nažalost, smatram da novi pravilnik i novoodređeni kriteriji jasno ukazuju na nerazumijevanje nadležnih o kompleksnosti naših umjetničkih praksi i specifičnosti radnih prostora ateljea. Žao mi je da se novi pravilnik nije radio u dijalogu s korisnicima, da u radne grupe nisu bili uključeni umjetnici, mislim da je to veliki propust.

Primjerice, ono što će presuditi na ovom natječaju, pored izložbi i nagrada za koje vjerujem da će mnogo umjetnika dobiti maksimalan broj bodova, je zajedničko korištenje prostora više fizičkih osoba. Prednost time dobivaju oni korisnici kojima je dovoljan stol i računalo za rad, te se u prostor od 25 m2 može smjestiti i više ljudi što za praksu samostalnog umjetnika jednostavno nije poticajno. Radi se o uglavnom komercijalnijim i ekonomski isplativijim djelatnostima (dizajn, arhitektura, film, itd.) koji svoje usluge mogu lakše naplatiti dok se vizualni umjetnici takvom odlukom ponovno postavljaju u prekarnu poziciju. Ukratko, kriteriji za samostalne umjetnike ne bi smjeli biti isti kao i za ostale osobe koje djeluju u području kulture i umjetnosti. Umjetnicima je potreban prostor za koncentraciju i introspekciju, dok kulturni radnici zahtijevaju prostor za suradnju i administrativne funkcije…

Po novom pravilniku također možete djelovati u jednom prostoru najviše 10 godina. Mnogo dosadašnjih korisnika ulagalo je svoja sredstva (uključujući i mene) u ponekad ozbiljne zahvate kao što su sanacije krovova, nova stolarija, uvođenje centralnog grijanja itd. i te cifre nisu male. Sumnjam da će se po novom pravilniku korisnici olako upuštati u takve investicije ako već unaprijed znaju da kroz nekoliko godina moraju izaći. To nije održivo ni za Grad, ni za korisnike.

Mislim da puno ljudi ne razumije što znači radni prostor ateljea. Za mene je to prostor kontinuiranog procesa, razvoja, transformacije, gdje ste okruženi radovima u nastajanju koji se razvijaju kroz godine rada, raznim materijalima, alatima, strojevima… To je prostor konstantne nadogradnje, eksperimenta, razvoja i puno prljavog i bučnog posla gdje razvijate određenu vrstu prakse. Svaki atelje je jedan procesualni umjetnički rad za sebe, jedan krajolik. To nije prostor koji se može tek tako dijeliti s nekim ili samo tako preseliti. Ispada da je natječaj sam po sebi jedan veliki paradoks jer umjetnički atelje bi prije svega trebao biti prostor individualne kreativnosti, kontemplacije, koncentracije, mira i ono najvažnije, kontinuiranog rada.

Bitno mi je o tome pričati jer uvjeti u kojima radimo i kvaliteta radnih prostora uvelike utječu na naš umjetnički rad. Jagodina kćer Ana mi je rekla da kad je Jagoda ušla u ovaj prostor njoj se tu nešto dogodilo i počela je raditi na filmu. Ona je tu sjela, konačno u svom prostoru počela autorefleksivno razmišljati, godinama snimala, montirala. Konačno je imala prostor za razmišljanje, to je ta “vlastita soba” na koju se stalno referiram. 

Rekla si da postoji mogućnost selidbe metalne konstrukcije i u druge izložbene i javne prostore. Postoje li neki planovi za to i koje su tvoje želje? 

Da, ideja je da se konstrukcija seli i da bude neka vrsta poligona u kojoj će se održavati razni diskurzivni programi, kao što su se i do sada održavali u prostoru Ateljea. Da gostuje u drugim institucijama i javnom prostoru kako bi se povećala vidljivost. Za sada mogu samo otkriti da će konstrukcija biti izložena na 60. Zagrebačkom salonu koji će ove godine biti u javnom prostoru, jer je HDLU u obnovi. Tamo bi se opet, ali ovaj put na otvorenom, događale Vježbe, ali u skladu s njihovim programom i temama. Poslužit će i za snimanje mog novog eksperimentalnog filma kojim nastavljam propitivati ovu temu ali kroz drugi medij.

Inače, u MSU-u su još od početka imali prijedlog da se krene u razgovore s Gradom i da negdje permanentno bude postavljena ta instalacija u javnom prostoru. Možda to i nije nemoguće za očekivati, iako bih voljela da i u muzeju ostane jedna, jer ima nešto kada je u interijeru, prostor u prostoru, i to pogotovo u kontekstu institucije kao što je MSU. Odlično bi funkcionirala i u bijelom prostoru, white cube. Voljela bih ju vidjeti u visokom bijelom ogromnom prostoru te napraviti još jednu repliku koja je statički dorađena za javni prostor. Tako da imamo dvije, jednu u interijeru, drugu u eksterijeru.

Kako je ovom postavu izložbe pridonio prostor black boxa MSU-a nasuprot bijeloj kocki koja ga okružuje?

Black box je bio način kako objediniti sve te radove, povezali smo ih svjetlom koje je bilo ključno, stvorilo odnos između radova i dalo im teatralni element. Ovdje moram spomenuti i svoje suradnike koji su tu odigrali ključnu ulogu – Ana Dana Beroš, Bojan Gagić i Hrvoje Spudić. Rješenje da Jagodin film bude ispred ulaza u Black Box je predložila Ana Dana. To je fantastična ideja jer radovi na koje se kroz Okidače umjetnici referiraju ne moraju biti nužno u prostoru. Ovako je Jagodin film postao uvertira u cijelu izložbu, a nakon ulaska u Black Box publika se suočava s novim radovima nastalim (između ostalog) i kao refleksija na njega. 

U vrijeme istraživanja o Jagodi, ti radiš paralelno i svoje radove. Da li primjećuješ ikakvu promjenu, kako se tvoji dosadašnji interesi i prakse ponašaju u susretu s njenim? 

Oduvijek se bavim raznim kontekstima i prostorima u kojima se u tom periodu svog života nalazim, site specific radom. Tako se primjerice i moj prošli rad bavio pitanjima identiteta i moje osobne veze s Finskom preko mojeg imena, te igrom nevjerojatnih okolnosti koje su me dovele do Akija Kaurismäkija. Onda, Transformance se bavi prostorom u Berlinu s kojim sam bila dosta vezana kroz svoj studij. Sad se desilo da sam došla tu i naišla na ovaj kontekst. 

Pogled u Jagodinu personu i opus daje mi ključne motive, ili ideje za neku moju praksu, ali u referenci prema njenoj. Moja praksa je uvijek bila takva, ali elementi su ti koji su se pojavili kroz Jagodu – volim metodologiju rada u kojoj nemam potpunu kontrolu nad onim što će doći i što će se ispred mene pojaviti. Ono s čim se poistovjećujem je dualna pozicija izvođačice tj. interpretatorice i autorice. To je nešto s čim se već dugo bavim u svom radu, ali mi je zanimljivo vidjeti na primjeru Jagode, pogotovo u nekom drugom vremenu, i u njenom ekstremnijem, medijski eksponiranijem primjeru. Važno mi je naglasiti da kroz sve ovo što radim ne želim idealizirati njen rad, nego postaviti pitanja. Mislim da je užasno bitno to sagledavati iz određene perspektive i gledati na nju kao primjer određenog konteksta i vremena i kroz nju sagledavati ženske pozicije tog vremena. 

Zato sam i ušla u cijelo istraživanje, jer sam htjela učiti o njenom radu, imati knowledge transfer, transgeneracijski prijenos. Sve je to neka vrsta arheologije kopanja, traženja, da u stvari sve ono što sam našla ne mora uopće biti važno u povijesnim, istraživačkim, arhivističkim perspektivama, ali da meni nađeni materijali mogu služiti kao alat za rad i da to koristim kao motivaciju za dalje. 

Trenutno je u planu i film koji će biti nastavak ovog rada. Jedan aspekt u njemu, iako ne znam još točno kako će to sve izgledati u filmu, bila bi prašina, nevidljivost, slojevi ogledala i mikroskopske snimke koji bi stvarali neki apstraktni krajolik i prostor. Drugi element bi se oslanjao na arhiv, možda i animacije, kolaže, a treća stvar bi bila koreografija. Htjela bih se kroz Jagodine primjere koje imamo iz filmova baviti njenim gestama, izvlačiti ih i od toga napraviti koreografski score koji bih izvodila. Tjelesnost mi je ključ kako povezati nju i mene, kako u arhivski rad uvesti izvedbenost. 

U samom filmu, osim jedne kratke spontane replike, Jagoda ne progovara. Ona suprotstavlja kadrove iz filmova u kojima je glumila (“konstruirana ona”) i kadrove gdje se snima u reflektirajućim površinama (“analitička ona”), ostavljajući između prostor bez komentara, prostor neverbalnog. Kako vidiš nijemost, šutnju, tišinu kao dio (ženskog) rada u filmskoj, plesnoj i vizualnoj umjetnosti?

Ona koristi, kako je i rekla, kameru kao luk kojeg guli sloj po sloj. Ima replike u insertima iz filmova, a pozicija iza kamere je obično bez govora. Ali je ona koristi kao medij izražavanja. Također je rekla da je u filmovima bila konstruirana “od nekog režisera i scenarista”, dok je pokušavala dokazati svijetu “da može biti sve što on jest”. Možda to možemo povezati i s nevidljivim? 

Imamo, kao što smo pričale, žensko nasljeđe koje je nevidljivo ili zaboravljeno, ili nevidljivi ženski rad, fizički rad, npr. kao plesačice u dvorani smo dva mjeseca i to se nigdje ne vidi, možda postane predstava ali ne i objekt, a onda imamo i ženski rad kao i reproduktivni / kućanski rad. Prostori tog nevidljivog rada – što je isto i rad u ateljeu – pretvaraju se u atelje koji postaje, ajmo to tako reći, proziran. U muzeju, to je netko bio komentirao i bilo mi je zanimljivo, atelje postaje stvarno samo naznačen metalnom konstrukcijom i svojim bridovima. Kad će se događati Vježbe tamo ljudi će biti unutar dogvilleovske strukture, a netko će možda izvana to promatrati.

Što znači uopće gradnja vidljivosti nečega što je nevidljivo?

U stvari je to samo neka pažnja. Prostor neke kolektivne skrbi, kad daš pažnju i brigu nečemu što je možda zanemareno i nevidljivo. I zato u stvari organiziram Vježbe, to je upravo došlo iz moje potrebe za stvaranjem nekog sigurnog prostora za razmjenu znanja, iskustva, metodologija rada, vještina i prvenstveno podrške. To je taj nevidljivi dio našeg rada, procesa, gdje sve naše ideje, metodologije, razmišljanja nikad ne vidiš u konačnom radu. Stvaranjem ovakvih prostora tim procesima dajemo pažnju, kao zajednica ih gledamo, slušamo, dijelimo naša iskustva.

Nakon preuzimanja ateljea Jagode Kaloper, umjetnica Nina Kurtela pokreće projekt Future Repairs – room of leisure, care and persistance, koji se bavi istraživanjem Kaloperinog umjetničkog opusa i života. “Tim projektom Nina Kurtela, zajedno s medijski i generacijski heterogenim suradnicima, sustavno gradi i širi razumijevanje, odnosno nove uvide o lokalnoj konceptualnoj, likovnoj i audiovizualnoj baštini”, pojašnjava kustosica izložbe, Leila Topić.

Nastavno na rad u ateljeu, Kurtela će izložbom u MSU prezentirati novi segment istraživanja kroz “takozvani ‘žičani model’ umjetničkog studija. Riječ je o žicom naznačenim bridovima zidova nekadašnjeg Jagodinog, a sada vlastita studija, a kojeg konceptualnom gestom pretvara u izlagački prostora, odnosno mjestom izvedbi različitih heterogenih zajednica. (…)

Usto, Nina naglašava da iako je atelje veličine dvadeset i pet kvadratnih metara, Kaloperina, a sada i njezina ‘vlastita soba’ opstaje kao siguran ženski prostor za nesmetani razvoj različitih umjetničkih znanja, ideja, praksi ali i kao prostor skrbi, zajedništva, solidarnosti, inkluzivnosti i razmjene. Upravo taj siguran ženski prostor, te važnost ‘vlastite sobe’ u ženskim intelektualnim i umjetničkim djelovanjima postaje glavna okosnica te polazna točka za stvaranje novih radova”, navodi Topić

U realizaciji izložbe, uz umjetnicu i kustosicu, sudjelovali su; Ana Dana Beroš u oblikovanju prostora, Hrvoje Spudić kao tehnička podrška, Bojan Gagić u oblikovanju svjetla, Petra Kurtela i Igor Banović u konstrukciji te Sara Simić u realizaciji istraživanja.

Nina Kurtela zagrebačka je multimedijalna umjetnica čiji se rad zasniva na koreografskim i site-specific praksama ispreplićući izvedbeno plesnu i likovnu umjetnost. Kroz svoju konceptualnu, često nematerijalnu i vremenski uvjetovanu umjetničku praksu, koristi metodologije izdržljivosti, prisutnosti, ustrajnosti, rituala, svakodnevne prakse i slučajnosti, pri čemu se bavi pitanjima nematerijalnog rada, identiteta, intimnosti, pripadnosti, doma i njihovih fikcija. Stvara djela u širokom rasponu formi, uključujući video, instalaciju, izvedbu, koreografiju i ples.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Na otvorenju festivala predstavit će se 11 umjetnica_ka s radovima pristiglim na festivalski natječaj i to u različitim umjetničkim formama kao što su video radovi, video performans, AI grafika, ready-made intervencija, fotografije, objekti i performance. Otvorenje izložbe je 23. listopada u 19:00 sati u Galeriji Događanja, a posjetitelji će radove moći pogledati tijekom trajanja festivala. 

Nakon otvorenja izložbe, prvi festivalski dan će obilježiti i poetsko-glazbeni performance Improvizije/Koncart multinstrumentalistice i izvedbene umjetnice Ane Paške, koja se igra glasom i riječima, pronalazi nepoznate glasovne pejzaže i stvara pjesničke slike rastvarajući svakodnevicu, dok je drugi dan rezerviran za razgovor s autoricama izložbe koji će moderirati povjesničarka umjetnosti Josipa Bubaš i predavanje Uvod u feminističke teorije i pokrete sociologinje Branke Galić.  

U sklopu Festivala su još tri predavanja: (Ne)znane junakinje Marije Jurić Zagorke (srijeda, 25. listopada) predstavit će Čuvarice vremena (povjesničarke Đurđica Vitković i Ana Zbiljski) donoseći priče o kultnim junakinjama Zagorkinih romana koje prkose društvenim normama, zatim predavanje kulturalne antropologinje Suzane Marjanić Što je feministički performans? I feminizam i aktivizam (četvrtak 26. listopada) te performativno predavanje Doplgengera Jugoslavenski socijalizam i žensko pitanje na filmu kojim se ukazuje na napuštanje ideje ženske emancipacije, koja je prisutna u filmovima do početka šezdesetih, ali i na sve prisutniju retradicionalizaciju društva (petak, 27. listopada). 

Na 21. Festivalu prvih publika može pogledati i dva kratka filma: dokumentarni film Projekt Carmen (2006.) u kojem Željko Zorica prati žensku dramsku grupu Vedra lica s Ravnica u pripremi predstave Carmen te film Jagode Kaloper Iza ogledala (2011.) kojeg je autorica snimala, montirala i režirala tijekom više godina kao work in progress. Nakon projekcije filma održat će se panel rasprava Iza ogledala: prikazi žena na filmu jučer i danas, o glumačkom i autorskom radu Jagode Kaloper te reprezentaciji i poziciji žena u jugoslavenskom i postjugoslavenskom filmu. Filmski program 21. Festivala prvih donosi i projekciju Izbor ženskog eksperimentalnog stvaralaštva Kino kluba Zagreb kojeg su odabrale Petra Belc i Lana Kosovac.

Otvorenje izložbe drugih u Galeriji bit će održano na katu Kulturno informativnog centra KIC u petak, 27. listopada. U sklopu festivala održavat će se i radionice: Žene i starenje feministkinje Nine Čolović, na kojoj će voditeljica potaknuti razgovor među različitim generacijama žena razmatrajući kako se starenje odražava na njihovu svakodnevnicu i na koje načine mijenjati društvene odnose; radionica vezenja No more I’m sorry umjetnice Marlen Ban na kojoj će se tematizirati društveni pritisak povezan sa stereotipnim idejama o poželjnim oblicima romantičnih veza i odnosa; i na kraju radionica Osnaživanja žena na kojoj će se dobiti savjeti i vježbe za izbjegavanje sukoba, deeskalaciju i samoobranu te naučiti kako zadržati smirenost, osnažiti se i zaštititi u situacijama potencijalnog napada na psihički i fizički integritet.

Među dokumentarcima koje će domaća publika imati priliku besplatno pogledati, izdvajamo višestruko nagrađivani dokumentarac Srbenka Nebojše Slijepčevića koji prati postavljanje predstave o Aleksandri Zec u režiji Olivera Frljića. Film je ovjenčan nagradom Doc Alliance za najbolji dokumentarni film godine na Filmskom festivalu u Cannesu, a Europska filmska akademija uvrstila ga je među petnaest najboljih europskih dokumentarnih ostvarenja u 2018. godini. Više o filmu pisali smo ovdje.

Na online platformi dostupan je i film Iza lica zrcala (2016), poetični dokumentarac Katarine-Zrinke Matijević u kojem je autoričina potraga za unutarnjim mirom prikazana kroz putovanje Likom. Oni samo dolaze i odlaze (2017) vizualna je posveta splitskim Bačvicama redatelja i snimatelja Borisa Poljaka, a u mediteransko okruženje smješten je i srednjometražni dokumentarac autorice Vlatke Vorkapić Pusti Dobre, pusti (2018). Filmom Blokada (2012) Igor Bezinović zabilježio je najbrojniji, najduži i politički najznačajniji studentski prosvjed na ovim prostorima, dok u Generaciji ‘68 (2016) redatelj i producent Nenad Puhovski ispisuje hommage generaciji s kojom dijeli mladenačke zanose i ideju o revoluciji koja će promijeniti svijet.

Nekoliko dokumentaraca iz različitih perspektiva progovara o ratnoj tematici. Kratkometražni film Tri Gorana Devića (2008) bilježi ispovijedi trojice muškaraca sa suprotnih strana sukoba, dok Silvestar Kolbas u dokumentarcu Ratni reporter (2011) donosi ratnu priču iz prvog lica. U kratkom dokumentarcu Presuda (2011) Đuro Gavran bilježi izravan prijenos prvostupanjske presude hrvatskim generalima na glavnom zagrebačkom trgu, a Pouke o čovječnosti (2019) Branka Ištvančića govore o pakračkim braniteljima koji su, zajedno s dijelom osoblja, spasili tristotinjak bolesnika pakračke bolnice, od čega su većinom bili bolesnici srpske nacionalnosti s odjela psihijatrije.

Dokumentarno-eksperimentalni film Rakijaški dnevnik (2015) Damira Čučića prati ilegalnu proizvodnju rakije, dok se Arsen Oremović u dokumentarcu U braku sa švicarcem (2013) pozabavio problemom kredita s valutnom klauzulom u “švicarcima”, koji su zbog rasta tečaja počeli masovno upropaštavati hrvatske građane. U sklopu HAVC-ovog vikend programa pogledati možete i Iza ogledala (2011), filmski autoportret Jagode Kaloper, dokumentarnu potragu Roberta Zubera za biološkom majkom zabilježenu u filmu Slučajni sin (2008), te biografski dokumentarac Tusta (2019) Andreja Korovljeva posvećen legendarnom frontmenu KUD Idijota.

Online filmskih vikendi u sklopu programa H15 održavat će se nastavno na završetak najznačajnijih domaćih filmskih festivala, a cilj im je učiniti filmove različitih rodova dostupnima publici diljem Hrvatske, posebno onim gledateljima koji nemaju kino u svojoj sredini, ističu iz HAVC-a.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Što nam je i kako dalo pola stoljeća feminističkog teoretiziranja filma? Zašto (ni)je važno čitati film feministički? Kako feminizam kotira unutar akademskog i javnog govora o filmu i drugim umjetnostima? Kako se isprepliće s drugim teorijama, i kakve je filmske prakse iznjedrio? (Ako niste znali, i Laura Mulvey snima filmove!) Što je feminizam učinio za emancipaciju gledateljstva (muškog, ženskog, ili pak onog koje se odbija rodno i spolno definirati)? 

Sve to, pa i više i manje, dotaknut će se u razgovoru s tri furiozne gracije hrvatske teorijsko-praktične scene – Ankicom Čakardić, voditeljicom obrazovnog programa Centra za ženske studije i neprežaljenom moderatoricom Petog dana, Janicom Tomić, omiljenom profesoricom skandinavske književnosti i filma pri FFZG-u (što znači da nećemo moći izbjeći Roya Anderssona, imao-nemao veze s temom!), te jednom, jedinom i neponovljivom Jagodom Kaloper, plamenom zvijezdom ispred i iza kamere… 

Zaboravite skupe restorane, blještave tijare i romantične šetnje shopping centrima – dovedite svoju bolju polovicu – pogotovo ako ste svoja bolja polovica vi sami – u Močvaru i sudjelujte u stvaranju još jedne mikrorevolucije, a sve gratis. Moderira Mima Simić.

Kao savršeno pripijenu ilustraciju teme, nakon razgovora slijedi projekcija iznimnog dokumentarca, autobiografskog i autorefleksivnog filmskog kolaža Jagode Kaloper Žena u ogledalu, u produkciji Factuma.

Film će biti prikazan u Dokukinu KIC u subotu, 6. prosinca, s početkom u 21 sat. Nakon projekcije slijedi razgovor s redateljicom filma Ljiljanom Šišmanović koja će govoriti o procesu nastanka filma, kada će gledatelji imati priliku upitati autoricu sve što ih dodatno zanima.

Prolaz za Stellu bit će još prikazan i u nedjelju, 7. prosinca, s početkom u 19 sati, s još jednim filmom Factumove produkcije naziva Iza ogledala. Redateljica Jagoda Kaloper snimila je autoportret kombinirajući video inserte od 1965. te osobne video snimke nastale u zadnjem desetljeću. Film je kolaž, dijalog i sučeljavanje s autoričinim životom, životom ljudi oko nje i dvadesetak filmskih lica koja je igrala u svojoj filmskoj karijeri.