Osuđen je 2010. zbog “urote s namjerom da počini zločin protiv državne nacionalne sigurnosti i propagande protiv Islamske Republike” na šest godina zatvora, uz 20-godišnju zabranu snimanja filmova, te smješten u kućni pritvor. Unatoč zabrani, Panahi je nastavio snimati filmove, a s obzirom na njegov međunarodni ugled, režim je to koliko-toliko tolerirao. No, kada je prosvjedovao zbog progona dvojice iranskih kolega, Panahi je ponovno uhapšen 2022. i zadržan u zatvoru, gdje je proveo sedam mjeseci. Pušten je nakon štrajka glađu i međunarodnog pritiska. 

Bila je to samo nesreća je film očito inspiriran Panahijevim boravkom u zatvoru, s obzirom da priča prati skupinu bivših političkih zatvorenika i zatvorenica koji gotovo slučajno otmu svojeg navodnog zatvorskog mučitelja, pokušavajući utvrditi njegov identitet prije nego mu se osvete. Naime, svi su tijekom mučenja imali povez na očima, tako da identifikacija nije tako jednostavna, što dovodi do niza peripetija tijekom kojih Panahi gledateljima_cama nudi i sliku današnjeg Teherana, metropolisa od 10 milijuna stanovnika, kao i prikaz života pod režimom neprijateljski raspoloženim prema građanima, koji grca u korupciji.

Radnja je većim dijelom smještena u jedan dan, a s obzirom na mučnu tematiku, iznenađujuće je koliko u filmu ima apsurdnog humora. Panahi završava film jednom od najpotresnijih scena proteklih godina, sugerirajući istovremeno da se od traume mučenja nikad ne može posve oporaviti, kao i da mučitelji mogu doživjeti samo kratkotrajno oportunističko suočavanje sa svojim zlodjelima, kojima će se prvom prilikom vratiti.

Panahi se u svom stvaralaštvu najviše oslanja na tradiciju talijanskog neorealizma – tijekom nedavnog posjeta Criterion Closetu uzeo je samo jedan film, Kradljivce bicikala, pa Bila je to samo nesreća ostavlja dojam filma koji vjerno prikazuje kakav je život ljudi u današnjem Teheranu. 

Tijekom velikih protesta u Iranu, koji su počeli krajem 2025. i trajali cijeli siječanj, nisam mogao prestati razmišljati o Panahijevom remek-djelu, između ostaloga zato što je u direktnom sukobu sa simplističkim narativom koji nude zapadni mediji, nedvojbeno usmjereni na proizvodnju pristanka za vojni napad na Iran. Kako sam i sam proživio rat u Bosni i Hercegovini, te kasnije imao priliku svjedočiti npr. medijskoj pripremi za napade na Irak i Libiju, a i s obzirom na vlastito dvodesetljetno novinarsko iskustvo, smatram da znam prepoznati kako izgleda ratnohuškačka propaganda. Tko god je to rekao, bio je u pravu: istina je prva žrtva rata.

Da su zapadni mainstream mediji, a kojima pripadaju i hrvatski, u siječnju bili u modusu uvjeravanja javnosti da je vojni napad na Iran prijeko potreban i to što prije, moglo se vidjeti i po tome što su u svojem, uvjetno rečeno, “izvještavanju” naglašavali, a što prešučivali, kao i koliko je bio unificiran narativ koji su prezentirali.

Za početak, objavili su da su protesti u Iranu eksplodirali zbog ekonomskih problema, ali su izostavili spomenuti da su oni primarno rezultat sankcija pod kojima je Islamska republika. To nije bila nikakva tajna, a u međuvremenu se time počeo hvaliti i američki ministar financija Scott Bessent. Pritom je općepoznato da ekonomske sankcije najviše pogađaju obične ljude, a ne politički vrh, pa cijela stvar funkcionira po perverznom principu da se u ime njihove potencijalne slobode najviše tlači ljude koji s tim režimom nemaju veze. 

Nadalje, iako je to javno na bivšem Twitteru objavio bivši direktor CIA-e i Trumpov nekadašnji ministar vanjskih poslova Mike Pompeo, u većini zapadnih medija ignorirana je činjenica da su agenti izraelske tajne službe Mossad infiltrirali proteste u Iranu. The Jerusalem Post također je o tome ekstenzivno pisao. Prisustvo stranih agenata objašnjava i nasilnu eskalaciju protesta, kao i to što su tijekom njih spaljene i džamije, ali toga u većini zapadnih i domaćih medija nije bilo. Izraelski mediji aludirali su i da su njihovi agenti dijelili automatsko oružje prosvjednicima, što pak objašnjava oružane napade na policijske strukture režima, kao i njihov sve krvaviji odgovor. 

Naravno, sve ove činjenice ne opravdavaju represivni islamistički režim u Iranu, ali nude cjelovitiju sliku događaja od one iskrivljene koju su američkoj i europskoj javnosti prezentirali mainstream mediji. 

Krenimo od vizuala koji je, kako su skoro svi zapadni mediji objavili, postao “simbol prosvjeda u Iranu”, te se proširio i društvenim mrežama. Riječ je o videu žene koja cigaretom u ustima pali fotografiju iranskog ajatolaha Alija Hamneija. Screenshot tog videa pretvoren je i u dizajnirani plakat, a sve je predstavljeno kao postupak žene u Iranu koja se hrabro protivi opresivnom, ženomrzačkom režimu. Ispostavilo se da je snimak nastao u Kanadi, ali već je bilo kasno – milijuni ljudi su bili uvjereni da je nastao u Iranu. 

Taj vizual poslužio je mnogima i kao argument da je potrebno što prije vojno napasti Iran, a kako bi se Iranke spasilo od ugnjetavanja. To što bi i tisuće iranskih civila, uključujući i te žene koje se deklarativno želi osloboditi, moglo nastradati u bombadiranju nije se uzimalo u obzir.

Naročito je tragikomično i neprofesionalno bilo kako su hrvatski mainstream mediji pratili ove proteste. Neki od njih su svojim čitateljima_cama poručivali da izvještavaju “iz minute u minutu”, što u praksi znači da su – masovno prepisivali. Cijela im se uređivačka politika svela na to da odluče koje će točno angloameričke medije prepisivati, pritom naravno nekritički preuzimajući njihov narativ o protestima, te ignorirajući sve druge svjetske medije, čijim bi prepisivanjem barem ponudili realniju i kompleksniju sliku događaja. 

U tome je, kao i uvijek, prednjačio Index, koji je u jednom “iz minute u minutu” naslovu sugerirao da čak imaju “izvore u Iranu”, iako Indexovi tipkači contenta ili sjede doma ili u redakciji. U Iranu sigurno nemaju nikakvih izvora. Indexov “izvor iz Irana”, koji je tvrdio da se tamo događa “brutalno klanje”, zove se Masih Alinejad i – živi u New Yorku. To se moglo provjeriti u pola minute guglanja, ali je pitanje koliko je čitatelja_ica Indexa uopće pomislilo da bi trebalo provjeravati. 

Alinejad je iransko-američka aktivistica i novinarka, suradnica Glasa Amerike, koju su američki liberalni mediji, poput The New Yorkera, promovirali kao jedan od vodećih glasova kada je riječ o svemu povezanim s Iranom. Ona se u tom članku prije četiri godine proglasila lidericom iranskih žena koje će srušiti ajatolahov režim. Bolje upućeni u situaciju u Iranu su njenu vodeću ulogu u iranskom ženskom pokretu tada prozvali falsificiranjem stvarnosti. Ovaj put ju je pak Trumpova administracija poslala da u njihovo ime govori u UN-u, a koliko je Alinejad vjerodostojna možda najbolje svjedoči činjenica da je na X-u prvo ustvrdila kako je vladajući režim u Iranu tijekom najnovijih protesta “masakrirao milijune ljudi”, da bi ovih dana došla do brojke od 40 tisuća.

Licitiranje brojem poginulih odnosno ubijenih na nedavnim protestima u Iranu također je pokazalo problematično izvještavanje zapadnih medija. Sredinom siječnja na Indexu je u naslovu osvanuo podatak da je režim ubio najmanje 12 tisuća ljudi, što su pak prepisali s američkog CBS-a. CBS se pak pozvao na tvrdnje medijske mreže Iran International iz Londona, koja se pak pozvala na neimenovane izvore iz iranskih vlasti, koja su pak same priznale da je poginulo oko 2000 ljudi. 

Minimum novinarskog profesionalizma zahtjevao bi provjeru vjerodostojnosti izvora Iran Internationala, naročito u svjetlu činjenice da ih je izraelsko-američki novinar Barack Ravid, koji piše za portal Axios, svojedobno opisao kao “medij koji Mossad redovito koristi za svoj informacijski rat”. Povrh toga, za glavnu urednicu CBS-a, koji je kupio jedan od najvećih donatora IDF-a i Trumpov frend, američki milijarder Larry Ellison, nedavno je imenovana kontroverzna američka novinarka Bari Weiss, poznata po fanatičnim proizraelskim stavovima. Te relevantne informacije na Indexu se nisu mogle pročitati. 

Najnovija brojka plasirana u zapadne medije je oko 6000 poginulih, a to pak tvrdi Human Rights Activists News Agency iz SAD-a. Napomenimo da Associated Press navodi kako “nije mogao neovisno provjeriti te brojke”. Broj se poginulih, po izvještavanju zapadnih medija, prepolovio u dva tjedna. Ima li to veze s time što je Trump zasad odustao od vojnog napada na Iran? 

Dodatno, znakovito je koliko su se različite brojke o ubijenima u Iranu objavljivale u zapadnim medijima zdravo za gotovo, dok su se brojke ubijenih u genocidu u Gazi uvijek propitivale i diskreditirale isticanjem da dolaze od “Hamasovog ministarstva”. 

Što uopće reći o tome koliko je medijskog prostora dobio Reza Pahlavi mlađi, prognani sin svrgnutog iranskog šaha, kojega liberalni mediji bez ironije tituliraju “prijestolonasljednikom”? Pahlavi je taj prostor ponajviše iskoristio za slanje dviju poruka: 1. bombardirajte ljude u Iranu te 2. kad dođe na vlast, Iran i Izrael će biti BFF. Zapitajmo se na trenutak žele li osiromašeni Iranci da po njima počnu padati bombe, kao i koliko im je bitno sprijateljiti se s Izraelom? Prilično je bizarno dobrostojećeg Pahlavija mlađeg iz predgrađa Washingtona predstavljati kao autentičan glas zbog sankcija socioekonomski iscrpljenog iranskog naroda, koji je u većini nedvojbeno nezadovoljan aktualnim režimom, ali također ne želi doživjeti sudbinu Libije, Sirije ili Iraka. Nisu Iranci glupi.

Pahlavijeva medijska promocija bila je često praćena i fotografijama i snimkama iz Irana u vrijeme vladavine njegovog oca, na kojima možemo vidjeti žene u kupaćim kostimima i slično. Poruka koja se time šalje glasi otprilike “vidite kako je bilo super u Iranu dok je na vlasti bio šah”. Izostavlja se pak činjenica da je šah na vlast instaliran nakon državnog udara 1953. godine koji su orkestrirale SAD i Velika Britanija, nezadovoljne jer je tadašnji demokratski izabrani premijer Muhamed Mosadek odlučio nacionalizirati naftnu industriju. 

Ovo su općepoznate činjenice, o kojima možete detaljnije pročitati i na Wikipediji, ali ne i u angloameričkim medijima koje ovi hrvatski autokolonijalno prepisuje. Prema njihovom narativu, iranska povijest počinje za vrijeme šaha, u razdoblju navodne slobode i blagostanja, a onda se bez ikakvog razloga dogodila notorna Islamska revolucija – jer poznato je da ljudi dižu revolucije iz hobija ili dokonosti. Teško da ćete saznati išta o tome kako je revolucija tekla i kako su baš islamisti na kraju formirali novu vlast, jer nisu samo oni sudjelovali u revoluciji.

U svakom slučaju, siječanjsko izvještavanje zapadnih i njihovih vazalnih hrvatskih medija o situaciji u Iranu teško da može poslužiti objektivnom i cjelovitom informiranju javnosti, ali se definitivno može izučavati kao školski primjer liberalno-demokratske ratnohuškačke propagande. 

Stoga bih se na kraju vratio Jafaru Panahiju, koji je već duže vrijeme u egzilu i čiji je film Bila je to samo nesreća službeno francuski kandidat za najbolji internacionalni film na Oscarima. 

Panahi je 9. siječnja za američki filmski časopis Variety dao intervju o velikim protestima u svojoj domovini. Upitan o tome što misli o američkoj vojnoj intervenciji u Iranu, Panahi je odgovorio: “Režim je već pao. I, kao što sam već rekao, ljudi koji provode prosvjede na ulicama, oni žele da se to dogodi. Naravno, međunarodna podrška može napraviti razliku. Ali dok ljudi sami ne odluče hoće li nešto učiniti ili ne, ništa se neće dogoditi. Ništa neće napraviti nikakvu razliku. Promjena mora doći iznutra, iz zemlje, voljom naroda.”

Novinar Varietyja je zatražio pojašnjenje: “Smatrate da nije potrebna američka intervencija u Iranu? Točno?”

“Čini se da ne razumijete. Dopustite mi da ponovim: dok ljudi nemaju volju nešto promijeniti iznutra, ništa izvana neće moći napraviti tu promjenu. To mora biti voljom ljudi iznutra”, naglasio je Panahi.

Istina, čini se da mnogi u Americi i Europi ne razumiju situaciju u Iranu. Na tome možemo najviše zahvaliti našim mainstream medijima i društvenim mrežama, koje su postale sredstva za masovno širenje dezinformacija. Koga iskreno zanima kako je u Iranu, preporučam manje Indexa i Facebooka, a više gledanja filmova poput Panahijevih.

Projekt je inspiriran muralom “Nogomet narodu, nogomet ženama”, koji se nalazi na zidu stadiona u Kranjčevićevoj ulici. Mural je izradila Ena Jurov u sklopu projekta Nevidljive igračice: ženski sport na Trešnjevci, a posvećen je povijesti trešnjevačkog ženskog sporta.

“Dok kreće obnova stadiona, u nadi da će se i na njegovim novim zidovima naći mjesta za jasne poruke feminizma, antifašizma i radničke solidarnosti na tribinama i terenima, poruku ‘Nogomet narodu, nogomet ženama’ preselile smo sa zida na navijačke šalove, kako bismo je mogle prenijeti još šire i glasnije”, objašnjavaju organizatorice događaja.

Iranski film Zaleđe, snimljen 2006. godine, dokumentira povijest borbe za žensko prisustvovanje na nogometnim utakmicama. Autor Jafar Panahi režirao je film inspiriran vlastitom kćeri i njenim pokušajem da se prerušena u dječaka ušulja na stadion. 

Više informacija možete pronaći na ovom linku.

Billy Eliot Stephena Daldryja premijerno je prikazan u Motovunu 2000. godine, na drugom izdanju sada gotovo punoljetnog festivala. Motovun je film tada mladog kazališnog redatelja nagradio titulom najboljeg, a to je ujedno i prvi put da je nagrada Propeler dodijeljena. Tada gotovo nepoznat film kasnije je nominiran za čak 13 nagrada BAFTA te tri Oscara, a koliko su Stephen Daldry i njegova umjetnost važni festivalu motovunski tim pokazao je tako da je na svom sedamnaestom izdanju osmislio posve novo kino, kino Billy, na mjestu nekadašnjeg Bambus bara te počastio posjetitelje posebnom projekcijom Billy Eliota. Daldry je, pak, Motovunu ove godine poklonio nešto nesvakidašnje – svoj nedovršeni, nikada prikazan film Trash, kao veliko iznenađenje prve večeri festivala. S obzirom da smo zamoljeni za “susprezanje od pisanja bilo kakvih recenzija ili valorizacija pogledanog filma”, novi će Daldryjev film za sada ostati motovunska tajna i najbolji mogući početak filmskog festivala. 

Ovogodišnji će Propeler dodijeliti međunarodni žiri uz koji se također veže određena doza tajnosti, no iz posve drugačijih razloga. Članovi ovogodišnjeg žirija ljudi su u egzilu, pojedinci koji su zbog svog političkog djelovanja bili prisiljeni napustiti zemlje u kojima su rođeni. Članovi žirija dolaze s tri kontinenta, iz pet zemalja, a virtualno će zajednički odabrati ovogodišnjeg motovunskog pobjednika. Žiri čine Inna Shevchenko iz ukrajinske feminističke skupine Femen, jedina fizički prisutna članica žirija, potom Natalia Kaliada i Nicolai Khalezin iz Bjeloruskog slobodnog teatra i Alaa Basatneh, aktivistica koja vodi revoluciju u Siriji putem društvenih mreža. O svima njima prikazana su i tri filma: Ukrajina nije bordel Kitty Green, U glavnim ulogama: nestabilni bjeloruski elementi Madeleine Sackler te #Cura iz Chicaga: Društvenom mrežom protiv diktatora Joea Piscatelle. Također, festival “čuva” mjesto u žiriju za Olega Sensova, ukrajinskog redatelja i aktivista zatvorenog zbog optužbi za terorizam, te se na taj način priključuje inicijativi svjetskih renomiranih filmaša za puštanje redatelja na slobodu. Predsjednik žirija slavni je iranski redatelj Jafar Panahi, osuđen na šest godina zatvora zbog “djelovanja i propagande protiv vladajućeg sustava”. Zabranjeno mu je snimanje filmova, pisanje scenarija, razgovor s medijima te se trenutačno nalazi u kućnome pritvoru.

“U vremenima u kojima svi osjetimo jačanje ‘tvrde’ desnice i konstantne pokušaje smanjivanja slobode pojedinca i njegova izražavanja – ovakav žiri je reakcija na takvo stanje i snažna politička poruka”, poručili su organizatori Motovuna. Poruka bi možda bila i snažnija te vidljivija da su motovunci odlučili prikazati i neki film Sensova i Panahija, umjesto da su vizualni prikaz te političke poruke prepustili filmu američkog redatelja o američkoj djevojci koja koordinira pobunu u Siriji, američkoj redateljici koja je snimila film o odbjegloj bjeloruskoj grupi kazalištaraca ili australskoj novinarki koja je snimila film o ukrajinskim feministicama, a koje same nisu zadovoljne načinom na koji je njihova borba prikazana, kako je istaknula Inna Shevchenko prije projekcije filma Ukrajina nije bordel. 

Politički angažman okosnica je i programa Život je preformans u kojem su za sada prikazani dokumentarni film Damjana Kozolea o fotografu i konceptualnom umjetniku Ulayu te igrano-dokumentarni film Iaina Forsytha i Jane Pollard o dvadesettisućitom danu u životu Nicka Cavea, a motovunske filmofile očekuju i Moj zanat Mladena Matičevića o Arsenu Dediću, Pravi čovjek za kapitalizam Dušana Moraveca o Damiru Avdiću te Stariji parazit Janeza Burgera o Marku Brecelju. Sva tri umjetnika održat će i koncerte u Motovunu. U nedjelju, 27. srpnja, nakon projekcije verbalno zagušljive, no muzički perfektne dokufikcije o Nicku Caveu, Ulay je u kinu Bauer izveo performans kojim je filmsko platno rukama zagrijavao pa potom hladio, očitavajući maksimalnu i minimalnu visinu temperature i prevodeći ju u omjere svakodnevnog zauzimanja stavova za ili protiv neke ideje. Ovaj put ideja koju je Ulay odlučio tematizirati bila je politika autorstva, neodvojiva od koncepata originalnosti, genijalnosti, osobnosti, individualiteta, odnosno temeljnog koncepta po kojem se dodjeljuju nagrade ili vrednuje umjetnost, bio to film ili izvedbena umjetnost.

Večeras je, između ostalog, na programu još jedna poslastica, film američkog redatelja Richarda Linklatera Dječaštvo, sniman tijekom razdoblja od dvanaest godina te kineski Crni ugljen, tanki led Diaoa Yinana. Također, Arsenu Dediću danas će u Motovunu biti uručena nagrada 50 godina posvećena izuzetnim pojedincima koji su pola stoljeća posvetili radu na filmu. Cjelovit program potražite na službenim stranicama festivala.

Na otvaranju će biti uručena i posebna nagrada festivala za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika Peteru Kubelki, jednom od najutjecajnijih avangardnih filmskih umjetnika u svijetu. 

Nakon Sundancea i Berlinalea, Splićani će imati priliku pogledati sedmodjelnu TV mini-seriju Top of the Lake oskarovke Jane Campion koju mnogi filmski kritičari uvrštavaju u svoje “must see” popise televizijskih serija. Posljednji film poznatog američkog glumca Rivera Phoenixa Dark Blood, na čijem je snimanju 1993. iznenada i preminuo, redatelj George Sluizer uspio je dovršiti tek 2012. 

Više o festivalu možete pronaći ovdje.