KP: Možete li nam dati kratak uvod u projekt na kojem surađujete s Multimedijalnim institutom i njegove temeljne pojmove?

Riječ je primarno o istraživačkom projektu u sklopu kojeg će naslovna Socijalna akustika funkcionirati kao široki okvir u razdoblju od sljedeće tri ili četiri godine, tijekom kojih će se brojni partneri, pridruženi umjetnici i istraživači udružiti u različitim kontekstima, gradovima i institucijama i razvijati nove pravce proučavanja. Naravno, socijalna akustika u širem smislu govori o zvuku, slušanju i društvenom životu te načinima na koje nam oni omogućuju i oblikuju razumijevanje zajednice, što ona može biti i kako ju možemo zamišljati, osobito u odnosu na suvremenu zbilju. Zajednica je za mene uvelike povezana s idejama o proizvodnji svjetova i vrstama otpora određenim konzervativnim i neoliberalnim snagama. U tom smislu će nas sve ovo voditi i do promišljanja kolektiviteta i kapaciteta za djelovanje.

KP: U svojem pisanju o zvuku i akustici pozivate se na Hannu Arendt, njezin pojam prostora pojavljivanja, i na Rancièrea i njegovu diobu osjetilnog. Naše shvaćanje ovih pojmova duboko je određeno i oblikovano vizualnim imaginarijem – što dobivamo pristupajući im perspektive zvuka, slušanja i akustike?

Jedna od stvari kojima se bavim malo intenzivnije i koje nastojim zagovarati je upravo taj potencijal akustike. U određenom smislu zanima me pomicanje rasprave sa zvuka kao nečega što čujemo na akustiku, kako bismo počeli više razmišljati o pitanjima orijentacije, budnosti i pažnje, o idejama ravnoteže i izgradnje društva. Akustika se za mene pojavila kao okvir za davanje težine ovim idejama, al ii za ponovno promišljanje slušanja. O slušanju se često govori i razmišlja u vrlo širokom spektru značenja, na načine koji često vode prema poljima i iskustvima onkraj zvuka. Kao što znamo, slušanje se često tiče pažnje, njegovanja odnosa, instrospekcije, refleksije, možda čak i određenog tipa svijesti. Stoga mi se čini da načini na koje govorimo o slušanju već prizivaju širu konceptualizaciju, primjerice, onoga što podrazumijevamo pod zvučnim praksama, bilo u području umjetnosti ili izvan njega. Ovo je smjer u kojem želim razviti shvaćanje akustike kako bih proširio i uhvatio se u koštac sa širim pitanjem što je to slušanje, što nam ono omogućuje i kako može utjecati na različite oblike praksi. Naravno, na mene je izuzetno utjecao Rancièreov rad – puno sam dobio u susretu s njime i idejom diobe osjetilnog, koju sam, dakako, shvatio kao društveno i političko pitanje. Učinilo mi se prilično korisnim jednostavno crpsti iz toga; možda je čak i svojevrsna prečica razmišljati o akustici kao diobi slušnog, koja istoga trena pozicionira akustiku kao političko pitanje i smješta ju u okvir pitanja moći, reprezentacije i sličnih tema. Tvoje pitanje je zbilja zanimljivo jer također možda traži određeni korak dalje – kako da nastavimo onkraj Rancièreove ideje ili kako da ju čak zakompliciramo, ako polje akustičkog uistinu komplicira ideju diobe osjetilnog. To je nešto što definitivno nastojim ispitati u knjizi Sonic Agency kada pišem o Hanni Arendt i pitanju “prostora pojavljivanja” kao prostora politike, kao i o onome što se dogodi kada slijedimo zvuk, slušanje i akustiku: kako prostor pojavljivanja odnosi prema akustičkom prostoru i što se dogodi kada se usmjerimo na akustički prostor kao politički prostor, koje vrste politike tu niknu.

U knjizi Sonic Agency razrađujem to kroz akustičke figure nevidljivog, onog što smo prečuli, putujućeg i slabog. One postaju svojevrsnim tipovima politike i sve se temelje na razumijevanju zvuka kao ontologije i pitanju kakva svojstva zvuk utjelovljuje ili izražava. Nevidljivost je za mene bila vrlo interesantno i važno svojstvo za istaknuti. U okviru akustičke paradigme, zvuk je nevidljivi materijal. Ako ovu tvrdnju shvatimo ozbiljno, ako govorimo o društvenom i političkom životu, o djelovanju i o načinima na koje akustika može omogućiti različite vrste politike i djelovanja, do čega nas dovodi nevidljivost? Dakako, u okviru Arendtine konstrukcije prostora pojavljivanja, ali i općenito govoreći, postoji snažna predodžba da je učiniti nešto ili nekoga vidljivim ključno za hvatanje ukoštac s političkom borbom. Htio sam razmišljati onkraj toga – možda akustički prostor i akustička paradigma, zvuk i slušanje kao nevidljiva građa otvaraju druge pravce i kompliciraju ovu predodžbu o istovjetnosti vidljivosti i političkog djelovanja. Nastojim slijediti ovu pomisao i shvatiti prema kojim vrstama politike nas ona vodi. Nadovezujući se na Levinasovo pisanje o licu i trenutku susreta s Drugim kao trenutku susreta licem-u-lice, došao sam do ideje o nečemu što nazivam etikom onkraj lica. Zanimalo me što se dogodi kada slušamo jedni druge i zahtijeva li ovo neku drugu vrstu etike. Etika onkraj lica za mene je počela pokazivati u tom akustičkom smjeru i upućivati na drugačije načine odnošenja s drugima.

KP: Neke od stvari koje ovdje spominjete podsjećaju me na rad Behzada Khosravija Noorija, iranskog umjetnika baziranog u Švedskoj, koji se nadovezuje na jednu epizodu popularnog jugoslavenskog crtića Profesora Baltazara u kojoj mladić po imenu Martin ima veliki problem: nevidljiv je svojim sugrađanima u Baltazargradu. No kada po Profesorovom naputku napusti grad, neobična stvar se dogodi – svi koji ga dotad nisu uočavali počinju primjećivati njegovu odsutnost. Epizoda završava podizanjem spomenika u čast Nevidljivom građaninu, kako bi se obilježila njegova važnost za zajednicu. Fokus prošlogodišnje Khosravi Noorijeve izložbe je upravo ideja Nevidljivog građanina, kroz koju postavlja pitanja o mogućnostima političkog djelovanja i participacije. Možete li na ovom tragu razraditi taj odnos između nevidljivosti, zvuka i njihovih političkih implikacija? 

Postoji dakako trenutak u kojem odsutnost može postati generativna i pokretačka snaga. Jedno od pitanja moglo bi biti trebamo li učiniti vidljivim ono što je nevidljivo – trebamo li obilježiti nevidljivost, kao u slučaju tog spomenika, ili trebamo okupirati nevidljivost, pa i pristupiti joj prema njezinim vlastitim pravilima? Naravno, ovo je izazovna konceptualizacija, no zainteresiran sam ispratiti ju i vidjeti gdje bi me mogla odvesti. Vraćajući se ideji prakse – kakve bismo nevidljive prakse mogli pronaći ako ostanemo unutar ovog okvira? Postoji čitava povijest underground kultura i tajnih društava, maskiranih kriminalaca, čije prakse su obilježene nevidljivošću. Čitavo nas jedno kulturno polje vodi u nevidljivost.

Jedna od stvari o kojima govorim povodom nevidljivosti je akuzmatsko. Kao što nas podsjeća Mladen Dolar, glas je temeljno akuzmatski fenomen. Možda smo vlastitim glasovima vrlo blizu nevidljivosti, u smislu da je glas obilježen jednom vrstom kompleksnog, paradoksalnog osjećaja rastjelovljenosti. Ja sam svoj glas, no istovremeno on mene napušta, ostavlja pozadi. Postoji, dakle, jedan razmak, jedan procjep, a taj procjep, poput onog između označitelja i označenog, je upravo mjesto gdje Judith Butler vidi mogućnost djelovanja. Zato mislim da smo bliži nevidljivosti nego što nam se čini, dok je ovaj procjep nešto što neprekidno nanovo izvodimo. Glas i pojam akustičkog su povezani s time na vrlo snažan, opipljiv način. Dakle, možda smo svi već nevidljivi. (Smijeh)

KP: Liberalna retorika, osobito u ovo doba migrantske i izbjegličke krize, oslanja se na jednu pomalo patronizirajuću ideju “davanja glasa” drugima, obično na način koji individualizira i dekontekstualizira probleme onih bez glasa. Kako razumijete tu ideju u kontekstu vlastite teorije, kako drugome dati glas na emancipatoran način?

Jedna od stvari na kojoj radim u zadnje vrijeme je slušanje kao oblik aktivizma, vraćajući se Hanni Arendt i prostoru pojavljivanja, političkom prostoru i djelovanju, činjenju drugih i njihovih borbi vidljivima te nužnosti da dopustimo da taj prostor nastane oni bez glasa. Potaknut čitanjem rada Kate Lacey, nastojim promišljati njezinu ideju slobode slušanja, koju ocrtava u divnoj knjizi naslovljenoj Listening Publics. U njoj piše o slobodi govora, koja je navodno presudna u našim liberalnim demokratskim društvima, kao i naglasak na glasu, davanju i dopuštanju glasa. Lacey nas lijepo podsjeća da je jedna stvar govoriti, a druga tko sluša. Ona predlaže ideju slobode slušanja kao prava koje je potrebno zagovarati, usvojiti i prakticirati, prava temeljno jednakovrijednog slobodi govora.

Na tom sam tragu počeo organizirati niz radionica i projekata u kojima istražujemo slušanje kao oblik aktivizma, kao prava koje zagovaramo i činimo prisutnim u javnoj sferi na neki način. Radeći s malim grupama i posjećujući različite lokacije, osluškujući kolektivno prostore koji su često predmeti političkih sukoba, bili smo znatiželjni vidjeti što se dogodi ako uvedemo svoje slušanje u njih – ima li efekta, utjecaja, mijenja li se išta? Opet je riječ o svojevrsnoj vježbi, konceptualizaciji koju je teško u potpunosti pojmiti, ali čini mi se da je važno i nužno ispratiti ju i istražiti zato što uistinu izokreće stvari i remeti uobičajene jednadžbe o davanju glasa ili činjenju vidljivim.

Na jednom lijepom predavanju kojem sam prisustvovao prošle godine, divni kamerunski filozof Achille Mbembe govorio je detaljno o migrantskoj i izbjegličkoj krizi i trenutku u kojem stranac pokuca na vaša vrata. Vodeći nas prema slušanju kao svojevrsnoj metafori, rekao je da je jedna stvar otvoriti vrata, a druga imati hrabrosti saslušati onoga koji stoji pred njima. To mi se učinilo zbilja prelijepim i smatram da je to odgovor na pitanje kako reagiramo na i kako razumijemo tu gestu davanja glasa, dopuštanja drugima da govore.

KP: Možete li navesti neke umjetničke prakse zanimljive u kontekstu Vašeg shvaćanja zvuka, slušanja i akustike?

U vlastitom radu nastojim razviti projekte koji se u velikoj mjeri tiču okupljanja različitih grupa ljudi i razvijanja određenih zajedničkih procesa. Ti su projekti kombinacije diskurzivnih aktivnosti, diskusija i čitanja praćenih različitim vrstama izvedbenih aktivnosti. Nastojim oblikovati cijelu priču kao izvedbeni proces tako da sve sudjeluje u tom nastanku zajednice. Smisao je njegovanje zajedništva i toga što to zajedništvo može proizvesti i omogućiti. Također nastojim dokučiti metode njegovanja takvih procesa a da ih ne determiniram, stoga i svoju ulogu zamišljam kao sudioničku u okviru šireg kolektiva. Riječ je o izazovnom procesu koji zahtijeva različite vrste metoda i tipove razumijevanja sebe i drugih, pa u takvim situacijama slušanje postaje temeljnim. Zbog toga mi se gotovo čini da, premda na kraju možda ne proizvodimo zvuk u smislu zvučno-umjetničkog predmeta, ipak gradimo svojevrsni akustički prostor i pomažemo njegovo nastajanje. Taj trenutak u kojem se posvećujemo jedni drugima i dajemo si pažnju za mene predstavlja jednu vrstu prakse slušanja. Na jedan način, zvuk i slušanje su za mene postali više metoda nego materijal. Sve te stvari vode u različitim smjerovima, no u konačnici mi se čini da čine svojevrsni teatar. Postoje određene fikcije koje mi kao grupe konstruiramo, nastanjujemo i izvodimo da bismo potom proizveli različite izvedbene, kinetičke i govorne narative. Ti su narativi zatim zabilježeni i dokumentirani u slici i zvuku i postaju dijelovima instalacija koje su istinski artefakti onoga što je ta zajednica bila i što možda može ponovno postati. To je ono što me iznimno zanima u tim projektima – taj tip privremenih, nastajućih kolektiviteta bez nastojanja da se odredi ili propiše što predstavljaju. Sve to je dakako u velikoj mjeri definirano sudionicima, prostorom i gradom u kojem radimo i onime što se događa oko nas, kao i našim puštanjem da taj kontekst utječe na ono što zajednički izražavamo.

KP: Kontekst klimatske krize podsjeća nas na važnost zvuka za shvaćanje i bilježenje dramatičnih promjena u okolišu. Dotičete li se bioakustike u svojem radu i koliko vam je važna?

Dakako, postoji povijest akustičke ekologije koja nam daje određene tipove alata i predodžbi zvučnog krajolika. Jedna od stvari oko kojih sam jako uzbuđen i koje me jako zanimaju je način na koji nas čitav ovaj akustički argument vodi prema odnosu s ne-ljudskim. Zvuk i slušanje su gotovo jedan oblik planetarnog materijala. Možda također proizvodi nehijerarhijsko remećenje ljudskocentričnog svjetonazora ako počnemo misliti da je moj glas samo jedan zvuk na planeti zvukova, koji u određenom smislu nije ništa vrijedniji od zvuka vode koja kaplje u ovoj prostoriji u kojoj se nalazimo. Mogli bismo reći da je to tek zvuk u svijetu zvukova koji svi zvuci nastanjuju ravnopravno. Dakako, u njemu postoje i sukobi i tenzije, no izuzetno me zanima razmišljati na način da nam akustički model zbilja otvara priliku za uspostavljanje odnosa s ne-ljudskim i djelovanjem stvari. Materijalnost koja me okružuje posjeduje određenu mogućnost djelovanja i sudjeluje u tom svijetu zvukova. Stoga mi se čini da nas akustičko zbilja rastvara na dinamičan, opipljiv način i poziva nas da ponovno smjestimo naše subjektivnosti te da njegujemo te proširene relacionalnosti onkraj ljudskog. Kako bi nas to moglo dovesti do pitanja klimatskih promjena ili okolišne nepravde, trebat će se istražiti u specifičnim kontekstima. No čini mi se da tu postoji jedan temeljni etos podizanja senzibiliteta za život stvari putem zvuka, koji može biti vrlo obogaćujući.

KP: Nadovezujući se na temu subjektivnosti, na koji način nam figure zvuka i akustičkog omogućuju da se odmaknemo od konzervativnih, zatvorenih predodžbi identiteta i zajednice?

Dakako, nevidljivost već otvara zanimljiv izazov konstrukciji naših identiteta. Ona trenutno komplicira pojam o tome tko sam ja, kako se poznajem kao akustički subjekt. Dakako, mi se poznajemo jako dobro, a glas nam daje medij da izvodimo taj identitet i posredujemo ga u svijetu. Čini mi se da je to nešto temeljno kada su u pitanju zvuk i akustički model, ta ideja bivanja između sebe i drugog, pa nije nikakvo čudo da se zvuk i slušanje koriste kada se govori o stvarima poput empatije, praksi brige i davanja pažnje drugom, te hrabrosti koju smo spominjali ranije. Jer oboje nas šire prema drugima, a dakako i mi druge primamo posebno snažno putem slušanja. U tom smislu su zvuk i akustičko također vezani za prostorno pitanje onoga što se nalazi između tijelâ, zvuka kao nečeg što što je temeljno relacijski, povezujući medij i iskustvo. To stavlja naše identitete pod znak pitanja na vrlo produktivan način, čini mi se, jer me čini dužnim drugome, stavlja me u odnos s izvanjskim. Za mene je to nešto što moramo prigrliti i o čemu često razmišljam kroz pitanje buke kao nečeg što nas prekida, što dolazi izvana, smeta nas, remeti našu subjektivnost, uznemiruje nas. Taj trenutak bivanja uznemirenim zvukom kao nečim što remeti moju subjektivnost omogućuje mi da napustim sebe i da se pojmim kao Drugo. To se u određenom smislu neprekidno događa sa zvukom – živimo u svijetu zvukova kao svijetu buke. Buka nam daje mogućnost, gotovo model subjektivnosti koji smješta moj identitet drugdje. Za mene je to ono što želim uvesti u obzor pitanja politike identiteta. Uistinu želim uzeti akustiku i ponuditi ju politici identiteta kao način da joj se pomogne u davanju glasa drugima, ali da se pomogne nama u borbama s identitetom jer se često zapitam kako se politike identiteta mogu zatvarati same u sebe. To je razumljivo jer se zajednice koje trebaju pronaći svoj glas i mogućnost djelovanja često zatvaraju u sebe, pretvaraju se u jedinicu. No čini mi se da će te težnje uspjeti samo ako nađu savezništva izvan sebe. Potrebna su nam savezništva, potrebna nam je solidarnost, i smatram da akustičko može biti putokaz prema toj solidarnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Koliko god se u medijskom prostoru slavio varljivi uspjeh turističkih sezona – te gospodarske štake koja jedva prikriva industrijsku devastaciju na ovim prostorima, ali i pokazuje sve štetnije posljedice svojeg bujanja – većina će stanovnika priobalja tim prizorima ljetnoga obilja odmah suprotstaviti sliku klaustrofobične besadržajnosti vansezonskog razdoblja. Ovo se ne odnosi samo na manja mjesta – čest je to dojam i u najvećim gradovima poput Splita ili Zadra, u kojima gradski prostor i javna infrastruktura bivaju oduzetima lokalnom stanovništvu i pretvorenima u ekonomski isključive ugostiteljsko-smještajne teritorije.

No koliko god situacija bila nepovoljna na obali, kao višestruko amplificirani pokazuju se problemi vansezonskoga života na otocima. Pritom to nije pojava endemski vezana za ovdašnji kontekst – i Europska unija svojim ne uvijek dokučivim birokratskim signalima ukazuje na potrebu za posebnom skrbi nad otocima. Primjer takve orijentacije je i proširenje Međuskupine Europskog parlamenta za more i priobalna područja u Međuskupinu za mora, rijeke, otoke i priobalna područja u najnovijem mandatu; u opisu njezina djelovanja posebno se naglašavaju “snažna otočka komponenta” i “specifične poteškoće s kojima se suočavaju otoci”.

U hrvatskom slučaju, tranzicijska je društvena i ekonomska devastacija otocima donijela sve izraženiju depopulaciju i zapuštanje onoga što je od infrastrukture postojalo, uz posebno tešku situaciju s očuvanjem školskih kapaciteta i probleme s dobivanjem primjerene i pravovremene zdravstvene skrbi. Na tako oslabjelu društvenu i ekonomsku podlogu obrušili su se koncesionarski i građevinski interesi koji često protuzakonito privatiziraju pomorska dobra, oduzimajući tako otočanima i ono što se činilo neotuđivim i neuništivim – prirodu, plaže, molove, pa i dijelove morske površine.

Ne treba posebno isticati da je u takvim okolnostima ugroženosti elementarnih uvjeta života posebno teško održavati kulturnu infrastrukturu. Na to se zapuštanje nastoji odgovoriti različitim programskim inicijativama, među kojima se izdvaja digitalizacija nezavisnih kina i revitalizacija kinoprikazivačkih prostora kroz projekt Kino Mediteran koji podupiru HAVC, Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture. O važnosti ovakvih inicijativa rječito govori primjer digitalizacije kina na Korčuli o kojem piše Antonija Eremut – ono se, navodi se u tekstu, pokazalo kao integrativan faktor koji je utjecao na intenzivniji kulturni život čitavog otoka.

Vrlo produktivan konceptualni okvir otočkoj je tematici dala Ana Jeinić u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija, objavljenom u zadnjem, 101. broju časopisa Život umjetnosti. Autoričin je cilj “rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu”, odnosno iznalaženje novog shvaćanja otoka koje će nadići dvije stereotipne predodžbe i ponuditi shvaćanje otoka kao “idealnog poprišta utopijskog stremljenja”. Kao oslonce za takvo shvaćanje Jeinić prepoznaje, između ostalog, snažniju društvenu koheziju i solidarnost koja proizlazi iz geografske izolacije i ograničenih životnih uvjeta, ali i ulogu otoka kao stalnih migracijskih čvorišta, što omogućava “stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava”.

Jeinićina rekonceptualizacija otoka u ovdašnjem se kontekstu ipak sudara s nešto specifičnijim problemima: valjalo bi, primjerice, istražiti koliko je sve veće oslanjanje na apartmanski turizam kao izvor prihoda atomiziralo otočko stanovništvo iz zajednice u međusobne privatnopoduzetničke konkurente. Svejedno, otvoreni pogled na društvene kapacitete otoka predstavlja dobrodošlu intervenciju u polje njihovog promišljanja. Sasvim slučajno, jedna vrlo indirektna poveznica koju Jeinićin članak uspostavlja s tekstom Migracija kao nužnost: umjetničko djelovanje kolektiva Migrative Art 1991.–1996. beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković, također uvrštenim u navedeni broj Života umjetnosti, dovodi nas do vrlo zanimljive, neovisne inicijative koja baca izuzetno pozitivno svjetlo na mogućnosti progresivnih tipova angažmana na otocima.

Markovićin tekst pregled je djelovanja umjetničkog kolektiva Migrative Art koji je pokrenut 1992. godine u Bruxellesu, a najvećim su ga dijelom činili umjetnici s jugoslavenskih prostora koji su odlučili ne sudjelovati u ratnom raspadu države, stvarajući u samonametnutom egzilu “prostor za kritiku, razmjenu ideja, mišljenja i stavova, prostor za susret i odašiljanje proturatnih, dezidentitarnih i transnacionalnih poruka”. Dvadesetak godina nakon osnutka kolektiva, relativno oživljavanje veza na prostoru bivše Jugoslavije pod “slijepim” diktatom turističkih profita na zanimljiv je način uspostavilo pripovjedni luk između svih navedenih koordinata.

Naime, upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada o otocima uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, pokretačica Migrative Arta s belgijskom adresom, koja u Komiži organizira neformalne, besplatne edukacijske radionice za djecu kao dio svojeg projekta PhD in One Night. Momčilovićin rad nije dio nijednog službenog programa niti je potpomognut od strane bilo koje instance na otoku, a započeo je praktički slučajno, na spontanu inicijativu tijekom turističkog boravka u Komiži. Projekt svoj pedagoški poticaj pronalazi u Rancièreovoj glasovitoj knjizi Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije koja se nadovezuje na uvide francuskoga pedagoga i filozofa obrazovanja Josepha Jacotota. Kako stoji na njegovoj službenoj stranici, smisao projekta je traganje za “alternativnim pristupima znanju izvan klasične hijerarhije institucionalnih i pedagoških okvira (škole, sveučilišta, kazališta, muzeja itd.)”.

Taj alternativni pristup Momčilović i njeni suradnici pronalaze u transdisciplinarnom pretapanju ekspertnog, znanstvenog znanja i metoda s onim umjetničkima. “Nasuprot kapitalističkom pristupu znanju i obrazovanju”, navode u kratkom tekstu na stranici, “koji stoji u korelaciji s tržištem, preferencijalno tretirajući komercijalne profesije u krajnjoj instanci, u društvima koja su prethodno iskusila državni i/ili samoupravni socijalizam (iz kojih dolazi nekolicina suradnika na ovom istraživanju) stav prema umjetnosti i umjetničkom radu/znanju bio je istovjetan onome prema bilo kojem egalitarnom radu/znanju: umjetnik je bio netko tko radi u području kulture koje je dio opće transformacije društvenih uvjeta prema društvu emancipacije i jednakosti.”

Njihov je rad u Komiži fascinantan jer u gotovo potpuno improviziranim, volonterskim uvjetima bez potpore lokalnih vlasti uspijevaju u izuzetno napredan edukacijski okvir uključiti djecu doslovno svih uzrasta, od predškolske do srednjoškolske dobi.

O koliko otvorenom i interesantnom programu se radi dobro pokazuje jedna od radionica iz ciklusa Otok sreće, održana 2015. godine, u sklopu koje je švedska plesna umjetnica i koreografkinja Liza Penkova znanja iz geometrije i aritmetike nastojala prenijeti djeci koristeći suvremeni ples i glazbu kao pedagoški alat. Ovakav tip transdisciplinarnog ukrštavanja tipičan je za sve programe u sklopu PhD in One Night, koji uključuju i izradu stripova, kolaža, animiranog filma, pjesništva – uvijek u suradnji s vrijednim gostima predavačima.

Zbog građe koju koristi posebno je zanimljiva i radionica Poezija i/je kolaž, realizirana u suradnji s Festivalom poezije otpora UVIJEK i Magdalenom Došen. U kontekstu stalnih polemika oko metodike hrvatskog jezika te posebno recentnih svađa oko lektirnih popisa u sklopu cjelovite kurikularne reforme, uistinu avangardno djeluje ideja da se sa školarcima radi na poemi za djecu Podvizi družine pet petlića koju je beogradski nadrealist Aleksandar Vučo napisao 1933. godine.

Radionica pred avangardnim nasljeđem Vučine poeme ne samo da nije bježala, nego ga je otvoreno prihvatila, inteligentno pronalazeći u tehnici kolaža sjecište temeljnih avangardističkih postupaka i oblika vrlo bliskog i zanimljivog djeci, što je rezultiralo nizom domišljatih radova njezinih malih polaznika. S obzirom na opsesije oko nacionalnih književnih kanona, namjerno zanemarivanje vrlo važnih elemenata dijeljenog književnog života (što beogradski nadrealisti nedvojbeno jesu), nebrigu ili nestručnu brigu oko razvoja čitanja, ali i podcjenjivanje kapaciteta najmlađih uzrasta da pristupe književnim tekstovima, iskustva s ove radionice mogla bi biti dobar dokaz protiv kurikularne i metodičke patronizacije školaraca. Činjenica da on dolazi s infrastrukturno relativno zapostavljenog mjesta samo podcrtava tu njegovu vrijednost.

Posebno produktivnim pokazao se aspekt rada na glazbi i zvuku, u koji spada i radionica Zvuk je/i muzika koju vode mladi glazbenici Kosta Jakić i Catho Veltjen. Dvoje djece je, navodi Momčilović, upisalo glazbeno obrazovanje nakon što je na radionicama otkriven njihov talent koji inače vjerojatno ne bi bio prepoznat zbog nedostatka sličnih sadržaja u mjestu. Posebno se ističe slučaj jedne djevojčice kod koje je otkriven apsolutni sluh i izuzetan interes za glazbu – no problem je što se pokazuje nemogućim dovesti joj učitelja klavira na otok pa se kao kompromisno rješenje pokazalo pohađanje trube u glazbenoj školi u Visu uz volju voditelja radionice da joj do pronalaska rješenja volonterski daju lekcije preko Skypea.

Ovi nam primjeri ne govore o potrebi da se obrazovni sustav “sjeti” otočke djece jednom kada se za neko od njih procijeni da je izuzetno nadareno u nekom području, nego o sustavnoj onemogućenosti djece na otocima da otkrivaju i razvijaju svoje sposobnosti u skladu sa svojim interesima i mogućnostima. Podfinanciranost obrazovnog sustava, potplaćenost nastavnika, sporan rad na kurikularnim reformama, zanemarivanje kulture i umjetničkog rada – sve ovo su faktori koji se posebno teško prelamaju na izoliranim mjesta poput otoka i tamošnjoj djeci.

Da radionice u sklopu PhD in One Night predstavljaju potrebne i poželjne sadržaje koji se pokazuju važnima lokalnoj djeci potvrdila nam je i majka navedene djevojčice, izražavajući žaljenje zbog nemogućnosti da se održavaju u dužem vremenskom periodu, osobito zimi. Za sada se, međutim, program bori i s realizacijom minimalno koncipiranih sadržaja, što je dijelom i zasluga nezainteresiranosti lokalne uprave koja je prvih godina pomogla tek dozvolom da se radionice održe u renoviranom Vitićevom Domu kulture. No ni taj se “privilegij” nije uspio održati u kontinuitetu – prošloga je ljeta organizatore radionica dočekala vijest da prostorije Doma neće moći koristiti jer su iznajmljene u komercijalne svrhe pa im je u zamjenu ponuđen Dnevni boravak za starije osobe “Bašta”.

Suprotno takvom odnosu, vrijednost projekta u različitim je opsezima prepoznalo nekoliko inicijativa i udruga, poput Anatomije otoka i Lokalne akcijske grupe Škoji, a kao najstalnija podrška pokazala se udruga Lavurat za poja iz Podšpilja. Izražen interes za PhD in One Night, navodi Momčilović, postoji i u Finskoj, u kojoj su dogovorene suradnje na svim razinama obrazovanja, uključujući i glasovitu Sibelius akademiju.

Kako stvari stoje, ni to neće nužno osigurati da lokalne institucije podupru ovakve programe u bilo kojem obliku. Stoga će preživljavanje PhD in One Night u Komiži po svemu sudeći i dalje ovisiti o dobroj volji Momčilović i njenih suradnika da svoja sredstva i vrijeme odmora koriste za rad s djecom koja, zajedno s roditeljima, evidentno pronalaze vrijednost u radionicama. Trenutak kada to prestanu biti u mogućnosti raditi bit će trenutak kada su institucije odlučile da im ne smeta napraviti još jedan mali korak unatrag u skrbi za otoke i njihovo stanovništvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Simpozij, na kojem će sudjelovati predavači iz Zagreba, Osijeka i Ljubljane, bavit će se temama poput prostora i događaja suvremene arhitekture, kategorija moderne, postmoderne i suvremene arhitekture, čitanja metamorfoze grada od Heideggera i Benjamina do Deborda, Baudrillarda, Jamesona i Rancièrea, gradogradnje prema umjetničkim pravilima nasuprot Koolhaasovoj ideji junkspacea te odnosa pojmova polis, city i metropolis.

Detalji o programu dostupni su na sljedećoj poveznici.

Drugo nije neko drugo izvan nas ili neko drugo u sebi, već je postavljeno kao vrst alteracije, alter ego. Nedjeljivost, ponekad i teška razlučivost u poimanju samo ohrabruju misao kako je Drugo mislivo, i mora biti mišljeno — Jean-Luc Nancy 

Opovrgavanje statusa d/Drugog kao nekoga poput mene – kome je dano jednako pravo na život i pravdu, kao i meni – ali također i različitog od mene – s vlastitom voljom i pripadajućim pravima, postavljeno je u žarište davno započetog procesa fragmentiranja društva. Ovogodišnji 14. Human Rights Film Festival propituje upravo te fragilne fragmente, ujedinjuje disperzirane poglede brojnih Ja, okupljajući ih oko tema izbjeglištva, neodgovorenih pitanja rase, kao i sveprisutnog siromaštva uz koji se nadovezuju problemi poput eksploatacije rada i gentrifikacije.

Izgradnja festivalskih, internetskih, tribinskih platformi potaknuta je ekspanzivnim karakterom masovne kulture i pripadajućih masovnih medija i čini ih mjestom s kojeg se gleda iz pomaknutih vizura, uz intervenciju u sam proces gledanja otklanjajući se od informativne zaraze koja rijetko nefiltrirana dopire do gledatelja. Sveprisutnost zaraze u manevarskom prostoru gledanja i gledanog svake vrste izvedbenosti, i rastuća kvantitativnost, pozvale su na (re)–akciju umjetnička strujanja, kao i sve one izvedbeno govoreća van umjetničkog okvira, na restrukturiranje vlastitih proboja u sferu gledanog. Težnja ka prekidu automatizma gledanja omogućuje zajedničko kreiranje bar trenutnog prostora koji otvara potencijal očišta za kritičko gledanje onog što (ne) pronalazimo u svakodnevici.

U susret HRFF-u, višegodišnjem impulsu za reakciju na stanje u koje smo uronjeni, i pripadajućom alatkom dokumentarističkih htijenja, koja čine radikalni rez u već poroznom društvenom tkivu, kroz kritičku aktivnost preispituju se postojeće granice (zadanosti). Pitanje naznačenog limena na kojem se nerijetko odvija susret silnica nazvanih otpor i pobuna, odgovor nalazi duboko ukorijenjen u želji pronalaska glasa kao i šire vidljivosti onima koji u svakodnevnoj sferi ostaju nepravedno ušutkanima. 

Artivistički karakter koji se prokazuje na spomen dokumentarizma, podjednako uključuje obje prakse tvoreći zajedničko progresivno strujanje ispreplećući aktivizam i (kritičku) umjetnost. Aktivizam, podrazumijevajući radikalne prakse, djeluje kroz umjetnost ističući njenu multiplatformnost u čijem se središtu djelovanja postavlja društvo u svojoj ukupnost, time postajući jedno od mogućih sredstava političke borbe. Ovo ispreplitanje podrazumijeva reartikulaciju relacionog odnosa između umjetnosti i politike u kojem se umjetnička praksa pojavljuje i kao politička. Političnost umjetnosti, koja je neraskidivo vezana uz kontekst nastanka potvrdit će se i mišlju Alda Milohnića: “Politika nije nešto izvanjsko umjetnosti, ona je njen sastavni dio. A budući da se radi o živom organizmu, promišljanje tog odnosa nikada ne može biti dorečeno, kao što se niti sami pojmovi umjetnosti i politike nikada ne mogu do kraja izoštriti”. U danom društveno–umjetničko–političkom melting potu, kao i festivalskom okviru, nalaže se pitanje: Može li se nadići simplificirana individualizacija, a pojedinačni problemi uzdići na status općih (kao i obrnuto)? 

Zajednica u nastanku ili nestanku?

Skretanje pogleda s ustaljenih perspektiva u prirodi je umjetničkog nastojanja, s težnjom urušavanja sveprisutne ekonomizacije pažnje, koncentracije moći i kapitala u rukama nekolicine koja ni u jednom trenutku nije bila sastavni djelić onog Mi koje bi trebalo pobuditi okupljačku prirodu zajednice. U kontekstu spomenutog kao težak zadatak nameće se pokušaj izdvajanja referentnih primjera dotičnih praksi uslijed rastuće brojnosti istih, koja ulijeva nadu u promjenu, ili bar pokušaj promjene. Ipak bilo bi neobično ne podsjetiti na barem neke od njih, poput primjerice većini znanog projekta Berlin Wall Graffiti kada su umjetnici sa svih strana svijeta na nekadašnjem simbolu Hladnog rata u šarenilu boja udružili svoja viđenja svjetlije budućnosti. Primjer nešto novijeg vijeka zasigurno je kampanja No Soy Tu Chiste (Ja nisam šala) koja promiče prava LGBT zajednice poglavito kroz dizajn, i kao takva postaje prvom viralnom kampanjom te vrste u Venezueli, i za samo šest mjeseci okuplja više od milijun istomišljenika u više od trideset zemalja. Značajno je istaknuti i drugačiji proces osvještavanja klimatske krize koji se otklanja od suhoparnih činjenica i statističkih podataka na koje smo postali imuni i sučeljava nas sa svima zajedničkim problemom postavljajući na stepenište pariškog Pantheona dvanaest blokova leda s Grenlanda. Gledatelji su time direktno postavljeni pred živući problem u obliku 80 tona leda koji je minoran prema brojci leda koji se otopi svake godine.

Iz gorespomenutog kristalizira se ideja artivističkih nastojanja koje gledanje i slušanje prije svega poimaju aktivnostima, koje u daljnjoj razradi definicije, upućuju na evaluacije, opservacije i intencije. Kroz ideju naznačenog potvrđuje se potreba za prostorom susreta između recipijenta i percipiranog, promatrača i promatranog – šupljikavo mjesto koje služi kao podsjetnik na manifestacije svakodnevnih prepreka koje nam glave održavaju iznad površine vode. Na prvu začuđujuća misao potvrđuje se češće no što bismo očekivali, susret sa specifičnim različitostima dovode do mogućnosti razumijevanja generičkih sličnosti. Puko empatiziranje s gledanim, uranjanje u pomiješanu nepreglednost vlastitog, tuđeg i zajedničkog, onemogućuje zauzimanje kritičkog stava spram predstavljenog.

Redefinicija suvremenih umjetničkih i aktivističkih (i artivističkih) praksi, izmješta polazišnu točku iz sigurnosti utočišta iz kojeg se promatra, i na horizont postavlja oblast ljudskih interakcija u svom društvenom kontekstu. Potvrda neovisnih i privatnih  simboličnih prostora, kako će razlagati Bourriaud, zamijenjena je težnjom ka društvenoj promjeni, promjeni koja više nema isključivo utopijsku agendu, već se traže potencijalna rješenja tu i sad. 

Vijugava potraga za pronalaskom rješenja, gledateljstvo određuje kao nužnog su–kreatora, poimajući ga kao (aktivnu, participirajuću) zajednicu, ali ne u odnosu jedan na jedan u svrhu uspostave relacije između problemskog vizuala i gledatelja, već ona postaje socijalni entitet s ciljem uspostave zajednice, koliko god trenutna ili utopijska ona bila. Gledateljstvo kao mnoštvo singularnosti postaje aktivnim čimbenikom komunikacijske situacije i otklonom od još jedne ustanovljene sfere društvene nejednakosti. Participativni modus potiče proces rehumanizacije društva, prisilno ušutkanog i fragmentiranog kroz represivnu instrumentalizaciju. 

Govoreći o participaciji, kao slikovit, gotovo dijagramski primjer, možemo navesti projekt Rimini Protokolla 100% grad, koji je do sad izveden u Berlinu, Zurichu, Londonu, Melboruneu, San Diegu i brojnim drugim gradovima diljem svijeta. Projekt slijedi statistički potpomognutu premisu kako je svaki od 100 sudionika, u kojem god gradu da se izvedba održavala, predstavnik jednog postotka grada. Proces dolaska do zajedničkog rješenja otkriva se kroz mehanizam pitanja i traženja pripadajućih odgovora poput – tko određuje autoritet?, tko se suočava sa etničkim dilemama na poslu?, tko sebe smatra filantropom?, tko ne plaća poreze?, tko želi da imigranti napuste državu? Urbani prostor svakodnevice, nerijetko podijeljen zidovima, ne uspijeva poput ovog uže izvedbenog prostora, omogućiti formaciju zajednice nasuprot građanstva i istaknuti njihov odnos spram grada. Ljudi koji inače ne dijele ništa zajedničko, dobivaju priliku zamišljati zajedno novi grad, i pripadajući mu ustroj.

Van domene iluzije

Masovna komunikacija, masovno tržište, masovna kultura, i ostale sfere društvenosti koje dijele naznačeni epitet, doveli su do obraćanja populaciji kao masi nepodjeljivih individua, čiji su životi, akcije, razmišljanja – jednake, što gotovo da nalikuje kakvom fikcionalnom materijalu. Determinacija se odvija i kroz organizaciju svakodnevice od strane političke ekonomije, kao i direktnom političkom i socijalnom kontrolom, što življeni sistem značenja i vrijednosti neraskidivo veže uz tiraniju individualnosti, kleptokraciju i vertikalnu organizaciju društva. Na pojmovnu opasnost koja vreba svakodnevicom upozorit će Rancière: “Sve ove suprotnosti – gledanje/znanje, privid/stvarnost, aktivnost/pasivnost – nešto su sasvim drugo od logičkih suprotnosti između jasno utvrđenih pojmova. One zapravo definiraju diobu osjetilnog, a priori podjelu pozicija i kapaciteta, kao i nekapaciteta prikačenih uz te pozicije. Drugim riječima, one su otjelotvorene alegorije nejednakosti”.

Umjetnost je istovremeno percipirana kao previše udaljena od svakodnevice, no i kao jedino utočište koje omogućuje uspostavu prostora u kojem bi se mogao odviti društveni eksperiment nešto slobodnijih varijabli. Postavke eksperimenta s pomalo utopijskim prizvukom brišu granice koje nas inače upozoravaju na svoje postojanje raznim sankcijama koje dolaze ovisno o prelasku istih. Kroz kooperativnost artivističkih strujanja, nudi se mogućnost progovaranja s pozicije umjetnika, aktivista, ili osviještenog građanina (možda i sa svih istovremeno), čiji produkt neće biti isključivo umjetnički, ali će u svakom slučaju proizvesti estetski efekt. Jedan od značajnih primjera koji je ujedinio navedene tri pozicije (a i brojne druge) zasigurno je INSTAR (Institut Artivizma Hannah Arendt), koji je istovremeno i online platforma i fizički institut na Kubi, s jasnim ciljem: Institut gradi mostove povjerenja gdje ne postoji strah, gdje se na nasilje odgovara mirom, gdje ljudi različitih političkih uvjerenja mogu zajedno pokušati kreirati bolju budućnost.

Kreiranje utopije ili potvrđivanje distopije, kao i obrnuto, veoma dugo se odvijalo u kontekstu ničeanske ideje kako spoznaja van domene iluzije onemogućuje akciju, paralizira strahotama, otupljuje gađenjem, što vrebaju svaki put kad izronimo iz rijeke zaborava nalik mitskom Stiksu. Dokumentarističke težnje, i pripadajuće artivističke, radeći rez unutar sveprisutne iluzije, omogućuju trenutak paralize viđenim, i nude potencijal kritičnog stava spram danih (in)formacija, koje će izbjeći zamke individualizacija te kohezivno okupiti s ciljem pronalaska zajedničkog rješenja. Platforme poput Human Rights Film Festival nude bar trenutnu mogućnost izranjanja iz pasivnosti domene zaborava svih okupljenih oko (nacionalnih) mitova, kao što i svim zaboravljenima daju nadu kako im glasovi neće ostati ušutkani već nadolazećim (migracijskim, plimnim, ideološkim?) valom. Prepuštamo se da nas nosi misao kako će se ponovno pokrenuti tijela ili ono jedno, društveno, u kojem neće biti ni drugog ni Drugog, već samo Mi.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Piše: Vatroslav Miloš

Sokolska je garda postrojena, akumulatori napunjeni, za dom i za izbore spremni su svi. “Na saboru HDSSB-a – stranke iz Osijeka koja je svojedobno osnovana kao logistička ispostava ratnoga zločinca Branimira Glavaša – predstavljena je dakle ‘Slavonska sokolska garda’, partijska paramilitarna jedinica sastavljena od stasitih mladića u ustaškim uniformama bez ustaškog znamenja, s crnim beretkama na glavama, sa sličnim mrakom u tikvama, s borbenim prslucima na grudima, s kopljima u rukama s kojih su otužno visjele zastave ukrašene nekim smiješnim regionalnim ornamentima, te bila dočekana ovacijama dvije do tri tisuće oduševljenih imbecila u dvorani”, piše Viktor Ivančić u tekstu na Peščaniku.

Tenzije u Turskoj rastu. Nakon što je primirje između Kurdske radničke partije i turske vlasti prekinuto u srpnju, Turska je svoje aktivnosti u sirijskom sukobu maksimalno iskoristila za ofenzivno djelovanje protiv Kurda. U subotu, 10. listopada, na mirovnom skupu u Ankari – kojega su zajednički organizirali sindikati i kurdska, ljevičarska Narodna demokratska stranka (HDP) i na kojemu se marširalo za prestanak nasilja između vlasti i PKK-a – aktivirane su dvije bombe kojima je ubijeno više od 100, a ranjeno više od 500 ljudi. Sve se to odvija netom prije reprize parlamentarnih izbora održanih u lipnju ove godine, a koji se ponavljaju jer aktualni premijer Ahmet Davutoğlu (AKP) nije uspio formirati koalicijsku vladu. Bili su to prvi izbori u trinaest godina na kojima je AKP Recepa Tayyipa Erdoğana izgubio većinu u parlamentu, ali i prvi na kojima je HDP s 13,12 posto glasova, odnosno 81 zastupničkim mjestom, postao parlamentarna stranka. Nitko nije preuzeo odgovornost za napad, a sindikati su pozvali radnike da uđu u generalni štrajk. 

Nobelova nagrada za književnost najprestižnija je nagrada u tom polju. To je prvenstveno ekonomska, politička i medijska činjenica, a tek potom književna činjenica, i kao takvu, teško ju je ignorirati. Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost je bjeloruska prozaistkinja i novinarka Svetlana Aleksandrova Aleksijevič i to za, kako ističe odbor, “njezino polifonijsko pisanje, koje predstavlja spomenik patnji i hrabrosti našega vremena”. Aleksijevič je kroničarka post-sovjetske tranzicije i žestoka kritičarka diktatorskog režima Aleksandra Lukašenka te je zbog svog pisanja u više navrata bila u egzilu. Na hrvatski je prevedena tek jedna njezina knjiga, Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka, u prijevodu Fikreta Cacana koji je povodom izlaska knjige zapisao kako književni rad Svetlane Aleksijevič predstavlja “vrhunac dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti”. Na stranicama britanskog časopisa Granta možete pročitati ulomak iz knjige Cinčani dječaci iz 1991. godine, a u arhivi London Rewiev of Books i prikaz knjige objavljen početkom 1992. godine. Aleksijevič je tek četrnaesta žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.  

Chantal Akerman, jedna od ključnih figura suvremene filmske umjetnosti i feministička teoretičarka filma, oduzela si je život u Parizu u 65. godini života. Njezin film Jeanne Dielman 23, quai du commerce, 1080 Bruxelles kritika s pravom smatra remek-djelom filmske umjetnosti. “Filmovi Chantal Akerman pokazuju motivirajući interes za status reprezentacije žene – njezine žudnje, doživljaj same sebe, i sliku nje i za nju koju stvaraju drugi. Njezini filmovi nam prikaziju različite varijante odgovora na pitanje ‘tko govori?’, iako moguće je i da je svaki od odgovora na to pitanje uvijek reduktivan”, zapisala je Janet Bergstrom. Criterion je 2009. godine izdao kritičko DVD-izdanje filma Jeanne Dielman za kojega je Ivone Margulies napisala esej A Matter of Time. Snimku razgovora s Akerman o filmu možete pogledati ovdje. 

Prošloga je tjedna u Zagrebu gostovao Jacques Rancière. Francuski se filozof posljednjih godina “okrenuo istraživanju odnosa vremena i umjetnosti” čega je i produkt njegov esej Vrijeme od poslije. Prijevod studije posvećene mađarskom redatelju Béli Tarru nedavno je objavio Multimedijalni institut, a tim je povodom s njime razgovarao Neven Svilar.  

Polje komercijalnoga stripa leglo je seksizma, mačizma i mizoginije. Kao, uostalom, i većina pop-kulturnog “industrijskog” pogona, svaki odmak od povijesno ustanovljene tipologije, doživljava se kao podrhtavanje univerzuma. Kelly Sue DeConnick preuzela je autorsko kormilo nad strip-serijalom Captain Marvel 2012. godine i kako njena ideja lika nije odgovarala standardu – odnosno pripijeni jednodijelni kostim zamijenjen je letačkim odijelom – automatski je proglašena feminističkom revolucionarkom. DeConnick je reagirala potpuno novim, subverzivnim, autorskim stripom Bitch Planet. Razgovor s autoricom možete poslušati na NPR-u.

DJ kolektiv CFSN pobrinut će se za muziku, a svi koji dođu imat će priliku popraviti svoje kućne biblioteke jer će za donaciju od 10 kuna moći odabrati neki od naslova s Booksinih polica. “Nakon 10 godina rada i jako puno kulturnih događanja, zub vremena učinio je svoje. Nismo radili nikakve drastične promjene, više se radi o normalnom održavanju prostora, mi kažemo ‘pofriškavanju’. Osim što izgleda ljepše, klub je sada i tehnički opremljeniji. Puno je ljudi sudjelovalo u ovoj našoj ‘radnoj akciji’, bilo da su donirali novac, usluge, savjete, vrijeme i svima im puno, puno hvala. Vjerujemo da će im sada svima u Booksi biti još ljepše i ugodnije”, poručuju iz Bookse. 

Proslava je ujedno i najava početka nove sezone u klubu u sklopu koje će gostovati imena poput Jacquesa Rancièrea, Davida Albaharija, Andreasa Breitensteina, Davida Grossmana, Olge Tokarczuk i drugih, a sredinom listopada Booksa će u sklopu svog književnog festivala Revija malih književnosti zagrebačkoj publici po prvi puta predstaviti najbolje mlade pisce i spisateljice iz Estonije, Latvije i Litve.

Dostatan povod da se na jednodnevnom skupu – koji će se održati u subotu, 23. svibnja od 11 sati – zajedno sa slovenskim i srpskim prijateljima raspravlja o dosezima i recepciji Nesuglasnosti. Ujedno, to će biti i najava posjeta Zagrebu Jacquesa Rancièrea najesen 2015. godine.

Na skupu sudjeluju Leonardo Kovačević, Tonči Kursar, Marijan Krivak, Ivana Perica, Ivan Milenković i Rok Benčin. 

Detaljnu satnicu potražite ovdje. 

Prvo u nizu događanja – nakon predavanja Douglasa Kahna koje nas očekuje 6. ožujka – jest hrvatska premijera Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma Citizenfour. Film američke redateljice Laure Poitras, “intimni portret Edwarda Snowdena i njegovih akcija”, premijerno će biti prikazan u kinu Europa 19. travnja, a zajednički ga predstavljaju Multimedijalni institut, Centar za mirovne studije i Što, kako i za koga/WHW – “organizacije koje se intenzivno bave pitanjima slobode u informacijskom društvu, zviždačima i hakerima ili novim spojevima umjetnosti i aktivizma”. 

Explicit Music u suradnji sa Žednim uhom 17. travnja u Močvaru ponovno dovodi australskog muzičkog eksperimentatora Bena Frosta, u suradnji s Izlogom suvremenog zvuka 8. svibnja zakazan je nastup Reinholda Friedla, pijanista i voditelja ansambla Zeitkratzer, a nastavlja se i projekt Skoro ništa posvećen francuskom skladatelju Lucu Ferrariju. 

Otprilike u isto vrijeme, krajem travnja, održat će se i kolokvij naslovljen Oko nesuglasnosti – Rancièreova politika. Povod je kolokviju dvadeseta obljetnica izlaska Nesuglasnosti (La Mésentente), središnjega teksta opusa Jacquesa Rancièrea, ali i njegovi hrvatski i srpski prijevodi koji se očekuju ove godine. Također, ovaj će kolokvij poslužiti kao najava Rancièreova gostovanja u Zagrebu u jesen 2015. godine, a datum ćemo, kao i točan datum održavanja samog kolokvija, doznati uskoro. 

Konstelacije suvremenog mišljenja – program koji vodi Ante Jerić i koji u mjesečnom ritmu predstavlja mlađe teoretičare i teoretičarke iz susjedstva i regije – nakon Samija Khatiba krajem veljače i spomenutog Kahna, 9. svibnja predstavlja Christiana Fuchsa. 

Krajem svibnja i početkom lipnja održat će se izložba i konferencija Javna knjižnica. Radi se o zajedničkom projektu Multimedijalnog instituta i kustoskog kolektiva WHW koji, nakon izložba, prezentacija i hackathona diljem Europe, uključuje niz javnih događanja od 27. svibnja. U sklopu Javne knjižnice bit će, primjerice, predstavljena digitalizirana arhiva časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole koju je godinama prikljupljao Ante Lešaja, autor knjige Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih. Potom se očekuje radionica Kennetha Goldsmitha, američkog pjesnika, urednika, predavača i pokretač mrežnog arhiva UbuWeb, a u sklopu međunarodne konferencije koja će se održati 7. lipnja predstavit će projekte kao što su Aaaaarg.org, Katalog oslobođenih knjiga, Open Media Library.

Potom nas od 12. do 14. lipnja očekuje Poiesis, simpozij koji će se baviti pitanjima “stvaranja i kreativnosti u umjetničkoj, tehnološkoj i političkoj domeni”. Na simpoziju će sudjelovati Branka Arsić, Thomas Schestag, P. Adams Sitney i Jed Rasula dok će program “nadopuniti umjetničke izvedbe i projekcije”. 

Nakon nedavno izašle knjige Digitalna isključenost Roberta McChesneyja, do ljeta 2015. u nakladi Multimedijalnog instituta izlaze i knjige Poslije konačnosti Quentina Meillassouxa, Bela Tarr – Vrijeme od poslije Jacquesa Rancièrea, Opstanak krijesnica Georgesa Didi-Hubermana, Kapitalizam kao religija Waltera Benjamina i Wernera Hamachera te The Bourgeois – Between History and Literature Franca Morettija. 

Temat pod nazivom Život i dispozitiv donosi tekst Michela Foucaulta Rođenje biopolitike i tekstove Lawrencea Kritzmana o Foucaultovoj politici iskustva, Huberta L. Dreyfusa i Paula Rabinowa o genealogiji modernoga pojedinca kao subjekta te Thomasa Flynna o Foucaultovom mapiranju povijesti. U tematu Mediji – filozofija i tehnika pišu Sybille Krämer i Milan Galović, a o Shakespeareovom Timonu Atenjaninu raspravljaju Ljiljana Filipović, Daryl Kaytor i Galena Hashhozheva. Također, Tvrđa donosi ulomak iz romana Smiješak Padre Pija Dražena Katunarića i poeziju Delimira Rešickog.

Časopis Tvrđa pokrenut je 2000. godine s idejom profiliranja interdisciplinarne revije za suvremena kritička promišljanja odnosa kulture, društva i umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Glavni je urednik Žarko Paić, uz njega uredništvo čine Ljiljana Filipović, Srećko Horvat, Leonida Kovač, Iztok Osojnik, Zoran Roško i Goran Starčević, a izdavač je Hrvatsko društvo pisaca.

Izvor: HND

Rancière je rođen 1940. u Alžiru. Po završetku École normale supérieure u krugu Louisa Althussera, 1969. godine Michel Foucault ga poziva na Odsjek za filozofiju tek osnovanog, eksperimentalnog Sveučilišta u Vincennesu koje će narednih godina okupiti najvažnija imena francuske filozofije druge polovice 20. stoljeća: Deleuzea, Lyotarda, Badioua i mnoge druge. Nakon što se 1980. to sveučilište seli u pariško predgrađe Saint Denis i postaje poznato pod imenom Paris-VIII, Rancière će na njemu predavati sve do svog umirovljenja sredinom devedesetih.

Besplatno elektroničko izdanje Učitelja neznalice u prijevodu Leonarda Kovačevića i u izdanju Multimedijalnog instituta možete preuzeti ovdje, a transkript njegova javnog razgovora održanog tijekom gostovanja u Zagrebu – ovdje. 

Izvor: SEEcult / mi2 / KP