Béja konstatira da u Americi nema masovnog društvenog ili kulturnog pokreta, stoga je bitno pokušati mapirati male stvari – poput političkih časopisa – iznjedrenih u posljednje vrijeme, budući da nam oni mogu poslužiti kao korisni alati za kritičku produkciju, koja je i u Europi u krizi. Časopisi u Americi imaju dugu tradiciju, te nisu nekakva novina; njihova tradicija seže u rane 30-e godine prošlog stoljeća s modernističkim časopisima koji jesu naginjali prema umjetnosti, no to ne znači da su bili apolitični. O ovakvim publikacijama treba govoriti, tvrdi Béja, iako su marginalne, budući da utjecaj ovih malih političkih časopisa često nadilazi maleni krug čitateljstva.

U Americi se tako proteklog desetljeća pojavio niz malih, lijevih političkih časopisa koji djeluju van Demokratske stranke: n+1, Dissent, Jacobin, ROAR (reflections on a revolution – razmatranja o revoluciji), Viewpoint, New Inquiry. Oni djeluju na marginama kako političkih stranaka, tako i mainstream medija i akademije. No, važno je spomenuti da urednici i autori koji pišu za ove časopise ne žele da se njihov glas čuje samo u ovakvom tipu publikacije, već pišu i za mainstream medije, budući da ne žele ostati izolirani. Svi se časopisi definiraju kao lijevi, (iz)van Demokratske stranke, no fokusi su im drugačiji: oni poput ROAR-a više prate društvene pokrete, drugi naginju marksističkoj teoriji, a neki književnosti. Urednicima časopisa jako je bitno kako uspostavljaju vezu između forme i sadržaja, te veliki naglasak stavljaju na dizajn i na to kako predstavljaju sadržaj. Oni svoje časopise vide i kao objekte koji trebaju biti informativni, ali i transformativni. Urednici Jacobina (koji tiska i papirnati časopis i ima online izdanje) stoga naglašavaju njegov dizajn, za kojeg smatraju da igra veliku ulogu kod čitatelja. Zapravo, većina časopisa uz to što imaju online izdanje, tiska i papirnati časopis budući da za njih papir i internet nisu antagonistički formati, već se međusobno nadopunjuju. Često upravo tiskani časopis – kao lijepi objekt koji se posjeduje – donosi zaradu (tekstovi dostupni na internetu su besplatni).

Uspjeh određenog pokreta gledamo kroz kombinaciju tri “m”: trenutak/momentum (moment), ljudi (men), koje Béja zamjenjuje s terminom milje (milieu), poruka (message) te ona još dodaje četvrti “m” – sredstva (means). Tvrdi da je potrebno mapirati uvjete u kojima su ovi časopisi nastali koristeći ta tri, odnosno četiri “m”. Budući da je ovakav tip časopisa po definiciji izrazito fragilan i prekaran, te ne možemo sa sigurnošću reći hoće li opstati ili ne, Béja u jednadžbu pridodaje i sredstva. U SAD-u država direktno ne financira kulturnu proizvodnju, već to uglavnom čini indirektno putem poreznih olakšica. Tako da se časopisi oslanjaju na pretplate, donatore, kampanje, no zapravo većinu vremena funkcioniraju ili u minusu ili na nuli. Većina poslova je neplaćena, tj. volonterska, tekstovi su također ili neplaćeni ili vrlo malo plaćeni, te se novci uglavnom izdvajaju za tehničke poslove poput dizajna ili računovodstva.

Što se tiče navedenih političkih časopisa i pokreta poput Occupy Wall Street, Béja kaže da kada govorimo o trenutku nekog događaja ili pokreta, ne možemo govoriti o partikularnom događaju određenog trenutka, već u obzir moramo uzeti sve ono što se dogodilo prije, tijekom i poslije njega. U slučaju pokreta Occupy moramo govoriti i o financijskoj krizi koja mu je prethodila i uzdrmala svijet, o antiglobalizacijskom pokretu iz 1990-ih, knjigama poput Doktrine šoka Naomi Klein, i onome što se dogodilo i došlo poslije, poput Bernieja Sandersa. Dakle, pokret Occupy ne možemo vremenski i prostorno ograničiti na fizičku okupaciju parka Zuccotti koja je trajala od rujna do studenog 2011. godine. Nastanak političkih časopisa mapira i prati sve te događaje proteklih desetak godina u Americi – n+1 nastaje 2004. godine, The New Inquiry 2009., ROAR i Jacobin 2010., a Viewpoint je nastao iz pokreta Occupy 2011. godine. Paralelno s ovim događajima došlo je do revolucije u novinarstvu i diseminaciji informacija zbog pojave Facebooka, ali i aplikacija koje su izradili Google i Apple. Situaciju stoga treba staviti u širi kontekst – teroristički napadi 2001. godine stvorili su jedinstvo među strankama i vladom, što je dovelo do ratova u Iraku i Afganistanu. No, više od terorističkih napada na stvaranje časopisa su utjecali ekonomska kriza i prosvjedni pokreti poput Arapskog proljeća.

Veliki broj onih koji trenutačno rade u časopisima dolaze iz akademskog svijeta gdje se prekarnost jako dobro ugnijezdila; studenti i istraživači postali su prve žrtve neoliberalnog menadžmenta na sveučilištima, tako da se sve više ljudi ne može nadati karijeri u akademiji  koja se radikalno transformirala i više ne pruža sigurnost kao i prije (postoje slučajevi u Americi u kojima profesori i asistenti nemaju zdravstveno osiguranje i žive ispod granice siromaštva), te pokušavaju naći poslove drugdje – u izdavaštvu, novinarstvu, kulturnoj industriji. Neki od časopisa nastali su s namjerom da razbiju izolaciju u kojoj se našla američka ljevica, smatrajući da se previše zaplela u kritiziranje Georgea W. Busha i pitanja poput Domoljubnog zakona (Patriot Act), te da je bila previše udaljena od globalnih pokreta.  Ovo posljednje izrazito je bitno s obzirom na to da se nakon događaja u 1980-ima ljevica povukla s ulica na kampuse, stoga su oni koji sudjeluju u izradi ovih časopisa direktno povezani s društvenim akcijama ili pokretima (Fight for 15 Dollars, primjerice) ili sindikatima (Jacobin je povezan s Chicago Teachers Unionom). Njihovu borbu ne karakterizira samo rad na produkciji znanja, već i direktan rad na terenu. Ujedinjuje ih rastuća krhkost intelektualnih profesija, no odnose se kritički i prema akademiji i neoliberalnoj doktrini koju su prisvojila sveučilišta, te prema intelektualnoj izolaciji istraživanja koje je postalo previše specijalizirano i nije u dodiru s pitanjima eksploatacije, otuđenja i diskriminacije kojima svakodnevno svjedočimo, a na koja ovi časopisi kao vjesnici promjena svakodnevno upozoravaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Panel-diskusija Modeli financiranja alternativnih medija, održana u sklopu Subversive Festivala 14. svibnja, nije privukla veći broj posjetitelja. Nekolicina zainteresiranih slušatelja mogla je čuti tri zanimljiva govornika od kojih je svaki ponudio svoju viziju alternativnih medija, problema i prednosti njihova financiranja te neke dobre i manje dobre ideje za budućnost medija.

Dinko Kreho iz Zareza publici je ponudio kratki pregled položaja kritike u alternativnim ili neprofitnim medijima od bivšeg državnog uređenja do danas, ukratko upoznavši prisutne s problematikom Zareza. Krajem ožujka, nakon šesnaest godina kontinuiranog izlaženja, Zarez nije tiskan. Razlog – kroničan nedostatak novaca. Srećom, prekid je bio kratak i časopis je ponovno na kioscima, no problem s nedostatkom novaca nije riješen. Zarez je časopis koji ne plaća svoje urednike i suradnike, a ima ih zaista impozantan broj jer je, između ostalog, posvećen afirmiranju mladih autora koji često donose nove perspektive. Isto tako, redovito daje prostor grupama, inicijativama, organizacijama, pokretima i manifestacijama koje su medijski gotovo nevidljive. No, položaj Zareza kao jedine takve tiskovine nije jednostavan niti lako rješiv u jednom tekstu ili diskusiji, s obzirom na financijske probleme nastale tijekom prethodnih uredničkih i vlasničkih garnitura. Kreho je svojim izlaganjem na tribini u kinu Europa demonstrirao manjak kritičkog stava prema prošlim odlukama zbog kojih današnje uredništvo proživljava nesigurnosti iz mjeseca u mjesec. Svakako, potrebna je vizija kako bi Zarez kao projekt i ideja mogao postati (samo)održiv te bi upravo mlade snage koje ga danas nose morale tu viziju iznijeti.

Za razliku od Zareza koji troškove tiskanja pokriva isključivo javljanjem na natječaje za javne potrebe u kulturi, slovenski studentski časopis Tribuna i Radio Študent financiraju se dijelom iz javnih sredstava, dijelom iz komercijalnih djelatnosti, veoma malim dijelom iz crowdfundinga (radio), a garantiranih tridesetak posto financija osigurava Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU). Upravo je ŠOU najveći izvor problema u radu tih dvaju medija, naveo je Jernej Kaluža, njihov suradnik. ŠOU se najvećim dijelom financira iz studentskog rada čiji su uvjeti svake godine sve gori, a studenti u sazivu Študentske organizacije izmjenjuju se u intervalu od dvije godine, tako da ne postoji postojan tip prijenosa znanja i iskustva koji bi pomogao boljem razumijevanju situacija podređenih organizacija, među njima Tribune i Radija. Nedavno je većina programskog vijeća Tribune (predstavnik ŠOU-a, predstavnik Studentske izdavačke kuće koja nije više pod ŠOU-om, te predstavnik “zainteresirane javnosti”) izabrala za glavnu urednicu djevojku jednog od voditelja financijskog programa ŠOU-a, koja je, uzgred, kao svoju viziju Tribune predstavila potpuni prelazak na web izdanje. Isto tako, Radio Študent pod stalnom je ekonomskom cenzurom Studentske organizacije koja želi otvoriti radio “svim studentima” ne objašnjavajući što bi to konkretno značilo u pogledu sadržaja. No, za razliku od Zareza, vodstvo Radio Študenta rijetko se mijenja, što može biti dobro za stabilnost medija, no ne i za njegovu uključivost i pluralnost glasova.

Posve oprečan primjer hrvatskom i slovenskom slučaju jest Jacobin, internetski magazin pokrenut sredinom rujna 2010, čije se prvo tiskano izdanje pojavilo početkom 2011. godine. Otada tiskano izdanje izlazi kvartalno, a na internetu objavljuju po dva članaka (eseja, analize) dnevno. Bhaskar Sunkara, idejni pokretač i glavni urednik Jacobina, rekao je da u SAD-u nema grantova za političke publikacije, a s obzirom da su registrirani kao neprofitna organizacija, zakonski se ne smiju zalagati za određene političke opcije, prijedloge zakona i slično. Jacobin ima 15 tisuća pretplatnika, oko milijun mjesečnih posjetitelja, preko pedeset čitalačkih grupa u SAD-u i izvan njih. Sunkara je pokušao ukratko objasniti model održivog poslovanja koji se temelji na tome da jedan posto svojih web čitatelja “preobrate” na pretplatu te smanje troškove tiskanja povećanjem pretplatnika. Naime, Jacobin ima i premium pretplatnike koji plaćaju 30 do 60 dolara godišnje te njima pokrivaju pretplatnike koji su u mogućnosti izdvojiti samo dolar ili dva za pdf izdanje. “Nije problem u novcu, problem je u načinu na koji se koristi”, rekao je Sunkara te dodao da najsigurnijim načinom održivosti medija smatra pouzdavanje u bazu pretplatnika kojima se nude jezik i način prezentacije sadržaja koji nisu elitistični, hermetični i zatvoreni u sebe i svoje “eho-komore”. 

Svakako, američko odnosno anglofono tržište nije hrvatsko ili slovensko tržište, a petnaest tisuća pretplatnika zapravo je malen broj za zemlju od 34 milijuna stanovnika. Sunkara se tako osvrnuo na krizu novina i novinarstva koju je protumačio kao posljedicu toga što ne angažiraju šire čitateljstvo i ne vode dijalog s publikom. Jacobin svoju snažnu prisutnost duguje upravo terenskom radu odnosno čitalačkim grupama koje angažira oko svakodnevnih tema, bliskih i važnih široj publici. U tom je kontekstu na tribini istaknuto povezivanje kao važno, gotovo presudno za opstanak alternativnih ili neprofitnih medija na području zemalja bivše Jugoslavije. S obzirom da se u državno financiranje ne mogu pouzdati jer ne postoji konsenzus oko toga što je uopće javni interes izvan momentalnih ekonomskih i političkih kretanja, mediji su primorani na međusobnu podršku i jačanje vidljivosti. 

Piše: Vatroslav Miloš

Gledajući unatrag, a uzevši u obzir isprepletenost tehnologije i stvarnosti, do sada vjerojatno niti jedna generacija nije bila toliko svjesna ili, bolje reći, neposredno upoznata s činjenicom da je društvena tektonika svijeta u kojem živimo, najblaže rečeno, u stanju kritične poremećenosti. Ne treba se zavaravati, planet kojeg nevjerojatnom brzinom nastojimo uništiti, naše prisustvo nikada nije činilo posebno ugodnim, no ukoliko se u ovome trenutku zbrišemo s lica zemlje, nitko neće moći reće da nije znao ništa o nadolazećoj katastrofi. Pogledajmo samo stanje u regiji: terorističke skupine pokušavaju preuzeti Kumanovo, dio beogradskog javnog prostora postaje potpuno nedostupna enklava premrežena poslovnim neboderima i stambenog prostora čija je dostupnost prosječnom građaninu ravna znanstvenoj fantastici, fundamentalisti napadaju policijske postaje, makedonska vlada zataškava policijska ubojstva, a ista ta policija prosvjednike napada šok bombama, suzavcem i vodenim topovima, dok na zagrebačkome glavnom trgu defiliraju pravomoćno i nepravomoćno osuđeni ratni zločnici i pjevači koji svoju egzistenciju duguju fašističkom pokliču snimljenom na magnetofonsku traku i šalju ultimatume još uvijek legalno od naroda izabranoj vlasti. “Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“, veli Boris Dežulović, “tom ne može nitko budućnost da napiše”. Uz srdačne pozdrave iz stoljeća sedmog. 

Istovremeno, u svim tim neobičnim povijesnim inverzijama, čini se da su se i obračuni kriminalnog podzemlja – kojima smo često svjedočili krajem prošlog i početkom ovog stoljeća – vratili na naše ulice. Jednome od protagonista tog miljea, Vinku Žuljeviću Klici, dirljivu je posvetu u svojoj emisiji uputio trenutno moguće i najkontroverzniji od kontroverznih novinara, Velimir Bujanec.  

Svijet je posljednjih tjedana čvrsto upirao oči u Veliku Britaniju. Na općim izborima održanima 7. svibnja pobjedu su odnijeli konzervativci Davida Camerona osvojivši 331 mjesto u parlamentu, a laburistički je kandidat Ed Miliband, iako je stranka završila na drugom mjestu s 232 mjesta, podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke. Na krilima nedavnog referenduma za nezavisnost Škotske, Nicola Sturgeon je SNP-u osigurala 56 mjesta u parlamentu. Otočki je laburistički projekt, kao i njegov kontinentalni socijaldemokratski pandan, izdao svaku vrijednost za koju se povijesno zalagao. Ovaj poraz samo je još jedan u nizu dokaza za tu tezu. “Ono što nam je potrebno”, piše Owen Jones u Guardianu, “jest pokret ukorijenjen u životima ljudi iz radničke klase i njihovim zajednicama. Budućnost milijuna ovisi o tome”. Također, ovdje upućujem i na post-izborni članak Richarda Seymoura objavljen u Jacobinu te preporučujem predavanje posvećeno “neoliberalnoj državi i socijalističkom izazovu” koje će održati na Subversive Festivalu u srijedu, 13. svibnja.

“Mantra liberalističkog individualizma koja počiva na ideji ‘poduzetničkog duha’ i ‘osobnog izbora’ koje nema veze s društvenom odgovornošću, podjednako se realizira i u buržoaskom feminizmu”, ističe Ankica Čakardić u intervju koji su s njom za Libelu vodili Vesna Konigsknecht i Karlo Jurak. Na pitanje “trebamo li se još uvijek boriti” Čakardić odgovara: “To je gotovo stvar urgencije. Borimo se u okviru kontinuirane feminističke edukacije i širenja feminističke fronte, uključujući različite političke subjekte – od grassroots lijevih inicijativa i aktivististkinja/aktivista, preko povezivanja ženske civilne scene i u post-jugoslavenskom kontekstu, “terenskom” praksom prema principima rada AFŽ-a, gurajući ženske sindikalne sekcije sa smislenom političkom agendom i u alijansi s drugim lijevim saveznicima, od zelenih, preko inicijativa za zajednička dobra do studentskog pokreta koji je na ovim prostorima odigrao veoma važnu političku ulogu”.

Piše: Vatroslav Miloš

U nedjelju, 8. marta, obilježili smo Međunarodni dan žena. Povijesno, to je dan koji bi nas trebao podsjećati na svakodnevnu borbu žena za društvenu, ekonomsku, medijsku i egzistencijalnu ravnopravnost. Jedan dan za borbu koja je svakodnevna. Nova koncepcija Dnevnika, umjesto da nameće nove standarde, nemušta je u želji za oponašanjem “pristupačnosti” svojih komercijalnih konkurenata. Na Međunarodni dan žena Sanja Mikleušević Pavić i Đurica Drobac podsjetili su nas da žene, iako su obrazovanije, zarađuju manje od muškaraca, ali, ako ništa, barem imaju statističku privilegiju živjeti dulje od muškaraca. Da i tih nekoliko godina viška i dalje budu manje plaćene od muškaraca. 

S druge strane, na nevidljivost žena u javnom prostoru izuzetnom su akcijom ukazali aktivisti i aktivistkinje udruga PaRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka. “Dio riječkih ulica, njih oko 160, danas, 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, nose imena istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo. (…) Cilj ove akcije je upozoriti na sustavno zanemarivanje žena, koje su odigrale važnu ulogu u bližoj i daljoj povijesti te uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima te javnim ustanovama. Naime, na području grada Rijeke, od 637 ulica, njih samo 25 (3.9 posto) nosi imena žena, dok 256 (40.2 posto) nosi imena muškaraca. No, Rijeka kao takva nije iznimka jer je situacija slična i u ostalim hrvatskim gradovima. Prema istraživanju iz 2001. godine, kada se iz statistike uklone neosobna imena, dolazimo do omjera od 94.7 posto naprema 5.2 posto u korist imena ulica nazvanih prema muškarcima.”, stoji u priopćenju koje je prenijela Libela. No da ulice Rijeke ne bi ostale zatrpane “kruhom i ružama” pobrinuo se Novi list u prigodničarskom tekstu u kojemu je izjavu dala i Dubravka Šuica. Ista ona HDZ-ova zastupnica koja je u ožujku prošle godine u Europskom parlamentu glasala protiv izvješća o ravnopravnosti muškaraca i žena, a kojim se htjelo jamčiti istu plaću za isti posao. I kad smo već kod ulica, u Zagrebu je nekoć jedna od njih nosila ime Clare Zetkin, njemačke socijalistkinje i aktivistkinje čijim je zalaganjem, među ostalim, i došlo do ustanovljenja Međunarodnog dana žena. Aleja Clare Zetkin, danas ulica Vladimira Ruždjaka, nalazila se na zagrebačkoj Savici. U neposrednoj blizini nekadašnje ulice Rose Luxemburg, današnje ulice Zinke Kunc. 

“Neki životi vrijedniji su od drugih”, piše Owen Jones u svojoj prošlotjednoj kolumni u Guardianu. Ono što ne znamo ili ne želimo znati jest da u ovom trenutku u Demokratskoj Republici Kongo, kao i u nešto bližim nam Ukrajini i Siriji, razmjeri su razaranja i ljudskih žrtava neshvatljivi. Budući da ta zemlja za Zapad nema nikakvu stratešku važnost, ističe Jones, za oko 6 milijuna mrtvih u sukobima – nikoga nije briga. 

Fotograf Ken Schles u 1980-ima živio je u njujorškom East Villageu i dokumentirao heroinsku i, posljedično, epidemiju AIDS-a koja u to doba harala tom četvrti. Schles je više puta ono čemu je svjedočio opisivao kao “ratnu zonu”, a mnoge je fotografije snimio s prozora svog stana, što možda najbolje svjedoči o beznađu koje je u to doba bilo sveprisutno u toj četvrti. Više možete čitati na stranicama portala Dangerous Minds. 

Vratimo se ovdje na trenutak Leonardu Nimoyu i Zvjezdanim stazama. Leigh Williams, novinar koji za više medija prati teme koje se tiču znanosti, objavio je uistinu dirljiv članak o filozofskim korijenima, “duhu čuda i otkrića” i poslijeratnog entuzijazma koji je inspirirao seriju. “Spock i njegovi kolege iz Zvjezdanih staza”, piše Williams, “personificirali su tu poslijeratnu, svemiru okrenutu, ‘javnosektorsku’ iskru za avanturom, znatiželjom i amibicijom; ljudski poriv, duh pothvata (Enterprise), mogli biste reći, no ne u želji za profitom već zbog tih kvaliteta samih, dakle svega onoga što je izgubljeno tamo negdje u 1980-ima”.

Prošloga nas je tjedna napustio Vlada Divljan, osnivač VIS-a Idoli i jedan od ključnih glazbenika jugoslavenskog novog vala. Nažalost, niti jedan medij nije uspio objaviti tekst koji bi se iole analitički – bez patetike i nostalgije za vremenima koja se nikada neće vratiti – osvrnuo na njegovu karijeru i značaj za popularnu kulturu. 

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon gostovanja u emisiji Stvarnost prostora pretprošlog tjedna, o čemu smo pisali, Iva Marčetić je na Biltenu objavila iznimno potrebnu analizu domaćih stambenih politika od 1991. naovamo. “Nedavno zamrzavanje tečaja švicarskog franka, potom pojava Živog zida kao političkog aktera koji je sjeo na temu deložacija, kao i nešto ozbiljniji potezi u prvim godinama djelovanja udruge Franak (kolektivna tužba protiv banaka) konačno su u prvi plan političkog diskursa dovele predugo zanemarivano stambeno pitanje. Međutim, djelovanje navedenih aktera uglavnom je ograničilo raspravu na teške posljedice zaduživanja u stambenim kreditima, dok su temeljna pitanja stambene problematike izostala iz javnog diskursa”, piše Marčetić.

U petak, 13. veljače, obilježena je sedamdeseta obljetnica bombardiranja Dresdena. Taj se događaj ove godine obilježava na pozadini demonstracija koje antiimigracijski pokret Pegida posljednjih mjeseci organizira u tom gradu, a koji se širi i na druge njemačke gradove. “Od jeseni, napadi na strance porasli su za 130 posto”, ističe Danilo Starosta, stručnjak za radikalnu desnicu koji radi s drezdenskom grupom Kulturbüro Sachsen i upravo Pegidu krivi za “poticanje ‘otrovne atmosfere’ u gradu”. Guardianova Kate Connolly u reportaži iz Dresdena istražuje “pukotinu koja proteže gradom, s jednom polovicom za različitost, otvorenost i toleranciju i drugom koja je ustrašena, neprijateljski nastrojena prema strancima, čak i onima koji nisu iz Saske”.

David Carr, novinar i kolumnist New York Timesa, umro je nenadano, u redakciji. Karijeru je posvetio izvještavanju o medijima i kulturi, a u memoarima, naslovljenim The Night of the Gun: A Reporter Investigates the Darkest Story of His Life, His Own, iskreno je i neposredno iznio priču o vlastitom radu i životu, koji je bio i ostao obilježen ovisnošću o kokainu i alkoholu. O posvećenosti i strasti prema novinarskom poslu možda najbolje svjedoči činjenica da je iste večeri kad je umro moderirao okrugli stol posvećen dokumentarnom filmu Citizenfour u kojem su sudjelovali redateljica Laura Poitras, novinar Glenn Greenwald i, putem video-veze, sam Edward Snowden. Više čitajte ovdje. 

“Kad vaši gledatelji čuju riječ ‘reforma'”, veli Boris Jokić, “ono malo kose što im je ostalo na glavi diže se u zrak” i pogađa, čini se, točno u sridu. Prošlotjedno Otvoreno, točnije ono emitirano 10. veljače, bilo je posvećeno reformi obrazovnog sustava. Čini se kao da smo istu emisiju tijekom godina gledali već više puta. Želje, obećanja i namjere ostale su iste, jedino su se akteri ponešto mijenjali. O reformi su tog utorka raspravljali voditelj radne grupe za izradu Strategije znanosti i obrazovanja Neven Budak, voditelj Stručne skupine za reformu kurikuluma Boris Jokić, HRT-ova novinarka Sunčica Findak i Željko Stipić iz sindikata Preporod. Ostaje zaključiti da je sve čemu se možemo nadati jest da ćemo ih zajednički u studiju gledati opet. Samo ne ponovno neke izborne godine. 

“Inherent Vice briljantno prikazuje kako je neoliberalizam kooptirao kontrakulturu”, piše Stephen Maher u kritici posljednjega filma Paula Thomasa Andersona. Kao predložak za film poslužio je istoimeni roman Thomasa Pynchona iz 2009. godine, a njegovu adaptaciju Maher vidi kao “nadu u mogućnost drugačijeg filma”. A mogućnost drugačije filmske kritike na ovim prostorima, uz Velimira Grgića i Marka Mihalineca i njihov projekt Žuti titl, već neko vrijeme istražuje Goran Pećanac na svojem blogu Killing Time. Neopterećen akademizmom, distributerskim PR-om i diktatom aktualnog repertoara, Pećanac vlastito gledateljsko iskustvo prenosi neposredno, neuvijeno i isprepleteno s analiziranim filmskim materijalom. Njegovu kritiku filma Inherent Vice možete čitati ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

“[O]ni koji žele razgovarati o porezima moraju pročitati knjigu Thomasa Pikettyja ‘Kapital u 21. stoljeću’ (…) Ja sam čitao englesku verziju i to je knjiga koja je puno ozbiljnija od Marxovog ‘Kapitala’ koja je obična improvizacija”, odgovorio je Zoran Milanović na pitanje o svojim ljetnim čitateljskim navikama i još jednom ušao u legendu. Kako god bilo, svjedočimo nevjerojatnoj popularnosti ekonomske studije koja se proteže na 700-tinjak stranica. Zašto je tome tako u razgovorima sa ekonomistima pokušala je istražiti Heidi Moore u Guardianu. 

Jednostavno i direktno, stvari treba nazivati njihovim pravim imenima: “Gentrifikacija nije kulturni fenomen. Gentrifikacija je klasna ofenziva predvođena moćnim kapitalistima”. Mapiranjem klasnih, rasnih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih kontradikcija grada Washingtona, Gavin Mueller u tekstu Liberalism and Gentrification u Jacobinu upravo to i čini.

Jeste li znali da je svega jedan posto ulica u Zagrebu nazvano po ženama? “[To] predstavlja diskriminaciju koju treba ispraviti”, kaže Saša Šimpraga u intervjuu povodom inicijative da se zagrebačke ulice ponovno nazovu po antifašističkim heroinama Anki Butorac i Nadi Dimić objavljenom u prošlotjednom izdanju Novosti. 

“[O]sobni automobil je u međuvremenu postao ključnom potvrdom srednjoklasnog uspjeha. Kupljen na kredit, doduše, otplaćivan godinama; ali lijep, brz, aerodinamičan. Nezadrživi uspon nove srednje klase pratili smo tako, iz godine u godinu, na ulicama naših gradova: iako su joj američki auti uglavnom ostali izvan dohvata, ondje je svakodnevno paradirala u ništa lošijim Toyotama, Audijima i Volkswagenima. Tek tu i tamo, sve rjeđe, među blistavim dizajnerskim karoserijama promaknuo bi poneki stari, rasklimani Yugo: smiješan podsjetnik na godine naivnog socijalizma i skučenih mogućnosti”. Što nam samo pogled na situaciju u autoindustriji može reći o društvu kojem živimo čitajte u tekstu Borisa Postnikova Kružni tok tranzicije na Biltenu.

O “proturječjima potrošnje” piše Maša Grdešić na Mufu: “[A]utori se postavljaju u položaj izvan i iznad ljudi o kojima pišu, prisvajajući ulogu moralnih arbitara koji znaju kako treba živjeti, iskazujući zabrinutost, prezir i gađenje prema onima koje smatraju žrtvama konzumerizma, kao da sami nikada u životu nisu ušli u trgovinu kupiti WC papir ili pastu za zube”.

Posljednjih tjedana svjedočimo amplitudama u globalnoj histeriji uzorkovanoj lansiranjem novih Appleovih proizvoda: imali smo uspješno lansiranje no nakon odvajanja modula od bazne stanice umjesto sigurne orbite Cupertino, čini se, ima problem. I dok u domaćim medijima čitamo kako će Apple Watch zacijelo zdrobiti švicarsku urarsku industriju, oni strani sposobni su nam pokazati kako možemo – i to na stranicama istih novina – dobiti dva dijametralno suprotna mišljenja o istome fenomenu. 

The New York Times Magazine jedan je od rijetkih medija koji i dalje ima privrženost žanru foto-eseja. Naravno, da bi ga se doživjelo u punom sjaju mora ga se osjetiti ispod prstiju, u tiskanom formatu, no njegova elektronička verzija i dalje daje impresivan uvid u temu i poduzeto putovanje. Južnjačka gotika reportaža je fotografa Aleca Sotha i novinara Brada Zellara koja ponire duboko u svakodnevicu juga SAD-a. O pozadini priče koja stoji iza njihove južnjačke avanture možete čitati ovdje. 

Za kraj, jedna tužna vijest. Iz medijskog priopćenja lokalnog ogranka Federacije za istraživanje humane tekstoksike doznali smo da je Doktor Ostojić, cijenjeni litoterapeut koji nas zadužio svojim providnim savjetima u području buchschmertza, preuzeo poziciju potpredsjednika Komisije za promišljanje književnosti u Velikoj Britaniji. Što reći, osim ponoviti: Bon voyage, doktore! I mirno vam more!