Možda zato ovaj tekst pišem sporo i otežano; mučim se, ne ide mi. Svjesna sam važnosti pisanja o raširenosti mizoginije među mladima, o utjecaju interneta, društvenih medija i toksične manosfere na dječake i mladiće, ali se ujedno pribojavam sunovrata u bezdan moralizatorskog paničarenja nakon gledanja Adolescencea. Ne želim se nabacivati ispraznim analizama, ali isto tako ne želim pustiti da ovaj trenutak kolektivne zabrinutosti za mlade isklizne u zaborav. Uostalom, kako drugačije no emotivno pristupiti pisanju teksta o ovoj temi kada u učionici često čujem zaigrano, i nimalo kritičko, spominjanje Andrewa Tatea ili izjavu da su bijeli muškarci trenutno najugroženija društvena skupina, a ja nisam od onih koji se prave da takve izjave nisu čuli. 

Najglasniji pripadnici manosfere, online zajednice muškaraca koje ujedinjuje bijes i mržnja prema ženama i feminizmu, su inceli (involuntary celibate), muškarci koji za svoj “nevoljni celibat”, odnosno seksualni i ljubavni neuspjeh, krive upravo žene i posljedično, naravno, feminizam koji je ženama omogućio ravnopravnost i neovisnost o muškarcima. Inceli preziru činjenicu da su žene slobodne birati svoje partnere_ice te smatraju da je potrebno svijet i društvo vratiti na “pravi put” – u vrijeme kada su muškarci dominirali, a žene nisu imale pravo odlučivanja o sebi i svojim tijelima. 

Inceli su također duboko opterećeni idejama o biološkom determinizmu te smatraju da većinu žena privlači manji broj klasično privlačnih muškaraca (pravilo 80/20 spomenuto i u seriji) koje posprdno nazivaju Chadovima, a zbog kojih ženama nikada neće biti privlačni oni s uskim ramenima, tankim zapešćima i neatletskom građom. Pritom je znakovito da inceli, naravno, nisu u stanju razumjeti da su mehanizmi patrijarhata koji tisućama godina ženama nameću vrijednosti vezane za fizički izgled i seksualnu privlačnost isti mehanizmi zbog kojih se i oni osjećaju neprivlačnima. Umjesto da svoje nezadovoljstvo usmjere na patrijarhalne strukture, svoj užareni bijes i mržnju iskaljuju na ženama i djevojkama. Od 1980-ih naovamo brojni su slučajevi masovnih ubojstava koje su počinili upravo inceli, a manosfera ih glorificira.

Recentan je primjer širenja ovakvog incelovskog načina razmišljanja Nick Fuentes, američki radikalni desničar i nacionalist, koji je nakon Trumpove pobjede na izborima na X-u napisao “Tvoje tijelo, moj izbor”. Ova jeziva objava jasan je pokazatelj (do trenutka pisanja ovog teksta podijeljena je više od 35 tisuća puta) da se pripadnici manosfere odavno ne mogu smatrati internetskom marginom nego perfidno i opasno dominiraju javnim diskursom.

Najpoznatiji je pripadnik manosfere upravo spomenuti Andrew Tate, koji sebe ne smatra incelom nego pripadnikom druge vrste mrzitelja žena, pickup artistom, čija je misija dokazivanje svog statusa “alfa mužjaka” seksualnim osvajanjem koje pristanak ne priznaje kao opciju. Pripadnici manosfere toliko su opčinjeni Tateom i strahotama koje izjavljuje o djevojkama i ženama da ih čak ni optužbe za silovanje i trgovanje ljudima ne osujećuju u obožavanju Tatea; smjestili su mu, čula sam od nekih svojih učenika.

Tvorci Adolescencea, Stephen Graham i Jack Thorne (koautor slavne mini-serije This is England ’86 te njenih nastavaka ’88 i ’90 i recentne uspješnice Toxic Town), već su dugi niz godina garancija kvalitetnog televizijskog sadržaja u kojem se pažljivo i s izraženom sviješću za složenost društvenih nepravdi pristupa temama kao što su porast ubojstava među adolescentima u Ujedinjenom Kraljevstvu, rasizam, nefunkcioniranje obrazovnog, socijalnog i pravosudnog sustava, siromaštvo te životi obespravljenih i radničkih zajednica. 

Ne čudi, stoga, da su Graham i Thorne prepoznali splet ovakvih i brojnih drugih utjecaja pod koje padaju adolescenti na forumima i društvenim mrežama. Potaknuti zabrinjavajućim porastom ubojstava nožem čiji su počinitelji uglavnom dječaci i mladići, a žrtve najčešće djevojčice i žene, odlučili su javnosti ukazati na uzroke tog mizoginog nasilja kroz priču o trinaestogodišnjaku koji nožem ubije svoju školsku kolegicu. 

Ne pristajući na jednostrana, stereotipna ili senzacionalistička objašnjenja s kakvima se najčešće susrećemo kada se u medijima ili javnosti govori o mladima i nasilju, Graham je na početku rada na seriji postavio dva važna uvjeta za njenu okosnicu. Prvi je bio taj da se mora baviti porastom ubojstava nožem među mladima u Ujedinjenom Kraljevstvu, a drugi da obitelj ubojice mora biti prikazana kao sasvim obična, radnička obitelj u kojoj se roditelji uzajamno vole i poštuju, vole svoju djecu i trude se osigurati im dobar život te je inzistirao na tome da se obitelj ne prikaže kao da su na neposredan način upravo oni uzrokovali počinjeni zločin. 

Tako postavljena tematska okosnica serije i tako strukturirana obiteljska dinamika u njoj dodatno usložnjavaju čitavu problematiku jer se upravo roditelje ubojica, ili njihovu najbližu zajednicu, najčešće proglašava najizravnijim krivcima za bilo kakva nasilna ili ubilačka ponašanja, a perfidni se utjecaj muškaraca koji po forumima šire svoju mizoginu ideologiju te svoje istomišljenike potiču na silovanja, ubojstva i samoubojstva prečesto zanemaruje ili pak potpuno ignorira. 

Adolescence u četiri jednosatne epizode prikazuje slučaj trinaestogodišnjeg dječaka Jamieja Millera (tumači ga sjajni naturščik Owen Cooper) toliko duboko pod utjecajem toksične i mizogine manosfere da nožem ubija svoju školsku kolegicu, Katie. Zato što je odbila izaći s njim na spoj, saznat ćemo u trećoj epizodi. Svaka je epizoda detaljni presjek jednog potpuno pogubljenog sustava koji se koprca pod teretom posljedica ovakvog zločina. Epizode su režirane u jednom kadru, što je pod paskom redatelja Philipa Barantinija zahtijevalo minuciozno koreografirane sekvence, te prate događaje koji se zbivaju tijekom četiri različita dana u razdoblju od 13 mjeseci. 

Prva je epizoda utoliko dramaturški zanimljiva jer gledatelje spretnom režijom prvo navodi na pomišljanje da oružana policijska jedinica upada u kuću Millerovih kako bi uhitila oca Eddieja (kojeg tumači Graham), a ne dječaka. Nakon prvotnog šoka koji u nama izaziva Jamiejevo uhićenje, naviknuti na prvoloptaško plasiranje krivice na roditelje, ne prestajemo se pitati o očevoj izravnoj ili neizravnoj upletenosti u zločin. Svaku će sumnju u očevu umiješanost odagnati tek gledanje CCTV snimke ubojstva, a kasnije i uvid u obiteljsku dinamiku Millera kada Jamie ispriča psihologinji da je njegov otac sasvim običan i pomalo tradicionalan, ali nikada nasilan muškarac. U tom će razgovoru na površinu izbiti i Jamiejeve ideje o očevoj, ali i njegovoj vlastitoj muškosti te duboko ukorijenjeni prijezir i mržnja koje gaji prema ženama i djevojkama.

Tijekom te prve epizode iznimno su napeti i emotivni upravo prizori između oca i sina; Graham sjajno tumači lik oca izbezumljenog situacijom u kojoj se našao i koji se trudi balansirati između apsolutnog povjerenja u nedužnost svog sina i nepovjerenja u policiju i pravosuđe. Kamera se često u prvoj epizodi zadržava u krupnom planu Grahamovog lica na kojem se očitava sva sila emocija koje on pokušava zadržati u sebi i ne pokazati ih pred sinom ili policijom kao znak slabosti ili straha pred situacijom u kojoj su se našli.

Ovakvo je kontrolirano (ne)pokazivanje emocija, naravno, razumljivo, ali u seriji koja problematizira toksičnu muškost i njene reprezentacije, takvo kadriranje nije slučajno. Kamera se na sličan način zadržava i na Jamieju, ali osim straha na njegovom se licu ukazuje i prijezir, napose prema medicinskoj sestri i detektivki, a u trećoj epizodi prema psihologinji.  

Nadalje, reprezentacija se muškosti dodatno problematizira u odnosima očeva i sinova utoliko što i Eddie Miller i detektiv Bascombe (Ashley Walters), čiji sin tinejdžer pohađa Jamiejevu školu, predstavljaju tradicionalne muške figure koje su naučene ne pokazivati svoje emocije i slabosti, rade tradicionalno “muževne” poslove (jedan je vodoinstalater a drugi detektiv) te se kao očevi ne snalaze sa zahtjevima koje pred njih postavlja odrastanje njihovih sinova adolescenata u digitalnom dobu. I Jamie i Adam Bascombe (Amari Bacchus) često su predmet poruge i vršnjačkog nasilja u školi, što se na razini škole, čije (ne)funkcioniranje promatramo u drugoj epizodi, nikako ne rješava. 

Kada u drugoj epizodi istražitelji dođu u Jamiejevu i Katienu školu ispitati njihove kolege i nastavnike, osupnuti su potpunim kaosom koji ondje vlada. Nastavnici jedva kontroliraju razuzdanu djecu koja se ne libe javno, pred cijelim razredom pa i policijom, verbalno maltretirati pojedine učenike. U učionicama vlada nemir, ali i potpuno beznađe jer je nastavničko osoblje uglavnom diglo ruke od čitavog sustava koji nije u stanju ponuditi dubinsko rješenje za bolji rad i suživot s adolescentima. Nastavnička se uloga svela na viku i dernjavu u nastojanju da se uvede disciplina i postigne koliko-toliko radna atmosfera, a podučavanje se svodi na puštanje video snimki koje učenike uglavnom uspavljuju, čime se jedva postiže relativni mir u mahnitim učionicama. 

Pomahnitala školska atmosfera dodatno se postiže pomno koreografiranim sekvencama koje se brzo izmjenjuju i specifičnim režijskim postupcima poput neprestanog kretanja kamere koja prati istražitelje po školi dok se kreću školskim hodnicima, ulaze u učionice, smiruju učenike, slušaju dernjavu, provode intervjue, svjedoče evakuacijskoj vježbi, a zatim i tučnjavi između Katiene prijateljice i Jamiejevog prijatelja. Taj se kaos pojačava i frenetičnom glazbenom podlogom koja nas dovodi do ruba tjeskobne napetosti i nevjerice da je ono što se pred nama odvija svakodnevica nastavnika_ca i učenika u jednoj školi.

Škola tako postaje mjesto na kojem se razotkriva međugeneracijsko nerazumijevanje i potpuna neupućenost odraslih u online svijet manosfere kojem su mladi izloženi. Odrasli tapkaju u mraku dok tragaju za motivom ubojstva, a saznaju ga tek uz pomoć Adama Bascombea koji svom ocu dešifrira emojije na Jamiejevim objavama na Instagramu, što policiju napokon, uz pronalazak noža kod Jamiejeva prijatelja, dovodi do zaključenja istrage. Emojiji koje adolescenti_ce pišu jedni drugima po objavama razotkrivaju toksičan online svijet koji odrasli u seriji nisu u stanju niti zamisliti, kamoli razumjeti, te postaju još jedan dokaz dubokog međugeneracijskog jaza i potpune nepripremljenosti odraslih na sadržaje kojima su mladi izloženi na društvenim mrežama, dok prividno sigurni sjede u svojim dječjim sobama. 

U trećoj je epizodi kamera smirenija i nema brzih izmjena sekvenci nego se napetost postiže iznimno jezivim i neugodnim dijalogom između Jamieja i psihologinje koja je zadužena za procjenu njegova mentalnog stanja prije suđenja. U tom se razgovoru polako razotkriva koliko je manosfera oblikovala Jamiejev pogled na djevojke i žene. 

Svoju duboko usađenu mržnju prema ženama Jamie usmjerava i prema psihologinji; izruguje se njenoj zabrinutosti i zabavljen je strahom koji ona osjeća pred njim i njegovom mržnjom. Ni ta epizoda ne bježi od prikazivanja apsolutne nemoći koju osjećaju svi koji se nose s posljedicama ubojstva; svi sustavi potpuno zakazuju i nisu u stanju nositi se s tolikom mržnjom. Na kraju epizode psihologinja sjedi i plače pogođena Jamiejem i onime što je izgovorio, što nas navodi na zastrašujuću pomisao – ako se ni ona, psihologinja, ne može nositi s posljedicama mizogine ideologije i manosfere, kako da se nosimo mi.

Dok sam odrastala moj je tata često znao ponavljati rečenicu kojom je meni nastojao ponuditi magično objašnjenje za svaki neshvatljivi postupak mojih tinejdžerskih vršnjaka, ali i mene sâme. “Djeca su slika i prilika svojih roditelja”, govorio bi mi cijelo djetinjstvo ozbiljnim i dramatičnim glasom, poentiravši tom rečenicom svoje shvaćanje ljudi i društva u cjelini; da smo osuđeni na slijepo ponavljanje obrazaca koje smo učili od svojih roditelja i skrbnika te da izvan te strukture postoji vrlo malo toga što može utjecati na srž onoga što zapravo jesmo – slike i prilike svojih roditelja. 

Upravo mi je ta rečenica neprekidno odzvanjala u glavi dok sam gledala zadnju epizodu serije baš zato što se u njoj, kao i u čitavoj seriji, prokazuje uzaludnost ideje o roditeljima i obitelji kao bastionu odgoja i utjecaja na mlade danas. Tada, kasnih 90-ih, nije bilo foruma, Reddita, TikToka i interneta kakvog ga poznajemo danas te je bilo mnogo lakše sve breme odgoja svaljivati upravo na roditelje i obiteljsku zajednicu.

Razumijem da je mnogima lakše zabijati glavu u pijesak i praviti se da djeca i mladi u Hrvatskoj nisu izloženi ideologiji koja slavi i zagovara nasilje nad ženama i djevojčicama, ali dovoljno je izložiti se sadržajima na internetu i društvenim mrežama ili saslušati djecu kada s vama iskreno i bez zadrški razgovaraju kako bi nam se ta fantazija o online sigurnosti naše djece rasplinula. Dovoljno vam je provesti 45 minuta na satu s djecom i bit će vam jasno.

Tinejdžeri utjehu i razumijevanje rijetko kada traže u roditeljima; naprotiv, obraćaju se svojim vršnjacima koji su jednako nesigurni i usamljeni kao oni sâmi, a razumijevanje i osobu koja će ih bez osude i prodika saslušati najčešće traže i pronalaze u anonimnosti interneta i društvenih mreža. No ondje pronalaze likove poput Andrewa Tatea i njemu sličnih silovatelja i trgovaca ljudima koji mrze žene i feminizam, ali zato na društvenim mrežama imaju neograničen i necenzuriran pristup djeci i mladima među kojima šire svoju mizoginu ideologiju. Upakirana u hvalisanje uspjehom koje podrazumijeva samo posjedovanje – novca, auta i žena, ta se ideologija mladima čini puno zanimljivijom od svega što im nude roditelji ili nastavnici.

U zadnjem sam prizoru serije, kada lik Stephena Grahama sjedi u sobi svog sina ubojice i nezadrživo jeca nad njegovim postupcima i nepovratnim posljedicama tog čina za čitavu obitelj, prepoznala i natruhe svog očaja i nemoći pred sustavom i društvom koje je potpuno nemoćno pred užasima manosfere. Plakala sam nebrojeno puta tijekom te epizode jer znam da nije dovoljno samo stati i saslušati što mi djeca govore, nije dovoljno imati snage u učionici opetovano objašnjavati mladima sve užase manosfere, jer snage nemamo uvijek, a nemoći imamo i previše.

Nemam odgovor na ovo, niti rješenje, osim možda poziva da se kolektivno zapitamo što poručujemo mladima time što smo dozvolili da im silovatelji poput Tatea ili inceli masovni ubojice postanu heroji. Zar je tako teško priznati da aktivno stvaramo društvo kojem nije problem mrziti i prezirati žene i djevojke? Zar to zaista ne vidite?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.