Središnja tema ovogodišnjeg izdanja je Anatomija prijateljstva, a sudionici_e festivala će se kroz različite discipline baviti “pitanjima koja istražuju od čega je sazdano prijateljstvo onkraj njegove rječničke definicije kao osnove odnosa između ljudi temeljeno na poštovanju, povjerenju i ljubavi”, istaknuto je u najavi.

Festival će 19. listopada u 19 sati u Galeriji Događanja, kao i proteklih godina, otvoriti umjetnice i umjetnici radovima u mediju u kojemu se predstavljaju prvi puta. To su Aida Bagić, Jelena Martinović, Leo Grganić, Vasja Irma Ivković, Maja Perak, Anica Mazura, Luči Plosnić i Tomislav Šilipetar.

Kao i prošle godine, predstavljamo i izložbu “drugih”, autorske radove onih koji već suvereno vladajunekim medijskim i žanrovskim područjem čiju ćemo izložbu otvoriti dan kasnije, 20. listopada u Galeriji na katu (KIC).

Izvedbeni segment programa otvorit će Kako izmjeriti uloženu skrb i njezinu optimalnu količinu?, performans Vasje Irme Ivković i Maje Perak koji će se odvijati tijekom četiri dana festivala kao studija slučaja na temu erozije prijateljstva i solidarnosti kroz obezvrjeđivanje zajednički provedenog vremena. Nakon toga slijedi participativni performans Jelene Martinović Prije nego me upoznaš i participativna instalacija Jadrana Kale Krajolici prijateljstva (o suhozidnim poljskim skloništima) te govorni performans Josipa Pina Ivančića i Manifestacije na daljinu Lea Beslaća, cjelovečernji komad muzike za prijatelje koji su otišli.

U diskurzivnom programu Festivala prvih imamo Karmen Ratković s predavanjem i razgovorom naslovljenim Što je to između prijatelja/ica? O blizini, razlici i odnosu, dok ćemo u sklopu promocije znanstveno-stručnog zbornika radova posvećenog Tomi Vinščaku ugostiti Tibora Komara i Marijnu Belaj, uz moderaturu Zdravka Popovića. Jadran Kale predstavit će već spomenutu instalaciju, a razgovor s ovogodišnjim umjetnicama i umjetnicima moderirat će Josipa Bubaš. Tu je i promocija knjige Stanislava Habjana Prijatelj Stanislav, Dijalozi 2014.-2024., kao i razgovor o seriji performansa Željka Zorice Šiša Die Freundschaften (2010.-2013.) u kojem sudjeluju Marina Protrka Štimec, Agata Juniku i Karla Horvat Crnogaj te moderator Zdravko Popović.

Kroz radionicu kreativnog i refleksivnog pisanja Pišem tebi pišem sebi – koju vodi pjesnikinja Aida Bagić – publika će kratkim pisanim poticajima, prisjećanjima i razgovorima u subotu, 24. listopada od 11 do 13 sati istraživati geste kojima se prijateljstvo uspostavlja, održava i pamti.

Izložba u Galeriji Događanja otvorena je do 24. listopada, a  izložba u Galeriji na katu do 30. listopada. Ulaz na sve programe je besplatan, a prijave za radionicu primaju se e-mailom na: festivalprvih@gmail.com. 

Više detalja pronađite ovdje.

Stvari koje ne mogu reći o stvarima predstava je, odnosno predavanje tijekom kojeg publiku “glumac Jerko Marčić vodi na svojevrsno emocionalno putovanje kroz različite razine našeg odnosa prema konkretnim stvarima i predmetima”, stoji u najavi. Predstava nastoji odgovoriti na pitanja što se sve može pronaći u sasvim običnoj stvari.

“Kroz osobnu priču, filozofska promišljanja i neobično istraživanje starog autića koji je naslijedio od svojega oca počinju se otkrivati nova značenja svakodnevnih stvari, njihova sposobnost da u sebi nose mnogo više nego što je moguće vidjeti na prvi pogled”, istaknuto je o predstavi.

Dramaturgiju i tekst predstave potpisuje redateljica Nina Marković Ramšak, a dramaturgiju pokreta Ana Dubljević. Za scenografiju je zadužena Katarina Prislan, a oblikovanje svjetla Bor Ravbar.

Ulaznica za predstavu se ne naplaćuje, no po završetku izvedbe moguće je ostaviti donaciju po vlastitom izboru.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Deset mjeseci nakon, Gabrijelova je predstava vidjela puta, a vidjet će i još! Povodom skorašnjeg gostovanja na riječkom ZOOM+IGRALKE Festivalu razgovarala sam s kazališnim putnikom Gabrijelom o tome kako je došao do priče Davida Reimera, o mogućnostima dokumentarnog kazališta, rodu i društvenim normama te iskustvu studiranja i rada između Ljubljane, Zagreba i Sarajeva. 

Predstava je nastala prema istinitoj priči Davida Reimera i bavi se pitanjima društvenog roda, rodnog identiteta i nasilja nad nenormativnim tijelima. Kroz njegovu priču propituješ pritiske koje društvo i norme nameću unutar binarne matrice muškosti i ženskosti. Kako si došao do te priče i što te privuklo baš toj temi? 

Na prijemnom ispitu za režiju morali smo predložiti kakav projekt želimo razvijati. Ja sam znao da me zanimaju teme roda i rodnih uloga, društvenih očekivanja u vezi s njima, te način na koji se to onda internalizira u pojedincu, da on/ona počinje živjeti kao “rob” tih normi i očekivanja. Primarna ideja bila je da radim Orlanda Virginije Woolf. U tom romanu, koji je napisan u formi biografije, pratimo život mladog plemića Orlanda koji živi od 16. stoljeća pa sve do vremena kada Virginia Woolf piše. On čudesno ne stari te se magično jednog dana probudi kao žena. 

Woolf se vrlo humoristično poigrava s očekivanjima društva i načinom na koji Orlando percipira ta očekivanja, pogotovo u odnosu na svoju prošlost dok je živio_la u drugom spolu. Također se poigrava i s normama književnosti subvertirajući pravila po kojima bi se trebala pisati biografija. Sama ta tema i strategije koje upotrebljava bile su mi iznimno uzbudljive dok sam čitao roman i htio sam napraviti nešto takvo u kazalištu.

No, u trenutku kada sam pokušao prevesti roman u kazališni jezik, konstantno sam nailazio na unutrašnji otpor. Nisam znao kako da mu pristupim, a i osjećao sam da teme koje naslovljava Woolf u današnjem kontekstu nisu više toliko subverzivne te da su feminizam i kvir studiji otišli mnogo dalje od toga, stoga sam krenuo dalje istraživati. 

Ivica Buljan mi je preporučio autobiografiju interspolne osobe koju je Michel Foucault pronašao i objavio 80-ih godina prošlog stoljeća. Knjiga se zove Herculine Barbin zvana Alexina B. U pogovoru te knjige u jednoj je fusnoti spomenuta Davidova priča. Ta me rečenica zaintrigirala i krenuo sam istraživati tu priču i potom se otvorila Pandorina kutija. Ono što me privuklo toj priči je njena aktualnost i možda, prije svega, dokumentarnost – priča se zaista dogodila i to joj je davalo težinu. 

Govori o dječaku koji je kao beba doživio nesreću i ostao bez penisa, te su se roditelji nakon toga odlučili odgajati ga kao djevojčicu, misleći da će tako biti sretniji i imati bolji život. Iako Davidova priča nije niti trans niti interspolna priča, ona se dotiče tih zajednica – prije svega kroz prizmu medicinskog sustava koji pokušava tretirati nenormativna tijela i svesti ih u binarnu matricu. Iako dodirne točke postoje, ono što mi je bila želja ovom predstavom predstaviti publici jest priča jednog čovjeka kojemu sistem nije dozvoljavao da se izrazi glede svojega identiteta i gdje su drugi donosili odluke umjesto njega “za njegovo dobro”. 

U predstavi je Davidovo tijelo mjesto na kojem se susreću medicinska intervencija, roditeljska odluka i društvena norma. Kako si scenski prikazao taj ”sukob” oko tijela i tko po tebi u toj priči zapravo ima moć nad Davidovim tijelom?

Pokušat ću odgovoriti bez previše spojlanja predstave haha. Glavna odluka je to da do samog kraja predstave mi nikada ne čujemo Davidove riječi – svi govore umjesto njega, kao što se je to zapravo i događalo u njegovom životu. Kada se tijelu oduzme moć govora, tijelo pronalazi druge načine da se izrazi, tijelo se počinje buniti.

David je živio u vremenu kada kvir vokabular kakvim ga danas znamo i govorimo, nije postojao – postojalo je tradicionalno shvaćanje da postoje muškarac i žena, odnosno ono što je “normalno” i sva ona tijela i seksualnosti koja su bila “nenormalna” jer su izlazila iz heteronormativne matrice. On nije imao mogućnost artikulirati se jer jednostavno nije imao kako. 

Znao je da nešto ne štima, ali nije pronalazio riječi da to opiše, ali zato je tijelo reagiralo tako što je oponašalo izgled i ponašanje njegovog brata blizanca ili se pokušalo opirati normama koje su mu bile nametane kao djevojčici.

U jednom dijelu predstave on govori: Što bi se dogodilo da me moji roditelji i dr. Money ne bi silili da se ponašam kao djevojčica i da ne bi imali sliku o tome što je ”prirodno” za djevojčicu? Što bi se dogodilo da živim s operiranim međunožjem, ali da su mi dopustili da se ponašam kako sam htio? Bi li to promijenilo kategoriju ”djevojčice” u koju su me silili? Bi li bio sretan kao vlastita verzija djevojčice? Bih li mogao biti osoba koja je kastrirana, urinira stojeći, koju privlače žene i koja se unatoč vanjskim spolnim oznakama ponaša “nedjevojačko”?

Kako se Ja, David pozicionira u raspravama u rodu? Je li ti bilo važno da predstava bude i politički čitljiva ili si prvenstveno htio ispričati ljudsku priču? 

Kad radim predstavu pokušavam da priča ide onkraj same priče o kojoj govori – da otvara šire teme kako bi se većina nas mogla poistovjetiti s tom temom. To je po meni snaga umjetnosti – da nas povezuje i tjera da razumijemo i da se identificiramo s problemima ljudi koji nas inače ne bi zanimali. U zadnjem dijelu predstave mijenjamo diskurz i odlazimo više u sociološki/filozofski/akademski način govora otvarajući pitanja teorije roda. To nam se činilo jako važno jer je često Davidova priča temelj za ideološki sukob nature vs. nurture kad se govori o rodu – odnosno je li rod nešto što je inherentno genetski i ne može se mijenjati ili je to društveni konstrukt.

Dr. Money, liječnik koji se bavio njegovim slučajem, priču je naginjao ka tezi da je rod socijalni konstrukt i time pokušavao dokazati svoje teorije, dok se Davidova biografija, koju je napisao John Colapinto, više naslanja na tezu da je rod prirodno dan i da društvo ne može utjecati na osjećaj roda. Mi smo se htjeli izdići iznad te dualnosti, te smo zato promijenili diskurz u zadnjem dijelu, i referirajući se na Judith Butler i Anne Fausto-Sterling, krenuli kritizirati upravo binarnost koja priču zatvara u dva kruta stupa gdje ne postoji prostor za poroznost.

Predstava je gostovala po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, potegnula je čak i do Rumunjske. Jesi li primijetio razlike u reakcijama? Ima li neka reakcija, komentar ili situacija iz publike koja ti je posebno ostala u sjećanju?

Ono što mi je fascinantno promatrati kod publike, a to mi se čini da je kod svih gostovanja više-manje jednako, jest koliku moć dokumentarizam ima u kazalištu. Od samog početka predstave vrlo smo transparentni – glumci ne igraju likove, već pripovijedaju priču, ne gradimo fiktivan svijet, već kroz činjenice govorimo o Davidovom životu. Iako je to sve dokumentarni materijal, on je na neki način uronjen u kazališni jezik posredovan glumcima koji nisu prošli kroz tu sudbinu, što dovodi do svojevrsne distance od izvorne priče, samom činjenicom da nije posredovano osobom kojoj se to dogodilo.

No, u zadnjem dijelu predstave konačno vidimo Davida na snimci što u potpunosti ukida distancu i daje predstavi dodatnu moć. Mnogo ljudi mi je nakon predstave reklo da ih taj trenutak intenzivno pogađa. Uz to, o brojnim detaljima govorimo vrlo eksplicitno i pokazujemo slike, što kod publike izaziva visceralne osjećaje. 

Imali smo situaciju u Rumunjskoj gdje smo predstavu morali zaustaviti jer je jednoj curi pozlilo od sadržaja predstave. To je nešto što nas je sve u ekipi pogodilo. Iako je to bio izoliran slučaj, još od prvih izvođenja s publikom, iznova nas iznenađuju reakcije publike pogođene Davidovim životom.

Kad si toliko dugo u materijalu kao što smo mi bili, polako se navikavaš na sadržaj predstave, počinješ više razmišljati o kazališnim sredstvima i na koji način ona prenose informaciju publici, pa pomalo zaboraviš koliko je ta priča intenzivna. A onda dođe publika koja se prvi put suočava s tom pričom i reagira jednako kao što smo mi reagirali kad smo prvi put pročitali tu priču. Bilo je i situacija kada su ljudi iz trans zajednice dolazili poslije predstave i govorili da su se osjetili slušano, kao i aktivisti koji su nam davali konstruktivne kritike da određeni vokabular promijenimo.

Otišao si iz Pule studirati režiju u Sarajevo, pa iz Sarajeva u Ljubljanu. Što ti je studij u tim različitim sredinama dao za tvoj “redateljski potpis” i kako bi opisao razliku između atmosfere i metoda rada na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i na AGRFT‑u?

Za Sarajevo bih rekao da me naučilo skromnosti i zahvalnosti, a možda prije svega kako se nositi s egom. Sarajevska akademija je klasičnija škola nego što je ljubljanska, a uz kazalište, na odsjeku za režiju uči se i film. Mene je to jako frustriralo dok sam studirao jer sam znao da se želim baviti kazalištem i onda sam semestre gdje je prevladavao film doživljavao kao “gubljenje vremena”. Veću slobodu za eksperimentiranjem dobili smo tek na četvrtoj godini, a tada sam ujedno i asistirao Tomiju Janežiču koji je radio predstavu u SARTR-u (Sarajevski ratni teatar), što mi je otvorilo nove spoznaje o kazalištu i proširilo kazališni vokabular. 

Na AGRFT sam došao kao odrasla osoba, za razliku od Sarajeva gdje sam otišao s jedva napunjenih 20 godina. Mislim da se ta razlika u godinama dosta odrazila na moj odnos prema tim dvjema školama. Kad si mlađi, buntovan si i profesore doživljavaš kao nekoga tko te osobno napada (što nije isključeno da se događa na akademijama, ali u mom slučaju u Sarajevu toga nije bilo) i nekako kroz školu prolaziš s buntom. AGRFT sam upisao s 29 godina, bio sam više manje formirana osoba i razgovor s profesorima se vodio na jednoj potpuno drugoj razini – bilo je mnogo više slušanja, dijaloga, razvijao se odnos i učilo se iz njega. 

Uz sve to, ljubljanska akademija je, usudio bih se reći, najotvorenija i najeksperimentalnija od svih ostalih na prostorima bivše Jugoslavije. To joj je naravno donijela povijest vrhunskih režisera i glumaca, koji su onda bili i profesori, ali isto tako i državni sistem koji je ulagao u kazalište i akademiju. Studiranje tamo bilo je fokusirano ponajviše na praksu (svaki smo tjedan morali izrežirati mini predstavu) te na uočavanje i razumijevanje manirizama koje smo usvojili gledajući kazalište i pokušaj oslobađanja od njih kako bismo razvili svoj specifičan stil. 

Tijekom i nakon studija asistirao si brojnim redateljicama i redateljima na profesionalnim predstavama (Pjer Žalica, Tomi Janežič, Mirjana Medojević, Ivan Popovski, Dora Ruždjak Podolski, Ivica Buljan, Lenka Udovički). Što si od njih ponio kao najvažnije za svoj rad i kako ti je to iskustvo pomoglo u formiranju vlastitog stila?

Sve navedene i svi navedeni imaju veoma različite stilove i pristupe radu, kao što i zahtijevaju različiti angažman kod svojih asistenata, nečija poetika je bliža tvojoj, neka nije… Od svakoga uzmeš nešto što misliš da je potrebno za tvoj rad ili ti asistencija pomogne da artikuliraš stvari koje prije nisi znao artikulirati.

Ponajviše me naučilo što ne želim raditi – time ne želim reći da je ono što su oni radili bilo loše, već nije nešto što mene zanima (jer svatko ima legitimitet da radi kako i što želi, dok poštuje suradnike s kojima radi). Uz sve to, asistiranje mi je dalo da upoznam ansambl i vidim kako profesionalne institucije funkcioniraju, te da se također opredijelim u odnosu na njih. 

Ovdje bih izdvojio Tomija Janežiča koji je zaista bio formativan za moj rad i koji je promijenio paradigmu načina na koji promišljam kazalište. On pokušava raditi na način da polazi iz pozicije gledatelja – na koji način on_a promatra scenu i koje asocijacije scena otvara u glavama gledatelja. Naša mašta je toliko moćna, tako da nije potrebno sve ilustrirati/reprezentirati na sceni – dovoljno je par elemenata ili određeni kontekst da naša mašta krene dopunjavati “rupe” koje se namjerno ne pokazuju.

U tom smislu, kazalište se zaista događa u glavama gledatelja, a ne na pozornici i to je ono što mi je fascinantno i što pokušavam razvijati u svom radu. Naravno, nikada ne možemo stopostotno znati o čemu gledatelji razmišljaju i koje im sve asocijacije predstava otvara, ali kao autori, možemo blago navigirati taj asocijativni put, a istovremeno puštati dovoljno prostora gledatelju da sam_a stvori svoju sliku o tome što se dešava na sceni. 

Živiš i radiš između Zagreba i Ljubljane, kako ti ta “dualnost redatelja” utječe na rad? Osjećaš li se više kao dio hrvatske, slovenske ili šire regionalne scene?

Ja se osjećam kao ja, neovisno o tome gdje radim – pokušavam pronaći sugovornike s kojima se kazališno razumijem te inspirativne ljude s kojima želim raditi i to mi je jedini cilj. Ono što osjećam jest da sam više takvih sugovornika pronašao u Sloveniji, što ne znači da takvih ljudi nema u Hrvatskoj – to je jednostavno bio prirodni put jer sam u Ljubljani završio školu, a preko nje ostvario mnogo više poznanstava, suradnji i profesionalnih veza. Trenutno mi jako odgovara da sjedim na dvije stolice i da pokušavam raditi što više u obje zemlje, iako osjećam i želju da bih se htio stacionirati negdje.

Što slijedi nakon Ja, David?

David mi je otvorio jako puno prilika. Gostovanjem u Rumunjskoj dobio sam tri režije u tri grada i u sljedećoj godini plan je da u Oradei napravim predstavu inspiriranu dramom Michela Marca Boucharda i istoimenim filmom Xaviera Dolana Tom na farmi. Druga predstava u Rumunjskoj bit će u Craiovi, gdje smo bili s predstavom na TNT festivalu i tamo sam predložio da radim Your Love is King Espija Tomičića.

U Ljubljani krajem godine radim soloperformans naziva Heat me up! koji će se baviti temom ljubavi kroz iskustvo dejtanja preko Grindra, a time bih otvarao širu temu ljubavi unutar konzumerističkog/kapitalističkog svijeta gdje se tijelo sve više komodificira i daje na prodaju drugim korisnicima aplikacije. Predstava nastaje u koprodukciji Zavoda Maske i Domina, tako da bi krajem iduće godine trebala biti premijera i u Zagrebu.

Plan je da radim i predstavu na Brijunima s kazalištem Ulysses, u koprodukciji s beogradskim Hartefaktom. Tamo bismo radili dokumentarnu predstavu inspiriranu stvarnim događajem u Velikoj Britaniji kada je u 80-ima tijekom štrajkova jedna LGBT skupina skupljala novac za pomoć rudarima, koji su im se odužili tako što su ih došli podržati na London Pride 1985. godine. Predstava je inspirirana i filmom na tu temu, zove se Pride (2014) i zaista ga preporučujem svima. 

Predstava u Rijeci gostuje u sklopu ZOOM+IGRALKE Festivala koji okuplja publiku naviknutu na suvremene, često eksperimentalne i društveno angažirane forme. Što očekuješ od riječke publike?

Od publike očekujem da se prepusti predstavi i nadam se da će uživati te nakon predstave ostati u blizini Filodrammatice da porazgovaramo o dojmovima.

Prva na rasporedu je predstava Ritual Gledališča Ane Monro iz Slovenije koja će se izvesti 23. rujna s početkom u 18:30 na gradskoj Tržnici (pored fontane). Dva dana kasnije, 25. rujna, u sklopu PUF OFF-a, predstavit će se Notizen, izvedba nastala u suradnji s Udrugom gluhih i nagluhih Istra i Signedance Teatra na pulskoj Rivi.

“Ritual je istraživačka predstava fizičkog kazališta koja u bučnom javnom prostoru, gdje se nastup često mjeri snagom zvuka, istražuje moć jedva čujnog. Publiku ne privlači glasnoćom, već tišinom. Izvođači svojom fizičkom prisutnošću, geometrijom pokreta i precizno odmjerenim tišinama pozivaju gledatelje da se pridruže događanju; više nesvjesno, odnosno tjelesno, nego racionalno.

Postupno se među njima uspostavlja krhka, živa zajednica – zajednički ritam koji ne nadjačava ulicu, već je na trenutak preoblikuje. Predstava proizlazi iz dugogodišnjeg iskustva Gledališta Ane Monro u radu s publikom te povezuje pristupe fizičkog kazališta, neutralne maske i istraživanja glasa”, istaknuto je u najavi.

Notizen / The News predstava je koja se odvija u javnom prostoru, a njome se ujedno obilježava Međunarodni tjedan gluhih (od 21. do 26. rujna). Kako piše u najavi, u predstavi se likovi kreću “kroz svijet zasićen informacijama: naslovi bljeskaju, šapat se pojačava, a geste se ponavljaju poput odjeka. Spoj znakovnih jezika, plesa i kazališta Signdance Teatra daje toj turbulenciji fizički puls – jezik jasnoće, otpora i povezivanja”.

Glazbeni segment predstave, Transmitter Performance, pod vodstvom skladateljice Angeline Schwammerlin nastao je u zajedničkom stvaranju i oblikovan je dugogodišnjom suradnjom s redateljem Davidom Bowerom. Scenski dojam predstave proizlazi iz suradnje sa slovenskom lutkaricom Barbarom Bulatović.

Više detalja o predstavama pronađite na društvenim mrežama organizatora.

O knjizi je za portal Plesna scena pisala Jasmina Fučkan: “Polazeći od pitanja kako izvedbene umjetnosti – poglavito postdramske kazališne i plesne izvedbe – proizvode, prenose i organiziraju emocionalna i afektivna iskustva te na koji način gledatelj sudjeluje u izvedbi tjelesno, senzorno i afektivno, autorica otvara nove ulaze u područje teatrološke prakse pisanja.

Ključan fokus njezine interpretacije jest senzorijalno područje emocionalnog i kognitivnog iskustva, dakle doživljaja i k tome osobito onih koji afirmiraju rubna pitanja i omekšavaju granice i propusnost između privatnog i javnog, svakodnevnog i umjetničkog.”

Predstavljanje je zamišljeno u dva dijela. Prvi će imati izvedbeni karakter i oslanjati se na postupke iz predstave Lucije Klarić Zadnji voz, dok će drugi biti posvećen razgovoru o knjizi u kojem sudjeluju Jelena Marković, Sanea Mihaljević i Jasna Žmak. Umjesto tradicionalno moderirane promocije, sudionice će iz vlastitih pozicija i iskustava čitanja otvarati teme i pitanja za zajedničku raspravu.

Na promociji bit će osiguran prijevod na hrvatski znakovni jezik s Nives Gotovac i Nadijom Svetić Lovreković.

Više detalja pronađite ovdje.

Publiku očekuje spoj kazališta, radiofonije i glazbe, uz dvije predstave u režiji Pavlice Bajsić Brazzoduro te koncert napuljskog sastava Ars Nova Napoli koji izvodi napuljsku uličnu i tradicijsku glazbu. Publika će imati priliku pogledati najdugovječniju predstavu RadioTeatra, Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), koja je na repertoaru od premijere 2013. godine.

Hoerspiel je predstava koja kroz fragmente tekstova i snimki raznih autora govori o samim počecima radija, o vremenu kada su tada vrlo popularne radio-drame išle uživo iz studija, s glumcima, glazbenicima i maherima za rekonstrukciju potrebnih šumova i atmosfera.

Na programu je i nagrađivani Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana nastao u koprodukciji RadioTeatra i GDK-a Gavella. Riječ je o predstavi koja kroz zvuk, glazbu i kazališni jezik donosi atmosferu Mediterana te istražuje njegove priče, ljude i krajolike.

Program dodatno obogaćuje koncert napuljske grupe Ars Nova Napoli, čija je opojna glazba talijanskog juga bila inspiracija za zvuk, ali i za neke od likova Mediteranskog brevijara.

Završne večeri, 4. listopada, RadioTeatar seli u prostor Kunst Caffea u Okićkoj ulici 11, gdje se predstavljaju Bajsove vrpce, radiofonijska monodrama u režiji Hrvoja Korbara sa Svenom Medvešekom u ulozi Bajsa. 

Ulaznice za programe u Gavelli mogu se nabaviti na web stranici kazališta ili na blagajni kazališta. Radijske šetnje prije programa i predstava Bajsove vrpce koja će se izvesti u Kunst Caffeu besplatni su za posjetitelje uz prethodnu obaveznu najavu putem linka.

Ovogodišnje festivalske teme govore o obrazovnom sustavu iz perspektive učenika i profesora, o (političkim) odlukama odraslih koje dugoročno utječu na život djece, tj. onih koji nemaju pravo glasa, a najmlađa publika će imati priliku zapisati svoje strahove i tajne kroz igru u ambijentalnom, interaktivnom okruženju. Uz to, prvi put u sklopu Festivala održat će se radionica kazališne kritike koju će voditi Katarina Kolega i Igor Tretinjak.

Festival će otvoriti predstava Klammov rat, u produkciji Trupe OvoOno i Teatra Exit iz Hrvatske te režiji Dražena Krešića, nastala prema dramskom tekstu Kaija Hensela, koja je dosad doživjela više od 100 međunarodnih uprizorenja, dok je ovo njezina prva inscenacija u Hrvatskoj.

Druga večer Festivala rezervirana je za gostovanje predstave Gavroche lutkarske scene Narodnog pozorišta Toša Jovanović iz Zrenjanina, u kojoj će dječak Danilo ispričati priču o malom revolucionaru Gavrochu, junaku romana Jadnici Victora Hugoa koji ga je predstavio kao dječaka potpuno svjesnog nepravde postojećeg režima, klasnih razlika i nejednakosti.

Na neizbježnu temu (sveprisutnih) ratova nadovezuje se i predstava Male ljudetine za koju je zaslužna suradnja Teatra Poco Loco i Dječjeg kazališta Dubrava iz Zagreba koja će, u režiji Renate Carole Gatice i prema motivima istoimenog djela Zvonimira Baloga.

U četvrtak će Festival ugostiti umjetnike iz susjedne Italije, kazalište Teatro Telaio iz Brescie i njihovu predstavu Arhipelag, koja donosi ultisenzornu, ambijentalnu kazališnu instalaciju gdje djeca uz sugestije glumice, istražuju dvanaest malih šatora – otoka, donose odluke, istražuju svoje emocije, a strahove ostavljaju za sobom.

Za kraj festivala, gostuje još jedna predstava iz Srbije, Hajduci, u produkciji i izvedbi Pozorišta mladih iz Novoga Sada, koja je nastala prema motivima istoimenog romana Branislava Nušića. Prema riječima redateljice predstave Olje Đorđević, namjera je bila istražiti što taj klasik može značiti današnjim generacijama i što znači biti ‘hajduk’ u današnjem svijetu.

Ulaznice za sve pojedinačne predstave, po cijeni od šest eura mogu se kupiti na blagajni Centra KNAP, kao i online putem sustava entrio na linku.

Riječ je o drugom izdanju programa koji je prošle godine nastao udruživanjem dvaju festivala s ciljem dijeljenja znanja, resursa i organizacijskih zadataka, te željom za prezentacijom aktualnih kazališnih predstava iz zemlje i inozemstva u Rijeci.

Uz moto Nepokorena tijela, ovogodišnji tematski fokus festivala je na tijelu. Kako poručuje jedna od organizatorica, Sendi Sotlar: “Odabrani radovi prigrljuju tijela u otporu i emancipaciji od često nasilnih političkih i patrijarhalnih okvira, kreirajući prostor gdje, barem u kazalištu, (p)ostaju nepokorena.“

Program festivala donosi osam izvedbi, projekciju snimke predstave i okrugli stol na temu cenzure u umjetnosti. U dvorani Filodrammatice, festival će u četvrtak, 24. rujna otvoriti predstava (Muš)kost u grlu srpskog suvremenog plesača i autora Miloša Janjića, u kojoj pet mladića različitih seksualnih identiteta i izvođačkih praksi iznosi vlastita iskustva i poglede na muškost i posljedice koje ona ima za suvremeno društvo.

Dan kasnije, slovenski dvojac Uroš Kaurin i Vito Weis izvest će u KUC-u Kalvarija autorsku predstavu Heroji 4.0 – Business as usual. Na istom će se mjestu u subotu će se održati dvije izvedbe. U duhovitom autorskom solu Sram, makedonska glumica Angela Stojanovska oprašta se od srama zbog vlastitog tijela, hrane i života u svojoj zemlji.

Umjetnice i pedagoginje s područja plesa, glazbe i teatra Milena Minja Bogavac, Frosina Dimovska, Ista Stepanov, Dunja Crnjanski iz Srbije predstavit će Mjesto dobre radnice, izvedbu na razmeđu predavanja, tribine i koncerta, u kojoj dijele iskustva prekarnog rada u umjetnosti i pedagoškog rada.

Četvrtog dana program ponovno seli u Filodrammaticu, gdje će biti prikazan autorski projekt pulskog redatelja Gabrijela Lazića i Nastje Uršule Virk, Ja, David, koji donosi inovativan scenski pristup dokumentarnoj priči o Davidu Heimeru i njegovu tijelu koje izmiče jasnim rodnim kategorijama. Dan kasnije, autorice i izvođačice Barbara Kukovec i Minca Lorenci iz Slovenije, uz domaću dramaturginju Jasnu Žmak, donose predstavu Pissed, izvedbu o ženskom tijelu u nuždi.

U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, 29. rujna bit će prikazan autorski projekt Nevjerojatno nepoznat slučaj Slavka G. iz Kutine domaće dramaturginje, spisateljice i redateljice Vedrane Klepice, pokušaj rekonstrukcije sjećanja na zaboravljenog kazališnog glumca Slavka Goldschmidta koji tijekom Drugog svjetskog rata u logoru Jasenovac stvara u logoraškoj kazališnoj skupini. O izvedbi je za Kulturpunkt pisao Goran Pavlić.

Završnica festivala u Filodrammaticu donosi snimku četverosatne dokumentarne predstave Proces Pelicot jednog od najznačajnijih suvremenih redatelja i autora dokumentarnog kazališta Mila Raua i dramaturginje Servane Dècle.

Program festivala će u petak 2. listopada zaključiti okrugli stol na temu cenzure i ograničavanja sloboda u umjetnosti, u kojem će sudjelovati kazališni redatelj i autor Oliver Frljić i Ana Miljanić iz beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Ulaz na sve programe je slobodan. Rezervacije nisu moguće, već se besplatne ulaznice mogu preuzeti na mjestu izvedbe sat vremena prije početka, do popunjenja kapaciteta gledališta. Više o programu pronađite ovdje.

Na ovogodišnji javni poziv pristiglo je više od 225 prijava iz 38 zemalja Europe i svijeta, a program je selektirala riječka kazališna umjetnica i umjetnička direktorica festivala Ivana Peranić. Program povezuju snažni autorski rukopisi koji tijelo, glas, zvuk i pokret koriste kao prostor istraživanja osobnih i društvenih granica.

Festival 29. rujna otvara plesni triptih Bunker Rebecce Margolick, Kiša, žal, bijes Charlesa Brecarda i Lešinar Ching-Ying Chieng, dva nagrađivana plesna sola i duet. Program nastaje u produkciji Zavoda En-Knap iz Slovenije, a Rijeka će biti prva stanica međunarodne turneje u ovom dijelu Europe. 

U listopadu slijedi Spavaj, dijete moje malo, spavaj, predstava suvremenog kazališta Matije Ferlina prema tekstu Jona Fossea, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2023. godine. Predstava kroz tijelo, glas i zvuk gradi slojevitu i snovitu izvedbenu strukturu te otvara prostor emocionalnom iskustvu prijelaza između života i smrti.

Drugi festivalski blok donosi i plesnu izvedbu Under the Skin autorice Eleonore-Magdalene Vrdoljak, u izvedbi učenica 3. razreda Plesnog odjela Prve sušačke hrvatske gimnazije, nakon koje slijedi program Choreoscope – Barcelona Dance Film Festival.

Program u listopadu nastavlja se istraživačkim labom Fedra između tijela i glasa, koji vode Senka Bulić, Barbara Nola i Ivana Peranić, dok u studenom TranziT donosi premijeru plesne predstave Indigo Corporality riječkog autora i plesača Tonija Flega, koja spaja pokret, zvuk i vizualnu imaginaciju.

Festival završava međunarodnim projektom talijanskog kolektiva Hombre Collettivo The Spectacle Society – Rijeka Calling, koji će u Rijeci doživjeti premijernu izvedbu 21. studenoga u HKD-u na Sušaku. Riječ je o međunarodnom participativnom kazališnom projektu koji istražuje spektakularizaciju političkog i javnog života u Europi od 1980-ih do danas. 

Uz kupljenu ulaznicu za festival moguće je rezervirati mjesto na kraćim radionicama za publiku koje se održavaju dan prije, dok se nakon izvedbi održavaju moderirani razgovori s umjetnicima i publikom koje ove godine vodi riječki filmski, kazališni i plesni kritičar Ervin Pavleković.

Ulaznice za pojedinačne predstave moguće je nabaviti po jeftinijoj cijeni do 27. rujna putem Eventima i na ovlaštenim prodajnim mjestima Eventima, dok se za radionice i istraživačke labove možete prijaviti na krila.rezervacije@gmail.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Zvuči kao papar utemeljena je na individualnom radu izvođača_ica koji_e ulaze u analizu osobnih trenutaka povezanih uz “krikove” empatičnog pogleda na svijet. Izvođači_ce razvijaju dramatrugiju predstave, osim intimnim iskazima, nizom vokalnih igara koje uključuju osluškivanje i odjekivanje u prostoru.

“Smještena u postapokaliptični krajolik, predstava prati skupinu preživjelih koji pokušavaju pronaći smisao u svijetu čiji su se obrasci raspali. U crnohumornoj igri apsurda strah prelazi u histeriju, nada u zabludu, a svakodnevica poprima neočekivane oblike. Dok budućnost ostaje neizvjesna, prostorom odjekuju glasovi prošlosti i slutnje novog početka”, stoji u najavi.

Izvođački tim čine: Silvia Marchig, Dijana Vidušin, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Lovro Rimac, Urša Raukar, Agota Vitkay Kucsera i Alma Ferović-Fazalić.

Obje izvedbe počinju u 20 sati, a ulaznice po cijeni od devet eura mogu se nabaviti online ili na blagajni ZPC-a.

Više detalja o predstavi i kartama možete pronaći ovdje.