Iz najave: “Izvedbeni triptih Rijeka Deluxe vraća se na riječku Žabicu i nakon uspješno odigranih triju izvedbi na krovu Tower Centra Rijeka, izvedbeni par Peranić/Valenta donosi svoj autorski rad Oproštaj sa Žabicom. Poseban je osjećaj plesati u paru na autobusnom peronu i to ne na bilo kojem peronu nego na legendarnoj riječkoj Žabici.

Izvedba na lokaciji autobusnog kolodvora Žabica rezultat je inicijalne ideje Ivane Peranić i istraživanja Riječko kazalište – u potrazi za nužnom pozornicom koje se pretvorilo u kolaborativni proces dvaju riječkih izvedbenih umjetnika Ivane Peranić i Žaka Valente koje veže background fizičkog i mimskog kazališta. Razvoj prvobitne ideje rezultirao je formatom triptiha pod nazivom Rijeka Deluxe kojeg je Oproštaj sa Žabicom prvi dio. 

Žabica – ta žila kucavica i prometno sjecište grada – obiluje kretanjem različitih aktera. Čini nam se da na neki način ona utjelovljuje i personificira grad na Rječini na najtočniji mogući način. Pomalo pretrpana, kaotična, neuređena, pomalo i zapuštena, prodana, ali opet puna života i pokreta, mjesto susreta ljudi, putnika, gradskog prometa, mora, industrije, pijanaca i pekarskih proizvoda, preopterećena, a istovremeno pusta, tvoreći svojevrsnu socijalnu koreografiju unutar koje su Peranić/Valenta ravnopravni akteri.”

Koreografkinja i plesna umjetnica Irma Omerzo u suradnji s mladim plesačkim snagama nježno je i nakratko okupirala pojedine dijelove Zagreba s predstavom Nevidljivi (ples), pretvarajući kvartovsku dinamiku ne samo u scenografiju izvedbenog djela, nego stvarajući totalno iskustvo poroznom strukturom predstave u kojoj pleše sve od vlati trave, loma sunca i oblaka do jednog možda malo suviše entuzijastičnog gospodina koji se upustio u duet na podiju u Nehajskoj ulici.

Trešnjevačka je verzija nevidljivog plesa započela u sjevernom kvadrantu parka, u kojem je raspršenu publiku od zbunjenog bauljanja spasila koreografkinja dilajući tajni plan izvedbe. Iz pozadine nevidljive svakodnevnice počele su polako izranjati plesačice, mlada i perspektivna plesačka generacija nedavno katapultirana s plesnog odsjeka zagrebačke ADU: Viktoria Bubalo, Anđela Bugarija, Ema Crnić, Una Furač Štalcar, Tea Maršanić i Ariana Prpić. Pogled koji traži ubrzo će i naći izvođačice, prepoznatljive po retro-špijunskoj noir kombinaciji balonera, beretke i oksfordica. Teško je sasvim odrediti način na koji njihovo koncentrirano kretanje i intenzitet prisutnosti ipak odudara od atmosfere parka, omogućavajući da ih se raspozna u okolini i prije nego što se pokret počne postepeno razigravati. Špijunski će lajtmotiv prožimati predstavu u kvazi-skrovitom kretanju čiju dramaturgiju potpisuje Jasna Jasna Žmak, pogledu koji skenira okolinu i kratkim izmještenim replikama izgovorenima u zrak: “Krećemo u 7… Primljeno. Pazi da te ne vide! Jasno? Jasno!”

Koreografski je slijed jasno decidiran. Pokret koji s vremenom postaje sve eksplozivniji zadržava improvizacijsku fleksibilnost u dojmu ujednačene uvježbanosti, ali struktura je otvorena, a izvedba rahla kako bi mogla integrirati slučajnosti koje je obogaćuju, pretvarajući svakodnevnicu u umjetnički doživljaj, a umjetnost u dio svakodnevnice. Plesačice iskorištavaju igru svjetlosti i sjene, načine na koje haustorski ulazi uokviruju tijelo u plesu, izmjenu planova kako se umjetnice približavaju, udaljavaju i raspršuju na različite punktove, kao i scenografski potencijal za igre ne/vidljivosti kada se ples plete oko uglova i dvorišta. Glazba Stanka Kovačića koja dopire iz balonerskih džepova pomaže stvoriti auru oko svake izvođačice, privlači pažnju gledateljica, ponekad kao auditivni oblačić oko udaljenih tijela, ponekad se slažući u višeslojnu kulisu.

Postavljen u otvoreni javni prostor, Nevidljivi (ples) doskočio je pandemijskim uvjetima koji uništavaju život izvedbenim umjetnostima sustavno već više od godinu dana, ali nije samo stvar u tome da se iznađe rješenje za nove moduse izvedbenih praksi u izvedbeno-neprijateljskim okolnostima. Važna je dimenzija predstave njezina misija da suvremenoplesnu praksu učini dostupnijom i pristupačnijom publici u prolazu koja zastaje, zapitkuje, prati dio izvedbenog toka ili se ubrzanim korakom udaljava. Iako je suvremeni ples daleko od monolitnog umjetničkog područja, univerzalna reputacija relativne hermetičnosti i izvjesnog elitizma (koja je osobito apsurdna ako uzmemo u obzir poziciju koju suvremeni ples zauzima unutar hijerarhiziranog polja kulture) drži ga pomalo nasukanog u relativno zatvoreni krug specifično zainteresirane publike.

Intervencije u prostor, site-specific ili ambijentalno kazalište relativno su slabo zastupljene prakse na našoj sceni, što ostavlja veliki neiskorišteni potencijal podjednako za umjetničko istraživanje i otvaranje kulturne produkcije široj gradskoj zajednici. No ako je suditi po nekim ambivalentnim reakcijama slučajne publike, čak i ovako neposredna i duhovita predstava pokazuje koliko bi općoj populaciji dobro došao određeni umjetnički preodgoj u smislu opuštanja i prepuštanja umjetničkom iskustvu, bez straha od nerazumijevanja, zazora od nepoznatoga i nelagode izloženosti. Pritom se vrijedi suzdržati od patronizirajuće pozicije pomalo pompozne didaktičnosti u koju može lako kliznuti ideja razvoja publike, ali upravo produkcije poput Nevidljivog (plesa) pomažu vidljivom učiniti znatiželju ne-publike i potencijalne publike, poriv za interakcijom, te potrebu da slični projekti budu prisutniji na kulturno-umjetničkoj sceni.

Predstava nužno postavlja latentno pitanje dostupnosti prostora za kulturu i umjetnički rad u gradu u kojemu ogroman broj funkcionalnih prostora ostaje nedostupan, kao i pitanje mogućnosti deelitizacije umjetničkih praksi koje su često zatvorene u posvećene prostore u kojima nerijetko publika čini dio inventara koji se teško premješta iz jednog konteksta u drugi. Utoliko je svaka inicijativa koja izlazi iz ustaljenih obrazaca produkcije i prezentacije umjetničkog rada dobrodošli pomak.

Neopterećena konceptualnim pretenzijama, predstava svoju snagu pronalazi u lakoći i neposrednosti, njegujući određenu naivnost pristupa u feelgood umjetničkom doživljaju. Nevidljivi (ples) ne samo dopušta, nego potencira raspršenu pozornost, iako izvođačice meko upućuju publiku, pozivajući koncentraciju koja ipak ne ostaje zalijepljena za osovinu izvedbe, nego se prelijeva zajedno s njome u cjelokupni ambijent unutar kojeg se račva. Život interferira, publika spontano uzima predahe od pozornosti, razgovara, premješta se, skuplja se i rasipa putem do odredišta.

Posvećen igri koja usmjerava i preusmjerava pogled, presvlači prizore svakodnevnice izvedbenim filterom, Nevidljivi (ples) poziva i na razmatranje liminalne izvedbenosti koja traži aktivniju investiciju oka koje gleda, više ili manje svjesno kadriranje i fokusiranje paralelnih ili sabitih prizora. Kako bi predstava oživjela u svojoj punini, potrebno je apriori prigrliti nemoć da je pogled sasvim obuhvati. Od svoje publike traži kretanje i donošenje odluka, ali je istovremeno pušta da luta, približava se i udaljava, posvećuje ili odustaje od pozornosti. Ta tenzija slobode i odgovornosti za vlastitu recepciju, obično ukinuta u crnim kutijama, proizvodi određeno uzbuđenje u doživljaju, osjećaj da svaka perspektiva ponaosob su-kreira verziju predstave kojoj svjedoči.

Na najbolji mogući način, o predstavi je teško puno toga reći i gotovo je protuprirodno pokušavati, lomiti je konceptualno i kritički. Počevši od premise, preko estetike do izvedbe, riječ je o produkciji koja privilegira jednostavnost, a u svojoj ambivalenciji vidljivosti i nevidljivosti, zapravo ne krije ništa. Nevidljivi (ples) predstava je koja pruža otpor seciranju i verbalnim proširenjima, ne poziva na kontemplaciju, traži uron u trenutak koji se aktivno i zajednički troši i iscrpljuje u trajanju, laki užitak koji je rijetkost u ovom svijetu i vremenu. Šarmantna i nepretenciozna, gradi se u igri, oslanjajući se na mladenačku energiju i humor plesačica koje se vidno zabavljaju, kao i na nenametljivu ljepotu urbanog pejzaža koji, pretvoren u scenu, počinje drugačije disati.