Edukativni program Proces kao izvedba okupio je “glumice, plesačice te dizajnerice svjetla i zvuka”, koje su kroz suradnju s kolektivom Četveroruka “razvijale izvedbeni materijal kroz istraživanje tijela, glasa, prostora i međusobnih odnosa”, stoji u najavi. “Završna prezentacija donosi otvoreni prikaz rada u nastajanju – umjesto gotove predstave, publika će imati priliku vidjeti fragmente, skice i procese koji su se razvijali tijekom vremena, s fokusom na proces kao prostor istraživanja i kolektivnog stvaranja”, istaknuto je u popratnom tekstu.

Polaznice programa bile su glumice Marina Žužić i Aneta Grabovac, plesačica Lea Brcko, oblikovateljica zvuka Magda Mas i oblikovateljica svjetla Lana Nežmah. S polaznicama su radile koreografkinja i plesačica Silvia Marchig, glumac Fabijan Komljenović, redateljica Marina Petković Liker, dramaturginja Maja Sviben, scenografkinje i kostimografkinje Ana Paulić i Ivana Radić.

Nakon prezentacije predviđen je popratni razgovor sa sudionicima i mentorima, uz sudjelovanje publike, koji se nadovezuje na pitanja otvorena tijekom rada. Razgovor je zamišljen kao prostor susreta i razmjene, u kojem publika aktivno sudjeluje u refleksiji i daljnjem promišljanju odnosa između procesa i izvedbe.

Više detalja o konceptu i programu možete pronaći ovdje.

Ulaz na program 9. travnja je slobodan uz obveznu rezervaciju putem sustava Core Event.

Festival je zamišljen kao otvoreni prostor susreta umjetnosti i društvenog dijaloga, a ovogodišnje izdanje u cijelosti se seli na lokaciju sportskog igrališta u Kopilici, koje će tijekom vikenda postati privremeni prostor izvedbi, radionica i “razmjene ideja o okolišnoj i društvenoj odgovornosti, suradnji te raspravi o minimalnim uvjetima za kvalitetan i priuštiv život u Splitu”.

“Kroz Festival neobičnih obitelji želimo stvoriti mjesto susreta umjetnika i građana, gdje se kroz igru i kreativnost otvaraju pitanja o tome kako gradimo odnose, zajednicu i budućnost grada. Preseljenje festivala u Kopilicu upravo je poziv da umjetnost izađe iz uobičajenih prostora i postane dio svakodnevnog života grada te pozivam građane da nam se pridruže u što većem broju”, istaknula je Antonia Kuzmanić, organizatorica festivala i članica kolektiva ROOM 100.

Program okuplja umjetnike iz Hrvatske i Europe te donosi međunarodne produkcije suvremenog cirkusa iz Francuske, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Uz izvedbeni program, posjetitelje očekuje i glazbeni dio s izvođačima iz regije, kao i niz participativnih sadržaja.

Poseban naglasak stavljen je na sadržaj za djecu i roditelje, uključujući akrobatske i žonglerske radionice, radionice urbanizma, izložbe te susrete s umjetnicima.

Ulaz na festival je besplatan, a organizatori pozivaju građane da se pridruže trodnevnom programu i zajedno sudjeluju u događaju “u kojem se umjetnost, zajednica i kreativne ideje spajaju u jedno”.

Detaljan program festivala dostupan je na poveznici.

Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Više detalja pronađite ovdje.

U sklopu projekta, naglasak je stavljen na istraživanje u kojem izabrani rezidenti_ce detektiraju koji dio umjetničkog procesa svog rada u nastanku žele dodatno ispitati te uz koju metodologiju i pristup. Rezident_ica na kraju svog istraživačkog procesa sam_a bira završni format izlaganja, kao i publiku čije povratne informacije želi dobiti za nastavak rada na projektu. Korisnicima programa je na raspolaganju mala dvorana Kuće Arko te financijska, administrativna, produkcijska i umjetničko-savjetodavna podrška Hrvatskog centra ITI.

Za prijavu je potrebno poslati dokument (pdf format) koji sadrži:

• kratki sinopsis projekta/rada u nastanku
• motivacijsko pismo u kojem se opisuju pristup i segmenti istraživačkog rada koji se namjeravaju ostvaruju kroz rezidenciju
• popis sudionika koji bi sudjelovali u ovoj razvojnoj fazi
• životopis autora_ice projekta

Više detalja o natječaju pronađite ovdje.

Prijave se vrše putem e-maila hcentariti@gmail.com do 16. ožujka.

Umjetnica se u ovom radu bavi poveznicom prirodnih vodenih ambijenata i ljudskim djelovanjem otkrivajući načine na koji je čovjek povezan s vodenim tijelima. Kako stoji u najavi, umjetničino istraživanje “kao polazište uzima poetska djela različitih autora koja razmatra kroz prizmu ekopoezije. Sklapanjem elemenata poezije, videa i fotografije, plesnog i glazbenog materijala teži se stvaranju fluidnog i iluzornog izvedbenog okoliša poput tijela vode.”

Sinković u ovom solu zadire u suvremena ekološka pitanja, a ekološku vrijednost umjetničkog istraživanja vidi u poetskoj razini izvedbe koja se razvija korištenjem i poigravanjem kazališnim konvencijama. Teži hibridnoj izvedbenoj formi koja stvara više različitih osjetilnih iskustava unutar jedne izvedbe, a solo je popraćen dvjema pjesmama koje potpisuju autorica i dramaturg Jan Samek.

Iz pjesme Margarete Sinković izdvajamo stihove:

“U samotnom bivanju uz tijelo vode,
misli se slobodno prelijevaju od
promišljanja o onome što je
unutar nje i pored nje, i polagano s njom nestaje do
misli o tome što voda čini, kako obgrljuje,
usmrćuje, što usmrćuje nju samu.
Ona linijski teče, kreće se u vrtlozima, virovima,
zaokreće strujama, prolijeva se, kaplje, kiši.
Burna je u svojem djelovanju.
Jednako kao što smo i mi skloni
destrukciji sebe i svijeta…”

Margareta Sinković (1998.) završava preddiplomski studij Suvremenog plesa – izvedbeni smjer (2021.) i diplomski studij Dramaturgije izvedbe (2024.) na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao profesionalna plesačica i dramaturginja aktivno surađuje s plesnim i kazališnim umjetnicima na hrvatskoj nezavisnoj sceni i radi kao plesna pedagoginja u sklopu programa 4SOBE.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Riječ je o programu koji je osmišljen kao prostor za istraživanje, učenje i kolektivno stvaranje namijenjen mladim umjetnicima_ama koji se nalaze u ranom stadiju profesionalnog razvoja. Edukacija se temelji na uvjerenju da su procesi rada – istraživački, edukacijski i izvedbeni – jednako važni kao i sam završni rezultat. U kontekstu često nestabilnih i fragmentiranih početnih karijera mladih izvođača_ica, program nudi strukturiran, mentorski vođen i kolektivno usmjeren prostor za jačanje umjetničkih kapaciteta, razvijanje jezika i zajedništva.

Kroz kombinaciju edukacije i praktičnog rada u kolektivu, program razvija tehničke i umjetničke vještine sudionika_ca te ih uvodi u izvedbeni proces koji se temelji na principima autorskog kazališta, kolektivnog stvaranja i društvene angažiranosti. Fokus nije na “proizvodu” već na procesu, istraživanju, i bivanjima – kako izvedbenim, tako i osobnim. Program se sastoji od edukacijskog dijela (blok radionica, masterclassovi) i istraživačko-stvaralačkog dijela koji uključuje eksperimentalni rad na zajedničkom izvedbenom projektu. Završna faza programa predviđa javnu prezentaciju procesa, u kojoj će sudionici_e predstaviti rezultate rada i svoja izvedbena ispitivanja.

Prijaviti se mogu umjetnici_e u dobi do 35 godina, diplomirani umjetnici ili studenti završnih godina preddiplomskog/diplomskog studija glume, plesa, pjevanja, dizajna svjetla, tona, scenografije, kostimografije i srodnih područja te osobe s interesom za timski rad, istraživački proces i društveno angažirani umjetnički izraz.

U prijavi je potrebno priložiti životopis, motivacijsko pismo i video-isječak rada ili portfelj. Puni tekst poziva možete pronaći na poveznici.

Rok za prijavu je 21. siječnja.

Organizatori u najavi izvedbe izdvajaju dnevni red:

1. Okupljanje uzvanika u KNAP-u od 18:45 sati
2. Provjera popisa uzvanika i postajanje članovima publike
3. Odabir ovjerovitelja izvedbe i likvidatora izvedbe
4. Početak izvedbe u 19 sati
4.1. Trajanje izvedbe
4. 1. 1. Izmjena činova, a možda i slika
4. 1. 1. 1. Dostavljanje Carskog pisma Franza Kafke:
Car je – tako kažu – poslao poruku. Tebi, bijednom podaniku i sićušnoj sjenki koja je pred carskim suncem pobjegla u najdalje daljine, upravo tebi. Zapovjedio je nositelju poruke da klekne pored njegove postelje te mu u uho šaptom kazivao poruku; toliko mu je bilo stalo do te poruke da ju je nekoliko puta ponovio nositelju poruke na uho. Car je klimanjem glave potvrdio ispravnost rečenoga. I pred svim svjedocima svoje smrti – otpremio je vjesnika. Vjesnik se odmah dao na put; snažan, neumoran čovjek. Pružajući čas jednu čas drugu ruku, prokrčio je sebi put kroz mnoštvo. Kada naiđe na otpor, pokazuje na svoje grudi na kojima se nalazi znak sunca. I zaista, on napreduje, kao nijedan drugi čovjek. No mnoštvo je tako veliko; njihovim domovima nema kraja. Kad bi se pred njim prostirala neka poljana, kako bi li letio, a ti bi uskoro čuo gordo lupanje pesnicama na tvoja vrata. No umjesto toga, kako li se beskrajno muči i upire, kako li su uzaludna njegova nastojanja. Još uvijek se gura kroz privatne odaje najunutarnjije palače. Nikada ih neće savladati. Čak i kada bi mu to uspjelo, ništa se ne bi time dobilo. I dalje bi morao ići stepenicama i prolaziti raznim dvorištima, i opet još jedna palača i još jedna vrata i sve dalje tako kroz tisućljeća. A kada bi konačno stigao na posljednja vrata – iako se to nikada, nikada ne može dogoditi – tek onda bi pred njim ležala prijestolnica, središte svijeta, puna vlastita taloga. Nitko ovdje ne prodire, pogotovo ne s porukom nekog mrtvog čovjeka. Ipak, ti sjediš pokraj svojeg prozora i sanjariš o toj poruci, dok pada noć.
4. 1. 1. 2. 1. Peripetija
4. 1. 1. 2. 2. Peripetija peripetije
4. 1. 1. 3. Rasprava
4. 1. 1. 4. Odaja tajne
4. 1. 1. 5. Sam/a sa sobom
4. 2. Pronalazak kraja trajanja izvedbe
4. 3. Razno
5. Sporazumni raskid društvenog ugovora između publike i izvedbe

Pravdan Devlahović autor je, redatelj i koreograf izvedbe, a uz njega autorski tim čine Nataša Antulov (suradnica za ponašanje), Aleksandra Stojaković Olenjuk (suradnica za interakciju sa sobom), Luka Bulović (suradnik za praslike i prazan skup), Silvio Mumelaš (suradnik kao takav), Nina Gojić (paž dramaturgije), Josip Rončević (suradnik za rad s pokretnom slikom u vječnosti), Marta Krešić (suradnica za prvih nekoliko dana rada na predstavi), Nina Križan (suradnica za izvrsnu produkciju) i Marija Fiket (suradnica za ruho).

Zbog ograničenog broja mjesta dolazak je obavezno potvrditi na e-mail adresu centar.za.dramsku.umjetnost@gmail.com najkasnije do 13. siječnja.

Projekt Safe Chemistry zamišljen je kao diptih u kojem autorice uz suradnike_ce odgovaraju na temu rada i sreće. Koncept je razvijan kroz dva naizgled odvojena projekta, 21 Degrees Celsius Petre Hrašćanec i Dinner for 21 Ksenije Zec, koji ekvilibriraju između performansa i aktivne instalacije, a izvode ih Hrašćanec i Krešimir Mikić.

Kako navodi tekst najave, u svojoj cijelosti projekt želi istražiti uzroke trenja i reaktivnosti između namjernih postupaka i izmaknute kontrole izvedbe, a “sigurna kemija” autoricama predstavlja “siguran proces, reakcija ili proizvod u polju kemije, u polju kulinarstva ali i u prepoznavanju kemije među ljudima.”

Prvi je dio diptiha plesni solo u kojem izvedbeni prostor reagira na tijelo plesačice kroz promjene u zvuku, svjetlu i scenografiji. Drugi dio, Dinner for 21, mjesto je laboratorija društvenih praksi koji istražuje kako normalna večera s 21 sudionikom može prerasti u izvedbeni format, a i publika dobiva aktivnu ulogu u pokretanju fabule.

Solo počinje u 19 sati, a večera slijedi odmah nakon. Rezervacije ulaznica vrše se putem e-mail adrese uo2121pr@gmail.com. Više detalja o predstavi dostupno je ovdje.

Glavnina programa festivala održana je u listopadu, a u kraćem postprogramskom ciklusu u prosincu izveden je drag performans pitala me jesam li znala da su se šljokice prije radile od stakla koji potpisuje nominis u suradnji s izvođačicama Mx. Bodliere i ONA/GRDA. Ova izvedba održana u ZPC-u tematski i konceptualno se nastavlja na performans Na rubu sv(i)jet(l)a: Ljeskanje koji je ista ekipa izvela početkom 2025. godine u Galeriji Miroslav Kraljević. Kao što naslovi sugeriraju, riječ je o drag izvedbama koje polaze od motiva svjetlucanja. Materijal kao polazišna točka izvedbe nije neobičan za nominis, lik koji se redovito pojavljuje u razrađenim multimedijalnim ambijentima.

Ušli smo u mračnu dvoranu ZPC-a i smjestili se na jastučiće na podu osvijetljene reflektorima. Reflektori se gase, a izvedba započinje kada mrak presijecaju dva snopa svjetla kojima se nominis i Mx. Bodliere igraju crtajući linije po zidovima u ritmu elektroničke klupske glazbe. U nedostatku pozornice i rasvjete, izvođačice su nam glavna navigacija za otkrivanje prostora izvedbe i tako nam u svojoj igri otkrivaju komadiće razbijenog stakla, kristalića i drugih reflektirajućih i prozirnih predmeta koji služe kao prizme za propuštanje svjetla. Osim ručnih svjetiljki u ovu svrhu se koristi i jedan grafoskop kojim se apstraktni kristalni oblici projiciraju na zidu. 

Druga razina izvedbe razvija se kroz tekstove koje izvođačice čitaju s folija kakve se obično koriste za grafoskopske projekcije. U prvome tekstualnom segmentu uvodi se motiv svjetionika, prvi od mnogih koji označavaju svjetlost u mraku. Za vrijeme čitanja izvođačice sjede na podu kao i publika, zauzimaju opuštene privatne poze, a na sličan nebrušeni način čitaju tekst, što je uspješno u stvaranju intimne, ispovjedne atmosfere. 

Kao što je običaj u drag showu, kroz izvedbu su raspoređene glazbene točke u kojima se izvode pjesme na playback. Iako su u najavi navedene tri izvođačice, na sceni su se pojavile samo nominis i Mx. Bodliere. Zbog toga smo vjerojatno ponešto propustili, ali svakako je pohvalna snalažljivost prisutnih izvođačica koje su uspjele izvedbu zaokruženo provesti. Mx. Bodliere izvela je pjesmu s kojom je Lola Novaković predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji 1962. godine – Ne pali svetla u sumrak, o ljubavnicima u mračnoj sobi u kojoj svijetle samo dvije cigarete. Svečana i blistava kao prava diva izvodi ovaj nokturno.

Nominis je izvela završnicu pjesme Troy Sinead O’Connor u kojoj pjevačica emotivnim krikom izražava traumu napuštanja obraćajući se svojoj majci riječima “You should’ve left the light on”. U glazbenim točkama se otkriva mnogo toga što je u ostalim segmentima izvedbe skriveno, šljokice na kostimima izvođačica blistaju, a bogata šminka jasno je vidljiva. S čvrstim stavom izvođačice zauzimaju širok prostor oko sebe, tek tada imamo dojam da ispunjavaju čitavu dvoranu. No, čak i u tim trenucima gledaju jedna u drugu, održavaju blisku komunikaciju kao da su same u sobi u kojoj ih nitko ne vidi. 

Kroz tekstualni sloj izvedbe često se provlači motiv sna. U jednom trenutku, pozivajući se na motive teksta Paula B. Preciada,  Mx. Bodliere nam prepričava kako je u snu imala stan na Uranu i razmišljala o tome da ga proda. S ovim snom povezuje se priča o Karlu Heinrichu Ulrichsu, latinistu koji je skovao pojam “uranist” za muškarca koji osjeća privlačnost prema drugome muškarcu. U grčkoj mitologiji, bog neba Uran, začeo je Afroditu bez majke zbog čega se Afrodita s pridjevkom Nebeska povezuje s ljubavlju muškarca prema muškarcu. Ovaj pojam Ulrichs koristi kako bi razvio okvir unutar kojega se homoseksualnost može promatrati kao normalna i prirodna. On ga koristi kako bi opisao sebe, razvija terminologiju za prvi zabilježeni coming out u modernoj Europi.

Kako se performans razvija, drag persone koje ga izvode otkrivaju sve više o sebi. Saznajemo da one više pripadaju snu nego javi i više pripadaju svemiru nego našemu svijetu. Njihovo djelovanje je vezano uz neki tamni daleki prostor koji je nama vidljiv samo kao trag svjetla, riječima same nominis: “svjetiljke i svjetionike održavale smo za druge, a ovdje smo napravili mjesto gdje možemo prosuti svoje šljokice po podu.” Tu se krije napetost koja je provučena kroz čitavu izvedbu, smještena između skrivanja i blistanja, svjetlosti i mraka. 

Drag kao izvedbena forma je subverzivan i izravno usmjeren obračunavanju sa seksualnom represijom i rodnom normativnosti. No, čini se da su klasični drag postupci upravo suprotni onome što radi nominis – flambojantne drag persone najčešće pokušavaju rasvijetliti ono što je u svakodnevici potisnuto i neizraženo. Predstavljajući se kao pop zvijezde, one stvaraju novi javni prostor u kojem se mogu pojaviti oni_e koji se ne uklapaju u dominantne obrasce predstavljanja. 

Ovaj odnos privatnog i javnog prostora podsjeća me na misao koja je prije nekoliko godina bila dosta popularna na internetu, a to je da je pojam coming out najprije označavao pristupanje pojedinca relativno zatvorenoj zajednici, a ne javnu objavu vlastitog identiteta kao što se doživljava danas. U New Yorku početkom dvadesetog stoljeća queer ljudi su se predstavljali_e svojoj zajednici na velikim debitantskim zabavama. Čini mi se da je ovo starije značenje izraza coming out zanimljivo jer se na taj način ostvarivanje queer identiteta primarno percipira kroz intimno zajedništvo, a ne kao politički čin, a s time u prvi plan dolazi potreba za sigurnošću i razumijevanjem, a ne potreba za javnim prepoznavanjem. 

Kao što je i obično slučaj, s nostalgijom treba biti oprezan, pa i ovdje treba uzeti u obzir da su se te zabave održavale u tajnosti jer su homoseksualnost i rodno izražavanje koje odudara od norme bili zakonski kažnjavani. Također potrebu za zaštićenosti ne treba shvatiti kao kontradiktornu ciljevima i uspjesima pokreta ponosa, nego kao njegovu drugu polovicu. U trenutku kada se svjetla naizgled samo gase, svijet koji nominis sa suradnicama stvara malen je, ali iznimno potreban. Njihovo svjetlo nije mesijansko i ne donosi novi dan, ali je pouzdano kao svjetionik koji pruža sigurno mjesto i priliku za san.

Manifestacija se odvija povodom obilježavanja godišnjeg ciklusa umjetničkih i kulturnih aktivnosti koje su Bacači sjenki ove godine proveli u suradnji s djecom, mladima, osobama u potrebi, onima koji tek ulaze u profesionalni svijet umjetnosti, kao i s iskusnim autorima nagrađivane karijere.

Kako najavljuju organizatori, “u ovom intenzivnom foto finišu godina nastavljamo suradnju s našim vrijednim partnerima Pogonom – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade gdje ćemo smjestiti tri naša projekta: probe nove senzorne predstave Izvrnuta izvedba koja stigmu intenzivnog žalovanja za bliskim osobama pretvara u katarzično putovanje kroz tisuću i jednu bajku; na zahtjev zahtjevne publike i stručne javnosti nastavljamo s istraživanjima odgovornosti publike za izvedbu kroz nove Probe za sjećanje – Ex- pozicija – 20 godina igranja, a sve uzdižemo na još jedan nivo s radionicom poznatog slovenskog redatelja, intermedijalnog umjetnika i političara Janeza Janše o stvaralačkim obnovama u izvedbenim umjetnostima”.

Više detalja o manifestaciji i programima pronađite ovdje.