Ruiz je većinu života proveo u Francuskoj stvarajući, kako stoji u najavi, “filozofski zaigrane filmove”. Međunarodni ugled stekao je zahvaljujući “nekonvencionalnom filmskom jeziku surealističkog karaktera” koji mu je donio niz nagrada na međunarodnim festivalima te suradnje sa zvijezdama poput Johna Malkovicha, Isabelle Hupert i Catherine Deneuve. 

Ipak, naklonost filmofila zadobio je manje komercijalnim filmovima poput Tri tužna tigra (Tres tristes tigres), Život je san (Mémoire des apparences) i Grad gusara (La ville des pirates) u kojima se najbolje ogleda njegov surealistički stil te motivi mitologije i snova. 

U četvrtak u MM centru prikazuje se Grad gusara, fantasy film s uporištem u ekstazi, skandalu, zovu divljine, mistifikaciji, proročkim snovima, humoru i tajanstvenome. Melankolična sluškinja Isidore susreće dječaka-ubojicu i jedinog stanovnika sićušnog otoka koji dane provodi u svom dvorcu svađajući se s brojnim glasovima u sebi. Smiješan, zastrašujuć i enigmatičan, Grad gusara opisan je poput “križanca Petra Pana i Petka 13. ispričanoga u raskošnom baroknom vizualnom stilu koji istovremeno upućuje na Georgesa Mélièsa i Sergija Leonea”.

Film se prikazuje kao dio programske cjeline Izvan fokusa u okviru koje se predstavljaju autori čije stvaralaštvo otvara nove i nekonvencionalne puteve u razvoju kinematografije.

Ulaz na program je besplatan, a detaljnije informacije dostupne su na Facebook stranici događanja.

Olaizola je međunarodnu pozornost stekla višestruko nagrađivanim dokumentarnim filmom Intimnosti Shakespearea i Victora Hugoa. Smatraju ju jednom od najboljih predstavnica takozvanog sporog filma (slow cinema).

Ovom prigodom bit će prikazana njena nekonvencionalna priča o ovisnosti baudelairovskog naslova Umjetni rajevi (Paraísos Artificiales, 2011.). Riječ je o filmu koji je ostvario veliki festivalski uspjeh, a obilježen je dokumentarističkim pristupom, kontemplativnošću, upečatljivom fotografijom i kadriranjem, atmosferičnošću i osobitim, formalno i narativno snažnim stilom.

Smješten u netaknute i harmonične predjele Veracruza, ovaj igrani film “nadilazi tipičnu priču o borbi s ovisnošću te ističe suptilnost svakodnevnih ljudskih borbi i snažne glumačke izvedbe Luise Pardo i Salomóna Hernándeza“, stoji u najavi. “Luisa ima 25 godina i bori se s ovisnosti o heroinu. Bježeći iz grada traži utočište u sve praznijem beach-resortu na bogatim brežuljcima uz more. Stanovnici i razgovori su rijetki, ali Luisa pronalazi tiho društvo s 50-godišnjim lokalcem Salomonom, alkoholičarem i udovcem koji svoje dane provodi pušeći marihuanu.”

Film se prikazuje kao dio programske cjeline Izvan fokusa u okviru koje se u MM centru predstavljaju autorice i autori čije stvaralaštvo otvara nove i nekonvencionalne puteve u razvoju kinematografije.

Ulaz na program je besplatan, a više informacija moguće je pronaći na stranici MM centra.

Pavle Kocanjer novi je u nizu sjajnih i uspješnih mladih filmaša iz Karlovca, student Akademije dramske umjetnosti, fotograf, član udruge Izvan fokusa – članice zagovaračke platforme Kaoperativa. Kocanjer snima i montira kratkometražne, promo, ali i dugometražne videe, surađivao je na brojnim projektima i s brojnim organizacijama. Njegov je novi projekt Abandoned Karlovac, video koji dokumentira brojne napuštene i neiskorištene prostore u gradu Karlovcu. Tim smo povodom s njim popričali.

KP: Član si udruge za medijsko stvaralaštvo i kulturne aktivnosti Izvan fokusa koja je pak članica zagovaračke platforme Kaoperativa usmjerene, između ostalog, na prenamjenu neiskorištenih prostora u gradu Karlovcu za potrebe nezavisne kulturne scene. Nedavno je izašao trailer tvog projekta o napuštenim prostorima Karlovca. Na koji si način koncipirao projekt i zašto te baš ta tema zainteresirala?

P.K.: Projekt je nastao i u sklopu faksa i vježbi za ispit, zbog kojeg je cijeli video snimljen širokokutnim objektivom. Koncipirao sam ga tako da sam ušao u većinu prostora, vojarni, vlakova i starih raspadnutih kuća koje se nalaze u centru, kako bi prikazao ljudima što se tu unutra zapravo događa, da vide što propada i kako to izgleda. U sklopu projekta radio sam i fotografije koje objavljujem samo u svojem fotofanzinu, malom formatu neke vrste “časopisa” koji je u potpunosti DIY i koje dijelim ljudima koje zanima moj rad, i koje ostavljam po nekim kulturnim mjestima, faksovima itd.

Tim temama se bavim neko vrijeme prvenstveno zato što mi je žalosna situacija u kojoj se nalazimo u Karlovcu. Grad pun entuzijasta i mladih ljudi koji žele svašta raditi, a za neke stvari treba nam i prostor kojih ima, ali su neiskoristivi. Žalosno mi je što svaki put kada prolazim glavnom ulicom grada Karlovca, Radićevom, gledam niz raspadnutih i napuštenih vojarni koje tamo samo stoje i boli me srce. Kao, zaštićene su i trebaju ostati takvima zbog povijesti grada, stara zvijezda i taj đir. Ali čemu? Da sam neki zalutali turist pobjegao bih iz Radićeve što brže. Nit su lijepe nit se može ulaziti u njih pa razgledavati povijesna i kulturna baština Karlovca, nego samo tamo stoje. Sada su se čak i ogradile nekakvim velikim drvenim ogradama, možda da ne padaju stvari s krova na ulicu, što je još pogoršalo i poružnilo situaciju. Takve stvari su me potaknule na rad na projektu i na snimanju ove teme. 

Utjecaj jednog videa nije velik, samo činim ono što znam najbolje i ako barem jednu osobu osvijestim o tome da je uistinu žalosno to kako propadaju odlični prostori koji bi mogli biti nešto puno veće, bit ću sretan. Pošto sam sad uglavnom u Zagrebu zbog faksa, povremeno kada dođem u Karlovac vikendima, zgražam se, padnem u depresiju kako se prazni i sve je nekako “hladniji”. Zamišljam ga kako su sve te vojarne ili obnovljene, pa napravljena neka skloništa za beskućnike možda, jer sreo sam ljude koji spavaju tamo. Ili da su srušene pa da se tu napravi nešto novo, možda neki stanovi da se naprave tu, pa da ljudi dođu živjeti u staru zvijezdu opet, a ne da samo izlaze iz nje. Ako ne vojarne, ima tu još prostora koji zjape prazni, umiru, i očajnički zovu da ih se spasi. Grupa mladih ljudi je spremna sve sama odraditi u nekim prostorima, napraviti pravu družionu i prostor za mlade, gdje bi bile svirke i nekakvi skejt parkovi. Ima super prostora za to, ali ruke su nam vezane jer Grad ništa od toga ne dopušta. Smatram da bi tako neka mjesta malo oživila grad i da ne bi bila tolika imigracija iz Karlovca u druge gradove. 

KP: Na 8. Four River festivalu proglašen si najboljim snimateljem za film “Streets of KLC”, kratki film koji je okupio više od 20 mladih karlovačkih skejtera i bajkera koji teško nalaze svoje mjesto u gradu. Kakva je situacija u Karlovcu po pitanju javnog prostora dostupnog aktivnostima mladih? Čini li ti se da postoje još neke teme kojima bi se mladi trebali baviti?

P.K.: Javnih prostora dostupnog za aktivnosti mladih ima, ali jako malo. Npr. smatram da se previše pozornosti daje sportovima poput nogometa, rukometa i košarke, a zanemaruje se skate, bmx i ta scena koju očito ni ne smatraju sportom kojeg treba poticati, jer eto, mjesta za voziti nema, a sa svih javnih površina skejteri su tjerani jer su daske glasne, oštećuju imovinu itd. Skejteri su samo tjerani, a nikako da se nešto poduzme i napravi nešto da imaju gdje voziti, jer za mnoge je i to sport i umjetnost isto kao što je nekima i nogomet. Streets of KLC je tematizirao tu problematiku manjka prostora za druge, nikako manje vrijedne, sportove.

Mislim da bi i mladi također trebali malo “zagristi” i krenuti u akcije, malo se više angažirati u kulturnim aktivnostima, da se vidi kako aktivnosti ima, a prostora ne, da onda netko možda nešto poduzme po tom pitanju. Konkretnije od ovoga ne znam, niti znam što i kako napraviti, ali znam snimati pa sam to iskoristio na najbolji način koji znam da prikažem neke mane grada.

KP: Studiraš smjer snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, no i prije upisivanja studija aktivno si se bavio filmom i fotografijom u Karlovcu. Koje su prednosti i nedostaci života u gradu koji gravitira velikom, glavnom gradu, s obzirom na razvoj interesa i prilike koje ti se pružaju, razvoj kulture mladih i njihovog sudjelovanja u životu Karlovca?

P.K.: Pa u usporedbi sa Zagrebom, Karlovac ima puno manje prilika u svakom pogledu, kulturnom ili bilo kojem drugom. Puno manje ljudi, manje interesa, manje prilike za bilo što. Ima Karlovac i broj zainteresiranih umjetnika, snimatelja, fotografa, mladih koji potiču razvoj kulture, i oni koji rade takve stvari, rade super. Bez obzira na grad, treba poticati sve mlade da rade stvari koje promiču kulturne događaje i dižu grad na noge. Pogotovo Karlovcu je to potrebno. Čini mi se da broj ljudi koji se bave razvojem kulture opada, svi mladi odlaze u Zagreb i Karlovac ostaje sve prazniji. Sve to o čemu pričam me potaklo ući u ove napuštene prostore, istražiti ih, i snimiti, osvijestiti Karlovčane o tome što imamo, a ne iskorištavamo ni najmanje. 

Inače volim manje gradove i draže su mi manje grupe ljudi koje jako vole raditi nešto, nego velike grupe koje rade tek toliko, pa je prednost možda da ta mala grupa ljudi radi to što radi s više entuzijazma i ljubavi, nego oni koji su upoznati sa svime u velikome gradu. Trenutno ne vidim baš puno više prednosti s obzirom da je sve manje zainteresiranih ljudi za takvo nešto i svi odlaze, ali valjda će biti bolje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Intervju s Darkom Ciglarom, voditeljem koordinacijskog tima čakovečke Inicijative 1729/2, o stvaranju Društvenog centra Čakovec na dijelu prostora bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski možete čitati ovdje, a o riječkim modelima upravljanja prostorima Palacha, Filodrammaticae i Marganova razgovarali smo s Damirom Batarelom, predsjednikom Saveza udruga Molekula. S koordinatoricom platforme Okret potpora Samantom Stepčić razgovarali smo o različitim oblicima nezavisnog kulturnog djelovanja u Zadru, a intervju s Antoniom Kuzmanić, koordinatoricom splitske Platforme Doma mladih, o prošlosti i budućnosti Doma mladih te zagovaračkim mogućnostima Platforme čitajte ovdje. O Društvenom centru Rojc u Puli, civilno-javnim partnerstvima te samoodrživosti i samofinanciranju, razgovarali smo s Dušicom Radojčić.

O povijesti karlovačke nezavisne kulturne scene već smo razgovarali s Denisom Mikšićem, jednim od dugogodišnjih radnika na toj sceni, a o stvaranju platforme KAoperativa koja radi na razvoju karlovačkog društveno-kulturnog centra razgovaramo s Domagojem Šavorom.

KP: Možeš li nam ukratko predstaviti kronologiju nastojanja karlovačkih organizacija s nezavisne kulturne scene da im se omogući prezentacija rada prije 2013. godine? Poznato je kako je karlovačka scena uglavnom proizvodila programe u toplim godišnjim dobima.

D.Š.: Ono što osobno gledam kao početak u smjeru postavljanja nezavisne kulture kao šire društvene teme je svakako festival nezavisne kulture Nepokoreni grad koji se odvijao od 2006. godine pa završno s 2013. godinom. U početku je festival koristio prostore u karlovačkoj Zvijezdi, vojarni u “kineskoj četvrti” (kolokvijalni naziv za dio stare gradske jezgre) i udomio razne performanse, umjetnike i izvođače koji su za Karlovac tada bili iznimno “čudni” i “neviđeni”. Već sljedeće godine osnovali smo udrugu mladih Poluga prvenstveno kao platformu za organizaciju događanja vezanih uz koncerte i elektroničku glazbu. Za vrijeme karlovačkih Dana piva 2007. zajednički je organizirano jednodnevno događanje u razrušenom hotelu Korana za vrijeme festivala Nepokoreni grad. S obzirom da sam mlađi za mene je tu počelo, a korištenje napuštene, razrušene i neiskorištene infrastrukture i razvijanje svijesti o novim sadržajima postavilo je nezavisnu kulturu na karlovačku agendu.

Nepokoreni Grad je iskorištavao otvorene i javne prostore, ali i surađivao s lokalnim incijativama te dovodio programe nezavisne kulture koji su tih godina van Karlovca već bili na neki način prihvaćeni. Osim tog događanja, aktivni su bili filmaši Kinokluba s Four River filmskim festivalom, Carpe Diem s festivalom dobre zabave Artika, Jazz festival, elektronički festival LED Fest pa Kabina, samo da ih nabrojim nekoliko. Ljeti realno nikada nije bilo problema oko prezentacije, no uvijek smo se borili sa zimskim periodom. Godine 2008., dok je još nekako šepao Hrvatski dom, donji prostor se koristio za neka manja događanja no to se brzo okončalo. Nakon toga se zimi tražilo mjesta po kafićima, planinarskim domovima van grada i sličnim prosotrima da se silna želja zadovolji. Ranije je funkcionirala i Mala scena Hrvatskog doma kako tako, no tih godina se dogodilo svega nekoliko događanja, i tako sve do ponovnog otvaranja u 2013. godini.

KP: U proljeće 2013. nastaje KA-operativa, zagovaračka platforma organizacija nezavisne kulture. Možeš li nam reći kako je došlo do njenog osnivanja i koji su koraci poduzeti do danas i je li došlo do određenih pozitivnih pomaka?

D.Š.: Negdje sredinom 2012. došlo je do svojevrsne zasićenosti slabim ili nikakvim pomacima u vansezonskim uvjetima u kojima su radili karlovački organizatori programa. Ideje, programi i organizacije su se gomilale, a prostora za djelovanje nije bilo. Udruge Domaći, Studio 8 i Poluga krenule su s upitima prema Gradu Karlovcu za nekoliko prostora koji bi se mogli povremeno koristiti za događanja tokom hladnog perioda. Nažalost smo na sve upite dobivali odbijenice s više ili manje argumentiranim odgovorima, dok se Stari grad Dubovac ispostavio kao jedino mjesto koje je moglo pružiti dom nekim programima, točnije dok se prostor ne ohladi i doslovno se zbog opasnosti od zamrzavanja instalacija zatvori priključak na vodovodnu mrežu. Gradske i kulturne institucije po mom mišljenju nikada nisu bile jednako otvorene prema nezavisnoj sceni, a mala scena Hrvatskog doma je bila pred raspadom. Prvenstveno su nas zanimali prostori u karlovačkoj “Zvijezdi”, stare vojarne i vojni kompleksi, odnosno prostori u “kineskoj četvrti” koji su desetljećima prepušteni propadanju. Interesanta je svakako, kao i oduvijek, bila i zgrada Hrvatskog doma, no tada su vlasnički odnosi bili zbilja kompleksni, odnosno u magičnom trokutu privatnog koncesionara, koalicijske političke stranke i Grada Karlovca kao vlasnika.

Krajem 2012. godine raspisan je pilot natječaj Zaklade Kultura nova, kao potpora zagovaračkim platformama u nezavisnoj kulturi, nešto što je za nas bilo kao stvoreno. Udruga Domaći prijavila je projekt, i uz Polugu i Studio 8 okupila udruge Freedance i Carpe Diem i to je bio prvi korak prema današnjoj situaciji. Do danas smo već prošli gotovo dvije turbulentne godine, brojimo desetak članica i imali smo uspješnih i manje uspješnih poteza, s obzirom da se još uvijek učimo ovakvom načinu razvijanja dijaloga i građanskog sudjelovanja u društvenim promjenama. Također se može reći da je i na razini Karlovca ovakav tip platforme, odnosno participativne mreže sigurno početni primjer, pa je i čak i danas predstavnicima jedinice lokalne samouprave pomalo nejasno što mi to radimo, koga predstavljamo i što želimo postići. Već samim osnivanjem mreže, odnosno početkom 2013. godine, postavili smo se na širu karlovačku društvenu sliku slanjem otvorenog pisma medijima oko uređenja Male scene Hrvatskog doma koje nije bilo iskomunicirano niti s organizatorima programa – udrugama, niti korisnicima, ni širom javnošću već je jednostrano tempirano pred lokalne izbore. Iako je to nešto što bi svatko želio, da se uloži u takav prostor, nažalost bez prijašnje rasprave i programiranja, odnosno procjene potreba prostor je uređen “na silu”, a tek kasnije je bilo govora o njegovoj namjeni, modelu upravljanja i trenutnim korisnicima. To je dakako izazvalo stanje kakvo je, neadekvatnih tehničkih uvjeta, multifunkcionalnu disfunkciju, male ili nikakve održivosti događanja s obzirom na troškove korištenja, neprepoznavanje od strane stare publike i vrlo mala zainteresiranost za prostor, čast izuzecima.

Bez obzira na prijašnji proces, KAoperativa se odlučila raditi na prostoru kroz uključivanje u programsko vijeće Male scene, aktivnim sudjelovanjem u izradi Pravilnika korištenja i organizacijom nekoliko događanja kojima je detektirano što zapravo u tom prostoru može funkcionirati. KAoperativa i članice organiziraju nekoliko javnih tribina i okruglih stolova upravo na temu korištenja i budućnosti prostora male scene, ali i cijele zgrade Hrvatskog doma čime smo postavljali ista pitanja o participaciji, suradnji, suupravljanju, primjerima dobre prakse. Također smo izdali i dva dokumenta na temu pozicioniranja nezavisne kulturne scene kao i dokumentarni film o neiskorištenim i napuštenim prostorima, između ostalog.

KP: Kakav je odnos gradske vlasti prema inicijativi i projektu? Je li on partnerski?

D.Š.: S jedne strane možemo biti zadovoljni jer dobivamo na korištenje prostor za djelovanje, redovito smo na sastancima i sigurno možemo reći da se komunikacija bitno popravila u odnosu na recimo period pred 2013. godinu. S druge strane se često nalazimo u fazama ponavljanja, podsjećanja i aktualiziranja istih pitanja. Imamo tu nesreću da se osobe zadužene za nezavisni sektor konstantno rotiraju i svaka sljedeća osoba postane “nova”, te joj treba izvjesni period za privikavanje. To zna frustrirati jer smo na neki način konstantni u svom rastu i znanju, dok na drugoj strani taj interes i ambicije nisu toliko izražene. Dobra stvar je što smo komunikacijom krenuli u proces s pilot projektom Prostori (su)djelovanja Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, što nam je jedna od većih zajedničkih zasluga tokom prošle, 2014. godine. Nažalost, imamo dojam da smo “bad guys” samo zato što želimo postaviti transparentne i demokratične okvire pri donošenju odluka i pozicionirati sektor. No u isto vrijeme, čini mi se da moramo poraditi i na svojoj prezentaciji kako ne bismo bili ubuduće krivo ili preagresivno shvaćeni.

KP: Kako je koncipirano korištenje prostora u Hrvatskom domu? Ide li to možda u smjeru društveno-kulturnih centara o kojim se danas sve više govori, s obzirom na različite inicijative vezane uz prostor koje su trenutno aktivne. Što za vas uopće znači koncept društveno-kulturnog centra?

D.Š.: Trenutno se kroz konkretno definirani model upravljanja može koristiti samo Mala scena Hrvatskog doma koja ugrubo zauzima desetak posto od površine cijele zgrade. To znači da ima kriterije dodjele, Pravilnik korištenja, programsko vijeće sastavljeno od udruga korisnika i nekakav red u svemu tome. Trenutni upravitelj prostorom je gradska tvrtka Mladost. Ostali prostori kao velika dvorana i drugi manji prostori oko velike dvorane Hrvatskog doma koriste se sukladno zahtjevima prema Upravnom odjelu za opće i imovinsko pravne poslove Grada Karlovca koji prema nedefiniranim kriterijima, točnije procjenama, odlučuje što se u kojem prostoru može ili ne može odvijati. To je nešto na čemu radimo već duže vrijeme no, nažalost, takva je situacija sada. Po pitanju društveno-kulturnog centra, Karlovac se nalazi u grupi B pilot projekta Prostori (su)djelovanja. Nakon pripreme i prijave na natječaj Grad Karlovac i KAoperativa kao koalicija ove godine kreću u izradu modela održivosti i doradu postojećeg idejnog rješenja za prostor zgrade Hrvatskog doma. Za nas je to prostor koji bi trebao imati najširi mogući društveni značaj i inkluziju, nešto za što je Hrvatski dom savršen, a udomio bi naravno uz cjelokupnu nezavisnu kulturu i mnoge druge, kao što su mladi, nezaposleni, manjine, umirovljenici, stanovnici gradske četvrti i tako dalje. No, o tome svemu je potrebno jako dobro prodiskutirati, istražiti situaciju i procijeniti potrebe, vidjeti koliko i za koga tako veliki pothvat ima smisla.

KP: Jeste li već razvili model upravljanja i korištenja prostora?

D.Š.: Za cijeli prostor Hrvatskog doma model upravljanja još nije definiran, no kako stvari stoje svakako ćemo zagovarati da ide u smjeru javno-civilnog partnerstva. Trenutni model postoji samo za Malu scenu gdje prostorom upravlja gradska tvrtka Mladost prateći Pravilnik o korištenju i uz odobravanje programa od strane programskog vijeća. Osnivanjem saveza KAoperativa, kroz Statut definirana je i upravljačka djelatnost, točnije upravljanje prostorima za nezavisnu kulturu, tako da to može biti jedan od sljedećih koraka. Za to se moramo nešto bolje posložiti, no ne sumnjam da će to biti vrlo brzo.

KP: Na koji su način procesi i know-how u drugim gradovima utjecali na razvoj KAoperative i oblikovanja projekta?

D.Š.: Sigurno su utjecali u velikoj mjeri i bez tog vanjskog znanja bi sve bilo još puno sporije. Važno je spomenuti da su unutar KAoperative aktivni članovi udruga i inicijativa koji imaju dugogodišnje karlovačko iskustvo u polju nezavisne kulture, ali i povezanost s cijelim sektorom na razini RH. Već u prvoj godini održano je nekoliko radionica na temu modela rada zagrebačkog Pogona, javno-civilnog partnerstva, zagovaračkih alata. Kroz KAoperativu i druge projekte naših članica obišli smo prostore i razgovarali s osobama iz odjela za kulturu te udrugama u nezavisnoj kulturi u Puli, Rijeci, Čakovcu, Zagrebu i Splitu. Također se i kroz neke dodane programske aktivnosti samih članica, ali i ostale projekte usmjerene na društveni razvoj sve još više širi i zaokružuje u homogenu cjelinu. Važan moment je i članstvo naših organizacija u Savezu udruga Klubtura koji također pruža spomenuti know how i poguruje cijelu priču. Možemo reći da su nam takve i slične intervencije puno koristile, kao što koristi i konstantni uvid u situaciju na razini Hrvatske i šire.

KP: KA-operativa je, kako si već rekao, prepoznata od Nacionalne zaklada za razvoj civilnog društva u sklopu natječaja Prostori sudjelovanja. Što za to sada za vas konkretno znači i na koji će način ta podrška doprinijeti daljnjem razvoju projekta?

D.Š.: Radi se o velikom koraku u građanskoj participaciji i demokratizaciji odnosa javne uprave i organizacija civilnog društva na području nezavisne kulture. Za projekt, kako i za članice i Savez, to je nova stranica obzirom da rijetko tko od članica ima slična iskustva. Sretni smo radi toga, no u isto vrijeme znamo o kojem poslu se radi i da ćemo morati “raubati” još više. Ovu godinu nas očekuje velik broj radionica o modelu održivosti i idejnom rješenju, a kroz projekte radimo programiranje i detaljniju procjenu potreba usklađenu s dosadašnjim istraživanjem i ostalim informacijama koje KAoperativa posjeduje.

KP: Kakva je uloga strukturnih fondova u razvoju ovog projekta? Postoji li u tom smislu suradnja na gradskoj ili možda čak regionalnoj razini?

D.Š.: Zasad smo tu premalo razvijeni i na tome ćemo trebati već u sljedećem periodu aktivnije raditi. Iz perspektive ESF-a potrebno je razmišljati o raznim varijantama u ukupnom kontekstu lokalnog razvoja. Karlovac ima kulturnu strategiju gdje su nezavisna kultura i prostori prepoznati kao prioritet što je dobar preduvjet. Dokumentaciju za Hrvatski dom krećemo prikupljati i izrađivati već ove godine zajedno s radnom grupom iz UO za društvene djelatnosti i EU integracije u Gradu Karlovcu, ali i zainteresiranim građanima. Što se tiče same izgradnje, vjerujemo da će se i tu otvoriti prilike. Trenutno nam je zanimljivo poduzetništvo u kulturi, društveno poduzetništvo i zapošljavanje kroz rad u kulturi. Također tu je i obogaćivanje turističke ponude, a i obnova kulturne, odnosno industrijske baštine što u svakom slučaju možemo u ovom kontekstu iskoristiti.

KP: Prema tvom sudu, kakve su zagovaračke mogućnosti organizacija u Karlovcu i okolici? Izlazi li karlovačka scena u javnost?

D.Š.: Po mom mišljenju mogućnosti su u ovom trenu ograničene, ali opet postoji dovoljan broj članica i individualaca koji mogu raditi na tim pitanjima. U posljednje vrijeme imam dojam da postoji to konstantno balansiranje između programskih i zagovaračkih aktivnosti, a s obzirom da se članice bave jednim i drugim i nemoguće je nešto izostaviti. Ukoliko ne radimo kvalitetne programe nema potrebe ni zagovarati bolje uvjete za rad, a ukoliko ne zagovaramo otežane su mogućnosti za provođenje programa. Situacija je u začecima i prepoznatost nezavisne scene još uvijek je prilično mala. S druge strane, s puno programa gubimo zalet i sposobnosti za dublje zagovaračke uloge jer zbog zagovaračkih procesa “trošimo” vrijeme koje bismo iskoristili na kvalitetnije planiranje i izvedbu programa. Situacija je otprilike takva da svaka osoba više ili manje iskače i uskače u ove dvije stvari i to čini dinamiku naše mreže. Zato nam je i toliko zanimljivo. Nezavisna scena izlazi u javnost no još uvijek nedovoljno kontinuirano, što planiramo promijeniti ove godine kako bi prisutnost KAoperative prije svega bila što učestalija. Prepoznati smo, no u protekle dvije godine smo više radili na unutarnjem poslagivanju mreže dok je sad vrijeme da napravimo inverznu radnju. Tome se posebno veselim jer vjerujem da će upravo u tim javnim akcijama izaći kreativnost članica na vidjelo, čime će se sigurno dodatno senzibilizirati javnost i donosioci odluka.

KP: Ima li mlađih organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni? Što bi rekao da karakterizira tu scenu danas? Kojim se temama bave i na koji način funkcioniraju? Kakav je transfer znanja starijih organizacija mlađima? Na koji su način mlađe organizacije i mladi uključeni u platformu?

D.Š.: Mlađih organizacija ima i one su jedan veliki razlog zašto nastavljamo raditi. Neki su tu duže i vrijeme je da se prepusti novim snagama da rade što žele u skladu sa svojim potrebama, željama i na koncu godinama. Stariji mogu dati neke dodatne inpute kako bi se s vremena na vrijeme ispravile početničke greškice i smatram da to na taj način jedino može funkcionirati. Nažalost, vjerojatno će biti još dosta generacija mladih koje će proći kroz ovo tranzicijsko razdoblje dok se društveno-kulturna priča ne posloži, no čekamo taj dan da vidimo generacije koje će sve imati spremnije i prilagođenije za korištenje. Važno je pod svaku cijenu spriječiti “bijeg” tih istih mladih jer cjelokupna gospodarska situacija ne pomaže, kao ni karlovački mentalitet i “bolest” blizine Zagrebu. Uvjereni smo se da Karlovac može postati življi grad, mada je trenutno grad duhova i mjesto gdje izlaze, druže se i trude samo najuporniji i najhrabriji.