Prosvjed je organiziran s ciljem prekida suradnji hrvatskih i izreaelskih sveučilišta, a usmjeren je na partnerstva financirana kroz program Obzor Europa (Horizon Europe). Europska unija kroz ovaj program financira akademsku suradnju između sveučilišta, instituta i privatnih poduzeća unutar zemalja članica, no Izrael u njemu sudjeluje prema posebnom sporazumu. Osim u Zagrebu, prosvjed s istim zahtjevima održat će se istovremeno u više od 20 gradova diljem Europe.

Kako piše u najavi protesta, “izraelski Obzor projekti uključuju ulaganja u bespilotne letjelice, oružje (Elbit i Israel Aerospace Industries), kao i u tzv. ‘anti-terorističke projekte’ razvoja nadzora, tehnika ispitivanja i korištenja umjetne inteligencije u svrhu represije. A hrvatske znanstvene institucije nisu nevini promatrači. Fakultet elektronike i računarstva u Zagrebu sa Sveučilištem u Haifi, koje je poznato po svojoj podršci izraelskoj vojsci, proizvodi podvodne komunikacijske sustave s jasnom primjenom u izraelskoj ratnoj mornarici.

FER na još jednom projektu surađuje s izraelskom kompanijom GenCell, inače nagrađivanom za svoj ‘doprinos domovinskoj sigurnosti’. Institut Ruđer Bošković sudjeluje u proizvodnji podvodnih nadzornih sustava, zajedno s izraelskim okupacijskim snagama, izraelskim Ministarstvom obrane i Rafael Advanced Defence Systemsom”.

Zbog navedenih razloga, organizatori_ce prosvjeda traže potpuno izbacivanje Izraela iz programa Obzor, vodeći se isključenjem Rusije nakon napada na Ukrajinu.

Više detalja pronađite ovdje.

Muzej Palestine sa sjedištem u SAD-u širi opseg svoga djelovanja te 17. svibnja, u tjednu obilježavanja sedamdeset sedme godišnjice Nakbe, otvara vrata satelitskog prostora u Edinburghu u Škotskoj. Europa time dobiva svoj drugi muzejski prostor namijenjen suvremenoj palestinskoj umjetnosti i kulturi, nakon Palestinskog muzeja i kulturnog centra otvorenog u Bristolu 2013. godine.

Matični prostor Muzeja Palestine, prvog muzeja posvećenog palestinskoj umjetnosti na zapadnoj polutci, otvoren je 2018. godine u Woodebridgeu u Connecticutu, s ciljem istraživanja i očuvanja palestinske povijesti i prmoviranja njihovih kulturnih i umjetničkih postignuća. Muzejski fundus obuhvaća povijesne dokumente, fotografije, dokumentiranu usmenu predaju i književne tekstove, a tijekom sedam godina postojanja u muzeju su redovito održavane izložbe palestinskih umjetnika, javna predavanja i izvedbe.

Uoči otvorenja obaju prostora Muzeja Palestine u javnim se medijskim istupima naglašavala politička neopredijeljenost muzeja, koju bismo bez mnogo pretjerivanja mogli nazvati nužnom ogradom svih inicijativa koje promoviraju palestinski identitet i kulturu u zapadnjačkim zemljama, i to već desetljećima. No od početka izraelske agresije u Gazi 2023. godine postalo je izvjesno da je svaki oblik javnog djelovanja koje se iole bavi Palestinom već sam po sebi politički čin.

Tako od 2023. godine naovamo svakodnevno svjedočimo sustavnoj medijskoj šutnji, političkom izvrdavanju najvećih svjetskih sila i izostanku jasne osude izraelskog genocidnog rata i represije koja se provodi nad Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali. Na tragu takvih politika, u europskim se zemljama i dalje zabranjuju prosvjedi potpore palestinskom narodu, otkazuju se javna događanja i manifestacije s palestinskim predznakom, a iskazivanje kritike izraelskoj agresiji izjednačava se s antisemitizmom.

To je ozračje upravo i glavni povod otvaranju satelitskog prostora Muzeja Palestine na europskom tlu. Utemeljitelj i ravnatelj muzeja, Faisal Saleh, navodi da je odabir Škotske kao lokacije za novi muzejski prostor motiviran brojnim otkazivanjima umjetničkih i kulturnih događanja palestinske tematike na širem području Ujedinjenog Kraljevstva. Iako ni Škotska nije lišena institucionalnog utišavanja glasova podrške Palestini, u zemlji već više od dva desetljeća djeluje snažan pokret solidarnosti s Palestinom, a od početka rata u Gazi škotski prosvjedi podrške okupljali su i više tisuća sudionika.

Vrijedi spomenuti da je izvorno za prvi europski prostor Muzeja Palestina razmatrana bivša izraelska ambasada u Dublinu. Irska već desetljećima izražava potporu palestinskom narodu, a koncem prošle godina postala je prva zemlja EU-a koja se pridružila južnoafričkoj tužbi za genocid protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde. Ta je podrška i dovela do izraelskog zatvaranja ambasade u Dublinu, a vodstvo Muzeja Palestine navela na pokušaj iznajmljivanja prostora. Iako se na koncu taj pokušaj izjalovio, ipak je u medijima odjeknuo kao moćna simbolična poruka.

U najavi otvorenja prostora u Edinburghu, Muzej Palestine ustvrdio je da će nova filijala djelovati kao platforma za palestinske glasove u Europi, a osigurat će trajan prostor za izložbe radova novih i etabliranih palestinskih umjetnika. Naizmjence s izložbama, u prostoru novog muzeja održavat će se edukacijski programi i izvedbe posvećene pitanjima identiteta, prognanstva, otpora i kulturnog naslijeđa. Na prvoj izložbi koja će biti organizirana u muzeju bit će predstavljeni radovi umjetnika_ca iz Palestine i dijaspore, među kojima su Samia Halaby, Nabil Anani, Sana Farah Bishara, Mohammed Alhaj i Maisara Baroud.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Razlog prvotnog okupljanja Fossil Free Booksa bile su “filantropske” inicijative britanske investicijske kompanije Baillie Gifford nakon što su njezina ulaganja u globalnu industriju fosilnih goriva došla u fokus javnosti. Kad se ispostavilo da kompanija, učestali pokrovitelj brojnih književnih manifestacija, ne zazire ni od ratnog profiterstva, FFB je proširio svoju kampanju. Uputio je zahtjev Baillie Giffordu da prestane ulagati u industriju fosilnih goriva, ali i u kompanije koje izvlače izravnu korist od izraelskog aparthejda, okupacije Gaze i genocida. U tipičnom razvoju događaja, nakon što su se dva velika književna festivala odrekla njihova pokroviteljstva, kompanija je jednostavno odlučila obustaviti sponzorske aktivnosti za sve ostale književne festivale na teritoriju UK-a.

Da takav cinizam nije ograničen samo na korporacije trenutačno se jasno ogleda na svim razinama javnog i političkog života u zapadnim zemljama, u kojima se ustanak protiv interesa krupnog kapitala i izraelske vojne mašinerije smatra u najmanju ruku nepoćudnim. Pri tome se cenzura i inzistiranje na apolitičnosti prelijevaju u sferu umjetnosti i kulture, koje uvelike ovise o javnom i korporativnom financiranju. Tijekom cijele prethodne godine, FFB se bavio upravo tom spregom, ustajući protiv cenzorskog uplitanja britanske vlade u financiranje javnih umjetničkih programa, ali i pozivajući na snažnije sindikalno organiziranje svih radnika_ca u polju književnosti i u nakladničkoj industriji.

U središtu pozornosti kolektiva našlo se Društvo autora (Society of Authors), najveći britanski sindikat autora_ica, književnih prevodioca i ilustratora_ica, od kojeg je FFB zahtijevao donošenje rezolucija kojima se osuđuju suradnja s industrijom fosilnih goriva, sve veća ugroza koju umjetna inteligencija predstavlja književnom radu i genocid u Gazi. Iako je na sindikalnoj skupštini sazvanoj zbog tih pitanja članstvo s velikim brojem glasova izglasalo prve dvije rezolucije, tek je 47 posto glasova bilo za jasnu osudu genocida u Gazi, i to na preporuku trenutačnog Upravnog odbora sindikata. Neizglasavanje te rezolucije doveo je do toga da velik broj članova istupi iz Društva autora.

Motiviran takvim raspletom događaja, FFB je objavio poziv svima koji zadovoljavaju uvjete za članstvo, ali i bivšim članovima_icama sindikata, da se do konca travnja ove godine učlane u Društvo autora kako bi pristupili glasanju za novi Upravni odbor, jasno zastupajući stav da taj vodeći britanski sindikat više ne zastupa interese svoga članstva i da je za sindikat po mjeri svojih članova_ica nužna direktna akcija. Usto su i pozvali sve druge radnike_ice iz knjižarske i nakladničke industrije da se učlane u relevantne sindikate kako bi se zajedno s njima organizirali i gradili budućnost svojih branša.

Dosadašnji rad Fossil Free Booksa, kao i sličnih inicijativa u sferama umjetnosti i kulture diljem svijeta, podsjetnik su na to koliko je politički angažman neodvojiv od (umjetničkog) rada, ali i na moć udruživanja i kolektivnog djelovanja u poljima u kojima će glasan otpor snažno odjeknuti i u široj javnosti. S time na umu, vrijedi spomenuti kako aktualna FFB-ova kampanja protiv izraelskih nakladnika koji se nisu ogradili od izraelskog režima i genocida u Gazi broji više od 7000 potpisa raznih autora_ica i radnika_ica iz nakladničke industrije.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Shibli je tako postala jedna od prvih “otkazanih”, kulturnjaka i javnih osoba čiji su nastupi, izložbe, govori, dodjele nagrada, ugovori i ine kulturno-umjetničke aktivnosti odgođene ili otkazane zbog njihovog izražavanja podrške Palestini ili percipiranog antisemitizma njihovih djela. Niz otkazivanja je uslijedio i traje dan danas, pa, četiri mjeseca kasnije, stranica Archive of Silence, pokrenuta kako bi dokumentirala ušutkane glasove, broji više od 90 redaka s imenima “otkazanih”. 

Da će Njemačka podržati ofenzivu Izraela nakon Hamasovog napada, nije bilo upitno. Da će Njemačka svesrdno podržavati Izrael i nakon što je ofenziva prerasla u višemjesečno neselektivno bombardiranje Gaze i, u trenutku pisanja ovog teksta, uzorkovala smrt gotovo 30.000 ljudi te gotovo potpunu anihilaciju infrastrukture, i nije nužno iznenađenje, ako se odnos Njemačke prema Izraelu promatra kroz prizmu uloge Trećeg Reicha u holokaustu. Godine 2008. bivša kancelarka Angela Merkel nazvala je sigurnost Izraela njemačkim državnim interesom (Staatsräson), što je stav koji je sadašnji kancelar Olaf Scholz ponovio nekoliko dana nakon Hamasovog napada. Sadašnja njemačka kultura kanceliranja u kulturnom sektoru logičan je nastavak njemačkog odnosa prema palestinskim simbolima i kritikama Izraela. 

Prosvjedi za slobodu Palestine već se desetljećima odvijaju uz teški policijski nadzor. Bundestag je još 2019. godine donio rezoluciju kojom je B.D.S. (Boycott, Divestment, Sanctions) – međunarodni pokret koji promovira bojkot i uvođenje sankcija za Izrael – obilježio kao antisemitski. Također, anticionizam i antisemitizam se danas u Njemačkoj mahom promatraju kao uvezeni sentimenti. U prvim tjednima nakon Hamasovih zločina i za vrijeme početne ofenzive na Gazu, spontani izražaji solidarnosti s Palestinom klasificirani su kao antisemitski, a kefije (marame koje su poznate i kao “palestinske”), simbol palestinskog identiteta,  oduzimane prosvjednicima. Razni su političari, od zelenog vicekancelara Roberta Habecka do socijaldemokratskog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, pozvali Nijemce arapskih i palestinskih korijena te njemačke muslimane da se distanciraju od Hamasa. Vođa demokršćana, Friedrich Merz, kazao je da Njemačka ne može primiti više izbjeglica jer “ima dovoljno mladih antisemitskih muškaraca u zemlji”. 

U međuvremenu je prozivanje za antisemitizam i otkazivanje umjetnika postalo gotovo demokratično u svojoj isključivosti, pa su tako otkazivane javne osoba svih profila i nacionalnosti. Otkazani i kritizirani su pisci, vizualni i filmski umjetnici, DJ-evi, studenti, bivši predsjednički i premijerski kandidati, Greta Thunberg, kolektivi i kulturni centri. Razlozi otkazivanja sežu od iskazivanja nepodobnog političkog stava, javno ili na društvenim mrežama, do problematiziranja umjetničkih interesa i fokusa kao takvih. Minhenska Umjetnička akademija tako je 15. listopada otkazala radionicu glazbenika Nicolasa Jaara jer je na Instagramu kritizirao stav Bijele kuće. Mjesec dana kasnije otkazana je i izložba berlinskog fotografa Raphaëla Malika koja prikazuje fotografije svakodnevnog života Muslimana u Berlinu, Parizu i Istanbulu. U obrazloženju umjetniku, predstavnici galerije naveli su da žele izbjeći konflikte i stoga ne mogu prikazati izložbu fotografija iz “muslimanskog života”, a da istodobno ne prikažu i kontrastni pogled, “primjerice slike iz života Židova”. Otkazivanja nisu poštedjela niti židovske umjetnike.  Saarlandski je muzej otkazao izložbu židovske umjetnice Candice Breitz koja je trebala biti otvorena ovog proljeća, zbog njezinih “problematičnih” komentara o konfliktu. Za britanski Guardian Breitz je kazala da je muzej od nje de facto tražio da izjednači holokaust i Hamasove napade 7. listopada. “To bi značilo relativizirati holokaust (…) Trebam li prokazati apsurdnost toga da Nijemci diktiraju židovskom narodu kako će artikulirati svoje reakcije na mrzilački napad terorista na Židove”, kazala je. 

Birokratska cancel kultura

Slika moderne i otvorene Njemačke, Njemačke koja se suočila sa svojom prošlosti i naučila svoju lekciju, kao i imidž Berlina kao neprikosnovene umjetničke i klupske meke također su nagrizeni najnovijim događanjima. Institucije koje po percepciji pripadaju lijevom spektru (kazalište Volksbühne, kazalište Maxim Gorki) pridružile su se otkazivanjima; supkulturni prostori koji su postali institucije također. Berghain, vjerojatno najpoznatiji klub na svijetu, 20. prosinca je otkazao nastup francusko-libanonskog DJ-a Arabian Panther zbog podrške Palestini na društvenim mrežama. Organizatori Documente osudili su članove umjetničkog kolektiva ruangrupa (koji su i kao umjetnički ravnatelji festivala 2022. optuženi za antisemitizam) jer su lajkali video prosvjeda za Palestinu u Berlinu. Umjetnici su naknadno povukli lajkove i rekli da se radilo o pogrešci.

“Ne iznenađuje me da je šaptom pao kulturni sektor, budući da je dominantno ovisan o državnom financiranju. Reakcija je kulturnog sektora puno tiša nego što bih očekivao od Berlina, ali ja bih to povezao prvenstveno s egzistencijalnim pitanjem”, kaže Mario Kikaš koji je trenutno na doktoratu na Sveučilištu Nord u Norveškoj, a koji je 2018. i 2019. živio u Leipzigu, gdje je studirao na master programu Instituta za europske i globalne studije. Kikaš, koji se u svome radu bavi, između ostalog, pitanjima rada i kulture ističe da se na pitanju politike sprječavanja antisemitizma najbolje uočava birokratiziranost Njemačke: “Stihijska zabrana me i nije iznenadila jer je Njemačka jako birokratizirana država. Njihova politika borbe protiv antisemitizma je također politika jako birokratiziranih, etatističkih modela.”

Hana Ćurak, spisateljica i istraživačica koja se u Njemačkoj nalazi od 2017., a trenutno je angažirana kao istraživačica na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, te je na doktoratu na Sveučilištu u Zürichu, taj etatistički model jednoumlja uočava i u akademskoj zajednici. “Biti na Univerzitetu u Berlinu danas, bez obzira na sve sjajne prilike koje on i dalje nudi, kao i šačicu neovisnih i angažovanih aktera, prvenstveno znači bojati se. Bojati se za svoju karijeru, bojati se za budućnost svoje porodice, za to da li će se nešto što kažeš protumačiti pogrešno, za stabilnost svog malog prekarnog ugovora od tri, četiri, pet godina… što vodi u totalnu depolitizaciju univerziteta. To se posebno osjeti otkako je, maltene, dekret države Njemačke takav da o Palestini nema ni govora”, objašnjava. “Ako [ga] uopšte ima, on je bijeloj Njemačkoj, čak i toj koja sebe percipira veoma dobronamjernom, često zamaskiran u neke cinične metafore, ili blazirane, cenzurisane i hiperintelektualizirane diskusije o nekim ‘komplikovanim problemima’ koji to nisu. Taj nivo privilegije u kojem možeš sebi dopustiti da kažeš da ‘nemaš dovoljno informacija’, da imaš ‘diferencirano mišljenje’ o genocidu nad Palestincima je zaista nedopustiv, osim što je ovdje totalno normaliziran“, ističe.

U prosincu 2023. berlinski je senat uveo takozvanu “klauzulu protiv diskriminacije” kojom se državno financiranje kulturnih projekata uvjetovalo prihvaćanjem definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA). Prema toj definiciji antisemitizam uključuje, između ostalog, i uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom i demoniziranje izraelske države. Prema kulturnjacima koji su se usprotivili takvoj definiciji, njezino bi uvođenje otvorilo put sankcioniranju svake kritike Izraela.

Klauzula je naposljetku povučena zahvaljujući angažmanu međunarodne inicijative kulturnih radnika Strike Germany, koja poziva na bojkotiranje njemačkih institucija i kulturnih programa koji provode cenzuru i otkazuju umjetnike i umjetnice koje pokažu solidarnost s Palestinom. Peticija inicijative je u rekordnom roku prikupila više od tisuću potpisa, među kojima su i Nobelovka Annie Ernaux, filozofkinja Judith Butler te bivša direktorica Documente, Catherine David. Efekti protesta kulturne zajednice postali su vidljivi na programima festivala poput Transmedialea koji je bio načičkan riječju “withdrawn” nakon što su brojni uzvanici odlučili bojkotirati festival koji je financiran iz državnog budžeta, te samim time dužan podrediti stajališta službenoj politici.

Prosvjedni glasovi

Uz kolektivne plamičke otpora, valja izdvojiti i one pojedinačne, kakav predstavlja i odluka spisateljice Lane Bastašić da prekine suradnju sa svojim njemačkim izdavačem, frankfurtskim S. Fisherom, kao dio protesta protiv cenzure. Taj je potez prenesen u brojnim medijima, ne samo onima s našim prostorima nego i šire, jer slici pasivnog umjetnika u strahu od otkazivanja suprotstavlja umjetnika koji odabire sustav u kojemu će raditi. Nedugo nakon raskidanja ugovora, udruga Literaturhaus NÖ iz Austrije povukla je poziv za gostovanje Bastašić na umjetničkoj rezidenciji i književnom festivalu u Salzburgu. Spisateljica je ostala dosljedna svojem stavu i svoj odgovor objavila i na Instagramu: “Iako sam svjesna činjenice da su vas sredstva koja primate i sistem u kojem živite naveli da zaboravite što je zapravo umjetnost, ipak vas želim podsjetiti da (na sreću nesigurnih spisateljica poput mene) vi niste književnost. Vaš novac nije književnost. S.Fischer nije književnost. Njemačka nije književnost. A mi, književnici, pamtit ćemo,” dodavši ispod teksta “Nastavljaju podcjenjivati Jugoslavene. Opet.” 

A za Jugoslavene (u ovom kontekstu mislimo na ljude s područja bivše Jugoslavije) je, po Kikaševom mišljenju, danas Njemačka, što se tiče plesne i vizualne umjetnosti, najbliže što u Europi imamo Parizu s početka 20. stoljeća. “Geografija je sudbina. U Njemačkoj naši književni i plesni autori imaju poziciju, percipira ih se kao aktere, zbog povijesti i geografije i umreženosti”, kaže on. 

Granice kulture su porozne, pa su “jugoslavenski” glasovi mogli ostaviti traga i u njemačkoj misli. “I u akademiji i u umjetnosti smo ipak jaki i potkovani dobrim iskustvom i teorijom. Ovaj se prostor pokazao kao prostor u kojem se ljudi pronalaze, u kojem gradimo kolektive, posebno sada postaje jasno s kime se mogu graditi solidarnosti. Posebno nova generacija nas koji dolazimo iz bivše Jugoslavije – možemo i trebamo da svašta naučimo Nijemce, ne zbog njih, nego zbog nas, zbog svih nas”, smatra Ćurak.

Kaže i da, s obzirom na to da je u proširenijoj institucionaliziranoj poziciji i da je njezin projekt Sve su to vještice od početka zamišljen kao transnacionalni feministički poduhvat, ne ovisi ni od kakve strukture osim one koju sama pažljivo bira. “Takva pozicija Vještica za koju sam svjesno radila, a koja jeste platforma za kolektivnu – dakle ne samo moju – političku angažovanost u javnoj sferi, je nešto na što sam ponosna i što mi daje privilegiju i odgovornost da je otvorim za glasove koji o okupaciji Gaze progovaraju hrabro i neovisno. Ne mislim da je taj glas samo moj, ne mislim da je govoriti o Palestini nešto što se treba individualizirati na bilo koji način.”

Hoće li se buduća relevantnost naših kulturnjaka u Njemačkoj mjeriti time koliko su svoje stavove spremni prilagoditi njemačkom službenom narativu, ili će u skoroj budućnosti Njemačka govoriti o lekcijama naučenima 2024. pokazat će vrijeme. 

Trenutni narativ i reakcija na njega ostavlja dojam da se njemačka kulturna i ina politika nalazi na prekretnici, između ostalog i zbog toga što svjedočimo i neviđenom usponu ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD) koja je trenutno druga najsnažnija stranka u zemlji. Od tri istočnonjemačke savezne pokrajine u kojima će se u rujnu održati izbori, u dvije, Tiringiji i Saskoj, u anketama vodi AfD. Istraživački medij Correctiv 10. siječnja objavio je priču o sastanku političara iz AfD-a s pripadnicima neonacističkih krugova tik izvan Berlina. Na sastanku se, između ostalog, razgovaralo o deportaciji milijuna ljudi s ili bez njemačkog državljanstva na temelju rasnih karakteristika ili njihove “nemogućnosti asimilacije u njemačko društvo”. Za izvedbu ovog plana skupljale su se donacije. Nakon objave priče, uslijedili su masovni prosvjedi protiv ekstremne desnice diljem zemlje, pa je nedavni prosvjed u Berlinu okupio preko 150.000 ljudi. 

Antidesničarski prosvjedi zasjenili su tako na neko vrijeme i prosvjede solidarnosti s Palestinom, a lijevi je centar, sa Scholzom na čelu, u prosvjedovanju protiv AfD-a pronašao nekontroverzan način afirmiranja svoje lijeve pozicije. No vrijedi se prisjetiti da je to isti Scholz koji se u listopadu nije libio koristiti desničarskom retorikom kada je ustvrdio da Njemačka treba početi “deportirati na veliko”. Istodobno, mnogi njemački muslimani koji su na prosvjedima željeli pokazati solidarnost s Palestinom, izjavili su za medije da su bili žrtve diskriminacije i da im nije bilo dozvoljeno isticati palestinske zastave i propalestinske transparente.

Rasizam, islamofobija i relativizacija koja ih prati od 7. listopada za mnoge su izmijenili dojam Njemačke kao otvorene zemlje. Među njima je i Hana Ćurak, koja kaže da se uslijed ovakve atmosfere “bori sa vrlo pesimističnim pogledom na svijet, pogledom koji joj nije srodan.“ 

“Kao i većina mojih prijatelja, naravno među njima i Jevreja, kao i Jevreja iz Izraela, ne osjećam se posebno sigurno u budućnost u Njemačkoj, ne znam šta će od nje biti, ali mi je važno da doprinosim kolektivnom otporu koji tu postoji. Nakon prošle godine, kada sam se jako entuzijastično odlučila na to da živim u Berlinu i gradim svoj život ovdje, sada razmišljam i o nekim drugim varijantama. Iako mislim da nikada nisam romantizirala ovaj grad, nažalost, ni obećanje Berlina, čini mi se, više ne postoji“, zaključuje.

Ta je gotovo bezizlazna situacija za stotine tisuća ljudi odsječenih od ostatka svijeta, pod neprestanom paljbom izraelske vojske, motivirala različite izraze solidarnosti – mitinge, skupove, peticije i slično – koji su po lucidnosti i moralnoj jasnoći često bili superiorni onome što se događalo u intelektualnom polju, među filozofima, znanstvenicima, publicistima i piscima. Dapače, iako zauzimanje pozicija u ovom kao i u drugim slučajevima računa, makar načelno, na doprinos razrješenju sukoba – štogod da se pod time sadržano zamišlja – stvarni učinak intelektualnih rasprava u prvom je redu refleksivnog i lokalnog karaktera. 

Pokušaji da se oblikuje govor o sukobu Izraela i Palestinaca pokazali su da je intelektualno polje, kako su sociolozi mnogo puta teorijski pokazali, kvazi-sustav sankcija i cenzura, dakle određeno zatečeno stanje u kojem sudionici, uglavnom metodom vlastite kože, otkrivaju granice dopuštenog i nedopuštenog, ili češće, opasnog i bezopasnog. Tokom proteklih stotinjak dana to se najjasnije moglo vidjeti na primjeru Njemačke i Sjedinjenih Država, naravno zbog sasvim različitih razloga. 

O katekizmu i (ne)toleranciji

U Njemačkoj je okvir za razumijevanje nasilja i razaranja u pojasu Gaze posredovan činjenicom koncentracijskih logora i provođenja plana sustavnog istrebljenja židovskog stanovništva za vrijeme Trećeg Reicha. Pod silnim se teretom historijske krivnje s vremenom stabilizirala ideja o posebnom odnosu suvremene Njemačke i Izraela, formulirana u smjeru onoga što povjesničar A. Dirk Moses naziva “njemački katekizam”. Radi se o skupu premisa za regulaciju javnog diskursa: na temelju karakterizacije Holokausta u terminima civilizacijskog kraha bez presedana oblikovalo se vjerovanje da se Njemačka može iskupiti samo kroz posebnu vezu s Izraelom, uklapajući njegove interese u svoj raison d’etat, osobito kad je riječ o sigurnosti. U tom se smislu antisemitizam pojavljuje kao tipično njemačka predrasuda, što povratno zahtjeva neprestanu budnost i osjetljivost za svaki detalj. Iako je Mosesovo određenje “katekizma” otvorilo daljnje rasprave u registru tumačenja povijesti – pitanje, primjerice, specifičnosti Holokausta naspram drugih slučajeva masovnog istrebljivanja ljudi – njegovo postojanje, odnosno internalizacija barem dijelom objašnjava seriju događaja i reakcija u njemačkoj javnosti. Najvidljivije među njima jesu svakako bijesne reakcije na predavanje Slavoja Žižeka na Frankfurtskom sajmu knjiga. 

Žižekovo obraćanje, za promjenu, nije sadržavalo “filozofske provokacije”, niti išta osim zdravorazumskog poziva da se očuva sigurnost Izraela bez dehumanizacije Palestinaca. Bez obzira, izlaganje je bilo najprije prekinuto iz publike – neidentificirani ga je muški glas upozorio da se odgovor izraelske vojske ne smije uspoređivati zločinima Hamasa počinjenim 7. listopada – a zatim i osuđeno s brojnih viših instanci, počevši od gradonačelnika Frankfurta iz redova SPD-a. Gradonačelniku Josefu se nije svidjelo – doista se radi samo o nesviđanju jer nisu izneseni bilo kakvi argumenti – Žižekovo spominjanje Reinharda Haydricha, notornog oficira SS-a, iako to navođenje, dakako, nije imalo pozitivan predznak. No, to je ionako bio tek izgovor, budući da je pravi izvor nelagode proizašao iz uvjerenja da rasprava treba stati nakon nedvosmislene osude Hamasovih zločina.

Žižek je tako prošao tek nešto bolje od Mashe Gessen i Adanije Shibli. Njihov je publicistički, odnosno književni rad trebao biti nagrađen, međutim, nakon napada 7. listopada, zadobiva novi status – onaj sumnjive robe potencijalno antisemitskog karaktera. Treba podsjetiti da je njemački parlament još 2019. donio rezoluciju kojom je B.D.S. (Boycott, Divestment, Sanctions) – međunarodni pokret koji promovira bojkot i uvođenje sankcija za Izrael – obilježen kao antisemitski, a time su po asocijaciji obuhvaćeni svi koji su potpisali peticiju ili na bilo koji način stali uz aktivnosti B.D.S. pokreta. Parlamentarna se rezolucija potkraj 2023. pokazala korisnom, u smislu proizvođenja obrazloženja za otkazivanje javnih nastupa, izložbi u galerijama i muzejima, kulturnih suradnji itd. U tom se zagušujućem kontekstu jedino Habermasov istup pokazao neproblematičnim: on je s nekolicinom kolega 11. studenog pustio u javnost kraću izjavu pod neobičnim naslovom Principi solidarnosti. Grupa predvođena Habermasom, u tri kratka pasusa, naprije osuđuje zločine Hamasa, zatim upozorava da korištenje riječi genocid za opis djelovanja Izraela predstavlja srozavanje intelektualnih standarda prosuđivanja, te završava sa središnjim elementima gorespomenutog katekizma: 

“Demokratski ethos Savezne Republike Njemačke, koji je usmjeren prema obvezi poštivanja ljudskog dostojanstva, povezan je s političkom kulturom za koju su život Židova i pravo Izraela na postojanje središnji elementi vrijedni posebne zaštite u svjetlu masovnih zločina tokom nacističkog razdoblja. Ta je opredijeljenost fundamentalna za naš politički život.”

Zašto se taj kratki tekst pojavio s naslovom Principi solidarnosti ostaje nejasno budući da se radi upravo o izostanku tih principa, umjesto kojih se pojavljuje državni interes Savezne Republike Njemačke sagrađen oko tumačenja nacističkih zločina kao posebne, štoviše ishodišne historijske traume kroz koju se proizvodi hermeneutika sadašnjosti. Daljnje je pitanje, koje ovdje ne možemo ni početi razmatrati, kako je Jürgen Habermas, filozof komunikativne racionalnosti i branitelj nasljeđa prosvjetiteljstva, došao do pozicije de facto apologije radikalno desne vlade Benjamina Netanyahua. U svakom slučaju, po formi i sadržaju, kratka izjava kojom se tek potvrđuje prethodni konsenzus predstavlja ujedno granicu tolerancije, čije prelaženje priziva različite stupnjeve neprilika i neprijatnosti. 

Šibolet umjesto nijansiranog razumijevanja

S druge strane, rasprava u Sjedinjenim Državama, iako sasvim drugačije strukturirana, pokazuje se po učicima u veoma sličnom svjetlu. Sjedinjene Države nisu opterećene historijskom krivnjom, ali se činjenica čvrstog vojnog i političkog savezništva SAD-a i Izraela, održavanog između ostalog aktivnošću proizraelskih lobističkih grupa u Washingtonu, neizostavno pretvara u ulog i predmet takozvanih “kulturnih ratova” vođenih između, ugrubo rečeno, konzervativnog i lijevo-liberalnog dijela javnosti. 

I opet se, u analogiji s njemačkom situacijom, pojedine riječi, formulacije i figure pretvaraju u šibolete, odnosno znakove raspoznavanja i pripadanja čija prisutnost povratno donosi stvarne društvene posljedice. To su iz prve ruke iskusile predsjednice vodećih američkih sveučilišta koje su, u jeku posljednje izraelske ofenzive, pozvane na kongresno saslušanje usredotočeno na fenomen širenja antisemitizma na sveučilišnim kampusima. Njihovom su svjedočenju prethodili propalestinski mitinzi na Ivy Legue sveučilištima koji su potakli pojedine donatore da se povuku iz fakultetskih upravnih odbora, dok su organizacije židovskih studenata, primjerice na sveučilištima Columbia i Cornell, osudili sveučilišnu administraciju zbog dopuštanja stvaranja atmosfere straha u kojoj se židovske studentice i studenti osjećaju marginalizirano i nesigurno. 

U takvoj uzavreloj atmosferi kongresno je saslušanje eskaliralo veoma brzo: republikanska zastupnica Elise Stefanik postavila je pitanje “da li pozivanje na genocid židova krši sveučilišne odredbe o zabrani maltretiranja i zlostavljanja”, tražeći jednostavan odgovor da ili ne. No, to je upravo ono što pozvane predsjednice nisu mogle dati. Razlog leži u činjenici da iako privatna sveučilišta sama ne potpadaju pod Prvi amandman američkog Ustava, njihovi statuti uzimaju u obzir duh Prvog amandmana, odnosno važnost slobode govora i akademskih sloboda za ciljeve koje sveučilište pokušava postići. 

Odgovor predsjednice Harvarda Claudine Gay, a zatim i drugih predsjednica, bio je nijansiran i u skladu s uobičajenim premisama slobode govora. Ovisi o tome – odgovarale su redom – radi li se o govoru općenito ili o govoru koji je usmjeren na konkretnu osobu, to jest govoru koji poziva na zlostavljanje konkretne osobe ili grupe. Poteškoća za predstavnice sveučilišta ležala je u tome što je zastupnica Stefanik – uz druge, uglavnom republikanske članice i članove Odbora za obrazovanje – podrazumijevala da riječi kao što su intifada ili slogan from the river to the sea izrečene ili napisane na plakatima jesu same po sebi izraz pozivanja na genocid židova, te što je distinkcija općeg govora i direktno usmjerenog govora prešutno suspendirana. 

Ukratko, tamo gdje se tražio šibolet, predsjednice su ponudile važnost konteksta i nijansirano razumijevanje, što im se vratilo u obliku niza kraćih video isječaka izvučenih iz petosatnog svjedočenja koji sugeriraju ravnodušnost prema strahotama genocida. Liz Magill, predsjednica Sveučilišta u Pennsylvaniji, u kratkom je obraćanju, par dana prije podnošenja ostavke, pokušala objasniti kako je bila usredotočena na prava proizašla iz Prvog amandmana, a ne “na neoborivu činjenicu da je poziv na genocid židova poziv na najgore nasilje koje ljudska bića mogu počiniti”. Ostavka Claudine Gay uslijedila je nekoliko dana kasnije, zasoljena dodatnim optužbama za plagiranje. 

U masi komentara i osvrta koji su uslijedili nitko nije jasnije i jezgrovitije pogodio suštinu vještački proizvedenog procesa pred američkim Kongresom od Judith Butler. U osvrtu objavljenom na portalu Boston Review Butler piše: 

“Kriza akademske slobode s kojom se trenutno suočavamo može se mjeriti s bilo kojom još od McCarthyjeve ere u Sjedinjenim Državama. Optužba za antisemitizam instrumentalizirana je u svrhu zabrane govora na načine koji bi trebali biti krajnje zabrinjavajući za svakoga kome je stalo ne samo do slobode govora u javnoj domeni, već i do akademske slobode na sveučilišnim kampusima. […] Kada je sposobnost razmišljanja o upitnim pretpostavkama isključena, zamka je postavljena. Strašna posljedica toga je da ne može biti kritike izraelskog stroja za ubijanje, niti ikakvog oporbenog govora koji se odmah ne bi tumačio kao pozivanje na nasilje ili čak kao verbalna prijetnja nasiljem.”

Krhka sloboda govora

Činjenica da se Butler vraća problematici akademskih sloboda unutar sveučilišta i slobode govora u javnosti nedvojbeno predstavlja dobru vijest u mračnom kontekstu. Sloboda govora je proteklih desetljeća tematski bila u drugom planu, a u mjeri u kojoj se javni govor uopće razmatrao, u središtu je bila problematika govora mržnje. Sloboda govora je tako prešla dugi put od predmeta strastvene obrane u čuvenom Miltonovom spisu Areopagitika iz 1644. do sredstva za promociju konzervativne ideologije kod medijski eksponiranih autora poput Jordana Petersona. Štetni učinci usisavanja problematike slobode govora u različite inačice desnog diskursa imaju barem dva aspekta. 

Prvo, sloboda govora, kada je spominju intelektualne figure poput Petersona, dolazi u funkciji širenja moralne panike izazvane uglavnom imaginarnom hegemonijom ljevice na sveučilištima, a zatim i u javnom prostoru općenito. Lica se tih zamišljenih čudovišta mijenjaju – kulturalni marksizam, kritička rasna teorija, rodna ideologija itd. – ali je karakterizacija uvijek ista. Radi se naime, u tom ključu, o pseudoteorijama kojima nedostaje snaga argumenta, pa se oslanjaju na policijske mjere zabrane i cenzure. Naravno, mnoge su stvari u lijevo-liberalnom dijelu spektra pošle krivo i ušle u teorijski i politički slijepe ulice. Kritika politika identitetā ne nedostaje, one su u značajnoj mjeri opravdane i one otvaraju rasprave koje je vrijedno voditi. Međutim, glavna prijetnja slobodi govora u smislu opresivnog tematskog sužavanja ili fizičkog kažnjavanja govornika još uvijek dolazi od državnih aparata i organiziranih religijskih skupina. Onemogućavanje kritičkog mišljenja o uzrocima i posljedicama nasilja u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali to bjelodano ilustriraju. 

Drugo, u rukama konzervativaca i političke desnice sloboda govora se pojavljuje kao prazna figura, navodni lijek za samovolju političke korektnosti i proizvoljnu politizaciju identiteta. Sloboda govora tako postaje tupi politički instrument. Historijski, međutim, sloboda govora je prvenstveno skup važnih pitanja. To je tako jer je nedvojbeno da je govor uvijek nekako reguliran i u tom smislu ograničen, ali je istovremeno jasno da je vrijednost slobode govora višestruka. Ona je važna jer omogućuje slušatelju da čuje i one stavove s kojima se fundamentalno ne slaže, stavljajući pritom autonomiju prosuđivanja ispred paternalističkog uplitanja. Ona omogućuje govorniku da izrazi svoje mišljenje, koliko god kontroverzno ono bilo, bez straha od kazne zbog “krivovjerja”. Ona je uvjet smislenosti demokracije u mjeri u kojoj demokratsko odlučivanje traži aktivnu participaciju u javnim raspravama i sukobljavanjima onkraj pukog ubacivanja glasačkog listića u kutiju. 

Prije nešto više od stoljeća – 1919. godine – predsjednički kandidat i vođa Američke socijalističke stranke Eugene Debs osuđen je na deset godina zatvora zbog javnog govora protiv uključivanja Sjedinjenih Država u imperijalistički rat u Europi. U međuvremenu je značaj slobode govora postupno prepoznat, te je osobito u drugoj polovini 20. stoljeća ona prepoznata kao jedan od stupova demokratskog poretka, uz opće pravo glasa i izbornu proceduru. Njezin status ostaje krhak u mjeri u kojoj je opseg slobode govora predmet društvenog pregovaranja, a tendencija da se protivnik ušutka radije nego nadmaši uvijek prisutna. Njezini su protivnici svjesni da sloboda govora označava sposobnost, kako piše Judith Butler, ne samo postavljanja važnih pitanja, nego i pitanja o pitanjima. 

U trenutnom je kontekstu upravo to ključni moment jer “ako izgubimo tu sposobnost”, poentira Butler, “u našim predavaonicama i u javnom životu, izgubili smo svoju misiju i iznevjerili smo sebe i naše studente. Cenzor je žestok i djelotvoran budući da smo otkazani ili gubimo pozicije, ili nas blate u medijima. Bez uvjerenja mnogi jednostavno iz straha pristaju na zahtjev da signaliziraju svoju osudu Hamasa izrečenu u obliku fraze. Kritička misao nestaje, a zahtjev za iskazivanjem moralne osude postaje oblik moralnog terora.“

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Ovog puta, glasno ćemo marširati kroz centar Zagreba. Pokazat ćemo Vladi kako ni nakon tri mjeseca genocida u Gazi i nasilja koje izraelski režim provodi na ostalim okupiranim područjima, ne prestajemo govoriti o Palestini i ne prestajemo biti njeni ambasadori i ambasadorice”, poručuju organizatori.

Inicijativa će ovim maršem uputiti nekoliko zahtjeva međunarodnoj zajednici i Vladi RH. Kao glavni zahtjev ističu trenutni, trajni i bezuvjetni prekid vatre koji će omogućiti humanitarnu i medicinsku pomoć, pristup struji, vodi i gorivu te potragu za nestalima. Ponovno traže i oslobođenje preostalih 129 izraelskih taoca držanih u Gazi i najmanje 10.000 Palestinaca i Izraelaca koji se protive aparthejdu, ratu i genocidu, a koje je Izrael proizvoljno i nezakonito pritvorio, bez prava na pošteno suđenje.

Više informacija pronađite ovdje.

Povodom prikazivanja i nagrade na ZagrebDoxu, razgovarali smo s autorima o redateljskim postupcima i odlukama u filmu, poziciji suvremenih autora dokumentarnih filmova, kao i o mogućnostima koje se nude za izraelske, ali i za palestinske redatelje unutar sustava javnog financiranja filmskih projekata u Izraelu.

KP: Odvjetnica je paralelno i film o Izraelskom pravnom sustavu kao i portret odvjetnice Lee Tsemel. Možete li više reći o redateljskim postupcima “balansiranja” između ovakvih vrlo snažnih političkih tema?  

P.B.: Odvjetnica je film čiji je nositelj radnje lik (character driven film) više nego što je politički exposé ili portret. Odvjetnički rad Lee Tsemel tijekom posljednjih pedeset godina ne može biti odvojen od pedesetogodišnje povijesti okupacije. Koliko god je Lea bila prisiljena pristati na rad unutar postojećeg zakonskog okvira (koji je postepeno dobivao svoj oblik tijekom okupacije), njezine pravne borbe unutar i van sudnice utjecale su na sudsku praksu tog zadanog okvira. Pojednostavljeno, iako nije zaustavila okupaciju, otežala je okupatoru njezino provođenje. Kao što je jedan vojni sudac rekao: “Da Lea Tsemel ne postoji, morali bismo ju izmisliti!” Naravno, u procesu stvaranja ovog filma, željeli smo čuti Leu; iako ono u što ona vjeruje u teoriji, a čini u praksi – može biti jednostavno sažeto. Ono što je nama bilo zanimljivije je vidjeti kako ona čini to što čini, odnosno uhvatiti Leu u akciji.

KP: Veći dio radnje, u kojoj pratimo Leu i njezin pravni tim u nizu sudskih procesa i razgovora s osuđenima o budućim koracima njihove obrane, prikazan je vrlo direktno, čak i “klasično dokumentaristički”, u stilu fly-on-the-wall i cinéma vérité. Zanima me zašto ste se odlučili na taj način predstaviti Leu i njezin rad te što mislite kako je on utjecao na doživljaj radnje? 

P.B.: Nije to bio toliko izbor koliko želja. Želja da dokumentiramo, vidimo (i pokažemo) kako Lea i njezini kolege, njezini klijenti, pravni sustav, mediji – funkcioniraju. Izrada scenarija za dokumentarni film je neodvojiva od stvarnosti snimanja. Nakon prvih nekoliko dana, počeli smo razmatrati teme koje bismo željeli pokriti i kako bismo voljeli da film izgleda i rezonira. No nakon prvog dana snimanja počeli smo mijenjati koncept. To ponovno pisanje scenarija je počelo za vrijeme snimanja i nastavilo se tijekom montaže. Zapravo, u ovom filmu snimanje i montaža nisu bili odvojeni procesi: prvo smo snimali pristupom izravnog filma (direct cinéma) – ono što smo mi nazivali real time snimkama – zatim smo ih montirali i tek smo onda dobili građu koja nam je poslužila kao polazište za istraživanje arhivskih materijala i provođenje intervjua o “prošlim slučajevima”.

Tijekom faze snimanja trenutnih događaja, odnosno u stilu izravnog filma, pratili smo pet slučajeva (u filmu vidimo dva, s naznakama trećeg). Nismo mogli znati unaprijed što će nam stvarnost donijeti niti koje će situacije najbolje dočarati realnost onkraj ove realnosti, odnosno širi kontekst okupacije. Izravni film je kao spori obrok: odete na snimanje i uhvatite ono što se događa, čak i ako se čini banalno, a onda s vremenom počinjete trenirati pogled i primjećivati detalje koje ne biste vidjeli da ste došli snimati jedan određeni događaj ili s previše predumišljaja.

U Odvjetnici postupak izravnog filma ima veliki utjecaj na gledatelje. Pomoću njega uspjeli smo pružiti gledatelju dvostruku perspektivu: vidjeti Leu u vanjskom svijetu kao i vidjeti taj svijet po Lei; razotkriti njezin pogled i na neki način time bolje razumjeti njezin osjećaj za pravnu i političku pravdu – ili jednostavnije, njezin osobni otisak u humanističkom djelovanju.

KP: Film nas također povremeno vraća u fragmente Leine prošlosti, što uvelike doprinosi razumijevanju konteksta njezinog djelovanja. Zbog čega ste se odlučili na predstavljanje i njezine obiteljske, odnosno privatne prošlosti? Što mislite da je taj postupak donio filmu?

P.B.: U samom početku mislili smo da ćemo snimati Leu i doma i na poslu, s obitelji i prijateljima, unucima i susjedima… No kada smo počeli snimati, shvatili smo da ju je dovoljno snimati samo na poslu, između uredskog posla i sudnice. Željeli smo portretirati Leu u ulozi odvjetnice, ne kao majku ili ženu. No isto tako znamo da ne postoji izdvojeni individualac – iza profesionalnog života postoji onaj privatni, kao i posljedice koje ostaju zbog bezuvjetne predanosti svojim klijentima i njihovom slučaju. Iskazima njezine djece, koja nisu uvijek imala majku koju su trebali ili željeli, željeli smo dati zaokruženiju sliku Lee, a time i cjelokupnu sliku ljudskog stanja.

KP: Pitanje etičnosti i pravedne reprezentacije filmskih subjekata kanonska je tema u dokumentarnom filmu. U Odvjetnici središnji dio filma čini slučaj trinaestogodišnjeg Ahmada koji je osuđen za sudjelovanje u napadu hladnim oružjem, iako osobno nije izvršio napad. U svrhu zaštite Ahmadovog identiteta koristili ste se vrlo grafičkom i minimalističkom animacijom. Zašto ste se odlučili baš na ovakav način njegove reprezentacije?

P.B.: Izraelski zakon štiti budućnost svakog maloljetnika uključenog u neki sudski proces. Zabranjeno je otkriti njihov identitet: ne smije ih se prepoznati ni sada ni za dvadeset godina. Isto je vrijedilo i za Ahmada. Neke se televizijske reportaže nisu držale propisanog zakona, no većina njih ipak jest tako što su zamrljale ili pikselizirale njegovo lice. Međutim, zbog tih tehnika, osim toga što posjeduju određene konotacije (uglavnom se “zločinac” skriva iza pikseliziranog lica), ne možemo vidjeti ljudsko biće, njegove emocije… U najboljem slučaju, gledamo masku… Zbog toga smo odlučili raditi s animatoricom Tal Kantor kako bi napravili višeslojnu rotoskopsku animaciju baziranu na videosnimci. Tražili smo način kako da zadržimo određene ekspresije lica, da im zadržimo ljudskost a da ne otkrijemo Ahmadov identitet. Pri slaganju određenih slojeva rotoskopske animacije mislili smo iskoristiti pojedine artefakte iz Leine prošlosti. U njezinom uredu smo našli neke stare isječke iz novina i sudske dokumente koje smo iskoristili. Naša ideja je bila podsjetiti sebe i gledatelje na pedesetogodišnju okupaciju. Današnji slučajevi se ne mogu gledati izdvojeno od zadnjih pet desetljeća.

Nismo željeli stvoriti paralelni svijet – svijet animacije u suprotnosti s vanjskim svijetom. Da bude potpuno jasno, odabrali smo razdvojiti sliku: s jedne strane snimka, a s druge višeslojna rotoskopska animacija. Krajnji rezultat je da možemo vidjeti Leu kako prelazi iz jednog dijela slike u drugi, iz čiste slike u animaciju. Nismo o tome mislili unaprijed, no kada smo vidjeli te snimke osjetili smo da je to vrlo dobra metafora onoga što Lea radi, stalno se krećući iz jedne strane realnosti u drugu.

KP: Na općenitijoj razini, kako se u kontekstu suvremenog izraelskog dokumentarnog filma nadaje pitanje reprezentacije palestinske manjine i izraelsko-palestinskih odnosa?

R.L.J.: Izraelski dokumentaristi su uglavnom lijevo orijentirani te su se dotaknuli izraelsko-palestinskog sukoba na mnogo načina. Ovih dana, dobronamjerni no često i patronizirajući (možda čak i kolonizatorski) pojam “davanja glasa” je uvelike zamijenjen s “urbano antropološkom” praksom prepričavanja, pri čemu subjekt objektivizira samog sebe. Drugim riječima, Izraelci počinju dokumentirati okupatora više nego okupirane. Ovaj žanr uključuje i moćne filmske eseje, kao i beskompromisne ispovjedne filmove. Opasnost ovakvog filma je narcističko zastiranje Palestinaca, a to je nešto što se nadamo da politika reprezentacije u Odvjetnici uspješno zaobilazi.

KP: Možemo li govoriti o ovom filmu kao i o “filmu otpora” i na koji način tumačite njegovo sudjelovanje u vlastitom kontekstu?

R.L.J.: Naša bliska prijateljica, jedna afroamerička pravobraniteljica za ljudska prava u SAD-u, nedavno je ponudila jedno oštroumno zapažanje: “Mi” – pritom se referirajući na Black Lives Matter i ostale progresivne pokrete za pravdu i jednakost – “ne pružamo otpor. Mi smo oni kojima se pruža otpor! Također, mi se ne opiremo; to ima više veze s pukim preživljavanjem nego s životom. Ono što mi radimo je da ustrajemo.” Ova ideja bi se lako mogla primijeniti na životnu praksu Lee Tsemel, a nadamo se da smo napravili i takav film.

KP: Kako tumačite ulogu suvremene “dokumentaristice” u trenutnim svjetskim previranjima te kako biste pozicionirali sebe i svoj rad u spomenutom kontekstu?

R.L.J.: Jean-Luc Godard je jednom rekao: “Što je film? Ništa. Što film želi? Sve. Što film može postići? Nešto.” Mi smo tu zbog tog nečeg.

KP: Možete li nam više reći o procesu distribucije ovakvih snažnih političkih filmskih naslova u Izraelu? Koliko je festivalski sustav otvoren za njih?

R.L.J.: Izrael je demokracija za privilegirane, a mi se brojimo kao oni povlašteni. Iako je agresivan i represivan prema Palestincima, Izrael nije autoritarno društvo. Za ljude poput nas, koji iskazuju kritičke, pa čak i disidentske stavove, ono je još uvijek pluralističko. Taj pluralizam je doživio pad u zadnjih nekoliko godina, ali nije nestao. Filmski festivali, fondovi i privatne televizijske kuće još uvijek su među najotvorenijim kulturnim institucijama za ljude poput nas. Pitanje je što taj pluralizam znači bez distribucijske pravde, bez jednakosti za sve.

KP: Kakva je kulturna politika u Izraelu kada je riječ o javnoj potpori filmovima ovakvih tema? Koja je pozicija palestinskih redatelja u sustavu javnih financiranja filmskih projekata?

R.L.J.: Recepcija filma na DocAvivu – mjestu naše izraelske premijere – bila je van svih naših očekivanja. Na početku su filmu zakazane tri projekcije. Sve su bile rasprodane prije početka festivala. Dodana je i četvrta projekcija koja se isto rasprodala. Nakon što je film osvojio glavnu nagradu, dodana je i peta projekcija koja se također rasprodala. U tjedan dana, oko 2000 izraelskih Židova je vidjelo film. Niti na jednoj projekciji nije bilo negodovanja.

Lea je dobila ovacije na svim projekcijama na kojima je bila, a nama je rečeno da su ljudi na projekcijama na kojima nismo bili pljeskali skroz do kraja zahvala. Sve ovo se kosilo s onim što smo zamišljali i pokazalo nam je da su ljudi itekako spremni za drugačije narative.

Nakon četiri godine krajnje desnog režima i otvoreno rasističke vlade – perioda tijekom kojeg su neki u najgorem slučaju zašutjeli, a u najboljem birali riječi – ljudi su postali spremni pružiti otpor i stvoriti za sebe novi politički prostor. Kao da su rekli: “Ako je ovo ‘novo normalno’, pružit ćemo otpor!”. A tko je bolji pokretač takvih pokreta od Lee, “ljute optimistične žene”, kao što ona na sebe referira u filmu.

Kao što sam rekla ranije, tijekom DocAviva nije bilo negativnih reakcija na film. No nedugo potom je jedna desničarska organizacija potaknula malu grupu ožalošćenih roditelja da protestiraju protiv nagrade koja nam je dodijeljena. Svoj protest uputili su ministru kulture koji je zatim lopticu prebacio na Vijeće za umjetnost i kulturu pod Izraelskom lutrijom – tijelo nadležno za posebnu financijsku potporu prvonagrađenim filmova na festivalu DocAviv, namijenjenu kampanji za nagradu Oscar (DocAviv je festival čiji se pobjednici kvalificiraju za nominaciju). Lutrija je ubrzo popustila pritiscima te je ukinula potporu budućim nagrađenim filmovima i podvrgnula našu potporu pravnoj reviziji.

To je rezultiralo i drugim iznenađenjem: cijela umjetnička zajednica je ustala na noge i prosvjedovala protiv odluke Lutrije. Pisci, glumci, likovni umjetnici i kazalištarci – formirao se gotovo opći konsenzus da je to kap koja je prelila čašu. Nakon što su ljudi počeli povlačiti svoje kandidature za prestižne književne nagrade, davati ostavke na mjesta u selekcijskim odborima i vraćati potpore, Lutrija je povukla svoju odluku i isplatila DocAvivu sredstva namijenjena našem filmu i budućim festivalskim pobjednicima.

Službena vijest je objavljena dan nakon posljednjeg kruga izraelskih izbora i moglo se osjetiti da su ljudi uspjeli bar malo ublažiti sudaranje Izraela s poviješću. Odnosno, sve je više i više znakova da je bitka za progresivne vrijednosti izgubljena – ali rat još nije gotov. Trenutno se ista bitka vodi oko činjenice da je Odvjetnica nominirana za nagradu izraelske Filmske akademije.

Palestinci na Zapadnoj obali i pojasu Gaze ne uživaju privilegije kao i mi. Palestinski građani Izraela bi vjerojatno mogli kada bi željeli, no uglavnom su odbili igrati ulogu “ukrasnog Arapina”, odlučivši se solidarizirati s ljudima koji žive pod okupacijom ili u prisilnom egzilu.

U sklopu putovanja u lipnju ove godine Bačelić Grgić je obišla je staru Jaffu, danas sastavni dio Tel Aviva, Haifu, Eilat, Jeruzalem, Betlehem, Mrtvo more i Masadu.

Na predavanju će, između ostalog, biti riječi o prelasku strogo utvrđene granice na Rahelinom prolazu između Izraela i Palestine u posjetu Betlehemu, posjetu obali Mrtvog mora, kao i povijesnoj utvrdi iz Herodovog vremena – Masadi.

Izraelski umjetnik Dani Karavan, poznat po site-specific skulpturama u Europi i Izraelu, zatražio je da se njegov reljef ugrađen na zidu Izraelskog Parlamenta, ukloni zbog postupanja Vlade, prenosi Hyperallergic. Govoreći na panelu Moć političke umjetnosti na godišnjoj konferenciji Herliya, o izraelskoj nacionalnoj politici, Karavan je izjavio da se ponekad srami što je napravio taj reljef. “Puno puta sam tražio da ga uklone ili prekriju tapiserijom sve dok Parlament ne počne utjelovljivati duh zemljine Deklaracije o nezavisnosti”, rekao je. 

Karavan se time referirao na odluku izraelskog ministra kulture Mirija Regeva o penalizaciji umjetnika koji odbiju djelovati u okupiranoj Zapadnoj obali. Kao ministar u vladi premijera Natanyahua, Regev je nedavno predstavio novi sustav financiranja kojim bi se za 33 posto smanjila sredstva institucijama koje ne žele djelovati u naseljima Zapadne obale, dok bi se onima koje to žele proračun povećao za 10 posto. Karavan je naglasio kako se takve prijetnje mogu protumačiti samo kao “diktatura”.

Karavan je rođen u Palestini prije stvaranja države, 1930. godine. Napravio je puno reljefa koji su danas nalaze u zgradama sudova diljem zemlje, kao i brojne spomenike u Izraelu i Europi. Neki od njegovih najpoznatijih radova su Spomenik Holokaustu u Nacionalnom muzeju Nuremberga, te Spomenik Sinti i romskim žrtvama Nacizma. Umjetnik je u travnju ove godine izazvao negodovanje rekavši da bi mogao dizajnirati spomenik u Varšavskom getu ne-židovskim Poljacima koji su spašavali Židove u vrijeme Holokausta. Iako je dobio određenu potporu među Židovima, glasne su bile i kritike opozicije, posebno u svjetlu desne radikalizacije Poljske politike, piše Haaretz.

Sporni reljef Molitva za mir u Jeruzalemu u Parlamentu je postavljen 1966. godine, a napravljen je od galilejskog kamena koji su oblikovali lokalni klesari. Vjerojatno je jedno od najpoznatijih umjetničkih djela u Izraelu, s obzirom na to da se nalazi u centralnom fokusu, iza govornice Parlamenta. Hoće li Parlament iz kojeg se već godinama nadgleda i uspješno provodi vojna okupacija palestinskih teritorija gdje se od izraelskih umjetnika sada očekuje nastupanje – ali samo za Židove, Karavanov zahtjev shvatiti ozbiljno, za sada je nepoznato.

Prije dva tjedna odluka američkog Vrhovnog suda o legalizaciji istospolnih bračnih zajednica uzrokovala je val odobravanja svih pobornika LGBTQ prava diljem svijeta. Poruke podrške, ali i negodovanja odjekivale su javnim i medijskim prostorom danima nakon te povijesne odluke, no jedna od njih posebno se istaknula te izazvala nepredviđene posljedice. Naime, palestinski umjetnik Khaled Jarrar oslikao je manji segment izraelskog sigurnosnog zida na Zapadnoj obali bojama dugine boje, što je izazvalo burne reakcije Palestinaca te je Jarrarova dugina zastava uništena istog dana.

Jarrar je izjavio da za njega dugina zastava predstavlja slobodu te da ju je ponukan viješću o odluci američkog Vrhovnog suda odlučio naslikati na javnoj površini, odnosno na zidu. S obzirom da je izraelski zid na Zapadnoj obali već već više od desetljeća simbol diskriminatorne politike, kao i palestinske borbe za neovisnost, jasno je da je bio idealan izbor za Jarrara. Njegov cilj je bio odašiljanje poruke svijetu kako unatoč napredovanjima osobnih sloboda diljem svijeta, u Palestini i dalje postoji narod koji živi pod vojnom okupacijom. Ukratko, zastava na zidu politička je poruka kojom se trebalo usmjeriti svjetsku pozornost na palestinsko pitanje i izraelsku okupaciju, no fokus palestinske javnosti bio je na drugim aspektima Jarrarovog rada. 

Reakcije Palestinaca koje su dovele do uništavanja rada mahom su bile koncentrirane na samu simboliku zastave, odnosno njezin status kao službeni simbol LGBTQ populacije. Samo nekoliko sati nakon što je Jarrarova zastava primijećena i nakon što je umjetnik identificiran, na društvenim mrežama su počele pristizati prijetnje nasilje, silovanjem i smrću. Naime, unatoč nepostojanju nikakvih zakona koji homoseksualnost stavljaju izvan zakona u Palestini, društvene norme i stavovi zrazito su homofobni. Javna debata i ono što bi se najjednostavnije moglo nazvati pozivanjem na linč umjetnika ironično su pokazali kako je samo dio željenog efekta postignut, i to poprilično nehotično – odnosno ukazano je na postojanje diskriminacije o kojoj se u palestinskom kontekstu rijetko javno govori.

Bukvalno shvaćanje Jarrarova rada zasigurno je promašilo umjetnikovu prvobitnu namjeru, ali sasvim je jasno kako je rad ipak uspio ukazati na potrebu za borbom za jednakošću i slobodu u Palestini, samo na drugačijem polju. Politiziranost zida pruža mogućnosti angažiranog umjetničkog rada, kao što je dugi niz godina umjetnički intervencija pokazalo, te je izgledno da je ukazivanjem na rodnu diskriminaciju u društvu kojem je etnička i društvena diskriminacija u svakodnevnom fokusu postignut značajan pomak.