“Slaven Tolj na tijelu ima tetovaže dubrovačke Art radionice Lazareti i riječkog MMSU-a. Razlozi su valjani. Apostrofirajmo njegov aktivizam i rad u kulturi, destabiliziranje uvriježenih socio-političkih matrica moći kada nezavisno vodi Lazarete ili se, s druge strane, prihvaća institucionalnog ravnateljstva u riječkom MMSU. Tetovaže su podsjetnik na potrebu otpora, na četvrt stoljeća uložene djelatne energije i postignutih djela kako bi se promijenio poredak stvari. Pa opet i dalje intrigira pitanje zašto bi trajno na tijelo upisao ovakvo znakovlje? Mogli bismo cinično ustvrditi da nisu više od administrativne činjenice, dokumentiranog i arhiviranog podatka. Znamo naravno da tomu nije tako. Ponajprije iz autopsije vlastitih iskustava u poslijeratnom društvu tranzicije i kleptokracije, zadobivenih ili samonanesenih ožiljaka koji nas, skriveni za druge, uporno gledaju iz zrcala. Otuda ćemo pretpostaviti da se slično i Slaven Tolj, činom “žigosanja” vlastitog tijela, svakodnevno želi suočavati sa (sa)znanjem da dijalektika javnog, kulturnog i političkog prostora podrazumijeva poniženje aktera koji pak, naizgled paradoksalno, ne odustaje nego inzistira na nekoj vrsti svojevoljnog utamničenja. S te zamućene pozicije htijenja i moranja djelovanja, jedinom prihvatljivom nadaje se dakle nemogućnost odustajanja, perpetuiranje pokušaja razrješenja Sizifova apsurda. piše u tekstu Ružica Šimunović.

Skloni smo, možda pretenciozno, ustvrditi da Slaven Tolj muku identiteta ili, doista, identifikacije, isključivanja, solidarnosti, odanosti, krivnje stalno nosi sa sobom. Njegov rad fragmentira i preispituje krizu identiteta, usidren je u liminalnom stanju tranzicije i nemogućnosti, poslužimo li se odrednicom antropologa Arnolda van Gennepa, da prvotnu separaciju nadomjesti inkorporacijom. U tom prostoru “između” koji, rekli bismo, i jest jedini mogući za kritičku umjetnost i misao, nailazimo na umjetnikove posljednje radove. Po svemu sudeći prisvojene crteže i fotografije. Dječje, nježne i preosjetljive da bi ih probadali suvišnim riječima. Tek, to su linijom izvedeni portreti djevojčica, umjetnika, kornjača, zamagljena fotografija dječjeg lica, golemog malog slona. Predah. I čista ljubav ,” piše u tekstu Ružica Šimunović.

Izložba ostaje otvorena do 14. listopada.