“Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega”.

Mladen Stilinović, Pohvala lijenosti, 1993.

Rad je bolest –  na Salonu mladih je prije gotovo četrdeset godina, tobože citirajući Karla Marxa, ustvrdio Mladen Stilinović. Taj je pisani rad s nepostojećim Marxovim sloganom nedugo nakon postavljanja sa Salona odstranila partijska organizacija, da bi ga, nekoliko mjeseci kasnije, umjetnik Vladimir Gudac koji je u to vrijeme vodio Galeriju Studentskog centra izložio na skupnoj izložbi na koju je, između ostalih, pozvao i praxisovce. Stilinović se u jednom intervjuu prisjeća kako neki od tih filozofa nisu bili sigurni je li to zaista Marxova rečenica, no svi su “bili ozbiljni ljudi i nije im padalo na pamet da bi netko mogao ‘citirati’ izmišljenu Marxovu misao”. Poslije su je, ako je vjerovati umjetniku, neki od njih čak i citirali kao Marxovu. 

Upravo ovaj, ali i drugi Stilinovićevi pisani radovi koji se dotiču (umjetničkog) rada i/ili njegova odsustva – u vidu dokolice, nerada ili lijenosti – predstavljaju temelj umjetničkog projekta Mladen Stilinović Study Centre kazahstanske interdisciplinarne umjetnice s australskom adresom Julie Bavyke. Riječ je o projektu započetom 2016. godine u Sydneyu, a u zagrebačkoj Galeriji VN održala se njegova četvrta iteracija pod nazivom Izgubljeni odmor. Mladen Stilinović Study Centre inicijalno je zamišljen kao institucija peripatetičke prirode koja poziva sudionike na sudjelovanje u diskusijama, razmjenama iskustava i istraživanje kroz dijalog koji se odvija u nekonvencionalnom prostoru – tijekom šetnje u gradu ili parku ili, pak, u domovima i ateljeima. Bavyka se koristi razgovorom kao alatom za rekontekstualizaciju Stilinovićevih radova koji, opet, imaju ulogu okidača za promišljanje tema koje je i samu zaokupljaju –  (ne)rada, novca, moći, radnih i strukovnih prava umjetnika, gostoprimstva i sl. Umjetnica na taj način, na osnovi opusa ovog postkonceptualnog umjetnika, gradi platformu za otvorenu raspravu o položaju umjetnosti  i umjetničkog rada danas kako na individualnom, tako i na društvenom nivou.

Valja istaknuti kako je u ovom procesu ne zanima majeutički pristup u kojem sugovornike vodi ka “ispravnim” stavovima ili zaključcima; njen Study Centre podrazumijeva horizontalan princip gdje su svi sudionici ravnopravni, preuzimajući istovremeno uloge učenika i učitelja i gdje ne postoji samo jedna moguća istina. Odustavši od pozicije “sveznajućeg” autora, umjetnica je dopustila intervencije posjetitelja na izložbenoj lokaciji, u ovom slučaju Galeriji VN, s kojima je sukreirala “postav” izložbe Izgubljeni odmor, dozvoljavajući dodirivanje, uzimanje i razmještanje njegovih elemenata.

Nazivajući je više radnim prostorom nego izložbom Julia Bavyka je, zajedno s kustosicom Irom Ferris, zagrebačku iteraciju Study Centra postavila kao prostor za aktivnu dokolicu, u čijem se središtu nalaze dva kreveta s prekrivačima koje su, za ovu priliku, izradile članice Udruge Kamensko. Izlaganjem kreveta u galerijskom prostoru umjetnica priziva Stilinovićev rad Umjetnik radi, koji ga prikazuje kako blaženo spava. Riječ je od radu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji se, u ono vrijeme, rugao socijalističkom veličanju rada, a čija ironijska oštrica s prolaskom gotovo pola stoljeća nije  otupila. Štoviše, aktualnija nego ikada, uperena je u smjeru kapitalističkog imperativa za akumulacijom kapitala preko leđa radničke klase i forsiranju poduzetništva kao “temelja razvoja boljeg društva”. Bavyka i Ferris u Izgubljenom odmoru traže “alternativu neoliberalnoj kulturnoj industriji i ritualnom prenaglašavanju prezaposlenosti”. Tu alternativu one pronalaze upravo u aktivnoj dokolici, koja je ipak bliža onome što su starogrčki filozofi nazivali skholé (σχολή), nego lijenosti o kojoj govori Stilinović, ili dokolici Bertranda Russella, čiju Pohvalu besposličarenju (In Praise of Idleness, 1932) umjetnik citira u naslovu svog manifesta i naspram koje se parodijski odnosi.

Skholé je koncept kojeg nalazimo u Platona i Aristotela, najčešće se prevodi kao dokolica, no krivo ga je tumačiti kao puko ljenčarenje, jer je riječ o slobodnom vremenu potrebnom za bavljenje teorijom, a valja ga, također, promatrati i kroz njegovu negaciju koja glasi askholia (ασχολία), a koju bismo mogli doslovno prevesti kao odsustvo dokolice. U grčkom je askholia, odnosno rad ili posao ono drugo od dokolice, njegova izvedenica i negacija, dok je skholé tj. dokolica prva. Nije Grcima, u ono vrijeme, bilo teško naći slobodnog vremena za bavljenje teorijom i filozofijom i ne zamarati se askholiom, koja je bila rezervirana za robove, žene i ne-grčko stanovništvo, jer upravo su oni omogućavali takav poredak stvari. Mladen je Stilinović u radu Vrijeđanje anarhije, čiju su reprodukciju u VN-u izložile Bavyka i Ferris, osvijestio kako ne može biti anarhist jer, osim što svaka izložba koju bi poželio napraviti ima strukturu (što predstavlja svojevrsno vrijeđanje anarhije), za večeru ima Podravka juhu Slovo po slovo. Abeceda je sustav znakova koji predmnijeva određeni red, a autorice izložbe čitaju u ovom Stilinovićevom radu i nemogućnost umjetnika da bude anarhist jer odviše voli hranu te se mora pokoriti strukturama kako bi imao dovoljno novaca da je kupi. Složili se mi s takvim čitanjem ili ne, neupitno je da je zadovoljenje osnovnih životnih potreba preduvjet dokoličarenja svake vrste.

Upravo zbog toga, te kako posjetitelji ne bi morali razmišljati, ili pak ljenčariti na prazan želudac, Bavyka i Ferris odlučile su u prostoru galerije izložiti policu s Podravkinim proizvodima, no pregovori s kompanijom su propali, što je rezultiralo izlaganjem onoga što autorice nazivaju beskonačnom “umjetnom zalihom hrane” – fotografijama Podravkinih proizvoda, zajedno s printevima korespondencije, kako one međusobne, tako i one s predstavnicima Podravke. Međusobna komunikacija između kustosice i umjetnice o svim koracima pripreme projekta također predstavlja jedan od elemenata postava, i premda ga možemo tumačiti kao vrijedno ogoljavanje postupka, djeluje suvišnim, te se pitamo jesmo li zaista trebali biti izloženi cjelovitom autoričinom i kustosičinom “toku svijesti” – svim njihovim promišljanjima i dvojbama oko realizacije izložbe. Velika količina isprintanih razgovora, članaka i Stilinovićevih reprodukcija od posjetitelja zahtijevaju ozbiljan angažman žele li “pohvatati” sve informacije koje autorice podastiru, a izložba Izgubljeni odmor, iako poticajna, u nekim svojim mikro segmentima i sama djeluje pomalo pogubljeno.

Jedan od takvih momenata je audio u kojem umjetnica i kustosica razgovaraju o Stilinovićevoj upotrebi ružičaste boje, pri čemu stječemo dojam su malo “pobrkale lončiće”, nazivajući je baby colour i propuštajući je čitati kao derivat crvene, zajedno sa simbolikom koju ona u njegovim radovima nosi. Isto je tako nedovoljno artikuliran čin suradnje s Udrugom Kamensko jer, premda možemo naslutiti vezu između obespravljenih radnica propale tvornice i njihove borbe za radnička prava te zahtjeva za radnička i strukovna prava umjetnika, ta je veza prilično eterična i sve nekako ostaje visiti u zraku. Jedini signal kojeg nam autorice šalju unutar postava izložbe, a koji upućuje na to, izlaganje je Ugovora o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada, kojeg su 1979. godine predložili umjetnici okupljeni oko Radne zajednice umjetnika Podroom i kojim su zahtijevali bolju poziciju umjetnika u odnosu na institucije te ukazivali na potrebu financijskog vrednovanja umjetničkog rada. Riječ je skupini koja je djelovala u privatnom prostoru u vlasništvu Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, a jedan je od umjetnika okupljenih oko ove zajednice bio i Mladen Stilinović. 

Izložba Izgubljeni odmor otvara mnoga pitanja, a konačan je dojam da joj ipak nedostaje fokusa. Također, iako ne nedostaje humornih momenata, čini se da su autorice propustile u Mladenu Stilinoviću prepoznati homo ludensa. “Satira je lekcija, parodija je igra”, rekao bi Vladimir Nabokov, a naš je umjetnik uživao u igri više od većine svojih suvremenika – rugajući se, pritom, političkim sistemima, kulturnom i umjetničkom establišmentu, institucijama i, konačno, recipijentima svojih radova. Držanje lekcije nije bio njegov modus operandi. U konačnici, takav bi način pred njega stavljao zahtjev za akcijom koja bi bila u suprotnosti s “ravnodušnošću, buljenjem ni u šta, neaktivnošću i nemoći”, kao i “čistom glupošću, vremenom boli i uzaludne koncentracije” – stanjima bez kojih, prema Stilinoviću, nema prave umjetnosti. A nama, želimo li subvertirati dominantna neoliberalna kapitalistička načela, ne preostaje ništa drugo do prileći malo i odmoriti, jer, kao što bi rekao Karl Marx ili možda Mladen Stilinović – bauk rada kruži Evropom.