Piše: Vatroslav Miloš

Nakon mjeseci borbe protiv Dakota Access Pipelinea (DAPL), privatnog investicijskog projekta cjevovoda za transport sirove nafte iz Sjeverne Dakote u Illionis, čija ruta prelazi preko rezervata Standing Rock i ugrožava izvore pitke vode i vodoopskrbnu infrastrukturu — prosvjednici slave svoju prvu pobjedu. Naime, Inženjerijski korpus kopnene vojske SAD-a odbio je dati dozvolu za nastavak gradnje na ključnoj dionici cjevovoda i time onemogućio nastavak projekta protiv kojeg su ustali američki domorodački narodi. Dave Archambault II, plemenski vođa Siouxa iz Standing Rocka, izjavio je da narod ovu odluku prima s dobrodošlicom, ali i skepsom, te da se nada će ju poštovati i administracija izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa. 

Hrvatski sabor je izglasao paket izmjena postojećih zakona, poznat i kao “porezna reforma”. Učinio je to na svoju ruku, i doslovno i metaforički, s obzirom na to da su oporbeni zastupnici napustili sabornicu nakon što niti jedan njihov amandman nije bio prihvaćen. Reforma je to od koje će najviše profitirati oni već prvilegirani — saborski zastupnici, ministri i drugi visoki državni i javni dužnosnici, menadžeri — a oni koji danas životare, nastavit će to činiti i ubuduće. Smanjenjem stope doprinosa iz drugog dohotka, bez obzira na to što je taj drugi dohotak mnogima tek jedini dohodak, stvorit će se rupa od 24,8 milijuna kuna u mirovinskom i 33,7 milijuna kuna u zdravstvenom fondu. Da ne okolišamo, oduzet će se umjetnicima, novinarima, prevoditeljima i drugim kulturnim radnicima da bi više ostalo članovima skupština i nadzornih odbora tvrtki, upravnih vijeća i različitih povjerenstava, stranim menadžerima i sportašima, piše Sanja Despot za Faktograf. 

Razumijemo li mi i imamo li kontrolu nad tehnologijom koja nas okružuje gotovo kao i zrak koji dišemo? Postoji li  — kao u kakvoj distopijskoj fikciji — više varijanti stvarnosti koju živimo, a da toga nismo niti svjesni mada nam je nadohvat ruke? Novinarka Carole Cadwalladr iz The Guardiana otkrila je da ukoliko prihvatite sugestije koje vam nudi Google, najpoznatiji svjetski internetski pretraživač, možete doznati da su židovi zlikovci koji upravljaju svijetom, da je svaka žena pomalo kurva i da je Islam uništavatelj društvenih vrijednosti. Nije to nešto za čime morate satima kopati po mračnim kutovima interneta, u sumnjivim chat-sobama i neofašističkim forumima, već se nalazi nadohvat ruke. To je, kako kaže jedan od sugovornika tekstu, kao da uđete u knjižnicu i poželite doznati nešto više o judaizmu, a knjižničar vam uruči deset knjiga ispunjenih mržnjom. 

S time korespondira i članak u The New York Timesu o stabilnosti današnjih liberalnih demokracija. Temelj današnje zapadnjačke politike pretpostavka je da kada određena državna zajednica dosegne stupanj liberalne demokracije, takvom će i ostati. Teorija demokratske konsolidacije kaže da država ustanovi demokratske institucije, jako civilno društvo i stekne određenu razinu bogatstva, teško će od svega toga odustati da bi vratila na stanje kakvo je bilo prije toga. Yascha Mounk, predavač iz područja javne uprave na Sveučilištu Harvard, bavi se upravo osporavanjem te teorije, a s obzirom na to da postoje pokazatelji prema kojima od 2005. godine naovamo svjedočimo opadanju sloboda na globalnoj razini, mogao bi itekako biti u pravu. Mi svakako imamo i lokalnih primjera za podupiranje takvog stajališta.

David Šporer, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u intervjuu za Moderna vremena dotakao se čitavog niza problema: od povijesti knjige kojom se bavi u svojoj posljednjoj knjizi, preko odnosa humanistike i prirodnih znanosti, odnosno “nekompatibilnosti humanističkih znanosti sa suvremenim dobom brzine i tehnomenadžerskog pristupa svemu”, do kompleksnog trenutnog upravno-pravnog stanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do čitanja u suvremenosti.”Bibliofobija na koju aludirate”, veli Šporer, “samo je jedan od indikatora tog tehnokratskog, merkantilističkog društvenog ugođaja. Antiintelektualizam je potpuno isprepleten s tim. Sve su manjem broju ljudi knjige potrebne, još manjem broju ljudi su važne. One su zapravo izgubile bitku. Ne mislim pritom da će nestati, samo će doći na drugačije mjesto u nekom konkretnom kulturnom okruženju”.

Sight and Sound, mjesečnik Britanskog filmskog instututa (BFI), objavio je listu najboljih ovogodišnjih izdanja. Bez potrebe da kvarimo potencijalnu napetost u prvom susretu s odabranim naslovima — upućujemo čitatelje i čitateljice ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Odlukom parlamenta Republike Slovenije pristup njezinim vodnim resursima postalo je ustavom zaštićeno pravo. Potvrda je to proljetos pokrenute inicijative prema kojoj je voda javno dobro, a ne tržišna roba te ju stoga treba zaštititi od komercijalnog iskorištavanja. Novi članak Ustava Republike Slovenije tako kaže: “Vodni resursi predstavljaju javno dobro kojime upravlja država. Oni se primarno i održivo iskorištavaju za opskrbu građana i kućanstava pitkom vodom i, u tom smislu, nisu tržišna roba”. Slovenija je tim potezom postala prva država Europske unije koja je donijela takvu odluku i priključila se grupi(ci) od petnaestak država svijeta koje su učinile isto. “Njena će zaštita u ustavu onemogućiti eventualne pritiske za komercijalizaciju vodoopskrbe kojima bi zemlja mogla biti izložena od stranih država ili multinacionalnih kompanija”, izjavio je slovenski premijer Miro Cerar povodom ove odluke. Istovremeno, lokalni podaci kažu da je Hrvatska jedna od vodom najbogatijih zemalja svijeta, no, kako stvari stoje, zaštita izvora kao osnovnog prava svih njenih građana nije od strateške važnosti. Otprilike 20 posto kućanstava niti dan danas nije spojeno na vodovod, a komercijalno iskorištavanje ovdašnjih vodnih resursa – uz minimalnu regulaciju države i maksimalan privatni profit  – i dalje cvjeta.  

U borbi na izborima za predsjednika SDP-a ostaju dva jednako blijeda kandidata: Davor Bernardić s osvojenih 46% glasova i Ranko Ostojić s 23% glasova. Brojem glasova ih slijede Orsat Miljenić (17 posto) i Tonino Picula (11 posto), a daleko na začelju, s jedan ili manje posto glasova, su Karolina Leaković, Gordana Sobol i Vesna Škulić. Karolina Leaković, kandidatkinja koju su mediji srednje struje temeljito ignorirali u procesu odabira novog predsjednika najveće oporbene stranke, jedina je zapravo imala program koji je odstupao od sada već standardizirane liberalne politike i retorike SDP-a, unatoč deklarativnom “skretanju ulijevo” gotovo svih kandidata. S izglednim predsjednikom Bernardićem, budućnost jedne iluzije i dalje ostaje temeljito neokrznuta i zamrznuta u vremenu i prostoru. 

Danas, vjerojatno više nego ikada potrebno je zaštiti javne medije. Ne onakve javne medije kakve trenutno imamo već onakve kakvi bi morali biti: informativni, kritički, edukativni, prosvjetiteljski, zabavni, s raznovrsnim sadržajem koji je u službi javnog, a ne privatnog interesa. Relevantna istraživanja pokazuju da su u medijskim sustavima s dobro pozicioniranim javnim radiotelevizijskim servisima – zbog veće zastupljenosti informativnog programa – građani bolje informirani o politici i javnim pitanjima, ističe Zrinjka Peruško u tekstu naslovljenom Za javnu televiziju, a to smanjuje razlike između privilegiranih i deprivilegiranih građana. “Osim nama samima”, piše Peruško, “nikome drugome nije bitno postoji li domaća dramska produkcija, proizvodimo li i emitiramo vlastitu glazbu, imamo li svakodnevne vijesti i analize o domaćoj i međunarodnoj političkoj situaciji koje su prikazane na tako otvoreni način da se stvara javni forum u kojem građani mogu slobodno formirati svoja politička (i druga) stajališta”. 

Novinarima Radija slobodna Evropa omogućen je pristup ruševinama nuklearne elektrane u Černobilu gdje upravo započinje nova faza osiguranja od zagađenja radioaktivnim tvarima. “New Safe Confinement” masivna je, 31 tonu teška konstrukcija koja će razorenu nuklearku prekriti poput poklopca i tako spriječiti potencijalno curenje radioaktivnog materijala u okoliš.

Forum.tm jedan je od rijetkih preostalih medija u ovoj zemlji kojima je javni interes važniji od interesa politički i ekonomski moćnih i njegovi su članci često ispunjavali redove upravo ove rubrike. Ukidanjem Fonda za neprofitne medije, Forum.tm je gotovo u potpunosti ostao bez izvora financiranja, a njegovi novinari i novinarke bez uvjeta za rad i život. U tu je svrhu, uz ulog u razvoj Foruma kao odgovornog javnog medij i još više dobrog novinarstva, organizirana kampanja prikupljanja sredstava za nastavak njegova rada. 

Piše: Vatroslav Miloš

Donald Trump, kandidat Republikanske stranke, izabran je za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Došlo je to kao šok, kao i s Brexitom, jer ankete su pokazivale da bi samo čudo omogućilo da taj neoliberalni klaun nadigra bivšu američku državnu tajnicu i karijernu političarku Hillary Clinton. Unatoč tome što se mnogi Amerikanci osjećaju prevareno, stvar je gotova, Trump će dužnost od Baracka Obame preuzeti 20. siječnja 2017. “Izbor Donalda Trumpa za predsjednika je ništa manje nego tragedija za Ameriku, tragedija za američki Ustav, i trijumf snaga nativizma, autoritarizma, mizoginije i rasizma”, piše David Remnick za The New Yorker. Mnogi se neće složiti pa će reći da je njegova “zaoštrena retorika” bila tek dio predizbornog folklora, da je već stao na loptu i pomirljivo najavio suradnju sa svima, no stanje na terenu ipak je nešto drugačije. Nije pomogao niti utjecaj velikih američkih novinskih kuća, poput New York Timesa i Washington Posta, koje su jasno istaknule svoje političke preferencije. “U tih nepunih 45 godina između obaranja predsjednika Richarda Nixona zahvaljujući otkrićima Washington Posta i ovotjednog Trumpovog trijumfa velike američke novine prešle su put od točke svog najvećeg utjecaja i slave do točke na kojoj sebi moraju priznati da su se ozbiljno urušili temelji na kojima je počivao koncept njihovog funkcioniranja i njihove važnosti u liberalnoj demokraciji”, piše Ivica Đikić i dodaje: “Taj koncept, pojednostavljeno, podrazumijeva da skupina dobro obrazovanih, iskusnih, talentiranih i pristojno plaćenih ljudi stoji poput filtera između stvarnosti i svojih čitatelja, da pročišćava stvarnost u skladu s postulatima svog zanata i s vlastitim osjećajem za lučenje nebitnog od bitnog te da čitaocima isporučuje profesionalno ‘uređenu’ sliku realnosti ‘najboljeg od svih svjetova’”. 

S druge strane Atlantika, malu Hrvatsku muče problemi drugačije vrste. Tek što smo se riješili nacionalne paradigme Tomislava Karamarka i Bože Petrova, na scenu je stupila porezna reforma Andreja Plenkovića i Zdravka Marića. “Najavljena porezna reforma trebala bi biti jedan od kamena temeljaca politike nove hrvatske vlade. Ili riječima premijera Plenkovića: svetinja. Iako se radi o prilično glomaznoj reformi koja uključuje mijenjanje niza zakona”, piše Domagoj Mihaljević za Bilten, “sukus je prilično banalan: porez na potrošnju kompenzirat će porezne olakšice za kapital”. Ukratko, to znači tek da će za prosječnog radnika reforma uglavnom biti kozmetička, a za poslodavca, očekivano, višestruko lukrativna. 

Iz tvornice novinarskog užasa Hajdi Karakaš Jakubin, novinarke crne kronike Jutarnjeg lista čiji je jedini zadatak u toj redakciji ljudske tragedije širiti prikladnom dozom tabloidnog senzacionalizma, izašao je novi uradak koji krši načela novinarske etike i žrtvu izjednačava s počiniteljem. S obzirom na to da je tržište tiskanih medija u potpunosti deregulirano, bilo kakve korekcije, makar i one s ozbiljnim zakonskim reperkusijama, malo znače kad je šteta već počinjena. Za razliku od reakcija nadležnih institucija, ako takve uopće postoje, kritičke reakcije srećom još uvijek ne izostaju u neprofitnim medijima. Barbara Plejić-Tomić za Muf piše: “Žene koje se ohrabre na razvod, na odlazak, na prijavu nasilnog partnera, moraju se nositi s društvenom stigmatizacijom, odbacivanjem prijatelja, susjeda i članova obitelji, te osudom javnosti u čijim očima snose glavni dio krivnje za sve što im se događa. Žrtva je ta čiji se postupci, nerazumne ucjene poput zahtjeva za alimentacijom za djecu ili odluka o ‘nogiranju’ partnera provlače kroz sito i rešeto kako bi se pronašla ta sudbonosna mana, ta karakterna mrlja koja opravdava ono što im se dogodilo, a pravo ogledalo takve toksične društvene atmosfere upravo su članci poput ovoga”.

U članku Civilno društvo i politički rad na ljevici – izvorno objavljenom u prvom broju časopisa 3k: kapital, klasa, kritika, a ovdje prenesenom s portala Radnickaprava.org – Tomislav Medak razmatra kritike na ulogu organizacija civilnog društva u implementiranju liberalnih reformi u Hrvatskoj i navodi polja moguće suradnje između organizacija civilnog društva, sindikata i lijevih političkih stranaka.

Umro je glazbenik, pjesnik i romanopisac Leonard Cohen. Njegov je posljednji album, You Want It Darker, objavljen tek nekoliko tjedana prije autorove očito očekivane smrti. “Na svom četrnaestom albumu 82-godišnji Leonard Cohen zvuči kao da se oprašta od života, no pritom uspijeva djelovati kao da se osjeća ugodnije u svojoj koži negoli godinama unazad”, zapisao je Karlo Rafaneli, “Prepustivši produkciju u ruke sina Adama, Cohen je napokon umirovio svadbene klavijature i ritam mašine s prizvukom radija osamdesetih, a ženski gospel zborovi većinski su zamijenjeni tradicionalnim židovskim muškim zborovima. Slavlje je završilo, pripreme za karmine su otpočele”. Na stranicama internetskog magazina The Talkhouse, posvećenog kritičkoj refleksiji glazbe iz vizure samih glazbenika, s Cohenom su se, među ostalima, oprostili Ian O’Neil iz Deer Tick, John Strohm iz Blake Babiesa i Lemonheadsa, Robyn Hitchcock, Jessica Weiss iz Fear of Men i Dominic Palermo iz grupe Nothing. 

Piše: Vatroslav Miloš

Postoji glasina koja kaže da studenti na katedri za ustavno pravo, kada ulaze ulaze u osnove državnih uređenja demokratskih društava, uče da ona mogu biti parlamentarne i predsjedničke demokracije, ustavno-parlamentarne monarhije te, na kraju, Bosna i Hercegovina. Međunarodna politička drama, u kojoj praktički čitav državni vrh jedne države – Hrvatske – vrši pritisak na institucije druge države – Bosne i Hercegovine – zvuči kao šala, barem ako u obzir uzimamo da su obje međunarodno priznate, suverene, demokratske i na vladavini prava ustanovljene republike. Na stranu sad to što veleposlanica jedne od tih država – BiH – postaje zastupnica druge od država – Hrvatske – u Europskom parlamentu, nije sad o tome riječ, sve bi to i dalje izgledalo kao satirični kasnonoćni televizijski program, da u pitanju nisu žrtve rata i procesuiranje onih za njih odgovornih. Uhićeni su, dakle, pripadnici HVO-a s područja Orašja koji se sumnjiče za ratni zločin. Krivnja im se tek mora dokazati, no to nije spriječilo čitav niz upitnih reakcija samog vrha Republike Hrvatske, braniteljskih udruga, raznih medijskih mešetara kojima – osim deklarativno – očito ne odgovara da se zločini istraže i procesuiraju. “Pokušavajući spriječiti procesuiranje zločina koji su se dogodili na području Orašja”, piše Ladislav Tomičić u Novom listu, “hrvatski politički vrh opet nastoji prikriti ulogu Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, a usput sabotira i druge procese u slučaju ratnih zločina, kao što je proces istrage zločina – ubojstva 186 srpskih civila – koji se dogodio u Mrkonjiću za vrijeme vojne akcije Južni potez, u kojoj je jedan od zapovjednika bio aktualni ministar obrane Damir Krstičević”. 

Istovremeno, infomacija o tome što se u individualnim slučajevima na tom području događalo, kako piše Boris Pavelić, ne manjka: “Još prije šest godina, Tužiteljstvo BiH optužilo je Peru Vincetića zvanog Konj, ratnog zapovjednika Vojne policije 106. oraške brigade HVO-a, pod optužbom da je, uz ostalo, ‘osobno sudjelovao u brutalnom mučenju i usmrćivanju više zatočenih civila srpske nacionalnosti, izazivanju patnje te tjelesne i duševne boli zatočenih civila i ratnih zarobljenika’. Optužnica je kasnije proširena optužbom da je Vincetić silovao i žene. Ti su navodi u travnju 2012. i javno potvrđeni, kada je novinar Drago Hedl u Jutarnjem listu objavio ispovijest Vincetićeve žrtve Tünde Benković koja je, u dogovoru sa suprugom, sama odlučila objaviti što joj se dogodilo”. Tünde Benković naizmjence su silovali spomenuti Vincetić i “drugi vojni policajac, koji se zvao Mato“, no –  unatoč činjenici da se Vincetić navodno skriva u Hrvatskoj – to očito nije zločin koji treba procesuirati i kazniti. Žene žrtve nasilja, a posebice ratnog nasilja, uvijek su višestruko traumatizirane; fizički, mentalno, emocionalno, a potom i institucionalno, medijski i društveno. Odnosno, kako je rekla zaštićena svjedokinja na suđenju Mati Baotiću, optuženom za ratne zločine u Donjoj Mahali kod Orašja: “Muž me odmah ostavio kada je čuo šta se desilo. Žalosno je, znam, ali nije mogao podnijeti da su me silovali”.

U borbi protiv rata i nasilja – koji su uvijek odjeci patrijarhata i uvijek idu ruku pod ruku s mizoginijom – knjige se naizgled čine kao neprikladno oružje, ali i pomaci koji se čine beznačajnima nešto znače i nešto mijenjanju. U obrazovanju je uvijek ključ, moglo bi se optimistično reći. Jedno od kapitalnih djela feminističke literature, Drugi spol Simone de Beauvoir, svoje je posljednje izdanje na ovim prostorima imalo 1982. godine u prijevodu Zorice Milosavljević i Mirjane Vukmirović, a sada je za Nakladu Ljevak, u prijevodu Mirne Šimat, izašlo novo izdanje. Šimat je svoju “borbu s prijevodom” izložila u intervjuu za Zarez koji srećom još uvijek, unatoč zaustavljenoj tiskanoj inačici, ima onu elektroničku: “Za knjigu pisanu 1949., Drugi spol i dalje djeluje iznimno aktualno. Cijelo poglavlje o majčinstvu je nevjerojatno. Osim što je sjajno pisano, argumentirano i elaborirano, ono je i iznimno empatično – tamo vidimo da je slika de Beauvoir kao ‘žene-zmaja’, neosjetljive i muškobanjaste militantkinje, isfabricirana. Pogledajmo samo što se događa u Poljskoj, a bojim se da ni Hrvatska nije daleko… De Beauvoir je sedamdesetih godina zajedno s grupom slavnih Francuskinja, u obliku otvorenog pisma potpisala priznanje da je izvršila abortus. Posrijedi su bile slavne glumice, pjevačice, spisateljice… Možemo li zamisliti da se takav popis pojavi u današnjoj Hrvatskoj?”. Također, na ovu se priču nadovezuje i ona o formalnom i neformalnom feminističkom obrazovanju, ali i o problemima kurikularne reforme i obrazovanja općenito, o čemu je Karolina Hrga za Slobodni Filozofski razgovarala s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije.   

U podzemlje Srbije, odnosno u tamošnje rudnike zaputila se fotografkinja Marija Đoković i tijekom pet mjeseci dokumentirala rudarke u njihovim radnim okruženjima u Boru, Senjskom Rudniku, Resavici i u rudniku na planini Rudnik kod Gornjeg Milanovca. Željela je, kako sama kaže, razbiti rodne stereotipe o striktnoj podjeli muška i ženska zanimanja i prikazati da “obavljaju poslove u svim prostorima u okviru rudnika” i “dele sudbinu svih rudara”. 

Ivna Franić za Vox Feminae popratila je nastup Swansa u zagrebačkoj Tvornici. Osim što nije, jer tekst je, srećom, gotovo u cijelosti posvetila nastupu “predgrupe”, švedskoj glazbenici Anni von Hauswollff. “Isto kao što početak nastupa nije odmah odao njegov puni intenzitet”, piše Franić, “tako ni studijske snimke autorice nisu nužno obećavale ovako sjajan nastup. Posebice se to odnosi na njene rane albume koji na prvi dojam djeluju bliži stvaralaštvu izvođačica poput Tori Amos; tek vrlo dobri The Miraculous iz 2015. daje naslutiti snažan potencijal izvedbe uživo. Ono što je von Hausswolff pružila u Tvornici bilo je, međutim, mnogo više od zadovoljavajuće realizacije tog potencijala. I bez spektakularnih orgulja korištenih na tom albumu, live nastup je paradoskalno imao još moćniji učinak, ostavljajući u konačnici sasvim drugačiji dojam od glazbe s albuma. Priča se da von Hausswolff sljedeće godine izdaje novi album – sudeći prema koncertu, vrlo je izvjesno da će joj to biti najbolji do sada”.

Visoki sud Engleske i Walesa odlučio je da je tamošnja vlada nema pravo temeljem kraljevskog prerogativa samostalno aktivirati članak 50 Ugovora o Europskoj uniji koji predviđa razdruživanje zemljama potpisnica tog ugovora. To znači da će se, prema sadašnjoj odluci, o pokretanju postupka razdruživanja Velike Britanije i EU odlučivati u britanskom parlamentu, odnosno da će se to razdruživanje odvijati bitno drugačije negoli su to priželjkivali tvrdolinijaši te, također, kako su se nadali oni proeuropski orijentirani, da bi volja naroda iskazana na referendumu mogla biti poništena. Otočki su se mediji – prvenstveno oni, eufemistički rečeno, konzervativni – raspametili do te mjere da su suce Visokog suda koji su ovakvu odluku donijeli etiketirali “neprijateljima naroda”. 

S druge strane, Hrvatska se, prema pokazateljima rodne ravnospravnosti Svjetskog ekonomskog foruma, nalazi na 55. mjestu, tik ispod Srbije i nešto malo iznad Ukrajine. U Hrvatskoj “i plaće imaju dva roda”, kako je glasio naslov članka objavljenog 2010. godine u Novom listu: “U 2008. godini žene su činile oko 80 posto svih zaposlenih u zdravstvu, socijalnoj skrbi i obrazovanju, tradicionalno “ženskim” područjima. Iako su na razini cijele Hrvatske žene prosječno 11 posto manje plaćene nego muškarci, u ovim ‘ženskim’ sektorima zaostaju dvostruko više – plaće su im 20-ak posto manje nego muškim kolegama”. Stvari se od tada i nisu mnogo promijenile, osim ako u jednadžbu ne uračunamo sve snažniji prodor organiziranog konzervativizma u javni prostor i javne institucije, onda su se ipak promijenile – nagore. Prošloga je tjedna u Zagrebu pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje održan i u organizaciji U ime obitelji održana međunarodna konferencija Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti, a nekoliko dana kasnije upriličen je i TradFest – Festival tradicije i konzervativnih ideja u organizaciji katoličke zaklade Vigilare. Komentirajući ovaj potonji, Boris Dežulović je u Novostima zapisao: “Na tom putovanju, shvatili ste dosad, najveći je, najopasniji i najpodmukliji neprijatelj srednjovjekovne Hrvatske – žena. Pismena i nezavisna žena, ravnopravna žena, uspješna žena, samohrana žena, gola žena, žena radnica, žena znanstvenica, žena feministica, žena lezbijka, žena kod ginekologa”.

Neki drugi, u svakom slučaju afirmativniji pogled na djevojke i djevojaštvo, odnosno njihov život i kulturne prakse dao je prije samo nekoliko tjedana ovogodišnji Vox Feminae Festival. Posvećen upravo djevojkama, festival je ugostio Catherine Driscoll, jednu od pionirki djevojačkih studija, interdisciplinarnog polja akademskog proučavanja djevojaka i njihove kulture izniklog na presjecištu feminističke kritike i kulturalnih studija. S Driscoll je, nakon dvaju njenih predavanja u zagrebačkom KIC-u, razgovarala Barbara Gregov: “Da, u devedesetima, a posebno u dvijetisućitima postalo je vrlo uobičajeno uzimati djevojaštvo i djevojačku kulturu kao primjer koji bi trebao pokazati da su djevojke ‘podbacile’ kao feministkinje, tj. da su njihovi kulturni interesi komodificirani do te mjere da one ne mogu više ostvariti feministički potencijal koji je nekad postojao. Dakle, riječ je o retorici lažnih izbora. Recimo da neka djevojka strašno voli neki bend, neki specifičan način odijevanja ili pak sa svojim prijateljicama najčešće razgovara o nekoj određenoj temi. Njezina percepcija da se radi o njezinim autentičnim izborima u potpunosti je kriva; ona je, prema nekim teoretičarkama, suptilno uvježbana da odabire, želi i voli određene stvari zahvaljujući snažnoj sponi patrijarhata i komercijalne kulture koja ju okružuje. Ovo je teško osporiti, NARAVNO da živimo u svijetu u kojem patrijarhat i komercijalna kultura dolaze u paketu i utječu na naše izbore. Problem je što utječu na sve, ne samo na djevojke. Izuzeti djevojke u ovom slučaju jednostavno znači ponoviti dobre stare dobne i rodne stereotipe”.

U vrtlogu medijskih nekompetencija, na razmeđi neartikuliranog laveža “ljute desnice” i nemuštog uzmicanja domoljubljem, našao se HAVC. Javna ustanova koja, prema mnogima, u hrvatskom institucionalnom pejsažu nema premca, a opet, kako tvrde iz  Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, tu nešto ne štima. S druge strane, ravnatelj Hrvoje Hribar, nudeći na uvid dokumentaciju, veli da jest. Ovaj je slučaj, čiju kronologiju za Bilten britko ispisuje Branimira Lazarin, krunski dokaz da je višedesetljetni proces pauperizacije kritičkog medijskog diskursa, sukladan pauperizaciji umjetničkog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama Hrvatske, dovršen i doveden do savršenstva prazne forme”. Kao da smo – nakon što se gotovo isto, uz ponešto spektakulraniju dramaturgiju, desilo i s Agencijom za elektroničke medije – uopće mogli očekivati bilo što drugo.

Svjetski medji izvještavaju da je istoga dana kada je policija mirne prosvjednike u Sjevernoj Dakoti rastjerivala “zvučnim topovima”, skupina prosvjednika koja je prošle godine pod oružjem okupirala savezno zemljište u Oregonu – oslobođena optužbi. Pojedinci iz organizacije Citizens for Constitutional Freedom (C4CF; Građani za ustavnu slobodu) okupirali su dio Nacionalnog rezervata za divlje životinje Malheur, prosvjedujući protiv “nepravedne optužbe u slučaju podmetnutog požara” i time praktički ušli u direktan sukob s američkom vladom, a Sijuksi iz Standing Rocka, suverena američka nacija, bori se s privatnom korporacijom na čiju je stranu stala javna uprava. Komparativnu analizu oba slučaja piše Thom Dunn za Upworthy.

Malu je, ali ipak značajnu pobjedu u borbi za pravo na pristup informacija odnio portal koji se bavi obrazovanjem i mladima Srednja.hr. Prije nešto više od pola godine standardnim su kanalima od Ureda predsjednice zatražili neke odgovore vezane za politike mladih, a na njih su u više navrata dobijali generičke odgovore. S obzirom na to da je predsjednica Grabar Kitarović u kampanji naglasak stavlja na mlade, Srednja.hr je, prema pravima koja stoje u Zakonu o pravu na pristup informacijama, nastavila inzistirati na odgovorima. Sada će to, prema nalogu Povjerenice za informiranje Anamarije Muse, unutar 15 dana i morati učiniti.

Piše: Vatroslav Miloš

Kompromisi su usklađeni, kravate izravnate, saborske iskaznice podignute, imamo novu vladu. Vladu čija je percepcija i s desnog i lijevog medijskog spektra gotovo spasiteljska. No nakon pustoši koju je nakon kratkog marša kroz institucije ostavila nominalno Oreškovićeva, a realno Karamarkova vlada, očekivanja su – s obje strane političkog spektra – itekako nevelika. Odnosno, kako piše Boris Postnikov za Bilten, “zadovoljni bi, ukratko, trebali biti svi. Osim, naravno, ustašoidne desnice koja je s daleke margine nakratko bila stigla do glavne bine: upravo njeno nezadovoljstvo, međutim, sve ostale čini dvostruko zadovoljnijima, pa je neki oblik ravnoteže utoliko ipak uspostavljen. Stabilnost, umjereni rast, smirivanje svjetonazorskih tenzija: to su šifre političkog trenutka”. Točka razdvanja, velika shizma u crkvi hrvatske desnice, svela se na izbor ministra kulture, a pobjedu je – na užas obožavatelja lika i djela minornog povjesničara s provincijskog istraživačkog instituta – odnijela Nina Obuljen Koržinek. Osim upravljanjem najbeznačajnijom stavkom nacionalnog budžeta, Obuljen Koržinek će se već na samom početku svog mandata morati baviti administracijom predizbornih ucjena kojima je Most uvjetovao podršku “vladi nacionalnog pomirenja sa zatečenim stanje”. Jedna od njih, što god o tome Zlatko Hasanbegović mislio, direktno se tiče njenog resora, a to je smanjenje pristojbe za HRT s 80 na maksimalno 65 kuna. Time bi naša javna televizija na godišnjoj razini – “bez rasprave, analize i procjene” – izgubila oko 200 milijuna kuna. 

A čime bi se mogla i trebala baviti, a na što je zapravo spala kulturna politika u Hrvatskoj za Novosti je – kroz razgovor s Mariom Kikašem, Anom Žuvelom, Emilom Jurcanom i Marijom Ćaćić – istražila Branimira Lazarin. Za Emila Jurcana – arhitekta iz Pule, člana zadruge Praksa i predsjednika Društva arhitekata Istre – stvari su jasne: lijeva politika u kulturi jedina je moguća kulturna politika. “Ali svaka politika koja želi biti lijeva, socijalna, progresivna i avangardna – nema što ‘izvoditi’ iz postojeće kulture sedimenata nacionalnih mitova”, kaže Jurcan i dodaje: “Lijeva politika se stoga mora suočiti s dva izazova: prvi koji bi razvijao progresivna, emancipatorska umjetnička strujanja što neće imati hegemonijski potencijal kulture temeljene na tradiciji. Drugi je činjenica internacionalnosti lijeve politike, čime se podrazumijeva da nacionalna država nije objekt takve politike, pa joj državotvorna kultura ne predstavlja sredstvo u borbi. Temeljno pitanje bilo koje lijeve rasprave o kulturnoj politici bi onda bilo o tipu kulture koja nije etatistička, a jedini odgovor bio bi u procesu ‘odumiranja države’ u domaćoj kulturi ili barem ovakvog koncepta koji vlada posljednjih 25 godina”.

Na terenu u Siriji i Iraku u tijeku su najveće vojne operacije od početka rata. Stanovnici Alepa su u opsadnom okruženju od ljeta 2012. godine, a kurdske su pešmerge na 10 kilometara od Mosula. Koliko god da više i nije toliko u fokusu medija, izbjeglička kriza – pogonjena i ovim događajima – naprosto ne jenjava. To dakako ne sprječava pojedine države, poput Mađarske, da u potpunosti onemoguće slobodan prolaz ljudi koji od rata i razaranja bježe za gole živote. Ne samo to već i dodjeljuju nagrade novinarima koji, umjesto da rade svoj posao, podmeću noge istim tim ljudima. U Njemačkoj pak u javnom prostoru čuju se mišljenja da je kancelarka Angela Merkel vlastoručno potaknula stotine tisuća ljudi da spas potraže u toj zemlji. Novinari Die Zeita bacili su se u istraživanje i otkrili da podaci pričaju sasvim drugačiju priču.

Samozapošljavanje nekoć je bio san, piše Peter Fleming za The Guardian, a danas je noćna mora. Povremeni rad mnogima se čini kao ideal: sami sebi određujete što i kada ćete raditi, za svoje radne navike ne morate odgovarati nikome, time bolje kontrolirate i svoje slobodno vrijeme i visinu svojih primanja. Stvarnost je, nažalost, bitno drugačija. Od 2002. godine, broj samozaposlenih u Velikoj Britaniji porastao je za 45 posto, a broj njih koji opstanu “na tržištu” uistinu je zanemariv. I ne samo to, prosječna samozaposlena osoba zarađuje manje negoli 1995. godine: u samo 10 godina s oko 300 funti na tjedan spali su na 240 funti na tjedan. Kad uračunate inflaciju, odnosno podatak da ondašnjih 300 funti danas vrijedi oko 520 funti, to je pad zarade od čak 55 posto.

Geoff Travis je 1976. godine u Londonu otvorio Rough Trade, prodavaonicu ploča koja je, prema uvriježenom narativu, transformirala pop-kulturni krajolik svijeta. Trgovina pločama uskoro je postala i izdavačka kuća, za izdavačku su kuću ubrzo svoj prvi diskografski ugovor potpisali The Smiths, a ostalo je – kako kaže još jedan uvriježeni narativ – povijest. Danas, četrdeset godina poslije, Rough Trade u londonskom Barbicanu serijom razgovora i koncerata slavi svoju obljetnicu. Razgovor s Nigelom Houseom, zaposlenikom koji je čitav radni vijek proveo iza blagajne, a potom u 1980-ima za 7000 funti s Peteom Donneom i Judeom Crightonom kupio Rough Trade, možete čitati ovdje.

Piše: Vatroslav Miloš

Čini se da je Nobelova nagrada za književnost i dalje itekako utjecajan pa i polarizirajući faktor rasprave o književnosti, mada većina njih ima s književnošću veze koliko i Norman Mailer s košarkom. Raspravama koje su se ovih dana vodile o odluci da ta nagrada pripadne Bobu Dylanu, njihovoj kvantiteti i intezitetu, teško da bi što razumno u nekom kratkom roku moglo dodati. Imamo li posla s institucionalnom aproprijacijom specifikuma popularne kulture ili su posrijedi tek logični procesi višesmjernog proboja različitih registara u globaliziranoj kulturnoj stvarnosti? “Nikad se ne zna”, rekla bi stalna tajnica Švedske akademije Sara Danius, osim da je Dylan kao rijetko tko jezikom problematizirao stvarnost, društvo i kulturu i da se vremena itekako mijenjaju. “Dylan je zaista veliki tradicionalist iako je njegova pojava odudarala od svega dotad poznatog. Razloge možemo tražiti upravo u činjenici da Dylan nije zaokupio očekivani prostor namijenjen autorima folk pjesama, niti se pojavio na horizontu očekivanog kada je riječ o književnoj tradiciji od Williama Blakea“, zapisao je Neven Svilar za Booksu, “Pa ipak, uđe li se malo pažljivije u Dylanov pjesnički jezik, poveznica s Blakeom, ali i s najvećim tradicionalistima američke i engleske književnosti 20. stoljeća, Eliotom i Poundom, ne samo da će postati moguća, već će most između njih postati najprirodnijom književnom činjenicom. Ovi su pjesnici uostalom izvršili neposredan utjecaj na Dylana i otvorili su prostor jezičnog eksperimenta koji daleko nadilazi tradiciju folk muzike”.

Dylan je, među ostalim, svojim umjetničkim radom intervenirao i u samu stvarnost. Njegova “dokumentaristička balada” Hurricane, ako je tako možemo zvati, pod reflektore popularne javnosti stavila je slučaj Rubina Cartera, boksača nepravedno osuđenog za trostruko ubojstvo za što je u zatvoru proveo gotovo dva desetljeća. Institucionalni rasizam, segregacija, rasno profiliranje, kršenje osnovnih ljudskih prava, u SAD-u su bili svakodnevica svakog Afroamerikanca i Afroamerikanke, a za uspješnu navigaciju tom svakodnevicom, za njihovo doslovno preživljanje u određenim sredinama, bila je potrebna organizacija odozdo. Primjer te tužne prakse je i The Green Book (“Zelena knjižica”), praktičan putnički vodič za preživljavanje i navigaciju opasnostima na cesti kojega je trideset godina pisao i distribuirao njujorški poštar Victor Greene, a koja je praktički zaboravljena. Projekt autora i dramatičara Calvina Ramseyja The Green Book Chronicles radi na dokumentaciji i diseminaciji znanja o radu Victora Greena, a za njegovu priču i njegovu knjižicu čuo je tek 2001. godine, kada je prijateljev 80-godišnji djed zatražio da mu nabave knjižicu kako bi mogao sigurno otputovati na sprovod na američki Jug. Ranije ove godine, Carvell Wallace na neprežaljenom je The Toastu objavio kratku, memoarsku priču naslovljenu The Negro Motorist Green Book and Black America’s Perpetual Search For A Home.

Amy Goodman, novinarki koja je izvještavala s prosvjeda više skupina američkih domorodačkih naroda protiv gradnje naftovoda u Sjevernoj Dakoti, prijeti zatvor za “sudjelovanje u pobuni”. Prema tužitelju, Goodman na mjestu događanja nije bila kao novinarka već kao aktivistkinja, prosvjednica. Njeno izvještavanje, tvrdi tužitelj, bilo je iz pozicije opravdanja prosvjednih akcija. S druge strane, Više o slučaju možete čitati u tekstu Lizzy Ratner u časopisu The Nation.

Ponešto o radu s krive strane dominantne ideologije zna i Ken Loach. Osamdesetogodišnjak koji je život i karijeru posvetio radu u području filmske i televizijske socijalne drame, od svojih početaka na BBC-ju bio je trn u oku establišmentu, a 1980-ih, za vladavine Margaret Thatcher, nije uopće imao posla. Radio je, dakako, ali za gotovo niti jednu ideju nije mogao dobiti niti narudžbu niti sredstva. U sjajnom dokumentarcu Versus: The Life and Films of Ken Loach otkrio da je obitelj prehranjivao snimanjem reklama, među ostalim i za McDonalds, a u velikom intervjuu za The Guardian i još štošta više. Njegov posljednji film I, Daniel Blake, nagrađen ove godine Zlatnom palmom u Cannesu, u britanska kina stiže 21. listopada, a za očekivati je da ćemo ga moći gledati u nekom od naših kina.

A kako žive i rade hrvatski književni prevoditelji, od Petre Mrduljaš Doležal i Dinka Telećana za Booksu je istražila Lina Gonan. Nabrajajući tipične probleme s kojima se susreću književni prevoditelji – potplaćenost, nerealni rokovi, kašanjenje honorara – Mrduljaš Doležal zaključuje da u u takvim uvjetima posljedice mogu biti uistinu katastrofalne: “U konačnici pati tekst prijevoda te – čitatelji. Naš mali jezik ima velike prevoditelje, ali takvu tradiciju vrlo je teško obnoviti ako nastane lom, a danas je književno prevođenje u pravoj krizi, i to iz vrlo banalnih, financijskih razloga, koji nemaju nikakve veze s umjetnošću, ali će zato na nju ostaviti ozbiljne posljedice. Pomislite samo koliki dio knjiga na policama knjižara i knjižnica zauzima prijevodna literatura? Na tom štivu stasaju novi naraštaji hrvatskih govornika, kojima traljavi ili nedaroviti prijevodi neće širiti vokabular, neće ih učiti stilskoj raznovrsnosti našega jezika i u konačnici će im zatrti senzibilitet za lijepu riječ”. 

The New Yorker u svom ovotjednom izdanju objavljuje fantastičan tekst o fantastičnoj Ursuli K. Le Guin, književnici koju je “književni mainstream gurao na margine, da bi ona zauzvrat transformirala mainstream”. Tekst naslovljen Out of Bounds: The Fantastic Ursula K. Le Guin piše Julie Phillips, autorica trenutno zaokupljena knjigom o pisanju i majčinstvu te istraživanjem za Le Guininu biografiju čiji je ovo, za pretpostaviti je, tek uvodni segment.  

Piše: Vatroslav Miloš

I dok polako doznajemo kako će izgledati kadrovska raspodjela moći u ponovljenoj vladi koalicije HDZ-Most – šuška se da će u vladi sjediti i nevjerojatnih “nekoliko žena” – nije loše, unatoč već poznatom refrenu, podsjetiti se nusprodukata njihove neurotične prve “suradnje”. S obzirom na to da je sudbina neprofitnog medijskog sektora neizvjesnija no ikad i da smo navikli da od korporativnih medija ne možemo računati niti da posao obave profesionalno, kada to već nemaju potrebu činiti uzimajući u obzir javni interes, sjetimo se HRT-a. Naš još uvijek nominalno javni radiotelevizijski servis već odavno nije – ako je ikada to i bio – oaza profesionalizma i rada u javnom interesu, a uprava v.d. ravnatelja Siniše Kovačića dodatno je takvo stanje zacementirala, otvorivši širom vrata vjetrovima povijesnih falsifikata, radikalnog nacionalizma, govora mržnje, crkvenog domatizma i patriotske patetike i, na kraju krajeva, dobrog, starog neinformiranog šlamperaja. U emisiji Otvoreno tako je prošloga tjedna gostovao Roman Leljak, “istraživač” zločina počinjenih na području Slovenije nakon Drugog svjetskog rata, a zapravo, kako doznajemo iz članka Aneja Korsike na Biltenu, tek razvodnjena lokalna verzija Johna DeLoreana. Put od kradljivca tehničke opreme iz Kontraobavještajne službe JNA, preko muljanja s autima na leasing, do borca za žrtve komunističkih smaknuća na kraju Drugog svjetskog rata, za tranzicijske heroje za kojima smo išli pevajući – dobro je poznato – nije nesavladiv, a uglavnom je i izuzetno lukrativan.

Mađarska je ostala bez jedinih opozicijskih, a ujedno i naprodavanijih dnevnih novina u zemlji. Unatoč kompliciranoj povijesti, Népszabadság bio je jedan od rijetkih medija koji se otvoreno suprotstavljao politikama stranke Fidesz premijera Viktora Orbana, a u subotu ga se više nije moglo naći na mađarskim trafikama. Također, kako piše Christopher Adam, više nije dostupna niti njegova internetska inačica, zajedno s bogatom arhivom, a radnici ne mogu više pristupiti uredima niti službenom e-mailu. Sadašnji vlasnik tvrtke, austrijski Mediaworks, objavio je da je tvrtka jednostavno – ušla u fazu restrukturiranja.

“Bijelci su puno inteligentniji od crnaca, a ta razlika u inteligenciji je značajno uvjetovana genetskim faktorima. To znači da je crnačka inteligencijska inferiornost u odnosu na bijelu rasu urođena. A kako tu inferiornost određuju geni, a ne okolina, besmisleno je provoditi ikakvu socijalnu politiku usmjerenu prema smanjenju obrazovnih i drugih rasnih nejednakosti, jer su crnci naprosto urođeno gluplji od bijelaca”, ovako je otprilike, na predavanju u sklopu Festivala znanosti u Sinju, govorio Neven Sesardić. Sesardić, inače filozof i predavač na Sveučilištu Lingnan u Hong Kongu, poznati je konzervativni intelektualac kojemu je, još za vrijeme blokade Filozofskog fakulteta, Jutarnji list dao prostor da se obračuna s mračnim silama marksizma koje su ga svojedobno otjerale u egzil, da bi se od tada sporadično pojavljivao ne baš suvislim umotvorinama po raznim lokalnim medijima. Trebamo li mučiti teroriste? Trebamo. Treba li školovanje biti besplatno? Ne treba. Je li sankcioniranje govora mržnje suvremena verzija verbalnog delikta? Jest. Jesu li crnci gluplji od bijelaca? Ako pitate Nevena Sesardića, istraživanja pokazuju da jesu. Koja istraživanja? Istraživanja inteligencije stara preko stotinu godina, koja su pokazivala da crnci u prosjeku imaju 15 bodova manji IQ od bijelaca. Od toga je jedino istinito da se, piše Damir Pilić, “testiranje inteligencije provodi već 100 godina”.

Sveučilišta diljem svijeta u opasnosti su od institucionalne privatizacije i komodifikacije znanja, a društvene i humanističke nauke posebno su ugrožene jer znanje koje one proizvode, uvjeravaju na zagovornici liberalnih doktrina, ne može biti kvantificirano, nema “tržišnu vrijednost”. Čuli smo to već nebrojeno mnogo puta, a meni se čini da, dokle god sveučilišta pod pritiskom politike ne budu oslobođena tih doktrina, o tome bismo smjeli prestati govoriti. Studenti i profesori u Južnoafričkoj Republici drugi su puta u godinu dana blokirali sveučilišta i izašli na ulice tražeći besplatno i javno financirano obrazovanje za sve i to zbog najavljenih poskupljenja školarina: između 10 i 12 posto 2015. godine, a sada i do 8 posto u 2017. godini. Studenti najavljuju potpunu blokadu sveučilišta dok se njihovi zahtjevi ne ispune. Gwede Mantashe, generalni sekretar Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), stranke koja vlada JAR-om od 1994. godine, s njima se slaže, ali tek s figom u džepu, odnosno izjavom da bi “sveučilišta trebalo zatvoriti na šest mjeseci (…) a onda bi narod vidio koliko je visoko obrazovanje važno za njihovu budućnost”. S druge strane, koliko god se slagao sa zahtjevima za besplatnim visokim obrazovanjem, filozof Achille Mbembe sa javnog Sveučilišta Witwatersrand kaže da bi njegovo zatvaranje imalo katastrofalne posljedice, od kojih bi tek jedna bila još jači proboj privatnih sveučilišta u polje obrazovanja i znanosti. 

S novom sezonom Twin Peaksa koja nas očekuje u 2017. godini, uz oprez prema nekritičkim valovima nostalgije kojom bismo mogli biti preplavljeni u nadolazećim mjesecima, vrijedi se podsjetiti na neodvojivu sponu između glazbe i slike u radovima Davida Lyncha. Ikonička instrumentalna Tema iz Twin Peaksa skladatelja Angela Badalamentija, kao i Falling, njena vokalno-instrumentalna verzija s neponovljivom Julee Cruise na vokalu, u najmanju ruku ima moć transformirati svijet oko nas u maglom obgrljena brda i nepregledne šume duglazija, napučiti ga začudnim likovima čiji karakteri nadilaze uobičajene mušičavosti malih gradova i ispuniti mirisom jake kave i pite od borovnice. Što se onog neimagiranog tiče, barem je jedan Lychev film – Plavi baršun iz 1986. godine – presudno utjecao na američku popularnu kulturu. Osim što je svjetla reflektora opet usmjerio na Royja Orbisona, jednog od ključnih, a gotovo u potpunosti zaboravljenih američkih kantautora 20. stoljeća, time je, kao svojevrsni estetički svjetionik, oblikovao nazore mnogih glazbenika i glazbenica koji su tek započinjali s radom, ali i potresao one već formirane, a tu treba ubrojiti i Pixies i Sonic Youth i Marka Lanegana i Davida Bowiea i Chrystu Bell i Becka i Xiu Xiu i Juliu Holter i Zolu Jesus i Beach House i mnoge, mnoge druge. Muzičko nasljeđe Davida Lyncha možete započeti ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Anonimnost u hipermedijskom svijetu nije moguća. Svjesno izbjegavanje tehnologije koja maksimalno doprinosi razotkrivanju privatnosti ne može spriječiti prodor u našu intimu. I da ne koristite mobitel, računalo, elektronički poštu, u Hrvatskoj, primjerice, plaću ili honorar možete dobiti isključivo preko osobnog bankovnog računa, a to je uređeno tako Pravilnikom o porezu na dohodak, unatoč tome što Zakon o porezu na dohodak dopušta isplatu plaće u gotovu novcu. Čini se da je upravo trag novca – ako odlučimo da u takvo što želimo vjerovati – otkrio identitet Elene Ferrante, čiji su romani iz “Napolitanske tetralogije” u posljednjih nekoliko godina postali literarni fenomen globalnih razmjera, no motivacija iza razotkrivanja identiteta književnice nije jasna. Pogotovo ako znamo da Ferrante u intervjuima kontinuirano ističe da je jedino što je važno jest ono što je napisano, a ne tko je što napisao, i da bi željela da u fokusu ostane upravo tekst, a ne autorica, tko god da ona bila. Objavljena su dva članka: jedan razotkriva identitet Elene Ferrante, a drugi istražuje njenu obiteljsku povijest i oba su istovremeno objavljena na engleskom u The News York Review of Books, na talijanskom u Il Sole 24 Ore, na njemačkom u Frankfurter Allgemeine Zeitung i na francuskom na portalu Mediapart. Ovi članci izlaze netom prije objave engleskog prijevoda Frantumaglie, knjige pisama, razgovora i kraćih zapisa – u talijanskom originalu objavljenu 2014. godine – kroz koje Ferrante inzistira na anonimnosti, otkriva svoje književne uzore, komentira talijansku politiku i kulturu. Claudio Gatti, novinar koji se – kao da imamo posla s kriminalom i korupcijom katastrofalnih proporcija – uhvatio kopati po računima izdavačke kuće Edizione e/o i uspoređivati ih varijablama u vlasništu nekretnina pretpostavljene književnice i njenog bračnog partnera, sakrio se iza tobožnjeg interesa javnosti, no, s druge strane, nije u članku uspio objasniti što je od otkrivenog – javni interes. Izostavljanje detalja iz Gattijevih članaka pitanje je ideološke prirode i ostaje mi tek da parafraziram Suzanne Moore: postoji sasvim jednostavan način da otkrijete tko je Elena Ferrante, a taj je da – čitate njene knjige. 

S druge strane, ono što se događa iza zatvorenih vrata u hodnicima moći javne i državne uprave uvijek bi i do najsitnijeg detalja trebalo bi dostupno javnosti. Za razliku od studenata Filozofskog fakulteta, prsti su u političara gotovo uvijek nesrazmjerno dugi, makar i ako potpuno legalno posežu za sredstvima koja bi trebali trošiti transparentno i odgovorno. Politički prioriteti u Hrvatskoj od 1990. do 2016. projekt je Centra za empirijska politološka istraživanja (CEPIS) koji je otkrio koji su “upravljači” odluke donosili iza zatvorenih vrata, odnosno sakrivali ih iza različitih legalnih mehanizama tajnosti od pogleda javnosti. Naše su vlade u 1990-ima bile sklonije klasificirati svoje odluke najvišim stupnjem tajnosti od onih od 2000. godine naovamo. U tekstu Andreje Žapčić doznajemo da i od tog pravila postoje iznimke: naime, dvije Sanaderove vlade više od četvrtine odluka zaštitile su oznakom tajnosti. Također, najviše je takvih odluka doneseno, očekivano, vezano za proces pretvorbe i privatizacije, a zanimljivo je da se – prema analizi čak 47 522 točke dnevnih redova – utvrdilo i koje su teme dominirale tim zatvorenim i tajnom označenim sjednicama. 

Prekarni rad, kratkotrajno projektno financiranje, egzistencijalna nesigurnost, samoizrabljivanje, diskontinuitet rada. Ovo su tek neke od neuralgičnih točaka u sektoru civilnog društva koji svoj rad ostvaruje u područjima suvremene kulture i umjetnosti, a čime su se u koštac uhvatili Valerija Barada, Jaka Primorac i Edgar Buršić u publikaciji Osvajanje prostora rada. S Jakom Primorac, inače sociologinjom zaposlenom u Institutu za razvoj i međunarodne odnose, razgovarala je Karolina Hrga za Slobodni Filozofski: “Za bilo kakvu veću promjenu uistinu je potrebno intersektorsko rješavanje problema jer, kao što ste i sami rekli, promjene na kulturnom planu ne mogu se dogoditi ako se ne naprave i zajedničke promjene po pitanju obrazovanja u kulturi, obrazovanja za kulturu i medije i tako dalje. Za neke veće pomake bio bi potreban konsenzus oko pitanja važnosti kulture i obrazovanja za daljnji društveni razvoj i politička volja za donošenje odgovarajućih strategija, praćeno potrebnim akcijskim planovima te povećanjem izdvajanja za kulturu i obrazovanje. Inače sam dosta optimistična osoba, ali trenutačno ne vidim da ćemo uskoro biti svjedoci takvog tipa promjena”.

Radnička klasa nije, kako kažu stihovu popularne pjesme, otišla u raj već je, čini se, ostavljena da polako umire u ruševinama industrijskih postrojenja, rudarskih okna i tvorničkih hala, izmještena u neki periferni krajolik koji kao da reflektira beznađe ljudi koji su nekoć poštenim i predanim radom sanjali o nekoj drugačijoj budućnosti. Prestali smo proizvoditi ono što smo željeli konzumirati pa nam je sada, s izmještanjem poligona još dalje na periferiju, preostalo tek ovo drugo. Radnička se klasa u Velikoj Britaniji, piše Lynsey Hanley u članku za The Guardian prilagođenom iz knjige Respectable: The Experience of Class, uništavala rastakanjem moći sindikata, negativnom propagandom koja ju je podijelila na siromašne i one s vertikalnim, konzumerističkim aspiracija te kroz, primjerice, populizam na razini stambenih politika u lokalnim zajednicama i to podjelom na one koji jesu i one koji nisu otkupili stan u društvenom vlasništvu. “Tako pobjeđuju cinici: razvezujući ujedinjujuće niti kulture i društva”, ističe Hanley, “te inzistirajući da postoje ljudi koji nikada nisu pripadali i nikada, uostalom, nisu željeli pripadati”. 

Umrla je filmska i vizualna umjetnica Jagoda Kaloper. Glumila je u nekim od ključnih ostvarenjima jugoslavenskog filmskog modernizma i crnog talasa, filmovima Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice, Lisice Krste Papića te V.R. Misterije organizma Dušana Makavejeva, a s diplomom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti gradila je karijeru i u području vizualnih umjetnosti i grafičkog dizajna. Radila je tako na redizajnu časopisa za književnost i kulturu Gordogan, a autorica je i naslovnice knjige Mladena Kušeca Tonkica Palonkica frrr…, a 2010. godine za svoj prvi umjetnički film Žena u ogledalu dobila je prvu T-HTnagradu@MSU. Imala je 69 godina. 

Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Močvari – promovirajući svoj zadnji album Fall Forever – po drugi puta u dvije godine nastupila sjajna britanska grupa Fear of Men. Bez potrebe da se ulazi u jasnija žanrovska određenja, možda je dovoljno reći da Fear of Men predstavlja odmak od glavnih struja u nezavisnoj glazbi koja u ovom trenutku pristiže s obje strane Atlantika. Ili jednostavnije: sinkopirana, melankolična, te intelektualno i emocionalno angažirana pop-glazba s dovoljno samosvijesti o širokom spektru estetičkih i političkih implikacija kulture koju živimo. “Mislim da je romantična ljubav još uvijek moćna sila, motivacija koju većina nas osjeća snažno i živo”, kaže autorica i vokalistica Jessica Weiss u razgovoru s Barbarom Gregov za Vox Feminae, “Ona će za mene stoga uvijek biti vrijedna razgovora. Ipak, mislim da se sam koncept polako mijenja: pomisao da ćemo u jednoj osobi pronaći sve što trebamo i očekujemo da će nas usrećiti, postala je u potpunosti nestvaran cilj. Iako mi se ideja pronalaska uravnotežene, komplementarne ljubavi zapravo sviđa, lako je moguće da je to samo san, ostvariv tek kroz niz ljubavi i prijateljstava. Nadam se također da rodne uloge blijede iz koncepta romantične ljubavi, makar vrlo sporo”. To se, u svijetu sve više izgubljenom u nedostatku empatije, čini sasvim dovoljno.

Piše: Vatroslav Miloš

U HDZ-u, navodno, nema ekstremizma. Sukladno tome, ako znamo da je HDZ “stožerna stranka svih Hrvata”, ekstremizma nema ni u Hrvatskoj. Velimir Bujanec, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Jure Vujić, Željko Glasnović, biskup Vlado Košić, Jakov Sedlar, Dnevno.hr, Hrvatsko etičko sudište, Hrvatsko slovo, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, HNiP, U ime obitelji samo su fantazme koje progone dokone liberale i salonske ljevičare, bez ikakvog racionalnog utemeljenja u stvarnosti. Istina, nismo još imali priliku svjedočiti realnim, fizičkim reperkusijama njihovog javnog djelovanja pa se sa Hasanbegovićem naprosto morate složiti. Ipak je on, kako je volio istaknuti Tomislav Karamarko, “ugledni mladi znanstvenik”. Ovih smo dana tako imali priliku svjedočiti verbalnoj onaniji umirovljenog generala Željka Glasnovića, zastupnika u Saboru iz HDZ-ove kvote u prošlom sazivu i nezavisnom zastupniku u ovom, koji je studente i profesore Filozofskog fakulteta u Zagrebu nazvao “razmaženim derištima recikliranih komunista, kvazi intelektualaca koji u životu nisu radili i kao njihovi roditelji hoće sebi osigurati ugodnu lijenost” te “skojevkama neobrijanih nogu koje su dobivale novac za diplomske radove kao npr. Uloga bosanskog tovarnog konja u NOB-u”. Nitko iz vrha HDZ-a – u kojem, podsjećam, nema ekstremizma – nije reagirao na njegovu izjavu, iako su u intenzivnim pregovorima o sastavljanju saborske većine s, među ostalima, i Glasnovićem. Nije regirao ni dekan Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić, iako mu je to prema logici stvari, dužnost. Rekao je tek: “Ajoj. Samo sam vidio status. Ja se političkim prepucavanjima s bilo koje strane neću baviti. Politike nema na fakultetu i neće je biti, ne treba je biti. Ja se svakako neću time baviti”. Glasnović je vikend, kako i priliči, zaokružio pohađanjem mise za “35 hrvatskih mučenika”, a zapravo časnika vojske fašističke Nezavisne države Hrvatske. U Hrvatskoj, ponavljam, nema ekstremizma, sve je to u našim bezizražajnim AVNOJ-evskim glavama.  

Jednako kao što ekstremizam u Hrvatskoj morate tražiti mikroskopom, tako se na HRT-u nije dogodilo pa i ne baš tako tiho zauzimanje pozicija u ime dobrih starih hravtskih vrijednost i, još više, Katoličke crkve.  “Radi se o utjecaju institucije Katoličke crkve na cjelokupni program. Urednici i novinari nekritički prenose stavove crkvenih hijerarhija i svećenika, bez propitivanja koliko je to u javnom interesu. To zapravo nisu religijski programi nego izravno bavljenje Crkve kao institucije temama koje nisu u njezinoj domeni”, kaže za Novosti član Programskog vijeća HRT-a Ivica Maštruko. U emisijama u kojima gostuju ljudi poput Igora Vukića iz spomenutog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac iznose se tvrdnje da su “za ratne okolnosti, Židovi živjeli u dobrim higijensko-sanitarnim uvjetima”, bez ikakve novinarske ili uredničke reakcije i intervencije, a količina vjerskog sadržaja u posljednjih je pet mjeseci, odnosno otkako je program preuzela nova garnitura na čelu sa Sinišom Kovačićem, najviše porasla na Radio Sljemenu, od kojih svakako vrijedi izdvojiti novopokrenutu kontakt-emisiju Svećenik na telefonu. Dražen Miočić, v.d. ravnatelja programa HRT-a, odbio insinuacije o rekristijanizaciji programa rekavši, vjerojatno, da na HRT-u, zna se, nema ekstremizma. 

Posljednjih nekoliko godina u našem se javnom prostoru pojam “ideologija” koristi kao gotovo pa invektiva. Spomenom “ideologije” mrskog neprijatelja, primjerice, moguće je promptno diskreditirati za zastranjivanje s puta  “zdravog razuma”, “napretka”, “prijeko potrebnih reformi”, “mjera štednje”, “potencijalnog rasta BDP-a”, “gospodarskog oporavka”, “jedinstva nacije” i ostalih neporecivih bioloških činjenica. Prilog raskrinkavanju ideoloških iluzija piše Mate Kapović u tekstu Ideologija iliti prošlost je budućnost: “Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije – ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja – u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva – to su sve itekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu”.

Prošloga je tjedna izjava predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera da će “već do 2020. godine “svaki grad i svako selo u EU” dobiti besplatnu Wi-Fi vezu, javno financiran i svima dostupan pristup internetu” obradovala, ali i zbunila mnoge. Nedoumica je razrješena ni pet minuta kasnije: radi se o projektu za koji je alocirano tek 120 milijuna eura, što sasvim sigurno nije dovoljno za besplatno umrežavanje čitave Unije. “U onih pet minuta nevjerice – negdje između senzacionalnog obećanja i razotkrivanja stvarnog stanja – smjestila se tako kompletna politika Unije spram digitalnih medija”, piše Boris Postnikov za Bilten, “Retoričko podilaženje javnosti, skromne zakonske korekcije i sitni financijski ustupci tu su uglavnom zato da bi se u pozadini mogao i dalje nesmetano odvijati digitalni business as usual. Nešto važnija i opsežnija tema Junckerovog govora – nova regulacija autorskih prava na razini Unije – to je zatim samo potvrdila”. 

Tonemo u doba sveopće psiho-spiritualne krize. Prije tridesetak godina, piše John F Schumaker u nešto starijem, ali ipak aktualnom tekstu u časopisu New Internationalist, prosječna dob za prve znakove depresije bila je 30, a danas je to – 14 godina. Ako nastavimo ovim tempom, 50 posto generacije stare između 18 i 29 godina mogla bi patiti od nekog oblika depresije. No kada se podaci o “epidemiji depresije” pobliže ispitaju, pokazuje se da većina ipak pati od “demoralizma”, poremećaja sličnog, ali dijagnostički bitno različitog od depresije. Radi se o kulturološkom poremećaju specifičnom za “industrijalizirani zapad”, odnosno “tipu egzistencijalnog poremećaja povezanog s raspadanjem ‘kognitivne mape’ osobe (…) psiho-spiritualne krize koja kod osobe stvara osjećaj opće dezorijentacije i nemogućnosti pronalaska značenja, svrhe ili izvore zadovoljstva”.  

Povodom izlaska knjige Grand Hotel Abyss: The Lives of the Frankfurt School britanskog novinara Stuarta Jeffriesa, “grupne biografije” skupine utjecajnih filozofa, sociologa i teoretičara kulture okupljenih oko frankfurtskog Instituta za društvena istraživanja prije i poslije Drugog svjetskog rata, izdavačka kuća Verso objavljuje kratke izvatke iz njihovih djela.   

Postoji li varijanta feminizma koju bismo mogli otpisati kao “lošu”? O tome, ali prvenstveno o političkom, društvenom i kulturnom utjecaju suvremenih strujanja u feminizmu, u prvom u nizu panela naslovljenih Bureau of Feminism razgovarale su spisateljica i glumica Roxane Gay, osnivačica časopisa Bitch Andi Zeisler i glavna kustosica UCLA-ovog Hammer Museuma Connie Butler.