Dokumentirajući iskustva četrnaestogodišnjeg Khaleda dok bježi iz rodnog Alepa i sam putuje balkanskom rutom, film se može čitati kao pacifistički u najmanje dva ključna elementa: centriranju civilnih patnji umjesto vojničkih, te činjenici da njegov protagonist napušta dom kako bi izbjegao prisilno novačenje. Dezerterstvo je pritom prikazano ne tek kao čin vrijedan suosjećanja, već i jedina alternativa smrti – tuđoj, vlastitoj, a najčešće i jednoj i drugoj. U trenutku ponovnog uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja u domaćem, te eskalacije oružanih sukoba u globalnom kontekstu, napose na Bliskom istoku, univerzalnosti filma dodana je i nova aktualnost.

Nakon osvajanja dviju nagrada glavnog žirija na 41. Festivalu filmova iz mediteranskih zemalja u Aleksandriji te europske premijere u Španjolskoj, Khaledova priča o bijegu od rata i preživljavanju u tuđini tako se ponovno nameće kao relevantan podsjetnik na cijenu militariziranog svijeta. Tim povodom razgovarala sam s redateljicom Enom-Sanan Hdagha, koja se s Khaledovom pričom upoznala još 2015. godine, kada ga je put nanio u Zimski prihvatno-tranzitni centar na rubu Slavonskog Broda.

Filmskom umjetnošću baviš se iz različitih perspektiva – kao glumica, producentica i režiserka. Kako je ta raznolikost oblikovala tvoj pristup kreiranju filma Iza jednog osmijeha i kako si navigirala istodobnim ulogama producentice, scenaristice, montažerke i dizajnerice?

Iza sebe imam šaroliko i bogato iskustvo edukacije i rada na području izvedbenih umjetnosti, kako u kazalištu tako i na filmu, u Hrvatskoj i inozemstvu. Za vrijeme umjetničke edukacije te rada na raznim umjetničkim projektima završila sam i studij strojarstva u Zagrebu. Vjerujem da je moja svestranost unutar ovoga posla i više nego dobrodošla, a posebno to mogu zaključiti iz rada na ovom filmu koji je, između ostalog, nosio sa sobom i izvanredne okolnosti, brze odluke, promišljanja i veliku odgovornost, tim više jer se radilo o djetetu bez pratnje.

Inače, oduvijek kombiniram više različitih funkcija unutar projekta na kojemu radim, vjerojatno zato što, kada odlučim nešto raditi, jednostavno mi se stvori jasna cjelokupna ideja i vizija kako bi sve trebalo biti od samoga početka do kraja i u kojim bi smjerovima moglo završiti. Poanta i cilj mi najčešće budu momentalno kristalno jasni, zatim krenem sve to stvarati i razvijati, te se tako nađem u više različitih uloga. Također, unutar kreiranja nekog projekta volim puno istraživati i paralelno nadograđivati svoje vještine i znanje, jer me to zabavlja i dovodi do novih izazova, koji od mene zahtijevaju maksimum posvećenosti i energije kako bi rezultat bio u skladu s onim što sam za njega zamislila. A kada radite nešto što volite, sve to na kraju bude vrlo produktivno i zabavno iskustvo.

Kao i većini toga u umjetničkom poslu, i ovom projektu pristupila sam na temelju osjećaja, inspirativnih odnosa s ljudima i situacija – pažljivo sam osluškivala, istraživala, pratila i tako oblikovala filmsku priču. Naravno, ova tema zahtijevala je posebnu pažnju kako bi se sačuvala jednostavnost, autentičnost, ljepota, toplina i čistoća koju donosi pogled jednog djeteta na situaciju u kojoj se našlo. 

Budući da sam cijelu izbjegličku krizu provela na terenu kao volonterka, ova je priča i nastala vrlo spontano i iz želje da se prije svega dodatno pomogne i pruži podrška ljudima u nevolji, posebice djeci i maloljetnicima bez pratnje kao najranjivijim skupinama izbjeglica.

U stvaranju ove priče bilo je uključeno mnogo suradnika i suradnica. Kakve je to nosilo izazove, a kakve prednosti?

Bilo je svakako zanimljivo raditi odjednom s više ljudi u različitim zemljama, a veliku podršku pritom mi je pružila Jasmina Hdagha, moja sestra i jedna od producentica. Glavni snimatelj je Ivor Ferić, a s ostalim snimateljima surađivala sam povremeno, kako bih u pravim i ključnim trenucima imala snimke iz različitih zemalja. Volim reći da sam imala i dosta sreće što sam surađivala s dragim i divnim ljudima, različitim kreativcima i entuzijastima koji svoj posao rade s ljubavlju, što je, na kraju krajeva, najbitnije. 

Što se tiče izazova, morala sam dobro promisliti kako da najbolje uskladim sve te materijale, koji se prilično razlikuju po formatu, kvaliteti i slično; kako da sve kombiniram i posložim tako da se smisleno i stilski uskladi, poveže i uklopi u cjelinu koja će na najbolji mogući način ispričati ovu priču. 

Sve u svemu, sretna sam s cjelokupnim rezultatom, i mislim da se sve zajedno lijepo stopilo s originalnom glazbom koju je skladao Tomislav Petrčić i dizajnom zvuka koji je oblikovao Dario Domitrović (Embrio Production).

U kojem si trenutku i iz kojeg razloga osjetila potrebu da među brojnim sudbinama koje su se ispreplele u tom prihvatnom kampu u Slavonskom Brodu naglasak staviš baš na Khaledovu?

Budući da sam volontirala u kampu u Slavonskom Brodu i uglavnom provela cijelu izbjegličku krizu na terenima, kampovima i prihvatilištima u Hrvatskoj i susjednim zemljama, u jednom trenutku sam sasvim slučajno upoznala dječaka Khaleda. 

U našim razgovorima i druženju vrlo brzo sam shvatila da bi njegovu nevjerojatnu priču bilo važno podijeliti sa svijetom zbog samih izbjeglica, ali i zbog domicilnog stanovništva. Radilo se o maloljetnoj osobi bez pratnje, četrnaestogodišnjaku koji je, unatoč svim teškoćama i nedaćama, sačuvao sve dobro i lijepo što čovjek treba pronalaziti, razvijati i njegovati u sebi.

Postoji li određena univerzalnost u njegovoj priči, koja je čini vrijednim simbolom za cjelinu mukotrpnih iskustava razmještenih osoba?

Khaleda sam upoznala u njegovim najtežim trenucima na putu – kada se od iscrpljenosti slomio u kampu u Slavonskom Brodu, i tada sam sasvim prirodno osjetila da tom dječaku moram nekako pružiti nešto više pažnje, podrške i vremena. Tako je sve započelo.

Ono što je za mene posebno vrijedno u cijeloj ovoj priči jest upravo to da je on, bez obzira na sve nevolje, uspio sačuvati ljubav prema ljudima i životu. To je ono što ohrabruje i motivira, te ovu priču čini istovremeno dirljivom, snažnom i tužnom, ali i inspirativnom. 

Khaled je svoju bol i tugu često izražavao pjesmom. Kada bi zapjevao, većina prisutnih u kampu uključila bi se u pjesmu, neki bi i zaplesali. Bile su tu istovremeno često prisutne i suze i osmijesi na licima oko njega – i samih izbjeglica, ali i volontera, policije, vojske i ostalih ljudi iz raznih humanitarnih organizacija. Nikada neću zaboraviti te prizore unutar toliko slomljenih i uništenih sudbina.

Kako je tekao proces uspostavljanja povjerenja između Khaleda i tebe?

Dok sam volontirala u kampu nisam imala namjeru išta snimati; bila sam tamo s jasnom namjerom i željom da pomažem ljudima u svakodnevnim stvarima koje su bile potrebne i da im budem podrška koliko je to moguće u situaciji u kojoj su se nalazili.

Ideja za snimanjem dokumentarca dogodila se spontano, u trenutku kada sam malo bolje upoznala Khaleda kroz naše svakodnevne razgovore. Njegov način promišljanja o životu, svemu što se dogodilo i njemu i oko njega, vrlo je jednostavno vodio k tome da me inspirira za film. Shvatila sam da to dijete ima puno toga što vrijedi podijeliti sa svijetom. Na kraju krajeva, i sam je film nastao iz želje da se dodatno pomogne, skrene pažnja i podrži ljude u nevolji.

Povjerenje se gradilo postepeno i spontano unutar par mjeseci. Provodila sam dosta vremena s izbjeglicama, vodila razne kreativne, sportske, jezične i umjetničke radionice. Razgovarala sam s njima, slušala ih i pružala im riječi razumijevanja i podrške, a ponekad bih ih i uspjela nasmijati i vratiti im nadu. Pretpostavljam da se kroz sve to stvaralo i razvijalo povjerenje koje je na kraju rezultiralo time da smo imali dovoljno vjere jedno u drugo da napravimo ovako vrijednu priču.

Iza jednog osmijeha sadrži i brojne autentične snimke, poput prelazaka granica, plovidbe morem i razrušenog Alepa. Kako su te snimke nastale, koji su im izvori i kako je tekao proces njihova prikupljanja?

Sam dječak snimao je neke dijelove svoga putovanja. Snimale su i ostale izbjeglice koje je putem upoznao, a neke od njih su također završile u istom kampu u Slavonskom Brodu. Kada sam krenula raditi na dokumentarcu, ljudi su mi sami ustupili snimke sa zajedničkog dijela Khaledovog i njihovog puta. Imala sam i snimatelje na terenima u drugim zemljama, a u filmu se nalaze i neki arhivski materijali, kao i snimke koje sam sama snimala.

S obzirom na osjetljivost i inherentnu političnost obrađene teme, što te ponukalo da je obradiš u primarno humanitarnom tonu? Nastavno na to, pristupaš li dokumentarizmu kroz težnju za što nepristranijim prenošenjem danog sadržaja, ili kao mediju za njegovo uobličavanje u drukčijem i specifičnom narativnom svjetlu?

Iza jednog osmijeha svakako nije samo priča o dječaku Khaledu, izbjeglištvu, ratu i raseljenosti, već i o humanosti, snazi ljubavi i vjere, poštovanju bližnjega, podršci, razumijevanju i pomoći. Moj dokumentarni film govori o četrnaestogodišnjem dječaku koji se našao usred strašnog rata i bio prisiljen odrasti prije nego što je trebao, o mladiću koji želi biti oslonac svojoj obitelji i živjeti životom dostojnim čovjeka u okruženju koje je pred njega postavljalo teške izazove. 

Zahvaljujući hrabrosti jednog maloljetnika bez pratnje, koji nas vodi putevima vlastitih strahova, briga i nade, upoznajemo svijet djece i mladih pred kojima se na najokrutniji način ruše njihovi snovi. Kao u Khaledovoj Siriji, snovi brojne djece nastavljaju se gasiti i u Palestini i svim ostalim područjima zahvaćenim ratovima. Stoga smatram da se ovim filmom dotičemo tema koje će, nažalost, uvijek biti aktualne, a to su ljudskost, empatija, tolerancija i poštovanje.  

Smatram da mi je dugo volontersko iskustvo pružilo jednu specifičnu redateljsku perspektivu. Odlučila sam tražiti i staviti pažnju na ljudsko srce i humanost umjesto političkih floskula i površnosti kojom uništavaju nevine ljudske živote.

Film sam upotrijebila kao medij za pojačavanje dječjih glasova, koji se u razgovorima o ratovima i razaranjima često svedu tek na brojke na papiru. Kao netko tko intenzivno radi s djecom kroz kazališne radionice, predstave i humanitarne programe, razumijem njihov svijet i krhkost – posebno kada su izložena izbjegličkoj krizi. Važnost ovog filma vidim u činjenici da se izravno obraća djeci i dječjim dušama u odraslima. 

Osjećaš li, s obzirom na porast ideološkog, političkog i kulturnog konzervativizma kojemu svjedočimo posljednjih godina, razliku u stavu prema osobama u pokretu u odnosu na razdoblje prije desetak godina? Misliš li da bi danas odgovor na humanitarnu krizu potaknutu migrantskim kretanjima bio još radikalniji?

Trudim se ne promatrati stvari na način što bi bilo, kada bi bilo. Ne volim tako sagledavati životne situacije – pogotovo kada se radi o osjetljivim temama i ljudskim sudbinama. Mogu samo reći da sam svjesna kako je neznanje, nedovoljna informiranost i manjak suosjećanja uzrok velikim predrasudama, strahovima, pa i mržnji. Tako je bilo prije, a tako je i sada.

Bilo je jako teško slušati sve te predrasude za vrijeme izbjegličke krize, posebice kada ste volonterski toliko intenzivno u njezinom žarištu; naiđete na ljude koji sve to promatraju iz velike distance i bez osobnog emocionalnog uključivanja, nemaju pojma što se oko njih događa i tko su zapravo ti ljudi koje bez imalo grižnje savjesti i suosjećanja osuđuju, pljuju i vrijeđaju, nerijetko upućujući i nama, koji tim ljudima pomažemo, ružne komentare. U svijetu sve više nedostaje osnovnog truda oko razumijevanja, poštovanja i empatije.

Stoga smatram da je približavanje stvarnosti u kojoj smo se nalazili ili se nalazimo kroz umjetnost o kojoj govorim danas ne samo dobrodošlo, nego i nužno. 

Radovi nastali tijekom rezidencije u Galeriji bit će izloženi u sklopu triptih izložbe Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, granica i štambilja, sa serijom razglednica Dana Perjovschkog i video radom Ivana Meseka i Zefreyja Throwella Woodland concertina, a čije će otvorenje biti u subotu, 25. ožujka u 12 sati.

U sklopu otvorenja izložbe Suzana Marjanić, teoretičarka umjetnosti performansa, održat će kratko izlaganje o autoritetu pandemije, štambilja i granica te razgovor s umjetnicima Ivanom Mesekom i Darkom Brajkovićem Đepetom Njapom. 

Triptih-izložba kroz seriju razglednica Dana Perjovschkog u doba pandemije, privremenu autonomnu zonu koju je postavio Darko Brajković sa svojim Uredom za nebirokraciju te kratki film Woodland Concertina Ivana Meseka i Zefreyja Throwella dokumentira fragment širenja pandemije straha, tematizirajući pritom kako živjeti u svijetu koji je loš, u okolnostima koje su teške i kako umjetnost postaje izraz otpora i kritike. Kustosice izložbe su Petra Dolanjski Harni i Suzana Marjanić, dok je autor postava Hrvoje Đukez.

Više o izložbi i umjetnicima pronađite na poveznici.

Piše: Davor Konjikušić

Slijedeći jedan od najboljih novinarskih savjeta novinarima početnicima, da nikada nećemo pogriješiti ako pratimo novac, vrlo brzo ćemo otvoriti jednu od najvažnijih suvremenih tema – pitanje migrantskog rada, a samim tim i položaja migranata i njihove integracije u društvo. Na migracije utječe nekoliko faktora koji se ugrubo mogu podijeliti na push i pull faktore, od kojih se prvi odnose se na zemlju odakle migranti dolaze, a drugi na državu u koju migranti migriraju. Nije naodmet ponoviti da na same migracije utječu sigurnosni, politički, društveni i ekonomski faktori i kao takve predstavljaju jedan od najvećih izazova današnjice.

Izvještaj EUROSTAT-a iz ožujka prošle godine navodi da migracije mogu specifično utjecati na rješavanje problema na europskim tržištima rada. Prema istom izvještaju 2015. godine 4,7 milijuna ljudi imigriralo je u neku od država EU, a među njima je 2,4 milijuna ljudi koji dolaze izvan Europe. Najveći broj migranata za svoju krajnju destinaciju bira Njemačku, gdje je samo u 2015. godini podneseno 476.000 zahtjeva za azil. Nakon Njemačke najveći broj migranata dolazi u Veliku Britaniju, pa zatim Francusku, Španjolsku i Italiju. 

Dolazak migranata odrazio se na nacionalne političke scene europskih država, u kojima su stranke desnice iskoristile povećani dolazak migranata za proizvodnju straha i netrpeljivosti, te motiviranje dijela birača da s konzervativnog pređu na radikalno desni politički spektar. Strah od “vala muslimanskih izbjeglica” neopravdan je iz više sustavnih razloga, pa je tako prema istim podacima EUROSTAT-a 2,8 milijuna ljudi emigriralo iz europskih država. Međutim, još uvijek nedostaju konkretne analize o tome kakav je položaj novopridošlih migranata kao i njihov radni položaj, te na koji način postojeće migracije utječu na deregulaciju i fragmentaciju tržišta rada i uopće na povećanje fleksibilnosti rada. 

“Na najapstraktnijoj razini možemo govoriti samo o strukturnim i historijskim elementima koji i dalje uvelike definiraju dubinska pravila igre. S jedne strane, socijalna država je – da se poslužim formulacijom Etiennea Balibara – uvijek bila nacionalno-socijalna država, a to znači da nikad nije bila doista univerzalna, da je uvijek funkcionirala i kao mehanizam isključivanja. Neki su teoretičari iz toga izvukli zaključak da je to teritorijalno i demografsko ograničavanje njenog dometa na granice nacije bio njezin historijski uvjet mogućnosti i ono što ju je tek učinilo funkcionalnim elementom u regulaciji klasne borbe odozdo. Konkretno, u mjeri u kojoj se socijalna, radna i politička prava vezuju uz instituciju državljanstva, nedržavljani će biti u strukturno bitno slabijem položaju od državljana. Ponavljam, što to konkretno znači može biti samo rezultat analize konkretnih slučajeva”, objašnjava kompleksnost migracija Stipe Ćurković, član Centra za radničke studije i urednik časopisa 3k: kapital, klasa, kritika.

Isti sugovornik smatra da se na apstraktnoj razini ipak može govoriti o hijerarhizaciji tržišta rada u kojem će najnižu poziciju imati migrantski rad, pogotovo ženski. Na primjer, migranticama u Austriji nije dozvoljeno da za vrijeme čekanja odluke o azilu legalno rade bilo kakav posao, dok s druge strane bez problema, legalno mogu ući u sektor usluga koji se odnosi na prostituciju. 

“Ta se hijerarhija može čitati i kao piramida proletarizacije, gdje se oni na dnu nalaze na najvećem stupnju proletarizacije, jer se povijest poslijeratnih ‘klasnih kompromisa’ i socijalnih ustupaka, koja svoje institucionalno utjelovljenje ima o socijalnoj državi, za njih ne vrijedi, jer ih selekcijski kriterij nacionalnog iz nje isključuje. Već iz toga je razvidna potencijalna privlačnost migrantskog rada za kapital, jer često znači de facto resetiranje odnosa rada i kapitala koje poništava učinke poslijeratne povijesti ‘kompromisa’ i ‘ustupaka’. Ipak, do koje će se mjere to doista dogoditi, ovisit će o mnogim faktorima, među kojima važno mjesto zauzima pitanje reakcija ‘domaćeg’ radništva, pogotovo njegovog organiziranog dijela.” 

Rasizirana podjela rada postoji još od šezdesetih i sedamdesetih godina prije svega u industriji obuće i ne predstavlja nikakvu novost. Ljubomir Bratić, filozof i istraživač migracija, pogotovo onih koje se odnose na nekadašnje jugoslavenske gastarbajtere, tvrdi da njihovi potomci koji žive u Austriji ni danas nisu klasno napredovali, odnosno, da nema hijerarhijske pokretljivosti unutar samog austrijskog društva. Zanimljiv je i podatak da je u ranim šezdesetima u Austriji živjelo 12.000 jugoslavenskih državljana, dok ih danas ima više od pola milijuna, a među njima su najbrojniji srpski i hrvatski državljani. Za migrantske radnike koji dolaze s Bliskog istoka, prije svega iz Sirije, kao i Afrike namijenjeni su tako prljavi, opasni i teški poslovi zasnovani na tzv. migrantskoj podjeli rada. No kakav je položaj gastarbajtera danas, kada više država ne vodi nikakvog računa o njima, te imaju veliki broj dodirnih točaka s migrantima “bez papira”.

“Nova radna snaga koja dolazi iz inozemstva mora preuzeti najneuglednije i najslabije plaćene poslove, na primjer posao smetlara koji je jedan od traženijih poslova zato što je izuzetno dobro plaćen. Današnja jeftina radna snaga u Austriji konkurira jeftinoj domaćoj radnoj snazi. Dolazi dakle do vidljivog rasnog raslojavanja na tržištu rada, a glavni gubitnik je strani radnik. U svakoj krizi na tržištu rada od ’60-ih do danas, strani radnici su ti koji su strukturno najviše izloženi negativnim posljedicama. Dijelom je to razumljivo jer ih ne zastupaju radničke organizacijske strukture, sindikati i radničke komore. Usporedite imena slugu i gazdi u cjelokupnoj strukturi austrijskog društva – čak i u kulturi, tamo gdje su svi deklarativno antirasisti – i vidjet ćete jasno etničko raslojavanje koje se poklapa s klasnom strukturom društva. Oni koji su ‘dole’ ostaju dole ili padaju još niže. Integracija u kapitalističkom društvu funkcionira putem rada. Integriran je onaj koji radi, ali zahtjevi radnog tržišta više nisu isti kao u ranijim decenijama, jer poslovi više nisu mehanički, već puno kompleksniji, pa danas ni zidar ne može raditi bez poznavanja osnovnih pravila rada na računalu. Onaj tko je radio u medicini naći će možda i ovdje posao u medicini, ali kao posluga a ne kao šef”, zaključuje Bratić.

Istovremeno u Hrvatsku, kao članicu EU, dolazi mali broj migrantskih radnika. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Hrvatskoj je u prvoj polovici 2017. u evidenciji HZZ-a registrirano 916 stranaca, 124 osobe kojima je odobren azil i 3 osobe pod supsidijarnom zaštitom. Od navedenog je broja zaposleno ukupno 448 stranaca, 36 azilanata i 1 osoba pod supsidijarnom zaštitom. U Republici Hrvatskoj tražitelji međunarodne zaštite ostvaruju pravo na rad tek ako su 9 mjeseci neprekidno u postupku traženja međunarodne zaštite. Osobe kojima se odobri azil, kao i osobe pod supsidijarnom zaštitom, ostvaruju pravo na rad kao i hrvatski državljani od trenutka kada ostvare navedeni status. Prema podacima projekta DRIM koji okuplja nekoliko udruga civilnog društva, a čiji je dio i Centar za mirovne studije, kod tražitelja azila identificirana je visoka nezaposlenost, nepoznavanje jezika, diskriminacija na tržištu rada, neadekvatni radni uvjeti, neprijavljivanje radnika, nepriznavanje diploma i postignutih kvalifikacija, slabije plaćeni poslovi i zapošljavanje koje nije u skladu s kvalifikacijama osoba koje ih obavljaju. 

Nažalost, tenzija prema migrantskim radnicima najčešća je u najsiromašnijim dijelovima država. Ono što se promijenilo unazad dvadeset godina je da se ekonomija niskih plaća kao nikada do danas u povijesti zasniva na podugovaranju, smanjujući radna prava i uvjete. Poslodavci su uspjeli pronaći načine kako kroz agencijsko zapošljavanje privući nove migrantske radnike i održati niske plaće, koje danas umjesto iz matičnih država dolaze iz inozemstva. Zapravo oni se nalaze izvan klasičnog tržišta rada i njihove plaće omogućavaju im tek puko preživljavanje.

“Tendencija kapitala je da smanjuje cijenu rada gdje god i kako god to može, a u ovom se slučaju manifestira kao konkurencija migrantske radne snage po nižoj cijeni od domaće. Ako u artikulaciji otpora devalvaciji rada fokus nije na kapitalu, nego na migrantskom radniku, taj otpor može poprimiti ksenofobni i/ili nacionalistički oblik. Ma koliko neadekvatan ili u konačnici samoporažavajući taj odgovor bio – jer svaka unutarklasna podjela samo slabi položaj klase u cjelini, on počiva na vrlo realnoj činjenici da se radnici u kapitalizmu nalaze u konkurentskom odnosu s drugim radnicima. Strukturno i institucionalno nacionalni karakter socijalne države i tržišta rada u tom kontekstu može pogodovati spontano nacionalističkoj artikulaciji interesa ‘domaćeg’ radništva i biti usmjeren ‘protiv’ migrantskih radnika. Takav je ishod još vjerojatniji kada nema alternativne artikulacije tih interesa ili ona nije uvjerljiva. A to je, čini se, trenutak u kojemu živimo”, objašnjava Ćurković. 

Pred jačanjem radikalne desnice na nacionalnom nivou briselski liberalni modeli povlače se, kao uostalom i prije u povijesti, pokušavajući rješenje pronaći u sve većoj deregulaciji i strukturalnim promjenama koje zagovara MMF i Svjetska banka. Deindustrijalizacija i privatizacija postaju push faktori koji prisiljavaju radnike da poslove pronađu izvan svojih država gdje ih čeka migrantska podjela rada, a često i dužnička kriza koja ih pogađa i u matičnim državama i u državama boravka. Istovremeno pokušaji zaustavljanja migracija, koje su po svojoj prirodi nezaustavljive, samo dovode do novih tragedija na granicama i na Mediteranskom moru. Broj poginulih se nakon zatvaranja migrantskih ruta 2017. godine gotovo pa udvostručio u odnosu na 2016. godinu. Sve samo da profit ide, dok nam fašizam ponovno ne provali kroz vrata.

Video prilozi o migrantskom radu nastali su u produkciji BRIDa – Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako je suditi prema postepenoj promjeni u količini i karakteru korporativnomedijskoga interesa otkako je zatvorena tzv. balkanska ruta, izbjeglička je kriza donekle stabilizirana, pretvorena u pitanje integracije onih koji su bili dovoljno sretni da do nekakvog urbanog odredišta dođu ili pak relativno funkcionalnog koncentriranja onih čiji se put za sada zaustavio u nekom od prihvatnih centara ili logora.

U trenu, dakle, kada je pitanje izbjeglica prestalo biti moguće iskorištavati iz perspektive panike pitomih Europljana pred nadolazećim zazornim Drugim, javni se interes uglavnom primirio, zaustavivši se na kulisama prisilnih smještaja unesrećenih migranata iza kojih se, srećom po neke, većinu vremena ništa ne vidi.

No kao što nema te vojne ni policijske okrutnosti koja će spriječiti očajne ljude da pokušaju spasiti sebe i svoje najbliže, tako nema ni tog ignoriranja koje može učiniti da tragedije s naših granica ostanu daleko od naše pažnje. A te se tragedije, nažalost, nisu prestale događati ni nakon što su ljudski valovi na granici sa Srbijom jenjali. Na to nas je ovih mjeseci osobito bolno podsjetila smrt šestogodišnje djevojčice na koju je vlak naletio, prema iskazu njenih roditelja, nakon što je hrvatska policija njenu obitelj prisilila na povratak u Srbiju, a potresna je i priča o mladiću koji je dan poslije Božića otkriven nakon što se čitavih pet sati držao na podvozju autobusa koji je putovao iz Beograda u Zagreb.

Koliko je teška situacija na zatvorenim granicama svjedoči i nedavna reportaža Davora Konjikušića, koja progovara i o novom valu širenja teorija zavjere protiv udruga koje pomažu migrantima. Krajem prosinca, primjerice, srpski komesar za izbeglice i migracije Vladimir Cucić vulgarnim je i neargumentiranim istupom optužio “anarhiste i volontere” za organizaciju prosvjeda migranata koji su se našli zatočeni kod Šida. Napadi sa strane Komesarijata za izbeglice su se intenzivirali dovoljno da ih je udruga No Name Kitchen, koja izbjeglicama pomaže doniranom odjećom, hranom i šatorima, bila prisiljena javno demantirati.

Ovaj je progon onih koji ne pristaju na ignoriranje izbjegličkog pitanja dobio svoj najagresivniji oblik u Mađarskoj, gdje Viktor Orbán posebno potpaljuje i eksploatira širenje ksenofobije i antimigrantske histerije. Kao dio napada na liberale i ljevicu – prekrivenog antisemitizmom nabijenom, deliričnom borbom protiv Georgea Sorosa – polovicom siječnja mađarska je vlada najavila financijski udar na organizacije koje pružaju pomoć izbjeglicama.

U Hrvatskoj se, za sada, na službenoj razini još uvijek ne čuju tako otvoreni napadi, no i ovdašnji je kontekst obilježen klimom sve više neprijateljskom po civilni sektor, a da postoje i kapaciteti za nasilničko zastrašivanje pokazao je slučaj razbijanja stakla na kombiju udruge Are You Syrious koja obavlja izuzetno vrijedan posao pomoći tražiteljima azila, iako je financijski ne potpomažu ni Unija ni Hrvatska država.

U takav kontekst nastoje intervenirati i različite umjetničke, istraživačke, akademske i druge inicijative koje, uz nezamjenjiv terenski rad aktivista, pitanje migracija i izbjeglica nastoje reprezentirati u otklonu od prevladavajućeg javnog i službenog stava, donoseći važne teorijske, antropološke i druge kritičko-istraživačke uvide u najrazličitije njegove aspekte.

Jednu takvu intervenciju predstavlja i najrecentniji, 101. broj Života umjetnosti, stručno-znanstvenoga časopisa u izdanju Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Naslovljen Trans|migrantnost: psihogeografije prijelaza, u dvama tematskim blokovima on progovara o izbjegličkog krizi, ali i o historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija kao implicitno solidarizirajućih podsjetnika na različite oblike vlastitih, također kriznih izmještenosti.

Govor o migrantima iz privilegiranih pozicija, osobito onih akademskih, uvijek se nalazi u opasnosti da svom predmetu pristupa eksploatatorski, tretirajući migrante kao ušutkanu građu za vlastitu korist. Stoga se kao najvažnija odlika ovog broja nadaje njegov odmak od perspektive krize kao perspektive onih koji se njome smatraju ugroženima – kako ju u vrlo poticajnom intervjuu uvrštenom u broj vidi povjesničar arhitekture Andrew Herscher – i odnošenje prema postojećem stanju kao polju transformativnih mogućnosti kojem akademski i umjetnički istraživači mogu doprinijeti nizom konceptualnih i praktičnih obrata.

Koncepcijska otvorenost broja vidljiva je i na razini strukture popisa njegovih tekstova, njihovoj žanrovskoj raznolikosti, ali ponajprije multiperspektivnosti koja uključuje umjetnice i umjetnike u različitim medijima, etnologinje i kulturne antropologinje, kustosice, arhitektice i druge istraživačice, a na jednom mjestu – vizualnom eseju Spaces Between (Living) Places Tonke Maleković – i niz iskaza ekonomskih migranata. Takvo migrirajuće gledište na razini cjeline broja proizvodi dojam da nadređene perspektive nema – nijednoj poziciji ni disciplini ne pripada ni rješenje problema ni uloga glasnogovornika migranata, a uvid se ostvaruje ne samo na razini pojedinačnih tekstova, nego i u njihovoj otvorenoj montaži.

Sva tri nosiva, opsežnija teksta bloka Gradovi izbjeglica obilježena su interpretativnim obratima i promjenama gledišta na koncepte i pojmove kojima se bave. Znanstveni rad Arhitektura kao znak rituala prijelaza: Fortifikacijski sustavi kao palimpsest znakova društveno-političkih promjena upisanih u europsku topografiju Antonija Grgića, kao i njegova umjetnička praksa, utemeljen je u psihoanalitičkom i antropološkom pojmovnom aparatu. Grgić u naoko nebitnom, zaboravljenom sloju fortifikacijskih linija prepoznaje “esencijalni prostorni orijentir Europe”, “identifikacijski element koji čini njezin identitet” obilježen ratovima i migracijama. Između izbrazdanog “tijela” Europe i tijela izbjeglica počinje se uspostavljati sličnost, bliskost, a stvaranje “novog ožiljka” na europskom kontinentu u izbjegličkoj krizi Grgić vidi kao van gennepovsku liminalnu fazu njegova identiteta – fazu koja po svojoj definiciji sadrži transformativni potencijal.

Interpretativni obrat očit je već u naslovu teksta Grad kao logor, logor kao grad u kojem turska arhitektica Merve Bedir razotkriva zanimljive poveznice između urbanog prostora i prostora logora – njihovo međusobno približavanje u izvanrednim stanjima. U slučaju grada, Bedir primjer izvanrednog stanja pronalazi u proglašavanju rizika od potresa, analizirajući promjene u četvrtima Istanbula i Ankare u dvijetisućitima, kada su vlasti u suradnji s privatnim građevinskim investitorima krenule u samovoljno i pravno dvojbeno narušavanje gradskog prostora, poput izgradnje ograđenih stambenih naselja i sličnih intervencija koje djeluju isključujuće na dijelove populacije, osobito one “autsajderske”. Tim su isključivanjem “nesavršeni građani”, imigranti i drugi obespravljeni pojedinci svedeni na agambenovski “goli život”, a grad na logor kao “općenito prostor trajnog izuzetka […] mjesto gdje grad nestaje”, a “čovjek kao društveno i političko biće pada u drugi plan”.

S druge strane, Bedir u svojim iskustvima iz izbjegličkih logora na Lezbosu i u Calaisu prepoznaje solidarnu proizvodnju urbanog prostora i urbanog identiteta – povezanosti, suradnje i različitih vidova komunikacije i razrješavanja problema zajednice. Riječ je o sličnim procesima na koje je nailazila u nekim od samoorganiziranih četvrti Ankare prije devastacije u spomenutoj građevinskoj “obnovi”. U tom smislu, analiza izbjegličkih logora i solidarnih gradskih zajednica, smatra Bedir, može poslužiti kao “osnova za kritičku raspravu o tome što ne valja s našim gradovima danas, i što bi trebalo istražiti želimo li oživjeti/razviti odnos građana i javnog prostora”.

Kao što se logor i grad nalaze u neočekivanom zrcaljenju u tekstu Merve Bedir, tako se i otočka zajednica postavlja u neočekivano zanimljiv odnos s migrantskom populacijom u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija autorice Ane Jeinić, doktorandice na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije u Grazu.

Osnovna gesta teksta je “svjesno rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu”. Primjerice, u raznim geografskim, ekonomskim i drugim obilježjima otoka Jeinić prepoznaje poticaje koheziji društvene zajednice, koji podupiru mogućnost shvaćanja otoka kao “idealnog poprišta utopijskog stremljenja”. Istovremeno, “uloga otoka kao privremenih ili stalnih migracijskih odredišta omogućava stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava”, održavajući produktivnost potencijalnog utopijskog eksperimenta.

Jeinićino promišljanje dvojne naravi otočnosti i njezina utopijskog potencijala dovodi ju do sličnosti između otočana i migranta – ograničeni materijalni uvjeti njihovih života, izolacija, položaj objekta namjesto izravnog političkog subjekta, sve ovo čini ih na sličan način podređenima, ali i predstavlja potencijalan izvor neočekivane solidarnosti među njima. U tom smislu, Jeinić se pita “ne bi li upravo otočani i migranti mogli postati samim prototipom progresivnoga političkog subjekta današnjice.”

Zanimljivo, Jeinićin tekst implicitno je povezan s člankom beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković koji se bavi djelovanjem umjetničkog kolektiva Migrative Art s početka 90-ih, sastavljenog od umjetnika s prostora bivše Jugoslavije u egzilu. Upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, jedna od pokretačica Migrative Arta, koja u Komiži organizira neformalne edukacijske radionice za djecu PhD in One Night zasnovane na ransijerovskom shvaćanju pedagogije i transdisciplinarnom povezivanju područja poput suvremenog plesa, glazbe, geometrije, pa čak i nadrealističke književnosti! Uspjeh tog programa usprkos izostanku bilo kakve lokalne potpore svjedoči o otvorenosti lokalne zajednice za vrlo progresivne tipove znanja i oblike njihova prenošenja, što baca ohrabrujuće svjetlo na Jeinićine teze.

I drugi će tekstovi u ovom tematu biti obilježeni naglaskom na produktivnoj promjeni perspektive: primjerice, u kraćem eseju Posvuda američka će arhitektica Keller Easterling zagovarati promjenu arhitektonskog pristupa potrebama migranata s projektiranja građevina-zatvora na projektiranje ljudskih interakcija.

U slučaju spomenutog intervjua s Andrewom Herscherom, predavačem na Sveučilištu u Michiganu, predmet promjene optike je sâma povijest arhitekture. Pokretač razgovora je Herscherova knjiga Displacements: Architecture and Refugee iz 2017. koja, prema njegovom odgovoru, “nastoji, na sasvim preliminarne načine, predložiti moguće protupovijesti arhitekture koje neće shvaćati izbjeglice i druge protagoniste masovnog izmještanja stanovništva kao iznimke u globalnom modernitetu, nego kao sastavni dio tog moderniteta”. Herscherov naglasak na važnost različitih vidova razaranja arhitekture i urbanih prostora, potaknut dijelom i susretom s poslijeratnim Kosovom, ali i interesom za pitanja rase i urbanizacije u SAD-u, važan je doprinos politizaciji povijesti arhitekture koja u svom standardnom obliku govori o dekontekstualiziranom razvoju arhitektonskih oblika.

Tematski blok zaokružuju tekstovi vezani za konkretne umjetničko-istraživačke projekte. Esej turskog kolektiva Artıkişler prezentiran je s kadrovima iz njihova videorada The Residual koji prati migrante na putu od Rojave do Europe, a sažeto progovara, između ostalog, o različitim tipovima solidarnosti koje formira iskustvo izbjeglištva, s osobitim naglaskom na samoorganiziranu pedagošku infrastrukturu i platforme za razmjenu znanja.

Tekst Privremeni ručni rad Ante Tončija Vladislavića i Lee Vene opisuje iskustvo autora s kreativno-terapijskim radionicama vezenja s azilantima smještenima u prostorijama bivšeg Hotela Porin u Zagrebu. Opisi hodnika i predvorja koji funkcioniraju “gotovo kao ulice” odjek su Bedirine figure logora kao grada, a zanimljivi i raznovrsni načini na koje su sudionici u svojim radovima prikazivali zadanu im sliku doma, kao i svjedočenja o otvorenoj komunikaciji koju je radionica potaknula, vrijedan su dokaz važnosti kontinuiranog ulaska u dijalog s azilantima, koju ističu autori.

Uz spomenuti vizualni esej Tonke Maleković i tekst Maje Marković, tematski blok Planet Gastarbeiter (Radnici u gostima) obilježen je prikazima konkretnih umjetničkih projekata i izložbi koji istražuju različite aspekte ekonomskih migracija, počesto uz zajednički opći interes za formiranje transnacionalnih, transmigrantskih zajednica, kultura i identiteta.

Projekt Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija, kojem je posvećen tekst njegovih autorica Irene Bekić i Dunje Mavrinac, bavi se produktivnim sjecištem kulturne antropologije i suvremene umjetnosti kao metodološki primjerenim polazištem za istraživanje privremenih migracija. Pozivanjem na Van Gennepeov pojam liminalnosti kao odliku migrantske egzistencije, tekst uspostavlja i moguću poveznicu s Grgićevim radom na temu fortifikacijskih linija iz prvog dijela časopisa.

Tražimo li daljnje paralele s prvim blokom, moglo bi se reći da i u intervjuu koji je Jelena Pašić izradila s umjetnicom Margaretom Kern nailazimo na jedan tip promijene povijesne optike, srodno onome što nam Herscher nudi u svojim odgovorima. Kern je jedna od izlagačica na izložbi One su bile kakvo-takvo rješenje, realiziranoj u suradnji kustoskog kolektiva WHW i Borisa Budena, koja govori o neistraženoj pojavi i specifičnom iskustvu ženskog migrantskog rada. Kern daje zanimljive uvide ne samo u pojedinačna iskustva, nego i u strukturnu funkciju gastarbajterica u njemačkoj ekonomiji, ocrtavajući potpuniju sliku ekonomskih migracija iz Jugoslavije.

Da historiografiju ne treba samo kritički revidirati iz pozicije današnjice, nego i da treba u njenoj vlastitoj povijesti pronalaziti važne oslonce koji otvaraju gledišta drukčija od onih koje nudi društveni i politički konsenzus podsjetila je Dubravka Sekulić reaktualiziravši knjigu Sedmi čovjek Johna Bergera i Jeana Mohra. Objavljena 1975., ta knjiga, koja objedinjuje tekst i upečatljivo iskorišten fotografski materijal, donosi temeljne uvide u kolonijalni aspekt ekonomskih migracija, sistemsko iskorištavanje ekonomija iz kojih pristiže rezervna radna snaga, strategije razbijanja klasne solidarnosti između lokalnog i migrantskog radništva i druge, danas podjednako relevantne elemente pripovijesti o ekonomskim migrantima u Europi tijekom 60-ih i 70-ih godina.

Vratimo li se cjelini broja, moglo bi se reći da je i on sâm obilježen figurom prijelaza: riječ je o posljednjem broju koji kao glavna urednica potpisuje Sandra Križić Roban. U rukama Ane Dane Beroš kao urednice tematskog broja i Sanje Horvatinčić kao izvršne urednice, ovo izdanje Života umjetnosti pokazalo se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument raznih vidova umjetničkog angažmana na temu migranata i izbjegličke krize. Pokazatelj je to pažljive osviještenosti s kojom ovdašnja umjetnička i istraživačka scena još uvijek uspijeva reagirati na teme izbjeglištva, čega je recentan primjer i predstava Čekanja udruge Arterarij, temeljena na priči bračnog para iračkih tražitelja azila.

Porast agresivnosti prema inicijativama koje nastoje pomoći migrantima i azilantima, širenje paranoje prema “unutrašnjim neprijateljima” koje se počinje javljati i s najviših političkih instanci, sve to samo podcrtava vrijednost ovakvog angažmana koji nastoji zagovarati neke druge, solidarne perspektive. U tom smislu, raznovrsna zrcaljenja izbjegličkih i ovdašnjih migrantskih iskustava na koja ukazuje ovaj broj Života umjetnosti pokazuju se kao izuzetno vrijedna lekcija.

Piše: Davor Konjikušić

Veliki broj medija objavio je ovog Božića priču o hrvatskim obiteljima koje su u svoje domove i na božićnoj trpezi ugostile tražitelje azila, često cijele obitelji s djecom. Lijepo zamišljena inicijativa Isusovačke službe za izbjeglice, koja apelira na pomoć izbjeglicama, na kršćansku solidarnost i dijeljenje, naišla je na pristojan prijem među hrvatskim građanima. Mediji su u blagdanskom programu zagrizli na jednu pozitivnu temu, lijepo je legla u koncept novogodišnjeg programa, u kojem u vremenu darivanja nije bilo mjesta za priče o tragičnom položaju ovih ljudi, šutnji političara i medija o njihovim sudbinama. Opet nije bilo riječi ni o situaciji na hrvatsko-srpskoj granici, odakle konstantno dolaze izvještaji o grubim postupanjima policije i nepoštivanju međunarodno preuzetih zakona i obveza – Konvencije o statusu izbjeglica s pripadajućim protokolom (Ženevske konvencije) i cijelog niza direktiva EU kojima su regulira pitanje traženja azila, prihvata i udaljavanja, a koje su kroz članstvo hrvatske u Uniji transponirane u nacionalno zakonodavstvo. 

A upravo su na toj granici izbjeglice dan poslije Božića, očajni, po hladnoći, organizirali protest kao još jedan vapaj da se njihov glas čuje i pronađe izlaz iz, za njih, nepodnošljive situacije čekanja i života u vakuumu. Naime, od zatvaranja tzv. balkanske rute, pa do danas sve države na ovoj ruti podigle su tvrde granice kojima na svaki mogući način pokušavaju zaustaviti migracije. Migracije je nemoguće zaustaviti, pa se patnja ovih ljudi samo povećala, a njihova sudbina našla u rukama krijumčara. Jednom kada pređu iz Turske u Grčku i prežive sve opasnosti koje ih čekaju na moru, dočekuju ih novi špaliri policajaca u Makedoniji ili teški prolazak kroz Bugarsku, gdje ih zaustavljaju i na ulazu i na izlazu iz zemlje, a grupe militantnih skupina doslovce love, zatvaraju i predaju policiji. Na sjeveru prema Mađarskoj dočekuje ih žica i duge cijevi. 

U Srbiji izrazito mali broj izbjeglica želi ostati i zatražiti azil. Smješteni u nekom od kolektivnih centara koji se nalaze sve od Preševa na jugu i Šida na sjeveru, žive u izrazito lošim uvjetima. Jedan od načina rješavanje svoje situacije vide i u nastavku puta prema drugim državama EU-a preko Hrvatske. Iako nevladine udruge i aktivističke grupe već mjesecima upozoravaju na kršenja ljudskih prava i grubo, nasilno ponašanje pojedinih policijskih službenika, do danas je izostala pravovremena reakcija mjerodavnih službi. 

“Situacija na granici sustavno se pogoršava od uvođenja prakse nasilnog i nezakonitog protjerivanja koje se, prema prikupljenim podacima, razmahalo na samom početku mandata bivšeg ministra Orepića, čiji je dolazak na čelo MUP-a koincidirao s formalnim zatvaranjem granica. Brutalna praksa nastavila se i nakon promjena na čelnim mjestima u MUP-u i ravnateljstvu policije: istaknula bih da je prema podacima Liječnika bez granica samo ove godine na granici poginulo sedmoro migranata, među kojima troje djece. Prema podacima UNHCR-a, hrvatska policija ove je godine protjerala najmanje tri tisuće ljudi”, objašnjava Milena Zajović iz udruge Are You Syrious.

U Srbiji se danas nalazi oko četiri i pol tisuća ljudi u migracijama, a izvan službenih prihvatilišta za tražitelje azila nalazi se oko 150 ljudi. Izbjeglice koje se danas nalaze u Šidu imaju višestruka iskustva odvraćanja od prelaska hrvatske granice od kojih za neke tvrde da su i nasilni.

“Inicijativa dobrodošli zajedno je s udrugom AYS do danas objavila tri izvještaja o nezakonitim i nasilnim protjerivanjima izbjeglica iz Hrvatske. Kroz izvještaje želimo upozoriti javnost i nadležne institucije o kršenjima ljudskih prava, a samim tim i o nepoštivanju nacionalnih i međunarodnih obveza Hrvatske. Konstantno dobivamo iskaze izbjeglica koji govore o sustavnom i kontinuiranom onemogućavanju pristupa sustavu azila, što za ove ljude predstavlja jedno od njihovih osnovnih prava. Policija u svojim priopćenjima redovito navodi da ne dopušta osobama ulazak u RH, ali to naziva odvraćanjem i poziva se na Zakonik o schengenskim granicama”, kaže Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.

Ministarstvo unutarnjih poslova poziva se na članak 13. ovog zakonika. Iako u pravnoj praksi uvijek postoji više propisa koji pokrivaju određeno područje društva, čudna je odluka da se samo jedan članak uzima kao mjerodavan i nadređen ostalima. U udrugama koje se bave zaštitom prava izbjeglica ističu kako se slažu da se granica treba zaštiti od ilegalnih ulazaka, ali ne i od ljudi koji nisu nikakvi kriminalci i koje pri tom štiti međunarodno pravo. Izbjeglice se, kažu, moraju podvrgnuti proceduri, a ne samo vraćanju na teritorij druge države bez provjere. U jednom od prvih izvještaja AYS-a i CMS-a spominje se i slučaj osoba koje su na graničnom prijelazu zatražile zaštitu, ali su svejedno vraćene u Srbiju, iako je svrha azila da upravo tim osobama pruži zaštitu i sigurnost. Riječ je, dakle, o ljudima koji zaštitu ne mogu ostvariti u zemljama iz kojih dolaze, poput Sirije. Najčešće borave u Turskoj gdje nemaju niti status izbjeglice i iz koje ne mogu zatražiti zaštitu u nekoj od država EU. U međuvremenu, pojedine članice EU poput Mađarske legalizirale su i vraćanja s granice, iako je to u suprotnosti s međunarodnim konvencijama.

Za razliku od proaktivnog PR-a nekadašnjeg ministra policije Ranka Ostojića koji je gotovo svakodnevno organizirao press konferencije i informiranje za novinare, odnosi s javnošću novog ministarstva bazirani su na uskraćivanju i nepružanju informacija javnosti i novinarima bez obzira iz koje redakcije dolaze. Afirmativnih narativa o migrantima, osim ovih prigodničarskih toplih ljudskih priča za Božić, gotovo da i nema. Nema niti informacija o tome što se na granici dešava, osim da naša policija sprječava i uspješno zaustavlja pokušaje prelaska. Informacijska tišina je toliko jaka da su trebali dani da vijest o smrti šestogodišnje djevojčice Madine Husein dođe do javnosti. 

Kako je njena obitelj kasnije ispričala medijima, do nesreće je došlo nakon što ih je hrvatska policija primorala da se vrate prema Srbiji. Na djevojčicu je usred noći 21. studenog ove godine na pruzi između Tovarnika i Šida naletio vlak, usmrtivši je na licu mjesta. Obitelj je tada navela kako je i prije nesreće bila u Hrvatskoj i zatražila azil, ali ih je policija, kršeći njihovo pravo na pristup međunarodnoj zaštiti, kombijem vratila do pruge i poslala da hodaju nazad u Srbiju.

“Ta je situacija u nedostatku medijske pažnje postala stara i brzo zaboravljena vijest. Zašto se o sramotnom postupanju hrvatske policije uglavnom šuti, možda najbolje ilustrira rečenica kojom je jedan urednik nedavno ‘ubio’ priču o maloj Madini: ‘ne govori protiv svoje države’. Uloga medija iznimno je važna jer jedino pritisak javnosti može ublažiti nasilje na granici – ono redovito splasne nakon što dođe u fokus medija, ali se nažalost ubrzo ponovno razmaše. Ovo je problem kojim se treba baviti kontinuirano i sustavno ako ne želimo ući u povijest kao zemlja koja je četvrt stoljeća nakon vlastitog rata samo par kilometara od Vukovara batinala i pljačkala izbjeglice iz nekih drugih gradova-heroja”, dodaje Zajović. 

Prema iskazu majke, Madina nije bila jedino dijete koje je hrvatska policija vratila u Srbiju, već je s njom tada bilo još petero djece, od dvije do petnaest godina. Obitelj je u međuvremenu podnijela kaznenu prijavu koja je predana Državnom odvjetništvu RH u kojoj se nepoznate policijske službenike tereti da su prouzročili smrt maloljetne djevojčice iz nehaja, zlouporabili položaj i ovlasti, povrijedili prava djeteta te nehumanim postupanjem obitelji nanijeli tešku duševnu bol i patnju zbog društvenog položaja. Hrvatska policija je odbila zahtjev udruga da dostavi i pokaže snimke nadzornih kamera snimljenih te kobne večeri.

“Obitelj zatečena sa šestero djece na granici RH zatražila je zaštitu i azil, a policija je odbila postupiti po propisima te su obitelj po noći uputili da se smjerom pruge vrate na teritorij Srbije. Odbili su molbe majke da s djecom prenoći jer su djeca umorna i pothlađena uslijed čega se dogodila smrtna posljedica”, rekla je njihova odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić.

Danas se na hrvatskoj granici dešava ono što se već godinama dešava na Mediteranskom moru, posebice u Grčkoj i Italiji. Kao ni dječaka Aylana Kurdija, ni djevojčicu Madine Husein nitko nije fizički ubio. Ubijeni su zbog politike nepomaganja i zbog činjenice da je prostor kretanja, bilo da je u pitanju more ili tlo, pretvoren u visokorizično mjesto za sve one koji su prisiljeni putovati kao izbjeglice. O očaju ovih ljudi govori i vijest od 26. prosinca 2017. godine, kada je u podvozju autobusa na liniji Beograd – Zagreb pronađen mladić koji se na minusu i bez ikakve zaštite od vode, prašine i ispušnih plinova pet sati držao samo za zadnju osovinu. Mladić je nakon dva dana vraćen u Srbiju, prema sporazumu o readmisiji koji se ne primjenjuje ukoliko osoba zatraži azil u Hrvatskoj. Također je cinična izjava ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji je, suprotno postojećim međunarodnim i nacionalnim zakonima koje je dužan primjenjivati, izjavio da osoba koja je na nezakonit način ušla u Hrvatsku ne može dobiti azil. Time je pokazao svoje nepoznavanje materije, ali i uvrijedio sve tražitelje azila koji su na težak i sličan način uspjeli stići do Hrvatske i ovdje dobiti zaštitu. 

A za Božić ispod tri drveta u vojvođanskoj ravnici, nedaleko od hrvatsko-srpske granice, okupili su se oni najuporniji koji nadu još nisu izgubili. Podržani od tek nekoliko neformalnih grupa volontera, brzo su diskreditirani izjavama političara i medijskim napisima o tome kako su protest organizirali krijumčari ljudima. Ubrzo nakon protesta vraćeni su nazad u prihvatilišta, a započeti ping-pong odgovornosti između hrvatske i srpske policije oko toga tko je zapravo odgovoran za smrt šestogodišnje Madine zamijenilo je bratsko tapšanje po ramenu i horsko slaganje izjava – zanimljiv slučaj kada su hrvatski i srpski narativi složni.

Prije dvije godine upravo je potpisniku ovih redaka jedan hrvatski granični policajac izjavio: “Nitko se s obitelji ne odlučuje na ovakav potez i ne želim da pomisle da ću prema njima postupiti agresivno, jer znam da bi kao i neki drugi otac svim sredstvima branio svoju obitelj.” Nastale prije dvije godine, slike hrvatskih policajaca koji daju ruku djeci izbjeglicama isparile su iz medijskog i javnog prostora. Umjesto solidarnosti i postavljanja pravih pitanja počinje nova proizvodnja straha od “grupiranja migranata” i različitih teorija zavjera protiv nevladinih udruga koje se ovaj put čuju iz srpskog Komesarijata za izbjeglice, ali i iz vrha hrvatske policije. Položaj migranata i samo njihovo postojanje naravno da nas sve uznemirava, jer uvijek nepogrešivo govori o nama i društvima u kojima živimo. Govori o solidarnosti, Europi koja danas ima više podignutih zidova nego u vremenu Hladnog rata, o stanju u medijima, o društvima u kojima proizvodnja straha od drugoga garantira dobar plasman na idućim izborima, o politikama koje profitiraju na ratovima i patnji drugih. Samo je pitanje izbora iz koje perspektive pristupimo ovom problemu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Urednice broja će na predstavljanju u petak, 3. veljače u 19 sati razgovarati sa Sarom Kekuš, aktivisticom Inicijative za podršku izbjeglicama ‘Dobrodošli’ Centar za mirovne studije i Asjom Korbar, volonterkom u organizaciji Are You Syrious? koje se za prava izbjeglica bore kroz direktan terenski rad, ali i zagovaranjem na institucionalnoj razini te s Branimirom Šloserom i Dženanom Kalamujić, aktivistima Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Uz Nepokoreni grad bit će predstavljen i novi, šesti broj Antifa fanzina, besplatne publikacije koja izlazi tromjesječno u Splitu, a moći ćete pogledati i izložbu Godina dana Antifa fanzina. 

Dođite i uzmite svoj primjerak novog broja Nepokorenog grada, a bit će dostupni i neki stari brojevi.

Na Cvjetnom trgu u Zagrebu, 13. srpnja predstavljena je izložba fotografija Daga Oršića, koja na trenutak prolaznike u centru grada suočava s humanitarnom krizom i izbjeglicama koji su od rujna 2015. godine prošli kroz Hrvatsku. Izložba pod nazivom Ljudi prikazuje portrete osoba snimljenih u izbjegličkom kampu u Slavonskom brodu u kojem je fotograf volontirao, a na Cvjetnom trgu ostat će do 20. srpnja. 

Na otvaranju, okupljenima se osim Oršića obratila i Emina Bužinkić ispred CMS-a i Inicijative Dobrodošli!, koji su s fotografom radili i omogućili postavljanje izložbe. Bužinkić je pritom istaknula kako Oršić već godinama volontira, ne samo u privremenim kampovima, nego i s izbjeglicama, tražiteljima azila i osobama koje su dobile zaštitu u Hrvatskoj, i pokušava im omogućiti dostojanstveni život. “Fotografije izvanredno dokumentiraju ljudske sudbine i zato želimo motivirati što veći broj ljudi da ih pogledaju, jer upravo to su volonteri gledali svaki dan, a taj teret treba moći nositi”, kaže Bužinkić, naglasivši kako je ovo prije svega izložba pogleda, “tek u ponekim očima vidimo tračak nade, a u svima – potragu za domom i sigurnošću”.

Psiholog  Arthur Aron 1997. godine razvio je teoriju kako četiri minute neprekinutog međusobnog gledanja u oči povećava intimnost. Na temelju toga, poljski Amnesty International snimio je eksperiment u kojem su Europljani suprostavljeni izbjeglicama iz Sirije i Somalije, a kratki zapis prikazuje kako ljudi koji se nikad prije nisu vidjeli počinju osjećati posebnu povezanost. “Prečesto se u brojkama i naslovima izgubi patnja stvarnih ljudi koji, poput nas, imaju obitelji, prijatelje, vlasitite priče, snove i ciljeve. Što ako zastanemo samo na trenutak i pogledamo tko oni zaista jesu”, rekla je o projektu Draginja Nadażdin, direktorica Amnesty Internationala. Na sličan način prolaznike angažiraju i fotografije predstavljene na Cvjetnom trgu. “Ovo nisu samo ljudi na fotografijama nego stvarni ljudi od krvi i mesa koji zaslužuju dostojanstven život. Istovremeno, upozorenje su za sve nas protiv podizanja granica svih vrsta među ljudima”, zaključuje Bužinkić.

Oršić je rekao kako već dugo radi s izbjeglicama, ali ih nikad nije snimao, smatrajući to invazijom u njihove živote u delikatnoj situaciji, no inspiraciju za fotografije dobio je gledajući val izbjeglica koji dolazi kroz pejzaž i ponovno nestaje. Fotografijama je htio zaustaviti trenutak i obrnuti pozicije, “ovom izložbom oni gledaju nas”, naglašava. “Fotografija nije toliko bitna”, kaže autor, “ideja je bila skrenuti pažnju na ‘neke druge’ koji su također ljudi. Pri biranju slika zumirao sam samo oči, jer su najbitnije, a u procesu sam shvatio da su sve oči zapravo iste”.

Oršić je na kraju dodao kako su sve osobe snimljene uz dopuštenje, što je očito i prema njihovom izravnom, neprikrivenom pogledu u kameru, te pozvao sve da se uključe i počnu volontirati!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Luka Antonina

Što je to migrant? Migrant je riječ kojoj je potrebno povratiti značenjsku dimenziju ljudskosti. No, da bismo je uopće pokušali povratiti, potrebno je pronaći ishodište njezinog gubitka. 

Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.

Ovako ide jedna epizoda iz prognaničkog iskustva Ivane Simić Bodrožić kao djevojčice, zabilježenog u njezinom romanu Hotel Zagorje. Ono što je zanimljivo jest ironični obrat kojim se potvrđuje ono što Freud naziva narcizmom malih razlika, dakle osnovni princip isključenja unutar konstruirane moralno-vrijednosne hijerarhije pojmova, baš poput one prognanik-izbjeglica-migrant, a koji se odigravao tijekom prošlog ljeta, kad su se lomila koplja oko toga koji je izraz prikladniji za skupine ljudi koji prelaze europske granice u bijegu od bijede i rata. Tako je UN-ova agencija za izbjeglice izdala proglas o poželjnoj upotrebi termina izbjeglica, no ne i migrant kako to prenosi Centar za mirovne studije: 

Za razliku od termina izbjeglica koji podrazumijeva ljude koji su zbog ratnih sukoba protjerani iz svoje države, pojam migranti odnosi se na osobe koje su se odlučile preseliti na neko drugo područje zbog želje za boljim životom”, nadalje prenoseći odredbu Vijeća UN-a, “Azil se neće i ne može odobriti na temelju ekonomskih razloga već isključivo političkih. (…) Izbjeglice imaju pravo tražiti azil, dok migranti nemaju”.

Kako takva jedna, naoko očita i jednostavna ideja kao ta da su svi ljudi jednaki, u svakodnevnoj praksi odjednom postaje veoma subverzivnom? Odgovor se ovdje logički nameće – pa to je zato što nisu svi ljudi jednaki. Kao što poznata Orwellova opomena kaže – “neke su (životinje) jednakije”.

Jednakije životinje vrše diskurzivno nasilje nad jednakim životinjama, posredstvom tautologije – upravo onog jezika koji instalira “režim istine” i posredstvom kojeg se on legitimira. Ljudi ne mogu biti jednaki (za sebe), međusobno i bez principa iznimke, već u odnosu na jednakije. Jednakiji su suvereni, a jednaki (po sebi) – to su ostali, nesuvereni – narod, izbjeglice i migranti. Potonji su nejednako jednaki i u odnosu na jednake, odnosno narcisoidnim jezikom suverena i beživotnim jezikom spektakla oni mogu biti označeni tek kao – jednako inferiorni, možda i jednako zli, a možda i jednako nedostojni življenja.

Žilet-žica i država-nacija

U povijesnom trenutku u kojemu povijesno provizorne konture susjednih nam država-nacija iscrtavaju kilometri žilet-žice, iscrtavaju se i konture ne tako provizorne naravi suvremenog europskog režima. Da povijest nije učiteljica života, kako su nas to učili u školama, jer nitko nikad i ništa od povijesti, kako se čini, nije naučio, potvrđuje i slučaj suvremene Mađarske. 

U svibnju 1989. Mađarska je vlada, unatoč izravnom protivljenju sovjetskih vlasti, započela s demontažom bodljikave žice duž granice s Austrijom. To je, kako piše Olivier Razac u knjizi Politička povijest bodljikave žice, značilo otvaranje pukotine u željeznoj zavjesi za slobodan protok ljudi i početak kraja dotadašnje blokovske podjele svijeta. Tom je prigodom Gyula Horn, tadašnji mađarski ministar vanjskih poslova, zajedno sa svojim austrijskim kolegom simbolički presjekao žicu između dviju zemalja izjavivši: “Ni u kojem se slučaju nećemo vraćati na stare metode”. Svega dvadeset i pet godina kasnije svjedočimo restauraciji režima žice ne samo na jugoistočnim granicama susjedne nam Austrije, Slovenije i Mađarske, dakle na granicama šengenske zone, već i na prostorno rastućoj skali.

Bodljikava žica, odnosno sadašnja ponešto sofisticiranija varijanta iste – žilet-žica, povijesno se javlja 1874. kao masovni industrijski proizvod na sjevernoameričkom kontinentu tijekom procesa europske kolonizacije širokih prerijskih prostranstava, kao rudimentarno tehničko oruđe koje je za osnovnu funkciju imalo dvostruko razgraničenje privatnog vlasništva američkih farmera, odnosno poljoprivrednih površina u njihovom vlasništvu s jedne te ograničenje kretanja stoke u vlasništvu američkih stočara s druge strane. 

No, ona je istovremeno označavala i konačnu demarkacijsku liniju između teritorija “civilizacije” (naravno, civilizacije zapadnoeuropskih kolonizatora) i “divljine”, odnosno teritorija namijenjenih rezervatima i lovnim područjima indijanskog naroda, kao svojevrsna odgoda i najava neminovnog uništenja društvene organizacije indijanskih zajednica i njihovog masovnog istrebljenja. Osim u europskim kolonijalističkim ekspedicijama, vrlo korisnim oruđem pokazala se i u međueuropskom imperijalističkom ratovanju – do početka Prvog svjetskog rata, bodljikava žica prešla je u masovnu upotrebu na teritoriju Europe kao vojna tehnika komplementarna izgradnji rovova i fortifikacija na prvim crtama bojišnice, a da bi se njezine stravične implikacije potpuno ispoljile u fenomenu nacističkog koncentracijskog logora. U nešto kasnijem dijelu 20. stoljeća, baš kao i kapitalizam ili država-nacija, žica postaje i vrlo uspješnim europskim izvoznim proizvodom namijenjenim ostatku svijeta, neprestano se manifestirajući kao univerzalni epifenomen moderne političke tiranije, i to bez obzira tko, i s koje strane žice, u datom historijskom trenutku trpi ulogu homo sacera: bio on sjevernoamerički Indijanac, irački “terorist”, francuski vojnik, katalonski anarhist, bila ona romska ili čečenska žena, europski Židov, sirijski mladić ili palestinsko dijete.

Današnja žilet-žica na sjeverozapadnim granicama naše zemlje manifestira se na potpuno isti način – ne kao uzrok već kao posljedica političkog nasilja. Jer, kao što kaže gore spomenuti autor – simbolička snaga bodljikave žice teži izvrnuti odnose između simbola i fenomena. Više se ne radi o tome da “ondje gdje postoji bodljikava žica postoji brutalnost moći”, nego ćemo “po prisutnosti bodljikave žice ili sličnih dispozitiva prepoznati brutalnu primjenu moći”.

Završna scena kultnog antiratnog filma Jeana Renoira Velika iluzija iz 1937., sasvim ozbiljno, a opet sasvim nadrealno tretira ovaj, sasvim ozbiljan i sasvim nadrealan fenomen granice. Naime, njemačka vojna patrola puca za francuskim bjeguncima koji preko Alpa bježe prema neutralnoj Švicarskoj, no kada se dvojica Francuza probiju preko snježne doline, njemački oficir naređuje obustavu paljbe jer, kako smatra, sada se bjegunci nalaze u Švicarskoj. “Naivnoj” svijesti gledatelja izmiče ta apstraktna međudržavna granica negdje u snijegu, no u svijesti njemačkog oficira ona je potpuno realna i, kao takva, realno obvezujuća. 

No, nije li šengenska zona, doduše u jednom vrlo skučenom smislu, predstavljala upravo realnu mogućnost nadilaženja simboličke i realne prostorne raspodjele po principu državnih granica? Ako jest, utoliko postaje jasnijom neuroza suvremene države-nacije oko problematičnog joj fenomena migranta. Čini se da, jednom kada zakažu daleko sofisticiranije,  biopolitičke regulatorne tehnologije i tehnike, država-nacija poseže za konačnom, veberijanskom odstupnicom – monopolom na legitimno fizičko nasilje na geografskom području koje podliježe njezinoj administraciji – za žicom i za vojskom. 

Da granice država-nacija egzistiraju tek kao predmet kolektivne imaginacije ljudi, no da su, kao takve, sasvim realne u svojim ubojitim posljedicama, svjedoči i fenomen ekocida kao nusprodukta režima žice. Naime, dok su se otvaranjem političkih granica koncem 20. stoljeća oporavile i populacije europskih divljih životinjskih vrsta, razgraničenjem ionako premalih populacija domaće divljači (primjerice, medvjeda, vukova, risova i jelena), dolazi do nemogućnosti pronalaska udaljenih partnera za parenje, što onemogućuje održavanje genetske raznovrsnosti i, posljedično, umanjuje izglede otpornosti i zdravlja jedinki te, u konačnici, opstanka vrste, ističu u tekstu Fences put up to stop refugees in Europe are killing animals Andy Coghlan i Mićo Tatalović.

Iako u svijesti životinja predmeti i simboli ljudske geopolitičke imaginacije ne znače ništa, one postaju njezinim najranjivijim subjektima – kao neljudski subjekti neinicirani u jezik bilo koje društvene zajednice, zajedno s neeuropskim migrantskim stanovništvom, neiniciranim, ili pak samo polovično iniciranim u kulturni jezik ekonomsko-političkog europskog imperija.

Proizvodnja viška vrijednosti kao proizvodnja ljudskog viška

Temeljno licemjerje zapadnog civilizacijskog kruga spram stanovništva Afrike i Bliskog istoka očituje se u prisilnom ekonomskom uključivanju ovih područja u globalnu mrežu kapitala (korporativnom ekstrakcijom prirodnih resursa iz okoliša lokalnih zajednica i njihovim izvozom, a posredstvom najamnoga rada najširih slojeva istih tih zajednica, uz svesrdnu podršku korumpiranih lokalnih elita, ili pak izravnom imperijalističkom okupacijom teritorija od ekonomskog interesa), uz istovremeno prisilno ekonomsko isključenje lokalnog stanovništva koje je, u ovom globalnom procesu istiskivanja viška vrijednosti, ostavljeno na društveno-ekonomskoj margini preživljavanja.

Ovaj ljudski otpad naličje je historijskog procesa kapitalističke modernizacije, istog onog procesa koji “kod kuće”, u Europi, posebice na njezinoj periferiji i poluperiferiji, istim sredstvima ekonomskog isključenja proizvodi unutrašnju migraciju – lokalni ljudski otpad – obespravljene radnice i radnike, nezaposlene i ekstremno siromašne. 

Proces “ekstrakcije” ljudskih resursa, odnosno simultani proces proizvodnje ljudskoga viška manifestira se i prostorno, kako u vidu zatvorenih i poluzatvorenih azila i izbjegličkih logora, tako i u vidu urbanih geta i logora beskućnika. 

Globalna podjela rada svodi čitave skupine ljudi na funkciju najamnoga radništva. Tržište rada tako postaje, nešto manje primjetno u Europi, a u potpunosti primjetno izvan nje, temeljnim biopolitičkim principom razmeđe između života i smrti pojedinog čovjeka i čitavih skupina ljudi. Žilet-žica, u tom pogledu, tek je “element [tog univerzalnog] dispozitiva isključenja i uključenja”.

“Dokument kulture uvijek je ujedno i dokument barbarstva. I kao što on nije lišen barbarstva, tako nije ni proces prenošenja kojim prelazi od jednoga drugome”, rekao je Walter Benjamin. Kulturnim transmutacijama – od bodljikave žice preko Vijeća UN-a pa do žilet-žice – uviđamo proces ovog prenošenja naše kulture u barbarstvo i barbarstva kao naše kulture. I kao što je logor temeljno moderan fenomen (čemu je možda najdosljedniji svjedok Agambenov Homo sacer), tako je žilet-žica koja ga omeđuje artefakt moderne kulture par excellence, budući da u temeljima i jednoga i drugoga leži jedinstveni princip isključenja.

Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, a potom obje ove kategorije od migranata, a potonjih eventualno još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju zabrinjavajući aspekti (neo)liberalne vizije svijeta i odnosa moći u njemu, prema kojoj izbjeglice kao žrtve lokalnog etničko-religijskog nasilja imaju pravo na (bolji) život i slobodu, dok ekonomske izbjeglice, koje su to postale prvenstveno kao žrtve globalnog ekonomskog modela prinude, pravo na bolji život i slobodu od postojećeg, prema tome, očito nemaju. Dakle, pravo na život i slobodu kao ideal eventualno se tolerira, sve dok se to odnosi isključivo na pravo na život slobodan od progona i nasilja na temelju identitetskih odrednica pripadnosti, no nikako ne i na život slobodan od tiranije objektivnih ekonomskih, to jest klasnih odrednica pripadnosti pojedinog čovjeka i naroda.

Osnovni biopolitički, odnosno thanatopolitički princip već je sadržan u takvoj vrsti diskursa. U konačnici, baš kao što simbol kolabira u fenomen, a fenomen biva ekstrapoliran u simbol, diskurzivno odvajanje ljudi od ljudi samo prethodi fizičkom odvajanju ljudi od ljudi, bilo vojnim kordonom ili žilet-žicom. 

Lekcija je ovdje jasna – ona domena gdje je (post)moderni čovjek prestao biti čovjekom je upravo domena ekonomije i rada. Čak i ako uspije nadići nacionalne horizonte, opći horizont očekivanja i domet socijalne imaginacije postmodernog čovjeka ostaje kapitalističko tržište i sve implikacije po društveni život koje ono može imati. Globalna tržišna mreža financija, trgovine i rada tako predstavlja ultimativnu i sad već globalnu regulatornu instancu nad ljudskim životom i smrću i, sve dok se taj odnos ne obrne u korist života, nije za očekivati nestanak žilet-žice kao opominjućeg utjelovljenja biopolitičkog raskola društvenog života na one jednake i one jednakije ili na, kako to kaže Agamben, na Narod kao suverena i narod kao goli život.

Isti korijeni toga nalaze se i u sustavnom odbijanju da se shvati temeljna društvena narav problema, čiji korijeni dubinski sežu u strukture globalne ekonomske podjele rada, odnosno raspodjele profita od tog globalnog rada. Tako se klasni problemi uvijek iznova odbijaju razumjeti kao takvi, kako bi ih se prevelo u građanima daleko razumljiviju, pa možda i njima prihvatljiviju, iako nepotpuno definiranu kulturološku problematiku, dodatnu iskrivljujući sliku povijesnim naslagama rasnih stereotipa i reducirajući zbilju na teološke predodžbe o zbilji. I stvarno, tako se odjednom čini plauzibilni(ji)m razloge imperijalizmu, terorizmu i šovinističkom nasilju tražiti u religijskim kodeksima Kurana iz Arabije 7. stoljeća, no ne i u globalno sveprisutnoj, ekonomsko-političkoj svakodnevici.

(Neo)liberalni imaginarij koji je u potpunosti politički obesmišljen za djelovanje onkraj granica humanitarne pomoći te koji migrante ne uspijeva pojmiti kao subjekte unutar realnih okvira njihove društvene egzistencije, već isključivo kao objekte humanitarnog rada, svodi ove ljude na jednodimenzionalnu sliku intrinzično plemenite osobe, kultivirane po pravilima europske, dakle kolonijalne “uljudbe” neeuropskih subjekata te, shodno tome, ostaje potpuno zatečen pred slikom Drugog koji ne odgovara parametrima “uljuđenog divljaka”. 

U direktnoj inverziji ovog politički impotentnog modela svijesti, postojeća diskrepancija, između beživotne slike Drugog i traumatičnog susreta s realnim Drugim, djeluje samo kao pospješujući agens za rasplamsavanje reakcionarnog imaginarija kolektivne stigmatizacije i ksenofobnih projekcija, kako bi se i današnjem liberalu učinila snošljivijom sutrašnja represija, diskriminacija i nasilje nad tim istim, do tragičnog apsurda obesmišljenim ljudima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sporni zakoni doneseni su na sjednici Hrvatskog sabora 21. ožujka, a omogućavaju da Oružane snage RH pružaju potporu policiji u zaštiti državne granice kad to zahtijevaju “osobito opravdani razlozi koji se odnose na dosege trenutne migracijske krize”, a radi otklanjanja “moguće ugroze suvereniteta Republike Hrvatske te omogućavanja policiji da nesmetano obavlja svoj posao”. Odluku o pružanju potpore donosi Vlada, na prijedlog ministra obrane i uz prethodnu suglasnost Predsjednika.

Centar za mirovne studije smatra da se tim zakonima želi omogućiti korištenje vojske na način koji je protivan Ustavu. 

Republika Hrvatska trenutno se ne nalazi niti u ratnom stanju, niti postoji bilo kakva ugroženost njene neovisnosti ili jedinstvenosti ili opstojnosti. Prema Zakonu o obrani, stanje neposredne ugroženosti je stanje u kojem postoje “očiti pokazatelji izravnih operativnih priprema oružanih snaga druge države za poduzimanje aktivnosti usmjerenih na povredu suvereniteta i neovisnosti” te “stanje u državi u kojem su zbog oružanoga, terorističkoga ili drugoga nasilnog djelovanja dovedeni u pitanje neovisnost ili teritorijalna cjelovitost”. Izbjeglička kriza ne predstavlja niti može predstavljati bilo koju od opisanih situacija.  

Osim toga, zakonima se ovlast odlučivanja o korištenju Oružanih snaga s Hrvatskog sabora prenosi na Vladu odnosno Predsjednika Republike, iako se ne radi o situacijama kad je takav prijenos ovlasti temeljem Ustava dopušten. O korištenju Oružanih snaga u iznimnim situacijama može odlučivati samo Hrvatski sabor. Njima se također dovodi u pitanje zapovjedni sustav oružanih snaga – prema Ustavu, Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga – a prema Zakonu o nadzoru državne granice propisano je da pripadnici Oružanih snaga postupaju po uputama policije. 

Zakonima nije uopće propisano koje poslove policije, na koji način i kojim sredstvima oružane snage mogu obavljati odnosno koje mjere oružane snage mogu poduzimati u okviru pomoći policiji u nadzoru državne granice. Osporavani zakoni ni u tom pogledu ne predviđaju nikakva ograničenja, ne govore čak ni da li se radi o oružanoj ili ne-oružanoj pomoći policiji, te ne predviđaju nikakvu razmjernost mjere navodnoj pogibelji.

Ne propisuju se nikakva ograničenja niti u pogledu vremena u kojem se oružane snage mogu koristiti u nadzoru državne granice niti u pogledu načina vojnog nadzora granice te mjera koje vojska u tom nadzoru može poduzimati. Također, njima se dovodi u pitanje mogućnost nadzora, odgovornosti i mehanizma zaštite od zloupotrebe radnji koje pripadnici oružanih snaga poduzmu prema građanima.  

Donošenje spornih zakona ulazi u okvir pitanja od općeg interesa te je donošenju osporavanih zakona morala prethoditi i demokratična procedura. Ta procedura propisana je i člankom 11. Zakona o pravu na pristup informacijama. Međutim, osporavani zakoni doneseni su po hitnom postupku, bez savjetovanja sa zainteresiranom javnošću te s minimalnim i neadekvatnim obrazloženjem.  Pri tome se hitna procedura opravdava osobito opravdanim razlozima (moguća ugroza suvereniteta RH i ugroza granica RH, osiguranje nesmetanog obavljanja poslova koji su u nadležnosti policije, veliki pritisak migranata i potencijalno izbijanje humanitarne krize), CMS smatra da bi upravo ti razlozi, da doista postoje, zahtijevali pojačano sudjelovanje javnosti u proceduri donošenja zakona odnosno okolnosti o kojima javnost ima pravo znati više. Međutim, ti razlozi koji su navedeni kao opravdani razlozi za hitnu proceduru uopće ne postoje.

Centar za mirovne studije traži ukidanje spornih zakona u cijelosti. Cijeli tekst prijedloga dostupan je ovdje.

Od početka izbjegličke krize kroz Republiku Hrvatsku prošlo je ukupno 658 068 osoba, od čega je 157 osoba zatražilo azil. Za to vrijeme nije zabilježeno niti jedno kazneno djelo ili druga radnja bilo koje osobe iz izbjegličkog vala koja bi upućivala da je Republika Hrvatska bila na bilo koji način ugrožena, a pogotovo da bi bio u opasnosti suverenitet Republike Hrvatske, njena neovisnost ili teritorijalna cjelovitost.  

Već samo tretiranje većeg broja izbjeglica kao faktora koji ugrožava suverenitet, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske protivi se cilju, svrsi i smislu ustavne odredbe o pružanju utočišta protjeranim strancima te međunarodnim ugovorima o zaštiti izbjeglica kojih je Republika Hrvatska članica.  

Čak i u zemljama u kojima je vojska bila angažirana na granici u okviru mjera protiv migracijskih valova, nezakonitog prelaska granice i trgovine ljudima i gdje je takav angažman bio reguliran u pogledu zaštite ljudskih prava, zabilježen je drastičan porast povreda temeljnih ljudskih prava. U Sjedinjenim Američkim Državama u razdoblju od petnaest godina kada je vojska bila angažirana na granici s Meksikom, zabilježeno je 5600 smrtnih slučajeva imigranata, u prosjeku jedan dnevno, koji su stradali pokušavajući prijeći granicu, a koji su bili izravna posljedica primjene sile vojske, dok su od tog broja 7 do 11 posto bila – djeca.

U ponedjeljak, 7. ožujka, održan je summit EU i Turske o daljnjim koracima vezanim uz aktualnu izbjegličku i humanitarnu krizu. Čelnici Europske unije dogovorili su načela zajedničkog upravljanja krizom i zadužili predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska da do sljedećeg summita koji će biti održan 17. i 18. ožujka, pregovara o konkretnijim detaljima s Turskom.

Iz medija saznajemo da će EU, prema prijedlogu sporazuma sa summita, potpuno evakuirati izbjeglice s grčkih otoka i vratiti u Tursku one koji su tamo stigli nakon datuma koji će se naknadno odrediti. Relokacija bi se mogla vršiti tako da za jednog Sirijca koji je readmisijom vraćen s grčkih otoka u Tursku, jedan Sirijac bude relociran u zemlje EU. EU bi u fond za humanitarnu pomoć i razvojne projekte za sirijske izbjeglice u Turskoj izdvojila dodatne tri milijarde eura, dvostruko više nego što je prvobitno planirano, prenosi inicijativa Dobrodošli!.

Različite organizacije za zaštitu ljudskih prava upozoravaju kako je takva politika isključivo u interesu krijumčara. Postavlja se i pitanje sigurnosti Kurda koji bi mogli biti prisilno vraćeni u Tursku, a upravo je porast napada turskih snaga protiv Kurdistanske radničke stranke (PKK) doveo do većeg broja Kurda koji traže zaštitu u Europi. Unutarnja politika Turske i utjecaj koji bi postizanje sporazuma s EU moglo na nju imati također je izvor bojazni. Nakon što je predsjednik Europske komisije prošli tjedan napustio Ankaru, turske su vlasti preuzele Zaman, najveće opozicijske novine u zemlji, prenosi Politico. Ovo je uzrokovalo tek blagi ukor Bruxellesa i potpunu šutnju Berlina, stoga od Europske unije možemo očekivati da neće zaštititi demokraciju i ljudska prava u Turskoj onako kako štiti svoje granice.

Filippo Grandi, čelnik UNHCR-a, održao je govor na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu u kojem je naglasio kako je duboko zabrinut postignutim dogovorom EU i Turske o vraćanju izbjeglica. “Moja prva reakcija je duboka zabrinutost o bilo kakvom sporazumu koji bi uključivao vraćanje ikoga iz jedne zemlje u drugu bez primjene sigurnosti i zaštite izbjeglica pod međunarodnim zakonom. Zemlja u koju ih se vraća također mora tražiteljima azila osigurati pristup radu, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i socijalnoj pomoći”, rekao je.

Od ponoći 9. ožujka, Slovenija i Hrvatska počele su primjenjivati novi režim ulaska u zemlju, te više neće primati izbjeglice bez valjane vize i putovnice, a isto su najavile i Srbija i Makedonija. Time je zatvorena takozvana balkanska ruta. Inicijativa Dobrodošli! prenosi kako unatoč svim nastojanjima čelnika EU da uspore i zaustave ljude, izbjeglice na turskoj obali Egejskog mora kažu da će nastaviti pokušavati prijeći opasno more. Grčka vlada kaže da nema plan prisilno evakuirati izbjeglički kamp na granici s Makedonijom, ali kaže da će vršiti pritisak na izbjeglice da koriste novoizgrađena skloništa.

Estonija, Latvija i Litva jačaju kontrolu osobnih dokumenata i podižu ograde na svojim istočnim granicama, zabrinute da će zatvaranjem balkanske rute Baltik postati nova ulazna točka izbjeglicama u Europu. Latvija i Estonija počele su ograđivati svoje granice prema Rusiji, a stotine litavskih graničara, policajaca i vojnika ovoga tjedna provode vježbe suočavanja s izbjegličkom krizom.

Aktivisti inicijativa Dobrodošli! i Are You Syrious? te Centra za mirovne studije 9. ožujka okupili su se na Trgu sv. Marka te poručili da je odluka o zatvaranju balkanske rute za izbjeglice politička, moralna i pravna kapitulacija Europske unije i dokaz da je politika “daleko od očiju, daleko od srca” snažnija od bilo koje vladavine prava i međunarodnih obveza. U petak, 11. ožujka u 18 sati, na Trgu sv. Marka najavljen je mirni prosvjed protiv zatvaranja granica za izbjeglice te su pozvani svi građani koji su pokazali solidarnost i humanost da se pridruže. Hrvatska ne smije stajati iza odluka donesenih na summitu EU-Turska zbog svoje vlastite ratne i izbjegličke prošlosti kao i moralne obaveze prema ljudskim životima u opasnosti, poručuju iz inicijative.