Izlaganje se bavi rasijaliziranim prikazima migranata u hrvatskim medijima te se temelji na empirijskim rezultatima istraživanja provedenog u okviru projekta INCLuDE. U fokusu su nacionalni, regionalni i lokalni mediji, a analiza prikazuje kako se migrantski identiteti oblikuju kroz distinkciju između “prijetnji” i “poželjnih” izbjeglica.

U najavi događaja stoji kako će predavanje posebno razmatrati diskurzivne strategije koje migrante smještaju u liminalne pozicije – između straha i integracije. Takvo prikazivanje proizlazi iz političkih ciljeva kontrole migracija, ali i iz potrebe usklađivanja sa zahtjevima europskih programa preseljenja.

Ovakva medijska konstrukcija koristi stereotipe “stranca”, čime se produbljuju ideje kulturne i biološke nepodudarnosti. Takav pristup pridonosi razvoju oblika suvremenog, “nevidljivog” rasizma koji proizlazi iz kulturne, a ne biološke isključenosti, napominju organizatori_ce događaja.

Sudjelovanje na predavanju potrebno je najaviti putem e-maila na adresu: kultura@irmo.hr. Predavanje će biti održano na hrvatskom jeziku.

Ovogodišnje izdanje održava se od 10. do 23. lipnja, uključujući i Svjetski dan izbjeglica 20. lipnja. Ukoliko organizirate neki događaj tim povodom u lipnju, u danima prije ili nakon navedenih datuma – javite se organizatorima te postanite dijelom programa.

Riječ je o manifestaciji koja se počela održavati prije 10 godina u Zagrebu, ali se s vremenom počela širiti u sve više gradova. Kao i prošlih godina, poziv za sudjelovanje otvoren je za sve koji žele doprinijeti obilježavanju Svjetskog dana izbjeglica organizirajući događanja u svojim lokalnim sredinama.

Prijave su otvorene do 6. lipnja, a prijaviti se možete putem obrasca.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Na početku svog izlaganja Biljana Kašić istaknula je kako se Europa nije sposobna suočiti s kolonijalnom prošlošću i posljedicama iste za sadašnjost i budućnost. Učinci kolonijalnih trauma stoga svako malo izviru u različitim oblicima – na primjer, u različitim diskursima, u imperijalnim muzejima ili akademiji. Što se tiče potonje, u akademskoj produkciji i njezinoj ulozi u dekolonizaciji znanja postoji određena vrsta nade, smatra Kašić. Međutim, otpor da se u mainstream akademsku produkciju uključe uvidi različitih marginaliziranih ili potisnutih kultura još je itekako prisutan. Tu epistemičku nesvijest karakterizira pristanak na neznanje i krivo tumačenje, na binarnost zapada i ostatka svijeta, upozorila je Kašić. Također je otvorila pitanje o promjenjivosti onoga što čini drugost Europe. Drugost su nekoć sačinjavali kolonizirani prostori, a poslije pada Berlinskog zida termin drugosti koristi se i za skup postsocijalističkih zemalja. Budući da je tranziciju ili uvođenje kapitalizma moguće promatrati kao kolonijalni proces, Kašić je podcrtala kako su strategije koje su tipične za Globalni jug primjenjivane i na postsocijalističke zemlje.

Đurašković je također istaknuo kako je suočavanje s vlastitom imperijalnom poviješću, koja je ostavila duboke tragove na svijetu, jedan od najvećih izazova brojnih europskih država. Problem vidi u tome što države suočavanju s prošlošću pristupaju pojedinačno. Da bi Europa – to jest, Europska unija – mogla gospodarski napredovati i biti ravnopravan partner na globalnoj razini, ona prema Đuraškoviću mora postati federacija koja poštuje različitosti svojih članica. To podrazumijeva jačanje europskih institucija, osiguravanje dostojnih mirovina i minimalne zdravstvene zaštite za sve građane, te suprotstavljanje populističkim strankama koje dolaze na vlast, a koje za kompleksne probleme nude jednostavne i opasne odgovore. 

Bužinkić je pak podcrtala važnost nade kao forme epistemičkog otpora u suočavanju s crnilom nasilja i nepravde. Migranti s kojima na Balkanu dolazimo u doticaj primjeri su onih koji žive i stvaraju nadu, koji pokreću političke promjene, ali koji su često nevidljivi i nepriznati od strane dominantnih politika, rekla je Bužinkić. Kritizirala je hrvatsku i europsku politiku prema migrantima, koja se temelji na sekuritizaciji, isključivanju i stvaranju zajedničkog neprijatelja. Tome u prilog govore i javni dokumenti poput Novog pakta o migracijama i azilu, za koji Bužinkić napominje kako će Hrvatsku pretvoriti u migrantski hotspot u kojem će se graditi veliki centri za zadržavanje i protjerivanje ljudi u pokretu. 

Jedan od načina na koji vlasti pokušavaju upravljati javnim mnijenjem o izbjeglicama Bužinkić je opisala kao spektakl brojeva. Riječ je o taktici iznošenja nepotpunih i nekontekstualiziranih podataka poput onih da je prošle godine u Hrvatskoj 60 tisuća ljudi zatražilo azil – većina njih su bile osobe u tranzitu, od kojih je dio protjeran, a dio je pak nastavio put u druge zemlje Europe. RH je u 20 godina, koliko postoji sustav azila, zapravo odobrila tek 900 zahtjeva. No isticanjem velikih brojeva bez konteksta nastoji se stvoriti dojam da je Hrvatska preplavljena izbjeglicama koji predstavljaju navodnu prijetnju sigurnosti. Na tom dojmu zatim parazitiraju i dodatno ga raspiruju pripadnici krajne desnice pozivajući, na primjer, na osnivanje “seoskih straža”.

Međutim, s rastom antimigrantske društvene klime raste i (migrantski) otpor. Bužinkić je tako najavila formiranje prvog narodnog tribunala koji će se pokušati fokusirati na teme smrti i nestanaka. Prva sesija tribunala će se dogoditi u veljači iduće godine u Rijeci, a preživjeli svjedoci, poput obitelji Madine Hussiny, kao i aktivisti i aktivistkinje govorit će o posljedicama europskih sekuritizacijskih režima nasilja.

Tekst je nastao u okviru suradnje Platforme Upgrade i Kulturpunkta. Tribina se organizira uz financijsku potporu Zaklade Kultura nova te Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.

Raspored:

16:00 – 18:00 besplatne radionice: Ukrajinski vjenčići, Šišanje s Asaadom, Storytelling, Arapski kruh, Afričke maske, Falafel, Živa glina, Oslikavanje zastave

17:00 prezentacija Centra mirovnih studija i Kazališta potlačenih POKAZ na temu kulturnih prava migranata

18:00 Zbor Domaćigosti

18:30 Commi Balde

19:00 pozdrav okupljenima i dizanje zastave izbjeglica

19:30 koncert One Dread

Pakistanski primjer tek je naznaka onoga što nas u sljedećim desetljećima očekuje – suše, dugotrajni požari čak i u arktičkim područjima, oluje, uragani, toplinski valovi i ostale ekstremne nepogode – kako s prirodne strane tako i s one društvene. I u najoptimističnijim scenariju, u kojem bi se ovog trenutka zaustavile rekordne emisije ugljičnog dioksida i implementirala preporučena policy rješenja za sprječavanje utjecaja zatopljenja, učestalost ekstremnih vremenskih prilika pokazuje kako su posljedice klimatskih promjena već itekako prisutne. Međutim, posljedice nisu iscrpljene u jednokratnim ekstremnim događajima, koliko god katastrofalni bili, niti u neizmjerivom utjecaju na ekosustav planeta, već se također očituju u produbljivanju nejednakosti i strukturnih društvenih problema, kao i neokolonijalizma i postojećih političkih borbi.

Dakle, klimatske ili okolišne promjene ne utječu samo na prirodne ekosustave, već i na ljudska društva, politička uređenja i institucije. Posljedice klimatskih promjena najviše će pogoditi najsiromašnije dijelove svijeta – one koji nisu odgovorni za sadašnje stanje čija su društva nerijetko već razara imperijalizam. Zbog neravnomjerno raspoređenog rizika, preseljenje na manje ugrožena područja, bilo unutar vlastite zemlje ili preko granica, jedan je od važnijih načina prilagodbe klimatskim promjenama. Drugim riječima, klimatske migracije ili izbjeglištvo iz siromašnijih u bogatije i manje pogođene krajeve možemo promatrati i kao oblik prilagodbe, ali i kao jedan od nužnih oblika klimatskih reparacija. 

Međunarodna organizacija za migracije Ujedinjenih naroda navodi procjene od jedne milijarde potencijalnih klimatskih izbjeglica u sljedećih 30 godina – brojka koja varira od znatno manjih do znatno većih, ovisno o procjenama, zbog nemogućnosti točnog predviđanja načina prilagodbe i utjecaja klimatskih promjena. I prema najnovijem izvješću Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), UN-ovog tijela za istraživanje posljedica globalnog zatopljenja, klimatske migracije već su stvarnost u mnogim dijelovima svijeta. Na primjer, stanovništvo niskih dijelova određenih pacifičkih otoka seli na više terene ili u druge zemlje zbog porasta razine mora. Drugi su napustili svoje domove u supsaharskoj Africi i južnoj Aziji zbog suša, poplava i toplinskih valova. Međutim, klimatske migracije nisu jednostavan ili jednoznačan fenomen, već su isprepletene s drugim, već postojećim društvenim i političkim faktorima i motivacijama za iseljavanjem – poput rasta stope siromaštva, stabilnosti institucija, rasta nejednakosti, želje za boljom egzistencijom ili pristupom obrazovanju i brojnih drugih. 

Kako je već spomenuto, teško je predvidjeti i izmjeriti koliko će se ljudi preseliti i kamo će ići u budućnosti, budući da to ovisi o tome koliko će se povećati emisija stakleničkih plinova, koliko će se dobro ljudi prilagoditi klimatskim promjenama i koje će odluke donijeti. S druge strane, nije neopravdano zaključiti da posljedice klimatskih promjena povećavaju ranjivost i nejednakost za neke skupine ljudi, posebno one koji su već marginalizirani ili diskriminirani. Primjerice, migracije su već desetljećima jedan od središnjih elemenata političkih rasprava u takozvanim razvijenim zemljama globalnog sjevera. Političko djelovanje suvremene desnice uvelike počiva na potpirivanju ksenofobije i parazitiranju na pitanju osiguranja suverenosti i granica. O ozbiljnosti takvih narativa svjedoči i samo Sredozemno more, trenutno pretvoreno u veliko groblje očajnih ljudi. Unatoč tome što izvješće IPCC- a predviđa kako će se većina klimatskih migracija odvijati unutar država i što većinu tereta ionako već podnose siromašnija društva, ksenofobne i fašističke politike već su počele prilagođavati kontekstu klimatskih promjena – što je posebno očigledno u ekofašističkim fantazijama o Tvrđavi Europi.

Stoga, kako bi javnost upoznali s konceptom izbjeglištva uzrokovanog klimatskim promjenama Platforma Upgrade i Zelena akcija, u sklopu projekta Gradimo drugačiji kvart kojim su pilotirali i svoju viziju Interkulturnog društvenog centra, organizirali su javni razgovor na temu klimatskih migracija i izbjeglica u zagrebačkom Centru mladih Ribnjak. Na tribini koju je moderirao Sven Janovski iz Platforme Upgrade sudjelovali su Drago Župarić-Iljić, profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i stručnjak za migracije, Marija Mileta, potpredsjednica Zelene akcije i klimatska aktivistkinja te Lucija Mulalić, voditeljica projekata u Centru za mirovne studije.

Župarić-Iljić podsjetio je kako su klimatski uvjeti i mobilnost ljudi kroz prošlost bili usko povezani. Iako pojam klimatskih izbjeglica nastaje već četrdesetih godina prošlog stoljeća, još uvijek nije prepoznat u međunarodnom pravu. Tako trenutno važeći kriteriji za status izbjeglice, prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, podrazumijevaju da je izbjeglica isključivo osoba koje “uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje; ili osoba bez državljanstva koja se zbog gore navedenih okolnosti nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti”. Ukratko, za priznavanje statusa izbjeglice potrebno je dokazati izravno proganjanje po nekoj od tih osnova.

Marija Mileta je pak istaknula kako su okolišni utjecaji tek 2018. godine, u Globalnom kompaktu o migracijama (takozvani Marakeški sporazum), prepoznati kao uzročnici migracija. Prema Mileti, ne nazire se da će klimatski izbjeglice uskoro imati pravno utvrđen status, UN nije sklon uvrštavanju okolišnih faktora u definiciju izbjeglica upravo zbog izostanka proganjanja na temelju sada važećih kriterija. Klimatski izbjeglice stoga u pravnom smislu ne postoje. Lucija Mulalić je doduše naglasila i potencijalne opasnosti koje bi uvođenje okolišnih utjecaja kao kriterija izbjeglištva moglo prouzrokovati. Naime, i kako je ranije spomenuto, prava izbjeglica već su trenutnoj društveno-političkoj situaciji pod opsadom, pa bi uvođenje teško dokazivog kriterija okolišnog utjecaja moglo dovesti do daljnje derogacije prava izbjeglica. No iako trenutni izbjeglice u Hrvatskoj ne navode klimatske promjene kao uzrok napuštanja vlastite zemlje, kako je istaknula Mileta, to ne znači odsustvo njihova utjecaja – primjerice, na tribini je spomenuto kako se u nekim analizama rat u Siriji promatra kao primjer prvog većeg sukoba uzrokovanog okolišnim utjecajima. 

Za kraj, jedan primjer o drugačijem pristupu migracijama u prošlosti. U knjizi The Dawn of Everything, David Graeber i David Weangrow dovode u pitanje konvencionalni narativ ljudske povijesti, pogotovo kada su u pitanju migracije. Jedno od središnjih rezultata njihova istraživanja pokazalo je historijsku važnost onoga što nazivaju slobodom odlaska (engl. freedom to move away). Prema autorima, ljudi su kroz značajan dio povijesti imali mogućnost kretanja, neposlušnosti i stvaranja novih društvenih uređenja, koja je izgubljena kada su carstva i države ograničile mobilnost i autonomiju ljudi. Klimatske promjene tako podsjećaju i na to da je došlo vrijeme da vratimo izgubljene slobode.

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade i projektom Gradimo drugačiji kvart koji vodi organizacija Operacija grad.

Prema procjeni UNHCR-a 2020. godine u svijetu je bilo gotovo 90 milijuna prisilno izmještenih ljudi, dok se broj osoba koje žive izvan zemlje u kojoj su rođeni popeo na 281 milijun. U zadnjim godinama udio osoba s migrantskim iskustvom sve brže raste. No iako je riječ o značajnom dijelu svjetske populacije, nerijetko se o migrantima govori kao o monolitnoj homogenoj grupi bez sagledavanja specifičnih iskustava brojnih ranjivih podskupina. Zbog toga razloga mnoge od njih ostaju nevidljive, a njihove potrebe neprepoznate i neispunjene. Na primjer, unatoč tome što je u međunarodnom normativnom okviru generalno prepoznata važnost rješavanja potreba osoba s invaliditetom u područjima ljudskih prava i razvoja – konkretno, u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom iz 2006. godine – iskustva osoba s invaliditetom u kontekstu migracija povijesno su ignorirana – kako u slučajevima migranta radnika s invaliditetom, tako i u slučajevima izbjeglica s invaliditetom.

Nešto više od 15 posto svjetske populacije spada u kategoriju osoba s invaliditetom, dok je u slučaju izbjeglica i interno raseljenih ljudi ta brojka bliža jednoj petini. Riječ je doduše o okvirnim procjenama jer se konkretni podaci o migrantima s invaliditetom ne evidentiraju. Takav pristup dovodi do gotovo potpune nevidljivosti jedne poprilično velike skupine ljudi i izostanka bilo kakve sustavne podrške. Tako je krajem lipnja na predstavljanju svoje knjige The Refugee Status of Persons with Disabilities, Stephanie Anne Motz, švicarska znanstvenica koja se bavi proučavanjem migracija i međunarodnog prava, podcrtala kako “u kontekstu međunarodne zaštite, većina država još uvijek promatra osobe s invaliditetom kao predmete milosrđa, opterećenje za državu – posebno za financijske resurse države – i efektivno provode ono što je u invalidskim pravima naziva medicinskim modelom – to jest, smatraju da je invaliditet samo medicinski problem koji je potrebno liječiti i ispraviti”. 

Unatoč formalnoj pravnoj zaštiti, osobe s invaliditetom u mnogim su zemljama diljem svijeta redovito podvrgnute torturi, okrutnom postupanju i teškoj diskriminaciji na temelju svojeg stanja. Motz ističe da s vremena na vrijeme mogu doživjeti čak i izravne državne progone, no teška zlostavljanja ipak najčešće doživljavaju od strane svojih obitelji, zajednica ili vjerskih organizacija dok sama država ne čini ništa da spriječi takva postupanja. The Refugee Status of Persons with Disabilities stoga istražuje okolnosti u kojima se osobe s invaliditetom koje su progonjene zbog svog stanja kvalificiraju kao izbjeglice, zbog čega bi trebale biti zaštićene Konvencijom o izbjeglicama iz 1951. i Protokolom o status izbjeglica iz 1967. godine. 

Nema sumnje da se neki od oblika maltretiranja koje osobe s invaliditetom trpe kvalificiraju kao progon – to jest, da predstavljaju validan temelj za pružanje međunarodne zaštite. Stephanie Motz kao očigledan primjer ističe osobe s albinizmom, koje ponekad trpe ritualne napade jer određena društva vjeruju da njihovi dijelovi tijela imaju magičnu moć. Međutim, diskriminacija osoba s invaliditetom često poprima i suptilnije oblike. Primjerice, radi stigme vezane uz osobe koje imaju poteškoće s mentalnim zdravljem, određene države diskriminatorno uskraćuju sredstva ustanovama koje pružaju odgovarajuću brigu za mentalno zdravlje. Nadalje, životni uvjeti i stanje u institucijama koje bi trebale skrbiti za neuroatipične osobe u nekim su zemljama izuzetno loši. Pacijente se u takvim institucijama nerijetko drži u teškim, nehumanim i ponižavajućim uvjetima, a ponekad postaju i predmet nasilja i iživljavanja. Institucionalizirane osobe u takvim institucijama mogu umrijeti od zlostavljanja i zanemarivanja, sve pod krinkom liječenja. Motz napominje kako je “kategoriziranje ovih ljudi kao izbjeglica još uvijek rijetka pojava iako se za njih može reći kako su izloženi progonu, da doživljavaju potpuni nedostatak državne zaštite, a sve je to izravno povezano s njihovim stanjem”.

Motz svoju analizu temelji na pretpostavkama ranije spomenute UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Značaj same konvencije sastoji se u tome što je bazirana na društvenom modelu invaliditeta, umjesto na nedostatnom medicinskom pristupu koji je dugo vremena predstavljao dominantan narativ. Naime, umjesto koncentriranja na zdravlje osobe i načine liječenja ili redukcije nekog fizičkog problema, društveni model naglašava potrebu za uklanjanjem društvenih prepreka koje sprječavaju osobe s invaliditetom da ostvaruju vlastita prava i potpuno sudjeluju u zajednicama. Posljedice zastarjelih pristupa kao što je spomenuti medicinski model su višestruko štetne – primjerice, dovode do uvriježene percepcije da osobe s invaliditetom ne mogu voditi kvalitetan život, da jedino mogu predstavljati teret, da ovise o isplatama socijalne pomoći ili milosrđu itd. Sve to osoba s invaliditetom oduzima mogućnosti slobodnog djelovanja i zatvara ih u začarani krug ovisnosti. Društveni model stoga umjesto na pojedinca naglasak stavlja na nužnost prilagodbe zajednica, kako bi postale što pristupačnije i inkluzivnije

Dakle, prema Stephanie Motz, pravo na društvenu uključenost i autonomiju jedno je od ključnih načela socijalnog modela kodificiranog u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Umjesto izolacije i institucionalizacije osoba s invaliditetom, u Konvenciji se opetovano naglašava dužnost društava da uključuju osobe s invaliditetom, kao i nužnost stvaranja prostora u kojima mogu donositi vlastite odluke i uživati autonomiju uz potporu koja se pruža po potrebi. Podrška ili briga mogu biti potrebni za socijalno uključivanje, no institucionaliziranje osoba s invaliditetom prečesto je bila standardna opcija, pogotovo kada se protivi željama te osobe. Međutim, unatoč tome što je Konvencija ratificirana u više od 180 zemalja, kršenje se preuzetih obveza ne percipira kao uzrok progona ili razlog za odobravanje međunarodne zaštite.

“Zatvaranje osobe na temelju njezine vjere ili seksualnog identiteta bez njezina pristanka, kao i provođenje prisilne institucionalizacije te osobe kako bi je se izliječilo od njezinih pogrešnih vjerskih pogleda ili njezina ‘nemoralnog ponašanja’ u većini će država azila predstavljati progon. Nasuprot tome, prisilna institucionalizacija osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim teškoćama i njihovo prisilno liječenje samo na temelju njihovog invaliditeta i dalje se redovito prakticira u mnogim zemljama diljem svijeta i često se ne smatra progonom”, zaključila je Motz u svojoj studiji.

Kako je spomenuto, osobe s invaliditetom suočene su s različitim vrstama diskriminacije i nedostatkom službene zaštite, stoga ih se ne može jednostavno uvrstiti u kategoriju ranjive populacije. Različite skupine koje se ponekad grupiraju zajedno pod krovnim pojmom ranjive trpe raznolike oblike diskriminacije. Situacije žena, mladih migranata i odraslih muškaraca nisu iste, kao ni njihova iskustva. Motz je zato podcrtala da isto vrijedi i za izbjeglice s invaliditetom koje izabiru integraciju i slobodu nasuprot sažaljenja i povučenosti. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom stoga “obećava povećati svijest o diskriminaciji svih osoba s invaliditetom, uključujući radnike migrante s invaliditetom, izbjeglice s invaliditetom i hendikepirane žene i djecu koji traže sigurnost u nediskriminirajućem okruženju”. Međutim, praksa migracijskih politika je nažalost drugačija jer se protokoli o međunarodnoj zaštiti ne referiraju na Konvenciju zbog čega specifična iskustva izbjeglica s invaliditetom ostaju formalno neprepoznata. Europski forum osoba s invaliditetom je stoga prošle godine predložio niz konkretnih prijedloga koji se dotiču prepoznavanja specifičnih problema izbjeglica s invaliditetom – prijedlozi sežu od bazičnog prikupljanja podataka, identificiranja oblika invaliditeta kod svakog pojedinca, pa do osiguranja pristupa obrazovanju, zdravstvu i dostojanstvenim životnim uvjetima. Ukratko, potrebno je osigurati uvjete za uključivanje u društvo bez prepreka.

Unatoč tome, donositelji odluka osobe s invaliditetom još uvijek promatraju kao teret za državu u kojoj je zatražena međunarodna zaštita – drugim riječima, tek kao objekte milosrđa i opterećenje za sustav socijalne skrbi. Motz napominje kako široko rasprostranjena, ali istovremeno prešutna, kritika definicije izbjeglice koja uključuje osobe s invaliditetom tvrdi kako bogate nacije u kojima se traži utočište ne mogu služiti kao bolnice za ljude iz ostatka svijeta. Takva cinična perspektiva ponovno odražava medicinsku paradigmu invaliditeta i zanemaruje važnu ulogu koju društvene prepreke igraju u svakodnevnom životu osoba s invaliditetom. Stephanie Motz piše kako je dobro poznato da režim izbjegličkog prava počiva na surogat zaštiti jer “nudi zaštitu onima koje su njihove vlastite države iznevjerile, izlažući ih ozbiljnoj i diskriminirajućoj šteti zbog toga tko su ili u što vjeruju. Isto mora vrijediti i za osobe s invaliditetom kada bježe od ozbiljnih opasnosti i ugroza s kojima se suočavaju zbog svoje invalidnosti, a koje njihova država dočekuje s čistom ravnodušnošću u najboljem slučaju, a sudioništvom u najgorem. One zaslužuju zaštitu koju nudi Konvencija o izbjeglicama”.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Oba su kratkometražna filma prilog neprekidno rastućoj video dokumentaciji intencionalno i sustavno kamufliranog režima nasilja na granici. Kao što nas je podsjetila institucionalna reakcija na nedavno objavljenu snimku premlaćivanja i nezakonitog protjerivanja izbjeglica od strane pripadnika hrvatske policije, službeni narativ kaže kako su zlostavljanje, mučenje, ponižavanje, pušbekovi, razdvajanje obitelji itd., isključivo stvar nekoliko izoliranih incidenata, a ne službene i dosljedno provedene politike odvraćanja. Međutim, kad se tom narativu suprotstavi golema količina video materijala, fotografija i detaljno dokumentiranih svjedočanstava, službena priča postaje jednostavno neodrživa. Štoviše, postaje očito kako RH politiku upravljanja migracija vodi po nalogu i uz financijsku pomoć zemalja Europske Unije.

Upravo je prešutno odobravanje i ignoriranje nasilja od strane europskih instutucija potaknulo Troxler da u vrijeme pandemije dođe u sjeverozapadnu Bosnu kako bi se bavila humanitarnim, ali i političkim radom. Troxler je tako na granici provela sedam mjeseci, upoznala je brojne ljude, slušala njihove priče, većinom bez prisustva kamere, te je iz prve ruke vidjela posljedice nasilja kao i nehumane životne uvjete u šatorima, nedovršenim kućama i ruševinama. Zbog dugog vremena provedenog s izbjeglicama istaknula je kako svoj film ne doživljava tek kao reportažu, već u prvom redu kao svojevrsno pružanje platforme raznim utišanim glasovima – pritom je zaista riječ o glasovima jer se lica osoba koje dijele svoja iskustva u filmu radi zaštite njihovog identiteta uvijek nalaze izvan kadra. Namjera njemačke redateljice bila je priložiti dokaz da se represija na vanjskoj granici Tvrđave Europe uistinu događa te upoznati širu javnost sa svakodnevicom u okruženju u kojem je nasilje normalizirano.

O ukotvljenosti nezakonitog režima represije na granici možda najviše govori ustaljeni žargon kojim migranti opisuju svoju surovu rutinu. Opetovane pokušaje prelaska i protjerivanja ironično nazivaju igrom, dok nenaseljenu divljinu zelene granice nazivaju džunglom. No iza naizgled nevinih imena kriju se očajni pokušaji preživljavanja – primjerice, ući u džunglu znači danima biti bez hrane, vode i skloništa radi mogućnosti boljeg života. Troxler svjedočanstvo o iskustvu džungle i neuspješnog pokušaja prelaska granice dobiva od mladog dječaka osnovnoškolskog uzrasta: “Otprilike prije pet mjeseci krenuli smo u džunglu. Otišao sam tamo s majkom i bratom. Proveli smo osam dana u džungli. Tri dana sam proveo u jednoj sobi, tako jako je padalo. Nisam imao vode za piće. Postavio sam neku plastiku na pod i kad je pala kiša, popio sam kišnicu. Nakon toga je policija rekla da se moramo vratiti u Bosnu, čekali smo 25 minuta i oni su se vratili. Ošamarili su moju majku. Tukli su nas pendrecima i palicama.”

Dok institucije od takvih kršenja ljudskih prava odvraćaju svoj pogled, mještani naselja u blizini granice tu privilegiju nemaju te svakodnevno prepoznaju ono što se zaista događa: “Mi smo udaljeni otprilike kilometar i tristo metara od najbližeg dijela granice. Vidimo na granici sve šta se dešava, čak sa dvogledom vidimo i ono što ne bi trebalo da vidimo, ali vidimo. Vidimo gdje ih tuku, maltretiraju. Tražio sam mir i relativno imam mir. I to je to. […] Vidimo maltretiranje, postrojavanje i vraćanje, vidimo ozlijeđene koji traže pomoć, traže doktora, traže policiju, ali nitko ne dolazi. Sa naše strane nitko. Ja sam zvao policiju u više navrata. Ljudi dođu, padnu, ne mogu ići više, noge izudarane, rane na nogama, ja bi’ ih vozio, ali ne smijem.”

Upravo je kriminalizacija solidarnosti izuzetno važan element održavanja okrutnog režima. Neovlaštenim je pojedincima zabranjena bilo kakva intervencija ili pomaganje pod prijetnjom novčanih kazni pa čak i eventualnih optužbi za krijumčarenje ljudi. Izbjeglicama to znatno otežava život, na primjer, time im je efektivno onemogućen pristup i javnom i privatnom prijevozu pa je iscrpljujuće i opasno pješačenje jedini preostali način kretanja. Osim što veoma ograničava neposredno pružanje pomoći i time dodatno otežava humanitarnu krizu, kriminalizacija solidarnosti dovodi i do porasta neprijateljstva od strane domicilnog stanovništva koje sada u migrantima počinje percipirati potencijalnu opasnost od kažnjavanja. Kriminalizacija dodatno pridonosi i nevidljivosti represivnog režima jer značajno reducira broj osoba koje dolaze u kontakt s izbjeglicama.

Nevidljivost represije i njome proizvedena nezainteresiranost javnosti osiguravaju da sadističke prakse poput razdvajanja obitelji ostaju tek nešto što se događa u dalekoj trumpovskoj Americi, a ne u “naprednoj” Europi. No, to dakako nije slučaj. U blizini naše granice donosi priču Ahmada i njegove supruge – on je u Bosni, a ona u Zagrebu. Dvije obitelji, Ahmadova i obitelj njegovog brata, pokušale su prijeći granicu, ali su pritom naišli na hrvatsku policiju. Polovica ih je uspjela pobjeći, dok su ostali uhvaćeni i nezakonito, bez sagledavanja individualnog slučaja, protjerani natrag u BiH. U trenutku snimanja Ahmad je bio dva mjeseca razdvojen od svoje obitelji. Trenutno sa svojom mladom kćeri na leđima svakodnevno “igra igru” da bi se ponovno susreo sa suprugom i ostatkom djece.

Međutim, Ahmedov slučaj ni u kojem pogledu nije iznimka. Milena Zajović je istaknula kako nakon prvotnog izbjegličkog vala iz 2015. godine, protjerivanja ili pušbekovi postaju središnji element prešutne politike odvraćanja migracija. Nakon izmjene vlasti i zatvaranja koridora promjena u pristupu odrazila se i u samom jeziku novinarskog izvještavanja, preko noći izbjeglice su postale migranti, a policijsko nasilje norma. Budući da je zatvaranje koridora iregulariziralo načine prelaska granice, javila se potreba za udruživanjem organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć izbjeglicama. Are You Syrious?, koji i sam nastaje tijekom velikog izbjegličkog vala kao neformalna inicijativa građana, Centar za mirovne studije i No Name Kitchen 2016. godine osnivaju Border Violence Monitoring Network. Trenutno u međunarodnoj mreži sudjeluje 16 organizacija, a važan rezultat te suradnje je dvotomna The Black Book of Pushbacks koja sadrži tisuće precizno opisanih svjedočanstava protjerivanja s pridruženim geolokacijama.

Zastrašujuću svirepost i rasprostranjenost represivnog režima za Troxler je sažela liječnica-volonterka navodeći primjere zlostavljanja kojima je svjedočila u svega dva mjeseca: “Apsolutno moram izbjegavati svaki kontakt s policijom jer je protuzakonito da pružam medicinsku skrb. Nakon što im priđe policija, često ih skinu do gola, a onda su prisiljeni hodati natrag bosi. Hrvatska policija često je tukla samce. Preko lijevog prsnog koša, desnog ramena, po glavi. Vidjela sam nekoliko prijeloma lica. Gotovo nitko više nema zube, jako su dobri u lomljenju zuba. Žene često udaraju u područje trbuha, vidjela sam unutarnja krvarenja. Koriste suzavac. Najmlađa osoba koju sam vidjela napadnutu suzavcem bila je četveromjesečna beba. Postoji seksualno nasilje. Jednu su ženu iz obitelji odvela dva policajca, skinula ih i pretražila. Postoji apsolutna tortura.”

Milena Zajović je naglasila da spomenuti slučajevi nipošto nisu rijetkost, baš suprotno, 89 posto protjeranih izbjeglica bilo je žrtva policijskog nasilja, a od njih je 36 posto bilo maloljetno. Uloga tog nasilja je jasna, ono govori da je humanitarna i liberalna Europa zatvorena, da u nju ne treba dolaziti. Jerko Bakotin je zato podsjetio na licemjerno slijepilo političkih elita na organizirano nasilje na granici, posebno onih domaćih. Nasuprot nebrojenim dokumentiranim slučajevima zlostavljanja i smrti njihova opravdanja su izvan bilo kakvog dodira sa stvarnošću. Kada im se pokazuju masnice, odgovaraju kako je tek riječ o posljedicama teškog terena, ili sukobima između raznih skupinama izbjeglica, ili NGO uroti da se spriječi ulazak RH u Schengensku zonu. Čak i kada dobiju nepobitne dokaze, problem nastoje reducirati na ponašanje nekolicine policajaca koji djeluju na svoju ruku, na izolirane incidente koje sustav nipošto ne tolerira.

“Hrvatska je mjesto sistematičnog mučenja desetaka tisuća ljudi”, zaključila je Zajović. Prikazani dokumentarni filmovi tek su jedan u nizu podsjetnika da su – prema shvaćanju političkih elita – ljudska prava tek privilegija malobrojnih. Životi nebrojenih ljudi, izmještenih nemalom krivicom zapadnjačkog imperijalizma, postali su tek ulozi u reprodukciji ksenofobnih društvenih narativa. Brutalno nasilje granice neugodna je i prešutna istina o onome što liberalna Europa zapravo jest.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Slučaj Yazdana Fayyaza tek je najrecentniji primjer nedosljednosti sustava integracije koji s jedne strane azilantima garantira određena prava, a s druge sustavno otežava ili čak onemogućuje ostvarenje prava u praksi. Štoviše, kada se u obzir uzme kontekst nasilnog režima kontrole migracija, nedorečenosti integracije postaje neuvjerljivo jednostavno pripisivati zakonskim propustima ili tromosti birokracije – umjesto institucionalnom produžetku protjerivanja. Represija i odvraćanje stoga nisu nešto što ostaje na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. Jedan od faktora koji pridonosi takvom stanju zasigurno je i brisanje iskustva izbjeglica iz javnog, ali i akademskog diskursa. Na tom je tragu problemu izbjeglištva pristupila aktivistkinja i istraživačica Emina Bužinkić u svojem nedavno održanom online predavanju.

Predavanje pod naslovom (Ne)sigurni identiteti: politike rase i etniciteta u vrijeme socijalnog distanciranja održano je u sklopu istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) kojeg provodi Institut za etnologiju i folkloristiku. Projekt okuplja regionalne znanstvenike koji terenskim etnografskim metodama “nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. U otklonu od razumijevanja režima migracija kao označitelja apstraktne i monolitne moći države,  ERIM režimu iregulariziranih migracija pristupa kao dinamičnom polju heterogenih, pa i suprotstavljenih praksi i interakcija različitih aktera koje se pritom na specifične načine artikuliraju na periferijama EU”.

Fokus znanstvenog rada Emine Bužinkić upravo su načini preslikavanja represivnih migracijskih režima u svakodnevni život izbjeglica, a posebno u sustav obrazovanja. Stoga u svojoj studiji izbjegava bavljenje policy analizom, umjesto čega se služi metodom narativne etnologije, metodom u kojoj se priče o izbjegličkom iskustvu pojavljuju kao čvorišta za analizu politika etniciteta, klase, rase, religije itd. Kroz predavanje je predstavila i vlastito iskustvo znanstvenog rada s izbjeglicama te je pritom veliku pozornost posvetila preispitivanju i problematiziranju pozicije i značenja samog procesa istraživanja. O nužnosti takve prilagodbe istraživačkih metoda svjedoči institucionalno zanemarivanje potreba izbjeglica zbog nepoznavanja njihovih potreba – kako smo primjerice mogli vidjeti na Yazdanovom primjeru.

Za epistemičku nereprezentiranost migranata je između ostalog odgovoran i suviše suhoparan akademski pristup. Ako se izbjeglice tretira isključivo kao predmet istraživanja onda je rezultat tek interpretacija problema od strane nekog tko se s njima ne suočava svakodnevno. Budući da ta interpretacija može biti više ili manje točna, ona nerijetko dovodi to situacije gdje stvarni problemi i potrebe ostaju nevidljivi. Umjesto toga Bužinkić istraživački proces razumije kao aktivističko djelovanje čiji cilj nije proizvodnja znanja radi znanja, već jednim dijelom i ispravljanje društvenih nepravdi. Uloga istraživanja shvaćena je kao kolektivna, a ne individualna, proizvodnja znanja koja uključivanjem pripadnika ranjivih skupina nastoji utjeloviti društvenu pravdu (engl. writing as righting).

Važan način borbe protiv epistemičkog brisanja migrantskih iskustava Bužinkić pronalazi u metodologiji kolektivnog pisanja: “Naš proces izgradnje odnosa utkan u rad na izgradnji povjerenja, uzajamne brige, intimnosti i razgovora dalje se utiskuje u proces pisanja sjećanja – kao kolektiv gledamo u zapletenost sjećanja, priča, borbi, nadi i načina na koje mogu zajedno pisati, analizirati, strategizirati i dijeliti.” U procesu kolektivnog pisanja sjećanja izbjeglice od predmeta analize postaju suradnici, a apstraktni pojmovi i koncepti dobivaju određenu vrstu praktične validacije. Odmicanje od individualističkih pristupa omogućuje dekonstrukciju dominantnih režima proizvodnje znanja i otvaranje prostora kolektivnim narativima.

U svojem istraživanju kroz dugotrajne razgovore s grupama mladih sirijskih izbjeglica iz Siska i Zagreba Bužinkić je proučavala i – kako posebno naglašava – učila  “o politici i praksama reprezentacije, jezika, prijevoda, osjećaja pripadnosti, otpora i nade”. Tijekom niza razgovora koji su trajali od ožujka 2020. do kolovoza 2021. godine pokušala je saznati kakva sve “iskustva i značenja, za mlade izbjeglice u Hrvatskoj, proizlaze iz politike socijalnog distanciranja na sjecištu pandemije Covida-19, sekuritizacijskih migracijskih politika koje normaliziraju rasno profiliranje i kriminalizaciju izbjeglica i migranata te perpetuiranog izmještanja zbog zemljotresa”, te kako “sekuritizacijski migracijski režimi utječu na  obrazovne politike, odnosno na koji način se poimanje granica i njihova kontrola seli i prevodi u sustav obrazovanja kroz kurikulum, poučavanje, školsku atmosferu i specifično ponašanje nastavnika, ravnatelja i drugog školskog osoblja prema učenicima koji su izbjeglice i migranti”.

Režimi nasilja na granicama nisu nova pojava, uz utjecaj pandemije, kao i eskaliranje geopolitičkih i humanitarnih kriza, proizveli su dodatni pritisak na sustav koji počiva na skretanju pogleda od očitog kršenja ljudskih prava. Bužinkić je apostrofirala važnost proučavanja načina na koje funkcionira ideja kontrole granice, “specifično metoda i metodologije policijskog nasilja, nadzora, razvoja legaliziranih praksi ograničavanja kretanja, postupci uklanjanja određenih tijela s određenih teritorija. Načine na koji se migracije kriminaliziraju kroz različite vrste diskursa koji operiraju kroz sekuritizacijske migracijske režime, a koji zatim utječu na sužavanje prava izbjeglica, na suspenzije različitih programa koji su trebali služiti zaštiti i možda proširiti ideje međunarodne zaštite”.

Aktualna pandemija je dodatno postrožila sekuritizacijske režime. Zbog lockdowna je broj tražitelja azila u 2020. godini drastično pao, a izbjeglice su uglavnom ostavljene da brinu same o sebi. Bužinkić je posebno istaknula poteškoće koje su se pojavile u sustavu obrazovanja tijekom izvođenja nastave na daljinu. Primjerice, iako mladi tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo na obrazovanje, trebaju ga zatražiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil. U stvarnosti tek nekolicina djece iz prihvatilišta to pravo i koristi – u prvom redu zbog nedovoljne informiranosti o dostupnosti obrazovanja -– a tijekom nastave na daljinu sudjelovanje je praktički onemogućeno i toj nekolicini. Glavni problem bio je nepoznavanje jezika. Brojna su djeca bila isključena od nastave na daljinu jer nisu znala hrvatski, a adekvatan način poučavanja nije bio uspostavljen, neki čak nisu bili obaviješteni o održavanju nastave na daljinu. I samo inzistiranje na hrvatskom je problematično jer ne uvažava obrazovanje kroz koje su mladi migranti prošli. Primjerice, mnogi od njih govore više jezika koje su učili tijekom godina u izbjegličkim kampovima – negdje su imali nastavu na engleskom, a negdje možda na arapskom. Stoga većina jedini način nastavka obrazovanja pronalazi izvan hrvatske, što je zapravo još jedan uspjeh politike protjerivanja.

Dominantni režimi i narativi kontrole migracija mogu utjecati i na ponašanje nastavnika. Bužinkić je napomenula da nastavnici zbog vlastite pozicije u društvu nerijetko ne razumiju ili ne mogu prihvatiti da se u interakciji s djecom izbjeglica nalaze na poziciji moći. To može dovesti do toga da izuzetno široko shvate svoj prostor slobode pa se ponekad osjećaju opravdano postavljati pitanja o osobnom životu ili neugodno zadirati u intimnost djece. Bužinkić je istaknula slučajeve u kojima su djevojčice bile poticane da skidaju hidžab jer se sada nalaze u “slobodnoj zemlji”.

Navedeni problemi ukazuju da dominantne metodologije istraživanja društvenih znanosti nisu dostatne za razračunavanje s epistemičkom nevidljivošću izbjeglištva. Štoviše, one ponekad mogu imati ulogu u perpetuiranju sekuritizacijskih režima. Zbog toga je izuzetno važno, kako je to Emina Bužankić više puta napomenula, pokušati utjeloviti društvenu pravdu u samom procesu istraživanja da bi mogli proizvesti korisna znanja koja će pomoći u borbi protiv institucionalnog zanemarivanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U priopćenju objavljenom 13. svibnja, na drugu godišnjicu ubojstva 60 palestinskih civila koji su prosvjedovali na Velikom maršu za povratak, Naomi Klein, China Miéville, Celine Condorelli, Julie Christie, Roger Waters, Ken Loach i brojni drugi potpisnici upozoravaju na činjenicu da se u ovom trenutku dva milijuna stanovnika Gaze, uglavnom izbjeglica, suočava s opasnošću zaraze u “najvećem svjetskom zatvoru na otvorenom”.

Palestinci u Gazi dobro poznaju život pod blokadom – restrikcije kretanja, odvojenost od obitelji, zabrane odlaska na posao, ograničen ili nikakav pristup zdravstvenim uslugama. Još 2015., u vremenu kada globalna pandemija nikom nije bila ni u primisli, u izvještaju Ujedinjenih naroda procijenjeno je da će Pojas Gaze do 2020. godine postati mjesto na kojemu neće biti moguće živjeti.

U tom trenutku zbrajala se šteta triju izraelskih vojnih operacija praćenih dugogodišnjom ekonomskom blokadom, koje su sinergijskim djelovanjem narušile ionako fragilnu infrastrukturu i onemogućile značajniju obnovu i gospodarski oporavak. Broj ranjenih u sukobima s izraelskim sigurnosnim snagama godinama kontinuirano raste, što je zdravstveni sustav i prije aktualne krize dovelo na izmak snaga.

“Stoga su izvješća o prvim slučajevima koronavirusa u gusto naseljenoj Gazi duboko uznemirujuća”, navodi se u otvorenom pismu te podcrtava stav znanstvenika kako su epidemije poput ove “nesrazmjerno nasilne prema populaciji opterećenoj siromaštvom, vojnom okupacijom, diskriminacijom i institucionaliziranim ugnjetavanjem”.

Prema podacima Ureda Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), u Gazi je trenutno 20 potvrđenih slučajeva zaraze Covidom-19, no tako nizak službeni broj zaraženih izgledno je tek posljedica izostanka testiranja – glasnogovornik Ministarstva zdravlja Gaze u travnju je za Reuters izjavio kako su vlasti prestale s testiranjem nakon što su testovi za koronavirus “potpuno nestali”.

Izraelska blokada onemogućuje normalan protok medicinske opreme, osoblja i osnovne humanitarne pomoći, ističe i Amnesty International u svom zahtjevu da se Izraelu nametne vojni embargo sve dok krši obveze koje nalaže međunarodno pravo, kojem potpisani umjetnici i umjetnice otvorenog pisma izražavaju podršku. “Ovo je test za savjest čovječanstva”, tvrde i traže hitno djelovanje međunarodne zajednice kako bi se zaustavila patnja i spriječile potencijalno katastrofalne posljedice zdravstvene i humanitarne krize.

Andrić je otvorila izlaganje objasnivši kako je na relativizaciju problema klimatskih promjena uvelike utjecala fosilna industrija, no posljedice klimatskih promjena danas su sve vidljivije pa ih je i puno teže “gurati pod tepih”. Još 1980-tih godina naftne kompanije kao što su Exxon i Shell provele su samostalnu procjenu ispuštanja ugljičnog dioksida zbog fosilnih goriva i predvidjele njihove globalne posljedice. Već krajem osamdesetih znali su da bi se do 2030. godine globalna temperatura mogla podići za 2 stupnja te da bi to značilo otapanje arktičkog leda i znatno podizanje razine mora koje će utjecati na velike gubitke tla, specifičnih eko-sustava, promjene u temperaturi zraka i nedostatke pitke vode. Sva otkrića kompanije su skrivale od javnosti te istovremeno započele kampanju kojom su ideju klimatskih promjena relativizirale u javnosti, te aktivno sprječavale donošenje zakona za zaštitu okoliša.

Ovi dokumenti tek su tijekom 2015. i 2018. godine procurili u javnost, no nitko za njihovo skrivanje još nije preuzeo odgovornost. Ipak, posljedice o kojima su naftne kompanije bile informirane prije četrdeset godina postaju sve očitije. Zemlja je već sada upala u lanac povezanih aktivnosti koje nas guraju u sve dublju klimatsku krizu i nepovratno mijenjaju naš okoliš kojem ćemo se morati naučiti prilagoditi. Povećanje temperature utječe na topljenje permafrosta iz kojeg se oslobađa metan koji utječe na daljnje zagagrijavanje planeta. Podizanje razine mora ugrožava sva naseljena priobalna područja u kojima živi najviše Zemljine populacije zbog čega su masovne migracije i svi socio-ekonomski problemi koji iz toga proizlaze vjerojatno naša skora budućnost.

Drago Župarić-Iljić objasnio je kako u pravnom smislu klimatske izbjeglice još uvijek nisu prepoznate kao izbjeglice, prvenstveno zato što je posljedice klimatskih promjena teško utvrditi kao razloge napuštanja doma. Također, postojeći međunarodni sustav azila ne predviđa takvu praksu niti ima mehanizme kojima bi se utvrdilo takvo izbjeglištvo. Župarić-Iljić također naglašava kako socio-ekonomsku deprivaciju i pogođenost klimatskim promjenama ne treba gledati odvojeno, jer su najčešće povezane. Kao primjer je dao poplave u Gunji i Rajevom selu od prije nekoliko godina gdje se pokazalo da su iz ugroženih područja, čak i prije izlijevanja rijeka, prvo odlazile osobe koje su za to imale određeni kapital – rodbinu i prijatelje u nekom drugom dijelu zemlje, dovoljno financijskih sredstava, pa čak i saznanje o postojanju opasnosti. “Klimatski apartheid je vrlo klasno pitanje”, zaključio je Župarić-Iljić. Zanimljivo je i da su žene manje otporne na klimatske promjene i općenito im prijeti veća mogućnost smrtnosti od posljedica klimatskih promjena zbog već poznatih razloga koji sežu od nemogućnosti donošenja odluka u državama i vlastitim obiteljima do restriktivne odjeće koju su nekad prisiljene nositi.

Panel se u velikoj mjeri bavio izvještajem Klimatske promjene i siromaštvo profesora Philipa Alstona, posebnog izvjestitelja UN-a za ekstremno siromaštvo i ljudska prava. U ovom izvještaju iz lipnja 2019. Alston je iznio tezu da svijetu prijeti doba tzv. “klimatskog aparthejda” u kojem će se zbog posljedica klimatskih promjena produbiti nejednakosti u društvima te će ljudska prava mnogih biti ugrožena. Izvještaj je pokazao da će si za razliku od siromašnih, bogatiji moći priuštiti život u klimatskoj sigurnosti i bez puno redukcije vlastite konzumacije i potrošnje resursa. Pokazao je to na primjeru New Yorka u vrijeme uragana Sandy 2012. godine kad su mnogi ostali bez svojih domova, bez pristupa struji ili zdravstvenoj zaštiti, dok su istovremeno sjedište Goldman Sachsa napajali vlastiti generatori za struju. Izvještaj koji je u vrijeme izlaska podigao određenu prašinu, jasno navodi da je odgovornost za borbu protiv klimatskih promjena na državama, a ne na samodiscipliniranju pojedinaca. To ističe i Župarić-Iljić koji kaže da umjesto individualnih radnji za koje mislimo da “pomažu” rezultate daje jedino udruživanje i zajedničko djelovanje jer se tako stvara pritisak i utječe na nužne promjene sustava u kojem operiramo. Kao svojevrsni zaključak panela svi su sudionici istaknuli nužnost objedinjavanja borbe za klimatsku i socio-ekonomsku pravdu.