“Bilo bi šteta to ne obaviti danas drama je o prekidu dugogodišnje ljubavne veze. Radnja se odvija tijekom jednog dana u kojem se sada bivši par susreće kako bi definirali pravila prekida, racionalizirali emotivna stanja i pripremili se za samostalnu budućnost. No, kroz njihove susrete razotkrivaju se pravi razlozi prekida, koji se opiru pokušajima da ih se iskaže riječima”, stoji u najavi predstave. Kritiku predstave Mihaela Željka Crnčeca možete pročitati ovdje.

Ivor Martinić autor je i redatelj predstave koju izvode Bernard Tomić, Pavle Vrkljan uz glas Maje Posavec. Dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac, kostimografiju Matija Dijanović MJ, oblikovatelj svjetla je Martin Šatović, a autorica glazbe je Maja Posavec.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

Ivor Martinić autor je i redatelj predstave koju izvode Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i glas Maje Posavec. Dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac, kostimografiju Matija Dijanović MJ, oblikovatelj svjetla je Martin Šatović, a autorica glazbe je Maja Posavec.

“Bilo bi šteta to ne obaviti danas drama je o prekidu dugogodišnje ljubavne veze. Radnja se odvija tijekom jednog dana u kojem se sada bivši par susreće kako bi definirali pravila prekida, racionalizirali emotivna stanja i pripremili se za samostalnu budućnost. No, kroz njihove susrete razotkrivaju se pravi razlozi prekida, koji se opiru pokušajima da ih se iskaže riječima”, stoji u najavi predstave, a kritiku Mihaela Željka Crnčeca možete pročitati ovdje.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

Ovo je prva, od riječi do riječi autentična i nepatvorena, rečenica koju sam napisao nakon dvije-tri sekunde izvedbe nove predstave Ivora Martinića Bilo bi šteta to ne obaviti danas u KunstTeatru. Možda sam kao kritičar trebao tu rečenicu iskrižati, otpisati kao banalnu primjedbu identitetskog karaktera i radi novinarskog integriteta zanemariti. Međutim, onda bih bio neiskren prema čitateljima i prema sebi. Naime, ova početna misao informirala je, za dobro ili zlo, moj cjelokupni doživljaj predstave. 

Nemojte me krivo shvatiti, ne tvrdim da ne postoje gejevi kao Dean (Bernard Tomić) i Luka (Pavle Vrkljan) – drugim riječima, gejevi za koje po općoj semiotici (modnoj, gestalnoj, vokalnoj) nikad ne biste rekli da su gej – ali u ovoj mi je predstavi nonšalantna homonormativnost dvaju likova bila gotovo kao neki brehtijanski Verfremdungseffekt. Drugim riječima, onemogućavala mi je poistovjećivanje sa situacijom u kojoj se glavni likovi nalaze.

Dean i Luka, dvojica glumaca, trebali bi biti par koji je u vezi oko pet godina. Oni se podbadaju, raspravljaju o stvarima poput toga je li pizza s mortadelom kancerogena (ili kancirogina, kako kaže Dean), razgovaraju o svakodnevnim problemima – sve što tipični parovi već i rade. Usred jednog takvog razgovora Dean naprasito prekida s Lukom, što Luka prihvaća prilično ravnodušno. “Ful smo okej to odradili”, kaže Dean Luki. Nisu si jebali sve po spisku niti su bacali stolce. Naizgled savršen prekid. Dean odlazi svojim roditeljima i čini se da je priča završena, barem dok se ne vrati jer nema ključeve od stana, a roditelji su mu u toplicama. Poticaj je ovo da se razgovor nastavi. 

Iako je Dean performativno zaslužan za prekid, čini se da je on i više pogođen. Smeten je, čudno mu je da se Luka ne doima povrijeđen, zamjera mu jer je javio Niku (nekom trećem muškarcu) da su prekinuli. Čini se da je Dean već dugo zaokupljen mislima o prekidu. Čak je sastavio listu 10 ljudi s kojima Luka ne smije dejtati.

Ove površinske rasprave tipične za prekide – bilo da se radi o “svojatanju” donedavno zajedničkih prijatelja, prisjećanju na neka sretnija vremena ili patetičnim komentarima o ljubavi – kulminiraju zapravo Deanovom opaskom da je Luka taj koji je s njim prekinuo, a ne obrnuto. Da je Luka s njime prekinuo onaj dan kad se na Deana izderao jer je razbio čašu. Dean se povjerava Luki da mu nije bilo jasno što je motiviralo tako burnu reakciju na razbijenu čašu. “Nije pošteno da sam ja tebe ostavio”, odbrusi Dean Luki jer je Luka taj koji se, barem prema Deanu, promijenio. On je taj u kojemu je neka netrpeljivost erumpirala zbog razbijene čaše. Sve se zapravo vraća na tu čašu – što sugerira i plakat predstave, na kojemu se nalaze staklene krhotine – i na ono što u opisu predstave dramaturg Luka Bosanac naziva temom “tihog i tinjajućeg zamjeranja”.

Predstava se zapravo bavi propašću jednog odnosa na sličan način kao njezina sestrinska predstava Bilo bi šteta da biljke krepaju. Osim zapleta, dvije predstave na sličan način koriste prostor, mobilizirajući cijelu malu dvoranu KunstTeatra, uključujući i gledalište, a čak izlaze i ispred zgrade kazališta. Također, obje metafikcionalnim strategijama “izbacuju” gledatelje_ice iz linearnog praćenja radnje, ali i iz potpunog suživljavanja. Dapače, na početku teksta Biljki – barem u onoj verziji objavljenoj na stranici Drame.hr – napominje se da dvoje likova mogu tumačiti glumac i glumica, dvije glumice ili pak dva glumca. Martinića u tom smislu, čini se ipak ne zanima (ili zanima tek tangencijalno) rodna konstelacija odnosa. Seksualnost likova nije mu u fokusu: naglasak je na “prekidu, jeziku i sjećanju”, kako stoji za Biljke.

Sličan se dojam dobiva i u Bilo bi šteta to ne obaviti danas. Uopće nije važna seksualnost likova. Dodane su neke reference specifične za gej odnose, recimo da ih susjeda godinama naziva “cimerima” ili da se Deanova majka nada da će joj sin sada nakon prekida ipak početi dejtati žene, ali ove se primjedbe ne čine posebno važnima za njihov odnos, više funkcioniraju kao (stereo)tipične šale koje bi publika trebala prepoznati. 

Pokušao sam u tom kontekstu protumačiti ono što mi se na početku učinilo kao gotovo nametljiva homonormativnost likova. Kao da bi to trebalo postići efekt “neutraliziranja” rodne razlike, uklanjanje bilo kakve “stilske obilježenosti” kako bi se u fokus mogla staviti konstrukcija samog odnosa. Imam dva problema s ovim. Prvo, straight-passing gej muškarci uspostavljaju se kao “neutralni” i “stilski neobilježeni”, pa utoliko možda više “relatable” (malograđanskoj publici?). 

Drugo, ako je fokus trebao biti na odnosu, čini mi se da je glumcima nedostajalo kemije kakvu su imali Vrkljan i Maja Posavec u Biljkama. Zapravo me glumci ni u kojem trenutku nisu uvjerili da su njihovi likovi zaista tako dugo u vezi i da se, usprkos svemu, na neki način vole. Mislim da je Vrkljan slabiji od dvojice glumaca, ali također mislim da je njegov lik nezahvalniji za tumačenje jer je pomalo bljutav, to jest, Luka nema nikakvih posebnih karakternih osobina koje bi mogao istaknuti, osim da je on možda onaj “racionalni”, cerebralni tip u odnosu, dok je Tomićev Dean emocionalno ekspresivniji, impulzivni tip. Dean je možda malo mesnatiji lik – ima više šala, što u hrvatskom teatru uvijek znači da je miljenik publike, ali ima i priliku dovesti predstavu do točke kulminacije. On je taj koji priča priču o razbijenoj čaši, dok je Luka primarno u poziciji primatelja poruke. 

Ono što je, međutim, nedostajalo u toj anticipaciji kulminacije je jedna veća mjera gradacije. Mislim da je u objema glumačkim izvedbama, posebice u prvoj trećini predstave, nedostajalo podteksta zamjeranja koji opis u programskoj knjižici naglašava. Na trenutak me uvođenje te čaše potpuno izbacilo iz predstave jer sam pomislio: “Odakle sad ovo?” Ništa (osim programske) mi nije sugeriralo da očekujem tu scenu konfrontacije. Tomićev Dean je, s jedne strane, naizgled i gotovo previše plitak i tupast da bi pokazao svijest o tom podtekstu, dok Vrkljanov Luka gotovo prenježno gleda Deana tijekom cijele predstave, uzevši u obzir da je navodno on taj koji je prvi počeo Luki zamjerati neke neimenovane (i neimenljive) stvari. Dapače, zapisao sam si u bilježnicu da Vrkljan ima iznimno nježan pogled, misleći to tada kao pohvalu, ali sada nisam siguran da zaista je. 

Naravno, predstava ima dovoljno metafikcionalnih figura da bismo čak i taj njihov manjak kemije, kao i homonormativnost, mogli protumačiti u sličnom smislu. Možda je poanta da se ne uživimo sasvim u njihov odnos, nego da “izvana” sagledamo situaciju. Neke replike kao da su izgovorene na granici fikcionalne situacije i “stvarnosti”. Kada Dean kaže: “Ovo je drama za dva glumca”, to se može protumačiti kao šala koju Dean zbija jer su i on i Luka glumci, ali i prokazuje cijelu situaciju kao (tipičnu) dramsku situaciju. Dean u jednome trenutku prenosi i komentar svoje majke da su on i Luka bili u vezi jer su “glumci koji su malo istraživali”. Možda taj metakomentar otkriva da je ovo neki tip glumačkog istraživanja i za dvojicu glumaca, istraživanje koje, doduše, nije plodonosno.

Njihove izvedbe ne uspijevaju na sličan način na koji ne uspijeva ni odnos Luke i Deana. To bi mogao biti dodatan sloj koji je Martinić pokušao dodati na Biljke. Ipak, ako i ima strategija čija je namjera očuditi ili izbaciti gledatelje_ice, daleko smo od Brechta. U tom smislu, budući da se većina predstave fokusira na sam odnos i na zajedničku prošlost Deana i Luke, a da su spomenuti metakomentari sporadični i sporedni, mislim da dvije izvedbe nisu dovoljno snažne da bi uvukle gledatelje_ice u dramatičnost situacije. 

Spreman sam priznati da je možda moj dojam takav jer im od prve sekunde nisam vjerovao da su gej par. I nisu me od mog početnog stajališta razuvjerili. Uvijek ostavljam prostora za to da su moje predrasude apriorno presnažne da bi se pobile, ali nadam se da sam ipak koliko-toliko uspio i na nekoj argumentacijskoj razini objasniti zašto mi neke stvari u predstavi nisu funkcionirale, prije svega glumačke izvedbe. 

Martinićev je tekst kakvi su već i drugi Martinićevi tekstovi. Nije sam sebe nadmašio, a ne mogu reći ni da je podbacio. Slijedio je formulu Biljaka i tekstovno ju je više-manje uspio uz određene varijacije reproducirati. Martinić je uvijek iznimno empatičan prema svojim likovima, zanimaju ga neke temeljne postavke ljudskog stanja, posebice intimni odnosi, bilo obiteljski bilo romantični, pa se tako i u ovome tekstu, na koncu, osjeti jedna pozamašna doza ljudskosti i topline. 

Predstavu pomalo iznevjeruju glumačke izvedbe, ali nažalost i činjenica da je Bilo bi šteta da biljke propadnu bila bolja predstava. Budući da čak i glas Maje Posavec opsjeda drugi dio diptiha u jednoj glasovnoj poruci koju Dean pušta Luki, gledatelj koji je upoznat s prvom predstavom ne može ju sasvim zanemariti i drugu vrednovati potpuno samostalno. Bilo bi šteta to ne obaviti danas ipak je u nečemu uspjela: bila je dovoljno dobra da bih vrlo rado opet pogledao Biljke. 

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele,” stoji u najavi. U izvedbi likovi djevojčica Mara i Lenu kroz svoju igru daju oštar i duhovit komentar društeve i političke situacije u domaćem hrvatskom kontekstu. Predstava je prepuna primjera diskriminacije nad ženama, šovinističkih viceva i igra kroz koje ove djevojčice nude kritiku mizoginog društva.

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji. 

Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.

Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.

Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.

Radionice se održavaju u Centru mladih Ribnjak u dva termina:

• Subota, 25. svibnja: dramaturška i glumačka radionica
• Subota, 15. lipnja, glazbena i likovna radionica

“Opisujući ljudsku osnovu, jezikom koji je blizak svima, bajke otvaraju prostor koji poziva na propitivanje univerzalnih problemskih polja, ne dajući pritom odgovore, već potičući na kreativno promišljanje”, stoji u najavi.

Radionicu dramaturgije vode Ivor Martinić, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a pokušat će u suradnji s polaznicama_cima osmisliti dramsku scenu na temelju rekontekstualizacije poznate bajke. Na glumačkoj radionici, koju vode Tanja Smoje, Maja Posavec i Nikolina Rafaj prethodno razrađene scene će se izvoditi kroz rad na formiranju lika.

Glazbenu radionicu vode Maja Rivić, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a na njoj će se promišljati atmosfera bajke kroz prizmu glazbe, s ciljem kreiranja songa za određenog lika. Likovnu radionicu vode Julia Stura, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a polaznici_e će raditi na izradi skica za scenografske elemente.

Sudionici_e mogu se prijaviti na sve, ali i pojedinačne module. Svaki modul traje sat i pol, a za prijavu nije potrebno prethodno iskustvo.

Prijave za radionice se vrše mailom uz napomenu za koju se radionicu prijavljujete.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Jackpot je generacijska priča o prijateljstvu, ljubavi, odnosima i kompromisima. U središtu zbivanja nalaze se troje glavnih likova u kasnim tridesetima, Sanja, Goran i Sara, čiji se odnosi krenu mijenjati nakon što jedno od njih osvoji jackpot.

Predstava je nastavak Martinićevog rada na vlastitom predlošku u suradnji sa sudionicima procesa, a s obzirom na to da je predložak prvotno bio pisan za film, redatelj “autoironijski” preispituje poziciju autora i bavi se “specifičnostima i razlikama filma i kazališta.”

“Ispisujući na sadržajnoj razini priču o odnosu prijateljstva, na formalnoj razini pokušava detektirati što sve čini odnos između onoga što se događa u vremenu između akcije i reza te mehanizma koji to vrijeme okružuje”, stoji u najavi predstave.

Dramaturginja predstave je Jelena Kovačić, producentica Romana Brajša, a izvođači Sanja Milardović, Iva Jerković, Silvio Vovk i Ksenija Marinković na videoprojekciji, za koju je video snimila Magdalena Ptiček, a ton Sunčica Ana Veldić.

Predstava je nastala u koprodukciji umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra.

Cijena ulaznice je 10 eura, a možete ju kupiti ovdje.

Više detalja možete naći ovdje.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele. I tu staje svaka njihova sličnost s Barbie (2023.) iako, a kao najdraži film navode Tratinčice (1966.) jer se Marie i Marie ipak bolje zajebavaju sa starim prdonjama. One se više ne igraju s barbikama, a još nisu dobile prvu menstruaciju. Pravila njihove igre su glupa. Humor Mare i Lenu crniji je i politički nekorektniji od Barbiena jer se Mara i Lenu s jednakim žarom sprdaju sa šovinističkim vicevima, apsurdnim primjerima degradacije žena diljem svijeta, strašnim pričama iz domaćega hrvatskog konteksta, a ne propuštaju nijednu priliku da spuste jedna drugoj ili samima sebi. One su namjerno iritantne, lažljive, nezrele manipulatorice koje cmizdre, lažu, prenemažu se i loše glumataju. Sve su to, naime, vještice.

Predstava ulazi u dijalog s aktualnom klimom u hrvatskom i srodnim mu užasno postmoderno užasnim društvima, u kojima muškarci kleče za izgubljenu čednost žena, a jedna žena doživljava javni linč jer si abortusom želi spasiti život. Mara i Lenu prde i podriguju na takav svijet, jer si to mogu dopustiti, jer su djevojčice koje još ništa o svijetu ni ne znaju, ili je baš u tome fora.”

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Reprizne izvedbe su 20., 21., 22., 27. i 28. listopada, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.  

New Stages drugo je izdanje projekta fokusiranog na razvoj novih dramskih tekstova autora i autorica mlađe generacije, njihovo aktivno pozicioniranje na kazališnu i književnu scenu, kontekstualizaciju suvremenog dramskog pisma, te problematiziranje položaja suvremenih dramskih pisaca u Hrvatskoj.

Na natječaj se mogu prijaviti autori_ce do 40 godina starosti koji imaju napisan barem jedan dramski tekst.

Na natječaju će biti odabrana tri autora_ice koji će tijekom trajanja programa, koji će se održavati i uživo i online, imati priliku razvijati svoju novu ili već postojeću dramu uz mentorsko vodstvo istaknutog hrvatskog dramatičara Ivora Martinića, te na radioničkom intenzivu s dramskim spisateljicama i dramaturginjama Ivanom Vuković i Lucijom Klarić, polaznicama prvog izdanja projekta New Stages. Sudjelovanje u programu honorirano je stipendijom u ukupnom iznosu od 1100 eura bruto. Po završetku programa, odabrani autori_ice predat će prvu verziju dramskog teksta, a završne verzije tekstova, na kojima će imati prilike raditi i nakon završetka programa, bit će objavljene u časopisu Kazalište u suradnji s Hrvatskim centrom ITI. U sklopu projekta organizirat će se i okrugli stol pod nazivom Koliko košta jedan dramski tekst?.

Aktivnosti u drugoj fazi projekta tijekom 2024. godine uključuju postavljanje scenskih čitanja završenih dramskih tekstova u suradnji s KunstTeatrom. Čitanja će biti otvorena za javnost. Detalji će biti usuglašeni s polaznicima_ama te objavljeni krajem 2023. godine.

Više informacija o uvjetima i načinu prijave potražite ovdje.

Rok za prijavu je 1. svibanj.

“Ova predstava ne prestaje oduševljavati publiku od svoje premijere 2019. godine, a svaki susret s publikom zbog otvorene strukture izvedbe jedinstven je i drugačiji”, stoji u najavi.  Tekst je u relativno kratkom vremenu dobio brojne nove verzije. Sam autor režirao je španjolsku verziju predstave u kojoj postoje tri različite verzije priče te srpsku verziju, u dvije varijante, koja se prikazuje u zanimljivom prostoru građanskog stana, u produkciji Heartefakta. Tekst je premijerno postavljen i u dvije različite produkcije u Argentini te u Urugvaju, a za ovu godinu planirane su nove premijere u Argentini, Peruu, Brazilu, Nizozemskoj i u Španjolskoj, ovog puta na baskijskom jeziku.

Predstava je nastala u koprodukciji T25 i KunstTeatra.

Više informacija dostupno je ovdje.