To su samo neke od povijesno-glazbenih činjenica o kojima će biti riječi u Noći muzeja na predavanju Glazba i politika prof.dr.sc. Ive Josipovića. Predavanje će se održati u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC), u petak 27. siječnja u 19 sati, u Dvorani Stančić Muzičke akademije u Zagrebu.

Predavanje profesora Josipovića, profesora, glazbenika i političara koji, kako sam kaže, pripada dvama svjetovima – onome glazbe i onome politike, upravo je na tragu teme ovogodišnje Noći muzeja koja će se baviti utjecajem glazbe i glazbenika na društvo, djelima i osobnostima koje su kroz povijest utjecale i mijenjale svijet – ponekad – čineći ga ljepšim i boljim.

Predavanje Glazba i politika propituje međusobne utjecaje i djelovanja politike i glazbe, ilustrirajući ih nizom glazbenih primjera, ukazuje na njihove složene odnose kroz povijest, ali i u suvremenosti. Glazba prema profesoru Josipoviću djeluje “kao zrcalo društva”, njome političari mogu slati poruke mira, jačati osjećaj nacionalnog identiteta, ali i zlorabiti je za širenje razornih ideologija. Kao bivši hrvatski predsjednik profesor Ivo Josipović govorit će i iz osobnog iskustva političara i glazbenika o tome kako glazba može i kako jest doprinosila jačanju mira i otvaranju komunikacije među ljudima.

Pored predavanja, posjetitelji Noći muzeja moći će u prostorijama Muzejskog dokumentacijskog centra razgledati tematsku izložbu knjiga realiziranu prema ideji voditeljice muzeološke knjižnice MDC-a Snježane Radovanlije Mileusnić pod nazivom Glazba u koricama, koja daje pregled muzejskih časopisa i knjiga posvećenih glazbenoj baštini. Ljubitelji grafičkog dizajna moći će svjedočiti inovativnosti i kreativnosti različitih autora u vizualizaciji ideje glazbene baštine kroz izložbu plakata. Svi zainteresirani imat će priliku kroz razgovor s autoricom izložbe Tončikom Cukrov razbiti tišinu Johna Cagea i osluhnuti zvukove glazbenih plakata. Izloženi plakati izdanja su nekolicine hrvatskih muzeje među kojima su najbrojniji iz Muzeja za umjetnost i obrt, Muzeja grada Zagreba, Muzeja suvremene umjetnosti i Muzejskog dokumentacijskog centra.

Bogatom izložbenom programu treba dodati i projekcije filmova, nastalih u produkciji Muzeja antičkog stakla u Zadru i autora glazbe Milka Belevskog, Šetnja muzejom, Staklene perle: izrada na plameniku i Reciklirajmo zajedno – staklo, koji su prikazani u sklopu ovogodišnjeg izdanja manifestacije MUVI: muzeji-video-film.

Ovogodišnja Noć muzeja idealna je prilika za posjet dvjema zanimljivim izložbama koje nude upoznavanje hrvatske glazbene baštine i autentičnih kulturnih proizvoda, kao i prilika da saznate više o kompleksnim odnosim glazbe i politike, a cjelokupan raspored događanja potražite na poveznici.

Za početak, možda vrijedi istaknuti da je pohvalno što u javni diskurs oko Sveučilišta napokon ulaze argumenti profesionalaca iz pravničke struke. Ne zato što se s relevantnim argumentima nismo ranije susretali u istupima onih direktno involviranih pa im zbog nismo bili skloni vjerovati, već zato što kad mehanizmi vlasti postanu instrumenti samovolje, pravni je okvir – tako nas uče načela demokratske države – jedino što nas štiti od institucionalnog kaosa.

Ako za fundament rasprave o Sveučilištu uzmemo Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te Statut Sveučilišta u Zagrebu, kako je istaknuo Bjeliš, a u tome ga podržao i Josipović, onda iz njih, unatoč određenim manjkavostima, treba crpiti sve relevantne argumente. Prema tome, situacija kakva je sada na Filozofskom fakultetu je sljedeća: Vijeće Filozofskog fakulteta, njegovo najviše upravno tijelo, temeljito je nagriženo nelegalnim i protustaturnim odlukama Senata Sveučilišta u Zagrebu, njegovog najvišeg upravnog tijela. Senat je, kaže Josipović, glasao o suspenziji dekana Vlatka Previšića koji je već de facto stekao uvjete za mirovinu i samim time de iure nije mogao nastaviti obnašati dužnost dekana. Dalje, time je rektoru otvoren prostor da za obnašatelja dužnosti dekana postavi Željka Holjevca, umjesto da ga, prema Statutu, među svojim članovima imenuje Vijeće fakulteta. Ono što je potom učinio rektor Damir Boras, a o tome smo već izvještavali, nema nikakve veze s praksom ni procedurom, kao ni sa zakonom i statutom: imenovao je obnašatelje dužnosti prodekana koji su pak automatizmom postali članovi Vijeća Filozofskog fakulteta. Nigdje se ne može naći uputa koja bi rekla da prestankom mandata dekana prestaje i mandat prodekana. Njihovo razrješenje moguće je tek na dekanov prijedlog ili zahtjev samih prodekana, a potvrda takvog postupka u ingerenciji je Vijeća pojedinog fakulteta, a ne Senata Sveučilišta. Donedavni su prodekani, čiji je mandat i dalje trajao, tako imenovanjem obnašatelja dužnosti jednostavno – razriješeni.

“Što se pak Studentskog zbora tiče, odnosno studentskih predstavnika u Vijeću, oni imaju izborni legitimitet i pravno i statutarno ih ništa ne može spriječiti da sudjeluju u radu tog tijela. Za sve propuste koji su se u tom izbornom procesu eventualno desili, odgovoran je dekan, a ne Senat ili rektor. Trebali bi se održati dopunski izbori za dodatna dva člana Studentskog zbora, kao bi studentska populacija imala ravnomjernu zastupljenost”, rekao je Josipović. Karlo Jurak, studentski predstavnik u Vijeću Filozofskog fakulteta, iz publike je pak upozorio da čak i da je odluka Senata o raspuštanju Studentskog zbora bila legalna, ona ne bi imala nikakvu težinu za studentske predstavnike u Vijeću jer između njih i Studentskog zbora ne stoji znak jednakosti. Odnosno studenti prema Statutu u Vijeću fakulteta moraju imati svoje predstavnike i ne može ih se naprosto iz njega izbaciti.

Na pitanje što i kako dalje, Josipović je rekao da bi se legalno izabrani predstavnici studenata morali prema toj spornoj odluci Senata odnositi kao da ona jednostavno ne postoji, no nije, nažalost, rekao – kako. Obnašatelja dužnosti dekana Holjevca ništa ne sprečava da, kao i njegov prethodnik, angažira zaštitare koji će studentima fizički priječiti ulazak na Vijeće. Također, nije jasno niti kako bi se uopće trebalo odnositi prema Vijeću u kojem – kao što je gore navedeno – nelegalno sjedi čak petero ljudi.

Sporan je i dokument izvršenog upravnog nadzora Ministarstva znanosti i obrazovanja, od kojega se i krenula razvijati ova situacija, a za koji je Nicole Kwiatkowski, inače odvjetnica koja dobila prvu nepravomoćnu presudu u slučaju Franak, rekla da je “u njemu izloženo neko nesuvislo mišljenje oko izbora za Studentski zbor”. U tom se smislu očekuju i konkretni pravni postupci, a neki su već i učinjeni: kako je objasnio odvjetnik Anto Nobilo, njegov ured Upravnom je sudu u ime Inicijative članova Vijeća Filozofskog fakulteta i njihovih zamjenika uručio tužbu protiv Senata kojom se traži da se sporni akti proglase ništavnim. “Ti ništavni pravni akti”, istaknuo je Nobilo, “po meni su napad na ideje studentske participacije u upravljanju sveučilištem i prema njima se treba odnositi kao da jednostavno ne postoje”.

Kako će se prema svemu tome postaviti novi ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić – znanstvenik i profesor nadnaravnih sposobnosti koji na četiri sveučilišta predaje na čak 19 kolegija – za sada se ne zna. Inače, Barišića je pred nekoliko godina skupina kolega optužila za plagiijat i prijavila Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju; glavni urednik časopisa u kojemu je objavio taj navodni plagijat je Ante Čović, inače Borasov prorektor za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu i profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Barišić pak s delegatom u Senatu Sveučilišta Mislavom Ježićem i njegovim sinom Franom Ljudevitom Ježićem, inače postdoktorandom na spomenutom Odsjeku za filozofiju, potom s rektorom Damirom Borasom pa i novoizabranim premijerom Andrejem Plenkovićem sjedi u predsjedništvu nečega što se zove Hrvatska paneuropska unija. Ako se vratimo na pitanje s početka paragrafa – kako će se Barišić postaviti prema situaciji na Sveučilištu – s obzirom na moto te neobične organizacije – “grčka mudrost, rimsko pravo, kršćanska vjera” – sasvim je izgledno da će se već nekako dogovoriti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon što je višetjedna polemika o ZAMP-u okončana jednoglasnim zaključkom predsjednika Josipovića da je otpočetka bio u pravu, da se oko toga svi slažu i da će se ubuduće također slagati, hrvatski medijski prostor trebalo bi neko vrijeme raskuživati od zadaha tog slaganja i složenih spinova plasiranih u namjeri da se rasprava vodi o svemu, osim o onome što je trebala biti njena tema: pitanju monopola Hrvatskog društva skladatelja i tvrtke Emporion Josipovićeva prijatelja Marka Vojkovića na ubiranje novca od zaštite autorskih prava. Utoliko, uputno je izmrcvarene pseudoargumente napokon ostaviti po strani, već i zbog pretpostavljene prezasićenosti čitatelj(ic)a upravo završenim festivalom denuncijacije. Ako, ipak, postoji razlog da se na razrovano medijsko polje još jednom osvrne, onda se on ne sastoji u neodgovornom naklapanju o narkomanima, reketarima i HOS-ovcima – o čemu je, čini se, manje-više sve rečeno – već u razini na kojoj se samo pitanje medija pojavljivalo u istupima nekoga tko bi, po logici stvari, trebao biti među najodgovornijima za promicanje njihovih vrijednosti.

Vratolomnim polemičkim eskivažama zadane teme Ivo Josipović konstruirao je niz znatno krupnijih problema, ali skandalozno zanemarivanje osnovnih novinarskih pravila i nepoznavanje financijske strukture i zakonske regulative medija funkcionirali su u njegovim istupima kao pouzdan lajtmotiv. 

Nije pritom riječ samo o tome da je svoje reagiranje na optužbe Ivice Đikića prethodno ustupio zdrugu “najutjecajnijih” dnevnih novina, kako bi on na vrijeme pripremio teren za harangu, što je primjer prilično fleksibilnog razumijevanja prakse medijske polemike. Niti u onom notornom pitanju iz tog reagiranja – “Kako to da u vremenima u kojima su propali mnogi mediji, ili su negdje na rubu propasti (Vjesnik, Nacional, Forum…) jer su izloženi nemilosrdnim zakonima tržišta, kad mnogi novinari, na žalost, ostaju bez posla, baš jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu?” – tu su ga, naime, elementarno upućeni vrlo brzo podučili da je izjednačavanje državno financiranih (Vjesnik, Novosti, Hrvatsko slovo…) i komercijalno usmjerenih (Nacional, Forum…) novina znak zabrinjavajuće ignorancije. Da je tvrdnja kako “jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu” faktografska perverzija i da, naposljetku, Novosti i Hrvatsko slovo čak i nisu financirani istim mehanizmima, jer ove druge pomaže Ministarstvo kulture, a prvi novce dobivaju preko Vijeća za nacionalne manjine. Ne iscrpljuje se, konačno, cijeli problem ni u otkriću da predsjednik države ima običaj dogovarati s urednicima opremu svojih intervjua, što se donekle kosi sa Zakonom o medijima, koji opremu tekstova eksplicitno smješta u domenu uredničke autonomije; priča o njegovu višekratnom – i uspješnom – urgiranju da se promijeni naslov razgovora svojedobno objavljenog u Nacionalu, koju je i sam potvrdio, zgodan je maleni eksces u usporedbi sa svakodnevnom žurnalističkom idiotolatrijom političara “kojeg nikad nismo toliko voljeli”, barem ne od doba kad smo toliko voljeli Ivu Sanadera.

Sva ova i još poneko Josipovićevo recentnije otkliznuće s onu stranu osnovnog poznavanja medijskog gradiva samo su, zapravo, signal načelnog stava bezbrižne indolencije i nonšalancije spram pitanja medija i novinarstva. Čak i kada reterira iz otvorenog i neargumentiranog vrijeđanja autor(ic)a Novosti tvrdnjom kako im list zapravo uređuje Milorad Pupovac prema načelnoj kritici komercijalnih medija, kao što čini u jednom od posljednjih intervjua, i kada se zalaže za zakonsko sprečavanje fuzije medijskih i drugih poslova, on brzo odbija mogućnost da pritom misli na EPH, tvrtku o čijim se interesnim stapanjima s građevinskim poslovnim poduhvatima piše već godinama. A kada ustvrdi da o tim stapanjima nije znao ništa, teško je reći govori li istinu ili diplomatski pokušava zadržati temu na načelnoj razini; svejedno, zapravo, jer u prvom slučaju samo iznova pokazuje frapantno neznanje o ključnim problemima ovdašnje medijske scene, u drugom kukavičko izbjegavanje da direktno prozove one koji mu lašte bistu, onako kako proziva medije koji to ne čine.

Nije da u Josipovićevom upornom brkanju razina i kriterija pritom nema nekog sistema. Najjasnije ga je, čini se, formulirao odgovarajući na optužbe za pripadnost “političko-medijskom” kartelu: “Mislim da se takve priče javljaju zato što se novinarstvo prvi put suočava s nemilosrdnim zakonima tržišta koji neke izvrsne novinare ostavljaju na cesti. Država ni predsjednik ne mogu donositi odluke vezano za medije”. Morali smo, dakle, završiti na “nemilosrdnim zakonima tržišta”, drukčije naprosto ne ide: aksiomatska pretpostavka svakog prihvatljivog političkog istupa, ti zakoni u javnom diskursu funkcioniraju kao ideološki tabu, džoker-stav, supstitucija za imanje vlastitog mišljenja. Uzaludno je stoga ponavljati da retoričko prebacivanje vlastite političke odgovornosti na impersonalne zakonitosti apstraktnog tržišta, refleksna gesta kojom ovdašnji političari samouvjereno ističu vlastitu beznačajnost, sadrži niz skrivenih, a pogrešnih pretpostavki, među kojima je najznačajnija ona o apartnom, autonomnom djelovanju tržišnih silnica. Na primjeru hrvatskog medijskog tržišta to je jednostavno pokazati: ako ga je regulirala država, primjerice, smanjenjem stope PDV-a na tiskane medije na 10 posto, i ako je time dobrodušno darovala korporacijama poput EPH-a goleme iznose, onda se sloboda tržišta ipak prvenstveno sastoji u vrlo slobodnom tumačenju javnog značaja i uloge malih oglasnika velikih mogula, poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, na što je nedavno argumentirano podsjetio novinar Toni Gabrić. Ako ista država pritom bezbrižno promatra financijsko koprcanje neprofitnih medija, ne smatrajući neophodnim niti zakonski precizirati njihov status, onda se sloboda tržišta sastoji uglavnom u posve slobodnom odabiru medijskih vrijednosti koje će ta država poticati i onih koje neće. Ako je distribucija tiskanih medija otvoreni monopol jednog čovjeka, Ivice Todorića, onda se sloboda tržišta sastoji mahom u slobodnom padu pred noge najvećeg domaćeg oglašivača. I tako dalje, i tako dalje.

Država koja je 2007. bezbrižno otpisala 300 milijuna kuna proračunskog novca smanjenjem PDV-a komercijalnim tiskovinama, da bi pet godina kasnije ugasila jedini državno financirani dnevni list zbog deset puta manjeg gubitka, vrlo jasno pokazuje koji su joj medijski prioriteti i vrlo očito donosi “odluke vezane za medije”, ma što njen predsjednik tvrdio o tome. Njegovo mjerenje značaja Novosti licitiranjem s “par stotina prodanih primjeraka” – usput, provjerljivo lažnim, kao što je podsjetila novinarka Lela Vujanić – samo je refleks takvog tržišnog fundamentalizma. Povlačenje na zadnju crtu odbrane ozbiljno načetog javnog ugleda utjecanjem “nemilosrdnim zakonima tržišta” tek je potvrda kapitulacije političke argumentacije. A putanja koju je Ivo Josipović opisao od pitanja o monopolu na autorskom tržištu do fabuliranja o novinarima na slobodnom tržištu luping je, u krajnjoj liniji, moguć tek nakon što je konkretnim državnim intervencijama najveći dio hrvatskog medijskog pogona pretvoren u zahuktalu, prolupalu industriju spina.

Predsjednik Ivo Josipović u kontekstu rasprave o ACTA-i zauzeo je poziciju antipiratskog križara. U izjavi za Media servis tako je rekao: “To je isto kao da dođete recimo u samoposlugu, uzmete neke artikle, i kažete, gle, ovo mi je zgodno i lijepo, ja bih to uzeo i to je moje ljudsko pravo da se hranim. Iza autorskih djela stoji nečiji rad, stoji nečija egzistencija, stoje nečije investicije i apsolutno je nedopustivo da se naprosto krade s Interneta. Mislim da je puno važnije razmisliti o tome kako da se za autorska djela nađe jedna pravična cijena.” Njegovo očitovanje u kojem svodi ACTA-u na oruđe u borbi protiv internetskog piratstva primjer je reduktivnog shvaćanja kompleksnog multilateralnog trgovinskog sporazuma jer, kako ističu članovi inicijative STOP ACTA!, prešućuje njeno potkopavanje globalne ekonomske pravde, standarda kaznenog prava i prava građana implicirano. Nakon nekoliko dana pritiska odozdo oglasila se potpredsjednica vlade i predsjednica povjerenstva za koordinaciju informatizacije javnog sektora Milanka Opačić. Priznala je da se vladajući dosad nisu bavili ACTA-om istodobno obećavajući da će Vlada pokrenuti javnu raspravu o njoj i naknadno odlučiti da li će je usvojiti. Posljednja u nizu, o ACTA-i se očitovala ministrica kulture Andrea Zlatar. U izjavi za Večernji list potvrdila je da Ministarstvu kulture kao ni ostalim ministarstvima nije upućen bilo kakav službeni dokument koji bi upućivao na potrebu djelovanja vezano uz ACTA-u. Uz dozu podozrivosti prema brzom i nektritičkom prihvaćanju tog multilateralnog trgovinskog sporazuma izrazila je mišljenje suptrotno Josipovićevom: “Smatram da regulacija intelektualnog i autorskog vlasništva ne smije ugroziti slobodu interneta. Moraju se naći mehanizmi po kojima se štite autorska prava, ali je prvenstveno važno razvijati informativne i edukacijske potencijale interneta.”

Stavovi vladajućih političara očito su podijeljeni. Jedino što je očito nakon njihovog iščitavanja je potreba za javnom raspravom koja bi otklonila opasnost da se ovaj sporazum, s jedva sagledivim reprekusijama na društveni ustroj, prihvati ispod radara.
Više o motivima ljudi diljem Europe koji su prošli vikend prosvjedovali protiv ACTA-e, možete pročitati ovdje.

KP 

I baš kao svaka priča, ona ima pripovjednu logiku koja organizira svaki njen detalj. Prenapuhana predizborna obećanja, agresivne reklamne kampanje, dosadni televizijski dueli i, konačno, naše nedjeljno zaokruživanje jednog imena na bijelom listu papira – sve je to precizno orkestrirano od dubinske strukture naše priče. Najzahvalniji alat za njeno shvaćanje nudi oslanjanje na aktantski model Greimasove strukturalne semiotike. Iako sintagma možda djeluje odveć ambiciozno, stvar je zapravo krajnje jednostavna. Postoji univerzalna gramatika značenja zajednička ljudima koja im omogućuje da u obliku šest aktanata organiziraju neke aspekte svoje egzistencije. Subjekt žudi nekom Objektu. Davatelj šalje objekt dok ga Primatelj prima. U svom djelovanju naš Subjekt ima Pomoćnika i Protivnike. Za ovu prigodu predsjednički izbori postaju priča o čovjeku koji dolazi na vlast uz pomoć naroda da bi njime pravedno vladao.

Ključan aktant naše priče je objekt – predsjednička vlast. Svatko od nas onako empirijski, bez pomnog iščitavanja Ustava, zna da predsjedničke ovlasti nisu baš prevelike i da je predsjednička funkcija zapravo više simbolična unutar modela podjele vlasti kakvog naša zemlja baštini već cijelo jedno desetljeće. To je za priču predstavljalo veliki problem. Ako je objekt žudnje više-manje bezvrijedan, zašto bismo mi kao ciljana publika zdušno navijali za našeg kandidata, odnosno subjekta? Upravo zato prije nego što uopće pristupimo priči prešutno pristajemo na susprezanje nevjerice. Znajući za ta pravila igre kandidati mogu obećavati da će tijekom svoje vladavine odjenuti gole, nahraniti gladne i napojiti žedne upošljavajući pritom desetke milijuna kuna skupu administrativno-reklamnu mašineriju bez straha da će ih ti isti goli, gladni i žedni pozvati na odgovornost. Ili na linč.

Davatelja u našoj priči predstavljaju glasači u zemlji i inozemstvu. On mora odlučiti kome povjeriti vlast. Glasačko je tijelo poprilično široko, a kandidati nastoje zadobiti svačiju naklonost pa je bitno da svatko razumije njihovu poruku što uvjetuje srozavanje obraćanja ponekad na razinu težeg oblika idiotluka. Ova priča je stvarno pretjerana s tog aspekta. Priglupe metafore izazivaju tupo štrecanje s unutrašnje strane čela dobrog dijela biračkog tijela. Mog tijela svakako. Ne zalažem se za visokoparni akademizam pri obraćanju tzv. “malom čovjeku”, božesačuvaj, već za minimum povjerenja u inteligenciju svojih sugrađana. Ako mogu zavezati vezice na cipelama, odšetati se do biračkog mjesta i zaokružiti jedno ime, onda valjda mogu razumjeti jednostavno sročenu izjavu dugu uvrh glave pola minute u kojoj nema mjesta za jedijevske metafore o borbi svjetla i tame.

Ivo Josipović je lik naše priče koji je objedinio aktantske funkcije primatelja i subjekta. Napravio je puno, a da ništa nije napravio. Samom činjenicom da je izabran napokon možemo reći da živimo u poretku koji počiva na legalnoj vlasti, a ne karizmatskoj gdje se karizma zna tu i tamo zamijeniti s običnom bahatošću. Josipović je uglađen, pametan i stručan. Iako ponekad djeluje kao apaurin uspio je uvjeriti šest od deset Hrvata da će biti pravi čovjek na pravom mjestu ili, što je vjerojatnije, barem bolji od svog protukandidata iz Pogane Vlake. Aktantske funkcije na stranu, kao akter on po filmskoj tipologiji predstavlja dobrog dečka iz susjdstva koji će obaviti posao jednako učinkovito kao čovjek od akcije. Ma i bolje.

Aktant pomagača u ovoj priči bio je podijeljen između stotina različitih likova; od članova matične stranke preko estradnjaka do protukandidata koji su se nakon prvog izbornog kruga svrstali na Josipovićevu stranu. Nedvojbene vrline koje Josipović posjeduje nisu bile presudne za tu podršku već samo činjenica da figurira kao protukandidat Bandiću. Da je na njegovom mjestu bio partviš od metle uvjeren sam da bi dobio jednako iskrenu i nepodijeljenu podršku. Ako ne i veću.

Aktant protivnika u prvom krugu podijeljen na više likova s vremenom se utjelovio u zagrebačkom gradonačelniku. Milan Bandić i Ivo Josipović po karakternim osobinama toliko su dijametralno različiti da to možemo promatrati kao rezonancu njihovog aktantskog odnosa u strukturi priče. Je li to slučajnost? Mislim da nije. Je li Bandić doista jučer provirio tintarom iz mulja pa da uvaženog sveučilišnog profesora i skladatelja omaškom proglasi neradnikom? On se ponašanjem morao radikalno diferencirati u odnosu na svog dojučerašnjeg stranačkog kolegu ne bi li mobilizirao dio političkog tijela koji je te nedjelje odlučilo ostati kod kuće. U tome je ležao onaj promil šanse da odnese pobjedu. Nije ublažavao svoj plemenski karakter, nego ga je naglasio po prokušanom kerumskom receptu. U Hrvatskoj ipak ne živi 50% +1 stanovnik kod kojeg bi to prošlo. I čiča-miča-gotova-priča.

Ne mislim da je svejedno tko će biti na Pantovčaku idućih pet godina, ali ni ne precjenjujem važnost politike. Najvažnija funkcija glasovanja leži negdje drugdje. Izbori nisu slučajno organizirani kao velika priča. Nije istina da nam priče nude bijeg od stvarnosti; one jesu naša stvarnost. Upravo zato periodično zemlje koje se diče demokracijom ulažu u izbore ogromne sume kapitala svake vrste. Ljudi trebaju iluziju dostojanstva baš kao što trebaju iluziju odlučivanja. Nije slučajno da iz usta najljućih političkih protivnika koji bi se inače teško složili o boji neba možete slušati vazda isti refren o prijekoj potrebi izlaska na izbore. Isto tako nije slučajno stavljanje naglaska novog predsjednika u svom prvom govoru na činjenicu da je u službi svih građana. Gubitnici, kao i pobjednici, također imaju potpuno pravo na sreću u danima koji slijede. Inzistiranje na sretnom kraju i integraciji pobjednika i poraženih u društveni poredak su, tek da znate, osnovne odlike KOMEDIJE.

Kad smo već kod obećanja, teško se ponekad ne zapitati da li pojedini kandidati pobjede zbog obećanja ili unatoč njima. Ide li i vama strašno na živce kad vas smatraju zlatnom ribicom koja, kako je poznato, ne pamti duže od tri sekunde? To bi moglo objasniti zašto predsjednički kandidati od hrpetine prigodnih fraza (kojima se čak i finalistice Izbora za miss Automoto sporta razbacuju bez većih problema) uporno biraju baš one koje ne bi trebali izabrati. Pogledajte samo što nam ovih dana poručuju kandidati dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj.

Evo, za početak, Ivo Josipović. Čovjek je rekao da će u duhu recesije izabrati najjeftiniju PR agenciju i to je pohvalno. Ali, doktore moj, može biti i opasno. Ne morate sad papreno platiti nekog Dona Drapera da vam vodi kampanju, ali biste pod hitno trebali sjesti sa svojim zaposlenicima za stol i reći: “Dečki, ovo više neće moći ovako!” Slobodno podignite glas, nemojte se libiti zaprijetiti kresanjem ugovora, uručivanjem otkaza ili nekom trećom disciplinskom mjerom jer ćete izgubiti glasove koji su po defaultu vaši. Od svih mogućih stvari vi radnom narodu obećajte da ćete provesti reviziju pretvorbe što je – znamo i vi i ja – lakrdija. Em nećete biti u poziciji to učiniti, em niste to učinili kad ste mogli. Ne mislim vi osobno, nego vaša stranka, ali ipak!

Koliko li su tek promašena obećanja Andrije Hebranga. Čovjekova namjera je da nam pruži nadu u ponosnu i europsku hrvatsku pod njegovim vodstvom. Ako kao prvoloptaški primjer i svojevrsnu sinegdohu Hebrangove dosadašnje prakse uzmemo zakon o umjetnoj oplodnji koji je sastavila i izglasala stranka čiji je on dopredsjednik, onda postaje očito koliko je budalasto njegovo obećanje o Hrvatskoj u Europi u koju bi nas, od svih ljudi, baš on trebao uvesti. Zamišljam da s Hebrangom prelazim schengensku granicu. Andrija bi stao na papučicu gasa, vozili bismo u petoj brzini DeLorean koji nam je oporučno ostavio Doc Sanader i, ne stigavši ni trepnuti, stigli bismo na odredište. Cijelo stoljeće unazad.

Koliko god pusta obećanja ovog dvojca bilo teško slušati, oni su melem za uši naspram našeg direktnog povoda za pisanje ove plebejsog tekstića – trećeg i najvećeg obećavatelja koji, by the way, ne stoji nimalo loše u većini predizbornih anketa. On će, kako sam kaže, Hrvatsku pretvoriti u zemlju reda, rada i jednakih mogućnosti. Ne znam za vas, ali meni riječi gospodina Vidoševića izazivaju efekt koji je u medicini poznat kao gastroezofagealni refluks, a u narodu kao dizanje želuca (ne referiram se na njegov milozvučni glasić). Jednostavno – da je Hrvatska početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila zemlja reda i jednakih mogućnosti u kojoj bi radni uspjeh bar malčice korespondirao s profesionalnim uspjehom – nekako sumnjam da bi baš gospodin Vidošević 2009. bio u prilici palamuditi svima nama o redu, jednakim mogućnostima i radu.

Zamislite scenarij u kojem Josipović preuzima Vidoševićevu retoriku, Vidošević Hebrangovu, a Hebrang Josipovićevu. Kako bi to izgledalo? Josipović bi obećavao da će za njegova mandata Hrvatska postati zemlja reda, rada i jednakih mogućnosti u kojoj će BDP po glavi stanovnika narasti toliko da ćemo još za njegova mandata tiskati revidirana izdanja knjiga iz zemljopisa s nabildanim makroekonomskim podacima za Lijepu Našu. Vidošević bi u našoj maštariji pozirao ispod nekog Bukovčevog ulja na platnu i, čas gledajući u šalabahter a čas u kameru, poručio biračima da se on zalaže za ponosnu i europsku Hrvatsku koja će sačuvati svoje tradicionalne vrijednosti prilagođavajući ih senzibilitetu modernog doba. Il’, ako vam se ne sviđa, neku drugu sličnu rečenicu u kojoj je puno Hrvatske, a malo pameti. Hebrang bi se, u tom scenariju, neodlučnim biračima pokušao dodvoriti obećavajući reviziju pretvorbe i privatizacije jer je, eto, sazrijelo vrijeme. Čini vam se pretjerano? Ma, samo malo zagrebite po svom pamćenju, sjetit ćete se još pretjeranijih stvari. Zašto sve ovo pišem?

Zato što će ljudi uglavnom glasati protiv nekoga, a ne za nekoga. U takvoj konstelaciji ispada da uopće nije bitno što nam barem 2/3 ozbiljnih kandidata poručuje. Mogao bi Josipović obećati hrvatsku misiju na Mjesec u sljedećih pet godina, a Hebrang organizaciju Olimpijskih igara u Splitu – potpuno je svejedno. Kod njihovih glasača to provjereno ne igra bitnu ulogu jer su oni samo privremene inkarnacije svima dobro poznatih politika. Jedina obećanja koja se slušaju u narodu pripadaju nekom dovoljno novom licu koje se svim snagama upire dokazati da odudara od dobrano izraubanih klasičnih modela lijevih ili desnih. Bez obzira na svoje stvarne sposobnosti, već zahvaljujući samo svojem mjestu u političkoj strukturi oni u kriznim vremenima (a u krizi smo, je l’)  mogu pridobiti značajan broj razočaranih ljudi koji ne spadaju u famozne stranačke baze. Rezultati su totalno nepredvidljivi te stoga potencijalno opasni. Da sasvim banaliziramo i grubo pojednostavimo stvari – takvo stanje stvari može iznjedriti jednog Obamu, ali i jednog Vidoševića. Obećanja novih lica možda se slušaju, ali to ne implicira da se kritički ispituju. Baš naprotiv. Daje im se nezasluženi kredit. Ako smatrate da je predsjednik ipak nešto više od fikusa premijerke, onda je vrijeme da si postavite jedno škakljivo pitanje:

Obama je dobio Nobela. Zašto Vidošević ne bi dobio izbore?