Piše: Ana Orsag

Dario Juričan na ideju o snimanju filma Gazda došao je 2013. dok je razmišljao kako spojiti novinarstvo i film. Nakon razgovora s nekoliko novinskih urednika iskristalizirale su se dvije teme koje su u Hrvatskoj tabu – jedna su banke, a druga je Agrokor. Tri godine kasnije, ovaj redatelj u udarnom terminu u jednoj od najgledanijih emisija na javnoj televiziji izjavljuje: “Ja sam ovaj film radio uz moto – ne možeš me kupiti, nema tog novca. Netko mora napraviti film o tome kako izgleda Hrvatska s Agrokorom”.

Juričan je u Hrvatsku s Agrokorom imao insajderski uvid, istraživanje je počeo od sebe budući da je on zaista koračao s Konzumom kroz život, a priču o tranziciji, privatizaciji i korporaciji osjetio na vlastitoj koži jer je njegov otac Ljudevit, inače vršnjak i školski kolega Ivice Todorića, cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu i Konzumu gdje je zarađivao plaću 30-40 posto manju od zagrebačkog prosjeka. Činjenici da je ozbiljno shvatio istraživački zadatak ide u prilog i to da je posljednjih godina prisustvovao otvorenjima Konzumovih trgovina diljem Zagreba, vinskim tečajevima u organizaciji Agrokora, a ovaj profesor njemačkog jezika i komparativne knjiženosti s diplomom režije na Londonskoj filmskoj akademiji svojevremeno se prijavio i za posao prodavača u jednoj od Todorićevih prodavaonica na koji nikad nije primljen. Sam priznaje kako je Todorićevo carstvo toliko veliko da nije znao otkud da krene, i dok je film stvaran u tajnosti i bez pritisaka, put ga je vodio preko Beograda do New Yorka, od arhiva do arhiva, od dokumenta do dokumenta, od radnika i sindikalaca do vodećih političara koji su obilježili modernu hrvatsku povijest, a od kamere se nisu uspjeli sakriti čak niti članovi njegove vlastite obitelji. I tako je, zahvativši vremenski raspon od šezdesetih godina prošloga stoljeća do jučer, uspio ispričati priču o uspjehu i kako se do njega došlo, ali i o neuspjehu i kako u njemu živimo, a Todorić mu je u tome poslužio kao narativna kičma.

Nit vodilja bila mu je dotad najtemeljitija istraživačka priča o Todoriću autora Saše Paparelle, nastala zahvaljujući danskoj mreži za istraživačko novinarstvo Scoop i objavljena u tjedniku Forum. Nakon jednog telefonskog poziva i nekoliko piva, rodila se suradnja koja je rezultirala prekidanjem medijske šutnje o najbogatijem Hrvatu i najvećem domaćem oglašivaču koji medijskim prostorom vlada više od dvadeset godina. Znači li to da su tabui razbijeni? Paparella, novinar i autor istoimene knjige Gazda, u odgovoru na to pitanje citira svog omiljenog kolumnista koji je u jednoj domaćoj tiskovini objavio tekst o filmu i nakon toga mu u mailu napisao: “Vi ste fakat odčepili branu. Nevjerojatno mi je da je kolumna izišla, ali bez i najmanjeg problema, kao da sam pisao o proljeću u parku. Pred par mjeseci ili čak tjedana, to bi bilo nemoguće”. 

Odjek koji je film ostavio u medijima i javnosti Paparellu ne iznenađuje, šali se da ljude privlači ono čega se plaše i da zbog toga i idu gledati horror filmove. Podsjeća kako je Todorić po izboru Večernjeg lista formalno dobio titulu najmoćnijeg građana Hrvatske i da je normalno da ljude zanimaju detalji iz njegovog života. “Znatiželja je utoliko veća ako su tu postojale neke zabrane. Ljudi idu u kina kako bi ispucali tih 20 godina nepričanja o Todoriću, sada su napokon dobili priliku”.

Interes iznad profita

Na primjeru filma Gazda pokazalo se kako se publiku može privući domaćim dokumentarcem. Nezavisna kina su puna, a film je već pogledalo oko 10 000 ljudi. “Naravno, nisu sve teme toliko tržišno atraktivne kao što je to Ivica Todorić, pa je u njihovoj obradi i plasiranju važna pomoć države. Na žalost, Ministarstvo kulture ukinulo je pomoć neprofitnim medijima i pritom se jedan dio političke scene jako naslađivao, ne shvaćajući koliko je važno imati medije koji će pisati o onome što mainstream neće ili ne može. Toliko spominjani financijski aspekt tu je bio najmanje važan – kad pogledate kolike je stotine milijuna kuna država poreznim rasterećenjima poklonila novinskim nakladnicima, ili pak koliko daje određenim vjerskim zajednicama, tih par milijuna kuna s kojima je pomagala desecima nezaposlenih novinara da se bave svojim poslom, zarađujući pritom skroman mjesečni honorar, nije trebalo dokidati”.

Prema Paparellinim riječima, Tisak, tvrtka u vlasništvu Agrokora, odbila je njihovu ponudu da prodaje knjigu Gazda čime su propustili priliku za zaradu. “Tiskovo odbijanje da prodaje Gazdu, kao i odbijanje Blitz Cinestara da prikazuje taj film, dokazali su kako tržišna privreda u Hrvatskoj ne funkcionira. Oba su distributera dobila priliku zaraditi na Gazdi, no odbili su to učiniti, zbog nekih svojih drugih interesa. Pa koji bi im to interes trebao biti iznad njihova profita? A da pritom ne spominjem nekakav javni interes, iako bi se dalo postaviti pitanje zašto kinoprikazvači uživaju povlaštenu stopu PDV-a od svega pet posto, koja vrijedi samo za kruh, mlijeko i lijekove”, pita se Paparella. Ostaje nam pričekati hoće li javni interes biti zadovoljen u slučaju javnog televizijskog servisa. 

Ostavi poštenog poduzetnika na miru!

Film Gazda kroz šest dijelova priča priču o Hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, iza filma stoje tri godine intenzivnog istraživačkog rada o sistemskoj korupciji, ali i o sistemskoj šutnji koja u medijskom prostoru, kad je vodeći oglašivač u pitanju vladaju već dvadesetak godina. Javni medijski servis, financiran pristojbom i neovisan od oglašivača, trebao bi jamčiti financijsku neovisnost, a samim time i veće slobode novinarima, no da tome ipak nije tako možemo se uvjeriti dok svjedočimo čistkama prilikom svake smjene vlasti. Paparella smatra da iznimka nije bila niti u slučaju gostovanja Juričana u emisiji Nedjeljom  u dva: “Čini nam se da dio urednika na HTV-u, a Aleksadar Stanović je očito jedan od njih, koristi ovo nedefinirano razdoblje bezvlašća kako bi javnu televiziju bar privremeno priveli svojoj svrsi, a ta je da govori o problemima od javnog interesa. Nekog oblika cenzure ima u skoro svim medijima, no povremeno se ipak otvori prostor povećane slobode, kojeg je kolega Stanković dobro iskoristio”.

U razgovoru s Aleksandrom Stankovićem, redatelj Juričan rekao je kako je film uspio prvenstveno zbog toga jer su imali vremena za temeljitu pripremu i istraživanje, dovoljno novca i svemirsku volju. No, ta tri faktora rijetko se poklapaju u novinarskim redakcijama gdje su novinari pod konstantnim pritiscima urednika, oglašivača i, pogotovo u slučaju javnog servisa, politike. Paparella objašnjava zbog čega je iluzorno očekivati da javni servis producira filmove poput Gazde: “Kad radite takav film mnogima se zamjerite, često skupljate informacije u nekoj sivoj zoni i nije dobro da iznad sebe imate šefa čijeg je pak šefa postavila politika i koji može u bilo kojem trenutku reći – budi nježniji, ostavi poštenog poduzetnika na miru, znaš li koliko usta on hrani, zakoči malo…”.

Ali zato među istraživačkom ekipom koja je radila na filmu nije postojala autocenzura, no na neka pitanja jednostavno nije bilo odgovora. To se ponajprije odnosi na razdoblje od 1989. do 1991. kada je Todorić akumulirao kapital kojim se kasnije uključio u privatizaciju društvenih poduzeća. “Strahova nismo imali, jer mi koji živimo ovdje znamo da Ivica Todorić nije profil onog zlog tajkuna koji će vam nauditi, poslati ljude da vas ‘urazume’. Takve probleme ponekad rješava korumpiranjem novinara, no u našem slučaju nije niti to pokušao, očito je na vrijeme shvatio da samo čekamo neku nemoralnu ponudu pa da i ona završi u knjizi i filmu. Iako, žao nam je što nikada nećemo saznati koliko njemu taj film vrijedi. Tu govorimo o ogromnim iznosima. U knjizi ćete naći podatak da je na izborima 2000. samo jednoj političkoj stranci, za koju se nije znalo niti hoće li ući u Sabor, dao 50 000 kuna u gotovini. Koliko bi tek dao da film i knjiga Gazda nikad ne dođu do javnosti?”. 

Cilj istraživačkog novinarstva je otkrivanje informacija za koje neke osobe, tvrtke ili vlast žele da ostanu skrivene. Vjerojatno zato se i radi o jednoj od najzahtjevnijih, najtemeljitijih i najizazovnijih vrsta novinarstva. Nakon iscrpnog istraživanja konačni produkt je taj da, baš kao i u slučaju filma Gazda, s dokumentima nema rasprave. Autorski tim koji je radio na filmu bio je svjestan da su pod povećalom javnosti i zbog toga si pogreške nisu smjeli dopuštati, a u jednom trenutku količina informacija koju su skupili o Agrokoru narasla je toliko da su se i sami teško snalazili među njima, zbog čega su napravili bazu podataka koja sadrži više od tristo stranica. Paparella otkriva kako im je najveće prepreke stvarala državna administracija. “Pročešljali smo niz raznih institucija, arhiva, sudova, kopali po dokumentima od 60-ih godina prošlog stoljeća nadalje, no ponekad nismo uspjeli dobiti ono što smo tražili pa smo se pozivali na pravo na pristup informacijama. Većinu odgovora smo dobili, a neke još čekamo”. 

Možda bi bilo drugačije da je Dario Juričan dobio priliku da za potrebe filma intervjuira poslodavca svoga oca, no Agrokova PR služba ga je ljubazno odbila, a Ivica Todorić nije se pojavio na premijeri filma iako je pozivnicu dobio prvi. “Žao nam je što nije htio sudjelovati u filmu, jer na par pitanja, koja se uglavnom odnose na njegovo poslovanje potkraj ’80-tih i početkom ’90-tih, kad u procesu privatizacije kupuju svu silu pretvorenih tvrtki, nismo uspjeli naći odgovore. Kao i kod svakog uspješnog poduzetnika, najviše nas je zanimao prvi milijun. Znamo, kao cvjećar je naporno radio, dizao se ujutro u četiri sata i vozio cvijeće na prodaju po zagrebačkim tržnicama, međutim i drugi su tako živjeli pa danas ne zapošljavaju 60 000 ljudi. Njegovo nesudjelovanje u filmu mogu pravdati time što nije dobar govornik, često radi lapsuse, neki od njih nasmijali su publiku filma, pa donekle razumijem zato nije htio da ga snimamo – tada ne bi mogao upravljati situacijom, jer kad jednom kamera nešto snimi tu više ne pomažu niti piarovci, takvu je grešku nemoguće ispraviti”.

Novinarstvo je poziv, a ne samo zanimanje

Još 2012. godine emisari Agrokora uredništvu tjednika Forum obećavali su cijele serije oglasa da ne objave njegov tekst o Ivici Todoriću, no tekst je, pomalo neočekivano za domaće medijske prakse, na kraju ipak objavljen. “Vlasnici vole kooperativne urednike koji im ne stvaraju probleme. Zapravo, znatan dio vlasnika domaćih medija nema blage veze o novinarstvu, pa taj posao tretiraju kao i bilo koji drugi, bez puno razumijevanja za one kojima je novinarstvo poziv, a ne samo zanimanje. U rijetkim situacijama kad se u redakciju dovode novi novinari, čak se zna čuti pitanje – zašto bi baš njega zaposlili, koliko nam on oglasa može donijeti?”. Hrvatsko novinarsko društvo prošli je mjesec u svom priopćenju za javnost skrenulo pozornost da je sa zadnjim danom rujna 280 novinara ostalo bez prihoda za život, a da je budućnost 20 neprofitna medija, u kojima je radilo 30 stalno zaposlenih novinara i 250 vanjskih suradnika, neizvjesna. I Forum, koji je u međuvremenu prešao u elektronički oblik, dijeli tu sudbinu: “Danas su tu, ali sutra ih možda neće biti, osim ako nova ministrica kulture ne prepozna važnost javnog informiranja. Propadnu li ti portali, nova masa urednika i novinara naći će se na ulici. Nekoliko mojih kolega, obrazovanih ljudi sa znatnim novinarskim iskustvom, postali su bauštelci. Stvari se valjda odvijaju po logici – ako vlasnik građevinske tvrtke može postati novinski nakladnik, zašto novinar ne bi postao fizikalac?”.

Otvaranje novih prostora slobode

Kada je riječ o perspektivama istraživačkog novinarstva i stanju u struci Paparella nije previše optimističan iako neotvorenih tema koje su ostale iza filma i knjige ima na pretek. “Kad smo počeli raditi Gazdu, sve je bilo jasno postavljeno – idemo se tući s velikim i moćnim, užitak je Golijata pogoditi praćkom. Pri tome cijelo vrijeme mislite da iza vas stoji neka ekipa koja vas podržava i jedva se čeka uključiti u nastavak priče. Kolege novinari su nas podržali, nahvalili su film koliko god su mogli i na tome smo im zahvalni, uostalom kao i oni nama na otvaranju novog prostora slobode. Međutim, skoro nitko se nije zakačio za bilo što od onoga što je vidio u filmu, primjerice – kako je moguće da Agrokorove Jana iz godine u godinu crpi znatno više vode, nego što bi to smjela činiti po koncesijskom ugovoru?”. Papaparella, baš kao i Juričan, u gotovo svakom intervjuu naglašava kako su njihovi arhivi i dalje otvoreni svim kolegama koji žele nastaviti neku od tih priča. 

Nažalost, ni mladi novinari više nemaju priliku učiti o istraživačkom novinarstvu jer je taj kolegij, apsurdnom odlukom uprave Fakulteta političkih znanosti ukinut još prije tri godine zbog navodnog nedostatka financijskih sredstava za njegovu provedbu. Iako se radi o najvažnijoj i društveno najodgovornijoj vrsti novinarstva, ova odluka nije naštetila ugledu fakulteta. Paparella smatra kako je nezainteresiranost šire i akademske javnosti veći problem od moći koji krupni kapital ima nad medijima. “Kao i u primjeru financiranja neprofitnih medija – jedan manji dio će se naslađivati jer su ‘komunjare i lezbe ostali bez love’, a većinu – uključujući očito i dio akademske zajednice – taj problem uopće ne zanima. A krupni kapital koristi tu našu nezainteresiranost, zbog nje se sami moraju manje truditi oko gušenja istraživačkog novinarstva ucjenjivanjem novinskih nakladnika”.

U vrijeme kada je Agrokorova ekonomska, politička i društvena moć na vrhuncu, dok se novinarstvo kao profesija materijalno i društveno urušava, u filmu o tabuima možda je najveći tabu to što će se dogoditi ako se jednog dana to klijentelističko carstvo sruši. Paparella zaključuje kako je malo vjerojatno da će do toga doći jer je u tu mrežu upleteno sve što je bitno u domaćoj politici i gospodarstvu, a eventualno je moguće da kompanija ili njezin dio bude prodan nekoj još većoj korporaciji. “Tako ćemo se barem riješiti mantre o tome kako je bolje da vlasnik korporacije bude domaći čovjek, a ne stranac. Pa blagajnica u Konzumu niti kod novog vlasnika neće imati manju plaću od one mizerije koju sada dobiva. Barem ju više nitko neće tlačiti da, za vrijeme nogometnih prvenstava, usred ljeta navlači plastični dres”.

Polazište dokumentarnog filma Gazda je da “ovo ni-je film o Ivici Todoriću“, već kreće od priče o životu redateljevog oca Ljudevita Juričana koji je 40 godina radio u Konzumu. Bio je vršnjak sa svojim dugogodišnjim poslodavcem Ivicom Todorićem, rođeni su u razmaku od svega 11 dana. Srednju školu obojica su završili na Kennedyjevom trg u Zagrebu, a prvo dijete su dobili 1976. – Ivica Todorić kćer Ivu, a Ljudevit Juričan sina Darija. Dario je želio napraviti intervju s poslodavcem svoga oca, s Ivicom Todorićem, ali on to nije htio. Dariju, redatelju filma, nije preostalo ništa drugo nego da sam sazna odgovore. U filmu se traže odgovori na pitanje kako se postaje gazda u Hrvatskoj.

Režiju potpisuje Dario Juričan, scenarij Zvonimir Tivon i montažu Sandra Mitić. Film je producirao Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija koji je ujedno i distributer filma. 

Knjiga Saše Paparella je komplementarna filmu te kroz 32 poglavlja predstavlja mali vodič za samopomoć o tome kako se postaje ‘Gazda’ u Hrvatskoj. Knjiga će se moći kupiti nakon premijere filma.

Gazda je na repertoaru Art-kina i nakon premijere i to svaki dan od 11. do 15. listopada, 17. listopada te od 19. do 23. listopada 2016. godine.

Piše: Vatroslav Miloš

Unatoč mrtvom i već dobrano raspadnutom tijelu ukopanom na centralnoj poziciji zagrebačkog Mirogoja, Tuđman je i dalje živ. Njegove ideje, artikulirane artificijelnim novogovorom s korienima u prvom, genocidnom i kvislinškom pokušaju tisućljetnog hrvatskog sna, i dalje žive u i među nama. Možda ih nismo svjesni, one se postale refleks, automatizam, svakodnevica. Ta nebrojeno puta reproducirana fantomska rečenica, ona o tome kako bi bilo dobro nam živote kroji 200-tinjak bogatih obitelji i tvrtki, bila točna ili ne, to je ta stvarnost koju živimo. Uz, dakako, sasvim nevažnu mogućnost statističke pogreške u točnom broju. “Hrvatska je stvorena u rijekama krvi”, veli u intervjuu za H-alter Viktor Ivančić, “samo i isključivo zbog toga da bi Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge”. Hrvoje Šimičević s Ivančićem je razgovarao o stanju u komercijalnim medijima, mehanizmima te diskreditirane mašinerije na izdisaju i načinima na koji njihove upravljačke strukture reflektiraju aktualno političko i ekonomsko zdravlje zemlje, ali i o novinarstu općenito. “Nisam više uopće siguran o čemu govorimo kada je riječ o ‘novinarskim standardima’, budući da se struka dramatično promijenila. Novinarstvo je danas uglavnom uslužna djelatnost, koja više niti ne preživljava od svoga proizvoda – dakle od novinarskog teksta – nego od marketinga. A kako se to odrazilo na “tržišni” uspjeh najbolje svjedoči podatak da se Feral 2008. ugasio s nakladom koja je bila veća nego što je danas ima najprodavaniji politički tjednik u Hrvatskoj”, kaže Ivančić. Njegov komentar u posljednjem broju Novosti osvrće se na Karamarkov najavljeni “kulturni obrat” i obračun s Oliverom Frljićem i riječkim HNK-om koji je za njega “prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod”. 

“Danas se zovem Luna, imam 23 godine, volim kratke suknje s džepovima u koje mogu gurnuti ruke, nedavno sam si kupila prve štikle od 10 centimetara i skužila da uopće nije tako strašno hodati u njima, od šminke uglavnom nosim samo maskaru, tipovi mi se stalno upucavaju preko fejsa, živim s tri cimerice, kad sam ukočena pred nekim imam jako visok glas, kad se opustim postaje nešto dublji, previše se gledam u ogledalo, prvo vrijeme tranzicije mi je trebalo sto godina da se spremim za van jer sam stalno fascinirano buljila u ogledalo, imam celulit, nosim push-up”, piše Luna Sardelić u dnevničkome zapisu objavljenome u Telegramu. Njezin tekst izlazi u jeku nedavnog zahtjeva da se feminističkoj kritičarki Germaine Greer zabrani predavanje na Sveučilištu u Cardiffu zbog njenog, sasvim pogrešnog, transfobnog stajališta da “transrodne žene nisu žene”. 

Ovih se dana napunilo dvadeset godina od noći koja se tinejdžerima i adolescenatima koji su se identificirali s različitim varijanta alternativnih subkultura u 1990-ima urezala duboko u pamćenje, “noći kada je” kako piše Tris.com.hr, “pank dobio po bubrezima”. Koncert grupa Wasserdicht, Deafness By Noise, Dik’o’braz, Beermacht i Nula trebao se održati 31. listopada 1995. u samoborskoj Kuglani, no prekinulo ga do danas nerazjašnjeno cjelonoćno policijsko orgijanje. Epilog te noći, piše Marko Podrug, bio je “više od stotinu privedenih i sedmero teško ozlijeđenih tinejdžera, između 15 i 19 godina, a da nitko do danas nije saznao stvarni razlog takvog policijskog postupanja”. Priču čitajte ovdje. 

Prošlotjedna Katapultura, emisija posvećena kulturi na Prvom programu HR-a, bavila se, među ostalim, i strategijama kulturnog razvoja nude stranački programi na predstojećim parlamentarnim izborima, iz čega svakako valja izdvojiti ideju Slobodana Prosperova Novaka, kanadidata Stranke rada i solidarnosti za ministra kulture, da bi sadašnje ministarstvo kulture trebalo pripojiti ministarstvu turizma. O istome su u Otvorenom raspravljali Vitomira Lončar, Nora Krstulović, Velimir Visković i Edo Popović.  

Magazin New Statesman i izdavačka kuća Virago ustanovili su nagradu Women’s Prize for Politics and Economics. “Ima li svijet publicistike problem s rodom? Pogledajte samo uže izbore nagrada, kritike ili najave izdavača i odgovor koji ćete dobiti jest nesumnjivo – da. Njime dominiraju muškarci, pogotovo u nezaobilaznom, društveno presudnom području ekonomije i politike. To je nešto što bismo morali promijeniti”, ističu pokretači nagrade o kojoj će odlučivati izvršna urednica Financial Timesa Gillian Tet, zamjenica glavnog urednika New Statesmana Helen Lewis, Lennie Goodings iz Viraga i Tom Gatti, urednik kulture u New Statesmanu. 

Alex Ross u The New Yorkeru piše o novom čitanju, novoj interpretaciji Schubertove posljednje sonate – D 960 – koju mađarsko-britanski pijanist András Schiff izvodi tijekom turneje nazvane The Last Sonatas, a koja, uz Schubertovu, uključuje i izvedbe Haydnove, Mozartove i Beethovenove posljednje sonate. Schiff je u lipnju ove godine za ugledni ECM izdao i snimak Schubertove Sonate u B-duru izveden na fortepianu.  

Na prvi natječaj za rekonstrukciju studentskih naselja Stjepan Radić i Cvjetno naselje pristigle su ponude bile 104 milijuna kuna veće od planiranih zbog čega je poništen postupak javne nabave. Potom je Studentski centar krenuo u izravnu pogodbu s izvođačima – prva je propala, a druga je okončana u direktnom pregovaračkom postupku. Posao vrijedan 300 milijuna kuna dobila je tvrtka Projektgradnja u većinskom vlasništvu Agrokora Ivice Todorića. 

Inače, projekt rekonstrukcije trebao bi se financirati putem strukturnih fondova EU, no natječaj još nije raspisan, te Fonda za zaštitu okoliša koji je SC-u odobrio gotovo 10 milijuna kuna za financiranje izrade projektne dokumentacije. Upravitelj studentskih domova je Studentski centar dok su zgrade i zemlja na kojima se nalaze u vlasništvu Grada Zagreba. Između Grada, MZOS-a i SC-a potpisan je ugovor o dugogodišnjem najmu.

Hrvatskim televizijskim valovima već neko vrijeme ususret Mundijalu kruže dvije Konzumove reklame pod nazivom Zajednički osjećaj ponosa, svojevrsne blitz biografije popularnih nogometaša Darija Srne i Luke Modrića. Tamo njihovi identiteti započinju 1989. i 1991. godine, dakle negdje u vrijeme krvavog raspada bivše države, te formiranja nove političke i ekonomske elite. Dramaturgija i estetika kojima je ocrtan uspon naših ponajboljih nogometaša postavljene su negdje paralelno s dozrijevanjem ideje o hrvatskoj samostalnosti i odcjepljenju od nogometne, ali i svake druge Jugoslavije.

Posebno se to nazire u prva tri kadra Modrićeve priče koji simuliraju onaj ratni VHS štimung, s dodanim efektom vjetrometine koja trese kameru i snimateljsku ruku podno hladnog Velebita. Gotovo da osjećam glavobolju koju je imao Konzumov tim u postproductionu, zdvajajući da li još zasoliti cijelu stvar jednom raketom koja prozuji iznad dječakove glave dok mali Luka trči svome ocu u zagrljaj. Drugi ključni moment je 1998. godina i bronca u Francuskoj. Tada još golobradi i nezreli mladići naporno treniraju, dok im snagu i vjeru, u njihovom mukotrpnom kovanju u vrhunske sportaše, ulijeva treće mjesto Vatrenih na Svjetskom prvenstvu, savršen rezultat za bildanje nacionalnog i pobjedničkog ega. U epilogu ih već vidimo kao afirmirane sportske ikone, dvojac koji donosi prevagu zabijajući golove Brazilcima, da li na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva ili u samom finalu, to je ostavljeno gledateljstvu na volju i maštanje. 

Što nam iz Konzuma poručuju ovim reklamama? Kroz korporativno poistovjećivanje sa životnim dramama dvojice priznatih nogometaša / nacionalnih ikona i tržišnu, doduše masno plaćenu, eksploataciju istih, podastire nam se trnovito i krvavo uspinjanje do ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna o državi, kao i sportskom / ekonomskom uspjehu u okviru izborenog suvereniteta. Prodaje nam se iluzija bajke o hrvatskom ponosu koji raste kako se diže i pehar u rukama pobjednika, nalikujući feniksu koji je hrabro ustao iz blata neretvanske doline ili krša zadarskog zaleđa, da bi ga sada zajednički podigli i doticali svi zajedno: Konzum d.d., Hrvatska nogometna reprezentacija i publika u naponu ekstaze pred televizijskim aparatima.

Tako upakiran sustav vrijednosti igra na kartu mamurluka i kroničnog zaborava pa zatire pod tepih svu pravomoćno i nepravomoćno osuđenu, a i neosuđenu pljačku, kriminalnu privatizaciju i rođačke konekcije u izvedbi one odabrane stotke. Novoiznikle obitelji sa specijalnim pogodnostima bile su u udobnoj financijskoj i političkoj prednosti pred većinom hrvatskih obitelji, gdje se raspadnuta kopačka podvezivala konopcem ukradenim s mladice mandarine. Ovdje nazirem bizarnu emotivnu poveznicu između dva drugačija osjećanja, onog kada pred očima čitavog svijeta na otvaranju utakmice s Brazilom svira hrvatska himna i onog kretanja u redu za Konzumovu blagajnu poput puzanja pogrebne povorke. Time i popularna “repka” postaje lažna slika same sebe, one nadobudne sebe iz Francuske 1998. i kao da je motivacija za radost nogometne igre ovaj put nadrasla nacionalni naboj “za narod svoj” i pohrlila u dirljivi zagrljaj proždrljivoj konzumerističkoj zvijeri koja grize do posljednje kune. 

Da to izjednačavanje nogometne i Konzumove vrste u tržišnoj utakmici sa “zajedničkim osjećajem ponosa” iskače iz okvira televizije može se uvjeriti i svatko tko primjerice prošeta trgovinom podno zagrebačkog Glavnog kolodvora, gdje su i osoblje i poneki proizvodi poput čarobne krpe ili svinjskog buta okićeni u žive reklamne kartone Hrvatske nogometne reprezentacije, a osobna imena djelatnika uokvirena na pozadini s koje namiguje trojac iz prvih jedanaest. Tu je naravno teško ne primijetiti nesrazmjer u rasponu smješka dok vam naplaćuju friško izrađene PVC vrećice s crveno-bijelim kockicama, budući da će igrači, Savez i Todorić među sobom dijeliti milijune eura, dok će depersonalizirane djelatnice s dvije i kusur tisuće kuna ili kupac kockastog navijačkog gemišta mjesečno teže gutati svoj ponos s kojim se tako bahato barata. Kao i u političkoj igri skrivača, sve se sistematski pomiče s gorućih problema koji zahtijevaju djelovanje pa se tako i sva naša pažnja nastoji podrediti 90-minutnoj borbi (dao Bog i koju više) u nogometnoj areni. I tako u krug. Prođe Svjetsko prvenstvo, dođe Europsko prvenstvo mladih, HNL, Liga prvaka, Interkontinentalni kup, prijateljske utakmice, blagdanski malonogometni turniri… Pivo u ruke, kauč, krumpiri, svi sretni i zadovoljni.

Takvom istom logikom Co-brandinga, eventualno kapetanovo podizanje pehara nakon pobjede u velikom finalu istovjetno je Todorićevom mahanju reporterima s papirićem na kojem mu je svečanim potpisom odobren kredit u nekoj ruskoj banci. Dok Modrić i društvo slave golove Brazilu, u pozadini može stajati i Todorić, samozadovoljno mašući svom ponosnom potrošaču. Zamišljam njegov veliki osmjeh i već mu čujem glas kao u promidžbenom spotu: “S ponosom narodu svome uzimam što mi se hoće, kad mi se hoće i kako mi se hoće!” 

Dok o svemu tome razmišljam istovremeno sam svjestan kako po svoj prilici ni sam neću moći ostati imun na globalnu euforiju… Vidimo se pred ekranom, zajedno!

Reakcija, evo, pomalo kasni, ali njen povod – reportaža-razgovor sa Zdravkom Mamićem, objavljena prije skoro dva tjedna u Nedjeljnom Jutarnjem na čak šest stranica, garnirana golemim foto-portretima izvršnog dopredsjednika Dinama iz donjeg rakursa poniznog obožavanja i najavljena preko cijele naslovnice kao “najveći intervju ikad” – dragocjeni je prilog ridikulizaciji medijskih sadržaja, unikatan čak i u kontekstu ovdašnjeg kontinuiranog srozavanja kriterija novinarstva do fine granice hipokrizije i apsurda. A kliznuo je, začudo, javnim prostorom bez ikakvoga odjeka. Možda stoga što je uređivačka politika Jutarnjeg odavno postala sinonim za umatanje neoliberalnih ideologema poduzetničkog i društvenog uspjeha u šljašteći celofan senzacionalizma, s ljupkim mašnicama strogo kontroliranih pluralističkih intelektualnih stavova na vrhu, pa je naprosto nemoguće ispratiti tu zahuktalu hiper(re)produkciju vladajuće ideologije sustavnom javnom refleksijom: kako komentirati sve profesionalne i moralne medijske incidente ako su profesionalna nedoraslost i moralna elastičnost pretvorene u pravila igre? Pa ipak, školska zadaća novinara Vuka Radića, ispripovijedana u prvom licu puzajuće glorifikacije i sukladno tome naslovljena Nikad veći Mamić i moj dan s njim na poslu, donosi puno više: ona je istodobno i točka ulaska u zakulisni splet ekonomskih interesa spram kojih bilo kakav uređivački ili novinarski integritet neizbježno stoji u odnosu obrnute proporcionalnosti.

Da bi se ovo shvatilo, treba poći nekoliko mjeseci unatrag, u bližu povijest odnosa Jutarnjeg i Zdravka Mamića. Tko ga je makar površno pratio, lako će se sjetiti žestoke kolumnističko-komentatorske ofenzive na stranicama “najutjecajnijeg hrvatskog dnevnog lista”. Mamić je tamo neustrašivo napadan zbog svojih skandaloznih, primitivnih javnih ispada, psovačkih eskapada i prijetnji, a vrhunska je invektiva upućena, dakako, iz pozicije neoliberalne pravovjernosti: novinari su se – s višegodišnjim zakašnjenjem, doduše – dosjetili da izvršni dopredsjednik zapravo upravlja klubom koji je registriran kao udruga građana i obilato financiran iz proračuna Grada Zagreba, pa enormno bogatstvo na transferima igrača, čiji je vlasnik uglavnom menadžerska agencija njegova sina, stječe na račun poreznih obveznika, bez ikakva poslovnog rizika. Mamić je zauzvrat konfabulirao o velikoj zavjeri izdavača Jutarnjeg, EPH-a, koji mu navodno želi preoteti klub, ali retorički je klimaks sačuvao za javnu reakciju na tekst Davora Butkovića Mamićev Dinamo doživio potpuni društveni debakl.

Najeksponiraniji opinion-maker zagrebačkog dnevnog lista otpisao ga je tamo kao “društveno neprihvatljivog”, a on ga potom na redovnoj press-konferenciji proglasio “moralnom nakazom”, koju bi “zbog njegove nakaznosti i zbog njegovog estetskog izgleda trebalo što više udaljiti od čovječanstva tako da čovječanstvo, i Hrvati nadasve, ne doživljavaju traume kad imaju susret s njegovom riječju ili s njegovim likom i djelom”. U daljnjoj smo elaboraciji mogli doznati i da Butković “truje moju, našu Hrvatsku”, da “ždere, loče po najelitnijim hrvatskim restoranima, hotelima i usput ne plaća svoje račune”, da je on, zapravo, “jedna nabiguzica sa oks-nogama, sa jednim neprirodnim oblikom guzice i tijela” pa će ga Mamić, u skladu sa svim tim, “prvom prilikom opaliti volejem u tu neprirodnu zadnjicu njegovu”. Butković se kasnije nije oglašavao; samo je, pišući o drugoj temi, prije nešto manje od tri tjedna usputno spomenuo kako je “Mamić naprosto Mamić i na to više ne treba trošiti riječi”.

A onda – radikalan obrat: tek koji dan kasnije, Butkovićevi su urednici ipak odlučili na Mamića potrošiti nekoliko stotina riječi, ukrasiti ih ekskluzivnim fotografijama i cijelu stvar promovirati kao najvažniju temu dana. Zanimljivo je da su pritom – u redakciji u kojoj su zaposleni brojni sportski novinari specijalizirani za nogomet i oni upućeni u ekonomiju – za razgovor sa čovjekom koji se predstavlja kao najveći nogometni fanatik i najuspješniji menadžer u Hrvatskoj odabrali baš Vuka Radića. Njegove se kvalifikacije, naime, iscrpljuju u otvorenom uvodnom priznanju kako ni o nogometu ni o gospodarstvu “nema pojma”. Ali baš to su, valjda, specifična znanja i vještine optimalnog kadra za reportažnu konstrukciju kulta ličnosti neopterećenu eventualnim nezgodnim pitanjima: oboružan samo diktafonom, apsolutnom neupućenošću u temu o kojoj piše i zadovoljavajućim zalihama vazelina, Radić je nepogrešivo ocrtao “ljudsku” stranu Zdravka Mamića promatrajući ga infantilno zadivljenim pogledom na granici latentne homoerotske fiksacije. Ono što smo naposljetku dobili, niz je skica za portret velikoga vođe; poneku od njih vrijedi izdvojiti, ako ni zbog čega drugog, onda da bi se pokazalo na koje sve načine eruptivni entuzijazam može zamijeniti minimum profesionalnog dostojanstva:

–    Zdravko Mamić kao Paradigma Poslovne Sposobnosti: “Moglo bi se reći da je to klasična hollywoodska priča o usponu. Od portira do direktora tvornice. Prošao je sva radna mjesta. Bio je na terenu, skupljao je lopte, prodavao karte, prodavao Dinamove novine na tribinama, bio je povjerenik, direktor, menadžer i trener. Prošao je sve pozicije i to iskustvo koristi u poslovanju kluba”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubitelj Cijeloga Čovječanstva: “Zdravko Mamić ima veliki problem, zapravo, ima ih stotine. On želi da su svi sretni, da se smiju i da nemaju problema. Ne može gledati i slušati kako ljudi imaju problema. To u njemu izaziva bol”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubimac Lijepih Žena: “Otvaraju se vrata njegova ureda i ulazi predivna, mlada dama, što nije nimalo čudno. Cijela zgrada uprave Dinama prepuna je zgodnih žena. Sve mi se doimaju fascinirane pojavom bilo kojeg od braće Mamić. Kako Zdravko i Zoran prolaze hodnicima, tako se one okreću za njima i pozdravljaju ih kao zaljubljene šiparice”.

–    Zdravko Mamić kao Božji Rab (sada u prvom licu): “‘Na ovaj smo put krenuli prije deset godina, kada je Barišić preuzeo klub. U to je vrijeme i sam Bog digao ruke od kluba.’ Na spomen Boga, Mamić blago podigne pogled iznad moje glave i nešto tiše progovori: ‘Uvjetno, naravno, oprosti mi Bože.'”.

I tako dalje: Zdravko Mamić kao Obiteljski Čovjek, Zdravko Mamić kao Vješti Showman, Zdravko Mamić kao Kontroverzni Poduzetnik… Pitanje po pitanje, blic po blic, doznajemo sve o začudnoj kompleksnosti jedne zavidno hipertrofirane osobnosti. Jedino što ostaje nejasno, odgovor je na pitanje: kakav se to preokret zbio u uređivačkoj politici Jutarnjeg lista pa da višestruka ličnost u javnosti poznata kao Zdravko Mamić od nekulturnog besprizornika, otimača novca poreznih obveznika i “društveno neprihvatljive” pojave postane objekt poslovno-obiteljsko-filantropsko-seksualne žudnje?

Prosječno bi cinično objašnjenje, valjda, glasilo: čovjek je upravo na vrhuncu uspjeha, klub mu se konačno plasirao u Ligu prvaka i tamo će zaraditi desetke milijuna eura, ruševni je stadion ovoga ljeta obnovljen, problematični BBB-i protjerani s tribina. I što god novinari i urednici Jutarnjeg zapravo mislili o njemu, novine treba prodati, a jedini je način za to jahanje vala popratne medijske euforije. Samo, takvo je objašnjenje premalo cinično da ne bi ostalo naivno. Ono zaboravlja naizgled sitan, ali za ovu priču presudan element u nizu Mamićevih recentnih uspjeha: potpisivanje raskošnoga sponzorskog ugovora s Todorićevim Konzumom. A Todorićeve su tvrtke, poznato je, najveći oglašivač u izdanjima EPH-a pa, samim time, i najznačajniji pojedinačni izvor njihovih prihoda. Baš zato karikaturalna novinarska litanija Vuka Radića svoj puni smisao ima nekoliko stranica ranije, tamo gdje je preko cijele strane razvučen veliki oglas igre na sreću Konzuma, s nagradnim fondom od 200 ulaznica za “spektakl godine”, utakmicu Dinamo – Real Madrid. Stvar se, dakle, u konačnici, svodi na brutalno jednostavnu logiku ekonomskih interesa, loše prikrivenih simulacijom novinarstva: ako je sponzor moga neprijatelja i moj sponzor, onda je moj neprijatelj ipak moj najbolji prijatelj.

Cijela ta paražurnalistička groteska ima naposljetku i sasvim zgodan postskriptum: samo nekoliko stranica iza “najvećeg intervjua ikad” s “nikad većim Mamićem”, nesretni Davor Butković, “nabiguzica” i “moralna nakaza”, spokojno piše izvještaj sa svoje nove gastro-enološke avanture, obavještavajući nas da je u restoranu Dubravkin put njegov apsolutni favorit “izvrsni zubac poširan u umaku od citrusa i maslinovog ulja”, dok je, s druge strane, Ledeni rizling vinara Borisa Drenškog “prepun osušenog cvijeća, prezrelog i suhog voća, te se, kao prepoznatljivi sortni trademark, na nosu osjećaju tragovi laka i benzina”. Zanesen rafiniranim valerima citrusa, suhoga cvijeća i benzina, ni ovoga puta nije smatrao potrebnim reći nam na čiji je račun požderao i polokao sve te riblje specijalitete i skupocjena vina. Ali nije, konačno, ni važno: znamo sasvim dobro da je to isti onaj račun na koji će, otkad je potpisao ugovor s Todorićem, zajedno s njim žderati i lokati i Zdravko Mamić.