O sve češćim distopijskim vizijama i mogućnostima utopijskog zamišljanja budućnosti te promjenama koje očekuju društvo u građenju otpornosti na moguće katastrofalne scenarije, razgovarali smo s Mladenom Domazetom, znanstvenim suradnikom na Institutu za filozofiju i istraživačem na Institutu za političku ekonomiju, Marijom Brajdić Vuković, sociologinjom znanosti i tehnologije i višom znanstvenom suradnicom na Institutu za društvena istraživanja, dizajnerima Ivicom Mitrovićem i Olegom Šuranom sa splitske Umjetničke Akademije te s Dorom Sivkom, koordinatoricom aktivističke grupe i potpredsjednicom Zelene akcije.

U emisiji smo čuli i pjesmu Zapisi iz vode autorice Monike Herceg objavljenu u zbirci Homo climaticum, u interpretaciji Petre Krolo te skladbu Soft Temple II Nike Mihaljevića.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

Program će se sastojati od predavanja, rasprava, izložbe i radionice za studente diplomskih i poslijediplomskih studija, istraživače i mlade praktikante koji se bave kreativnim praksama u različitim područjima kao što su arhitektura, dizajn, umjetnost, digitalne tehnologije, psihologija, društvena i prirodna znanosti i sve ostale sudionike_ce koji_e smatraju da bi mogli_e pridonijeti ovoj temi. Više o temi pročitajte ovdje.

Radionica se bavi mogućim implikacijama globalnih klimatskih promjena (i drugih povezanih kriza), kao i tehnološkim, ekonomskim i političkim budućnostima u lokalnom kontekstu Jadrana i Mediterana. Radionica kritički promišlja romantizirane visokomodernističke vizije budućnosti i života pod morem usredotočene na čovjeka koje su postale dio naše popularne kulture. Sudionici_e će se usredotočiti na potencijalne utopijske zajednice bliske budućnosti, osmišljavajući moguće nove društvene, energetske i druge koncepte, putem spekulativnog dizajna i srodnih pristupa, ne bi li kreirali nova mjesta otpornosti zajednice, ali ne kao mjesta utopijskih novih početaka, već kao mjesta tranzicije u sadašnjosti prema novim i drugačijim društvima, zajednicama nade i zajednicama budućnosti.

Događaj organiziraju Ivica Mitrović (kustos diskurzivnog programa Hrvatskog paviljona u Veneciji, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu) i Oleg Šuran (Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu), uz Miu Roth i Tončija Čerinu (kustosi hrvatske izložbe na Bijenalu).

Voditelji radionice su Valentin Grailla i Oliver Troff, istraživači dizajna s ENS Paris-Saclay (Sveučilište Paris-Saclay, Francuska). Gosti diskurzivnog programa (predavanja i rasprava) su sociolog i pisac Gennaro Asscione (Sveučilište u Napulju “L’Orientale,” Italija) i mikrobiolog i ekolog Mladen Šolić (Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split, Hrvatska). Više gostiju bit će najavljeno u rujnu.

Prijaviti se možete na ovom linku najkasnije do 8. rujna

Radionica uključuje trodnevno performativno istraživanje divljine Lonjskog polja, s fokusom na promatranje kompleksnih odnosa između vrsta koje oblikuju ekologiju močvare. Sudionici će eksperimentirati s promatranjem i bilježenjem otvorenih, više osjetilnih i spontanih odnosa koji se odvijaju izvan granica ljudske kontrole. Eksperimentirat će s različitim performativnim i spekulativnim istraživačkim praksama, uključujući hodanje, slušanje, pripovijedanje i dr. Zajednički rezultati putovanja močvarama Lonje bit će prikazani u sklopu predstavljanja hrvatskog paviljona na 18. međunarodnoj izložbi arhitekture – La Biennale di Venezia.

Radionica je namijenjena studentima diplomskih, poslijediplomskih studija, istraživačima i mladim praktikantima koji se bave kreativnim praksama u područjima umjetnosti, dizajna, digitalne tehnologije, psihologije, društvenih i prirodnih znanosti. Radionica će se održati na engleskom jeziku. Sudjelovanje na radionici je besplatno. Smještaj i hranu također osiguravaju organizatori. Maksimalan broj sudionika je ograničen na 20.

Open Forest Collective multidisciplinarna je grupa kreativnih praktičara i istraživača koji se bave šumama i podacima o šumama. Trenutačni članovi Kolektiva su Andrea Botero, Markéta Dolejšová, Jaz Hee-jeong Choi i Chewie. Radionicu u Lonjskom polju vodit će osobno Markéta Dolejšová i Jaz Hee-jeong Choi. Domaćini tijekom radionice bit će Mia Roth i Tonči Čerina (kustosi hrvatskog nastupa ) i Ivica Mitrović (kustos diskurzivnog programa).

Prijaviti se možete ovdje. Rok za prijavu je 12. lipnja.

Tema je zadana vrlo široko, što je poslužilo kao poticaj autorskom timu hrvatskog izabranog projekta Same as it ever was koji čine Mia Roth, Tonči Čerina, Luka Fatović, Vedran Kasap, Ozana Ursić, Niko Mihaljević, Ivica Mitrović. Na konferenciji za medije održanoj u Lonjskom polju, povjerenici nastupa Hrvatske na Bijenalu – arhitekti Mia Roth i Tonči Čerina – istaknuli su kako im je upravo prostor Parka prirode poslužio kao inspiracija i ishodište odgovora na zadanu temu. Kako bi odgovorili na koji način odgovorno u budućnosti djelovati u prostoru, odlučili su, pomalo paradoksalno, posegnuti za lekcijom iz povijesti – učeći iz koegzistiranja čovjeka i prirode u harmoničnom okolišu.

Lonjsko polje jedno je od najvećih močvarnih područja u Europi, prostire se na više od 50 hektara lijeve obale rijeke Save, a po svom je karakteru prirodno poplavno područje s 14 naselja ruralnog karaktera. Upravo odabirom Lonjskog polja kao mikrolokacije koja objedinjuje temu suživota i održivosti, projekt Same as it ever was nastoji naglasiti važnost etičkog djelovanja u prostoru.

Centar za posjetitelje Crna roda u Osekovu jedan je od pet ulaza u Park, samo sat i pol udaljen od Zagreba, a suvremeni pristup interpretaciji ekspresije života u Lonjskom polju priskrbio mu je brojne arhitektonske nagrade. Dio članova_ica autorskog tima Centra Crna roda  povjerenici_e su ovogodišnjeg nastupa na Bijenalu, koji su osmislili nadovezujući se i na projekt Centra. Instalacija se tako temelji na tri do sad izgrađena vidikovca – ili, kako ih oni nazivaju, bestijarija – a uključuje i virtualne segmente izravno vezane uz fenomene polja.  

Povjerenici Roth i Čerina na predstavljanju su objasnili kako naziv bestijarij pristaje vidikovcima jer njihov oblik podsjeća na nešto, ali ništa konkretno, pa tako u promatračima budi različite asocijacije  – podsjećajući ih na košnicu, silos za žito ili demižonu za vino. Vodeći se idejom održivosti kao jednom od glavnih odrednica arhitekture budućnosti, autorski je tim zamislio da instalacija iz hrvatskog paviljona na Bijenalu kasnije zaživi u Lonjskom polju, najvjerojatnije kao jedan od planiranih osam vidikovaca. 

Za interaktivni dizajn instalacije zaduženi su Vedran Kasap i Ozana Ursić (Studio Clinica), koji su naglasili da su elementima produkt dizajna pristupili iz pozicije zaštite prirode. Direktno je inspirirana prirodom i zvučna podloga projekta, čiji je autor Niko Mihaljević. Kompoziciju kojom će vibrirati cijela struktura osmislio je vođen motivima klepetanja i glasanja ptica močvarica. 

Prilikom pripreme ovako velebnih izložbi uvijek se postavlja pitanje opravdanosti troškova, a upravo na tu problematiku autorski tim namjerava odgovoriti diskurzivnim programom. Cilj tog programa je generiranje novih znanja kroz niz radionica i suradnji s obrazovnim institucijama, kao i njihovo dokumentiranje u knjizi, čije se predstavljanje planira za zatvaranje Venecijanskog bijenala. Kustos diskurzivnog programa hrvatskog paviljona Ivica Mitrović istaknuo je kako im je tema Bijenala poslužila kao polazište za otvaranje razgovora o suživotu u budućnosti, s naglaskom na edukaciju onih koji će djelovati u tom prostoru.

Konferenciji u Lonjskom polju prisustvovala je i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek koja je istaknula da Venecijanski bijenale nije samo izložba nego i platforma koja nas potiče na promišljanje arhitekture i dizajna te da smatra kako je u tom pogledu Povjerenstvo na Javnom pozivu izabralo sjajan projekt. Ministarstvo je financiralo projekt i najam prostora s nešto više od 210 tisuća eura, a predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Roman Šilje rekao je da je financijska podrška projektu došla i iz privatnih izvora, iz kojih su pribavili oko 70 tisuća eura.

Organizatori očekuju veliki interes za ovogodišnje 18. izdanje Bijenala koje bi nakon postpandemijskog izdanja 2021. godine napokon trebalo zasjati u punini i tako omogućiti promociju očuvanog, no često zanemarenog Parka prirode Lonjsko polje. Autorski tim naglašava kako su upravo iz simbioze ove nepredvidive, divlje prirode i ljudi koji su naučili živjeti s vodom, a ne protiv nje, promišljali kako djelovati u krizi i kako takvim djelovanjem mijenjati kanone shvaćanja arhitekture. Rezultat njihovog odgovora na temu Laboratorija budućnosti bit će instalacija u hrvatskom paviljonu čije je svečano otvorenje zakazano za 19. svibnja, a moći će se pogledati sve do kraja studenog. 

Ovogodišnji program odvija se u suradnji s Un-war Space Lab (koji čine Armina Pilav, Damir Ugljen, Servet Cihangiroğlu, Ana Dana Beroš, Jamie Allen, Louise Emily Carver i Ivica Mitrović), a vezat će se na temu slučajnih ili ne-kustoskih praksi nakon ljudskog uništenja Zemlje i života među vrstama. “Slučajne ili ne-kustoske prakse stvaraju i uništavaju u isto vrijeme, fokusiraju se na materijale specifične za mjesto, stvarnost i fikciju, pokrete i emocije svih sudionika dok kultiviraju eksperimentalni prostor uključivanja i transformaciju različitih vrsta nasilja”, stoji u pozivu.

Edukacija se održava između 23. i 26. ožujka, a program zaključuje otvorenje izložbe 27. ožujka u galeriji kluba Kocka.

Više informacija o rasporedu i voditeljima_cama dostupno je ovdje.

Kustoska škola besplatna je za sve sudionike_ce, moguće ju je pohađati online ili uživo (Beton kino, Dom mladih Split), a prijaviti se možete mailom na mavena@mavena.hr najkasnije do utorka, 21. ožujka.

Metode korištene u ovom radu, ali i mnogim drugim suvremenim umjetničkim praksama, izvorno pripadaju polju kulturne antropologije, čije potencijale umjetnici/e počinju prepoznavati još početkom 20. stoljeća. Dijaloški odnos dviju praksi u svojim se početcima zadržava na razini umjetničkog imaginarija “dalekih, stranih svjetova”, prisvajanja kulturnih obilježja nezapadnih naroda i njihovog tumačenja u ključu zapadnih kategorija, te s druge strane korištenja fotografije kao sredstva bilježenja u polju antropologije. S vremenom ipak dolazi do pomaka u smjeru uzajamnog utjecaja kroz kojeg se otvaraju nove mogućnosti istraživanja i predstavljanja kulture, kako na predavanju Premreženost suvremene umjetnosti i antropologije navodi Francesco Marano, profesor vizualne antropologije na Odsjeku za kulture Europe i Mediterana pri Sveučilištu Bazilikata u Materi. Sedamdesete godine prošlog stoljeća Marano prepoznaje kao točku u kojoj se razrahljuje čvrsta granica znanosti i umjetnosti pa tako arhiviranje, klasifikacija i katalogizacija postaju tehnike za proizvodnju umjetničkih djela, dok s druge strane kulturna antropologija, u otvaranju novim načinima proizvodnje znanja, sve više propituje vizualni jezik suvremene umjetnosti.

U tom smislu posebno je zanimljiv prilično razvijen pravac talijanske antropološke umjetnosti, s umjetnicima poput Antonia Paradisa, Claudia Coste i Maria Crescija koji su se u svom radu uvelike referirali na djela antropologa Claudea Lévi-Straussa i Ernesta de Martina. Koristeći se antropološkim metodama kritički pristupaju promjenama do kojih dolazi uslijed globalizacijskih procesa te rasta industrijalizacije i konzumerizma, dok u tradicionalnim kulturama, “dalekim Drugima” prepoznaju oblik otpora i spasa pred neminovnim uništenjem koje prijeti zapadnoj civilizaciji. “Antropologija nudi metode i alate kojima možemo zaštititi tradicionalne kulture, dok umjetnost u tom smislu predstavlja jedini mogući oblik djelovanja”, nastavlja Marano.

Slična promišljanja nalazimo i u suvremenim umjetničkim praksama, pa i u lokalnom i regionalnom kontekstu, primjerice u aktualnom radu slovenske multimedijalne umjetnice Maje Smrekar predstavljenom na izložbi Oprema za preživljavanje u antropocenu. U njoj umjetnica odabire različite tradicijske predmete, “označitelje slovenske kulturne baštine” i oblikuje ih u “mobilni set za preživljavanje” apokaliptične budućnosti izazvane čovjekovim invazivnim djelovanjem na prirodni okoliš. Oleg Šuran ovakvo vraćanje tradicionalnim alatima tumači kao manifestaciju zabrinutosti današnje društvene ovisnosti o elektroničkim medijima, “gdje ne samo da ne poznajemo osnovne principe funkcioniranja suvremenih alata i infrastrukture, već se slučajem krizne situacije pomalo smatra i nestanak Interneta, ili (još gore) nestanak struje na više od par sati”.

Kritička refleksija razvoja suvremenog društva, s naglaskom na ulogu tehnologije, jedna je od značajnih tema i unutar dizajnerskog polja, u kojem se sve više dizajnera odmiče od “dominantne percepcije i konzumerističke uloge dizajna” i okreće drugačijem, kritičkom pristupu. Djelujući na razmeđu različitih disciplina, koristeći dizajn kao medij, bave se današnjim društvenim, ekonomskim, ekološkim i političkim odnosima, kako piše Ivica Mitrović u tekstu  Zapadnjačka melankolija: Kako promišljati drugačije budućnosti u “stvarnom svijetu”?. Pomak od uskog shvaćanja dizajnerske prakse kao one koja prezentira gotova (tržišna) rješenja, i povratak diskurzivnom polju djelovanja u središtu je promišljanja spekulativnog dizajnerskog pristupa, koje pored kritičke refleksije nudi i odmak od puke dijagnoze stanja, krećući se “prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija budućnosti”.

Program Interakcije Umjetničke akademije u Splitu koji već niz godina promišlja spekulativne dizajnerske prakse, ove je godine posvećen jednoj od najznačajnijih globalnih tema – klimatskim promjenama te donosi “moguće scenarije koji bi nas mogli pripremiti za post-apokaliptične budućnosti”, nudeći alate i metode za njihovo preživljavanje. Rad Život nakon turizma predstavljen u sklopu ovogodišnjih Interakcija promišlja učinke globalnih klimatskih promjena u lokalnom kontekstu, predviđajući scenarij prema kojem ekstremne klimatske promjene na istočnom dijelu Jadrana dovode do sasvim novih društvenih i ekonomskih uvjeta života. Kako pojašnjava koautor Ivica Mitrović, rad pored reflektiranja ne-tako-svijetle budućnosti jednog od klimatski najpoželjnijih dijelova Europe, tematizira i “potrebu za obnavljanjem tradicionalnih znanja i vještina koji su izgubljeni u vremenu visoke modernizacije i vremenu ekstremnog potrošačkog društva, u čijoj je izgradnji i dizajn bio jedan od značajnih aktera”.

Spekulativni dizajnerski pristup otvara i pitanje negativnih konsekvenci distopijskih scenarija na koje ukazuje i Naomi Klein, tvrdeći kako katastrofični scenariji budućnosti kod ljudi počinju stvarati dojam determiniranosti i neizbježnosti takvih ishoda, što u konačnici, umjesto djelovanjem, rezultira pasivizacijom. “Problem je u tome da dominacija distopijskih scenarija kroz ‘temporalnu petlju’ utječe na naše zamišljanje budućnosti. Potrebno je izaći iz te petlje i pokušati zamisliti (raditi) na drugačijim budućnostima”, ističe Mitrović. Na istoj liniji napominje i kako se spekulativna praksa, svjesna ovakve opasnosti, “sve više izmiče iz početne pozicije u kojoj je kroz različite scenarije budućnosti pokušavala postavljati pitanja u kakvoj budućnosti ćemo živjeti, budućnosti koje su najčešće bile distopijske – prema konkretnim akcijama koje će nam omogućiti preživljavanje (ili bolji život) u takvim budućnostima”.

Iako imaginiranje budućnosti u distopijskom ključu logično slijedi iz ekonomskih i ekoloških postavki suvremenog društva, “udarac šakom u sadašnjost” – kako izložbu Sve ljudske budućnosti interpretira selektor Okwui Enwezor – ne mora biti paralizirajući. Uloga koju pritom imaju znanost, umjetnost  i dizajn ne ispunjava se samo u propitivanju budućnosti u kojoj ćemo živjeti već i u stvaranju alternative današnjem društvenom, ekonomskom i političkom okviru, alternative koja može promijeniti predviđeni ishod.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Vrijeme “Antropocena” (ili “Kapitalocena”) više nego ikad u ljudskoj povijesti otvara mogućnosti za ekstremne scenarije i to ne u dalekoj, već u bliskoj budućnosti, sredinom 21. stoljeća. Namjera projekta je kroz spekulativni dizajnerski pristup ponuditi moguće alternativne scenarije očekivanih ekstremnih klimatskih budućnosti, scenarije koji bi nas mogli pripremiti za takve post-apokaliptične budućnosti. Namjera je, također, i pokušati ponuditi metode i alate koji bi pojedincima i zajednici mogli pomoći u gradnji života nakon katastrofe.

Izložba traje do 6. studenog, a tijekom njenog trajanja stručnjaci Instituta za oceanografiju i ribarstvo održat će nekoliko edukativnih aktivnosti o utjecaju klimatskih promjena na Jadran.

U okviru predavanja “Uvod u spekulativni dizajn – kako kritički promišljati budućnost (i sadašnjost)”, dr.sc. Ivica Mitrović će govoriti o spekulativnom dizajnu kao kritičkoj dizajnerskoj praksi koja obuhvaća ili je u relaciji s nizom sličnih praksi koje nalazimo pod nazivima: kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitkujući dizajn, diskurzivni dizajn, kontradiktorni dizajn, futuristička imaginacija, umjetnički dizajn i dr. Radi se o diskurzivnoj djelatnosti, koja je temeljena na kritičkom razmišljanju i dijalogu, te koja propituje dizajnersku praksu. Međutim, spekulativni dizajnerski pristup proširuje kritičku praksu korak dalje, prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija. Spekulativna dizajnerska praksa također je i jedan od najznakovitijih primjera nove interakcije disciplina.

Predavanja se održavaju u okviru radionice spekulativne dizajnerske prakse pod nazivom “Objekti u prostoru” u organizaciji Udruge Metamedij, Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija (Umjetnička akademija u Splitu – Ivica Mitrović, Oleg Šuran) i Društva arhitekata Istre (projekt Otvoreni grad – Breda Bizjak). 

Kustosi hrvatskog nastupa na Milanskom trijenalu, Ivica Mitrović i Oleg Šuran, izložbom Spekulativnost: Postdizajnerska praksa ili nova utopija? uklopili su rad suvremenih hrvatskih dizajnera i umjetnika u koncept “dizajna poslije dizajna”, što je ujedno i tema ovogodišnjeg izdanja ugledne manifestacije koja se u Milanu održava od 1933. godine. 

Izložba će od travnja do rujna ove godine predstaviti deset radova i projekata autora i autorica koji djeluju u području dizajna i vizualnih umjetnosti: Linu Kovačević i njezin Set za romantičnu on-line večeru, Roberta Čanka s radom Hibridni zaljev – Iskapanje budućih identiteta, Anselma Tumpića i Tateye, Nikolu Bojića s Prazninom u ulici Felton, potom zajednički rad Nikole Bojića i Damira Prizmića USB killer (2016.), Ninu Bačun i Andersa Mellbrat s projektom Man-Machine Affairs, projekt Andreje Kulunčić Zatvorena zbilja: Embrio, Silvia Vujičića s radom Parfem te, na kraju, radove kustosa Mitrovića i Šurana Eutropia i Južnjačka utjeha.  

“Spekulativni dizajn je kritička dizajnerska praksa koja obuhvaća ili je u relaciji s nizom sličnih praksi koje nalazimo pod nazivima: kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitkujući dizajn, diskurzivni dizajn, kontradiktorni dizajn (eng. adversarial), futuristička imaginacija (eng. futurescape), umjetnički dizajn (eng. design art), tranzicijski dizajn i dr. Riječ je o diskurzivnoj djelatnosti utemeljenoj na kritičkom razmišljanju i dijalogu koja propituje dizajnersku praksu (i njegovu modernističku definiciju). Međutim, spekulativni dizajnerski pristup proširuje kritičku praksu korak dalje, prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija. Recentni primjeri spekulativne dizajnerske prakse u hrvatskom su kontekstu rijetki. Također, nije vidljiva ni neka snažna povijesna referenca i kontinuitet ovakve prakse u lokalnom kontekstu. Stoga je cilj ovog projekta bio na jednom mjestu prikazati i kontekstualizirati relevantne suvremene spekulativne radove hrvatskog konteksta koji, iako često sami sebe tako ne nazivaju, spadaju u područje spekulativnog dizajna. Inicijalno je odabrano osam radova koje karakterizira spekulativni pristup, i to sljedećih autora i autorica: Lina Kovačević, Robert Čanak, Anselmo Tumpić, Nikola Bojić, Damir Prizmić, Ivica Mitrović i Oleg Šuran, Nina Bačun i Anders Mellbrat. Dodatno su uključena dva rada koji nisu inicijalno nominirana kao dizajnerska, ali spadaju u blisku spekulativnu praksu (Andreja Kulunčić i Silvio Vujičić)”, ističe se u kustoskoj koncepciji izložbe.  

Ovaj je projekt ujedno i nastavak istraživanja započetog izložbom Dizajn fikcija: Eutropija – Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu postavljenom u svibnju 2015. u Galeriji HDD. 

21. međunarodna izložba Milanski trijenale − La Triennale di Milano, s temom 21. stoljeće. Dizajn poslije dizajna, održava se od 2. travnja do 12. rujna 2016. u Nacionalnom muzeju znanosti i tehnologije Leonardo da Vinci / Cavallerizze, a hrvatski nastup zajednički organiziraju Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Hrvatsko dizajnersko društvo.

Izložba City | Data | Future – Interakcije u hibridnom urbanom prostoru se, kroz spekulativne scenarije, bavi navedenim temama. Prezentirani odabrani projekti, nastali kroz kritičku dizajnersku praksu, predstavljaju dizajn fikcija koji spekulira o mogućim budućim scenarijima, koje mi, kao građani takvih gradova, možemo očekivati. Stvaranjem imaginarnih svjetova, dizajniranjem fikcija, propitujemo svijet u kojemu živimo – njegove vrijednosti, funkcije, njegov metabolizam, te očekivanja njegovih stanovnika. Imaginarni svjetovi izniman su izvor inspiracija za dizajnere.

Izložba, producirana od strane europskog UrbanIxD projekta, sadrži ukupno devet radova, od toga je pet radova realizirano na UrbanIxD ljetnoj školi održanoj na Sveučilištu u Splitu 2013. godine, dva rada su kurirana samo za potrebe izložbe, a dva rada su namjenski producirana za ovu izložbu. Aurora prikazuje grad budućnosti temeljen na novoj karmičkoj ekonomiji. O odnosu stanovnika prema podacima koje hibridni grad prikuplja, spekulira projekt Aural Fixation. CUBA scenarij propituje nove ekonomije, temeljene na optimizaciji uporabe javnog prostora grada. Što bi se moglo dogoditi u budućnosti s našim podacima spremljenim u cloudu, kroz digitalnu arheologiju spekulira Future Cloud dizajnerska fikcija. MOMI prikazuje moguće scenarije hakiranja grada, iz pozicije grassroots pokreta. Chupan Chupai govori o dječjoj igri kojom se, kroz hakiranje grada, otkrivaju skriveni i zaboravljeni prostori hibridnog grada istočnog svijeta. Blackspot propituje položaj pojedinca u umreženom gradu bliske budućnosti, u potrazi za skrivenim kutkom privatnosti. Eutropia propituje nove ekonomske i utopijske društvene sustave blagostanja temeljenje na trgovini osobnim podacima građana. Betacity interaktivna instalacija postavlja pitanje da li je moguće zadržati anonimnost u gradu koji konstantno sakuplja informacije o svojim građanima.

Svoj Refleks na temu riječkoj publici u Filodrammatici u utorak 21. listopada, u 12h, iznijet će Ivica Mitrović, dopredsjednik Hrvatskog dizajnerskog društva, sudionik na projektu Urban IxD u sklopu kojeg se i realizira izložba City | Data | Future, docent na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu te ambasador dizajna interakcija kao nove specijalizacije u području dizajna u Hrvatskoj i šire, zbog čega provodi niz radionica, simpozija i izložbi na temu. Također, autor je knjige Dizajniranje novih medija, Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst (1995 – 2010.) iz 2012. u kojoj donosi pregled hrvatske scene u području dizajna u novim medijima.

Izložba će biti otvorena u Galeriji Drugo more od 20. do 31. listopada.