“Postupak dodjele sredstava na natječajima za javne potrebe u kulturi Grada Zagreba je netransparentan, na način da je javnosti nedostupna informacija o tome tko, na osnovu kojega propisa i na osnovu kakvih evaluacija odlučuje o iznosima konkretnih potpora”, kažu u UNMK-u ističući kako je ustanovljeno da Kulturno vijeće za časopise, koje bi trebalo biti zaduženo za izradu stručne podloge, ustvari samo predlaže projekte i programe koji su po mišljenju njegovih članova “vrlo kvalitetni”, “manje prioritetni” ili pak “nisu prihvaćeni”, označavajući ih slovima A, B ili C, bez ikakve pismene evaluacije, odnosno obrazloženja takvih ocjena. 

Također, ustanovljeno je da u pojedinim slučajevima časopisi ocijenjeni od Kulturnog vijeća ocjenom B dobivaju veći iznos potpore od nekih časopisa ocijenih kao “vrlo kvalitetni”, premda nigdje nije vidljivo tko je i na osnovu kakve evaluacije preinačio “mišljenje” Kulturnog vijeća.

Ustanovljeno je i da izvještaji o dodjeli sredstava za javne potrebe u kulturi iz godine u godinu ne korespondiraju s realnim stanjem, na način da se kopi-pejstaju, tako da se dešava da “posebno pohvaljeni” bivaju i časopisi koji su se u međuvremenu – ugasili. Intrigantne su izjave pojedinih članova Kulturnog vijeća (Grozdana Cvitan, Dalibor Šimpraga) iz kojih proizlazi da “netko” preinačuje ocjene Kulturnog vijeća, iz čega proizlazi da isti taj “netko” falsificira i zapisnike sjednica toga Vijeća. 

Kako bi rasvijetlila postupak dodjele sredstava za Javne potrebe u kulturi, UNMK je prije gotovo godinu dana, 20. ožujka 2012. godine, pozivajući se na ZPPI, zatražila od GUK-a sljedeće podatke: zapisnike sa svih sjednica Kulturnog vijeća za knjižničnu djelatnost i časopise na kojima se odlučivalo o javnim potrebama u kulturi za 2012. godinu (časopisi, novine, elektroničke publikacije); podatak o tijelu koje je odlučivalo o iznosu potpora (naziv tijela, imena članova tijela, propis na osnovu kojega je radilo); zapisnike sa sjednica tijela koje je odlučivalo o iznosu potpora; evaluaciju svih pristiglih prijava na natječaj (časopisi, novine, elektroničke publikacije) na osnovu kojih su donesene odluke o financiranju i odluke o visinama potpora.

Prema navodima H-altera, u prepisci koja je trajala preko 10 mjeseci, Grad Zagreb i njegov Ured za kulturu sustavno su kršili zakonske rokove za rješavanje zahtjeva, greškom su slali dopise na pogrešnu adresu, dostavljali su dokumentaciju koja ne sadrži tražene informacije i slično. 

Izmijenjena su 23 službena dopisa, a u prepisci su sudjelovali UNMK, pročelnik za kulturu Ivica Lovrić, gradski službenik za informacije Branko Brčić, te AZOP, a od četiri tražene informacije UNMK je dobila samo informaciju pod 1, dok one pod 2, 3 i 4 nije. Posljednji dopis UNMK je zaprimio 21. siječnja, kada je službenik za informiranje u Gradu Zagrebu obavijestio udrugu da je zamolio GUK da dostavi tražene podatke, jer da je i sam utvrdio kako ih dokumenti na koje je GUK uputio “ne sadrže”.

Pokretanje tužbe protiv Grada Zagreba, Milana Bandića i Ivice Lovrića posljednji je u nizu nastojanja UNMK-a da se natječaji za kulturne i medijske djelatnosti učine transparentnima. Pravnu osnova za tužbu čine Prekršajni zakon, koji predviđa da je tijelo državne uprave koje je ovlašteno neposredno provoditi ili nadzirati provođenje propisa kojim je predviđen prekršaj ovlašteno za prekršaj iz tog propisa podnijeti optužni prijedlog, te ZPPI, prema kojem je AZOP nadležan za nadzor provođenja ZPPI-ja.

Istovjetan optužni prijedlog UNMK je u svibnju 2012. godine pokrenula protiv Agencije za elektroničke medije i njezina ravnatelja Zdenka Ljevaka, zbog onemogućavanja pristupa informacijama koje se odnose na dodjelu koncesija za nacionalne TV programe. Na osnovu tog prijedloga, AZOP je u studenom 2012. pokrenuo prekršajni postupak protiv AEM-a i Zdenka Ljevaka.

Izvor: H-alter

Nakon zahtjeva portala Bitno.net da se ukloni “kršćanofobni” plakat Gavelline predstave Fine mrtve djevojke te e-mail akcije udruge Vigilare, po nalogu gradonačelnika Milana Bandića plakati koje je izradio Studio Cuculić zamijenjeni su fotografijom predstave bez vjerskih obilježja. Ravnatelj Gavelle Darko Stazić ovako je objasnio potez povlačenja plakata: “Neviđeni pritisak, potaknut od strane jedne udruge, koja preko svojih internetskih stranica poziva na masovni protest zbog kazališnog plakata za predstavu Fine mrtve djevojke, a koji se ne vrši samo na Gradsko dramsko kazalište Gavella, već i na s kazalištem povezane institucije, kao i na naše suradnike i sponzore, doveo je do toga da je uprava Gradskog dramskog kazališta Gavella donijela odluku da sporni plakat povuče iz upotrebe”.

O kojim se to s kazalištem povezanim institucijama, suradnicima i sponzorima radi, objasnili su oni sami. Iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport stiglo je sljedeće priopćenje: “Vezano uz sporne plakate za novu predstavu Gradskog dramskog kazališta Gavella, obavještavamo Vas da je gradonačelnik Grada Zagreba gospodin Milan Bandić naložio da se oni žurno uklone sa svih javnih površina. Također, ravnatelj Kazališta Gavella gospodin Darko Stazić obvezao se i da će neprimjereni plakat biti povučen iz upotrebe te da će se za istu predstavu izraditi novi plakat. Uz navedeno, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport izražava žaljenje što je ovim nepromišljenim činom Gradsko dramsko kazalište Gavella povrijedilo osjećaje vjernika”. Priopćenje potpisuje pročelnik ureda, Ivica Lovrić.

Uslijedile su reakcije struke, glumaca i redatelja predstave, aktivista te ostalih građana. Hrvatsko dizajnersko društvo naglasilo je: “Smatramo kako plakat Fine mrtve djevojke odražava visoke kvalitete umjetničke direkcije u kojoj Cuculić lucidno i promišljeno vizualno interpretira sadržaj i poruku predstave. Samim tim, ovaj rad je polemičan jednako toliko koliko i sama predstava te se kroz dizajnerski medij otvoreno uključuje u diskurs o bitnim društvenim pitanjima poput tolerancije, prava LGBT zajednice i nasilja u društvu. Njegova provokativnost, na razini reinterpretacije prepoznatljivih religijskih motiva, u funkciji je poticanja upravo takvog dijaloga, što je jedna od najvažnijih uloga dizajna vizualnih komunikacija, te je u skladu s temeljnom odgovornosti društvenog angažmana dizajnera. Njegov glavni sadržaj je upravo to, te stoga svođenje recepcije plakata na razinu vrijeđanja vjerskih osjećaja pokazuje samo duboko nerazumijevanje problematike. Otvorena cenzura od strane institucija, pod pritiskom bilo kojeg subjekta, predstavlja ne samo obezvređivanje ideje slobode vizualnog izražavanja i slobode izražavanja vlastitog identiteta, nego u konačnici znači dokidanje svake mogućnosti javnog dijaloga”.

O cenzuri dijaloga među interesnim skupinama oglasilo se i nekoliko kršćanskih aktivista, ističući da je namjera prosvjednog pisma bila naglasiti da “lik Bogorodice – koju istinski vjernik naziva svojom nebeskom Majkom, nema što raditi na plakatu za tu predstavu”, te nekoliko LGBT aktivista, poput Mime Simić koja je napisala da “kultura u Hrvatskoj nema ni hrabrosti ni volje za doprinos demokratskim procesima, čiji bi glavni pokretač trebala biti. Imali ste se priliku postaviti, imali ste priliku na valu javnog interesa promovirati umjetnost, pa i ljudska prava – tu ste priliku pretvorili u debakl demokracije”.

Hoće li ova medijska promocija odmoći ili pridonijeti gledanosti same predstave, tek će se pokazati. Hrvati vole spektakle. Crkva se nije oglasila jer joj to nije ni potrebno – iako, sada se na plakatu nalaze dvije stvarne osobe u lezbijskom poljupcu – pa je moguće da se kampanja kojom se negira postojanje LGBT populacije, nanovo načeta sporom oko zdravstvenog odgoja, tek zahukta. Jedno je sigurno: u nadolazećoj predizbornoj kampanji Milan je Bandić dijelu svog biračkog tijela već obećao nastavak konjske retorike – koliko para, toliko (umjetničke) slobode, upisujući se još jednom na mjesto gospodara javnoga interesa.

“Oni koji se ne (po)kreću, ne osjećaju lance kojima su vezani”, napisala je Rosa Luxemburg.

Došao je bos, s Peščenice, noseći sliku svetoga Milana visoko, gdje se sveci jedino i nalaze. Pročitavši Psalam peti iz Biblije i izmolivši Milane naš, koji jesi na nebesima, spustio se na koljena, praćen fotoaparatima, kamerama i okupljenima, i krenuo na hodočašće oko Poglavarstva. Poglavnika ni na vidiku. Pratila ga je gomilica izražavajući uvjerenje u bol koju pritom mora osjećati. Nakon nekoliko metara betona, prelazak na travnati dio puta donio je olakšanje okupljenoj procesiji, no ne zadugo. Ostatak je puta bio betoniran.

Labroviću je brisano čelo, davano mu je vode da pije, čak je netko sugerirao brisanje rupcem koji je djevojka imala oko vrata. Klečeći je umjetnik malaksao, zastajkivao, upirao se o štap sa svetačkom slikom. Ponuđeno mu je da ga se prenese ostatak puta, odbio je. Trideset minuta Siniša je Labrović proveo na koljenima zazivajući milost svetoga Milana. Sveti nije bio ondje. Povratkom na početak puta, opisavši krug oko Milanova zemaljskoga kraljevstva, Labrović je pročitao molitvu Milanu, gospodaru života i smrti, zavjetovao se njegovu milosrđu i preporučio sebe i sve okupljene njegovoj milosti. 

Već tjednima (a tjedni se slažu u godine) traje glasna pobuna nezavisnoga kulturnog sektora grada Zagreba zbog nezakonita i netransparentna postupanja Gradskoga ureda za obrazovanje, znanost i kulturu. Na jučerašnji dogovoreni sastanak sa predstavnicima nezavisne kulturne scene iz Gradskoga poglavarstva nitko nije došao, medijski izvještaji o samovolji i klijentelizmu odabranih više nisu aktualni ni među nezavisnim glasilima. Buka, no ne i bijes, polako se stišava, kao što to uvijek biva tamo gdje ne postoji institut društvene odgovornosti. Labrović je u istoj maniri, ponizno i pokorno, izrazio stav šutljive većine. No pritom je žrtvovao svoje tijelo, jedino utočište čovjekove cjelovitosti, i jedino što mu zaista pripada.

Amen.

Autori tih tekstova i intervjua, uglavnom mlađe i srednje generacije – poput Jerka Bakotina, Tomislava Medaka, Maroja Mrduljaša, Tihane Bertek, Jasne Žmak, kolektiva WHW, Ane Kutleše, Dore Budor, Srđana Sandića, Dejana Kršića, Srećka Horvata, Vesne Kesić, Željka Blaće, Luke Ostojića, Ante Jerića, Ive Marčetić, Vida Mesarića, Igora Bezinovića, Mime Simić, Roberta Perišića i Borisa Postnikova – i sami su etablirani kulturni radnici, novinarke i novinari, kritičarke i kritičari, umjetnice i umjetnici te fakultetski predavači. Dakle, u nešto više od godinu dana objavili smo, da spomenem tek neke, razgovore s kulturnim teoretičarom Jimom McGuiganom, slovenskom filozofkinjom Alenkom Zupančič, kustosicom u njujorškom studiju Marine Abramović Jovanom Stokić, romanopiscem i dramatičarom Goranom Ferčecom, stručnjakom za neprofitne medije Salvatoreom Scifom, filozofom i predavačem na londonskom Goldsmithsu Albertom Toscanom, književnom teoretičarkom i sveučilišnom profesoricom Tatjanom Jukić, američkim umjetnikom i kustosom Markom Tribeom, teoretičarom i sveučilišnim profesorom Miškom Šuvakovićem, umjetničkim kolektivom Abart, predstavnicima beogradskog Kontekst kolektiva, politologom Oliverom Marchartom i urednikom Hrvatske književne enciklopedije Tomislavom Šakićem.

Također, objavili smo kritičke osvrte na manifestacije poput Queer Zagreb, Subversive Film Festival, Terraneo, Dani hrvatskog filma, Filmske mutacije, Motovun Film Festival,  PSSST! – Festival nijemog filma, Zoom Festival, 25fps, Human Rights Film Festival, knjige Darka Suvina i Marka Fishera, međunarodne konferencije kao što su Dosezi psihoanalize i Praxis: kritika i humanistički socijalizam. Kroz niz tekstova bavili smo se i zakonskom regulativom prava umjetnika i umjetničkih djelatnosti, kao i dubioznim tretmanom rodnih pitanja na javnoj televiziji te kritički pratili raspravu oko donošenja zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. U sklopu projekta mapiranja nezavisne kulturne scene objavili smo petnaestak intervjua s akterima i predstavnicima kulturnih organizacija iz svih dijelova Hrvatske. Kroz razgovore s njihovim glavnim urednicama i urednicima, internetskom smo čitateljstvu predstavili rad Hrvatskog filmskog ljetopisa, Europskog glasnika, Teme i Života umjetnosti, tiskanih časopisa koji se bave kulturom, a isto planiramo i s Trećom, Gordoganom i Quorumom.

Bavili smo se i društvenim, ekonomskim i političkim fenomenima kao što su javni interes u slučaju šoping centra Cvjetni, medijski tretman presude Anti Gotovini, sistemska kriza kapitalizma, javno financirano obrazovanje i znanost, studentski prosvjedi u Velikoj Britaniji, hrvatski politički i izborni sustav, javna rasprava o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, rasističko i nacionalističko divljanje na sportskim manifestacijama. Na kraju, no ne i manje važno, dnevna produkcija vijesti iz područja suvremene umjetnosti i kulture iz zemlje i inozemstva, najave različitih tipova kulturnih manifestacija koje se održavaju diljem Hrvatske, kao i natječaji koji pokrivaju širok spektar mogućnosti, od edukacije preko financijskih potpora do izlagačkih poziva, na godišnjoj razini svaki u svojem segmentu prelazi brojku od nekoliko stotina. Ti tekstovi i razgovori nisu produkt hirovitih inklinacija specifične uređivačke politike već realno utemeljene reakcije na zbivanja u našem širem i bližem kulturnom, društvenom i znanstvenom, obrazovnom i političkom polju. Radi se o knjigama ili prevedenim na hrvatski jezik ili napisanima na hrvatskom koje se mogu kupiti u hrvatskim knjižarama te na festivalima, izložbama, predavanjima, koncertima, tribinama i okruglim stolovima održanima u Hrvatskoj, predstavama i performansima također odigranim u Hrvatskoj.

Organizacija koja upravlja portalom Kulturpunkt.hr ili, ako hoćete, njegov nakladnik, godinama sustavno radi na kritičkoj edukaciji mladog novinarskog kadra u kulturi, i to kroz projekt Školice, kojeg je prošle godine provodila zajednički s Kulturtregerom, ali i uz potporu Europske komisije kroz program Leonardo da Vinci, kao i kroz međunarodni mentorski projekt Criticize this!, kojeg provodi u suradnji s KPZ Betonom i Seecultom iz Beograda, Plimom iz Ulcinja te već spomenutim Kulturtregerom, a uz potporu Europske Komisije program Kultura 2007-2013.

Grad Zagreb je – kao što smo već i pisali –  taj rad procijenio godišnjim iznosom od 27.4 kune po danu ili, kumulativno, iznosom od 10 tisuća kuna za rad portala te iznosom od 15 tisuća za edukacijski projekt u području video-aktivizma kojeg smo razradili zajednički s Fade Inom i Filmaktivom iz Rijeke.

Na prošlotjednoj konferenciji za medije povodom objave rezultata, Goran Sergej Pristaš iz kolektiva BADco. nekoliko je puta istaknuo kako gradska vlast očito ne shvaća da ti projekti, vrlo jednostavno, znače – rad. A rad znači i zaposlenje i doprinose i porez i prirez za svaku od organizacija uključenih u ovu priču. To, dakako, znači i da novac poreznih obveznika koji se izdvaja za javne potrebe u kulturi – a dodjeljuje se mediju koji sustavno prati, propituje, kritizira, valorizira i afirmira istu tu kulturu – stvara petlju: za većinu  od spomenutih tekstova i razgovora koje smo objavili autoru je uredno isplaćen honorar u brutto iznosu, jednako kao i plaća stalno zaposlenih u organizaciji, isto kao i honorari nas stalnih suradnika koji smo odgovorni za svakodnevno funkcioniranje medija u kojem radimo. Onaj dio tekstova koji nije plaćen ustupljen je organizaciji zato što je već objavljen (i plaćen) u drugom mediju ili kroz neku drugu platformu. Identična je situacija i s WHW-om, Bezimenim autorskim društvom (BADco.), [BLOK]-om, H-Alterom, Dominom, Kulturtregerom, Voxfeminaeom, Ekscenom i drugima. Ovaj dio, budući da funkcionira po logici fluktuacije realnog kapitala koju, vjerujem, čak i gradske vlasti razumiju, morao bi biti jasan. No, ono što je sasvim sigurno jest da gradske vlasti ne razumiju svojevrsni je dvostruki povratak toga ulaganja: naime, tektonika živoga kulturnoga polja podrazumijeva stvaranje nečega što se uobičajeno naziva simboličkim kapitalom, a on je u potpunosti nemjerljiv ekonomskim ili birokratskim metajezikom. Što kultura “znači”? Što kultura uopće jest? Pitanja su to na koja nema jednoznačnog odgovora, no ono što je sigurno – ali nisam siguran razumijemo li se pritom “mi” i “oni” – jest da se ona i dalje proizvodi i konzumira u svojem najširem spektru; živa je, opipljiva, kritički naoštrena, ispunjena značenjem i u stanju perpetualne cirkulacije. Ono što je naša odgovornost jest da ju činimo dostupnom svima i u svakom trenutku.

Ono čemu svjedočimo posljednjih godina sistemsko je nerazumijevanje uvjeta u kojima ta kultura nastaje, njezine diseminacije i njezine konzumacije. Iako govorimo o onome što se najčešće etiketira kao „nezavisna kultura“, njezina vertikalna dinamika – u suvremenim uvjetima cirkulacije znanja, prenošenja informacija i integracije različitih ideoloških i interesnih subjekata – nije ograničena, pa ju fenomenološki ne možemo ni smatrati marginalnim odbljeskom u široj kartografiji kulturne proizvodnje i potrošnje. Crta razgraničenja između estetičkih principa i habitusa institucionalne i vaninstitucionalne kulture itekako postoji. Prva uglavnom funkcionira po principima vijeća staraca ili, neoliberalnom terminologijom, trustova koji – kao i kulturna proizvodnja kakvu zastupaju – sjede udobno u naslonjačima od mahagonija, na čiji rad ne postoji pravo na veto i čija je pozicija čvrsto utemeljena u kapitalističkom modelu partikularnog interesa. Potonja se vodi idejama umjetničkog i istraživačkog rada, kritike i propitivanja postojećih ideoloških, ekonomskih i kulturnih modela i otkrivanja nevidljivih točaka u povijesnim narativima i društvenim odnosima. Da upotrijebim slobodniju analogiju s pokretom Occupy Wall Street, prva čini jedan posto, a raspolaže većinom, dok druga čini 99 posto i raspolaže mrvicama sa stola javnih potreba u kulturi. Iako u konkretnoj statičkoj raspodjeli sredstava postotci možda i jesu drukčiji – poanta je ista. Kao i samozadovoljni i prijezirni pogledi s balkona koje, uz šampanjac i koktele od rakova, upravljačka elita upućuje prosvjednoj masi na ulici.

No, u klasifikaciji Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, svaka je produkcija koja nema institucionalno zaleđe kojemu je osnivač Grad Zagreb – nezavisna produkcija. Pa je tako Cest is D’Best – zagrebački festival čiji izuzetni prošlogodišnji programi “Gastro kutak Gorenje uz pivo i vruće plesne ritmove”, “Dječje igraonice i radionice Dukatino”, “Igraj se i zabavljaj s Markom Markicom (Hrvatska pošta)” i “Utrke konobara” zasigurno predstavljaju sam vrh kulturne ponude Grada Zagreba – nezavisna produkcija jednako kao i UrbanFestival. UrbanFestival je, podsjećam, manifestacija koja već deset godina djeluje kao kritička platforma i odabirom specifičnog programa u javnim prostorima grada predstavlja suvremenu svjetsku umjetničku produkciju koja se istim tim javnim prostorom i bavi. Cest is D’Best, koji će nas i ove godine bez sumnje počastiti sjajnim kulturnim programom, Gradu Zagrebu vrijedi 150 tisuća kuna, a UrbanFestival –  60 tisuća kuna. Moguće je, doduše, da Cest is D’Best ove godine planira ipak nešto kritičniji program, uz obavezni posttranzicijski joie de vivre i, recimo, “Gastro kutak Dalmacijavino uz vino i vruće plesne ritmove”, “Dječje igraonice i radionice Dioki”, “Igraj se i zabavljaj s Prugom Prugicom (Hrvatske željeznice)” i, kao šećer na kraju, “Utrke tekstilnih radnica”.

Mario Kovač je za potrebe ovoga teksta, a nakon konferencije za medije koju je organizirao Savez udruga Operacija grad, izjavio: “Ono čemu se ja nadam je da je ovo konačno postignuta kritična masa koja mora dovesti do promjene ovakvog sustava. Ono što se dešava u kulturnoj politici, ne samo Grada Zagreba nego i cijele Hrvatske, je činjenica da je od oba sustava – onoga socijalističkog i ove ‘nazovi’ demokracije koju imamo sada – pobrano najgore od oba svijeta. Umjesto da smo uzeli socijalnu osjetljivost od socijalizma, a fer borbu i nadmetanje od kapitalizma, desilo se da kod nas vlada klijentelizam i premreženost vezama, birokratizam kakav je bio u bivšem sustavu, a gramzivost i pohlepa od ovog novog, mi nismo pobrali najbolje, mi smo pobrali najgore od oba svijeta. Voda nam je zapravo došla do grla, to je fraza, ali činjenica je da je tako. Pogotovo približavanjem toj famoznoj Europskoj Uniji, što god mi mislili o njenoj strukturi, činjenica je da se ovakve stvari tamo i tada ne bi trebale dešavati. Ovo je moguće i zadnji vlak pohlepe – govorim o tih 11 milijuna kuna nestalih iz prijedloga proračuna Gradske skupštine – a to su promili, to nisu postotci koji nestaju i koji se uzimaju. Mi namjerno nismo spominjali gradska kazališta koja barataju stotinama milijuna kuna, a mi ovdje govorili o desecima tisuća. To su enormne razlike. Kad se taj sustav konačno promijeni, a nadam se da je došlo vrijeme za to, za što vidim i odlučnost okupljenih iz različitih svjetonazorskih, etičkih i estetskih pozicija, nadam se da napokon možemo ostaviti sitne rasprave na stranu i zajednički ići rušiti tu trulu kulu od karata”. Odgovornima u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport postavio je i pitanje: “Najjednostavnije pitanje koje sumira sve što smo govorili na  konferenciji za medije – tko iz Gradskog ureda za kulturu i po kojim kriterijima odlučuje o konkretnim sredstvima koja dobivaju subjekti koji se prijavljuju na natječaj?”. Odgovor koji smo dobili – ne od pročelnika Ivice Lovrića ili zamjenika Tedija Lušetića, na čemu smo inzistirali, već od glasnogovornice Tee Akrap – u duhu je, naravno, zakonski reguliranog pristupa javnim podacima i nedvosmisleno glasi: “Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, na prijedlog kulturnih Vijeća, donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava”. No, Mario Kovač je kao predsjednik Vijeća za urbanu kulturu i kulturu mladih javno iznio ocjene koje je to vijeće dodijelilo projektima s nezavisne kulturne scene, a iz kojih je jasno vidljiva diskrepancija između dodijeljenih ocjena i dodijeljenih sredstava. Primjera radi, to Vijeće nikada nije vidjelo projekt tvrtke „Neki Daniels Media d.o.o.”, a koja je u raspodjeli novca poreznih obveznika Grada Zagreba za projekt Zagreb World Music (za koji na službenoj stranici marketinške i koncertne agencije stoji da je “generalni termin za svijetsku (sic!) glazbu koji se odnosi na tradicionalnu glazbu neke zemlje, njezin folklor ili kulturu”) dobila 150 tisuća kuna, a projekte koji su došli do njihovih ruku – oni BADco.-a, [BLOK]-a, Domina, WHW-a – dobili su najviši mogući predikat, ali ne i sredstva koja tom predikatu odgovaraju. Ovakav postupak jasno pokazuje da predstavnici Grada ne poštuju odluke vijeća kao što i odbijaju javnosti obznaniti tko točno i po kojim kriterijima kroji konačnu računicu. To je, između ostalog, jasno i iz izjave Naime Balić, koja je, kao i Kovač, izašla u javnost s ocjenama Vijeća za međunarodnu suradnju: “Mi smo programe udruga koje su aplicirale za europske fondove i mogu gradu donijeti europski novac označili kao prioritet. U tom su smislu najbolje ocijenjeni programi nezavisne kulture. Institucije kojima se dodjeljuju najveća sredstva imaju nedorečene programe i mi smo molili da se oni ne uzimaju u obzir. Dogodilo se nešto drugo i zato smo dogovorili sastanak s pročelnikom Ivanom Lovrićem i njegovim zamjenikom Lušetićem kako bi od njih čuli koji su kriteriji u dodjeli sredstava”. Iako smo njenu izjavu u dopisu Gradskom uredu koristili tek kao referencu na kontradiktorne postupke gradskih službenika, valjda onog bezimenog “tima stručnjaka” koje je Lušetić spominjao u emisiji “Katapultura” Hrvatskog radija, robot na autopilotu odgovorio je samo: “Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, na prijedlog kulturnih Vijeća, donosi konačnu odluku o dodjeli sredstava”. Unatoč tomu što vijeća pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport imaju tek savjetodavnu funkciju, ona su sastavljena od kulturnih radnika, teoretičara, producenata, umjetnika, kritičara i drugih stručnjaka, ali teško se oteti dojmu – pogotovo ako u obzir uzmemo s kakvim informacijama članovi raznih vijeća izlaze u javnost – da je njihova funkcija tek ceremonijalna.

Ovakav tretman, ali i činjenica da je njezina organizacija ove godine za svoje projekte dobila 85 tisuća kuna, čak 60 tisuća kuna manje nego prošle, zasigurno je jedan od razloga zbog kojeg je Selma Banich iz Eksperimentalne plesne scene, platforme za suvremeni ples i izvedbene umjetnosti koja je nedavno proslavila desetu godišnjicu rada, najavila da će Gradskome uredu za obrazovanje, kulturu i sport “donirati svoj izmet”. Na to će spomenuti bezimeni automat, odgovarajući doduše na jedno drugo pitanje, reći samo: “Grad svake godine prepoznaje rad nezavisne scene i to kroz dodjeljena (sic!) sredstva što potvrđujemo time da financiranje nezavisne kulture nije smanjeno u odnosu na prošlu godinu dok su u ostalim segmentima kulture sredstva smanjena”. Pitanje upućeno dopisom u Gradski ured, a postavio ga je Goran Sergej Pristaš iz kolektiva BADco., glasilo je: “Kada će se u ovom gradu početi prepoznavati da to što ljudi na nezavisnoj sceni rade jest rad, da se ljudi time zapošljavaju, da ljudi od toga žive, i da je to umjetnička produkcija koja ne samo da njima osigurava da žive već i privlači pažnju na grad Zagreb, dovode ljude koji su zainteresirani za to što se zbiva, da vide i neke druge stvari i omogućuje da taj grad bude na mapi relevantnih međunarodnih događanja. One donose investicije u ovaj grad jer radi se o realnim sredstvima iz europskih fondova i to za projekte za koje su te organizacije pokazale, ne samo da su u ih stanju napraviti, već i da su ih neki od njih uspješno priveli kraju. I onda su ponovno dobili povjerenje europskih fondova, na još višem stupnju, i s još više sredstava za takve projekte. Pitanje je vrlo jednostavno: kada će Grad Zagreb, ako već ne može ulagati u njihov razvoj, barem pratiti onime što je minimum koji je adekvatan tome da bi se to omogućilo?”.

“Mislim da je svima jasno i toliko smo to puta javno iznosili, radili međunarodne konferencije na tu temu i sastanke s odgovornima, da sustav ovakav kakav jest i na razini kako je on zakonski i strukturno postavljen ne funkcionira”, istaknula je ravnateljica Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Emina Višnić i dodala: “Međutim, još je veća boleština koje smo svjedoci i koja se i ove godine vidi, kao i prethodnih godina, jest da je ključna, temeljna i sveprožimajuća mjera gradske kulturne politike klijentelizam, odnosno zadovoljavanje po političkoj i rodbinskoj osnovi onih koje naprosto treba zadovoljiti. Grad Zagreb ponovno pokazuje nekompetenciju u prikazivanju tih rezultata, međutim, ono što je nevjerojatno da jedna gradska vlast donosi takve odluke, a da pritom nikome nije jasno, odnosno nagađa se tek, tko su ljudi koji stoje iza toga, tko su ljudi koji su odgovorni, da se kontinuirano zagrebačka kultura urušava i dovodi u stanje apsolutne guštare gdje je bilo kakav razvitak, bilo što pametno, obrazovano, bilo kakvo znanje stavljeno na marginu, a u ime politike koja se samo može nazvati klijentelizmom”. Navodeći izjavu Tedija Lušetića  u prilogu Hrvatskog radija, Emina Višnić rekla je i: “Smatram da je uvredljivo da glavni čovjek za kulturu grada Zagreba na Hrvatskom radiju objašnjava te nevjerojatne poteze koji se vide iz famozne ‘bijele knjige’ kao tehničku grešku. Postavila bih pitanje Gradskom uredu za kulturu, kako je moguće da jedna javna uprava, s toliko zaposlenih ljudi, u istom tom uredu može dozvoliti takve tehničke pogreške, ako se već radi o tehničkim pogreškama?”. Bezimeni glas delegiran preko spomenute glasnogovornice na to je odgovorio: “Termin ‘tehnička pogreška’ korišten je u slučaju sufinanciranja kazališne družine ‘KuFER’ koja nije podnijela izvještaj o svom radu za drugu polovicu 2010. godine te iz tog razloga nije potpisala ugovor za 2011. godinu za dodjeljena (sic!) sredstva u iznosu od 70.000,00 kuna. Kako je riječ o umjetničkoj organizaciji koja je puno napravila na promociji mladih redatelja i glumaca, Vijeće i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport i ove je godine odlučilo dodijeliti 30.000,00 kuna, ali naglašavajući kao obvezu prema pravilima rada Gradskog ureda redovito podnošenje izvještaja, te se i ovaj iznos neće realizirati dok kazališna družina KuFER ne podnese izvještaj za 2010. godinu”. Ako je to uistinu razlog, ako je Gradskom uredu izvještaj o radu uistinu bitna stavka u odlučivanju, vjerujem da bismo svi voljeli vidjeti izvještaj o radu na temelju kojega je internetski portal Dopmagazin – na kojemu između 26. studenog 2010. i 16. ožujka 2011. pa potom opet između 23. kolovoza 2011. i 14. veljače 2012. nije obavljen niti jedan članak i u čijem impressumu stoji kako „ima 10 godina i pimpek 22 centimetra“ – u raspodjeli, kao i prošle godine, dobio 7 tisuća kuna. Taj bismo izvještaj o radu onda mogli usporediti s onim portala kao što su Voxfeminae.net i Queer.hr, a koji su svojim svakodnevnim radom, očito tako smatraju u Gradskom uredu, zaslužili brisanje iz sustava proračunskih sredstava za kulturu Grada Zagreba. Ili, recimo, sa slučajem H-Altera koji je svojom rubrikom za kulturu također aplicirao za gradska sredstva, ali ih, kao ni prošle godine, nije dobio.

Miljenka Buljević, predsjednica SU Operacija grad, rekla je: “Nakon što su objavljeni rezultati Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, iz njega se, između ostalog, da iščitati i da Grad ne prepoznaje projekte koji su progresivni, kritički i izvrsni. Pri tome naročito mislim na projekte nezavisne produkcije koja je iznijela najviše europskih projekata ove godine i uopće nije dobila potporu od Grada Zagreba. Dakle, 16 tisuća eura koji je Grad dodijelio za matching europskih projekata samo članicama Saveza udruga Operacija grad apsolutno je beznačajan, zato što je to svega 10 posto od onoga što je Grad Zagreb trebao uložiti da bi samo ove organizacije u Zagreb dovele preko 400 tisuća eura. Šesnaest tisuća eura naspram 400 tisuća eura je strahovito malen odnos i Grad Zagreb, iz toga se čini, apsolutno ne prepoznaje izvrsnost projekata nego se bavi podmirivanje nekakvih lokalnih projekata koji imaju ruralni karakter, koji se bave zabavom, koji se bave vašarom, a to se jasno da iščitati iz ovih rezultata. Osim toga, da se iščitati i to da je nezavisna produkcija očigledno proširena kategorija: Grad Zagreb je nezavisnu produkciju proširio na HAZU i na Zagreb film. Ja uistinu ne znam prema kojim definicijama te institucije spadaju u nezavisnu produkciju. Htjela bih istaknuti i to da one organizacije unutar nezavisne produkcije koje su još prošle godine imale nekakva sredstva, da su im i ta sredstva rezana. Uzet ću samo primjer BADco.-a koji je ove godine izgubio, u odnosu na prošlu, 120 tisuća kuna za europski projekt. Oni su na temelju rezultata od prošle godine ušli su u veliku europsku produkciju i Grad Zagreb je ove godine jednostavno okrenuo leđa. Tako da mislim da iako grad formalno nema kulturnu politiku, ona se itekako može iščitati između redova rezultata, a ona je da su neke organizacije i neke projekti bitni, za razliku od onih za koje je na europskoj razini dokazano da vrijede. Ovdje bih dala neke preciznije podatke, a izdvojit ću samo organizacije iz Saveza udruga Operacija grad: Domino je u europskoj konkurenciji bio prvi, BADco. je u europskoj konkurenciji bio prvi, Kurziv i Kulturtreger su u konkurenciji od 105 projekata bili osmi. To, dakle, nisu projekti koji su tek prošli na natječajima za europske fondove, to su projekti koji su prošli s najvišim ocjenama. Domino je imao 100 bodova od mogućih 100, Kulturtreger i Kurziv su imali 95 od mogućih 100. Mi ovdje pričamo o najboljim projektima u Europskoj Uniji, a ne samo o najboljim projektima u Zagrebu”. Miljenku Buljević smo, kao i ostale sugovornike, zamolili da odgovornima u Gradu postavi direktno pitanje: “Postavila bih pitanje, pogotovo nakon izjave Naime Balić da je Vijeće za međunarodnu suradnju imalo za prioritet europske projekte, kako je moguće da europski projekti nisu podržani od strane Grada Zagreba? I još jedno vrlo banalno pitanje: čemu tri mjeseca čekanja da bi se dobili rezultati Programa javnih potreba u kulturi kada mi već u ovom trenutku počinjemo pisati projekte koji će se prijaviti u lipnju za sljedeću godinu?”. Odgovor koji smo dobili, samo na jedno od pitanja, u istome je tonu kao i ostali: “Novac koji za sada nije raspoređen Programom javnih potreba u kulturi spada u kategoriju rezerviranih sredstava koja su služila svake godine do sada pa služe i ove kako bi Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport mogao reagirati na zahtjeve koji stižu tijekom godine a odnose se prvenstveno na gostovanja po pozivu, participaciju u programima koji su financirani iz fondova Europske Unije te za financijske programe koji su započeli 2011 godine. Novina je da od 2012. godine Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport ima dogovor s Ministarstvom kulture o zajedničkom financiranju projekata Europske Unije na principu jednakih polovina. Bitno je naglasiti da ovaj Ured nikada nije odbio prihvatiti ulogu partnera korisnicima koji su aplicirali za projekte Europske Unije te da isto tako nikada nije odbio sufinancirati dobivene projekte”. Ukoliko “rezervirana sredstva” postoje, zašto ista nisu raspoređena EkS-sceni, WHW-u, Dominu, BADco-u, [BLOK]-u, Kulturtregeru, i drugim organizacijama koje te projekte provode?

Situacija je za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu, kao što se iz svega priloženog može vidjeti, ili uvijek ista ili lošija. Ono što očito izmiče zagrebačkoj upravi jest činjenica da ovdje govorimo o polju koji iz godine u godinu raste, buja, razvija se i u stanju je konstantne reorganizacije. Istovremeno, radi se o polju koje je ponosno na činjenicu da ideološki zazire od svih onih lijepih tranzicijskih običaja koji su se tako prirodno udomaćili na svim razinama vlasti, a zbog kojih je jedino što ista ta vlast proizvodi moguće figuralno opisati tek kao – paralizu. Radi se o društvenoj, ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i moralnoj paralizi koja konstantno sprječava građane i građanke i radnice i radnike da djeluju, izražavaju se i koriste svoje pravo na izbor, pravo na mogućnost i pravo na dostupnost. Točke otpora, točke diferencijacije, točke konvergencije postoje, a djeluju u spektru bitno drugačijem od medijske stvarnosti kakvu nam svakodnevno serviraju Jutarnji i Večernji list, a koji funkcioniraju tek kao dva pola identične tabloidno-interesne matrice. Sve što sve njih zanima spektakl je i kontrola. No, jesmo li stvarno sigurni – a ovdje govorimo i o našim životima, životima naših roditelja, životima naših prijatelja, životima naših susjeda i slučajnih prolaznika – da je ovo najbolje što možemo? “Po tome, samo po tome, mi smo postojali, što se ne može naći u našim nekrolozima”, zapisao je netko drugi, a to sasvim sigurno nisu znamenke na komadu papira.

“Iz naše pozicije, a prije svega govorim iz pozicije BADco.-a, očito je da je Gradskom uredu za kulturu apsolutno irelevantno to što mi radimo. Ne samo to što mi radimo već i sve ostalo što se proizvodi na nezavisnoj sceni. Oni jednostavno ni na koji način ne pokazuju da ikakvi kriteriji – u smislu vrijednosti projekata i učinkovitosti tih projekata na lokalnoj i međunarodnoj razini – postoje ili igraju ikakvu ulogu u njihovom odlučivanju. To ne pokazuje činjenica da se ljudima ne povećavaju sredstva nego da se, dapače, smanjuju sredstva. Mi smo ove godine, primjerice, financirani sredstvima koja smo imali prije deset godina, dakle, pali smo na razinu sredstava koja smo imali prije deset godina. Kao da nikada ništa nismo napravili”, zaključio je Goran Sergej Pristaš.

Uza sva postavljena pitanja – a nismo se uopće dotakli onog zašto gradskim potrebama u kulturi upravlja konzilij sastavljen isključivo od muškaraca – meni za kraj ostaje tek jedno: shvaćate li vi – Lušetiću, Lovriću, Ljuština, Bandiću – što je uopće javni interes? No, bojim se da  su odgovori na to pitanje jednostavni, a glase: dvije polivalentne dvorane u centru Cvjetni, kazališne premijere koje koštaju milijun kuna, fontane vrijedne 25 milijuna kuna, nogometni klubovi isključeni iz sustava PDV-a ili donirano montažno kazalište koje, kao i sam prostor Zagrebačkog Velesajma gdje je smješteno, trune neiskorišteno na kiši. Možda da jednostavno parafraziram protestno pitanje koje je Vili Matula, unijevši se u lice Borisu Špremu i Davoru Bernardiću, postavio tijekom demonstracija za spas Varšavske: tko ste dovraga vi i otkud vam pravo?