Najnoviji prilog tom nizu potpisuje multimedijalni umjetnik Ivčo Ružić, a nastao je kao autorski odgovor na filmsko izlaganje Skrile smo sve što je važno! Karle Crnčević, temeljeno na njezinom istraživanju uloge žena u pokretu otpora, a koje će u budućnosti rezultirati dugometražnim filmom. Snimka izlaganja, koje se održalo u organizaciji Kurziva (Kulturpunktovog nakladnika) i SPID-a, a u sklopu ciklusa Kritička dramaturgija: izvan kontrole, dostupna je ovdje.

Seriju crteža prenosi motive programa, a kao okidač svog kreativnog procesa na ovim, kako ih sam zove, “staklarskim žvrljotinama”, Ivčo ističe početak izlaganja, kada je Karla pokazala scenu iz libanonskog filma Lejla i vukovi u kojoj vidimo kako žene sudjeluju u borbi zalijevanjem neprijatelja kantama vode s prozora. U nastavku donosimo crteže i umjetničku izjavu o radu.

“Već prvi kadrovi Karlina predavanja u meni su uskomešali sjećanja na i reinspiraciju snažnim filmskim ritmom Lejle i vukova, reiterirajući povezanost borbi za oslobođenje. Povezanost iz koje uvijek nanovo učimo, u kojoj vrijeme gotovo da kolabira, koja uvijek titra ispod površine i čeka da se njeno vihorom nošeno sjemenje ušuška pod okrilje plodne zemlje. Prikazi domova, ulica, i balkona kao mjesta njihovih stapanja, a ponajviše prikazi njihovih svakodnevnih života obojanih ululacijama, usklicima radosti i ushićenja, i sve to sada u borbenom tonu, borbenim pokretima, borbenim ključanjem vode, njenim namjernim rasipanjem, instantno su se zacementirali u mojim mislima”, objašnjava Ivčo.

“Ta konkretnost svakodnevnog života koju Karla spominje dodiruje se nečeg što me dugo ‘škaklja’ pri svakakvim vrstama vizualnog izražavanja, osobito kada se ono osobno sve više počne prelijevati u kolektivno. Kada snalažljivost svakodnevnim predmetima postane igra, rutina, strategija, a život (i preživljavanje, i življenje, i uživanje) se stopi s borbom.

I danas se često pitam, što znači prikazati otpor. Kao što se u izlaganju ‘šuškalo’ o arhivima otpora, o tome kako dokumentiramo naše borbe. Kako čuvamo sjećanja i dijelimo saznanja i trikove u svijetu u kojem sve mora biti vidljivo, u kojem biti percipiran znači biti razoružan.

Kako njegujemo svoje pravo na neprepoznatljivost, kako se štitimo neraspoznatljivošću, istovremeno se opirući sustavnom brisanju svih naših tragova. Kako da u svoje ruke vratimo pitanja našeg vlastitog, kolektivnog bivanja, kontrolu nad našom (ne)vidljivosti ili količinom prozirnosti. Tu među, između ovjekovječenog i onog opipljivog, utjelovljenog, imamo još ‘kaj za ‘zbrusiti’.

A ove staklarske žvrljotine i skice samo su još jedan poziv na oborbljivanje domaćinstva, na preispitivanje sustava koji misli da vidi tko smo jer nas razaznaje nekim brojem, nekim plastičnim kartonom.”