Krepaj fotografijo predočuje Jermanovu eksperimentalnu i inovativnu upotrebu fotografskog medija, a izloženi radovi okupljeni su iz privatnih zbirki Bojane Švertasek i Darka Šimičića. Kustosi izložbe su Sandra Križić Roban i Darko Šimičić.

“Jermanove su fotografije, koje pripisujemo ovom mediju jer nemamo bolju opciju, geste koje pokazuju od čega su zapravo sazdane, pri čemu njihova svojstva nisu prikazivačka. Ponekad smo u prilici uprijeti prstom u neki od radova i reći da prepoznajemo osobu (koja je, kao i većina ostalog što vidimo ili smo u mogućnosti imenovati, prepuštena postupnoj dezintegraciji), no ovaj nas postupak nigdje neće odvesti.

Upravo je stoga odluka da desetu obljetnicu izlagačkog prostora za fotografiju, Galerije Spot, prepustimo Jermanu, simbolična. Jer se, kao i u nekim ranijim prilikama, ne bavimo onime što fotografije prikazuju”, stoji u popratnom tekstu kustosice Sandre Križić Roban.

U okviru izložbe održat će se i popratni program koji uključuje radionicu izrade fotograma u suradnji sa ŠDUP-om 14. lipnja i predstavljanje novog broja časopisa Fototxt uz panel-diskusiju Sjećanja na Jermana te projekcija kratkog Jermanovog filma Film koji će možda biti nastavljen u selekciji Sare Simić, a održat će se na zatvaranju izložbe 27. lipnja.

Kvartovski objektiv u središte postavlja zagrebačku četvrt Črnomerec, a cilj ovog multidisciplinarnog projekta je uočiti i oblikovati sadržaje grada, pozitivno utjecati na značenje povijesnih, emocionalnih i drugih sačuvanih slika kako bi se potaknula pozitivna promjena odnosa prema prostoru koji nas okružuje. Program je fokusiran na medij fotografije koji je zahvaljujući razvitku tehnologije svima dostupan i jednostavan za korištenje (osobito kamere mobilnih telefona), u velikoj mjeri razumljiv te s druge strane vrlo individualan, jer svi snimaju različito. Time se potiče razumijevanje i uvažavanje različitosti u pristupu i interpretaciji teme. U odabiru programskih aktivnosti posebnu pozornost obraćamo na javni prostor kvarta kako bismo osvijestili njegovu povijesti, ali i uspostavili nove ideje za izgradnju u budućnosti te kontekstualizirali Črnomerec u širem gradskom tkivu.

Lakoćom i opuštenošću sviranja te svojim upečatljivim tonom saksofonist Mario Bočić ističe se u ionako snažnom nizu tenorista na našoj muzičkoj, prije svega jazz sceni. Školovan u Grazu, Bočić je glazbenik koji unutar svojeg primarnog idioma zapaženo pokriva čitav spektar konteksta, od razmjerne konvencionalnosti HRT-ovog jazz orkestra do oslobođene improvizatorske igre kvarteta Reel Problems, u kojem svira s bubnjarom Krunom Levačićem, konstrabasistom Ivarom Robanom Križićem i kolegom s HRT-a, pijanistom i trombonistom Lukom Žužićem. Sve ga to opravdano čini jednim od traženijih i omiljenijih ovdašnjih glazbenika, koji je doprinio brojnim nastupima i albumima svojih kolegica i kolega, a odnedavna se dao i u autorski rad. U novoj epizodi donosimo njegovu improviziranu izvedbu popraćenu razgovorom o zvukovnim mogućnostima saksofona, pristupu improvizaciji i vježbanju te sviranju u različitim muzičkim formatima.

Podcast je snimio i zvučno oblikovao Lujo Parežanin.

No, izraz ACC-a mnogo je više od sinteze jednoga seta binarnih pojmova. Postavimo li tezu tako da odgovara dihotomnu naslovu albuma, mogli bismo reći da, kao kod dekompresije kralježnice ili boravka u dekompresijskoj komori, otpuštanjem glazbeno-kulturnoga pritiska izdužujemo i prokrvljujemo svoj perceptivni aparat: koliko sami glazbenici u poimanju kategorije tona, šuma, originalnosti, tonalitetnosti i kompozicije, toliko i slušatelji njihova glazbenog eksperimenta. I zaista, glazba ACC-a nije predmet slušateljskog interesa na način da aficira njegova kulturno determinirana očekivanja melodioznosti, glazbenopovijesne uokvirivosti, tonalitetne usidrenosti, pa čak i (predvidivo) improviziranih sekvenci. Štoviše, slušatelj koji pri ruci uglavnom neće imati partituru teško će prepoznati koji su dijelovi kompozicije improvizirani, a koji su zapisani, što je svakako bod u prilog ideji sinteze dvaju suprotnih pristupa glazbenom izražavanju.

Sukladno Ščekićevu poimanju mikrotonalitetnosti (u nedostatku boljega termina) kao prirodnoga napretka u spoznaji glazbe koji dolazi nakon što se utvrdi znanje o zapadnjačkoj koncepciji tonaliteta, ali i čina glazbenog stvaranja, i ostali aspekti ovog albuma u određenoj mjeri nadilaze mjerila glazbenog Zapada. Znatan udio implicitne filozofije kolektiva, naime, proizlazi iz dubljeg čitanja njegova imena: apstraktna konstrukcija apstraktnoga kolektiva u najdoslovnijem je značenju toga pridjeva izmještena, ona koja je odvratila s putanje dominantne misaone struje. Pojam konstrukcije, pak, usredotočuje naše kulturno uvjetovano očekivanje, na načelo finalnosti; na postepenost i usmjerenost cilju. No, konstrukcija koju provodi ACC nipošto se ne zasniva na teleološkom principu: naprotiv, glazba je samoj sebi uzrok i smisao. Upravo zbog toga glazba na albumu nalikuje isječcima koji su istrgnuti iz neprekidnog i sveprisutnog toka tonova, zvukova i šumova; to nisu nedovršene misli jer se načelo gotovosti napustilo, kao što ni početci glazbenih brojeva na albumu ne odgovaraju rođenju glazbene misli iz tišine nego su uvijek samo manifestacija jedne od bezbrojnih glazbenih mogućnosti.

U tom se smislu ACC još više udaljava od zapadnjačkoga glazbenog imperijalizma, a približava se onom shvaćanju koje glazbi pristupa iz pozicije interpreta, a ne autora i gospodara. Upravo napuštanje teleološke logike, linearnog principa, kauzalnosti, ali i tonalitetnosti omogućuje ovom sastavu i skladatelju Ščekiću pomirenje binarnih setova pripremljenosti – zatečenosti, namjere – slučajnosti, dovršivosti – nedovršivosti, konstrukcije – dekonstrukcije, uzroka – posljedice  i iskustva – neiskustva. Konstrukcija stoga označuje živo tkivo koje se neprekidno obnavlja i odumire, a sačinjeno je od glazbenih inovacija, provokacija, reminiscencija i referencija. Ove potonje, primjerice citati ili parafraze jazz tema i motiva koje izvodi jedan ili više instrumenata, lišavaju se svoje kulturne determiniranosti upravo zahvaljujući načinu na koji im se pristupa: motivičkim razlaganjem, naizgled arbitrarnim varijacijama glazbenih sredstava, pa i oprečnim ili ponekad ironično-kritičkim podtekstom koji neobičnim tehnikama izvođenja simultano upisuju ostali instrumenti.

Ipak, glazba ACC-a slušatelju može zazvučati monotono. Ta se pomisao nadovezuje na činjenicu da glazbeni brojevi (prije nego “kompozicije”) proizlaze iz iste koncepcije glazbene konstrukcije kao jedinstvenoga nedovršivog procesa u kojemu je svaka etapa ili gradbena jedinica perceptibilna, izvediva i, napokon, autonomna, iako istodobno pridonosi arhitekturi u cjelini. Nazivi glazbenih brojeva potvrđuju navodnu jednoličnost: Construction 1.3, Construction 3.1, Construction 2.2 itd. ili Sextet Conversations, Quartet Conversations i sl. No, ono što brzopletu slušatelju izgleda ili zvuči jednolično, ustvari je iznimno heterogen sustav koji svoju nepredvidivu datost ostvaruje tek u visokom stupnju recepcijske predanosti, ali i iskustva slušatelja. Električna gitara i igra živom elektronikom Pavla Jovanovića, spomenuta modificirana slide gitara Zorana Ščekića, truba i modificirana džepna truba Nikole Vukovića, kontrabas i preparirani kontrabas Ivara Robana Križića, bubnjevi i perkusije Luísa Andréa Carneira de Oliveire, a na dvama brojevima i gostujuća električna gitara te efekti Luke Čapete i sopran saksofon Damira Price Kafke u stalnom su polilogu; međusobno se osluškuju i odgovaraju jedinstvenim stilom svakog od instrumentalista, koliko im to u pojedinom trenutku partitura omogućuje. Njihovi su instrumenti unaprijed pripremljeni, preparirani, kako bi parirali tendenciji da se izbije tonalitetna ograda i zaobiđe tradicionalna ugođenost instrumenta, a omogući – ponovno u opreci – splet nepripremljenih, spontanih glazbenih fraza, koje i u komponiranim i u improviziranim dijelovima zvuče kao afekti: popuštanja i pritisci. Jasne melodijske linije, očekivano, ne približavaju se cilju nego se često neprimjetno raspadaju, to jest dekomponiraju u zvukove i šumove neodređenih boja i visina, a česta glissanda, staccata, povijanja i titranja ili repeticije amplificiranih gitarskih zvukova ili elektroničkih impulsa poput glitcheva, kao u broju Construction 2.4, pridonose spomenutu izmicanju iz uvriježenih zapadnih tonalitetnih struktura i kompozicijskih okvira.

Brojevi, pak, poput Bake Marike (koji evidentno odskače od koncepcije naslova, ali ne na njezinu štetu) ili Construction 2.2 osluškuju prostor i oprostoruju glazbom; drugim riječima, udaljavanjem i približavanjem instrumenata u prostoru oblikuju gotovo opipljivu zvučnu sliku. Izvođači, naime, osluškuju korpus svojega instrumenta i proširuju tehnike sviranja, u kojem procesu jednako poštuju i šum i ton i zvuk; škripu, dah, šuštanje, jasne tonske vrijednosti, lupu, slučajan zvučni rezultat i isprovocirani slučaj, imitaciju zvukova iz okoline, njihovo izmještanje iz konteksta i dekonstrukciju. Paradoksalno, koliko se god određeni motiv “dekomponirao” u smislu razlaganja, supostojeće, a oprečno etimološko tumačenje dekompozicije kao usložnjavanja već složene, komponirane materije i u ovome slučaju omogućuje sintezu nespojivoga. Naime, dok jedan ili više instrumenata naoko seciraju frazu ili, primjerice, kako je u knjižici albuma već istaknula muzikologinja Davorka Begović, punktualistički pristupaju određenoj glazbenoj misli, drugi instrumenti izvođačkim pristupom poput imitacije, varijacije ili kritike istodobno nadograđuju konstrukciju upravo na mjestu i u trenutku njezina rasapa. Takvo supostojanje ne samo da usložnjava već složeni sustav glazbenih vrijednosti nego i nadilazi samu glazbu, propitujući uvodno spomenuta kulturna i filozofijska stajališta.

Naposljetku valja reći: glazbeni eksperimenti ACC-a teško se mogu podvrgnuti klasičnom tretmanu kritike koja počiva na binarnim vrijednosnim sudovima, kada i sam kolektiv svoju ideju nastoji izdići iznad kategorija lijepog, uspjelog i ukalupljivog. Ako na tragu tumačenja Zorana Ščekića umjetnost pokušamo interpretirati kao nešto umjetno, tada možemo otvoriti sasvim novu, teško dostižnu raspravu. No ako umjetnost shvatimo kao iznimnu sposobnost i umijeće koje nadilazi svoju utilitarnu funkciju, svakako možemo zaključiti da sudionici Abstract Construction Collectivea posredstvom svojega neupitno visokog sviračkog i interpretatorskog umijeća umiju probuditi i usmjeriti slušatelja da spozna svjetove koji su oduvijek tu, ali koje je pod pritiskom dominantne kulture odavno zaboravio.

MILK izvodi improviziranu glazbu za koju u najavi stoji da uključuje i jazz, i punk, i recitacije poezije, a bend tu cjelinu opisuje kao “heartcore”.

Kvartet čine vokalistica Maja Rivić, kontrabasist Ivar Roban Križić, gitarist Luka Čapeta i bubnjar Kruno Levačić.

Vrata kluba otvaraju se u 20 sati, dok je početak koncerta predviđen za 21 sat.

Ulaz se naplaćuje po cijeni od 30 kuna.