Ova predstava kroz žanr vesterna donosi arhetipsku priču o složenom odnosu između sina i oca, istražujući “njihovu fizičku razdvojenost, ali unutarnju neraskidivu povezanost”. Jimmy Ćorak, kauboj u potrazi za vlastitim identitetom, kreće na put na kojem pokušava dokazati da je “najbolji revolveraš na cijelom svijetu”. No njegov dvoboj s Johnnyjem Bradom, koji se odvija u trenutku kada sunce doseže zenit, prelazi granice običnog obračuna. “Revolveri su upereni, a jedan metak naći će se u srcu drugog revolveraša, dok će riječi pronaći svoj put do srca suparnika, ostavljajući trajan trag”, stoji u opisu predstave.

Više detalja o predstavi možete pročitati u kritici Gorana Pavlića.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima, a uz promotivni kod (KUNST26) u ožujku se mogu nabaviti s popustom.

Ova predstava kroz žanr vesterna donosi arhetipsku priču o složenom odnosu između sina i oca, istražujući “njihovu fizičku razdvojenost, ali unutarnju neraskidivu povezanost”. Jimmy Ćorak, kauboj u potrazi za vlastitim identitetom, kreće na put na kojem pokušava dokazati da je “najbolji revolveraš na cijelom svijetu”. No njegov dvoboj s Johnnyjem Bradom, koji se odvija u trenutku kada sunce doseže zenit, prelazi granice običnog obračuna. “Revolveri su upereni, a jedan metak naći će se u srcu drugog revolveraša, dok će riječi pronaći svoj put do srca suparnika, ostavljajući trajan trag”, stoji u opisu predstave.

Više detalja o predstavi možete pročitati u kritici Gorana Pavlića. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele,” stoji u najavi. U izvedbi likovi djevojčica Mara i Lenu kroz svoju igru daju oštar i duhovit komentar društeve i političke situacije u lokalnom kontekstu. Predstava je prepuna primjera diskriminacije nad ženama, šovinističkih viceva i igra kroz koje ove djevojčice nude kritiku mizoginog društva.

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.

Tijekom programa KUFER_koncept polaznici i polaznice, uz mentorsko savjetovanje Nikoline Rafaj i Ivane Vuković uz Romanu Brajša, radili su na razvoju vlastitih koncepata. Program se zaokružuje javnim predstavljanjem nastalih radova s ciljem uspostavljanja novih suradnji te pronalaska potencijalnih producenata na nezavisnoj sceni i u institucionalnom kontekstu. Moderator predstavljanja je Ivan Planinić.

Kroz format pitchinga, u trajanju do 10 minuta, publici će biti predstavljeni koncepti Bile smo vještice – tijelo, vatra i šutnja autorskog tima Kristine Grubiše, Mie Leonie i Dorotee Ilečić Sever, Da li su vanzemaljci jestivi? autora Nikole Stanišića, Pisma autorskog tima Antonije Zots Marijanović i Dominika Dolenca, Zamka za hobotnice autorice Antonele Tošić, Soba koju ostavljamo autorice Anđele Žužul i Živjet ću 200 godina pa makar da umrem autorice Ive Štefanije Slosar.

Više informacija pronađite ovdje.

Navedeni govornici predstavili su iskustva djelovanja unutar različitih polja – od borbe za povećanje iznosa kojima se iz javnih sredstava Ministarstva kulture i medija ili gradskih budžeta financiraju kulturni i umjetnički projekti, preko zagovaračkog rada unutar institucija i na nezavisnoj sceni do organiziranja radi regulacije uvjeta rada freelancera. U okviru šire rasprave istaknuta je i već poznata boljka nedostatnih sredstava za pojedina umjetnička područja, njihova raspodjela, nekontinuirana podrška, te izvjesni manjak interesa (mladih) za informiranje o njihovoj dodjeli. 

Potonja kritika posebno je odjeknula u raspravi s obzirom na to da su u publici sjedili mladi te da je Mrđenović istaknuo visok odaziv i aktivnost ove demografske skupine u organizaciji podružnice audiovizualnih radnika u SOMK-u, čiji je sindikalni povjerenik. Otpor spram sindikalnog organiziranja, iz njegova iskustva, dolazi od starije generacije radnika i radnica, dok su oni mlađi, svježije suočeni s diskrepancijom između očekivanja iz fakultetskih klupa i realnosti tržišta rada, prijemčiviji za članstvo u SOMK-u. 

Organizacija njihova djelovanja, o čemu je pisala Julija Savić, kreće se prema artikulaciji borbe za prava audiovizualnih radnika_ca, neovisno o položaju, i pronalasku zajedničkog jezika u disperziranom polju čiji neregulirani uvjeti rada otvaraju prostor za materijalno iskorištavanje manje vidljivijih profesija u i na setu. Zbog toga, Mrđenović smatra da rad sindikata treba usmjeriti i prema studentima, kako bi se bolje pripremili za buduće zaposlenje.

Na tom tragu, Vuković je spomenula zagovaračke napore SPID-a u kontekstu kontinuiranog rada na Strukovnom cjeniku koji, osim niza uvida u pojedine profesije, nudi smjernice za regulaciju honorara. Da je važnost cjenika i dalje aktualna, potvrđuje i dokument Preporučene tarife za pisce koji je objavio HDP. Svoje smjernice izradili su i Društvo književnih prevodilaca i Hrvatsko društvo pisaca za djecu.

Iz iskustva sudjelovanja na neformalnim obrazovnim programima, poput Aplauz ne plaća stanarinu koji SPID provodi u organizaciji s BLOK-om, Vuković napominje da se kristaliziraju već poznati toksični procesi rada. U svom izlaganju, ukazuje na nepripremljenost mladih osoba koje se po ulasku na tržište rada suočavaju s poteškoćama u prepoznavanju adekvatnih radnih uvjeta i njihova ugovaranja. No, kao što je i sama napomenula, a uzimajući k tome kompleksnost tržišta rada, većina osoba ne zna što treba i/ili kako to tražiti. Informacije koje su im potrebne, rekla je, rijetko su prisutne u okvirima formalnog obrazovnja na akademijama pa do njih većina studenata, a potom radnika_ca dolazi kroz iskustvo ili ponekad preko radioničkih formata i internih mreža koje su im (ovisno o polju) dostupne kroz strukovne udruge. 

Govoreći o nedostatku povjerenja i nade u organizaciju književnih autora_ica, Perišić je istaknuo općeniti manjak interesa za praćenje financiranja i potrošnje javnih sredstava. Unatoč iskustvu koje ima kao član Povjerenstva koje je odlučivalo o dodjelama potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2025. godini, nije govorio o specifičnim uvjetima sličnih natječaja, njihovu poboljšanju, dugoročnim taktikama ili prevrednovanju trenutačnih uvjeta prema kojima prednost imaju autori_ce s određenom recepcijom svog rada. 

Razgovor o poteškoćama regulacije rada u književnom polju sveo se na samovolju privatnih izdavača, no nedostajalo je nijansiranog uvida poput onog u tekstu Marije Skočibušić za VoxFeminae. Osim što rad u izdavaštvu postavlja uz bok ranije spomenutim problemima prerađivanja, autorica iskazuje zabrinutost oko uvjetovanja sudionika_ca da ostanu anonimne, odnosno nemogućnosti da o prekarnim uvjetima rada govore i nakon što im je ugovor raskinut.

Negativna iskustva u radu nisu isključivo uzrokovana “teškim” osobama na koje neke i neki od nas nailaze, nego sustavnim nejednakostima koje su upisane već u samim natječajima, ugovorima o radu i ostalim aspektima kojima se uvjetuju radni odnosi. Otvoreno pitanje o odgovornosti za prazni prostor koji institucije visokog obrazovanja ostavljaju u pogledu pripreme za zaposlenje nema jednoznačan odgovor. Posljedice ovih rupa ogledaju se u nespremnosti za pregovaranje boljih uvjeta rada, pristajanju na potplaćene poslove bez naknade za prekovremene sate ili radu bez honorara u svrhu stjecanja iskustva, iz zahvalnosti ili potrebe za dokazivanjem. 

Kako bi dokinuli navedene procese, omogućili bolje uvjete svim sudionicima_ama radnih procesa, potrebno je raditi s mladima, osviještavati njihovu poziciju i predstaviti im mehanizme kojima se mogu zaštititi. Jednako tako, važno je razvijati taktike za pregovaranje usmjerene na dugoročnu zakonsku regulaciju rada u umjetnosti i kulturi, no jedno ne može bez drugog. Procesi dolaženja do većih financijskih sredstava dugi su, zamorni i kompleksni, a voditi borbu iz unutrašnjosti porušene kule na pola koplja, bez pružanja ruke saveznicima koji će znati kako je nastaviti – ne samo da nije održivo, već je i naivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S obzirom na kultni status serije svaka analogija nužno je nategnuta, a za tvrđe fanove i svetogrdna. Međutim, upravo je donekle analogna slatko-gorka schadenfreude ono što me držalo od prvog gledanja predstave Jimmy Ćorak, na zacijelo najgoroj mogućoj pozornici na svijetu – otvorenim prostorima ljetnog Dubrovnika – do aktualnog u travnju 2025. Ne prođe dan da netko iz aktualne američke administracije ne istakne virilnost novo-starog predsjednika pa je tako i svježa carinska odluka s potencijalno katastrofalnim ekonomskim posljedicama pravdana time što će osnažiti muškost kod, valjda woke ideologijom oslabljenih, nosilaca mošnji. A sve se to odvija u ime povratka starim vrijednostima koje su uspostavili osvajači novih prostranstava.

Jimmy Ćorak autorskog kolektiva Čigir, Plazibat, Vuković, u mnogočemu je anticipirala aktualnosti političkog trenutka, s obje strane velike bare, uspjevši pritom potpuno izbjeći ma i natruhu pamfletskog dociranja. Novousplamsali, razulareni mačizam, robovanje personalnim deluzijama i nadjačavanje kao temeljni modus socijalne komunikacije upakirani su ovdje u za to idealni okvir kaubojskog bildungs-komada. U enciklopedijskim određenjima žanra westerna redovno se ističe kako je središnja tema uspostava zakonskog poretka u divljini. Figura civilizirajućeg agensa pritom je beziznimno bijeli muškarac sa superiornim revolveraškim vještinama kao presudnom kvalifikacijom.

Jimmy Ćorak, eponimni protagonist ove monodrame antiteza je klasičnom kaubojskom heroju, iako je, kako odmah saznajemo, najbolji revolveraš na svijetu, barem dok ne sazna da postoji još jedan bolji i tu avantura počinje. S obzirom na ogromnu tradiciju persiflaže žanra westerna, koja je iznjedrila čak i novi špagetasti subžanr, posezanje za uvriježenim tropima ironiziranja teško da bi održalo kazališno zanimljiv i potentan zahvat u trajanju od gotovo dva sata. Dosjetka, ili niz istih na ma kako bizarnu temu bez domišljenog koncepta i ambicioznog izvedbenog aparata ne čini dobru ni zanimljivu priču.

Srećom, kao i u ranijem Kunstovom primjeru kolektivnog kazališnog mišljenja i stvaranja, koji je sukreirala Vuković, i dramaturške i režijske i izvedbene intervencije posegnule su za mnoštvom kazališnih alata i tehnika iz postdramskog poetičkog repertoara kako bi izvele energični slalom kroz neuralgične točke stasanja pravog momka.

Kako se i u popratnom tekstu najavljuje, priča je to o arhetipskoj potrazi za ocem i sređivanjem računa s njim. No dok bi ljenji kazališni koncept s ovakvim parametrima sretno zajahao u Edipovom sedlu i predstavu komforno pretvorio u ersatz terapijsku seansu klasičnog afektivnog naboja gdje svi suosjećamo s mukama junaka, Jimmy ovdje kreće značajno drugačijim putem. Sve je tu naoko kako treba od prve sekunde, i traper kostim, i kožnati šešir i čizme, i zvuci gitare začinjeni twangom, kako jednom saloonu i priliči, no ova mimetička besprijekornost vrlo se brzo pokazuje kao podvala.

Odmah pri početku Čigir lomi četvrti zid i naređuje publici da utaknu slušalice u uši kako bi mogli pratiti sadržaj. Međutim, isti sadržaj dolazi i iz razglasa, i višestruke packe o korištenju slušalica, koje tijekom izvedbe dijeli publici, više su ikonička slika klasične redateljske naređivačke posture i menadžeriranja pažnjom publike, nego smisleni estetski naputak. 

Iako tehnički gledano monodrama, u Jimmyju imamo nekoliko likova koje, srećom, Čigir ne izvodi uživljavajući se u različite karaktere, nego dominantno persiflirajući manirizme žanra westerna, povremeno koketirajući s groteskom harmsovskog tipa. Njegova maestralna i virulentna mimika, ponad toga, puno više crpi iz glumačkih poetika slapsticka i commedie dell’arte nego mačizmom impregnirane distance svojstvene kaubojskim junacima.

Međutim, iako odabrani parodijski registar pruža dovoljno komfora za maksimalnu eksploataciju i motiva i žanrovskih klišeja, pa time i pouzdano ispunjavanje očekivanja publike, autorski kolektiv taktički promišljeno dozira takva rješenja i dramaturški vješto garnira izvedbu već spomenutim ispadima iz fikcije. Čigir je u tim momentima izvedbeno besprijekoran. Bravurozan u koreografskim sekvencama, precizan u skriptiranim replikama i inteligentno razigran u improvizacijskim izmjenama, što je i publika u par navrata popratila oduševljenjem. 

Iz slušalica / razglasa dobivamo uvid i u misli junaka koje glumac u tom momentu ne izgovara – u svojevrsno nesvjesno, kako lika tako i glumca. U jednom od proboja fikcijskog zida Jimmy inzistira da publika konačno skine slušalice jer ne želi da svi znaju što se njemu dešava u glavi. Dio publike ga posluša, dio ne.

Tradicionalno pojmljeno, dobar kazališni rad očituje se i u držanju uzdi u svakom trenutku, u imanju apsolutne kontrole nad situacijom što tobože svjedoči i o dobroj pripremi izvođača_ica i promišljenosti koncepta. U situacijama poput netom opisane, ali i u još par navrata tijekom predstave, publici se na pladnju pružaju uzde, i iako u ovom slučaju nije bilo preuzimanja uzdi, niti provokacije bilo koje vrste, spremnost da se to potencijalno desi svjedoči o izvedbenoj samouvjerenosti.

Možda još i važnije, to pokazuje i režijsku volju da se otvori destabilizaciji figure finalnog značenjskog arbitra. Sižej Jimmyja Ćorka slijedi relativno pravocrtnu priču, ispresijecanu doduše nadrealističkim sekvencama. Kako na samom početku saznajemo, to je priča o ubojstvu oca. Jimmyjev otac možda na kraju bude ubijen, možda i ne, ali savjestan i kazališno marljiv rad na usmrćivanju Velikog redatelja kao jamca dobro posložene priče rijetko je kada izgledala i zvučala ovako zabavno.

I ovom produkcijom, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, Kunst je opet pokazao što se može postići kad se rigidna autorska vertikala rastvori i dopusti užitak horizontalnog kolektivnog kazališnog stvaranja. Dobri efekti time nisu zajamčeni, ali rizik istraživanja na duge staze svakako je bolja poetička oklada.

Predstava govori o akutnom stanju burnouta, “trenutku kad se unutarnji i vanjski svjetovi razilaze, kad u sistemu dolazi do pucanja, a pojedinac to još ne prepoznaje ili teško prepoznaje”, stoji u najavi. No filozof Finn Janning nudi i drugi pogled na tu problematiku: burnout nije izgorjeli sustav nedorastao tempu neoliberalnog kapitalizma, već prvi korak ka oporavku i sreći te mogući oblik otpora i strategija preživljavanja. Predstava tako istražuje navedene prostore straha i jeze, ali i zdravog otpora i mogućnosti sreće.

Plesna umjetnica Koraljka Begović autorica je i koreografkinja predstave, Ivana Vuković potpisuje dramaturgiju, Hrvoje Nikšić glazbu, a izvode Maja Drobac, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić i Mia Zalukar.

Cijena ulaznice je 6 eura, a više o izvedbi pročitajte ovdje.

Ova predstava kroz žanr vesterna donosi arhetipsku priču o složenom odnosu između sina i oca, istražujući “njihovu fizičku razdvojenost, ali unutarnju neraskidivu povezanost”. Jimmy Ćorak, kauboj u potrazi za vlastitim identitetom, kreće na put na kojem pokušava dokazati da je “najbolji revolveraš na cijelom svijetu”. No njegov dvoboj s Johnnyjem Bradom, koji se odvija u trenutku kada sunce doseže zenit, prelazi granice običnog obračuna. “Revolveri su upereni, a jedan metak naći će se u srcu drugog revolveraša, dok će riječi pronaći svoj put do srca suparnika, ostavljajući trajan trag”, stoji u opisu predstave.

Predstava istražuje unutarnji sukob sina koji se suočava s istovremenom potrebom za povezivanjem i odvajanjem od oca. Na tom putovanju, Jimmy se suočava s pitanjima o sebi i svom identitetu, o tome što ga definira i na koje se sve načine pokušava odmaknuti od očevog utjecaja. “Predstava u tome nimalo ne pomaže sinu. Ali publika bi mogla”, poručuju u najavi organizatori.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Kako stoji u opisu na stranicama Kunsta, Jimmy Ćorak, koristeći žanr vesterna, pripovijeda arhetipsku priču o sinu i ocu, o njihovoj fizičkoj razdvojenosti, ali unutarnjoj neraskidivoj povezanosti te o paradoksalnim potrebama sina da se s ocem istovremeno poveže i od njega separira.

Predstavu zajednički potpisuju Matija Čigir (izvođač), Ivan Plazibat (redatelj) i Ivana Vuković (dramaturginja).

Cijena ulaznice je 7 eura, a zbog ograničenog broja sjedala rezervacije se primaju e-mailom (kucaklajn@gmail.com) ili telefonski (091 568 1222 Dunja / 091 569 4237 Jerko).

“Predstava se bavi svijetom Mare i Lenu, dviju ne više djevojčica, još ne žena, svijet je u kojem, baš kao i Barbie, one mogu biti sve što žele,” stoji u najavi. U izvedbi likovi djevojčica Mara i Lenu kroz svoju igru daju oštar i duhovit komentar društeve i političke situacije u domaćem hrvatskom kontekstu. Predstava je prepuna primjera diskriminacije nad ženama, šovinističkih viceva i igra kroz koje ove djevojčice nude kritiku mizoginog društva.

Izvođačice su Lana Meniga i Nikolina Prkačin, dramaturginja Nina Gojić, suradnica za pokret Andreja Jandrić, kostimografkinja Ana Fucijaš, oblikovatelj zvuka Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producenti Romana Brajša i Ivor Martinić, asistentica kostimografije Tina Spahija, asistentica produkcije Dina Tudor, fotografkinja Karla Jurić, a dizajner Pavao Kuharić. 

Predstava je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, Umjetničke organizacije T25 i KunstTeatra, uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Zaklade Kulture nova. Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi možete pronaći ovdje.