Iz predgovora Tina Vukovića: “Ljeti, Bol se uzavrelo mijenja, vrti u nejasnom, stresnom kolopletu ponude i potražnje počesto lišenom autentičnosti, u kojemu teško možemo istinski doživjeti jedni druge. U samoj žiži zbivanja, na rivi, naša Galerija umjetnina Branislava Deškovića utopistički opstaje kao mala oaza mira što čuva životna iskustva velikih umjetnika ispričana likovnim jezikom. Unutar ovog realiteta, uz intuiciju koja nam je počesto bivala većom uzdanicom od obrazloživih parametara, odlučili smo se nadovezati na ta osobita iskustva. Ovom izložbom zbližili smo tri autentične umjetničke interpretacije sličnog emotivnog senzibiliteta – Ivana Pipal, Mia Matijević Akrap i Borna Ivanuša, mlađa generacija autora na hrvatskoj likovnoj sceni, različitih iskustvenih provenijencija, pričaju nam o svom vremenu.

(…) Dok Mia nastoji uopćiti tuđa iskustva, svoja saznanja i likovna snoviđenja, drugi akter ove izložbe zauzima drugačiju poziciju. Borna Ivanuša govori iz svojega iskustva vraćajući se sjećanjima i osjećanjima koja su prožela njegovo djetinjstvo.
(…) Ivani Pipal pripala je pozicija analitičarke. Istražujući mogućnosti i alate psihoterapije autorica propitkuje poimanje naših emocionalnih stanja dajući ovoj izložbi svojevrstan raščlambeni smiraj.”

Ivana Pipal (Zagreb, 1990.) samostalna je vizualna umjetnica koja djeluje kroz raznolike medijske oblike: crtež, ilustraciju, animaciju i film. Diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije, ALU Zagreb. Članica je ženskog umjetničkog kolektiva „Ljubavnice“. Za prvu autor-sku knjigu „Priča o teti Mandi“ nagrađena je 2013. potporom grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Nakon izlaganja na Sajmu dječje knjige u Bologni 2017. objavljuje ilustriranu knjigu „Žuti grad, Plavi grad“ na šest jezika, uvrštenu u White Ravens – međunarodni katalog najboljih knjiga za djecu. U 2020. godini dobiva posebno priznanje Biennala ilustracije u Zagrebu te MSU nagradu Salona mladih, a 2021. predstavlja slikovnicu „Ptica rugalica“ i umjetničke asocijativne karte „Emocije i stanja“, inspirirane psiho-terapijskim praksama. Redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama.

Mia Matijević Akrap (Požega, 1995.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti 2020. u Zagrebu. Izlagala je na sedam samostalnih izložbi (Zlati Ajngel, Varaždin, 2023.; Galerija Crta, Zagreb, 2022.; Galerija svjetlosti i Galerija Tunel, GKP, Požega, 2022.; Galerija Karas, Zagreb, 2022.; Galerija Šira, Zagreb, 2020.; Bunker, Samobor, 2020.; Lauba, Zagreb, 2019.) i brojnim skupnim izložbama (36. Salon mladih, 2022.; 6. bijenale slikarstva, 2021.; Matrice: botanika, 2021; 16. erste fragmenti, 2020.; Venientes u sklopu 35. salona mladih, 2020; 8. triennale akvarela, 2019…), sudjelovala je na tri rezidencijalna programa (Francuska, Njemačka, Litva) i Erasmus+ stručnoj praksi (Njemačka). Dobitnica je četiri Rektorove nagrade, dvije pohvale Akademije likovnih umjetnosti, nagrade „Kolekcionar umjetniku“ na 36. Salonu mladih, nagrade publike na projektu Erste fragmenti i dvije Sveučilišne stipendije za darovite studente. Radi i živi u Zagrebu.

Borna Ivanuša (1996.) završio je aranžersko-scenografski odjel u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Upisuje Likovnu pedagogiju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a nakon toga studij Grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomiravši 2023. godine. Dobitnik je rektorove nagrade za scenografiju i pohvale za uspješan rad na Akademiji likovnih umjetnosti. Sudjelovao je na više skupnih izložbi (37. Salon mladih 2022., Pasionska bastina u galeriji Šira 2019.), i nekoliko samostalnih izložbi („Pesi & Luleki“ s Ivanom Stečuk, „I didn’t know how to name this“ u Galeriji SC, 2022.) te surađuje i na drugim interdisciplinarnim projektima (scenografija za predstavu „Paklena naranča“ u režiji Kristine Grubiše 2020; izvodi likovnu instalaciju za projekt Marte Radoš „Utopia in Transition“ u Francuskom paviljonu 2021. Živi i radi u Zagrebu.

Ovih se tema dotaknuo i nedavni Kulturpunktov razgovor čija je tema bila historijat scene s fokusom na područje vizualnih umjetnosti bivše Jugoslavije. U raspravi su sudjelovali Janka Vukmir iz Instituta za suvremenu umjetnost (nasljednika Soros centra za suvremenu umjetnost i organizacije koja u različitim oblicima na zagrebačkoj sceni djeluje od ranih devedesetih), Darka Radosavljević iz beogradske organizacije Remont (koja dugi niz godina djeluje kao važno mjesto lokalne i međunarodne nezavisne scene) te Bojan Krištofić, kustos i kritičar koji je autor teksta o historijatu vizualne umjetnosti objavljenog u gorespomenutom zborniku. U vodstvu naše kritičarke Mione Muštre, okupljene_i su raspravljali o načinima kako je scena postala i ostala prostor otpora i propitivanja, ili riječima Darke Radosavljević, okvir djelovanja “za sve one koji misle slobodno”. Snimka razgovora dostupna je ovdje.

Umjesto klasičnog novinarskog izvještaja, pozvale smo Ivanu Pipal, umjetnicu koja djeluje kroz raznolike medijske oblike, ilustraciju, animaciju i strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video, da na teme koje je razgovor otvorio o vizualnoj umjetnosti i njezinom kontekstu odgovori – umjetničkim sredstvima. Rezultat su ilustracije kojima Pipal interpretira dva pojma koji su obilježili ovaj, ali i brojne druge razgovore o nezavisnoj sceni: produkcija umjetničkog rada kao proces suočen s mnogim izazovima kojima umjetnici_e, organizacije i kustosi_ce koji djeluju u “nezavisnim uvjetima” moraju doskočiti, te status nezavisne scene kao mitološkog mjesta.

Ilustracije su dio nove Kulturpunktove serije kroz koju vizualni umjetnici_e odgovaraju na kulturne programe, čime se trudimo otvoriti medijski prostor različitim autorskim pozicijama, formatima i medijima.

Preispitivanjem izmijenjenih uvjeta života, ljudskog ponašanja i općenito vlastitog poimanje slobode i javnog prostora koji nam je donijela pandemijska i potresna 2020. bavi se Sunčica Ana Veldić u filmu Osoba, koji nastaje kao tehnička vježba prilikom isprobavanja tonske opreme. “Svaku sam večer u Tisnom, za vrijeme trajanja karantene u obližnjem mjestu Murteru, radila probne snimke. Obično bih stavila kameru na neku dobru poziciju i s različitih bi udaljenosti od kamere snimala svoj glas. Kako sam zbog te vježbe stalno nešto govorila, tako sam zapravo bila dobro pripremljena za dokumentarnu priliku koja se iznenada pojavila u kadru.” Ovim riječima redateljica u uvodnim minutama filma opisuje okolnosti njegova nastanka. Početni kadrovi prikazuju nam urušavanje betonskih blokova, dimnjaka, a odmah zatim redateljičine roditelje koji preplašeno smišljaju kako napustiti Zagreb nakon razornog potresa. Nakon postapokaliptičnih prizora radnja se premješta u Tisno gdje autorica odlučuje provesti vrijeme snimajući mirnu atmosferu mjesta. Iako je do ovog trenutka film strukturiran kao suviše deskriptivan making off, nizanjem dinamičnih kadrova snimljenih kamerom iz ruke, još za vrijeme podrhtavanja tla ili pak u trenucima suočavanja s policijom na prelasku u drugu županiju, redateljica uspješno prikazuje hektičnost situacije, u vidljivom kontrastu s onom koja slijedi.

Dokumentarna prilika, kako ju sama naziva, pojavljuje se iznenada kada obična prolaznica, vjerojatno stanovnica mjesta Tisno, jednog poslijepodneva ušeta u vidno polje autorice. Smještena s druge strane kamere, redateljica odlučuje pratiti njezino kretanje uvalom i upustiti se u ulogu komentatora koji u voice-overu opisuje njezina kretanja, navodeći gledatelja na mogući razvoj događaja. S maskom na licu i zaštitnim rukavicama na rukama, Osoba nepoznatog identiteta većinu je vremena nesvjesna pogleda koji je prati kroz objektiv kamere. Duhoviti komentari redateljice, o opreznosti zbog koronavirusa, kao i uvećanja kamere kojima ne ispušta iz vidokruga Osobu dok provodi vrijeme uz obalu, savršeno ilustriraju način poimanja stvarnosti koja nas je okruživala tijekom pandemije.

Iako je na prvi pogled riječ o sasvim uobičajenom prizoru, koji u normalnim uvjetima ne zaslužuje posebnu pažnju, svojim voajerističkim pogledom Veldić je naizgled svakodnevnu situaciju pretvorila u zanimljiv događaj ispunjen ironijom i začudnošću. Mlada redateljica, od nedavno magistrica dokumentarne režiji, a već nekoliko godina jedna od zanimljivijih autorskih osobnosti Kinokluba Zagreb, publici je poznata po dokumentarnim i eksperimentalnim radovima poput Hrvatska djevica (2015), Festivalski turizam (2016), White Trash (2017) i Precijenjena dramaturgija (2017).

Slično kao Veldić, i redatelj Igor Bezinović od početka svog bavljenja filmom kratkometražnu formu doživljava gotovo kao produženo iskustvo promatranja stvarnosti pa tako pored poznatih dugometražnih radova, Blokade (2012) i Kratkog izleta (2017), njegovu filmografiju čini iznimno bogat i raznolik spektar kratkih ili vrlo kratkih filmova. Oni variraju od televizijskih dokumentaraca, skečeva do spotova i razglednica, što upućuje da snimanje kratkih filmova nerijetko prelazi u svakodnevnu aktivnost, kojoj pristupa bez prevelikih ambicija i očekivanja. Posljednji film Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio, koji potpisuje zajedno s animatoricom Ivanom Pipal, ubraja se među hibridnije projekte, a u njemu se domišljato isprepliću elementi animiranog, dokumentarnog i igranog filma.

Pokušaj razlikovanja karakteristika triju rodova koje autori primjenjuju sasvim je suvišan jer se oni vješto prožimaju na razini režije i scenarija već od prvih minuta filma, obuzimajući gledatelja lakoćom pripovijedanja i duhovitošću glavnog lika. Mikrokazeta u potpunosti opravdava vlastiti opis hommagea ljudskoj mašti i slučajnosti te se poigrava s različitim elementima koji doprinose procesu stvaranja fiktivne priče. Odbačena mikrokazeta, koju turist Zoki (Đorđe Branković) pronalazi lutajući odlagalištem smeća na otoku Lošinju u potrazi za najljepšim pogledom na Jadranu, osnovni je generator mogućih narativa koje glavni junak počinje zamišljati. Na etiketi mikrokazete Sony na engleskom jeziku piše: “Dom je tamo gdje je srce. S ljubavlju, Petra. Washington, 1995.”, što glavnog lika potiče na pokušaj rekonstruiranja porijekla predmeta, njegova sadržaja, kao na koncu i na zamišljanje vlasnika kojemu je pripadao. Petra bi istovremeno mogla biti i osoba koja živi u Washingtonu, kao i grad u Jordanu, a sama činjenica da je pronašao mikrokazetu i da se baš toga dana zatekao na odlagalištu otpada također je rezultat niza koincidencija.

Kroz čitav film slijedimo Zokijev protok misli, kao i brojne duhovite digresije koje pridonose širenju konteksta priče. Glavni lik na trenutke će nas podsjetiti na glumačku i redateljsku ikonu talijanske kinematografije, Nannija Morettija, koji u brojnim svojim filmovima poput Dragi dnevniče (Caro diario, 1993) ili April (Aprile, 1998) u voice-overu komentira vlastitu svakodnevicu te se osvrće na probleme iz osobnog života. Animacija u filmu Mikrokazeta također ima značajnu ulogu. Na tragu filmskih svjetova Jana Švankmajera predmeti na smetlištu doimaju se na granici nestvarnog i opipljivo zbiljskog, a kombiniranjem tehnika kolaža i stop animacije oni djelomično oživljavaju, kreću se i migolje, potencirajući fiktivnu odrednicu filma.

Odlagalište otpada jedina je “stvarna” (ne imaginativna) lokacija na filmu na kojoj glavni lik zamišlja mogući razvoj priče. Ono je ujedno i mjesto neuobičajenih susreta, gdje se gotovo iz vedra neba pojavljuju “slučajni” prolaznici, poput gospodina kineskog porijekla koji Zokiju poklanja magnetofon zahvaljujući kojem uspijeva poslušati sadržaj mikrokazete i otkriti više informacija o Petri i njezinom porijeklu. Na istom odlagalištu smeća Zoki će nastaviti zamišljati njihov mogući susret i nastavak sretne ljubavne priče. Pričom o mikrokazeti, malom komadiću tehnološke povijesti, autori nam ukazuju na mnogobrojne narativne potencijale filmskog medija, ujedno nas pozivajući da sami preispitamo istinitost priče koja je pred nama.

U sklopu Maratona predstavljen je i splitski redatelj Josip Lukić s filmom Južno voće (2019), kojeg među brojnim nagradama krasi i posebno priznanje programa Kockice, prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. Nakon dokumentarnih filmova u kojima beskompromisno iskrenim pristupom raspliće povijest obiteljskih odnosa (Majči, 2018) ili pak secira njihovu unutrašnju dinamiku (Doplovit će Rex, 2019), Lukić se 2019. godine vraća kratkometražnom igranom filmu. Pritom u Južnom voću redatelj ne odstupa od njemu bliske obiteljske tematike, a istančanom i odmjerenom režijom uvodi nas u svijet glavnog lika, ispunjen frustracijom i razočaranjima.

Film o jednom danu u životu mladog Šimuna (Paško Vukasinović) započinje kadrom u kojem u hladovini uz more izvodi iscrpljujuću jutarnju vježbu sklekova s jednom rukom, dok s drugom preslaže role toaletnog papira. Nakon toga vrijeme provodi s majkom (Snježana Sinovčić) na plaži, u pauzi od njezina bolničkog liječenja, a zatim sa sestrom (Lana Barić), koja kao i protagonistkinja filma Doplovit će Rex osigurava egzistenciju vlastitoj obitelji radeći na kruzeru inozemne kompanije. Njihov naizgled opušten razgovor o sestrinom ljubavnom odnosu s oženjenim muškarcem, uskoro narušava rasprava izazvana prebacivanjem odgovornosti o (ne)brizi prema majci. Nakon toga Šimun odlazi na autobusni kolodvor gdje dočekuje djevojku (Tihana Lazović) koja mu dolazi u posjet. No i ovaj susret od početka prate nesuglasice i tenzije sve do kulminacije u sceni žestokog seksualnog odnosa na stijenama plaže. Napetost koja prati glavnog lika tijekom dana, duhovito podcrtana početnom scenom vježbanja sklekova, rezultat je interakcije s njemu bliskim ženama, a obilježavaju je različiti oblici agresije, koji variraju od pasivne do verbalne, pa čak i one fizičke. Majčinska figura kao pokretač obiteljskih dinamika naslijeđena je iz prethodnih Lukićevih filmova, jednako kao i problematičan odnos prema ženskoj seksualnosti, kojim pod izlikom afirmacije, autor upućuje jasnu kritiku konzervativnom mentalitetu.

Autorski rukopis talentiranog splitskog redatelja vidljiv je prije svega u kompoziciji kadrova, ali i u ponavljanju motiva iz prethodnih filmova. Primjerice scene u kojima Šimun razgovara s majkom u kafiću na plaži ili sa sestrom na balkonu njezina stana, vrlo očito podsjećaju na razgovore između redatelja i njegove majke u hvaljenom dokumentarcu Majči. Pritom, kako bi postigao prirodnost i uvjerljivost svojstvenu njegovim opservacijskim radovima, Lukić se koristi diskretnim srednjim planom, dok u pozadini vidimo panoramu grada, ili u prvom slučaju brod Jadrolinije dok polako uplovljava u luku. Urbani pejzaž Splita još jedno je prepoznatljivo obilježje njegovog redateljskog potpisa. Kupalište na Bačvicama – gdje se odvija posljednja scena noćnog “picigina”, park šuma Marijan, autobusni kolodvor prepun turista, kao i modernistički dijelovi grada koji se naziru u daljini, zajedno tvore kulisu Šimunovih stanja pridonoseći ritmičnom, napetom i intenzivnom iskustvu gledanja. Split u ljetnim mjesecima, sa svojim ugašenim bojama i bučnim prometom, majstorski uokviren kamerom Marinka Marinkića, postaje razglednica egzistencijalnog kaosa u kojem se mladi pojedinac mora snalaziti ne bi li zadovoljio tuđe potrebe i održao uravnotežen odnos s bliskim osobama.

Premda kratkometražni film uvijek podrazumijeva sažimanje niza filmskih postupaka, s ciljem izražavanja osnovne ideje autora u kraćoj formi, svojom zadivljujućom umjetničkom vještinom Josip Lukić još jednom je dokazao da njegovi studentski filmovi u potpunosti nadilaze kategoriju obične vježbe, a kod publike stvaraju osjećaj i užitak jednak gledanju dugometražnog filma. Osmi Maraton kratkometražnih filmova uz to nas je podsjetio na bogatstvo kratkometražne produkcije koja u Hrvatskoj nastavlja rasti iz godine u godinu, ali i na važnost jačanja pojedinačnih festivalskih scena, zahvaljujući kojima studentski i profesionalni filmovi dobivaju sve ravnopravniji tretman i promociju.

“Kroz izložbu Ivana Pipal predstavlja radove nastale kroz proces propitivanja ljudskih odnosa, osjećaja i djelovanja, nastojeći otkriti vizualnu formulu koja bi mogla olakšati i pojednostaviti razumijevanje emotivnih procesa koji se pojavljuju različitim ljudima u raznim situacijama.

Ivana je u ovim radovima spojila svoju potrebu za stvaranjem umjetnosti koja potiče društvenu promjenu sa svojom znatiželjom prema psihoterapiji kao jednom od putova prema autentičnijem življenju. Istražujući svoje emocije, stanja i odnose, izradila je niz slika koje promatrača pozivaju na pažljivo, strpljivo i otvoreno promatranje vlastitog unutarnjeg svijeta, kao i načina na koji se on može susretati s unutarnjim svijetom drugoga. Iz psihološke perspektive, njezini radovi su osmišljeni tako da pružaju širok prostor za projekciju. Oni promatrača/icu pozivaju da im prida vlastito značenje i osvijesti svoje emocionalne reakcije; pronađe nešto što je poznato iz vlastitog iskustva, nešto što je zanimljivo, poticajno, ili intrigantno, pa i onda kad je istovremeno neugodno ili zbunjujuće. Potičući osvještavanje svega onoga što čini naše unutarnje iskustvo, Ivanini radovi stvaraju priliku za novi susret sa sobom i s drugima” piše Dea Ajduković.

Izložbom Kako gledati Ivana Pipal istovremeno na humoran i suptilan način crtački bilježi mikro događaje i senzacije koje svakodnevno susreće ukazujući na potencijalnu distancu između nas samih i naoko zadanih životnih okolnosti. Umjetnica se koristi elementarnim crtačkim jezikom kako bi stvorila grafički bogatu arhivu crteža kao oblik narativne protuteže masovno produciranoj i senzacionalističkoj prirodi suvremene stvarnosti.  

“Iz svakodnevnih situacija biram elemente koje izmičem i očuđujem kako bih promijenila perspektivu promatranja svijeta oko sebe i dnevne rutine pretvorila u rituale. Pokušavam usmjeriti svijest na ovdje i sada te na taj način predstavljam svoj komentar na društvo manipulirane svijesti”, ističe Pipal.

Ivana Pipal (Zagreb, 1990.) vizualna umjetnica djeluje kroz raznolike medije, ilustraciju, animaciju, strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video. Diplomirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Istaknula se objavljivanjem knjige ”Priča o teti Mandi” (izdavač 2×2), koja dobiva priznanje Rektorovom nagradom Sveučilišta u Zagrebu, te je nagrađena poticajem Grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2013. godini. Predstavila se kroz niz skupnih i samostalnih izložbi u Zagrebu, Puli, Londonu, Beogradu, Münchenu i Seattleu. Sudjeluje u stvaranju neformalnog, umjetničkog kolektiva ‘SF ljubavnice’ koje spajaju umjetnost i znanost. U 2015. godini je kao ilustratorica predstavljena na izložbi Hrvatske kao zemlje gosta na Festivalu dječje knjige u Bologni.

Izložba ostaje otvorena do 3. ožujka. 

Nakon godine dana intenzivnog djelovanja, splitska Galerija Škola, predstavlja izložbu Vijesti iz vidnog polja, mlade zagrebačke umjetnice Ivane Pipal koja unutar svoje umjetničke prakse, djeluje kroz raznorodne medijske oblike: ilustraciju, animaciju i strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video, povezujući srodne discipline (ples, kazalište, film, performans). Medijski raznorodno krstareći od jednostavnog, lakopoteznog crteža olovkom ili drvenom bojicom, preko grafike, do stop animacije ili do-it-yourself umjetničke knjige, Pipal raščlanjuje svakodnevno iskustvo gradeći začudne prizore i pomake u svakodnevnom. 

Razlučujući između predmeta i prizora, prizora i radnje, situacije i narativa, tijela, emocije, mentala, duha, osjetila i subjekta, autorica izvodi kratke prizore koje ponekad iscrpljuje i do ruba apsurda. I sama će reći: “Iz svakodnevnih situacija biram elemente koje izmičem i očuđujem kako bih promijenila perspektivu promatranja svijeta oko sebe i dnevne rutine pretvorila u rituale. Važan element u svim radovima mi je naracija koja pokreće vizualne priče tretirajući temu na neobičan način, prikazujući uobičajenu i poznatu svakodnevnicu kao bizarnu i apsurdnu koreografiju, izvedenu u beskonačnom krugu ponavljanja. Koristeći apsurd isprepleten sa fragmentima svakodnevnice pažnju pokušavam usmjeriti na ovdje i sada te na taj način predstavljam svoj komentar na društvo manipulirane svijesti”.

Ivana Pipal (Zagreb, 1990.) je vizualna umjetnica koja djeluje kroz raznorodne medijske oblike: ilustraciju, animaciju i strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video, povezujući srodne discipline (ples, kazalište, film, performans) unutar svoje umjetničke prakse. Diplomirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Istaknula se objavom prve knjige Priča o teti Mandi (2×2, 2013.), za koju potom dobiva brojna priznanja. Izlagala je na više skupnih izložbi u Zagrebu, Londonu, Beogradu i Münchenu te je u Tuzli 2012. nagrađena za najbolju ilustraciju na međunarodnom natječaju likovnih akademija Vezeni most. U 2014. imala je dvije samostalne izložbe (Galerija Nova i Galerija VN, Zagreb). Stripove i ilustracije objavljivala je u nekoliko časopisa – Komikaze, Q strip, Zarez i Le Monde diplomatique, a video radove predstavila na festivalima (Kratki utorak u Tuškancu, Tabor film festival, Festival hrvatskog animiranog filma, Urban festival, CPH DOX) i na televiziji (HRT 3, HRT 1). Jedna je od suosnivačica neformalnog, umjetničkog kolektiva SF ljubavnice koji spaja umjetnost i znanost kroz izložbeni medij. 2015. je kao ilustratorica predstavljena na izložbi zemlje gosta-Hrvatske, na Festivalu dječje knjige u Bologni.

Kustosica je izložbe Ivana Meštrov.

Izložbu posjetite do 21. prosinca.

S jedne strane, malen prostor kojeg svakodnevni prolaznici u žurbi i ne primjećuju na prvi pogled nije adekvatan za potrebe agilne umjetničke galerije, no s druge, valja podsjetiti da je G-MK osnovana još 1986. u sklopu Udruge građana KUD INA, te je kao takva izvanredan primjer očuvanja tradicije inkluzivnog kulturnog aktivizma u radničkim kolektivima – tradicije čija se neprocjenjiva emancipatorska vrijednost, u međuvremenu gotovo ugušena, danas iznova otkriva. Stoga, primjerice, nije nimalo slučajno što je kustoski tim G-MK (poimence, voditeljica Ana Kovačić i njene suradnice Sanja Sekelj i Lea Vene) ove godine surađivao s umjetnikom Marijanom Crtalićem i kustosicom Natašom Kadin u organizaciji Festivala Željezara u Sisku, gradu čija je umjetnička scena bila u velikoj mjeri potaknuta i inspirirana radom njegove ključne tvornice – u vremenima kada “šljaka” na takvom mjestu nije podrazumijevala samo “rintanje”, već i stjecanje kulture i obrazovanje. Uglavnom, ako su WHW istraživanje ideologije umjetničkog polja istaknuli kao svoj stvaralački credo, a [KONTEJNER] začudno umrežavanje umjetnosti i prirodno-računalnih znanosti, tada G-MK s aktualnim vodstvom (nakon mandata Branka Franceschija i Antonije Majače) na dnevni red uvodi zadiranje u suptilne svakodnevne pojave i stanja, pak ih dovodeći u izravnu vezu s političkim mehanizmima koji određuju naše živote.

Nije u tome iznimka ni aktualna skupna izložba Skretanje pogleda, dio dugoročnog projekta Srami se! koji je G-MK pokrenula zajedno s Centrom suvremenih umjetnosti iz Celja (CELEIA) i Udruženjem za kulturu i umjetnost CRVENA iz Sarajeva. Izložbu su kurirale Ana Kovačić i Irena Borić, a predstavljeni su radovi umjetnica i umjetnika Ivane Pipal i Nicole Hewitt (Hrvatska), louie+jesse (Ujedinjeno Kraljevstvo), Olivera Resslera (Austrija) i Chloe Turpin. Prema riječima kustosica, “projekt Srami se! uspostavlja platformu za umjetničko i teorijsko istraživanje pojma srama uvjetovanog specifičnim političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom. (…) Koji identiteti i prakse se smatraju sramotnima i koje strukture ili pozicije imaju moć označiti ih takvima?”. Mada je ovakav koncept potpuno univerzalan s obzirom na vrijeme i prostor, dojam je da je sada i ovdje posebno bremenit značenjima. Osjećaj srama u neposrednoj je korelaciji sa strahom koji također proizvode skriveni ili očiti društveni mehanizmi, bilo oni duboko usađeni u nama samima tijekom godina reprodukcije neupitnih normi ponašanja, a njih se ne može riješiti preko noći, bilo oni koji danas eksplicitno emaniraju moć.

U tom smislu, strah se najčešće manifestira kao ekstremna odbojnost prema Drugom i drugačijem, koja u sebi nosi natruhe nasilja, a ti Drugi logično su zrcalo naših vlastitih osobina kojih se iz određenih razloga sramimo, pri čemu sram nipošto ne treba shvaćati kao sinonim za savjest. Dapače, dok im je konkretan emotivni učinak možda sličan, savjest predstavlja sukus čovjekovih moralnih uvjerenja koja su nominalno najčešće u skladu sa službenim etičkim principima u demokratskim državama (ne kradi, ne ubij, ne kleveći, i slično u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom). Ipak, porijeklo i uloga srama manje su jasni, a za razliku od savjesti, on se najčešće tumači kao okidač negativnih emocija i stanja, kao uznemirujuća reakcija na pojave ili situacije koje same po sebi ne moraju biti sporne. Odnosno, onaj koji u Hrvatskoj ni kriv ni dužan nosi stigmu Drugog (a tko je to, može se vrlo dobro vidjeti prateći pogrdne grafite upućene Zdravku Mamiću, od “Mamiću Srbine!”, do pederu, Cigane i najnovijeg – Turčine, dakle susjed, homoseksualac, Rom i odnedavno izbjeglica islamske vjeroispovjesti) će u doticaju s prosječnom osobom najvjerojatnije osjetiti neku vrstu srama, samo zato što je Drugi i što se onaj Prvi, logično, prepoznaje u njemu Drugom. Doduše, nedovoljno da bi se potpuno identificirao, ali dovoljno da bi se osjetio ugroženo, tj. izmješteno iz sigurnog okrilja zajedničkih nazivnika.

Umjetnici/e na izložbi Skretanje pogleda su rječito i slikovito progovorili o ovim temama i mnogim njihovim implikacijama, pa se uspješnost izložbe ogleda i u tome koliko su studiozno pojedini aspekti fenomena srama istraženi i prikazani. Mlada umjetnica, ilustratorica i strip-autorica Ivana Pipal je u svom prepoznatljivom, nježnom i dojmljivom crtaćem stilu ispripovijedala intimnu priču o vlastitim “sramotnim” stanjima, kombinirajući dnevničke zabilješke s preciznim crtežima u kojima analizira svojevrsnu arhitekturu međuljudske komunikacije – njezinu labavu statiku, ali i neophodne nosive konstrukcije. Rad Upute za upotrebu (ljudsko tijelo) se osim niza crteža i bilježaka sastoji i od seta obrazaca sa savjetima o korektnom ponašanju u pomalo apsurdnim, repetitivnim svakodnevnim situacijama kao što su razgovori sa susjedima ili hinjena ljubaznost pri susretima na ulici ili primanju neželjenih poklona. Veoma duhovit i sistematičan, rad Ivane Pipal nas na samom početku postava uvodi u onu samorazumljivu, naizgled osobnu dimenziju srama, istodobno pokazujući koliko je ona slična od individue do individue te vidljivo društveno uvjetovana. K tome, naprosto je užitak razabrati vještinu kojom Ivana Pipal fiksira njoj interesantna stanja, ističući se kao prvakinja u međuvremenu gotovo kanoniziranog pristupa ilustraciji, a koji se ipak pomiče dalje zahvaljujući talentiranim stvarateljima poput nje. Setove obrazaca s pet kartica posjetitelji mogu slobodno ponijeti sa sobom, koristeći ih kao nezaobilazni vodič za svagdanju borbu.

Duo louie+jesse odlučio se pak na potpuno drugačiji pristup, kreirajući ni više ni manje nego društvenu kartašku igru Haaška istina, u kojoj se igrač u ulozi pritvorenika i optuženika za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije mora riješiti svjedoka kako bi se oslobodio, sam ili surađujući s drugim haškim uznicima. Apsurdno zabavna igra za četvero uznika nije pretjerano kompleksna ni zahtjevna, stoga partije traju kratko (osoblje G-MK rado će s vama odigrati jednu), taman toliko da se posjetitelji užive u uloge ratnih zločinaca i zakratko borave u koži onih koji nemaju srama, a vjerojatno ni savjesti. Igra je nazvana prema fragmentu iz posljednjih stihova pjesme Sime Zarića, napisane u Schevenginenu 1998., optuženika koji je beskonačno trajanje suđenja kratio, očito, umjetničkim izražavanjem. Zanimljivo je što smo doživljavajući ovaj rad mi, promatrači, oni koji se srame zločina počinjenih od strane Drugih, i premda je naš sram opravdan, ali nepotreban jer iskupljuje one koji to ne zaslužuju, mehanizam posramljenja isti je kao u slučaju srama potaknutog strahom – naposljetku, sramimo se samo onog što poznajemo, što nam je blisko. Baš kao što se onaj koji na cesti prođe pokraj stranca srami jer ga se boji, a boji se uistinu sebe sama, dok se stranac srami jer nehotice budi strah i boji se preplašenog, tako se i mi u tišini sramimo zbog zločinaca jer ih se bojimo javno prozvati, jer nas je strah suprotstaviti se. Naoko benigno slikovit i vrckavo ilustriran, rad tandema louie+jesse nepokolebljivo izriče ovu neugodnu istinu.

Ako izuzmemo performativno predavanje Nicole Hewitt Ova žena zove se Jasna 06, održano samo na otvorenju izložbe kojem nažalost nisam prisustvovao (a također se tiče srama svjedoka na Haaškom sudu), preostala dva rada znatno su manje eksplicitna i meditativnog su tipa. Oliver Ressler u filmu Vidljivo i nevidljivo svojom kamerom progovara o kompleksnim odnosima moći u navodno rajskoj zemlji poput Švicarske, prikazujući jedno od središta svjetskog financijskog mešetarenja kao varljivu koprenu iza koje prolaze nebrojene kolone radničke klase bez odlaska u raj na kraju pjesme. Hrabar koncept, ali nedorečena realizacija u kojoj se teško uhvatiti za određeni motiv ili misao čine ovaj film vrijednim pokušajem koji ipak nije ostvario sve svoje političke potencijale. Naposljetku, Mora Chloe Turpin, video snimka plesnog performansa u tri čina, s plesačicom Nikolinom Komljenović u glavnoj i jedinoj ulozi, na samom kraju postava u određenom smislu vraća nas na početak, u pretpostavljeno intimno, pa čak i podsvjesno. Prema zacrtanoj koreografiji, plesačica se senzualno kreće u tamnom, neodredivom interijeru, u jednom navratu mijenjajući kostim, od prvog koji ju stapa s pozadinom do drugog – erotski namjerno izazovne zlatne haljine čiju zavodljivost performans propituje u kontekstu “čudovišne ženstvenosti”, reference iz drame Milana Begovića Pustolov pred vratima (1925). Repetitivna struktura videa svjesno utječe na opuštanje racija, stoga smo performans potaknuti doživjeti intuitivno, prepuštajući se nagonu koji je, naravno, u katoličkoj sredini usko povezan sa sramom. Autorica i izvođačica performansa pozivaju nas da podlegnemo iskušenju čitanja izvedbe u kontekstu dominantnih patrijarhalnih klišeja, ali je istodobno konstantno prisutan i odmak. Namjerna artificijelnost koreografije, kostimografije i scenografije pri kraju performansa bez daljnjega sugerira brehtijanski efekt začudnosti, podsjećajući nas da iza erotskog aspekta života (pa čak i pogotovo njega!) također čuče zamršeni rodni i klasni odnosi. I da se, na kraju krajeva, nemamo čega sramiti.

Sjetimo se samo nezaboravnog lika Kate u Trojici u mraku i Sedmoj žrtvi, vestern remek-djelima Andrije Maurovića i Krešimira Kovačića – vjerojatno je riječ o prvoj pravoj heroini hrvatskog (i jugoslavenskog) stripa. Spomenimo i Koraljku, središnji ženski lik poslijeratnog serijala Neven, Koraljka i Bobo Rudija Aljinovića i Žarka Bekera, ali i smionu diverzanticu Munju iz serijala Partizani Julesa Radilovića i Đorđa Lebovića. Rane heroine poslijeratnih stripova za djecu i omladinu mjestimice su još uvijek bile opterećene patrijarhalnim normama ponašanja, te katkad portretirane jednodimenzionalno, no svejedno su se isticale preuzimanjem inicijative, nepristajanjem na drugi plan i preuzimanjem bitnih uloga u strip-pričama. No, negdje od Osmoškolaca Ivice Bednjanca i njihovih predvodnica Jasne i Nine, žene u hrvatskom stripu postaju protagonistice u punom smislu riječi – premda i dalje izvršavaju socijalne role koje se od njih očekuju, čine to na vlastiti originalan način, često relativizirajući predrasude muških likova. Otud je kasnije trebalo samo načiniti skok do heroina koje su prema sebi samima razvijale sasvim kompleksan odnos, poput Plamene iz serijala Svebor i Plamena Darka Macana, Gorana Sudžuke i Matije Pisačića, Martine i Monike iz Gluhih lasta Štefa Bartolića, a dakako i prije svega Zlatke Krešimira Zimonića, jedne od najneobičnijih i najslojevitijih ženskih ličnosti stvorenih u stripu uopće.

Prema dosad rečenom čini se da su za rodno liberalni karakter ovdašnjih stripova donedavno bili zaduženi isključivo muškarci! Brzoplet zaključak bio bi takav, no naravno, stvari nisu baš tako jednoznačne. Mnogo prije novijeg “buma” ženskog stripa u regiji postojale su itekako zrele autorice i umjetnice koje i dan-danas djeluju, a počele su se afirmirati na alternativnoj strip sceni još osamdesetih godina, primjerice Magda Dulčić i Helena Klakočar, koje će početkom dvijetisućitih biti u postavi jedne od prvih strip-grupa u kojima su žene bile podjednako zastupljene kao i muškarci – Divljeg Oka. Štoviše, Helena Klakočar je 1999. na jednom od najvećih svjetskih strip festivala u francuskom gradu Angoulemeu osvojila nagradu Alpha-Art za najbolji inozemni crtani roman na tamnošnjem tržištu, za svoj strip Passage en douce, što ostaje jedan od najvećih individualnih uspjeha nekog hrvatskog autora/ice u Europi. Dakle, domaće autorice u inozemstvu su se afirmirale gotovo simultano s autorima, kolektivno krajem devedesetih godina.

Pojavljivanje grupe Divlje Oko (u međuvremenu raspuštene) na domaćoj strip-sceni koincidiralo je s okupljanjem danas globalno prepoznatih Komikaza, jedne od središnjih regionalnih umjetničkih pojava u 21. stoljeću, koju u medijima posvećenima nezavisnoj kulturi i civilnom društvu zaista ne treba posebno predstavljati. Ovom prilikom dovoljno je reći kako je neformalni strip-kolektiv predvođen Ivanom Armanini, osnivačicom te glavnom organizatoricom i agitanticom, izvršio ključnu ulogu u povezivanju različitih mlađih strip-autorica dotad samotno raštrkanih za vlastitim crtaćim stolovima. Neke od nekadašnjih članica Divljeg Oka, Dunja Janković i posebno Irena Jukić Pranjić, također su izvršile golem organizacijski posao u različitim formatima, na temelju čega je danas u regiji zastupljenost žena u stripu postala maltene samorazumljiva, kakva i treba biti. Prepoznavanje prilično brojnih i generacijski raznovrsnih autorica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije kao relativno kohezivne skupine krenulo je zasigurno s objavljivanjem pozamašne monografije Ženski strip na Balkanu urednice Irene Jukić Pranjić (Fibra, 2010.), kojoj je prethodio, a djelomično ju i potaknuo tematski broj časopisa za strip Kvadrat, u kojem je urednik Vjekoslav Đaniš također okupio mnoge autorice ubrzo zastupljene u monografiji. Ipak, karakteristično je da su mlađe od tih autorica dotad već imale višegodišnje iskustvo objavljivanja u digitalnim i tiskanim izdanjima Komikaza, kao i predstavljanja na različitim izložbama i festivalima kojih je iz godine u godinu sve više. K tome, budući da je 13. broj tiskanog strip-magazina Komikaza nominiran za prestižnu nagradu za najbolji “Alternativni strip” na ovogodišnjem Angoulemeu, što je važno priznanje i svim autoricama koje su tamo objavile stripove, čini se da je sazrijelo vrijeme za svojevrsnu retrospektivu.

Kolektivna retrospektiva najzanimljivijih stripova koje je u novije vrijeme heterogena grupa autorica iz regije i Europe objavila na stranicama Komikaza organizirana je u formi putujuće izložbe Femicomix, čija je prva postava bio festival Crack u Rimu, a druga je radni prostor Zadruge Praksa u Puli, u trajanju od 15. do 23. kolovoza. Treća postaja izložbe bit će Kino Šiška u Ljubljani, gdje će ona najduže i trajati, od 29. rujna do 19. listopada. Autorice koje izlažu su čitateljima Komikaza već dobro poznata imena, dok će radove nekih od njih posjetitelji namjernici sada možda napokon otkriti. One su Amanda Baeza (Portugal), Bojana Bogovac (Crna Gora), Nele Broenner (Njemačka), Nina Bunjevac (Kanada), Petra Brnardić, Petra Balekić, Ena Jurov, Dunja Janković, Ivana Pipal, Lina Rica (Hrvatska), Amandine Meyer (Francuska), Neja Tomšič, Petra Varl (Slovenija), Katie Woznicki (SAD/Srbija), Agneizska Piksa (Poljska), Anna Ehrlemark (Švedska) i Ivana Armanini (Hrvatska/Slovenija). Njihove strip-table na izložbi su prezentirane u obliku plakata velikih dimenzija, pri čemu su neke autorice zastupljene s nekoliko stripova, dok su plakati s tablama također otisnuti u izvrsno opremljenoj mapi A3 formata, u biti pratećoj publikaciji izložbe gdje je objavljen i uvodni tekst Asje Bakić.

Promatrajući stripove svih sedamnaest autorica, lako je zaključiti da im je zajedničko tek ponešto – činjenica da su sve žene i da sve žele stvarati stripove u kojima računaju na angažirane čitatelje spremne na aktivno sudjelovanje u izgradnji naracije, što njihovim stripovima uglavnom oduzima, uvjetno rečeno, komercijalni karakter. Ipak, tržišna isplativost je u suvremenom stripu vrlo relativna kategorija, a kako je riječ o iznimno demokratskom i inkluzivnom mediju izražavanja, nije ni čudo da autori sami pronalaze načine da svojim stripovima dopru du zainteresirane publike. Također, ta publika nije tako mala kao što se na prvi pogled čini! Dapače, ona je svjetonazorom bliska autorima/icama i s njima postupno stvara aktivnu i otvorenu zajednicu stripoljubaca.

Stoga su stripovi koji se mogu vidjeti na izložbi Femicomix izazovni na različite načine, bilo da plijene originalnim grafičkim stilom i nesvakidašnjim, nadrealnim motivima, bilo da zadržavaju pažnju promatrača maštovitim pripovjednim postupcima koji ne mare za standardne strip-konvencije. Primjerice, za autoricu poput Dunje Janković nije nimalo neuobičajeno komunicirati potpuno apstraktnim jezikom kojim se prenose određena raspoloženja i ugođaji, kao što joj nije strano ni sličnim postupkom parodirati i rastakati neke postojeće stripove, ogolivši njihov jezik na proste faktore i stvarajući tako vlastite autentične cjeline. S druge strane, neki su stripovi iznimno verbalni, poput ostvarenja Ene Jurov i Nine Bunjevac, ali opet na različite načine. Nina Bunjevac u svom prepoznatljivom, minucioznom ilustratorskom stilu stvara vlastitu satiričku varijantu noir žanra, politizirajući rodne odnose u temeljima kriminalističkih priča. Njezin plastični, zasićeni grafički izraz sižeima i likovima pruža veliku uvjerljivost – marginalci globalne pop-kulture pretvaraju se u simbole neravnopravnih i problematičnih društvenih odnosa. Stripovi Ene Jurov intimniji su u uobičajenom smislu riječi. Ona izvrće naglavce koncept jednog od tipičnih proizvoda turističke industrije – razglednice, transformirajući njezin unificirani modus komunikacije u sasvim drugačiji oblik pospremanja sjećanja. Na taj način različita mjesta u kojima je Ena Jurov nekoliko godina živjela i radila postaju dio njezine posve originalne topografije sjećanja, o kojoj pripovijeda šarmantno i inteligentno. Ukratko, već iz ovih nekoliko primjera vidljivo je koliko umjetnice njeguju samostalne i distinktivne autorske osobnosti, dok je ono što ih ujedinjuje visoka, beskompromisna razina stvaralačke ambicije.

Uistinu, stripovi koje su ove žene stvorile u posljednje vrijeme odličan su argument u prilog tezi da je taj medij sposoban u sebe upiti nebrojene mogućnosti izražavanja, kao što nema tema koje se u stripu ne bi mogle obraditi. Iako među autoricama postoje zajednički nazivnici, njihovo povezivanje po rodnom ključu više je iskaz socijalne inkluzivnosti stripa negoli izraz neke dosljedne univerzalne estetike. Međutim, takvo je određivanje svejedno važno jer upućuje na nezanemarivu političnost devete umjetnosti, koja u doba interneta postaje sve relevantnija. Kada se jednog dana budemo osvrtali unazad u nekoj budućoj povijesti stripa u regiji, moći ćemo reći da su ove autorice u tom procesu odigrale važnu pionirsku ulogu.

“Oskudnost, mjere štednje, nemogućnost, a istovremeno kontinuirani pritisak na proizvodnji novoga dovodi nas do metodologije recikliranja postojećeg, ali ne u apolitičnoj ‘postmodernističkoj’ varijanti, već u pokušaju afirimiranja područja djelovanja izvan okvira kontinuirane proizvodnje novoga”, najava je događanja čije će finale biti 29. listopada u 19 sati predstavljanjem istraživačkog procesa. Kao lajtmotiv uzeta je metoda “nekreativnog pisanja” Kennetha Goldsmitha, odnosno mogućnost kreiranja sadržaja iz već postojećeg.

“Možemo li naći metode i prostore koji izbjegavaju kulturu orijentiranu na proizvode, rezultate i vidljive kriterije mjerljivosti uspjeha (publika odnosno korisnici, popularizacija, misija, vizija, itd.), a postaju dio procesa interakcije i komunikacije mimo zadatih ciljeva?”, pitanje je koje postavljaju organizatori te navode: “U trenucima kada se čini da ne postoji izvanjsko birokratizaciji, regulaciji i logici managmenta, tražimo mjesta taktičkog povlačenja”.

U formi residency programa, studenti, nastavnici i gosti Odsjeka za animirani film i nove medije zauzet će prostor, opremu i resurse Pogona te eksperimentirati disciplinama, tehnikama i formama koje nisu zastupljene u redovnom nastavnom kurikulumu. Radionice će voditi Deborah Hustić, Ivan Marušić Klif, Sonja Pregrad, Alen i Nenad Sinkauz, Damir Žižić i Dario Krmpotić, Ivana Pipal, Damir Bartol Indoš, Ivan Slipčević, Prostor i taktika, Marko Tadić te Nicole Hewitt.

Više potražite ovdje.

Izvor: oskudnostzvuciitrici

Spajanjem različitih medija i vještina autorica, putem zvuka, slike, pokreta i osjećaja, stvara se začudna izvedba između nesigurnosti i sigurnosti. Metodologiju rada čine situacije u kojima se autorice susreću, tražeći svoje sličnosti i različitosti, te povezujući u smislenu cjelinu svoje interese  kao i medije putem kojih se izražavaju.

Svaka autorica posjeduje karakterističnu sposobnost, ima svoju intuiciju i drugačije opažanje, a stvaralačka ideja koja je polazište projekta zasniva se na intimnim pitanjima proizašlima iz takvog istraživanja. Autorice naglašavaju da je rezultat usmjeren prema publici, te žele  komunicirati o svakodnevnici s kojom se svatko može poistovjetiti. Izvedba teži ponuditi i neobične “upute za korištenje” raznih svakodnevnih pokreta i sposobnosti.

Prezentacija projekta bit će održana u Zagrebačkom plesnom centru, u petak 19. rujna i subotu 20. rujna, s početkom u 20 sati. Ulaz na prezentaciju je slobodan.