Razdoblje obilježeno pandemijom korona virusa, ratovima koji su izazvali velike migracije stanovništva, porastom cijena i slabljenjem javnih usluga nanovo je definiralo područje rada pa se stoga šest epizoda bavi radom umirovljenika, migranata, infulencera, studenata, platformskim radom i outsourcingom. U njima autorski tim pred svoje kamere postavlja ljude koji u prvom licu, iz osobnih perspektiva progovaraju o vlastitom iskustvu rada u navedenim područjima: kako ono utječe na njih, njihov život te što mogu očekivati od svojega rada. 

Iznimno važna i informativna, na trenutke i potresna, dokumentarna serija pruža vrijedan uvid u svakodnevicu ljudi koji nas okružuju – umirovljenice koja radi u trgovini, radnika koji za nevjerojatno malu plaću obnavlja naše gradove ili dostavljača koji nam bez ugovora o radu dostavlja ručak – bila je povod za razgovor s redateljem Filipom Peruzovićem i jednim od scenarista Jakovom Kolakom.

Kako ste došli na ideju snimanja serijala koji se bavi radom i suvremenim problemima rada? 

Filip: Upoznali smo se na portalu Radnička prava. Jakov Kolak i Tea Radović uređivali su tekstove, a Dunja Kučinac, Matea Grgurinović i Ivana Perić radile su istraživanja, pisale tekstove i bile dio uredništva. Ja sam za portal uglavnom pisao filmske recenzije kroz radničku perspektivu i povremeno snimao dokumentarne priloge. 

Jakov: Svi smo zajedno razvijali portal i nastojali da njegova poanta bude stavljanje radničkog glasa i radničke perspektive u prvi plan; kada pišemo o nekoj temi, da prenosimo priče onih kojih se ta tema tiče. To je bila naša novinarska ideja i to smo radili dosta entuzijastično. Filip je isto bio dio ekipe i dolazio na sastanke. Jednom je došao i rekao da nas premalo ljudi čita, da do jako malo ljudi uspijemo doprijeti, a tekstovi su tako dobri (to su Filipove riječi, nisam ja to rekao). Predložio je da ovo što imamo probamo prilagoditi i prijaviti na HRT, da te priče koje smo napisali na portalu čuje i šira publika. To je bilo 2020., čak možda krajem 2019.

Filip: Prije šest i nešto godina. A ja imam TV pozadinu jer sam radio kao vanjski suradnik za HRT i završio sam režiju pa mi je to pomoglo spojiti te dvije stvari. 

Jakov: Da, mi smo se zakačili za to. Bilo nam je dosta neobično jer smo morali prvi put u životu pisati scenarij, ali ipak smo se odlučili za novi format koji je bio bliži svijetu iz kojega Filip dolazi. On nas je povukao u taj svijet i zajedno smo napisali prijedlog emisije. Četiri smo je godine prijavljivali dok nismo dobili na javnom natječaju HRT-a. 

Dakle htjeli ste popularizirati tekstove koji su se objavljivali na portalu Radnička prava?

Jakov: Ne tekstove, cilj je bio ispričati priče i teme iz radničke perspektive i staviti ih na HRT. Da se govori o novim oblicima rada iz deromantizirane perspektive. Da osoba priča o dobrim i lošim stranama svoga posla, kako on konkretno utječe na njezin život. Nismo se htjeli baviti brojkama i statistikama, nego uvidom u to kako izgleda radni dan osobe koja radi u novim i drugačijim oblicima rada. 

Čini li vam se da su te priče danas izvan fokusa javnosti i zašto je tomu tako? 

Jakov: Jesu, rekao bih i namjerno i slučajno. Nije mi iznenađujuće da oni preko čijih se leđa prelamaju sve nedaće i greške ovog sustava nisu u prvom planu na televiziji. Na kraju krajeva, mediji su u vrlo koncentriranom vlasništvu. Od postojećih medija, HRT je državni servis, a s druge su strane komercijalni mediji, firme čija je poanta da zarade pare, i vlasnici tih firmi sigurno neće educirati ljude o njihovim radničkim pravima ili kako da se izbore za bolje uvjete rada; to im nije ni u interesu jer oni sami potplaćuju radnike. Tako da motivacija od strane vlasnika medija neće doći. Motivacija od onih koji sponzoriraju medije isto neće doći. Motivacija od strane države da nas uči tome kako da kritički analiziramo ili kako da se povezujemo ili borimo protiv nekih stvari isto neće doći. Ne znam tko bi bio taj koji bi radničku perspektivu gurao u medije. 

U sustavu si obrazovanja 12 ili 17 godina, nigdje ni u jednom trenutku nisi čuo nijednu stvar oko radničkih prava, oko sindikata. To nije slučajno. Nije slučajno da će 90 % nas postati radnici, a kada dolazimo na tržište rada, ne znamo ništa o našim radničkim pravima. Nigdje nismo uspjeli to čuti. U medijima ne čujemo nikad ništa pozitivno o radničkom organiziranju, o sindikatima. Čujemo eventualno tragične priče radnika, njihove tužne sudbine koje su individualizirane, a ne gleda se sustavno koji je tomu uzrok. Ili su mediji prisiljeni nešto pokriti kada se radnici organiziraju, kad imamo štrajkove ili neke radne akcije, onda radnici  mogu doći u medijski prostor, ali samo kad se nametnu; sami od sebe neće dobiti prostora. 

Filip: Realno vrlo mali broj radnica čita neprofitne portale, njihove tekstove i istraživanja. Ali mnogi od njih gledaju HRT i zato nam je bilo važno da oni sami sebe mogu vidjeti. Da radnici sami sebe vide i da shvate da su njihove priče legitimne, da ih vrijedi ispričati, da se njihov glas treba čuti i da je važno otvoreno i hrabro progovarati o tome. Sve dok se šuti, onda im se može svašta raditi.

Jakov: Ljudi prvo moraju početi razgovarati, a na nama je da im damo prostor za to.

Filip: To smo htjeli napraviti, ali smo svjesni da će teško neka radnica ili radnik doći do mikrofona ili kamere. Tako da je na nama, koji smo u toj poziciji da možemo proizvoditi sadržaje, da ih stavimo pred kamere. Čak mislim da to je neka naša zadaća. Umjesto da radimo šećerleme i sadržaj koji govori kako je sve divno i krasno, treba reći da neke stvari nisu dobre, kritično nisu dobro. Stanje je jako loše, ljudi jedva preživljavaju i jedva preživljavaju iz tih razloga.

Kako je tekao taj proces adaptacije novinarskih tekstova u audiovizualni medij? Gdje ste snimali? Kako ste dolazili do radnika? Kako su oni reagirali na vas?

Filip: Najduže je trajalo traženje protagonista, čime su se novinari bavili, to je bio njihov zadatak. Oni su se međusobno podijelili po temama i interesima i onda su u širem krugu ljudi tražili radnike i radnice. Nakon prve selekcije našli smo se s tim ljudima i na to smo potrošili dosta vremena jer smo se sa svima htjeli naći uživo, popričati, vidjeti ih, čuti, ali i da oni čuju nas, da im objasnimo što želimo i što možemo. Također smo im htjeli objasniti da su u svakoj epizodi tri protagonista, da priča nije samo o njima, kako bismo bili maksimalno transparentni oko toga u što se oni upuštaju. 

Jakov: Da, bilo je jako teško naći ljude koji će stati pred kameru i ispričati svoje probleme, svoju priču, i riskirati pritom ne samo sadašnji posao nego i buduće angažmane. Puno nas je ljudi otkantalo zbog toga. Neke od najboljih priča nisu ispričane sigurno zbog toga što su se ljudi bojali pričati o svojim poslovima na televiziji, djelomično s razlogom. A mi nismo htjeli ljudima prikrivati lica jer se serijal zove Nova lica rada, jer nam je bilo važno da netko stoji iza toga svojim imenom i prezimenom. Makar ta priča bila manje dramatična, bilo nam je važnije imati stvarne ljude koji stoje iza onoga što pričaju. 

Ideja je bila spojiti lice radnika s novim licem rada, ali ono što prikazujemo kroz taj serijal je to da se ne radi ni o kakvim novim poslovima. Nešto u njima je novo, ali dosta problema dijele sa starim oblicama rada. Odnosno, novi oblici rada često su samo smokvin list ili lijepa fasada za normaliziranje uvjeta rada koji su gori od standarda – uvjeta rada koji se nazivaju fleksibilnima, inovativnima i koji tobože daju puno slobode, ali se to u praksi često izvitoperi pa znači puno slobode za poslodavca; on tvojim vremenom raspolaže kako želi, a pri tome ima jako malo odgovornosti za tvoja radnička prava. Nadamo se da će to potaknuti razumijevanje ljudi koji gledaju emisiju, a koji su isto šljakeri i rade u raznim profesijama, da shvate da su to praktički isti ljudi koji rade u sličnim uvjetima, čak možda i još gorim u nekim aspektima. 

Znate li što se događalo s radnicima i radnicama koje ste snimali? Mogu li imati neke negativne posljedice zbog pojavljivanja u serijalu?

Filip: Znam konkretno za jednog protagonista iz epizode Strani radnici, Chiringa Galea – on je nepalski radnik koji je, nažalost, morao napustiti zemlju zbog toga što mu je poslodavac lagao da ga je prijavio za produženje radne dozvole. Shvatio je da mu dozvola ističe u trenutku kad su mu preostala još dva tjedna ostanka u zemlji. Mi smo mu svi pokušali raznim sredstvima naći posao i nismo uspjeli, što doživljavam kao osobni poraz. On je sada u Španjolskoj.

Jakov: Što se tiče reperkusija za radnike u emisiji, mislim da ih neće biti jer je Filip jako pazio na to da se poslodavcima objasni što mi snimamo. 

Filip: Da, to je bio jedan od velikih izazova: kako biti kritičan i progovarati otvoreno i iskreno o nekim stvarima, kako u isto vrijeme i zaštiti ljude i ne dovesti ih u probleme jer se jednostavno iz moralnih razloga nismo htjeli dovesti u takvu poziciju i čini mi se da smo uspjeli naći neki put. Ne spominju se direktno poslodavci, ne spominjemo u kojim firmama ti ljudi rade, ne spominju se imena.

Na primjer, imali smo slučaj gospođe koja radi u jednoj trgovini. Dobili smo dozvolu tog lanca trgovina da ju snimimo u trgovini i snimili smo njezin radni dan, montirali smo cijelu epizodu, ali dogovor je bio da ćemo poslati snimku na autorizaciju. To je bio uvjet da dobijemo mogućnost snimanja u trgovini, a mi smo znali da gospođa ne priča loše i negativno o tom poslodavcu, nego da je njezina životna priča teška. Kada su oni pogledali emisiju, odgovorili su nam da nisu očekivali da će biti toliko depresivna i da njih smeta što se oni prikazuju kao zadnja slamka nade, a zapravo trgovački lanac njoj i svim umirovljenicima diljem Hrvatske pruža priliku da si povećaju primanja i da je to zapravo pozitivna priča. Za tu gospođu u trgovini nismo dobili dozvolu, ali smo njezinu priču ostavili u epizodi jer je vrlo moćna priča, ali bez dućana. 

Jakov: Iz perspektive trgovačkih lanaca država je grozna i mirovine su male, što je točno, a oni su tu da te ljude spase, pruže im stimulativno radno okruženje prilagođeno njihovim potrebama. U penziji tako i tako nemaju što raditi, evo mi im dajemo mogućnost da malo zarade. Prešućuje se da su ljudi koji tamo rade stari, siromašni i da ne moraju, ne bi tamo radili.

Oblici rada se mijenjaju, pogotovo to vidimo od pandemije koronavirusa, pojave umjetne inteligencije, ratova i migracija… Kojim oblicima rada se bavite i zašto baš njima? 

Jakov: Naravno da smo htjeli pokriti platformski rad – riječ je o jednom od najbrže rastućih oblika rada, iako se ne smatra radom. Uzeli smo rad umirovljenika, jer imamo veliki porast umirovljenika koji rade. Bavili smo se influencerima, koji su isto rastuća industrija, ali i da učinimo serijal malo popularnijim. Tu je i outsourcing, iako nije nova pojava, ali je ovdje i neće nestati, a zbog nesigurnosti sličan je ovim prethodnim oblicima rada. Dakle, neko je zajedničko obilježje tih poslova da su nesigurni. Strani radnici su sve prisutniji na našem tržištu rada, sve je više i studenata koji rade. Napravili smo analizu našeg tržišta rada i gledali koji su rastući oblici rada, a koji ne spadaju u one klasične. 

Još je jedna karakteristika većine poslova da oni ne ovise o klasičnim ugovorima o radu, nisu zaštićeni zakonom o radu i nekim klasičnim formatom radničkih prava. Nalaze se u nekom obliku prekarnosti, odnosno nesigurnosti radnih uvjeta. Dok radiš u nesigurnim radnim uvjetima, puno ćeš se teže organizirati, puno ti je veći trošak ulaska u bilo kakav tip solidarne akcije nego za nekog tko ima ugovor o radu. Tako da su oni već od početka stavljeni u poziciju iz koje će se teže izboriti da im bude bolje. Ali znamo da uspijevaju.

Dobar su primjer platformski radnici koji su radili razne akcije i štrajkove, države su bile prisiljene donijeti neki tip regulacije, prisiliti platforme na to da reguliraju status tih ljudi kao radnika. Kod nas se isto organizira inicijativa Rewolt i oni također pronalaze načine kako da poboljšaju svoje položaje. Prekarnost na kraju nije ništa novo, ona je standard. To što imamo ugovore o radu, godišnje odmore, vikende, radno vrijeme, plaćene prekovremene, to je povijesna anomalija u kapitalizmu, a nesigurnost, nadničarenje i danas jesi – sutra nisi, na tome je sustav stasao.

Filip: Kod svih su se tih poslova i oblika zapošljavanja dogodili neki novi momenti u zadnjih deset godina. Mogu umirovljenici već neko vrijeme raditi, ali u zadnjih nekoliko godina zaista se dogodio velik porast umirovljeničkog rada. Isto je sa stranim radnicima. Otkad su ukinute kvote, dovoljno je izaći na ulicu i susreti se s njima.

Sve te poslove ujedinjuje i promjena ideje poslodavca koji više ne postoji u klasičnom smislu. Agregatori i aplikacije loptaju se s odgovornošću za radnike koji su izgubili mogućnost protesta jer više ne znaju pred kim protestirati, kome se obratiti. Aplikacija tvrdi da ne zapošljava te radnike i da su zaposleni kod agregatora. Agregator kaže da oni rade za aplikaciju, ona diktira uvjete rada, cijene i ostalo, a da oni nemaju veze s tim. Radnici ne znaju pred kim protestirati, kome se obratiti i mislim da je to pozicija koja jako odgovara ovima koji su s druge strane jer čim ne postoji jasno definirani protivnik, puno je lakše manipulirati radnicima. 

Jakov: Ali te ni ne zapošljava, nije odgovoran za tebe, a platforma samo daje brand i aplikaciju, dođe i uzme velik dio zarade.

Filip: Također nam je bilo važno u jednoj sezoni pokriti sve takve oblike rada. Često se o njima govori zasebno, ali mi smo ih htjeli objediniti da dobijemo širu sliku situacije na tržištu rada. 

Je li riječ o ugroženim društvenim skupinama – migranti, umirovljenici, studenti?

Filip: Nismo tražili ugrožene skupine i onda gledali kojim se poslovima one bave, ali ono što ih sve povezuje, čak i influencere, jest to da se radi o privremenim zanimanjima. Nitko od influencera ne smatra da će cijeli radni vijek provesti bivajući influencerom. I oni su potrošna roba. I oni su naučeni da i sami sebe promatraju na taj način. Svjesni su da imaju nekoliko, recimo, dobrih godina u kojima trebaju skupiti što više kapitala da bi mogli nakon toga raditi nešto drugo jer kratko traju, mnogo kraće od sportaša.

Koliki onda dio stanovništva u Hrvatskoj koji živi relativno dobro ili barem bolje od ljudi kojima se vi bavite u serijalu, ovisi o migrantskim radnicima koji obnavljaju zgrade nakon potresa, umirovljenicima koji rade po trgovinama i skladištima i na taj način rasterećuju mirovinski sustav i ostalim protagonistima vaših emisija?

Filip: Svi ovisimo, a ljudi zaboravljaju da je iz ove zemlje iselilo 400.000 ljudi, a tu grupu na tržištu rada nadomještaju strani radnici, studenti i umirovljenici. Tako da bez tih istih ljudi koje sada napadaju naše društvo ne bi funkcioniralo. Mi svi ovisimo o većini ovih zanimanja koja se pojavljuju u emisiji.

Jakov: Svi međusobno ovisimo o radu jednih i drugih. Migrantski radnici došli su i popunili neke rupe u tržištu rada. Postoji i moment zamjene radne snage, ne stanovništva, nego radne snage. Stari primjer toga su HT i studenti. HT je otpuštao ljude koji su radili u call-centrima ili na sličnim pozicijama, i zamijenio je jednog solidno plaćenog radnika sa stabilnim zaposlenjem za dva studenta. Shvatili su da im je jeftinije, lakše ih je mijenjati, ne moraju dizati plaću, nisu pokriveni kolektivnim ugovorom. Radilo se strateško restrukturiranje radnog mjesta kako bi se smanjili troškovi rada.

Slično je s taksi uslugama. Prije je taksi bio cehovski zaštićen, bio je užasno skup, i to sve stoji, ali onda su ga deregulacijom i liberalizacijom tržišta učinili vrlo jeftinim i slabo plaćenim radom, troškovi rada su se jako smanjili za takvu profesiju. Umirovljenici, koji rade u zaštitarstvu i sličnim poslovima, oni rade za minimalac. Mislim da sustav jako dobro koristi položaj ljudi koji moraju prodati svoju radnu snagu u vrlo nesigurnim i jeftinim uvjetima, ali ne samo da koristi one pozicije koje već postoje nego stvara nove. 

U epizodi koja se bavi platformskim radom opisujete kako su radnici koji dostavljaju ili voze taksi izrabljivani, ne priznaje im se status radnika pa nemaju nikakva prava, a pritom agregatori koji ih zapošljavaju državi ne plaćaju porez i ne smatraju se odgovornima za njih. Zašto uopće postoji takav sustav i kome on odgovara? 

Jakov: Vrlo je indikativno da je u izradi zakona o liberalizaciji taksi tržišta sudjelovao predstavnik Ubera za Hrvatske. Platforme imaju ogromni kapital za sebe, kapital veličine BDP-a drugih država, te dolaze na tržište kako bi ga preuzeli. Njihova je strategija da radnici počnu raditi, a da se tek onda stvori pravni okvir za njihov rad. Oni su na početku radili u dereguliranoj situaciji u kojoj su praktički kršili zakon, ali postojali su. Stvorili su situaciju u kojoj postoji alternativa taksijima i ljudi su se ubrzo naviknuli na Uber, htjeli su se voziti njime, radnici su htjeli voziti za Uber i onda su išli mijenjati zakone. Iza njih stoji ogromna količina novca i utjecaja kojim mogu prilagođavati državna zakonodavstva svojim potrebama.

Druga se epizoda bavi umirovljenicima i njihovom radu. Zašto umirovljenici rade i o kakvom je radu riječ? 

Filip: U našoj emisiji spominje se podatak da je 75 % umirovljenika izjavilo da radi isključivo iz materijalnih razloga. Smatram da je taj broj nešto veći jer se ljudi nekada srame reći da rade iz potrebe i onda navode da rade kako bi se socijalizirali. Dakle rade iz čiste nužde, ne rade jer bi htjeli raditi, ne rade jer su sanjali tako provesti penziju, za blagajnom, nego rade jer moraju.

Jakov: Ali čak i da pristanemo na ovo da oni rade kako bi se socijalizirali, zar to nije isto porazno? Stari ljudi toliko su izolirani i nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom životu da odlaze na posao da bi imali kontakt s ljudima. Oni koji rade, rade nisko plaćene poslove na pola radnog vremena. Njih 20 % radi u maloprodaji, to su teški fizički poslovi i ljudi ih ne rade zato jer to vole, nego zato jer moraju.

Filip: Da se razumijemo, mi to ne spominjemo u emisiji, ali naravno da većina njih radi puno više od ovih četiri sata. 

Jakov: Da, skoro svi ljudi s kojima sam pričao, a da rade u mirovini, rade više od 20 sati tjedno. Poslodavci to iskorištavaju jer su oni radna snaga, a njima je u interesu isto jer žele raditi više od 20 sati.

Filip: Umirovljenici su u specifičnoj poziciji na radnom mjestu, za razliku od nekih drugih kategorija. Oni dolaze uglavnom na dvije, tri godine i neće se sindikalizirati. Slično je i sa studentima koji su prilično heterogena skupina. Čini mi se da je svim ljudima koje prikazujemo teže protestirati i boriti se za svoja prava jer je situacija na tržištu užasno mutna. I nama je na početku bilo mutno i mislim da ta mutnost, taj manjak fokusa, zapravo jako dobro odgovara onima na čijim računima završava višak profita.

Jakov: Imamo porast troškova života i nekakav rast plaća, a penzije to nimalo ne prate. Sad smo pali na razinu da je prosječna penzija 35 % prosječne plaće, što je najgori podatak u Europskoj uniji. Država gleda mirovinski sustav i umirovljenike kao trošak i pokušava ih na različite načine prisiliti da ostanu na tržištu rada i da se o njima ne mora brinuti.

Osim produljenja dobi za odlazak u mirovinu i generalno niskih mirovina koje ne prate porast životnih troškova, imamo i drugi stup kojim smo privatizirali četvrtinu naših izdvajanja i dali ih iz državnog budžeta u privatne bankarske fondove, i to već 20 godina ne saniramo, iako smo jedini u Europskoj uniji koji smo to zadržali. To je također jedan oblik nemara za mirovinski sustav ili poslušnosti prema interesima nekih puno većih igrača. U našem slučaju to su četiri najveće banke kojima smo pristali davati četvrtinu svojih izdvajanja za penziju pod obećanjem da će nam to povećati mirovine. To se nije dogodilo. Umirovljenici su možda najveći gubitnici u svemu što se događalo u posljednjih pet godina.

Serijal je prilično političan, bavite se odnosima moći između radnika i poslodavaca, eksploatacijom radnika, interesima korporacija. Hoće li on imati utjecaja na društvo koje djeluje kao da je prilično nesklono takvim temama? 

Jakov: Ne mislim da su ljudi neskloni radničkim temama, nego nisu izloženi radničkim temama. Nemaju ni priliku biti. Mislimo da će ovaj serijal gledati ljudi koji će prepoznati sebe, svoje živote i svoje probleme, i da im to neće biti nezanimljivo. 

Filip: Tu se mi malo razlikujemo. Ja sam možda naivno optimističan. Mi smo nastojali prenijeti osjećaj kako je to kad ti moraš raditi taj posao, kad se na tvojim leđima prelamaju odluke. Kako je to biti ta osoba. Stalno se barata i razbacuje statistikama, ali mi smo htjeli da ti ljudi dobiju priliku prenijeti svoje iskustvo, a mislim da ljudi koji su u poziciji moći, u poziciji donošenja odluka, toga često nisu svjesni. Tako da malo optimističnije gledam na mogućnost da se nakon ovog serijala, nakon susreta sa stvarnošću, dogode ipak neke pozitivne strukturne promjene. 

Mislite da će serijal imati neki pozitivan učinak? 

Jakov: Ja ne vjerujem da ova emisija može potaknuti ikakvu strukturnu promjenu, kao prvo mislim da je njen djelokrug mali. Šest emisija u mjesec dana, usred svega ostaloga što se događa, neće napraviti strukturnu promjenu. Također ne vjerujem da se strukturne promjene događaju tako što smo mi nekoga informirali i onda on uvidi da to što radi nije dobro i pomisli da bi mogao nešto promijeniti. Ne vjerujem da tako stvari funkcioniraju. 

Međutim, mislim da ovaj serijal može doprinijeti međusobnom razumijevanju radnika iz različitih pozicija i različitih poslova. Može li raskrinkati neke negativne prakse koje u medijima nisu bile zastupljene, a koje se tiču tih novih oblika rada? Mislim da može. Može li doprinijeti organiziranju radnika Wolta i povećati razumijevanje javnosti za to što radnici Wolta prolaze? Mislim da može. U tom smislu, mislim da je serijal jedan dio mozaika i da je svakako nešto pozitivno u javnom prostoru, i u tom smislu nisam ciničan, naravno, ali mislim da se ponašanje poslodavaca ne mijenja informiranjem javnosti, nego organiziranjem.

Kako je bilo surađivati s Hrvatskom radiotelevizijom?

Filip: Suradnja s HRT-om iz naše perspektive tekla je vrlo bezbolno. Imali smo odličnog urednika, Stipu Alfiera, i on je cijelo vrijeme bio uz nas. Ni mi nismo bili sigurni, kad smo se upustili, kako će to funkcionirati, ali nije bilo nikakve intervencije u sadržaj, to moram reći. Mogli smo raditi što smo htjeli. HRT-ova PR služba zapravo je napravila super posao, dosta je dobro oglasila emisiju. Tako da smo zadovoljni. Ja sam sretan što postoje ljude na HRT-u koji imaju hrabrost odabrati ovakav serijal, a zatim ga pustiti i dati mu ovaj termin. Za to isto treba neka vrsta hrabrosti i to je razlog zbog kojeg nisam potpuno ciničan, ogorčen i defetistički raspoložen, ipak se može. Po meni je to već dovoljno da radnici čuju sami sebi, da shvate da je validno pričati o tim stvarima, da su njihove priče validne, da ih vrijedi čuti i da se ne trebaju bojati razgovarati o tome. I čim se počne komunicirati, to je već neka vrsta organiziranja.

Perić će kroz vlastito iskustvo i svoje putničke zapise predstaviti svakodnevicu Bejruta – “grada obilježenog ratovima, ekonomskom krizom i složenim društvenim odnosima, ali istodobno i iznimnom vitalnošću, raznolikošću i životnošću. Predavanje otvara niz pitanja o urbanom životu u uvjetima nestabilnosti, o suživotu različitih zajednica, ali i o kulturi, gastronomiji i svakodnevnim strategijama preživljavanja”, stoji u najavi.

Riječima gošće predavanja, Ivane Perić: “Rat je tu, ali tu je i život, a odustajanje od života čini se kao nedostupan luksuz. Šetnica uz Mediteran puna je ljudi. Prodavači šećerne vate svoju robu privezuju uz palme, pa se čini kao da su palme ružičasto propupale. Djevojčice pažljivo obljepljuju drške balona, da ih lakše na stotine mogu pronijeti i nuditi duž šetnice”.

Ivana Perić radi kao novinarka u tjedniku Novosti, a o putovanjima piše iz perspektive dugotrajnog promatranja i ponovnog susreta s gradovima kojima se vraća. Bejrut je, uz Napulj, jedno od mjesta kojem se kontinuirano vraća već gotovo desetljeće.

Više detalja pronađite ovdje.

Hazena je tada bila jedini popularni ženski ekipni sport na ovim prostorima, a trešnjevačke hazenašice ostvarile su i međunarodne uspjehe, osvojivši svjetsko srebro i zlato.

Istog dana u večernjim satima, BLOK je u prostoru Mjesnog odbora Silvija Strahimira Kranjčevića, smještenom ispod stadionskih tribina, organizirao projekciju filma Zaleđe iranskog redatelja Jafara Panahija te predstavio šalove s porukom “Nogomet narodu, nogomet ženama”.

Ova poruka postala je vidljiva još 2023. godine kroz intervenciju na starom muralu bivše navijačke skupine White Angels, na ulazu u stadion. U suradnji s ilustratoricom Enom Jurov i novinarkom Ivanom Perić, na zidu su oslikani prikazi nogometašica i navijačica, među kojima su Maca Maradona, najtrofejnija nogometašica bivše Jugoslavije, nigerijska zvijezda Asisat Oshoala, Islanđanka Sara Björk Gunnarsdottir koja je izborila isplatu plaća za koje je bila zakinuta tijekom trudnoće, iranska navijačica Sahar Khodayari koja se 2019. ubila u strahu da će završiti u zatvoru jer je prerušena pokušala ući na stadion, američka sportašica i LGBTIQ aktivistkinja Megan Rapinoe te Nadia Nadim, izbjeglica iz Afganistana koja je u Danskoj postala jedna od najboljih europskih nogometašica.

Nastavno na ovu inicijativu, BLOK od Grada Zagreba traži da u sklopu obnove predvidi izradu novog murala koji će uključivati White Angelese, nogometašice i navijačice, kao i obilježavanje povijesti hazene kao prvog organiziranog ženskog sporta u Zagrebu.

Kao kolektiv koji u mnogim svojim aktivnostima djeluje lokalno, s fokusom na Trešnjevku, BLOK ovom inicijativom povezuje sportsku, feminističku i urbanističku povijest kvarta. Ističu da ženski sport ne smije ostati zaboravljena fusnota sportske povijesti, kao što ni feministička i solidarna borba za ravnopravnost na terenima i tribinama ne smije biti zanemarena u procesu gradnje novih stadionskih zidova.

Projekt je inspiriran muralom “Nogomet narodu, nogomet ženama”, koji se nalazi na zidu stadiona u Kranjčevićevoj ulici. Mural je izradila Ena Jurov u sklopu projekta Nevidljive igračice: ženski sport na Trešnjevci, a posvećen je povijesti trešnjevačkog ženskog sporta.

“Dok kreće obnova stadiona, u nadi da će se i na njegovim novim zidovima naći mjesta za jasne poruke feminizma, antifašizma i radničke solidarnosti na tribinama i terenima, poruku ‘Nogomet narodu, nogomet ženama’ preselile smo sa zida na navijačke šalove, kako bismo je mogle prenijeti još šire i glasnije”, objašnjavaju organizatorice događaja.

Iranski film Zaleđe, snimljen 2006. godine, dokumentira povijest borbe za žensko prisustvovanje na nogometnim utakmicama. Autor Jafar Panahi režirao je film inspiriran vlastitom kćeri i njenim pokušajem da se prerušena u dječaka ušulja na stadion. 

Više informacija možete pronaći na ovom linku.

“Novim kinodogađajem, izvlačeći iz filmskih arhiva dva filma proizvedena sedamdesetih i osamdesetih godina, Unseen želi podsjetiti i ponovno razgovarati o podršci i solidarnosti koju su njegovali narodi Jugoslavije s narodom Palestine i ostalim narodima koji su se borili protiv kolonijalizma i imperijalizma”, piše u najavi. 

S fokusom na Pokret nesvrstanih, ovaj program osmišljen je s odmakom od uobičajenog naglaska na “visoko diplomatske odnose i opće konstatacije o suradnji Jugoslavije s tzv. zemljama trećeg svijeta”. Arhivski materijal Nesvrstanih time postaje alat u “razumijevanju metoda, konteksta i politika kulturnog rada, kako nekadašnjeg tako i sadašnjeg”.

Organizatorice dodaju: “Medijske, književne, glazbene, filmske i sportske crtice o Jugoslaviji i Nesvrstanima povest će nas u mali, entuzijastični i amaterski đir od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća u Libanonu, Egiptu, Alžiru, Libiji, Ugandi itd.” Uvodno izlaganje će održati Ivana Perić.

U sklopu programa bit će prikazan dokumentarni film Krv i suze (1972), u režiji Boška Mratinkovica, Stevana Labudovića i Mirka Aksentijevića, koji je nastao u produkciji Filmskih Novosti. Snimljen je radi informiranja domaće javnosti o događanjima na palestinskom teritoriju, ali i kao čin drugarstva i političke podrške Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Film se prvi put projicirao u trenutku kada je Savezna konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije bila domaćin delegacije Palestinske oslobodilačke organizacije.

Drugi film, Jugoslavija i pokreti oslobođenja (1984) Lidije Veljanove, daje kratki pregled drugarstva naroda Jugoslavije s narodima u borbi za oslobođenje od imperijalizma i kolonijalizma. 

Nakon projekcije bit će održana diskusija.

Ulaz je slobodan. Više o programu pročitajte ovdje.

S ilustratoricom Enom Jurov, sudionicom Prve artifade te suorganizatoricom izložbe Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas, razgovarale smo o tim projektima, kolektivnoj suradnji i društveno angažiranoj umjetnosti.

Kako je došlo do tvog angažmana na izložbi ilustracija poginulih palestinskih novinara?

Zvala me Ivana Perić s kojom sam već radila na nekim projektima i prijateljice smo. To je zapravo njezina inicijativa, ona je istražila sve, došla do imena i napisala tekstove koje smo kasnije stavili uz ilustracije. Pitala je mene i nacrtala sam 12, 13 ilustracija. Onda se to raširilo i zvala je još ljudi. Ilustracije su bile objavljene samo na Instagramu i Facebooku pa smo razgovarale da bi bilo dobro napraviti izložbu.

Prije samog sudjelovanja u ovim ilustracijama, je li postojao neki specifičan trenutak koji te potaknuo da se aktiviraš oko palestinskog pitanja?

Zapravo, kad je sve krenulo na gore, sve sam blokirala, nisam ni čitala ni pratila. Još odavno me je zvala Maruška Mileta iz Inicijative za slobodnu Palestinu i pitala bi li im napravila dizajn za Marš za Palestinu. Da, naravno, napravila sam. 

Koja je bila tvoja funkcija u organizaciji ove izložbe? Ili ih je bilo više?

Bilo ih je više. Ovo je prvi put da sam organizirala izložbu. Ivana i ja smo našle prostor, Klet, koji je odličan, prijateljski prostor. Radila sam dizajn postava, a Josipa Tadić je radila grafički dizajn.

Kako je tekao proces rada na ilustracijama?

Dosta straightforward, kako i inače radim. Ivana mi je poslala tekstove i profilne fotografije s Facebooka tih ljudi i onda sam po tome crtala. Nije bilo puno promišljanja. 

Jesi li mogla birati koje ćeš poginule novinare ilustrirati ili je to bilo zadano?

Dobila sam imena. Toliko ih je puno, ali su sve to priče stradalih ljudi. Nisu sve priče iste, ali svi su oni ljudi, nema biranja, nisu ni oni birali smrt.

Na koji način ilustracije mogu doprinijeti prenošenju priča iz ratom pogođenih područja, a, recimo, novinarstvo ne može?

Mislim da crtež, slika može izazvati više emocija kod ljudi nego tekst. Iako ne nužno, može i tekst, naravno, ali ne tako brzo. Ti si, na primjer, ove ilustracije vidjela na Instagramu, a neki tekst moraš otvoriti i čitati, tako da je na taj način brže.

Izložba je bila prilično posjećena. Kako objašnjavaš toliki interes publike za ovu temu?

Meni je baš bilo toplo oko srca kad sam vidjela da je došlo puno ljudi, puno prijatelja, kao da se svi držimo skupa. Drago mi je i što ćemo s izložbom ići dalje, imamo za sada dogovorene Beograd i Šibenik. Mislim da to što radimo nije puno, ali skupili smo neku lovu za donacije za Palestinski sindikat novinara.

Kako kolektivni angažman različitih autora doprinosi podizanju svijesti oko palestinskog pitanja?

Tako što radimo skupa, razgovaramo s prijateljima, obiteljima i tako širimo to što radimo s nadom da se nešto može promijeniti. Bar možemo motivirati ljude, na primjer ja svoju obitelj, da nešto doniraju, što im možda ne bi inače palo na pamet.

Misliš li da ovakve akcije potiču ljude da zastanu i razmisle o trenutačnim zbivanjima?

Mislim da da, i ljudi su mi rekli da im je to bilo bitno, da su nešto tu osjetili, razmislili. To mi je ful bitno. Kad mi je teško raditi, to me izvuče.

U drugoj epizodi VIDA-inog Troglasa rekla si da prilikom pristupanja temi krećeš od isječaka, članaka, izvještaja te da pustiš da se sve slegne jer se onda potrudiš te priče prikazati na najhumaniji način. Jesi li taj pristup primijenila i ovdje?

To je bilo kad sam radila Prijelaz, zbirku memorijalnih portreta posvećenu umrlima na granicama. Tamo je bilo drugačije jer o ljudima koji se utope u rijeci nema puno podataka, jako rijetko ima dokumenata, jako rijetko uopće ima imena. Zapravo, znaš samo spol i otprilike godine. Čitala bih te članke, gdje je tijelo nađeno. To je sve o tome što se događalo nakon smrti, ali njihov život sam morala zamisliti i izmisliti. Zato je to drugačije od ovih novinara za koje znamo tko su. Kod Prijelaza sam znala samo, na primjer, “muškarac od 35 godina iz Sirije” i onda sam morala zamisliti kako je taj život mogao izgledati.

Imajući u vidu potresnu tematiku izložbe, jesi li se u procesu izrade ilustracija suočila s nekim emocionalnim izazovima?

Pa ovaj put nisam, samo sam prošla kroz to. Nekad mi se to dogodi, kao npr. sad kad radim na slikovnici o Madini Hussiny [djevojčici iz Afganistana koja je poginula nakon što je nju i njezinu obitelji hrvatska policija prisilno vratila iz Hrvatske u Srbiju, op.a.]. To mi je užasno teško, baš sam kao blokirana. Ali ovu izložbu sam uspjela odraditi bez te blokade.

O pitanju Palestine već si se izrazila muralom na stadionu NK Zeleni brijeg u Sisku. Je li to bilo tvoje prvo “javno” bavljenje tom temom?

To je bilo prvo ako ne računamo dizajn za Inicijativu i internet. Prije toga sam crtala nešto što bih objavila na Instagramu.

U intervjuu za Novosti iz 2021. rekla si da ti je bitno da motivom pogodiš publiku, da ljude koji se nađu u blizini potakneš na razgovor. Jesi li se tom metodom koristila i kod ovih ilustracija?

Nisam kod ilustracija, ali jesam kod murala. S njim mi je bio cilj potaknuti razgovor. Nalazi se kod nogometnog terena na kojem djeca treniraju, nemaju pojma ni o čemu i uživaju u ugodnom životu u predgrađu Siska. Bilo mi je bitno da tamo potaknem razgovor.

Kako ti je studij vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i studij Storytellinga u Stockholmu utjecao na stvaranje umjetnosti koja nosi političke poruke?

Studij dizajna u Zagrebu me je u tome zapravo stopirao. To je bio odličan studij što se tiče nekih tehničkih stvari koje sam tamo skužila i načina razmišljanja, ali je bio totalno zatvoren, makar iz moje perspektive. U Švedskoj je program bio baš koncipiran tako da nas gura u smjeru da totalno lagodno radimo ono što nas zanima. I pokazao mi je da se mogu s time baviti, da nije kao na studiju u Zagrebu, gdje se rad u reklamnoj agenciji predstavljao kao neki cilj u životu.

Možeš li izdvojiti neki posebni događaj ili situaciju koja te motivirala da se počneš baviti društveno angažiranom umjetnošću?

U tom sam “điru” od srednje škole. Još kad sam išla u osnovnu, a onda tijekom cijele srednje, izlazio je srednjoškolski časopis Spektar u Prirodoslovno-grafičkoj školi u Zadru. Taj je časopis bio užasno bitan, otvarao je razne teme tog tipa. Kasnije sam i ja pisala za njega, zbog tog smo se svi uvukli u aktivizam. I od onda to tako ide, lagano, cijelo vrijeme. Kad sam se vratila u Zadar nakon faksa, u Nigdjezemsku, tad sam se puno više motivirala.

Planiraš li sama ili u nekom kolektivu još ovakvih umjetničkih akcija u svrhu senzibiliziranja javnosti za Palestinu?

Nemam nikakav plan, osim da s ovime idemo na turneju. Ali sigurno će se dogoditi. Nažalost, mislim da rat neće završiti, tako da ćemo morati i dalje pričati i raditi.

Osim toga, imaš li nekih planova za budućnost? Ili i dalje vrijedi “nemam plana, samo punk“?

Uu, to je bilo jako! Imam plan raditi na slikovnici s Oljom Savičević Ivančević. Ona je napisala tekst o Madini Hussiny, a slikovnica izlazi početkom iduće godine.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Na tribini će biti riječ o ulozi zapadnih medija pri oblikovanju svijesti i slike genocida u Gazi te načinima izvještavanja u posljednjih godinu dana. Sugovornici će razložiti na koje načine mediji izvještavaju o genocidu, u kojoj su mjeri povezani sa širenjem izraelske propagande i dezinformacija te na koji se način sadržaj cenzurira.

Tribina se održava u Močvari, a sudionici_e su: Maja Sever, Dina Vozab, Hrvoje Šimičević, uz moderaciju Ivane Perić.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Po zadnjim izvještajima iz Gaze, posljednjih 9 mjeseci ubijeno je više od 150 novinara_ki i medijskih radnika_ca, dok preliminarna neovisna istraga Odbora za zaštitu novinara (CPJ) utvrđuje da je najmanje 108 ubijenih (od njih 103 su palestinski novinari, dvoje izraelskih i troje iz Libanona), što ovaj rat čini najsmrtonosnijim od 1992. kada CPJ počinje dokumentirati smrti novinara. Također navode dvoje nestalih, 46 uhićenih, 32 ranjena novinara te brojne povrede, prijetnje, cyber napade i ubojstva članova obitelji. 

Dok nama opetovano pada mrak na oči dok čitamo vijesti iz Gaze, palestinske novinarke i novinari, medijski radnici i radnice svjedoče stravičnim patnjama i potom riskiraju živote da bi o tome izvijestili ostatak svijeta. U počast poginulima i u solidarnosti s njihovom borbom za slobodno novinarstvo, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) pokrenuo je akciju u kojoj svaki dan na svojim društvenim mrežama objavljuju jednu ilustraciju ubijenih, pozivajući “kolege i kolegice u Hrvatskoj da promišljeno i odgovorno izvještavaju o ovom ratu, da ne podliježu apologizmu, senzacionalizmu i površnim analizama, a naročito ne ratnom huškanju”. Predsjednica SNH-a, Maja Sever otkriva nam više o njihovoj akciji.

Možete li nam, za početak, navesti autore_ice ilustracija?

U akciji zasad sudjeluje 12 domaćih ilustratora i ilustratorica, što oni čiji su radovi objavljeni, što oni koji još crtaju. Od 14. svibnja objavili smo oko 40 ilustracija, a autori_ce su Apolonija Lučić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Mirjana Radovanović, Sead, Nikolina Fuzul i Klarxy, ali svakim danom akciji se pridružuje sve više ilustratora. 

Kako dolazite do informacija o ubijenim novinarima?

Inicijatorica i koordinatorica ove akcije je naša članica Ivana Perić koja je aktivna i u inicijativi Free Palestine, a crnu evidenciju o ubijenim kolegicama i kolegama vode i Sindikat palestinskih novinara i Odbor za zaštitu novinara (CPJ).

Jeste li možda u kontaktu sa sindikatom novinara u Gazi ili na Zapadnoj obali?

Jesmo, u stalnom smo kontaktu s kolegicama i kolegama. Za internetsku stranicu SNH razgovarali smo s kolegicom Ranijom Keyyat iz palestinskog sindikata, pokušavamo kroz objave i podršku inicijativama poput Free Palestine u Hrvatskoj ovu temu nametnuti u našem medijskom prostoru. Stalno ističemo i kroz tijela organizacija čiji smo članovi (Međunarodna i Europska federacija novinara) da se moramo boriti za pravo novinarki i novinara da izvještavaju i da se poštuje međunarodno pravo. Svaki dan objavljujemo ilustracije ubijenih kolegica i kolega te vidimo koliko u ovom slučaju nema ni najmanje namjere poštovanja međunarodnih konvencija koje bi trebale zaštititi civile, a time i novinarke i novinare dok izvještavaju s ratom zahvaćenih područja. I ove odgovore vam pišem sa sastanka Međunarodne federacije novinara na kojoj je i kolega predsjednik palestinskog sindikata Naser Abu Bakr i pokazala sam mu našu akciju, poslala crteže i osobno iskazala podršku.

Postoji li neki plan ili ideja da se akcija proširi van društvenih mreža, da se uključe građani i građanke?

Reakcije na društvenim mrežama oko ove akcije su pozitivne, iako je kada vidite imena, sudbine, kako su ti ljudi bili nečiji roditelji, djeca, supruge, kako su izbrisane cijele obitelji, dođe vam jako teško, posebno jer evo već mjesec dana objavljujemo ilustracije i nismo još objavili ni polovicu od broja ubijenih. Građani i građanke su sami znali preuzeti ilustracije, isprintati ih i zalijepiti po gradu, primijetili smo ilustracije po Zagrebu. To nam je bilo drago vidjeti jer je važno senzibilizirati javnost koja je malo i oguglala na katastrofe, što prirodne, što ljudske, jer su “bombardirani” sa svih strana. Često te vijesti koje se rade u brzini ne daju potreban kontekst, svaka tragedija i katastrofa nakon tri dana sklizne s naslovnica pa je zamjeni neka druga, a cijelo to vrijeme ljudi ginu i pate. A željela bih dodati da su akciju preuzeli i Društvo novinarjev Slovenije i Udruženje BH novinari i objavljuju ih na svojim stranicama. 

Osim ove akcije, radite li na još nekim edukacijama, radionicama, javnim ili zatvorenim raspravama, odnosno bilo kojem drugom obliku poticanja kritičkog promišljanja i problematiziranja jednostranog medijskog izvještavanja o situaciji u Gazi koje se jasno očituje u svim mainstream medijima u Hrvatskoj? O žrtvama se ne piše da su ubijene nego da su umrle, o samom sukobu se ne govori u kontekstu genocida nego kao o izraelsko-palestinskom sukobu (izostavljajući informaciju da je Izrael okupatorska sila), jezik kojim se opisuju Palestinci je nerijetko dehumanizirajući.

SNH je, što je i prirodna obveza jednog sindikata i sindikalizma koji počiva na principu solidarnosti, od prvog dana isticao važnost istinoljubivog i poštenog novinarstva i držanja istih principa profesionalnog izvještavanja, neovisno tko su akteri. Primijetili smo, naravno, da je cjelokupni svjetski medijski sustav po pitanju izvještavanja iz Gaze imao od listopada prošle godine problema nazvati stvari pravim imenom. Primjećujemo da se, sada, nakon tisuća ubijenih, nakon uništenih života i patnje na obje strane taj sentiment mijenja, ali smo i tužni da uopće moramo razgovarati u ovim kategorijama. Polarizacija koja se pojavila u ovom slučaju je strašna, traži se od ljudi, ali i medija da odrede strane, bolje reći rovove i da iz njih ne izlaze. Upravo je ovdje ključna uloga novinara koji ne bi trebali imati problema izvijestiti da je Hamasov napad strahota i zločin kakav izraelski narod nije zahvatio od Holokausta, ali i s još manje problema reći da ovo što Izrael radi u ime osvete jednostavno nije normalno, da se krše međunarodne konvencije, da je i Sud pravde u svojim odlukama utvrdio realnu opasnost da se u Palestini događa genocid i da Izrael sve odluke tog suda uredno ignorira. Od konkretnih akcija, odazvali smo se pozivu Međunarodne federacije novinara s doprinosom radu palestinskog sindikata, te organizirali akciju počasti ubijenim novinarima_kama ispred Novinarskog doma paljenjem svijeća. Pozvali smo i kolege i kolegice da zapale svijeću u svojim redakcijama, velik broj ih se odazvao.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba predstavlja dio istraživanja ženskog sporta usmjerenog van uobičajnog pogleda na sport, uključivanjem pozadinskih radnica, radničkog i ženskog udruživanja te mnogobrojnih osobnih i kolektivnih iskustava zabilježenih od 20-ih do kraja 80-ih godina dvadesetog stoljeća.

“Na Trešnjevci, kao i drugdje u svijetu, u zaborav su brzo padale sportske radnice prvog reda, igračice klubova koji su proslavili kvart, poput košarkaškog kluba Monting, a kamoli one prema kojima fotoaparati i diktafoni nikad nisu bili ni usmjereni. Naše su trešnjevačke igračice stoga pralje i kuharice, hazenašice koje su organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista, osvajačice europskih i svjetskih titula kojima kruli u želucu, profesorice u školama i učenice s loptom u rukama. One nam pokazuju da se za i kroz narodni sport vrijedi boriti”, poručuju Perić, Kutleša i Kučinac.

Po otvorenju, 4. svibnja, u okviru projekta postavljena je privremena intervencija u blizini Aleje velikana hrvatskog sporta, kojom su autorice izložbe obilježile doprinos triju žena – prve učiteljice gimnastike u Hrvatskoj, Ivane Hirschmann, zatim hazenašice i nogometašice Zdenke Kunštek te pozadinske radnice NK Trešnjevka Julke Prpić. 

Dokumentacija intervencije koja je trajala do 18. svibnja dostupna je na Facebook stranici Muzeja, dok se izložba, kojom nas vode Kutleša i Perić može posjetiti do 8. lipnja 2024.

Ivana Perić povodom trešnjevačke šetnje o povijesti ženskog sporta predstavlja zaboravljene igračice, sportske radnice i navijačice. Promišljajući važnost uloga žena u sportu Perić ističe njihovu uključenost na različitim razinama: “Povijest ženskog sporta nije se ispisivala samo u trešnjevačkim klubovima, nego i na školskim igralištima i u dvoranama. Sve je ovo, i mnogo više toga što ne možemo jednom šetnjom i tekstom obuhvatiti, trešnjevački ženski sport. Od onih koje su prale dresove, organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista do osvajačica europskih titula, profesorica u školama i učenica s loptama u rukama.”

Šetnja je nastala u suorganizaciji kustoskog kolektiva BLOK i Centra za kulturu Trešnjevka.

Tekstove koji se nalaze na mapi ture pisali su Ivana Perić, Vanja Radovanović i Ana Kutleša.

Više informacija o šetnji možete pronaći ovdje.