Među vapajima za prekidom zločinačkog odnosa prema migratima povremeno je na ovim prostorima moguće naići i na podsjećanje na izbjeglištvo uzrokovano ratovima devedesetih, sjećanje na koje je toliko oblikovano prema kroju netrpeljivosti, da za pouke solidarnosti temeljene na tom iskustvu jedva da ima mjesta. Specifičan pristup tom razdoblju otvorila je izložba Devedesete: Rečnik migracija, koja se održava od 5. prosinca do 1. ožujka u beogradskom Muzeju Jugoslavije. Premda je izložba primarno posvećena mapiranju umjetničkih, civilnodruštvenih i aktivističkih praksi koje tematiziraju migracije tijekom naslovnog desetljeća, u njezinom se popratnom programu našlo prostora za uspostavljanje konstelacija između naših povijesnih iskustava izmještenosti i aktualne izbjegličke krize.

Za diskurzivni program pod nazivom Slobodne privremene teritorije: jučer, danas, sutra, koji se održao 21. prosinca u kinodvorani Muzeja, zaslužna je Ivana Momčilović, dramaturginja, umjetnica i teoretičarka s briselskom adresom i pokretačica neformalnog kolektiva Migrative Art, koji je devedesetih u Belgiji okupljao umjetnice i umjetnike s područja bivše Jugoslavije. Uz Momčilović, izlaganja su održali povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, producent, umjetnik i koordinator fondacije La Nacelle Martin van der Belen, pravnica specijalizirana za migrantska i azilantska prava Marie Pierre de Buisseret, pisac Miloš Čvorović i kazališni redatelj i “kandidat za kozmonauta” Dragan Živadinov.

Upravo je izlaganje Sanje Horvatinčić, naslovljeno Od partizanskih slobodnih teritorija do današnjih migrantskih ruta: spomenici i materijalna kultura izbjeglištva u Gorskom kotaru i Drežnici, bilo ključno iz perspektive spomenutih konstelacija, jer u njezinom su se nedavnom radu na upravo nevjerojatan način prepleli prošlost revolucionarne i antifašističke borbe, njezina memorijalizacija te migrantska i izbjeglička današnjica. Ponajprije poznata kao proučavateljica jugoslavenske memorijalne baštine, Horvatinčić se temom migracija intenzivno bavila kao izvršna urednica 101. broja časopisa Život umjetnosti (urednica tematskog broja: Ana Dana Beroš), koji je na poticajan način kroz odnos svojih dvaju tematskih blokova – jednog posvećenog izbjegličkoj krizi, drugog historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija – upućivao na zrcaljenje tih iskustava. Njezin je angažman po pitanju migranata, međutim, dobio i neočekivan, upravo forenzički zaplet kada je od strane Border Violence Monitoring Networka kontaktirana da kao stručnjakinja za socijalističke spomenike pomogne locirati mjesto na kojem je trinaest migranata ubačeno u Hrvatsku – naime, jedina konkretna informacija koju su uhvaćeni ljudi mogli dati jest da su u jednom trenu naišli na spomenik s velikom petokrakom i uklesanom 1965. godinom.

Područje oko Bihaća kojim su migranti prošli, istaknula je Horvatinčić, prepuno je spomenika – upečatljivo je da se na njemu nalazi izuzetno visoka koncentracija bivših spomen-područja, memorijalizacija partizanskih slobodnih teritorija od 1941. do 1945. godine. Na mjestima poput Grmeča, Šamarice, Petrove gore, Bijelih potoka postojala je infrastruktura i kampovi za izbjeglice, a njihove se lokacije preklapaju s današnjim migrantskim rutama. Konfiguracija terena koja je nekoć pomagala partizanima danas služi migrantima za mukotrpno probijanje prema navodnoj sigurnosti Europe.

Kako napominje Horvatinčić, kategorija spomen-područja osmišljena je krajem šezdesetih i označavala je širu zaštićenu zonu, poput one na Petrovoj gori. Riječ je bila o razvojnom konceptu koji je imao poslužiti kao baza za jačanje lokalne privrede, a osnivanju pojedinih spomen-područja prethodile su detaljne ekonomske, prostorne i urbanističke analize. Model su prihvatile samoupravne jedinice diljem socijalističke Jugoslavije, da bi se devedesetih u Hrvatskoj spomen-područja ukinula kao kategorija zaštite spomenika, a time dolazi i do prestanka skrbi za lokacije slobodnih partizanskih teritorija.

S ciljem “rekonstrukcije memorijalnog krajobraza” jedne od takvih lokacija osmišljen je međunarodni istraživački projekt Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941. – 1945., započet u 2019. godini, čija voditeljica je upravo Horvatinčić. Naziv projekta s razlogom priziva naziv simpozija Baština odozdo koji su 2018. zajedno organizirali Horvatinčić i kustoski kolektiv Blok, jer istraživanje koje se provodi u njegovom okviru ne samo da direktno proizlazi iz simpozijem definiranih interesa, nego i nastavlja poticajnu suradnju s arheolozima Ruijem Gomesom Coelhom i Xurxom Ayánom Vilom, koji čine dio istraživačkog tima.

Riječ je o arheološkom istraživanju područja nekadašnje Partizanske Drežnice, na kojem je od 1942. do 1944. djelovala partizanska bolnica. U tom se razdoblju bolnica premještala na više lokaliteta u zaseocima oko Drežnice i na obroncima Javornice, pa je zapravo bila riječ o pokretnoj, efemernoj infrastrukturi koju je činilo malobrojno stručno osoblje, kao i neprestana i bezuvjetna podrška lokalnog stanovništva. Najdulje se zadržala na mjestu obilježenom spomenikom, a u potpunosti je spaljena 1944. godine. Istraživanje u sklopu projekta podjednako je usmjereno na materijalne, ali i nematerijalne tragove, odnosno sjećanje na partizansku borbu, koje, kako navodi Horvatinčić, predstavlja nultu točku drežničke lokalne zajednice. Samo selo je u ratu višestruko propatilo – uobičajena je predaja da je bilo spaljivano sedam puta. Kako ističe Horvatinčić, narativi suradnje s partizanskom vojskom su izuzetno bitni, također i zbog recentnih pokušaja da se po etničkom ključu revidira povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Ne samo da je suradnja hrvatskog i srpskog stanovništva bila u temelju otpora fašizmu, nego su i žene predstavljale njegov ključni element. Također, i samo je lokalno stanovništvo u Drugom svjetskom ratu prošlo iskustvo izbjeglištva, pa je tako zabilježen boravak djece iz drežničkog kraja u Sloveniji.

Kako navodi Horvatinčić, protoarheološka istraživanja Drežnice započela su još šezdesetih godina, a ključni su u tom pogledu napori Jele Jančić-Starc, autorice monografije Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942-1944, objavljene 1971. godine u Zagrebu. No pored nadovezivanja na postojeće narative o NOB-u i lociranja već zabilježenih prostora, projekt Drežnica: tragovi i sjećanja nastoji istražiti i manja, dosad nezabilježena mjesta koja su važna lokalnom stanovništvu. Jedan od takvih lokaliteta je špilja korištena tijekom 1942. godine, u kojoj je pronađena neotvorena bočica morfija talijanske proizvodnje, materijal zaplijenjen od fašista. No istražujući područje Drežnice, tim je naišao i na neke druge, suvremene tragove: hranu i humanitarnu pomoć koju su današnji migranti i izbjeglice ostavljali po putu, krećući se nekadašnjim partizanskim teritorijem. Tako memorijalizirani prostori, koji i sami čuvaju uspomenu na izbjeglištvo, postaju lokacijama izbjeglištva, istaknula je Horvatinčić.

Što se lokalnoga stanovništva tiče, istraživački tim ga nastoji animirati i približiti mu istraživanje, pa je tako organizirana i pop-up izložba na kojoj su predstavljeni neki od pronađenih predmeta. Odnos Drežničana prema vlastitoj baštini najrječitije opisuje razgovor o glasovitoj skulpturi partizana – “Kosti”, kako ga od milja zovu prema autoru Kosti Angeliju Radovaniju. Kako navodi Horvatinčić, Drežničani s ponosom ističu da Kosta nema oružje, ali zato ipak ima – stisnutu pesnicu. “Tragovi i sjećanja” na antifašističku borbu, pokazuje ovaj projekt, ipak neće biti tako lako zameteni, a s njima ni otpor fašizmu današnjice koji je na području Drežnice i Gorskog kotara na neočekivan način doveo do preklapanja partizanske prošlosti i izbjegličke sadašnjosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Koliko god se u medijskom prostoru slavio varljivi uspjeh turističkih sezona – te gospodarske štake koja jedva prikriva industrijsku devastaciju na ovim prostorima, ali i pokazuje sve štetnije posljedice svojeg bujanja – većina će stanovnika priobalja tim prizorima ljetnoga obilja odmah suprotstaviti sliku klaustrofobične besadržajnosti vansezonskog razdoblja. Ovo se ne odnosi samo na manja mjesta – čest je to dojam i u najvećim gradovima poput Splita ili Zadra, u kojima gradski prostor i javna infrastruktura bivaju oduzetima lokalnom stanovništvu i pretvorenima u ekonomski isključive ugostiteljsko-smještajne teritorije.

No koliko god situacija bila nepovoljna na obali, kao višestruko amplificirani pokazuju se problemi vansezonskoga života na otocima. Pritom to nije pojava endemski vezana za ovdašnji kontekst – i Europska unija svojim ne uvijek dokučivim birokratskim signalima ukazuje na potrebu za posebnom skrbi nad otocima. Primjer takve orijentacije je i proširenje Međuskupine Europskog parlamenta za more i priobalna područja u Međuskupinu za mora, rijeke, otoke i priobalna područja u najnovijem mandatu; u opisu njezina djelovanja posebno se naglašavaju “snažna otočka komponenta” i “specifične poteškoće s kojima se suočavaju otoci”.

U hrvatskom slučaju, tranzicijska je društvena i ekonomska devastacija otocima donijela sve izraženiju depopulaciju i zapuštanje onoga što je od infrastrukture postojalo, uz posebno tešku situaciju s očuvanjem školskih kapaciteta i probleme s dobivanjem primjerene i pravovremene zdravstvene skrbi. Na tako oslabjelu društvenu i ekonomsku podlogu obrušili su se koncesionarski i građevinski interesi koji često protuzakonito privatiziraju pomorska dobra, oduzimajući tako otočanima i ono što se činilo neotuđivim i neuništivim – prirodu, plaže, molove, pa i dijelove morske površine.

Ne treba posebno isticati da je u takvim okolnostima ugroženosti elementarnih uvjeta života posebno teško održavati kulturnu infrastrukturu. Na to se zapuštanje nastoji odgovoriti različitim programskim inicijativama, među kojima se izdvaja digitalizacija nezavisnih kina i revitalizacija kinoprikazivačkih prostora kroz projekt Kino Mediteran koji podupiru HAVC, Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture. O važnosti ovakvih inicijativa rječito govori primjer digitalizacije kina na Korčuli o kojem piše Antonija Eremut – ono se, navodi se u tekstu, pokazalo kao integrativan faktor koji je utjecao na intenzivniji kulturni život čitavog otoka.

Vrlo produktivan konceptualni okvir otočkoj je tematici dala Ana Jeinić u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija, objavljenom u zadnjem, 101. broju časopisa Život umjetnosti. Autoričin je cilj “rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu”, odnosno iznalaženje novog shvaćanja otoka koje će nadići dvije stereotipne predodžbe i ponuditi shvaćanje otoka kao “idealnog poprišta utopijskog stremljenja”. Kao oslonce za takvo shvaćanje Jeinić prepoznaje, između ostalog, snažniju društvenu koheziju i solidarnost koja proizlazi iz geografske izolacije i ograničenih životnih uvjeta, ali i ulogu otoka kao stalnih migracijskih čvorišta, što omogućava “stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava”.

Jeinićina rekonceptualizacija otoka u ovdašnjem se kontekstu ipak sudara s nešto specifičnijim problemima: valjalo bi, primjerice, istražiti koliko je sve veće oslanjanje na apartmanski turizam kao izvor prihoda atomiziralo otočko stanovništvo iz zajednice u međusobne privatnopoduzetničke konkurente. Svejedno, otvoreni pogled na društvene kapacitete otoka predstavlja dobrodošlu intervenciju u polje njihovog promišljanja. Sasvim slučajno, jedna vrlo indirektna poveznica koju Jeinićin članak uspostavlja s tekstom Migracija kao nužnost: umjetničko djelovanje kolektiva Migrative Art 1991.–1996. beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković, također uvrštenim u navedeni broj Života umjetnosti, dovodi nas do vrlo zanimljive, neovisne inicijative koja baca izuzetno pozitivno svjetlo na mogućnosti progresivnih tipova angažmana na otocima.

Markovićin tekst pregled je djelovanja umjetničkog kolektiva Migrative Art koji je pokrenut 1992. godine u Bruxellesu, a najvećim su ga dijelom činili umjetnici s jugoslavenskih prostora koji su odlučili ne sudjelovati u ratnom raspadu države, stvarajući u samonametnutom egzilu “prostor za kritiku, razmjenu ideja, mišljenja i stavova, prostor za susret i odašiljanje proturatnih, dezidentitarnih i transnacionalnih poruka”. Dvadesetak godina nakon osnutka kolektiva, relativno oživljavanje veza na prostoru bivše Jugoslavije pod “slijepim” diktatom turističkih profita na zanimljiv je način uspostavilo pripovjedni luk između svih navedenih koordinata.

Naime, upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada o otocima uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, pokretačica Migrative Arta s belgijskom adresom, koja u Komiži organizira neformalne, besplatne edukacijske radionice za djecu kao dio svojeg projekta PhD in One Night. Momčilovićin rad nije dio nijednog službenog programa niti je potpomognut od strane bilo koje instance na otoku, a započeo je praktički slučajno, na spontanu inicijativu tijekom turističkog boravka u Komiži. Projekt svoj pedagoški poticaj pronalazi u Rancièreovoj glasovitoj knjizi Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije koja se nadovezuje na uvide francuskoga pedagoga i filozofa obrazovanja Josepha Jacotota. Kako stoji na njegovoj službenoj stranici, smisao projekta je traganje za “alternativnim pristupima znanju izvan klasične hijerarhije institucionalnih i pedagoških okvira (škole, sveučilišta, kazališta, muzeja itd.)”.

Taj alternativni pristup Momčilović i njeni suradnici pronalaze u transdisciplinarnom pretapanju ekspertnog, znanstvenog znanja i metoda s onim umjetničkima. “Nasuprot kapitalističkom pristupu znanju i obrazovanju”, navode u kratkom tekstu na stranici, “koji stoji u korelaciji s tržištem, preferencijalno tretirajući komercijalne profesije u krajnjoj instanci, u društvima koja su prethodno iskusila državni i/ili samoupravni socijalizam (iz kojih dolazi nekolicina suradnika na ovom istraživanju) stav prema umjetnosti i umjetničkom radu/znanju bio je istovjetan onome prema bilo kojem egalitarnom radu/znanju: umjetnik je bio netko tko radi u području kulture koje je dio opće transformacije društvenih uvjeta prema društvu emancipacije i jednakosti.”

Njihov je rad u Komiži fascinantan jer u gotovo potpuno improviziranim, volonterskim uvjetima bez potpore lokalnih vlasti uspijevaju u izuzetno napredan edukacijski okvir uključiti djecu doslovno svih uzrasta, od predškolske do srednjoškolske dobi.

O koliko otvorenom i interesantnom programu se radi dobro pokazuje jedna od radionica iz ciklusa Otok sreće, održana 2015. godine, u sklopu koje je švedska plesna umjetnica i koreografkinja Liza Penkova znanja iz geometrije i aritmetike nastojala prenijeti djeci koristeći suvremeni ples i glazbu kao pedagoški alat. Ovakav tip transdisciplinarnog ukrštavanja tipičan je za sve programe u sklopu PhD in One Night, koji uključuju i izradu stripova, kolaža, animiranog filma, pjesništva – uvijek u suradnji s vrijednim gostima predavačima.

Zbog građe koju koristi posebno je zanimljiva i radionica Poezija i/je kolaž, realizirana u suradnji s Festivalom poezije otpora UVIJEK i Magdalenom Došen. U kontekstu stalnih polemika oko metodike hrvatskog jezika te posebno recentnih svađa oko lektirnih popisa u sklopu cjelovite kurikularne reforme, uistinu avangardno djeluje ideja da se sa školarcima radi na poemi za djecu Podvizi družine pet petlića koju je beogradski nadrealist Aleksandar Vučo napisao 1933. godine.

Radionica pred avangardnim nasljeđem Vučine poeme ne samo da nije bježala, nego ga je otvoreno prihvatila, inteligentno pronalazeći u tehnici kolaža sjecište temeljnih avangardističkih postupaka i oblika vrlo bliskog i zanimljivog djeci, što je rezultiralo nizom domišljatih radova njezinih malih polaznika. S obzirom na opsesije oko nacionalnih književnih kanona, namjerno zanemarivanje vrlo važnih elemenata dijeljenog književnog života (što beogradski nadrealisti nedvojbeno jesu), nebrigu ili nestručnu brigu oko razvoja čitanja, ali i podcjenjivanje kapaciteta najmlađih uzrasta da pristupe književnim tekstovima, iskustva s ove radionice mogla bi biti dobar dokaz protiv kurikularne i metodičke patronizacije školaraca. Činjenica da on dolazi s infrastrukturno relativno zapostavljenog mjesta samo podcrtava tu njegovu vrijednost.

Posebno produktivnim pokazao se aspekt rada na glazbi i zvuku, u koji spada i radionica Zvuk je/i muzika koju vode mladi glazbenici Kosta Jakić i Catho Veltjen. Dvoje djece je, navodi Momčilović, upisalo glazbeno obrazovanje nakon što je na radionicama otkriven njihov talent koji inače vjerojatno ne bi bio prepoznat zbog nedostatka sličnih sadržaja u mjestu. Posebno se ističe slučaj jedne djevojčice kod koje je otkriven apsolutni sluh i izuzetan interes za glazbu – no problem je što se pokazuje nemogućim dovesti joj učitelja klavira na otok pa se kao kompromisno rješenje pokazalo pohađanje trube u glazbenoj školi u Visu uz volju voditelja radionice da joj do pronalaska rješenja volonterski daju lekcije preko Skypea.

Ovi nam primjeri ne govore o potrebi da se obrazovni sustav “sjeti” otočke djece jednom kada se za neko od njih procijeni da je izuzetno nadareno u nekom području, nego o sustavnoj onemogućenosti djece na otocima da otkrivaju i razvijaju svoje sposobnosti u skladu sa svojim interesima i mogućnostima. Podfinanciranost obrazovnog sustava, potplaćenost nastavnika, sporan rad na kurikularnim reformama, zanemarivanje kulture i umjetničkog rada – sve ovo su faktori koji se posebno teško prelamaju na izoliranim mjesta poput otoka i tamošnjoj djeci.

Da radionice u sklopu PhD in One Night predstavljaju potrebne i poželjne sadržaje koji se pokazuju važnima lokalnoj djeci potvrdila nam je i majka navedene djevojčice, izražavajući žaljenje zbog nemogućnosti da se održavaju u dužem vremenskom periodu, osobito zimi. Za sada se, međutim, program bori i s realizacijom minimalno koncipiranih sadržaja, što je dijelom i zasluga nezainteresiranosti lokalne uprave koja je prvih godina pomogla tek dozvolom da se radionice održe u renoviranom Vitićevom Domu kulture. No ni taj se “privilegij” nije uspio održati u kontinuitetu – prošloga je ljeta organizatore radionica dočekala vijest da prostorije Doma neće moći koristiti jer su iznajmljene u komercijalne svrhe pa im je u zamjenu ponuđen Dnevni boravak za starije osobe “Bašta”.

Suprotno takvom odnosu, vrijednost projekta u različitim je opsezima prepoznalo nekoliko inicijativa i udruga, poput Anatomije otoka i Lokalne akcijske grupe Škoji, a kao najstalnija podrška pokazala se udruga Lavurat za poja iz Podšpilja. Izražen interes za PhD in One Night, navodi Momčilović, postoji i u Finskoj, u kojoj su dogovorene suradnje na svim razinama obrazovanja, uključujući i glasovitu Sibelius akademiju.

Kako stvari stoje, ni to neće nužno osigurati da lokalne institucije podupru ovakve programe u bilo kojem obliku. Stoga će preživljavanje PhD in One Night u Komiži po svemu sudeći i dalje ovisiti o dobroj volji Momčilović i njenih suradnika da svoja sredstva i vrijeme odmora koriste za rad s djecom koja, zajedno s roditeljima, evidentno pronalaze vrijednost u radionicama. Trenutak kada to prestanu biti u mogućnosti raditi bit će trenutak kada su institucije odlučile da im ne smeta napraviti još jedan mali korak unatrag u skrbi za otoke i njihovo stanovništvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako je suditi prema postepenoj promjeni u količini i karakteru korporativnomedijskoga interesa otkako je zatvorena tzv. balkanska ruta, izbjeglička je kriza donekle stabilizirana, pretvorena u pitanje integracije onih koji su bili dovoljno sretni da do nekakvog urbanog odredišta dođu ili pak relativno funkcionalnog koncentriranja onih čiji se put za sada zaustavio u nekom od prihvatnih centara ili logora.

U trenu, dakle, kada je pitanje izbjeglica prestalo biti moguće iskorištavati iz perspektive panike pitomih Europljana pred nadolazećim zazornim Drugim, javni se interes uglavnom primirio, zaustavivši se na kulisama prisilnih smještaja unesrećenih migranata iza kojih se, srećom po neke, većinu vremena ništa ne vidi.

No kao što nema te vojne ni policijske okrutnosti koja će spriječiti očajne ljude da pokušaju spasiti sebe i svoje najbliže, tako nema ni tog ignoriranja koje može učiniti da tragedije s naših granica ostanu daleko od naše pažnje. A te se tragedije, nažalost, nisu prestale događati ni nakon što su ljudski valovi na granici sa Srbijom jenjali. Na to nas je ovih mjeseci osobito bolno podsjetila smrt šestogodišnje djevojčice na koju je vlak naletio, prema iskazu njenih roditelja, nakon što je hrvatska policija njenu obitelj prisilila na povratak u Srbiju, a potresna je i priča o mladiću koji je dan poslije Božića otkriven nakon što se čitavih pet sati držao na podvozju autobusa koji je putovao iz Beograda u Zagreb.

Koliko je teška situacija na zatvorenim granicama svjedoči i nedavna reportaža Davora Konjikušića, koja progovara i o novom valu širenja teorija zavjere protiv udruga koje pomažu migrantima. Krajem prosinca, primjerice, srpski komesar za izbeglice i migracije Vladimir Cucić vulgarnim je i neargumentiranim istupom optužio “anarhiste i volontere” za organizaciju prosvjeda migranata koji su se našli zatočeni kod Šida. Napadi sa strane Komesarijata za izbeglice su se intenzivirali dovoljno da ih je udruga No Name Kitchen, koja izbjeglicama pomaže doniranom odjećom, hranom i šatorima, bila prisiljena javno demantirati.

Ovaj je progon onih koji ne pristaju na ignoriranje izbjegličkog pitanja dobio svoj najagresivniji oblik u Mađarskoj, gdje Viktor Orbán posebno potpaljuje i eksploatira širenje ksenofobije i antimigrantske histerije. Kao dio napada na liberale i ljevicu – prekrivenog antisemitizmom nabijenom, deliričnom borbom protiv Georgea Sorosa – polovicom siječnja mađarska je vlada najavila financijski udar na organizacije koje pružaju pomoć izbjeglicama.

U Hrvatskoj se, za sada, na službenoj razini još uvijek ne čuju tako otvoreni napadi, no i ovdašnji je kontekst obilježen klimom sve više neprijateljskom po civilni sektor, a da postoje i kapaciteti za nasilničko zastrašivanje pokazao je slučaj razbijanja stakla na kombiju udruge Are You Syrious koja obavlja izuzetno vrijedan posao pomoći tražiteljima azila, iako je financijski ne potpomažu ni Unija ni Hrvatska država.

U takav kontekst nastoje intervenirati i različite umjetničke, istraživačke, akademske i druge inicijative koje, uz nezamjenjiv terenski rad aktivista, pitanje migracija i izbjeglica nastoje reprezentirati u otklonu od prevladavajućeg javnog i službenog stava, donoseći važne teorijske, antropološke i druge kritičko-istraživačke uvide u najrazličitije njegove aspekte.

Jednu takvu intervenciju predstavlja i najrecentniji, 101. broj Života umjetnosti, stručno-znanstvenoga časopisa u izdanju Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Naslovljen Trans|migrantnost: psihogeografije prijelaza, u dvama tematskim blokovima on progovara o izbjegličkog krizi, ali i o historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija kao implicitno solidarizirajućih podsjetnika na različite oblike vlastitih, također kriznih izmještenosti.

Govor o migrantima iz privilegiranih pozicija, osobito onih akademskih, uvijek se nalazi u opasnosti da svom predmetu pristupa eksploatatorski, tretirajući migrante kao ušutkanu građu za vlastitu korist. Stoga se kao najvažnija odlika ovog broja nadaje njegov odmak od perspektive krize kao perspektive onih koji se njome smatraju ugroženima – kako ju u vrlo poticajnom intervjuu uvrštenom u broj vidi povjesničar arhitekture Andrew Herscher – i odnošenje prema postojećem stanju kao polju transformativnih mogućnosti kojem akademski i umjetnički istraživači mogu doprinijeti nizom konceptualnih i praktičnih obrata.

Koncepcijska otvorenost broja vidljiva je i na razini strukture popisa njegovih tekstova, njihovoj žanrovskoj raznolikosti, ali ponajprije multiperspektivnosti koja uključuje umjetnice i umjetnike u različitim medijima, etnologinje i kulturne antropologinje, kustosice, arhitektice i druge istraživačice, a na jednom mjestu – vizualnom eseju Spaces Between (Living) Places Tonke Maleković – i niz iskaza ekonomskih migranata. Takvo migrirajuće gledište na razini cjeline broja proizvodi dojam da nadređene perspektive nema – nijednoj poziciji ni disciplini ne pripada ni rješenje problema ni uloga glasnogovornika migranata, a uvid se ostvaruje ne samo na razini pojedinačnih tekstova, nego i u njihovoj otvorenoj montaži.

Sva tri nosiva, opsežnija teksta bloka Gradovi izbjeglica obilježena su interpretativnim obratima i promjenama gledišta na koncepte i pojmove kojima se bave. Znanstveni rad Arhitektura kao znak rituala prijelaza: Fortifikacijski sustavi kao palimpsest znakova društveno-političkih promjena upisanih u europsku topografiju Antonija Grgića, kao i njegova umjetnička praksa, utemeljen je u psihoanalitičkom i antropološkom pojmovnom aparatu. Grgić u naoko nebitnom, zaboravljenom sloju fortifikacijskih linija prepoznaje “esencijalni prostorni orijentir Europe”, “identifikacijski element koji čini njezin identitet” obilježen ratovima i migracijama. Između izbrazdanog “tijela” Europe i tijela izbjeglica počinje se uspostavljati sličnost, bliskost, a stvaranje “novog ožiljka” na europskom kontinentu u izbjegličkoj krizi Grgić vidi kao van gennepovsku liminalnu fazu njegova identiteta – fazu koja po svojoj definiciji sadrži transformativni potencijal.

Interpretativni obrat očit je već u naslovu teksta Grad kao logor, logor kao grad u kojem turska arhitektica Merve Bedir razotkriva zanimljive poveznice između urbanog prostora i prostora logora – njihovo međusobno približavanje u izvanrednim stanjima. U slučaju grada, Bedir primjer izvanrednog stanja pronalazi u proglašavanju rizika od potresa, analizirajući promjene u četvrtima Istanbula i Ankare u dvijetisućitima, kada su vlasti u suradnji s privatnim građevinskim investitorima krenule u samovoljno i pravno dvojbeno narušavanje gradskog prostora, poput izgradnje ograđenih stambenih naselja i sličnih intervencija koje djeluju isključujuće na dijelove populacije, osobito one “autsajderske”. Tim su isključivanjem “nesavršeni građani”, imigranti i drugi obespravljeni pojedinci svedeni na agambenovski “goli život”, a grad na logor kao “općenito prostor trajnog izuzetka […] mjesto gdje grad nestaje”, a “čovjek kao društveno i političko biće pada u drugi plan”.

S druge strane, Bedir u svojim iskustvima iz izbjegličkih logora na Lezbosu i u Calaisu prepoznaje solidarnu proizvodnju urbanog prostora i urbanog identiteta – povezanosti, suradnje i različitih vidova komunikacije i razrješavanja problema zajednice. Riječ je o sličnim procesima na koje je nailazila u nekim od samoorganiziranih četvrti Ankare prije devastacije u spomenutoj građevinskoj “obnovi”. U tom smislu, analiza izbjegličkih logora i solidarnih gradskih zajednica, smatra Bedir, može poslužiti kao “osnova za kritičku raspravu o tome što ne valja s našim gradovima danas, i što bi trebalo istražiti želimo li oživjeti/razviti odnos građana i javnog prostora”.

Kao što se logor i grad nalaze u neočekivanom zrcaljenju u tekstu Merve Bedir, tako se i otočka zajednica postavlja u neočekivano zanimljiv odnos s migrantskom populacijom u članku Dijalektika otočnosti: Otvorena zatvorenost otočnih zajednica kao model društvenog organiziranja u eri migracija autorice Ane Jeinić, doktorandice na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije u Grazu.

Osnovna gesta teksta je “svjesno rekodiranje specifičnih značenja koja se povezuju s predodžbama o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu”. Primjerice, u raznim geografskim, ekonomskim i drugim obilježjima otoka Jeinić prepoznaje poticaje koheziji društvene zajednice, koji podupiru mogućnost shvaćanja otoka kao “idealnog poprišta utopijskog stremljenja”. Istovremeno, “uloga otoka kao privremenih ili stalnih migracijskih odredišta omogućava stalno unošenje novih impulsa i iziskuje kontinuirane promjene i prilagodbe postojećih sustava”, održavajući produktivnost potencijalnog utopijskog eksperimenta.

Jeinićino promišljanje dvojne naravi otočnosti i njezina utopijskog potencijala dovodi ju do sličnosti između otočana i migranta – ograničeni materijalni uvjeti njihovih života, izolacija, položaj objekta namjesto izravnog političkog subjekta, sve ovo čini ih na sličan način podređenima, ali i predstavlja potencijalan izvor neočekivane solidarnosti među njima. U tom smislu, Jeinić se pita “ne bi li upravo otočani i migranti mogli postati samim prototipom progresivnoga političkog subjekta današnjice.”

Zanimljivo, Jeinićin tekst implicitno je povezan s člankom beogradske povjesničarke umjetnosti Maje Marković koji se bavi djelovanjem umjetničkog kolektiva Migrative Art s početka 90-ih, sastavljenog od umjetnika s prostora bivše Jugoslavije u egzilu. Upravo na Visu koji Jeinić na početku svoga rada uzima za primjer različitih aspekata otočnosti tijekom zadnjih pet godina djeluje Ivana Momčilović, jedna od pokretačica Migrative Arta, koja u Komiži organizira neformalne edukacijske radionice za djecu PhD in One Night zasnovane na ransijerovskom shvaćanju pedagogije i transdisciplinarnom povezivanju područja poput suvremenog plesa, glazbe, geometrije, pa čak i nadrealističke književnosti! Uspjeh tog programa usprkos izostanku bilo kakve lokalne potpore svjedoči o otvorenosti lokalne zajednice za vrlo progresivne tipove znanja i oblike njihova prenošenja, što baca ohrabrujuće svjetlo na Jeinićine teze.

I drugi će tekstovi u ovom tematu biti obilježeni naglaskom na produktivnoj promjeni perspektive: primjerice, u kraćem eseju Posvuda američka će arhitektica Keller Easterling zagovarati promjenu arhitektonskog pristupa potrebama migranata s projektiranja građevina-zatvora na projektiranje ljudskih interakcija.

U slučaju spomenutog intervjua s Andrewom Herscherom, predavačem na Sveučilištu u Michiganu, predmet promjene optike je sâma povijest arhitekture. Pokretač razgovora je Herscherova knjiga Displacements: Architecture and Refugee iz 2017. koja, prema njegovom odgovoru, “nastoji, na sasvim preliminarne načine, predložiti moguće protupovijesti arhitekture koje neće shvaćati izbjeglice i druge protagoniste masovnog izmještanja stanovništva kao iznimke u globalnom modernitetu, nego kao sastavni dio tog moderniteta”. Herscherov naglasak na važnost različitih vidova razaranja arhitekture i urbanih prostora, potaknut dijelom i susretom s poslijeratnim Kosovom, ali i interesom za pitanja rase i urbanizacije u SAD-u, važan je doprinos politizaciji povijesti arhitekture koja u svom standardnom obliku govori o dekontekstualiziranom razvoju arhitektonskih oblika.

Tematski blok zaokružuju tekstovi vezani za konkretne umjetničko-istraživačke projekte. Esej turskog kolektiva Artıkişler prezentiran je s kadrovima iz njihova videorada The Residual koji prati migrante na putu od Rojave do Europe, a sažeto progovara, između ostalog, o različitim tipovima solidarnosti koje formira iskustvo izbjeglištva, s osobitim naglaskom na samoorganiziranu pedagošku infrastrukturu i platforme za razmjenu znanja.

Tekst Privremeni ručni rad Ante Tončija Vladislavića i Lee Vene opisuje iskustvo autora s kreativno-terapijskim radionicama vezenja s azilantima smještenima u prostorijama bivšeg Hotela Porin u Zagrebu. Opisi hodnika i predvorja koji funkcioniraju “gotovo kao ulice” odjek su Bedirine figure logora kao grada, a zanimljivi i raznovrsni načini na koje su sudionici u svojim radovima prikazivali zadanu im sliku doma, kao i svjedočenja o otvorenoj komunikaciji koju je radionica potaknula, vrijedan su dokaz važnosti kontinuiranog ulaska u dijalog s azilantima, koju ističu autori.

Uz spomenuti vizualni esej Tonke Maleković i tekst Maje Marković, tematski blok Planet Gastarbeiter (Radnici u gostima) obilježen je prikazima konkretnih umjetničkih projekata i izložbi koji istražuju različite aspekte ekonomskih migracija, počesto uz zajednički opći interes za formiranje transnacionalnih, transmigrantskih zajednica, kultura i identiteta.

Projekt Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija, kojem je posvećen tekst njegovih autorica Irene Bekić i Dunje Mavrinac, bavi se produktivnim sjecištem kulturne antropologije i suvremene umjetnosti kao metodološki primjerenim polazištem za istraživanje privremenih migracija. Pozivanjem na Van Gennepeov pojam liminalnosti kao odliku migrantske egzistencije, tekst uspostavlja i moguću poveznicu s Grgićevim radom na temu fortifikacijskih linija iz prvog dijela časopisa.

Tražimo li daljnje paralele s prvim blokom, moglo bi se reći da i u intervjuu koji je Jelena Pašić izradila s umjetnicom Margaretom Kern nailazimo na jedan tip promijene povijesne optike, srodno onome što nam Herscher nudi u svojim odgovorima. Kern je jedna od izlagačica na izložbi One su bile kakvo-takvo rješenje, realiziranoj u suradnji kustoskog kolektiva WHW i Borisa Budena, koja govori o neistraženoj pojavi i specifičnom iskustvu ženskog migrantskog rada. Kern daje zanimljive uvide ne samo u pojedinačna iskustva, nego i u strukturnu funkciju gastarbajterica u njemačkoj ekonomiji, ocrtavajući potpuniju sliku ekonomskih migracija iz Jugoslavije.

Da historiografiju ne treba samo kritički revidirati iz pozicije današnjice, nego i da treba u njenoj vlastitoj povijesti pronalaziti važne oslonce koji otvaraju gledišta drukčija od onih koje nudi društveni i politički konsenzus podsjetila je Dubravka Sekulić reaktualiziravši knjigu Sedmi čovjek Johna Bergera i Jeana Mohra. Objavljena 1975., ta knjiga, koja objedinjuje tekst i upečatljivo iskorišten fotografski materijal, donosi temeljne uvide u kolonijalni aspekt ekonomskih migracija, sistemsko iskorištavanje ekonomija iz kojih pristiže rezervna radna snaga, strategije razbijanja klasne solidarnosti između lokalnog i migrantskog radništva i druge, danas podjednako relevantne elemente pripovijesti o ekonomskim migrantima u Europi tijekom 60-ih i 70-ih godina.

Vratimo li se cjelini broja, moglo bi se reći da je i on sâm obilježen figurom prijelaza: riječ je o posljednjem broju koji kao glavna urednica potpisuje Sandra Križić Roban. U rukama Ane Dane Beroš kao urednice tematskog broja i Sanje Horvatinčić kao izvršne urednice, ovo izdanje Života umjetnosti pokazalo se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument raznih vidova umjetničkog angažmana na temu migranata i izbjegličke krize. Pokazatelj je to pažljive osviještenosti s kojom ovdašnja umjetnička i istraživačka scena još uvijek uspijeva reagirati na teme izbjeglištva, čega je recentan primjer i predstava Čekanja udruge Arterarij, temeljena na priči bračnog para iračkih tražitelja azila.

Porast agresivnosti prema inicijativama koje nastoje pomoći migrantima i azilantima, širenje paranoje prema “unutrašnjim neprijateljima” koje se počinje javljati i s najviših političkih instanci, sve to samo podcrtava vrijednost ovakvog angažmana koji nastoji zagovarati neke druge, solidarne perspektive. U tom smislu, raznovrsna zrcaljenja izbjegličkih i ovdašnjih migrantskih iskustava na koja ukazuje ovaj broj Života umjetnosti pokazuju se kao izuzetno vrijedna lekcija.

Odgovarajući pak na pitanje odnosa naše ljevice spram EU, sociolog Goran Musić poslužio se usporedbom: kao što svatko ozbiljan mora razlikovati između države Južnih Slavena stvorene kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od države balkanskih radnika i seljaka nastale u narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijom odozgo, od nove Evrope, stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive.

Naš zapleteni kontekst traži dakle sada od nas nemoguće: da prihvatimo razaranje jedne federativne evropske socijalističke alternative – što je bila zadnja Jugoslavija –  kao svršenu činjenicu, e da bismo se učlanili u jedan drugi panevropski naddržavni projekt, koji će propasti ne usvoji li barem nešto od napuštenog socijalističkog naslijeđa. Onog istog koje smo, uz malu pomoć evro-atlantskih prijatelja, upravo razorili.  

Nastavimo li od kraja – sadašnjeg stanja u koje smo nekritički zapali – jasno je kako je ideja Evrope u našoj recentnoj povijesti barem dva puta zloupotrebljena, uvijek u okviru kulturalistčkih evazija politike u provincijalizam i fundamentalizam. Najprije, u 1980-im godinama, kroz ideologem Srednje Evrope, a onda i 1990-ih kao orijentalistička varijacija na temu opreke Evropa/Balkan. 

Iako je svima jasno da termini “Evropa” i “EU” nisu sinonimi, oni se danas, ne slučajno, često tako upotrebljavaju. Tenzija koja postoji između dva nivoa Evrope, onog nacionalnog i onog nadnacionalnog, otvara posebne analitičke dileme u pokušajima rekonstrukcije recentne historije regije. Političko administriranje, pretočeno u zakonodavstvo na nivou EU, sigurno odavno utječe na život sviju. No, politički život u striktnijem smislu odvija se još uvijek predominantno na nivou zemalja članica i onih koje bi to htijele postati. Malo je refleksije koja zahvaća oba ta nivoa istovremeno. Stvar ne olakšava velika produkcija, od Bruxellesa financirane, pristrane “evropske ideologije”, interdisciplinarnog strukovnog i publicističkog profila. Još manje pomaže vulgarni euro-konformizam naših mainstream medija, koji dosiže trenutke inducirane euforije – “euroze“, u vremenima pristupanja novih zemalja članica. A slabljenje javne sfere posvuda sigurno ne koristi unaprijeđenju javne i demokratske diskusije o evropskim poslovima.

Mislav Žitko izložio je analizu Posljednje desetljeće Jugoslavije: priprema terena za restauraciju kapitalizma najvećim dijelom utemeljenu na polemičkim tekstovima Branka Horvata. Istaknuo je kako se iskustvo jugoslavenske ekonomije ne može se promatrati u dihotomiji tržišta kao autoregulatornog mehanizma i plana kao potpunog izostanka tržišta. Jugoslavenska ekonomija bila je tržišno-planska privreda što je značilo da je tržište bilo subordinirano političkim prerogativima. Proučavanje poslovnih ciklusa Jugoslavije dovodi do zaključka kako je opći trend rasta bio silazan. Razdoblje od 1952. do 1960. bilo je najbolje razdoblje jugoslavenske privrede. Drugi poslovni ciklus kojeg se datira od 1960. do 1968. pokazuje značajan pad rasta u odnosu na prvi poslovni ciklus prema svim parametrima. Proizvodne snage nisu se mogle uskladiti s proklamiranim političkim interesima pune zaposlenosti i gospodarskog rasta. Za to vrijeme akumulacija kapitala je uznapredovala toliko da je, u skladu s politikom Saveza komunista, stvorena država blagostanja. Početkom drugog poslovnog ciklusa kojeg je obilježavao ekspanzivni rast potrošnje stvoreni su uvjeti za stvaranje jugoslavenskog potrošačkog društva. Žitko je posebno naglasio promjene klasne strukture uslijed nezapamćenog rasta proizvodnje i potrošnje. Istaknuo je kako je promjena političkog habitusa građana koji su stasali u novim okolnostima ključna je za razumijevanje njihova ponašanja u vremenu krize državnog aparata desetljeća kasnije. Prije trećeg poslovnog ciklusa moglo se govoriti o usporenom rastu, ali sad je uslijedio prav pad. Dužnička kriza u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila je uzrok mnogih promjena u ekonomskim i političkim institucija. Jednom kad se stavi naglasak na njih ukazuje se potreba za kritičkim promatranjem teze o radikalnom političko-ekonomskom prekidu i 1989. godini kao simboličkom pragu koji dijeli socijalizam i kapitalizam.

Miklavž Komelj u svojem je izlaganju analizirao ulogu označitelja “totalitarizam” u konstruiranju polja “istočne umjetnosti” nadovezujući se na istoimeno predavanje koje je održao 2008. na Delavsko-punkerski univerzi u Ljubljani. “Totalitarizam” ulazi u umjetnički diskurs u trenutku slabljenja socijalističkog koncepta. Komelj je najviše pozornosti u svom izlaganju posvetio podsjećanju na skandal vezan uz čuveni plakat Novog kolektivizma iz 1987. koji je dvadeset godina poslije bio ponovno postavljen na jubilarnoj izložbi u Muzeju novije istorije Slovenije. Zamjena nacističkih simbola socijalističkim na plakatu koji je pobijedio na natječaju predstavlja se kao subverzija totalitarizma njegovim sredstvima. Problem je samo, kako Komelj pokazuje, to što totalitarizma nije bilo. Kontekst u kojem se Neue Slowenische Kunst nekritički slavio, imao je potrebu za fantazmom totalitarizma jer je bio bitno određen kapitalističkom restauracijom.

Ivana Momčilović u izlaganju Lažni (divlji ) zečevi ili lažni naučnici uputila je na stari Sartreov tekst nastao nakon pucanja veza između Jugoslavije i Sovjetskog saveza. Sartre je bio jedan od rijetkih komunističkih simpatizera koji je pružio simboličku podršku Jugoslaviji doživljavajući njenu nepokolebljivost kao emancipacijsku gestu, važnu za Francusku u onom smislu u kome vraća snagu subjektivnom aktu u politici. Slobodan Karamanić je izlaganjem Čega je Tito ime? pokušao Titovo ime sagledati u kontekstu njegovog nastanka nasuprot dekontekstualizaciji koja je karakteristična za suvremena posredovanja u kojima slika Tita lavira između okrutnog diktatora i aristokratskog bonvivana. Raspon reprezentacija mogao bi se nazvati, primjećuje Karamanić, Tito: od vučjaka do pudlice. Suvremeno predstavljanje Titove ličnosti, neovisno o vrijednosnoj obojenosti, u drugi plan stavlja početke ilegalne i bespoštedne borbe protiv tiranije koje je upravo on organizirao. To je, prema Karamanićevom mišljenju, postupak u funkciji legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije.

Tekstove nekih od sudionika okruglog stola Za ovu Jugoslaviju možete pronaći u posljednjem broju Novosti.

A.J.

Slobodan Karamanić u tekstu Čega je Tito ime? pokušat će Titovo ime vratiti u kontekst njegovog nastanka: u ilegalu i bespoštednu borbu protiv tiranije jer današnji pokušaji psihologizacije Tita kao apsolutnog vladara i tehničara vlasti, koji se rastežu od fascinacije do demonizacije, ideološki su oblici legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije. 

Između brojnih zanimljivih imena na festivalu Moje,tvoje, naše, koji su sudjelovali i na konferenciji Solidarnost, razgovarali smo s dvoje sudionika – Rastkom Močnikom, slovenskim sociologom, autorom najnovije knjige Koliko fašizma? te umjetnicom Ivanom Momčilović iz briselske organizacije Emigrative Art Collective. U razgovoru s njima fokusirali smo se na nekoliko ključnih točaka, a to su: 1. pojam solidarnosti, 2. mogućnosti solidarnosti i 3. na koji način se njome možemo baviti danas.  

Rastka Močnika uhvatili smo na doslovnih deset minuta, između dvije sesije konferencije, nakon koje je putovao – ipak, iako nismo ni približno dotaknuli sve što smo ga htjeli upitati, dohvatili smo slijedećih nekoliko odlomaka.

KP: Što vama predstavlja pojam solidarnost? Gdje je ona u sociološkom smislu danas?

R. M.: Kompliciran je to problem danas. Moja je generacija navikla na “solidarni” državni sustav, a tu mislim na javno zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav. U  individualističkom društvu solidarnost je problematična. U neindividualističkim (kolektivističkim) društvima taj se problem uopće ne postavlja, jer postoji religiozni, mitološki, kakav god okvir unutar kojeg ljudi razmišljaju više manje kolektivistički (povezanost između članova mnogo je veća, grupa je ispred potreba pojedinca, op.a.). Iako nama, “individualcima”, često smeta osjećaj da nam netko zaviruje u privatnost, činjenica je da nitko ne može živjeti sam, jer je to autodestruktivno. O tome sam razmišljao i kad je Stephen Wright (jedan od predavača na konferenciji, op.a.) govorio o tome da su jezik i govor namijenjeni minimalno dvjema osobama, komunikaciji, što znači da je to intersubjektivna stvar.

Povijesno gledajući, definicija se čovjeka mijenja. U 18. stoljeću čovjek je bio prvenstveno biće rada (homo faber), a kasnije je postao simboličko biće, biće jezika. Postoji i definicija da je čovjek biće koje se smije. Ja sam čak imao psa za kojeg sam mislilo da se smije (smijeh), ni dan danas nisam siguran u to. Sve te definicije čovjeka pretpostavljaju intersubjektivnost. Naime, rad je kolektivna djelatnost, jezik također, a čovjek se ne može smijati sam. Ljudska vrsta uopće ne bi preživjela da ne radi i komunicira jer nije biološki adaptirana na okolinu. Definicija ljudskosti je u sudjelovanju.

U individualističkom društvu to, naravno, postaje problem, sada već i akutan problem, osobito u našim društvima koja su prije tranzicije bila kolektivistička, pod paternalizmom socijalističke države. Čini mi se bizarnim da su danas društva razvijenija nego pred trideset, četrdeset godina, da imaju veće materijalne mogućnosti, čak i s krizom, standard je viši, kao i tehnologija. S druge strane tu je ogromno siromaštvo, sve više je ljudi u velikoj egzistencijalnoj krizi. Čovjek bi pomislio da ćemo se sada, u suvremenom društvu, baviti suptilnostima, a ne temeljnim problemima.

Kada sam bio student, izrađeno je istraživanje oko socijalnog sustava na ljubljanskom sveučilištu, koje je dokazalo da siromašna djeca iz provincije nisu mogla studirati. To je bio skandal, socijalna nepravda, studenti su se pobunili protiv toga, a posljedica je reforma stipendije unutar sveučilišnog sustava. Sada su nepravde na svakom koraku, ali više nema senzibilnosti na njih. Zato je solidarnost tema o kojoj treba razgovarati.

KP: Sudjelovali smo na tribini Studenti i solidarnost. Možete li nam reći kako sagledavate fenomen “slobodnog filozofskog” i blokade fakulteta? Prije samo šest-sedam godina u Hrvatskoj nije bilo prosvjeda, bio je to svojevrstan prazni prostor, a danas imamo pomak – naime,  studenti, radnici, seljaci prosvjeduju. Možete li to usporediti sa stanjem u Sloveniji, i možemo li govoriti o pomacima?



R. M.: Ja sam na Hrvatsku uvijek gledao kao zemlju velikih potencijala, za mene je ova situacija koju opisujete bila devijacija, jer su intelektualni potencijali u Hrvatskoj vrlo jaki, a postoje i institucijske tradicije. Primjerice, sveučilišta. U Hrvatskoj je uvijek postojala margina intelektualne živosti, kritičnosti, duhovitosti. Primjerice, Feral Tribune koji je bio unikatna i nevjerojatna pojava u cijelom tranzicijskom svijetu. Ja na Hrvatsku stoga gledam po obrnutoj logici, na način da se ona zapravo sada vraća u svoju normalu.

U Sloveniji je problem veći jer ima manje ljudi, sve je manje, a to znači i da su margine manje. Drugo, nema policentrizma, za razliku od Hrvatske, u kojoj ipak ima više gradskih središta.

Općenito, paradoks naših demokracija jest da živimo u demokraciji u kojoj su političke stranke monopolizirale javni govor, s druge strane tu je proces komercijalizacije zbog koje kvaliteta medija opada u cijelom svijetu. Politički se prostor naime zatvara u stranački prostor. Nema više interakcije između onoga što ljudi misle a stranke govore, svi smo podređeni političkom spektaklu u kojem se vrte isti ljudi i isti klišeji. Hrvatska je bila dio istog tranzicijskog procesa te joj zbog toga treba dati “kredita”. U Sloveniji sam znao reći, to mi je bio svojevrsni slogan, vi mislite da je najgore u Hrvatskoj ali u Sloveniji je još gore – samo se to ne vidi.

Što se tiče studenata i tribine na kojoj sam bio, uočljiv je visok intelektualni nivo. Ove debate pokazuju da studenti ne samo čitaju i poznaju teoriju, oni umiju upotrebljavati koncepte. Izišli su poput Atene iz Jupiterove glave, već naoružani na scenu.

KP: Ovih dana govorilo se i o radnicima tvornice Clabecq koji su se solidarizirali jedni s drugima znanjem o teoriji, ali i razumijevanja jedni drugih. Na koji način promišljate pokretanje solidarnsoti između istih ali i različitih socioloških grupa u suvremenom društvu?

R. M: Glavne prepreke da do solidarnosti između različitih grupa dođe su životni stilovi. Studenti su tu privilegirana skupina, koja to neće biti dugo. Kada završe studij neće više imati vremena za razgovor o socijalnim problemima. Jer, kada radnici dođu kući, oni ili rade “na crno” ili se odmaraju.U Sloveniji je siva ekonomija dio opće ekonomije. Imali smo ekonomski boom do prije dvije godine kada je došla kriza. Poznato je da prije krize dolazi do ubrzavanja ekonomske radinosti i stvaranja lažne euforije pa se radilo prekovremeno čime su se iscrpile mogućnosti sive ekonomije. Sada nema ni redovnog rada, ni sive ekonomije, što je dvostruki jad. Tvornice se zatvaraju. Radnički život je naporan i naravno da ljudi postaju pametniji kada razgovraju jer kreiraju nešto novo, a radni su ljudi hendikepirani po tom pitanju. Solidarnost između studenata i širih masa je rijetka, dogodi se u specifičnim situacijama i na kratko vrijeme. 1968. je upravo to propalo, jer se opći štrajk sa milijunima radnika nikad nije spojio sa studentskim pobunama. Čak su i radnici  bili indisponirani prema studentima kao prema privilegiranoj grupi.

KP: Kako onda gledate na budućnost modela plenuma kao modela izravne demokracije, koji je u ovom slučaju zamijenio klasični prosvjed? Možemo li tu tražiti oblike, uvjetno rečeno, nove solidarnosti?



R. M.: Studenti su tu uspjeli, ta forma im je davala snagu, problem vođa su rano prepoznali i uspjeli riješiti. Bio sam na dva, tri plenuma u Zagrebu, i to je zaista funkcioniralo. Imali su mali broj pravila – svaki put se definira problem i rasprava se od njega ne smije udaljavati. Upotrebljavali su kompjutersku tehnologiju – svaki prijedlog je odmah vidjela cijela sala. Diskusija je bila produktivna, kanalizirana i fokusirana.

S jedne strane, to je invencija koju treba gajiti, no studenti su, ponavljam, privilegirani, u tvornici bi takav model mogao proći jer se ljudi susreću, no kod drugih skupina ne. Primjerice, ljudi poput vas koji rade u medijima nikad se ne susreću, jer ili sjedite za kompjuterom, ili trčite uokolo. To je nova kognitivna radna snaga sadašnjice, koja je objektivno u mnogo težoj poziciji da ostvari takvu solidarnost nego klasična industrijska.

***

S Ivanom Momčilović pričali smo pretposljednjeg dana manifestacije, nakon brojnih razgovora koji su se odvijali ne samo u sali za konferenciju, već i po stepenicama, zakucima Saveza udruga Molekula, i u toj atmosferi zahuktalih razmišljanja i ponesenosti raspravama, prirodno smo nastavili u tom tonu.

KP: Slučaj koji ste izložili, slučaj radnika tvornice Clabecq, simbol otpora i solidarnosti kojom su radnici branili tvornicu i svoja radna mjesta, zbog čega im je bilo i suđeno kao teroristima, pokazuje mogućnost da se solidarnsošću dođe do cilja. Kako doživljavate solidarnost danas?



I. M.: Definitivno je pojam solidarnosti napadnut sa svih srana. On je s jedne strane prisvojen od političkih stranaka koji ga obavezno stavljaju u svoj propagandni diskurs, obećavajući solidarnost sa svim ugroženim grupama. Preotet je od strane nevladinih organizacija, poput “liječnika bez granica”, koji u svom manifestu govore o solidarnosti sa ugroženim zajednicama kojima će oni kao oslobodioci doći pružiti pomoć. Definitino sam, spremajući se za ovu konferenciju, došla do zaključka da s jedne strane postoje teoretičari ili filozofi koji se bave politikom emancipacije, za koje bi se očekivalo da koriste taj termin, a tu mislim na Alaina Badioua i Jacquesa Rancierea. No oni imaju nešto drugo čime imenuju taj pojam, upravo iz želje da izbjegnu polisemiju jednog pojma koja je uvijek opasna, jer se zbiva u trenucima u kojima diskurs na vlasti previše prisvaja određeni pojam.

S druge strane, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako taj termin koriste radnici s kojima smo mi, u našem Emigrative Art Collectiveu, u Bruxellesu radili. Organizirali smo kulturni komitet za te radnike belgijske željezare koji su ušli u opći štrajk te u jednom trenutku postali velika opasnost za belgijsku državu. Također, solidarnost ne pokriva polje samopovezivanja, i zato mi je bilo zanimljivo što je na konferenciji netko spomenuo da se riječ solidarnost ponekad zamjenjuje s riječju charity, odnosno karitativnošću i tapšanjem po ramenu. Svoje sam izlaganje temeljila na radnicima koji su govorili da je solidarnost za njih bila ona iskonska solidarnost u kojoj su pokušavali zaista spojiti nespojivo.

To je i ono što Badiou govori, da je solidarnost intuitivno izmještanje, ali izmještanje u smislu onih koji su izmješteni iz mjesta koja su im hijerarhijski namijenjena i društvenoj ljestvici, ali i onih koji se nikad ne bi trebali sresti – radnika, studenata, teoretičara, neteoretičara, zaposlenih, nezaposlenih. To je ono što u svojoj najnovijoj knjizi opisuje Badiou, zbog čega je za njega 1968. važna, u briljantnom tekstu Četiri koji smo objavili u ediciji Jugoslavija. Badiou u tekstu govori o četiri maja; postoji anarhistički, liberterski maj sa svim slobodama, radnički maj, studentski maj, i transverzala između sva četiri maja – taj maj je donio spajanje ‘onih koji se nikad ne bi trebali sresti’, onaj maj u kojem je Badiou sudjelovao. Tada je bio profesor koji je zajedno s ostalima koračao prema tvornici gdje se zbio taj susret između svih tih izmještenih – taj zabranjeni susret.

Solidarnost tako može imenovati i neke potpuno osujećene susrete u društvenoj hijerarhiji, i to je pravi potencijal te riječi. Na primjeru tvorničkih radnika u tvornici Clabeq, solidarnost se, primjerice, dogodila kada su radikalni ateisti shvatili da je potrebno udovoljiti zahtjevima muslimanskih radnika koji su željeli prostor za molitvu unutar tvornice. To nisu učinili iz razloga što su se željeli baviti manjinskim pravima, već da im tako pokažu da je njihova partikularna borba zapravo samo dio univerzalne borbe protiv kapitalističkog sustava kao takvog. ‘Da biste spojili dva komada metala morate skidati hrđu s njih i tada ih spojite’, kazali su radnici i to nazvali novom solidarnošću, jer je i za njih solidarnost bila prazno mjesto koje treba ispuniti.

KP: Vi ste se kao umjetnička grupa solidarizirali sa radnicima, studenti u hrvatskoj solidarizirali su se sa seljacima i radnicima. Gdje je taj trenutak moguće borbe danas?

I. M.: Nikad se ne može predvidjeti pojavljivanje političkog subjekta, to i Badiou naziva događanjem u strogom smislu, ono što u filozofiji nazivamo nepredvidljivim, poput revolucionarnih obrata gdje se konstituira subjektivnost. Dugo godina već u Europi ne postoji taj moment nepredvidljivog kao na primjeru ‘slobodnog filozofskog’. To je fantastičan uspjeli primjer, budući da je isti takav pokušaj borbe za besplatnim obrazovanjem postojao u abortiranom obliku na beogradskom Sveučilištu. Isti slogan, ‘znanje nije roba’, privukao je desetero ljudi, od kojih ja poznajem sedam, i uvijek bi završio pregovorima s rektoratom, sitnim ustupcima onih potkupljivih. Ovdje se prvi put dogodilo konstituiranje širokog tijela. U tome treba čuvati tu mogućnost nepredvidljivog. To naravno ne zadovoljava anketare (smijeh). Tko je mogao predvidjeti da će studenti ostati tri mjeseca na fakultetu, kada je i njihov dekan otišao na put misleći da će oni tamo biti najviše tri dana. Na konferenciji je netko divno rekao da smatra da će plenum uskoro izglasati totalnu blokadu. Ostavimo im mogućnost da ponovno krenu u to.

KP: Je li plenum otvorio i put u mogućnosti uspješnijeg artikuliranja zahtjeva?

I. M: I radnici Clabecqa, ali i Badiou, kazali su da je sve u našem svijetu pretvoreno u spektakl u kojem je dozvoljen prosvjed kao vrsta karnevala, i tu se sve završava. Plenum je u formi nov, ali i u istrajnosti, odlučnosti, u hrabrosti i ozreljivanju. Ljudi koji su sudjelovali u blokadi imaju stav koji je imao i zapovjednik prve proleterske brigade Koča Popović (sudionik španjolskog građanskog rata, op.a.) ‘gdje ja stanem, tu je slobodni teritorij’. Jer iako je Filozofski okupiran, mi znamo da je on slobodan, stoga mislim da je odgovor na vaše pitanje vjerovati u politiku nemogućeg, jer smo vidjeli do čega nas u današnjem društvu dovodi politika mogućeg.

Zamišljen kao manifestacija koja promišlja društveno značajne teme (ovoga puta Solidarnost), festival s teorijskom i praktičnom stranom priče, u oba je svoja “dijela” privukao publiku – ali i goste (teoretičari su prisustvovali praktičnim radionicama, i obrnuto). Nesukladno nekim očekivanjima koji su se mogli čuti u prikrajku festivala, studenti i sudionici radionica nisu samo došli “obaviti svoje” i potom išli na kavu, već, poput predavača od kojih se to očekivalo, bili aktivni sudionici svega na relaciji HKD-Galerija Kortil-Molekula. Pa je, eto, ono što se (u) Rijeci dogodilo bila upravo solidarnost

No krenimo redom.

Solidarnost se od 15. do 18. listopada promišljala kroz konferenciju istog naziva te dvije tribine; do nje se pokušalo doprijeti kroz lingvistiku, širilo se i sužavalo značenje te riječi; solidarnost je mišljena kroz različite političke koncepte, kroz praktične radionice, igru Ykon kroz koju svatko ima priliku promijeniti svijet, filmove u Art-kinu Croatia u izboru Tanje Vrvilo. Odsutnost Alaina Badioua, oko čijeg je teoretskog doprinosa solidarnosti festival bio sazdan, ipak nije ostavio veću prazninu. I bez njega je solidarnost zaživjela. Na četiri dana, doduše.

Svakako je važna i dobro posjećena bila tribina Studenti i solidarnost, na koju su pristigli studenti iz svih gradova u kojima je došlo do blokade fakulteta. Ne predstavljajući se imenom i prezimenom (i na taj način dobro utjelovljujući duh solidarnosti začet na fakultetu/-ima, kada su izlazili u javnost potpisani kao grupa, a ne pojedinci), analizom studentske blokade fakulteta u zemlji i kasnijom raspravom pokušali su doprijeti do razumijevanja solidarnosti danas. Studenti sa zadarskog fakulteta su, govoreći o valu pobune koji je zahvatio prvo Zagreb, a kasnije s njima solidarizirao i ostale gradove, ukazali na pokušaj uništavanja te, novonastale, subverzivne grupacije od strane fakultetske uprave (koja se pak “solidarizirala” s vlašću, odnosno s pozicijom moći). Naime, kada su zadarski studenti usuglasili jedinstveni zahtjev i postali grupom, rektorat je počeo sprečavati plenume i inzistirati na lokalnim (a ne općim) stavovima. Koliko je blokada fakulteta doista bila samo studentska stvar, a koliko opća, pitanje je koje su postavili zadarski studenti. To su ponovili i riječki studenti, koji su svoju poziciju shvatili tek u suodnosu s onim studentima koji nisu bili za blokadu izražavajući stav “da ima važnijih pitanja od besplatnog obrazovanja koje treba rješavati”, a zbog takvog, neoliberalnog mišljenja, prevladavajućeg u dijelu studentske populacije, kazali su riječki studenti, skeptični su prema daljnjim akcijama.

I tako s pojedinačnog, preko studenskog, do općeg.

Skepsa prema solidarnosti, ali i otkriće plenuma kao modela izravne demokracije koji je doista i profunkcionirao (privremeno, na mjesec dana, no ipak) bile su ključne točke tribine. Supostavljanje prosvjeda kao neuspješne forme protesta – kako je pokazao i dokumentarac Igora Bezinovića o prosvjedima seljaka u koji su se uključili i studenti – i plenuma kao uspješne manifestacije protesta, demokracije (i solidarnosti), pokazuje da se primjeri solidarnosti mogu izvući iz današnjeg društva. Pitanje je, mogu li i modeli?

Solidarnost (o čemu više čitajte ovdje) je pojam koji izmiče interpretaciji, a pokriva širok dijapazon značenja od charityja (doslovne “milostinje” kao i “tapšanje po ramenu”, a rasprave o tome mogle su se čuti na festivalu), do real solidarityja, prave solidarnosti o kojoj je govorio Steven Wright – kao o stvarnoj mogućnosti da se solidarnošću izgubi život.

Problematičnost javne solidarnosti, koja se pokazala i kod profesora na fakultetima, od kojih su mnogi naizgled podržavali studentsku blokadu, a istodobno na alternativnim lokacijama izvodili nastavu, našla je mjesta i na tribini Teorija izvan mjesta – razgovor o nužnom i mogućem razmještaju teorije, koja je pokušavala dati odgovor na pitanje može li i teorija biti aktivnost koju obavljaju svi. No, skačući s motiva na motiv, sudionici su sve više širili temu tribine, tako pokazujući (pre)razgranatost pojma solidarnosti, koji je evoluirao u svim mogućim smjerovima, ali i materijal s kojim bi se mogao napuniti ne četverodnevni, već i četveromjesečni festival.

U svakom slučaju, publika je upoznala rad gostiju iz ljubljanske Delavsko-pankerske univerze, a riječ je o projektu Mirovnega inštituta, čiji su pripadnici odmah na početku natuknuli da nisu ni radnici ni pankeri u doslovnom smislu riječi, nego oni koji su izmjestili teoriju iz škola i fakulteta u prostore Metelkove. Ljudi su to poput nas koji drže predavanja kao što su Škola kao ideološki aparat ekonomije, proučavaju Althussera i Badioua, a otvoreni su svima. Oni su omogućili širenje slobodnog znanja, javno se deklamirajući kao institut protiv svih neoliberalnih oblika obrazovanja.

Zanimljiv obrat dogodio se na samom kraju predavanja. Naime, posjetitelji su mislili da su knjižice, koje su stajale sa strane, besplatne te su ih uzimali, dok neki momak nije upozoren od strane jednog od sudionika tribine da se knjižice plaćaju. “Zar ovo nije sve Moje, tvoje, naše” zapitao je glasno, podsjetivši na kontekstualnu ovisnost pojmova poput solidarnosti, razmjene znanja, plaćanja. Nije takvom zaključku pomoglo ni objašnjenje da se naplatom (gotovo simboličkom, 15 kuna!) htjelo postići da ljudi doista i pročitaju knjižice.

Važno je spomenuti i radionicu protestnog materijala, dio onih praktičnih načina stvaranja solidarnosti. Uz instalaciju Što je demokracija Olivera Resslera u Galeriji SIZ, u prostoru Saveza udruga Molekula dvije su multimedijalne, društveno aktivne grupacije – Cactus (London, Cactus magazin) i Škart (Beograd) ponudile grupi voljnih građana ideju na koji način proizvesti protestni materijal – i to brzo, učinkovito, a nadasve solidarno.

Prvo se zajednički odabire problem, zatim se izrađuje protestni materijal u obliku plakata i grafita – to su, u riječkom izdanju, bili propadanje brodogradilišta 3.maj, lažna solidarnost (korporacije koje daju novce u dobrotvorne svrhe, ono “tapšanje po ramenu” ili ako hoćete milostinja), korupcija. Svako je rješenje dobilo nekoliko varijacija.

U razgovoru sa Škartovcima (koji su već dvaput gostovali na Moje, tvoje, naše), može se saznati da glavnina kreacije protestnog materijala leži u odbacivanju zauzimanja jednostrane pozicije, i spremnosti na dijalog. Kolektivni proizvod rezultat je zajedničkog truda, ali i otvorene kritike. Tony Credland iz Cactusa, inače sudionik poznatog pokreta Reclaim the streets, i jedan od sudionika www.indymedia.org.uk (na web-stranici premreženoj podjelom na raznolike društveno aktualne teme, svatko može doprinijeti svojom viješću kroz bilo koji medij) kazao je da bi voljeli da ljudi krenu jednu stepenicu naprijed – iznad ljutnje i ogorčenosti nekim problemom, da djeluju na najbrži i najučinkovitiji način. Za ovakav pristup Cactusovci su ponudili i alat. Iz toga je razloga odabrano vremensko razdoblje radionice od tri dana (medij je sitotisak) a odlučeno je da ideje budu prikazane što jednostavnije, ali vizualno što upečatljivije – a sve kako bi se pružila što jasnija poruka ljudima na ulici. Kako je sve na kraju završilo vidljivo je na fotografijama, a sudionici su izišli na ulice ostavljajući plakate po gradu. Na koji je način medijski zabilježen ovaj solidarni, društveno angažirani čin, provjerite na google.hr ili nekoj drugoj tražilici.

Budućnost ovih u Rijeci napravljenih protestnih materijala nije neizvjesna. Jedan komplet, naime, putuje u London i bit će prezentiran tamošnjim studentima, a drugi dio u Beograd, što znači da kulturni kapital cirkulira i da cijela priča ne ostaje lokalno “zazidana”.

Badiouv otpor postmodernističkim “krajevima” svega, pa tako i filozofije, vrlo je emotivno, modelom fizičkog teatra i recitacijama, prikazala skupina pod dramaturškom palicom Ivane Momčilović Polifonijskim čitanjem dramatiziranog teksta Alaina Badioua gdje se filozofiji poručio završni Ustani i hodaj čime joj je naviješten dug i lijep život.

U konačnici, ostaje nam da s nestrpljenjem čekamo iduće izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Tematizirat će otpor, a ako uspije probuditi duh otpora onako kako je to učinio sa solidarnošću, čekaju nas doista burne stvari.