Tribinu vodi Bojan Krištofić, a sudjeluju Ana Kutleša, kustosica iz udruge [BLOK], Ivana Pejić, glavna urednica portala Kulturpunkt, Ivana Završki, likovna kritičarka i suurednica portala Suvremena hrvatska fotografija i Boris Greiner, likovni kritičar. 

Tema razgovora bit će status, vredovanje i pozicija kritike u različitim medijima. Tribina nastoji pružiti odgovor na pitanje što znači biti profesionalni_a kritičar_ka, te gdje autori_ce svoje radove mogu objavljivati, a da su pravedno plaćeni. Na tragu cjenika Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) raspravljat će se o izradi sličnih dokumenata i smjernica, koji bi pružili podršku i pregovaračku snagu likovnim kritičarima_kama.

Više detalja pronađite ovdje.

Tekstovi prate razvoj institucije od njezina osnutka 1953. do osamdesetih godina prošlog stoljeća, uključujući manje poznato razdoblje prije useljenja u današnju zgradu u Ulici grada Vukovara 68. Posebna pozornost pritom se posvećuje oblikovanju novih modela obrazovanja odraslih, prilagođenih potrebama radnika, kao i ulozi Radničkog sveučilišta u širenju kulturnog i umjetničkog obrazovanja izvan tradicionalnih institucija.

Jedna od središnjih tema serije jest razvoj koncepta animatora kulture, koji se u okviru Radničkog sveučilišta postupno oblikuje od kraja 1950-ih godina. Animator kulture zamišljen je kao posrednik između kulturnih institucija i radnih sredina – radnik ili radnica osposobljen_a za iniciranje i organiziranje kulturnih aktivnosti u tvornicama, mjesnim zajednicama i kolektivima. Kroz seminare, klubove i druge specijalizirane obrazovne programe kultura se nastojala približiti radnicima kao sastavni dio svakodnevice, a ne tek kao oblik razonode u slobodno vrijeme.

Važno mjesto u istraživanju zauzima i filmsko obrazovanje, koje se u Radničkom sveučilištu razvija od samih početaka djelovanja ustanove. Rad Filmskog kluba “Moša Pijade” obuhvaćao je zajedničko gledanje filmova, diskusije i susrete s autorima, a arhivska građa svjedoči o nastojanjima da se filmska pismenost razvija kroz kolektivni rad i kritičku raspravu, unatoč čestim organizacijskim i programskim izazovima.

Program Fokus grupa dodatno je proširen tekstom Maše Štrbac, koji djelovanje Radničkog sveučilišta sagledava u kontekstu Pokreta nesvrstanih, potaknut izložbom Nikoline Butorac u sklopu programa Radničko. Istraživanjem arhiva POUZ-a i Hrvatskog državnog arhiva identificirani su dokumenti koji potvrđuju da su se tijekom 1960-ih i 1970-ih godina na Radničkom sveučilištu obrazovali i za studij pripremali deseci studenata iz zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike, čime se otvara nova perspektiva na međunarodnu dimenziju djelovanja ustanove u razdoblju Hladnog rata.

Serija tekstova pokazuje kako se kultura nastojala učiniti dostupnom izravno na mjestu rada, oslanjajući se na mrežu educiranih animatora kulture, ali i na niz konkretnih programa i alata – od kulturnih akcija u poduzećima do “džepnih knjižnica” – kojima se poticalo aktivno sudjelovanje radnika u kulturnom životu.

Kako ističu organizatori, cilj programa jest “široj javnosti približiti vrijedan, ali nedovoljno istražen dio arhiva POUZ-a, osvijetliti slojevitu povijest Radničkog sveučilišta te potaknuti daljnja istraživanja na tom području”.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

U fokusu rada Paule Tončić nalazi se začudna osoba po imenu Lou, čiji je izgled neobičan, a modni izričaj intrigantan, povezan s queer estetikom, pa pobuđuje poglede i izaziva društvene norme. Slika se o njoj stvara na temelju kožne jakne umjesto tjelesne prisutnosti, fotografskog otiska njezinog lika na aluminijskoj ploči, iščezavanja vizualnih dokaza o fizičkom postojanju po uzoru na estetiku niskobudžetnih horor filmova ili, primjerice, stilskih tragova iz fetišističkih časopisa koje umjetnica i Lou strastveno skupljaju.

Ivana Završki u tekstu o izložbi piše: “Ocrtavajući lik protagonistkinje tek naznakama stilskih odrednica koje povezuje s identitetskim pitanjima, autorica preispituje kako nas vizualna kultura oblikuje te kakvu ulogu u tim iščitavanjima slojeva percepcije može imati umjetnički izraz.” Rad istražuje odnose između gledanja, zajedništva, izolacije, fizičke i virtualne prisutnosti, dokumentacije, trajnosti i potrošnosti te stvaranja perceptivnih veza koje postaju alati za promišljanje o slici društva. “Temu ženskog pogleda, u onom smislu u kojem ga feministički diskurs počinje problematizirati krajem 1970-ih godina, kada ‘objekt’ promatranja postaje subjekt, ovdje zapažamo kroz preispitivanje vođenog kreiranja vlastitog prikaza za ‘druge oči’. U tom smislu dolazi do razilaženja s ‘očekivanim’ modelima ponašanja, djelovanja ili stvaranja, a složeni sustavi unutarnjih i vanjskih podražaja (de)konstruiraju sliku društvene stvarnosti.”

Paula Tončić diplomirala je animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svom umjetničkom radu istražuje arhiviranje, klasifikaciju i dokumentaciju začudnih predmeta. Izdvajajući njihove groteskne elemente, bavi se granicama stvarnosti i fikcije s fokusom na djevojačko iskustvo, ženski pogled i intimnost. Inspirirana je fikcijskom literaturom i trash horor kinematografijom.

Izložba ostaje otvorena do 28. veljače, a više o njoj pročitajte ovdje.

S obzirom na to da se bavite kazališnom fotografijom, bio nam je zanimljiv kontrast između tako dinamične fotografije i ovog projekta, u kojem je fotografija više statična, snimate isti kadar kroz dugi niz godina. Kako i zašto ste se odlučili na takav projekt?

Nisam znala koliko će to trajati, nisam imala plan, nisam promišljala o tome. Kako je meni rad u teatru jako intenzivan i jako dinamičan, ta mirnoća nije nešto što mi je domaće, često mi je i strana. Kako sam porasla u Beogradu, volim da kažem u “džungli”, svaki dan mi je neki intenzitet i stalno negde jurim. Ne samo što Zagreb nosi puno mirniju energiju, nego mi je život stao preko noći. Kada sam odlučila da se selim u drugi grad zbog ljubavi, mislila sam da ću u roku od dva meseca da se snađem. Znam da radim, ima dosta kazališta u Zagrebu, mislila sam da će to biti za čas. Ali zapravo nije jer dolaziš u novo okruženje gde nemaš svoju rutinu, nemaš  prijatelje, ne znaš gde da piješ kafu… Ne znaš nikoga. To je neka usamljenost, imaš ti zajednički život, ali pored toga je tvoj život, ono što živiš i radiš. Meni je to bila jedna velika rupa. 

Dok sam pila kafu za stolčićem u kuhinji koja gleda na Richterove zgrade, jedno jutro sam videla kako se u roku od sat vremena tri puta promenilo vreme. Tu sam skapirala da do tada nisam imala ni vremena da primećujem niti sam se bavila time. Onda sam odlučila da krenem to da dokumentujem. To mi je bila neka vrsta škole i meditacije, ponovno vraćanje na to primećivanje. Moji počeci u fotografiji su bili u uličnoj fotografiji, koja je za mene kao neko kazalište. Vežbala sam tako da na nekom mestu čekam po dva, tri sata da vidim kakva scena će se dogoditi. Sada sam počela da to propitujem. Kada sam počela da posmatram, shvatila sam da ispred sebe imam čitav film. Meni je bilo jako zanimljivo da pratim tu dinamiku. Možda deluje meditativno i statično, ali nije. Podsećalo me na ritam, muziku, koja ti svaki put daje neki takt. Bilo mi je zanimljivo šta će se dogoditi i na koji način ću moći da to oslikam. 

To je jedini projekat u mojoj karijeri od kojeg ništa nisam očekivala, jednostavno sam pustila da ide, da ja idem sa njim kroz vreme i da vidim šta će se desiti. U baru Botaničar je bio izložen prvi presek na petu godišnjicu. Kada su me tada pitali koliko će to trajati, rekla sam da ne znam. Mislila sam da će trajati dok god budem u tom stanu i dok budem imala taj pogled. Desilo se da smo se odselili nakon osam godina i time se projekat završio. I kao autorica i kao osoba sam se kroz to vreme promenila. Mislim da je i vreme koje je prošlo dalo projektu na nekoj novoj vrednosti.  

Kako je protok vremena utjecao na razvoj projekta? Je li mu se mijenjao značaj i početna ideja?

Početna ideja mu se nije menjala, počelo je kao zapis. Tek nakon šest meseci ili godinu dana sam počela da radim tekstualne zapise. Kako nisam imala nikakva očekivanja, kada sam sve sumirala, shvatila sam da mi je ovo najveća lekcija od svih, da sam kroz ovo puno naučila. Shvatila sam da volim da se igram s vremenom. Iz teatra vučeš da to mora da bude brzo i odmah, a svoje projekte treba da pustiš kroz filter, ustvari ih ja pustim kroz vreme. Tačno gledam kako i šta će se desiti, gledam da se ja iznutra osećam dobro i sigurna da izađem s projektom. Trenutno imam još četiri, pet projekata na kojima radim i koji su završeni, ali stoje godinu, dve i čekaju svoje vreme. Ovaj projekat me naučio da vreme može mnogo toga da ti donese, ali i odnese – ustvari te tačno odvede na neki put koji u tom momentu treba da bude.

Proces fotografiranja je kroz to razdoblje od osam godina bio dio vaše svakodnevice. Kako je to onda utjecalo na vašu dnevnu rutinu?

Uslov mi je bio da nema nametanja ili rasporeda, da nemam obavezu da to fotkam i da ću da radim u momentu kada ja to osetim – znači totalna sloboda. Zanimljivo je da sam radila s malom kamericom i uvek mi je stajala blizu. U principu to je kamera koju nosim kad negde putujem. Obeležila sam dve crte na pločicama da kad iz kuhinje vidim neku brzu promenu ili nešto zanimljivo, tačno znam gde da stavim kameru da ti kadrovi djelomično budu isto centrirani. Tako da je, meni lično, to možda meditativan proces jer ništa nisam nametala, neka slobodna vožnja. Desilo mi se, mislim 2021., da se jednostavno nisam osećala dobro i u toj godini imam svega 10 napravljenih kadrova. Tako da je to baš bilo kako se osećam u momentu, tako radim. I jednostavno me to onda uzelo. Uzelo je i vreme i neko opšte propitivanje, jer sam čak mislila da taj projekat neće nikad ni izaći. Nisam znala da li ću ga završiti, da li ću ga negde prezentovati i onda kad sam promišljala o njemu na kraju sam shvatila da je to projekat koji želim da posvetim Zagrebu i da taj zapis, što se tiče foto-knjige, baš ostane Zagrebu. Tek kad sam završila dobila sam neke ideje, a dok sam radila samo je tekao.

Na fotografijama su u fokusu Rakete. Što one za vas sada i kroz vrijeme predstavljaju?

Meni je to bila više simbolika tog kadra. Analizirala sam šta se dešava i na koji način se menja to vreme i kako predivne pejzaže imamo, a da ne stignemo da ih pogledamo u toku dana. Meni su oni bili simbolično presek našeg života. Te Rakete – to smo mi. Nama se život dešava, curi i ide i te promene su kao naš svaki novi dan. Mi smo zarobljeni u tom kadru u našem životu, a vreme nam jednostavno donosi te promene, nekada su lepe, nekada su kao oluja, nekada su kao zalasci sunca. Te zgrade su meni i vremenom postali prijatelji. Kako smešno to zvuči, ali u stvari, sve to unutrašnje stanje sam delila bivajući na tom prozoru i gledajući ih.

Kada je došlo do toga da ste fotografije popratili poezijom?

Radila sam predstavu redatelja Jana Fabra koja je trajala 24 sata, završio se festival koji sam radila i od cijelog tog intenziteta vratila sam se u svoj realan život gde nisam znala šta sad treba da radim, kako da se javim nekome koga ne poznajem, kako da pozovem nekog na kafu… Sve mi je bilo potpuno strano. To jutro, kad sam počela da analiziram šta mi se dešava i stanje svojih misli, to sam zapisala. Onda je to krenulo. Taj nagon koji sam imala za pisanjem, a inače se ne bavim poezijom, momenat je kad sam odlučila da ću prestati da prijatelje i partnera gušim svojim tegobama, jer nitko ne može da ti pomogne dok ti ne pomogneš sam sebi. I onda sam i smiraj i bol koji sam osećala delila s tim pogledom. Taj mi je pogled bio, s te neke životne strane, značajan. Jer šta god da se desi, život ide dalje.

Možete li nam pobliže objasniti korištenje uljanih boja na fotografijama?

To mi se prvi put desilo isto u tom stanu na osmom spratu. Prije par godina mi je došlo do malog zasićenja. Fotografija mi je dosta bliska i ona za mene nije samo posao, već zaista život i ne znam šta bi sa mnom bilo da nisam otkrila fotografiju. Ona je moj poziv. Ali u jednom momentu mi je malo dosadilo. Od te dosade sam počela da istražujem šta će me u tom trenutku zabaviti, šta će mi vratiti znatiželju da krenem dalje u istraživanje. To sam prvo radila s pozorišnim fotografijama. Kad bih završila neki projekt, pitala bih se na koji bih način ja to interpretirala, kako vidim to šta sam fotografisala i kojom bojom mogu da spojim sve šta se dešava meni u glavi. Počela sam se baviti tim eksperimentom i fotografiju koristila kao medij za dalje. To me beskrajno zabavlja, to pomeranje granica. Od prvog dana mog rada nije bilo pravila. Postoje osnovne stvari – kako fotoaparat funkcioniše, ali što se tiče kreiranja i rada u fotografiji, nema pravila. 

Treća soba izložbe nastala je 2024., to je bio moj odgovor na Richtera budući da se on bavio eksperimentima. Bilo mi je jako zanimljivo videti intenzitet tih boja i kako je on to prebacivao u svoje radove. Odlučila sam da ću najintimnije tekstove spojiti s bojom kroz novi medij. Ideja mi je bila da odštampam fotografiju i da to vreme prebacim u boju, da je svaka nova promena vremena boja koju će spojiti s emocijom.  Ovog puta sam se igrala s uljanom bojom što je bilo dosta zahtevno, nikako da se osuši (smijeh). Meni je to samo igra, jako uživam u tome. Nikad ne znam šta će da ispadne na kraju, čak ni ne žalim ako i uništim rad. Moraš da probaš i vidiš do kog nivoa možeš da dođeš. Richter me inspirisao i naveo da u tom poslednjem delu uđem u mix mediu i da promenim smer projekta. Završila sam ga jer sam ofarbala sve šta sam mogla da ofarbam. 

Ima li neki trenutak tijekom projekta koji vam se zapečatio u sjećanju?

Nema, zato što je projekat tekao kao život. Nisam ga mogla odvojiti od života. On je tekao u mojoj svakodnevnici i nikad ga nisam doživljavala kao projekat jer sa mnom spava, sa mnom se budi, u mom je stanu, taj je pogled tu. Možda mi je najuzbudljivije bilo kad se završio (smijeh) i kad je dobio drugu formu i postao knjiga. Čak i kad sam bila na izložbi, nema emocija, gledam na to kao moj život koji je prošao i vraća me kroz kadrove. Malo me plaši jer sam tek onda u galeriji shvatila koliko je vremena prošlo. Možda ni ja nisam bila svesna kako ono brzo teče, ali sam beskrajno zahvalna. 

Možda su najlepši dio projekta lekcije – promatranje vremena i shvatanje da sami moramo da uđemo u koštac s vremenom koje dolazi i sami sebe vodimo kroz to, bez očekivanja da će nas itko spasiti ili rešiti naše probleme. To je jednostavno nešto što moramo sami. Kroz projekat sam naučila da uživam sama sa sobom. Uvek kažem da mi je u ovom novom životu najzabavnije kad sam sama sa sobom i da mi uvek fali vremena da budem sama. Kad sam došla mi je to bilo nezamislivo jer se nisam suočila sama sa sobom, nisam ušla u koštac sa svim što nosim u sebi. Mislim da je ubrzani život bežanje od suočavanja sa mnogim stvarima. Čudan je projekat, deluje da su samo zgrade, a nisu. 

Je li onda Richterov utjecaj bio kulminacija projekta?

Pa da. Kad sam razmišljala na koji način postaviti i predstaviti izložbu, a da ne bude dosadno jer je jako repetitivno, prva ideja mi je bila da izložbu napravim u stanu, ali smo morali da se odselimo i nije bilo vremena da se to sve dogodi. Nisam znala što je to što mogu publici da dam, a da ne ostane na jednom kadru. Kad sam shvatila da ga to i čini posebnim, uzela sam da istražujem Richterov rad. Kroz njega sam shvatila da ti nitko ne može reći da nešto ne možeš. U današnje vreme imam osećaj da ljudi žele da te ukalupe, a Richter se bavio i arhitekturom i slikarstvom i pisao je pa tko može da ti kaže da projekat ne može da se završi ovako. To me potaklo da sebi kažem da nema pravila, treba da uradiš ono šta osećaš. Njegov rad me potakao da se igram i da tako završim 8. kat.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Ova fotografska izložba organizirana je u sklopu trodijelnog pregleda multidisciplinarne suradnje likovnog umjetnika i kustosa Darka Fritza i grafičkog dizajnera Željka Serdarevića koja je trajala od 1987. do 1991. godine. Druga dva segmenta retrospektive uključuju izložbu likovnih radova Podijeljeno vrijeme te izložbu dizajna Oblik vremena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva.

Za otvorenje izložbe zakazano je vodstvo i razgovor sa Serdarevićem te s kustosicom izložbe Sandrom Križić Boban.

Osim toga, u petak, 6. prosinca u 19 sati održat će se promocija 8. sveska časopisa Fototxt. U tom će broju uz izbor fotografskih radova biti objavljeni i tekstovi Leonide Kovač, Marka Goluba, Sandre Križić Boban, razgovor s Borisom Bercom te Serdarevićev zapis o fenomenu nezaboravljivosti fotografije. Časopis uređuju kustosice Ureda za fotografiju Ivana Završki, Tena Starčević i Sara Mikelić.

Izložba ostaje otvorena do 6. prosinca, a više detalja o njoj možete doznati ovdje.

U toj su posljednjoj etapi u suradnji s Kulturnom redakcijom Radio Studenta producirani audioprilozi o nekadašnjem prostoru Galerije suvremene umjetnosti (Petra Galović), izlagačkom prostoru Haustor (Franka Štrkalj), prostoru radne zajednice umjetnika Podroom (Ivana Završki) te prostoru Galerije proširenih medija (Tereza Kelam). Također su provedena istraživanja o nekadašnjoj Galeriji Križić Roban i Galeriji Doma JNA.

U sklopu predstavljanja projekta održat će se razgovor s autoricama audiopriloga i jednim od nekadašnjih voditelja Galerije Križić Roban, Nenadom Robanom, te predstaviti novi web sadržaji. Posjetiteljima će također biti omogućeno preslušavanje audiopriloga (putem QR kodova) te pregledavanje odabranih publikacija.

Projekt Kodirani prostori platforma je za mapiranje iščezlih sadržaja koja se bavi istraživanjem izlagačkih prostora u širem smislu, metodom mapiranja putem QR kodova postavljenih na trajnim spomen pločama te formiranjem digitalnog arhiva na webu. O prvoj etapi projekta Kodirani prostori , povodom predstavljanja publikacije u Booksi, pisala je Marija Krstanović.

Više o projektu možete saznati ovdje, a detalje o događaju ovdje.

Centralna izložba, ove godine u kustoskoj koncepciji Lovre Japundžića, naslovljena Pao sat u bunar, zauzet će sve izložbene prostore HDLU u kojima će se predstaviti trideset mladih umjetnika_ca. Predstavljeni radovi istražuju “mogućnosti koje nastaju uslijed neprilagođenosti normativnom toku vremena, a manifestiraju se kroz istraživanje novih smjerova prethodno zanemarenih odnosa s vremenom”, stoji u najavi. Popratni program centrane izložbe uključuje međunarodni skup Temporalnosti u izložbenim praksama na kojem će 18. svibnja u HDLU, sudjelovati međunarodni_e kustosi_ice.

Za vrijeme trajanja Salona održat će se i stalne izložbe poput Situacije, koja će se održati od 22. svibnja do 16. lipnja u organizaciji kustosica Lore Rajčić i Ivane Završki. Popratna izložba studenata ALU, naziva Venientes, otvorit će se 17. svibnja u različitim gradskim prostorima, a može se posjetiti do 29. svibnja.

Novost ovogodišnjeg Salona mladih jest dodatno programsko i prostorno širenje manifestacije gradom putem projekta Takeover u okviru kojeg će pet odabranih mladih umjetnika_ica svojim radovima i akcijama “zauzeti” prostore istaknutih tvrtki iz područja kulturnih i kreativnih industrija. Projekt kustoski provodi kolektiv KUĆĆA s članovima_icama Juricom Mlinarcem, Klarom Petrović i Lujom Šimunović.

Popratni program manifestacije sastoji se od izvedbenog, filmskog, glazbenog i edukativnog programa. Na otvorenju Salona mladih, održat će se performans Massa Confusa grupe autorica Marianne Nardini, Brune Jakupović i Lane Lehpamer. Izvedba nove produkcije španjolskog kolektiva Institute for Postnatural Studies u suradnji s umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovim i Nikom Pećarinom održat će se 7. i 8. svibnja, a izvedbeni triplet zatvorit će projekt studenata treće godine preddiplomskog studija Suvremeni ples u koreografiji Sonje Pregrad Ovo nije mali ples 11. svibnja u HDLU.

Filmski program 37. salona mladih organizira se u suradnji s 25 FPS u okviru programa Vizije koji će se prikazati 14. svibnja u Kinu Kinoteka. Tijekom trajanja Salona mladih, organizirat će se različiti glazbeni programi među kojima se ističe slušaonica audiovizualnog kolektiva Heartskomerz i predstavljanje SNOP-a, serijala koncertnih i diskurzivnih večeri inovativnih audiovizualnih performansa. 

Detaljni raspored programa možete pronaći ovdje.

U uvodnom tekstu etnologinja i kulturna antropologinja Sara Simić donosi pregled istraživanja fotografske scene obilježene djelovanjem autorica koje su pisale o fotografskim izložbama. Analizom više stotina članaka odabrani su tekstovi koji pokazuju zadovoljavajuću razinu refleksije prema fotografskom mediju u širem političkom i kulturnom kontekstu. Kako bi objasnila uključenost kritičarki u fotografska događanja od 1970-ih do 1990-ih godina, povjesničarka umjetnosti Ivana Završki pruža uvid u djelovanje Ženske sekcije Fotokluba Zagreb i Fotokluba Split te predstavlja ključna imena za razumijevanje razvoja ženske fotografije. Šesti broj časopisa Fototxt objavljen je u izdanju Ureda za fotografiju na hrvatskom jeziku, a šezdesetak stranica popraćeno je fotografijama autorica koje su obilježile domaću fotografsku scenu – Danijele Lušin, Goranke Matić i Slavke Pavić.

Novi broj časopisa Fototxt predstavit će Sandra Križić Roban, Sara Simić i Ivana Završki.