Svoj posljednji autorski projekt, M B M G iliti Muu Bee Mee Grock, Mijatović je započeo razvijati u suradnji s Ivanom Svagušom, multimedijalnim umjetnikom koji u predstavi potpisuje ilustracije i glazbu, za vrijeme rezidencije na L’Autre Ferme na zapadu Francuske – imanju na kojem su zbrinute životinje spašene od tragične smrti koju im je namijenila mesna industrija. U suživotu sa stanovnicima farme – ljudima i životinjama – nastaje materijal koji je prvi put prezentiran kao performativni triptih 2024. godine, pod nazivom M B M G 1.0 – Otisci slobode. U studenom 2025. godine premijerno je izveden M B M G solo, a ja sam imao priliku pogledati prvu repriznu izvedbu početkom veljače u napunjenoj Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. 

Mijatović izvedbu započinje na sredini pozornice, ispred polukruga opisanog konzervama goveđeg gulaša, rečenicom: “mislio sam da ću im dotaći srce, ali dotakao sam im samo želudac.” Njegov kostim sastoji se od jednostavne košulje i hlača od bijelog grubog pamuka koji ujedno asociraju na seljačku nošnju, a također i arhetip Pierrota, tužnog klauna koji se razvija u commediji dell’arte, a kasnije postaje važni topos simbolistima kao usamljena i sentimentalna figura. 

Autor zatim kreće u prvu od svojih preobrazbi, najprije oblači suknju, pa ju stavlja oko glave kao veo, te ju veže oko prsa i čučne da mu prekrije čitavo tijelo osim stopala i hoda u takvom položaju kao kokoš. Princip transformacije primjenjiv je i na predmete koje koristi, tako jedanaest bijelih loptica najprije drži u tkanini suknje oprezno kao jaja, a onda ih baca u prostor kao hranu za životinje. 

Na desnoj strani pozornici nalazi se najupečatljiviji komad scenografije – kvadratno postolje koje nalikuje na krevet, obloženo crvenom tkaninom s baroknim uzorkom i obrubljenom perlama, a koje umjesto madraca ima poredane konzerve goveđeg gulaša. Nakon balansiranja na glavi, Mijatović stoji na konzervama i izgovara stihove koji tematiziraju čovjekov odnos prema životinjama počevši od biblijskog, mitološkog čina davanja imena životinjama. Među postupcima dominacije stupnjevito navodi pripitomljavanje i dresiranje te u posljednjem stihu ubojstvo: “čovjek je ubio čovjeka pa kako ne bi ubio životinju.“ 

Mijatovićev pristup je duhovit, ali i groteskan, što dolazi do izražaja kada vadi tri konzerve različitih dimenzija iz svojeg kreveta i predstavlja nam “goveđu obitelj”. Otac-bik, majka-krava i dijete-tele, nastavlja autor, nisu imali priliku upoznati se, ali čovjek je ipak pronašao način da ih približi kada ih je smjestio u istu konzervu. Ovakve šale publika je dočekala sa smijehom, ali i ponekim uzdahom. Reakcija ovisi o tome slušamo li ovu priču kao basnu ili kao stvarnost. 

Po sličnom principu djeluje i središnji motiv ove predstave, a to je već opisani krevet. Kroz tekst, Mijatović nam predstavlja konzerve kao “otiske boli”, pri čemu ova konstrukcija postaje nešto poput fakirskog kreveta koji prenosi patnju mrtvih životinja. S druge strane, ona je jedna smiješna konstrukcija od svakodnevnih predmeta iz trgovina. Kako ćemo ju vidjeti ovisi o tome do koje mjere smo spremni pratiti autorove transformacije i slušamo li srce ili želudac. 

Nakon toga, Mijatović se pokušava približiti životinjama u konzervama. Daje im imena: Šarulja, Jagoda, Rumenka, Ruža, Ozrenka, i pušta na pozornicu kao da ih šalje na ispašu, no udubljene i savijene konzerve samo se kotrljaju po podu. Uzvici ohrabrenja koje im upućuje polako se pretvaraju u očajanje kao da je razočaran što ih ovom gestom bacanja ne uspijeva oživjeti. Dok je prijašnje dijelove izvedbe pratila neopterećena, akustična glazbena tema, ovu scenu prati elektronični dron u modulacijama koji nagoviješta i posljednju transformaciju. 

Nakon balansiranja konzervi na glavi i rukama koje je izvedeno s ritualnom pažljivošću, Mijatović se skuplja u kuglu iza jedne konzerve kao da se pokušava sakriti iza nje ili ući u nju. Kada ustane pogled mu je hladan i odsutan. Zatim se skida u donje rublje i na sve četiri krene puzati preko pozornice. Valja se preko fakirske postelje i dolazi pred publiku gdje ustaje i širi ruke, a sa stropa se spušta lubanja bika koja prekriva njegovu glavu. U ovome segmentu prevladava jeziva atmosfera koja se razlikuje od crnog humora koji je dominirao ranije. Realistični i razrađeni životinjski pokreti ostavljaju dojam da Mijatović koji nas je vodio kroz čitavu izvedbu više nije prisutan, kroz glumu je nestao. 

Već sam spomenuo da se davanje imena životinjama navodi u nizu činova ljudske dominacije. U tom nizu pojavljuje se i basna, pripisivanje ljudskih karakteristika životinjama. Jasno je da autorovo utjelovljivanje goveda u posljednjoj sceni namjerno izbjegava bilo kakvo upisivanje emocija zbog čega i ostavlja jednu neobičnu prazninu. Iako na početku gledamo Mijatovića u liku sentimentalnog Pierrota koji osjeća patnju životinja kao šiljke, nema pokušaja prikazivanja te patnje kroz likove životinja koji bi u gledateljima_cama pobudili isto suosjećanje. S time se pojavljuje još jedno potencijalno čitanje rečenice s kojom smo počeli. Autor nam nije dotakao srce nego samo želudac jer nije na njemu da nas gane. On izražava svoje emocije, a pokušati kontrolirati tuđe bila bi samo fikcija i basna. Na svakome je od nas hoće li slušati svoje srce ili želudac. 

Ovaj izvođačko-autorski duo boravi u Splitu od 13. do 21. veljače u okviru rezidencije Cirkus Kolektiva. Tijekom rezidencije Najman i Svaguša će razvijati cirkusko-izvedbenu točku, a nakon predstavljanja održat će se razgovor s umjetnicima.

Ulaz na program je besplatan.

Riječ je o performansu koji spaja žongliranje, manipulaciju, video mutacije i fakirsku poeziju, a autor se kroz navedene elemente bavi temom dominacije čovjeka nad prirodom i njenih posljedica.

Autor i izvođač je Nikola Mijatović Bangavi. Dizajn svjetla i video mutacije potpisuje Amar Maksumić, a glazbu Ivan Svaguša. Ilustracije izradili su Ivan Svaguša i Nikola Mijatović, a video Josip Bolonić.

Više informacija pronađite ovdje.

Performans spaja žongliranje, manipulaciju objektima, video mutacije i fakirsku poeziju, a nastoji obraditi pitanje dominacije i kontrole te njihovih direktnih posljedica.

Autor i izvođač je Nikola Mijatović Bangavi. Dizajn svjetla i video mutacije potpisuje Amar Maksumić, a glazbu Ivan Svaguša. Ilustracije izradili su Ivan Svaguša i Nikola Mijatović, a video Josip Bolonić.

Više informacija pronađite ovdje.

Posljednja u sklopu ovogodišnjeg ciklusa Pogonatora, predstava Vrana bez gnijezda namijenjena je djeci (4+) i odraslima. Kroz suvremeni cirkus, glazbu, fizički teatar, buto, likovnu umjetnost i književnost, ova neverbalna izvedba donosi priču o Vrani koja kroz “basnu progovara o čaroliji koja se može naći čak i u autsajderstvu”, stoji u najavi.

Petra Najman suvremenocirkuska je umjetnica koja se cirkusom bavi od dvanaeste godine, a statični trapez studirala je u Francuskoj i Italiji. Sudjeluje u brojnim europskim interdisciplinarnim projektima, a s Ivanom Svagušom trenutno razvija novi multimedijalni rad Corvus Obscura .

Ivan Svaguša vizualni je umjetnik i edukator koji djeluje u području slikarstva, stripa, street arta, glazbe i ilustracije. Autor je nekoliko strip albuma, a kroz nezavisno izdavaštvo Bučni stripovi povezuje strip, performans, glazbu i slikarstvo. Surađuje i na projektima suvremenog cirkusa i fizičkog teatra.

Uz predstavu će biti postavljena izložba originalnih ilustracija, a posjetitelji_ce će moći kupiti slikovnicu Vrana bez gnijezda Petre Najman i Ivana Svaguše Svaiga po cijeni od 18 eura.

Ulaz na predstavu je slobodan.

Subotnji program počinje uz Umjetnost u našem kvartu, razgovoru sa svim zainteresiranim stanovnicima kvarta koji žele unijeti neki vid promjene u vlastiti kvart. Nakon toga održat će se predstava za djecu Dnevnik uspomena moje bake u režiji i izvedbi Svetlane Patafta i program Poezija u kvartu s pjesnikinjom i spisateljicom Marijom Andrijašević te pjesnikom i književnim kritičarom Krešimirom Bagićem.

Poslijepodnevni program uključuje izvedbu suvremenog cirkusa Vrana bez gnijezda Petre Najman i Ivana Svaguše te promociju istoimene slikovnice. Uslijedit će koncert Zagrebačkog orkestra ZET-a koji će u Novom Jelkovcu nastupiti s jednosatnim repertoarom koji kombinira filmsku glazbu i zagrebačke pjesme. Subotnji program završava uz animiranu obiteljsku avanturu Mačke u muzeju, ruski film autora Vasilija Ravenskog, koji prati avanture mačka Vincenta i miša Mauricea kako u starom klaviru bježe od nadolazeće poplave.

Nedjeljni program počinje poslijepodne dječjom predstavom Moris u režiji Morane Dolenc o nježnosti i senzibilitetu, kreativnosti i nesvakidašnjim dječacima, koji zbog svoje različitosti doživljavaju odbacivanje svoje okoline. Nakon predstave slijedi koncert Ivana Judaša s instrumentom handpan.

Na programu je i komedija Teatra Rugantino, Pustolovine kreativnih knjigovođa, u režiji Slađane Kilibarda i izvedbi Gordane Gadžić i Filip Vidovića koja se bavi opsesijom novcem i svime što on ljudima predstavlja. Program završava gostovanjem festivala Animafest Zagreb, a posjetitelji će u svom kvartu imati priliku pogledati dio natjecateljskog programa filmova za djecu i mlade.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

Corvus Obscura interdisciplinarno je umjetničko istraživanje koje spaja suvremeni cirkus, vizualnu umjetnost i eksperimentalnu glazbu. Kako stoji u najavnom tekstu, “u središtu umjetničkog istraživanja nalazi se međuprostor – područje između trapeza i strunjače, gdje se stvara ‘most’ između dva pola: gore i dolje. Ovaj prostor postaje mjesto povezanosti i razdvojenosti, a autorski duo ga istražuje kroz različite umjetničke forme: prostorno slikarstvo, fizički pokret na trapezu, eksperimentalnu glazbu, butoh i fizički teatar.”

Petra Najman formalno se obrazovala u cirkuskim školama u Francuskoj i Italiji, a čari samog cirkusa otkrila je zahvaljujući Cirkoraminim programima u Zagrebu još kao dijete.

Ivan Svaguša vizualni je umjetnik koji je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kroz nezavisno izdavaštvo Bučni stripovi, na multimedijski i interdisciplinarni način, putem soundtracka i performansa, prezentira slikarske i stripovske radove. Svijetu cirkusa približio se sudjelovanjem u projektu Circus Without Circus, gdje je upoznao i Petru.

Ulaz na program se ne naplaćuje, a više detalja pronađite ovdje.

Započelo je uzbudljivo, publika se razvrstala u četiri grupe ovisno o elementu horoskopskog znaka, pa tako elementarno grupirani dovedeni smo do sjedećeg mjesta s kojeg započinjemo gledati predstavu. Treba istaknuti činjenicu da naše aktivno sudioništvo tu i prestaje. Na sceni nas dočekuju izvođači, dok se prostorom širi prodoran zvuk daleke galaksije (Ivan Svaguša Svagi). Ono što mi zatim odvlači pažnju je bijela boja kružne scene, baš poput natalne karte predstave još uvijek nepoznatog identiteta. U središtu kruga / scene uočavamo ležeće tijelo izvođačice (Petra Najman), u položaju fetusa. Odabir tjelesnog vokabulara je značajan – položaj fetusa kao početak svega; kao moguće utješno mjesto sigurnosti i mira. Izvođači (Nikola i Jadranka Mijatović) postavljaju cirkuske rekvizite (čunjeve) u različitim bojama uz rub kružne scene, što nam pobuđuje jasne asocijacije na simbole elemenata vode, vatre, zemlje i zraka. Pokretanje Petrinog tijela u sporom centrifugalnom kretanju iz središta kruga aktivira kompletnu izvedbenu situaciju. Podizanje iz tla u vertikalu probuđenog (cirkuskog) tijela događa se postepeno u promjeni brzine kretanja i u intenzivnijem korištenju tijela u cjelini.

U isto vrijeme, dvoje izvođača koračaju žonglirajući u kontinuiranom kružnom kretanju, čime jasno dočaravaju kretanje planeta na orbitama i njihov utjecaj na čovjeka odnosno, kretanje treće izvođačice, što je u kontekstu ideje ispalo jako dobro rješenje. Oni se na svojim zadanim putanjama (koncentrični krugovi) izmjenjuju, prate se, otežavaju si kretanje, mimoilaze se, ne posustaju, žongliraju neumorno u solo dionicama ili u paru. Njihovo kretanje – hodanje – je nezaustavljivo, ali jednostavno u odabiru obrasca kretanja. Petrina borba za opstankom i trajanjem u vlastitom kretanju je upečatljiva, energetski izražajna. Vještinu kontorcionizma iskoristila je na izvođački zahtjevan, no istovremeno i suptilan način. Zaista, uvučeni smo u prostorno-vremenski okvir astrološkog vrtloga, čiji smo integralni djelić, dok upijamo vizualno dojmljive izvedbene situacije u kojima se uspostavlja angažirana tjelesna simbioza, u trenutcima vatreno zaigrana, u trenutcima fluidno prohodna i opuštajuća. 

Cjelokupnoj dinamičnoj atmosferi izvedbe pridonosi moćan dizajn svjetla (Domagoj Šoić Kuga), koji nas samozatajno uvlači u svijet astrološkog kaosa i reda, nemira i harmonije postojanja viših sila. Teško je izbjeći osvrt na kostimografsko rješenje predstave (Jelena Đanko) kao najznačajniji aspekt vizualnog identiteta predstave. Dizajn kostima donosi notu nadrealnog, koji je djelomično ornamentiran, djelomično čistih ploha. Bjelinom pa i skulpturalnim karakterom, apsolutno se uklapa u prostor scene, čime se želi naglasiti jedinstvo prostora, tijela i zvuka. Ono što je bitno i što me fascinira – pokret nije sputan kostimom, niti se tijelo kostimom negira. Inspirativna glazbena podloga (uz live zvuk) javlja se kao pouzdan oslonac u ovoj izvedbenoj igri planeta. U biti, predstava bi definitivno izgubila na konceptualno-dramaturškom naglasku bez iznimnog autorskog angažmana Ivana Svaguše – taj pomalo fatalistički zvuk organski je srastao s tkivom tjelesne materije. 

Moram priznati snagu vizualno-zvučnog ambijenta ovog stvaralačkog poduhvata, u kojem svi autorski segmenti više-manje ravnopravno (su)postoje u idejnoj pročišćenosti. No, dominantni zvučni krajolik odigrao je ključnu ulogu u stvaranju specifičnog atmosferskog doživljaja predstave te njezinoj smislenoj cjelovitosti. Kvaliteta rada upravo jest u harmoničnom balansiranju svih kreativnih komponenti unutar čvrstog konceptualnog okvira sa sitnom, ali “dinamitnom” prevlasti jedne od njih – glazbe.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Vrana bez gnijezda je interdisciplinarni projekt koji u sebi sadrži suvremeni cirkus, likovne i literarne zanate te glazbu. Prvi dio projekta je intiman, dok je drugi dio javan. Na prezentaciji ovog rada publika će vidjeti javni dio projekta koji je bio osnova intimnom.

Rad je podržan od prijatelja iz udruge Cirkorama, udruge Kvart, Cirkus kolektiva, AKC Attack-a te knjižnice Marija Jurić Zagorka. Izvedbi je doprinijela i Marina Cherry, mentorica pokreta.

Ovaj događaj ujedno je prilika da nabavite svoj primjerak slikovnice Vrana bez gnijezda u izdanju Bučnih Stripova po cijeni od 15 €.

Više informacija o izvedbi možete pronaći ovdje.

Odrastajući sredinom devedesetih i ulazeći u formativne godine s jakim interesom za već spomenuti glazbeni underground, grad u kojem sam stasao mnogo toga je nudio mladim ljudima. Buntovni mindset devedesetih je globalno bio još veoma vidljiv u samom mainstreamu, bilo da govorimo o rock derivatima ili ostalim žanrovima muzike koji su tada bili tržišno dominantni, što se nesumnjivo reflektiralo na kulturu i kulture mladih koje su nastajale i pulsirale u Splitu. U tom periodu bilo je aktivno doslovno na desetke bendova od kojih su neki i s minimalnim budžetom i u gerilskim, ratnim uvjetima uspjevali dobaciti ne samo van grada, nego nerijetko i van državnih granica, a u rijetkim slučajevima i do MTV-a, što je tada bilo itekako relevantno i kulturološki bitno. Nemam dovoljno mjesta za nabrajanje konkretnih imena, njih je ionako lako naći na webu, a ne bih nikoga volio izostaviti jer to nitko nije zaslužio. 

Ideja stvaranja arhiva razvila se unutar posljednjih desetak godina, najviše kao spontana reakcija na činjenicu kako su neki od meni dražih, intrigantnijih i interesantnijih projekata i inicijativa u Splitu doživjeli potpuni zaborav ili su nas, što je također često bio slučaj, njihovi autori (prerano) napustili. Djelomice je na ideju zaokruživanja ove splitske priče utjecala i činjenica kako sam, poput mnogih prije i nakon mene, prije deset godina odselio u Zagreb s jednosmjernom kartom u džepu. Dodatno me motiviralo i to što se ukus koji njegujem u muzici i nezavisnoj umjetnosti često može opisati i kao “underground undergrounda” jer me osobno zanima drugačiji zvuk, drugačiji odnos prema izvođenju, drugačija reakcija na okolinu, opskurno, zaboravljeno, zapostavljeno, ono što nerijetko i sami akteri nekog vremena ili prostora zaborave ili sami smatraju irelevantnim u široj slici. Imao sam i sreću da sam za diplomski rad na Filozofskom fakultetu u Splitu 2014. mogao odabrati temu koja je također usko vezana uz navedeno područje, odnosno historijat Fraktal Falus Teatra kao prvog splitskog nezavisnog kazališnog kolektiva. 

Za uspješnu realizaciju zamišljenog medijsko-arhivskog projekta bilo je nužno prikupiti određena materijalna sredstva. S obzirom na povezanost udruge s poviješću zgrade Doma omladine odnosno njenim prvim “zauzimanjem” 1994. godine, projekt smo kao KUU Uzgon prijavili 2017. za financijsku potporu Zaklade “Kultura nova” kroz podršku za organizacijsko i umjetničko pamćenje, za 20. godina arhiva te inicijative (udruga je službeno osnovana tek 1998. nakon donošenja prvog Zakona o udrugama). Pošto sam kao član udruge od kraja devedesetih prikupio mnogo arhivskog materijala vezanog uz njihov rad (Fraktal Falus Teatar, Zidar Betonsky, The Karmakumulator, Festivali Buke, itd.), takva prijava u tom trenutku djelovala mi je logično. Te godine nismo dobili financiranje projekta. 

Iduće godine odlučili smo prijaviti projekt istog koncepta samo izmijenjenog naziva i uz službenu prijavu Platforme Doma mladih. Kroz projekt 25 godina nezavisnog umjetničkog aktivizma u Domu mladih u partnerstvu Platforme Doma mladih, Kino kluba Split i KUU Uzgon, započeo je rad na izložbi, podcastu i arhivskoj web stranici. Prvo je objavljena serija pisanih intervjua na najpoznatijem hrvatskom blogu za arhiviranje nezavisne muzike na Balkanu – Stražarni Lopov. Tijekom ljeta snimljen je prvi dio podcast serijala. Tijekom desetak sati rada snimljeni su video intervjui s pet aktera splitske nezavisne scene: Nikolom Radmanom, Ivanom Svagušom, Marinkom Biškićem, Sašom Jimijem Kesićem, Hrvojem Cokarićem i Makom Jovanovićem. Podcast epizode snimala je i montirala Sunčica Fradelić u ljeto i jesen 2019. u Kino klubu Split, koji se pokazao kao odličan partner na projektu. Da nije bilo njenog nesebičnog i predanog rada i entuzijazma, upitno je kako bi se projekt uopće realizirao. U njihovom smo prostoru Petar Pečur i ja iste jeseni organizirali i radionicu digitalnog arhiviranja te je dio arhivske izložbene građe trajno pohranjen kod njih nakon same izložbe. 

Izložba je otvorena u prosincu 2019. na katu Galerije Multimedijalnog kulturnog centra, u sklopu festivala Platformat. Sadržaj izložbe mikroskopski je nasumično poredan izbor iz postojećih materijala o nezavisnoj kulturnoj sceni grada Splita za koji kao autor smatram kako je potentan za daljnje razmatranje, istraživanje i općenito uključivanje zainteresiranih pojedinaca i javnosti. Nažalost, izložba je realizirana u teškim uvjetima. U Platformi Doma mladih, kao i u mnogim drugim sličnim organizacijama, manjak svakojakih resursa utjecao je na to da su u velikoj zgradi Doma mladih njihove potrebe, kao i potrebe njihovih korisnika, često potpuno zanemarene, a “socijalistička” stihija i neorganiziranost nekako su ostale u zidovima zgrade, poput duha davne prošlosti. Primjera radi, termin i prostor same izložbe dogovoren je pola godine unaprijed. U trenutku kada smo izložbu postavili i svugdje najavili, od tjedan dana koje imamo na raspolaganju u Galeriji MKC-a gubimo tri dana jer padaju na božićne praznike, a tada nikoga iz institucije nema da nam otvori prostor, upali svijetla i zatvori za nama. Takva situacija ne bi bila moguća sredinom devedesetih u toku naj-underground skvoterskih dana Doma mladih. 

Sama izložba kao i sadržaj web stranice podijeljeni su u 25 tematskih cjelina koje na jednostavan i informativan način pričaju o vremenu i kontekstu koje projekt tematizira. Naravno, projekt nije zamišljen kao akademski i ne komunicira hermetičnim jezikom već pokušava i nekim drugim generacijama prenijeti agende tog vremena i raščlaniti neke elementarne poteškoće, rizike i izazove koji su postojali u realizaciji programa nezavisne kulturne scene u navedenom periodu. 

Osobno sam mnoge materijale pronašao tijekom dva i pol desetljeća “gnjavljenja” ljudi. Ponekad su krucijalni arhivski dokumenti bili neobilježeni (poput stare VHS kazete koja nakon tri sata filmova sadrži vrijednu video emisiju povijesnog značaja za navedenu scenu), ponekad je u smeću bio dio materijala za koji nikad ne biste pomislili da tamo treba biti. Razlozi zbog kojih sam se počeo baviti ovakvim projektom sigurno su osobne prirode, što su istraživački studij sociologije i iskustvo na navedenoj sceni samo dodatno produbili i izoštrili. Tajni Split ne pretendira biti sveobuhvatan niti akademski koncipiran projekt i u njemu su efemerne pojedinosti iz splitske nezavisne kulturne povijesti podjednako bitne i apostrofirane kao i pojedini projekti koji su stekli širu afirmaciju ili bili dugovječniji ili poznatiji u bilo kojem smislu. Cilj je arhiva također i trajna otvorenost i suradnja sa svima koji smatraju kako imaju bilo kakve materijale vrijedne čuvanja i spašavanja od zaborava i propadanja. 

S obzirom na opseg ove teme, moguće je razvijati Tajni Split u mnogim smjerovima. Ime arhiva, koje je naravno djelomični hommage osamdesetima i grupi Haustor, funkcionira i kao potencijalni istraživački alat za mnoge druge sfere uz one koje je do sada pokrio, poput queera ili feminizma kroz desetljeća, ili pak korištenja dosad prikupljene arhivske građe za stvaranje dokumentarca o sceni koje se mnogi sjećaju s nostalgijom i užitkom. Također, svoj rad vidim i kao nužno ljepilo koje bi spojilo dosad napisane knjige na temu nezavisnog i glazbenog Splita, a koje su se redom pojavljivale u proteklom desetljeću, autora Vinka Barića, Borisa Hrepića, Nikole Čelana i Zlatka Galla. 

Kada bih se u potpunosti kao autor mogao posvetiti daljnjem radu na ovako obimnom i specifičnom projektu, bilo bi mi potrebno minimalno pet uzastopnih godina financiranja kakvo smo imali u 2019. godini, uz sav volonterski rad i asistenciju koja bi mi također trebala u daljnjem radu na materiji. Projekt nije ispunio svoju svrhu dok još barem 20 ljudi ne ispriča svoju priču u formi podcasta kakvu smo realizirali, uz potencijalni daljnji arhivski materijal koji možda još negdje postoji. 

Nakon zatvaranja izložbe i pravdanja svih troškova donatoru došla je 2020. godina, potpuno promijenivši živote, putanje, fokus i odnose mnogima od nas. Projekt je nastavio svoj život u digitalnoj sferi, najviše preko web stranice i YouTube kanala na kojem redovito objavljujem  materijale. Osim već navedenih Sunčice Fradelić i Kino kluba Split, osjećam veliku zahvalnost prema Petru Pečuru, Tonču Kranjčeviću Bataliću, Hrvoju Cokariću, Ivanu Svaguši, Maku Jovanoviću i Dubravku Jagatiću za svu pomoć koju su mi pružili u pripremi, realizaciji i promociji Tajnog Splita. Već spomenuti partner u projektu Kino klub Split brine i o materijalima koji se nalaze na eksternom disku, a oni su sve što je prikupljeno i digitalizirano, uključujući sate arhivskog audio i video materijala. Svatko kome navedeni materijali trebaju, od studenata, zainteresirane javnosti i drugih dionika, može im pristupiti kontaktiranjem i fizičkim dolaskom u Kino klub. 

Kvalitetnim radom na  vrednovanju prošlosti pomažemo boljem razumijevanju sadašnjosti i  oblikovanju življe i aktivnije budućnosti nezavisne kulturne scene. Priča se nastavlja u nekoj formi, nekad i negdje…

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.