O temi filmske adaptacije književnog predloška i odnosa filma i književnosti na tribini će se razgovarati s književnikom Renatom Baretićem, autorom višestruko nagrađivanog romana Osmi povjerenik i Ivanom Salajem, redateljem i scenaristom filma nastalog prema Baretićevom romanesknom predlošku. Uz autora i redatelja, o glumačkim iskustvima u filmu Osmi povjerenik govorit će Nadia Cvitanović i Frano Mašković.

Urednik i voditelj Književnog petka je Nikola Petković.

Ulaz na tribinu je slobodan, a detaljnije informacije dostupne su na stranicama Knjižnica Grada Zagreba.

Lišeni suvišne estetizacije, film otvaraju kadrovi zagrebačkih ulica i tramvaja što brundeći odlaze u užurbani urbani radni dan. Kamera zatim krene pratiti Sinišu Mesjaka (Frano Mašković), perspektivnog mladog političara kojeg nakon razotkrivanja, navodno namještenog, seksualno-narkomanskog skandala, premijer (Stojan Matavulj) šalje na najudaljeniji hrvatski otok Trečić. Mesjak time postaje osmi po redu povjerenik Vlade Republike Hrvatske čiji je cilj postaviti zakonski izabranu vlast, odnosno raspisati stranačke izbore na “pobunjeničkom” otoku bez političkih stranaka, interneta, mobilnog signala i HEP-ovih dalekovoda.

Iako se uz priču o trečićanskom osmom povjereniku veže pojam političke satire, ona to, barem u prvom planu, svakako nije. Da, glavni junak je kompromitirani političar kojeg dalje od očiju javnosti šalje premijer fiksiran na vlastitu dobit u procesima privatizacije, a film se s prijezirom dotiče i aktualnosti poput GMO lobija i koncesija, no okosnica radnje je prijateljstvo između dva isprva nespojiva karaktera – povjerenika i njegovog prevoditelja Tonina (Borko Perić). Naime, kako Trečićani uporno govore trečićanski, odnosno baretićevsku metajezičnu kombinaciju dalmatinskog dijalekta i australskog engleskog, za rušenje jezične barijere između Mesjaka i lokalnog stanovništva, a samim time i uspješno obavljanje povjereničkog zadatka, potreban je Tonino, infantilni lik dobroćudnog karaktera koji pati od epileptičnih napadaja za vrijeme kojih na kraće vrijeme ostaje “zamrznut” na mjestu i  nesposoban za komunikaciju.

Polarna suprotnost Toninovoj jednostavnosti i ljudskosti upravo je Mesjak, paradigma dehumaniziranog političara, te upravo kroz njihovo povezivanje film dopire do gledatelja i s njime uspostavlja komunikaciju. Razvoj odnosa između njih dvojice kao ključan dramaturški temelj priče prepoznao je i Salaj izjavivši kako su uloge povjerenika i njegovog prevoditelja zapravo jedna te ista uloga koja na filmskom platnu može oživjeti jedino uz glumački par. Kemija glumaca Maškovića i Perića, inače prijatelja u privatnom životu, tu je prirodno proradila i kroz film provela žar uspona i padova ljudskih odnosa, od početnih sumnji i prijezira sve do zanesene bliskosti i posmrtnog tugovanja. Pritom je do izražaja došla i Perićeva glumačka posvećenost i odmjerenost koja je u cjelini prevladala nad njegovim tijelom pa je tako, uz pridržavanje ravnoteže između dramskog i humornog registra, Tonina utjelovio stavom, šlampavim hodom, mikromimikom i mekanim standardnim govorom.

Osmi povjerenik je u izričaju ostao veoma blizak atmosferi i ideji svog literarnog temelja. Utopijska idila Trečića izraženija je u filmu, ponajviše zbog njegovog vizualnog aspekta, odnosno komplementarnosti snimateljskog oka Slobodana Triničića i atraktivnih  bračkih i hvarskih lokacija. Prateći Salajeve stope u ekranizaciji Baretićevog jednostavnog otočkog života, Triničić bez pretjeranog dotjerivanja i s primjerene udaljenosti oslikava netaknutu prirodu i njene otočane, a perceptivnoj nezasićenosti cjeline doprinosi i fotografija lišena suvišnih toplih tonova i kontrasta. Izuzetak su, naravno, scene političkih dogovora s početka filma prigodno oblikovane u sumnjivo tmurnoj atmosferi. U dočaravanju likova je također bila isključena crno-bijela karakterizacija, tek je Tonino ocrtan naivnom čistom dobrotom i ne čudi da je upravo njega, kojem je možda i najteže uklopiti se u surovost društvene svakodnevice, snašao tragičan kraj.

Nesumnjivo, Salaj je ispoštovao Baretićev roman, međutim kao da upravo ta bliskost s književnim djelom nije dozvolila filmu da se u cijelosti prepusti vlastitom (o)toku. Radnja je, osobito u samom početku, nepotrebno duga i tek s razvojem odnosa povjerenika Mesjaka i prevoditelja Tonina ona dobiva na momentumu koji je nosi kroz više od dva sata priče. Trečiću je u filmskom izdanju pridodano ponešto mističnosti što je postignuto pojavom Moune u Mesjakovim snovima, a tu je i također kreativno izvedena pripovijest iz trečićanske povijesti u 4:3 formatu i akromatskoj tehnici kroz koju nas vodi neodoljivo zabavna Toninova naracija i glasovna sinkronizacija.

Kako slika trečićanskog života ne bi u očima filmske publike bila oskvrnuta detaljima o otočkim običajima koji uključuju i okrutnosti spram životinja, neke su informacije izostavljene iz adaptacije. No, pojedini su tematski motivi, poput talijanskih švercera koji otočanima donose potrepštine što ih šalju australske obitelji i trečićanski bogati zaštitnik, uklopljeni u dočaravanje romantizirane antidemokratske utopije, ali i zaokruživanje narativne cjeline u kojoj osmi povjerenik postaje novi zaštitnik zajednice nad kojom se isprva, zbog vlastita neznanja, bio zgražao. Dijalozi su u većini slučajeva identični, a scenarističke preinake, prijeko potrebne kako bi se dramaturgija bolje uklopila u medij filma, gotovo minimalne. Recimo, radnja nije smještena u ranotranzicijsku Hrvatsku, već u suvremenost, nimfomanka Zehra iz Bosne u filmu je odbjegla ukrajinska pornoglumica Julija (Nadia Cvitanović), otočni svjetioničar u izvedbi Filipa Šovagovića sredozemne medvjedice ne priziva pjevanjem već sviranjem aboridžinskog glazbenog instrumenta didžeridua, Aboridžinka Mouna je u originalu živa, dok se u filmu pojavljuje posthumno u snovima, a tragični je završetak u filmu prikazan intimnije izraženim emocijama i simbolički upečatljivijom zvonjavom. Svakako, film odudara i, za hrvatski dugometražni igrani film rijetkim, erotski spretno nabijenim scenama seksa.

Osmi povjerenik suvremena je tragikomedija u kojoj je demistifikacija politike prepuštena gledateljskom iskustvu pa tako niti jedna glumačka izvedba niti bilo koji drugi umjetnički potez ne skaču u pretencioznost ili u suvišno naglašavanje diskrepancije između političkih kulisa i jednostavnosti života. Priča o trećem i najudaljenijem kamenčiću od hrvatskoga kopna tako je zaživjela i na filmskom platnu u nenametljivom, simpatičnom ostvarenju usporenog mediteranskog tempa i izražajnog minimalizma pa se možda na prvu čini i da mu nedostaje provokativnijeg zamaha. Međutim, Osmi povjerenik nije oštra kritika već blagi podsjetnik da svatko od nas može zalutati u svijet preuveličanih vrijednosti i da iskupljenje možemo pronaći na mjestima na kojima se za to najmanje nadamo. Salaj je pronašao ravnotežu između prikaza društveno-političke samodostatnosti male zajednice i samospoznaje čovjeka otuđenog od prirode i vlastitog bitka te ostvario sadržajno ozbiljan film u duhu magijskog realizma, film u kojem širi društveni komentar i satira ne nameću ritam glavnoj priči, onoj o čovjeku, njegovim korijenima i prijateljima koji su tu da ga vrate na prave staze.

To su Za tebe Danila Šerbedžije, Praznik demokracije Natka Jurdane, Praznik rada u Susedgradu Ivana Salaja, Na Tri kralja Vlatke Vorkapić, Goranova ulica Matije Vukšića i Tako nekako Jasne Žmak.

Čak dva kratka filma iz prvog omnibusa uvrštena su u natjecateljske programe dva prestižna filmska festivala. Ciao Mama Gorana Odvorčića uvršten je u program Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu, a Žuti mjesec Zvonimira Jurića u program Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu. Njihovim stopama krenuli su i filmovi iz Zagrebačkih priča vol. 2 čiji je Na kvadrat Radislava Jovanova Gonza ponosni vlasnik nagrade ARTE na Filmfestu u Dresdenu te glavne nagrade na Vox Feminae festivalu, dok je Mucica Alda Tardozzija na 11. Tabor Film Festivalu osvojio posebnu nagradu žirija, a na 22. Danima hrvatskog filma Zlatnu uljanicu Glasa koncila.

Na natječaj za vol. 3 pristiglo je 70 scenarija, a među mnoštvom sjajnih priča i ideja selekcijska komisija imala je vrlo težak zadatak odabrati samo njih šest koji će činiti novi omnibus na temu praznici/blagdani.

Omnibus bi trebao biti realiziran tijekom sljedeće godine, ovisno o rezultatima natječaja Grada Zagreba i HAVC-a. Više potražite na službenoj stranici omnibusa.

Izvor: Propeler film

Dokumentarni je program obilovao interesantnim klasičnim edukativnim filmovima, posebice o umjetnicima (Leo Junek, Marija Braut, Monika Leskovar, Julije Knifer, Tom Gotovac itd.), no njihov je problem onaj jednokratne upotrebe: takve filmove nema, osim informativno, potrebe gledati nekoliko puta. U tom smislu moj bi favorit bio Kratki pregled raspadanja Nikole Strašeka, petnaestominutna crno-bijela kontemplacija na temu prolaznosti vremena, bez dijaloga i sa izvrsno pogođenom glazbom Zbigniewa Preisnera, čiju neospornu kvalitetu – posebice ljubiteljima Kieślowskog – nije potrebno isticati. Ova neuobičajena dokumentarna osobna ispovijest s laganim primjesama eksperimentale jedan je i od sveukupno najboljih filmova na Danima, a samo mu konkretni citat Majakovskog na kraju narušava inače vrlo čvrstu cjelinu. Pohvala ide i Gojunovim Ciklusima, opravdano nagrađenim za najbolji debitantski rad, kao i Matiji Vukšiću koji je svojim Benjaminom pokazao da se i na istrošene i pretenciozne teme (ključne riječi: “Rom” i “školovanje”) može napraviti dobar i ne docirajući dokumentarac, nešto potpuno suprotno od Rasima Karalića i njegovog Kakva si s parama?, gdje gledamo fizički zakinutu Merishu kako – budući da joj ne dopuštaju upis na fakultet – pravi pituljicu dok u pozadini čujemo Jadranku Stojaković i njen evergreen Sve smo mogli mi. Takvu grotesku davno nisam vidio u domaćem dokumentarcu, a i količina patetike je tolika da bi pod leksičkom jedinicom “patetika” bez problema moglo stajati: “Vidi pod Kakva si s parama?“. Zasigurno jedan od najgorih naslova cjelokupnog programa.