Film Mirotvorac predstavlja posljednje mjesece u životu osječkog načelnika policije, Josipa Reihla Kira ususret početku rata 1991. godine. Riječ je o pojedincu koji je nastojao spriječiti rat, a njegovu priču pripovijedaju svjedoci koji pojašnjavaju okolnosti koje su dovele do Kirove smrti. Iako je od njegove smrti prošlo više od 30 godina, detalji oko ubojstva i mogućih nalogodavaca i dalje nisu poznati.

Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije (El Shatt – nacrt za utopiju, O jednoj mladosti, Kino otok). Uz Ramljaka, scenarij Mirotvorca potpisuju istraživački novinar Drago Hedl i aktualni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, istaknuto je u najavnom tekstu.

Nakon projekcije filma održat će se moderirani razgovor s redateljem. Ulaz je slobodan.

Više detalja pronađite ovdje.

Program organizira Platforma Upgrade, a nakon projekcije planirana je diskusija s redateljem filma Ivanom Ramljakom, sociologom Igorom Mihovilovićem i koordinarotisom u udruzi Are You Syrious Majom Osmančević. Razgovor moderira Vatroslav Miloš, a besplatne ulaznice preuzimaju se online.

Kako piše u najavi, film Ivana Ramljaka “služi kao podsjetnik i upozorenje da se globalne političke situacije mogu promijeniti te da se i mi u zemljama koje se smatraju stabilnima, vrlo lako možemo naći na suprotnoj strani gdje tražimo sigurnost i utočište kod drugih. Tako je bilo u Drugom svjetskom ratu. Tako je bilo i u Domovinskom ratu. Ovaj film je važan podsjetnik da izbjeglištvo nikada ne izgleda ‘lijepo’, već da se radi i dalje o teškom preživljavanju, prilagođavanju na nove, strane i izazovne uvjete te na neopisivu neizvjesnost povratka i ostanka, ali i pronalazak malih sreća u zajedništvu ljudi”.

Osim toga, prije i nakon filma u Velikoj dvorani Pogona moći će se pogledati izložba radova učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu s radionice iranskog vezenja koju je vodila Tayebeh Ebrahim.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Na primjeru dalmatinskog stanovništva koje se našlo u zbjegu El Shatt krajem Drugog svjetskog rata, ova izložba ukazuje na to koliko dizajn kao djelatnost može sudjelovati “u organizaciji života i stvaranja zajednice u trenucima izostanka svake normalnosti”, stoji u tekstu najave.

“El Shatt je zajedničko ime za tri izbjeglička logora u kojima je od 1944. do 1946. boravilo evakuirano stanovništvo. Likovni umjetnici i pedagozi osnovali su Školu za umjetni obrt i Pionirsku radionicu. U pustinji, u uvjetima ekstremne oskudice, dizajn je postao sredstvo organizacije, obrazovanja i komunikacije, a likovne, pismoslikarske i fotografske radionice okupljale su učenike, amatere, učitelje i umjetnike koji su zajedno oblikovali vizualni identitet zajednice.

Nastajale su novine, plakati, zidne novine i edukativni i propagandni paneli u duhu kolektivnog rada”, istaknuli su Darko Fritz i Ivan Ramljak. Izložba predstavlja radove slikara i dizajnera Rudolfa Bunka, ilustratorice Vojke Ružić, ilustratora Kuzme Vitaljića i mnogih drugih.

Više detalja pročitajte ovdje.

Polazeći od priča o Josipu Reihlu Kiru i Tomi Buzovu, razgovor je otvorio šira pitanja o tome kako se društvo nosi s ratnom prošlošću, postoji li prostor za alternativne perspektive u odnosu na dominantne narative te može li umjetnost biti mjesto dijaloga umjesto poligon za kulturne ratove.

Snimku razgovora ustupio je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Film Mirotvorac predstavlja posljednje mjesece u životu osječkog načelnika policije, Josipa Reihla Kira ususret početku rata 1991. godine. Riječ je o pojedincu koji je nastojao spriječiti rat, a njegovu priču pripovijedaju svjedoci koji pojašnjavaju okolnosti koje su dovele do Kirove smrti. Iako je od njegove smrti prošlo više od 30 godina, detalji oko ubojstva i mogućih nalogodavaca i dalje nisu poznati.

Kako stoji u najavi, Mirotvorac je film koji “kroz specifičnu kombinaciju arhivskih materijala i razgovora gledatelje odvodi na putovanje u prošlost, razotkrivajući pritom manje poznate priče i sudbine.”

Ulaz na projekciju se naplaćuje pet eura, a više detalja pronađite ovdje.

Inicijativu je moguće podržati potpisom putem formulara, a priopćenje naslovljeno Vlada mora spriječiti svako ugrožavanje umjetničkih i novinarskih sloboda – nema “ravnopravnijih”, Ustav vrijedi za sve u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Sloboda stvaranja i sloboda mišljenja i govora, do jučer pretpostavke hrvatskog društva, uzmiču danas pred nasiljem različitih vrsta. Te slobode su u Benkovcu nedavno osporene, a zatim i oduzete  onima kojima ove slobode znače egzistenciju. Ljudima koji od kulture žive, kao stvaratelji, promotori i tumači. A još više i važnije, te slobode su oduzete rastjeranoj publici.
 
Pobjednik Pulskog festivala, film Mirotvorac i decenijski kazališni uspjeh Teatra &TD, predstava  Mrzim Istinu proglašeni su tijekom uličnih nemira nepodobnim djelima, a zatim je njihovo izvođenje onemogućeno. Prvo u Benkovcu a zatim, dijelom i u Zadru.

S djelima i njihovim autorima nisu odbačeni samo njihovi lokalni promotori, pregažene su sve one institucije Države koje su ova djela u razvoju i nastajanju prepoznale i podržale, sav javni trud zajednice da se u oskudnim okolnostima za kulturu omogući nastajanje onog najvrjednijeg – kulturnog blaga i buduće ostavštine, među koje pripadaju i gore spomenuta, osporena djela.

Nagrađena djela ne mogu biti dostupna samo povlaštenima zbog mjesta življenja, jer je u Izvorišne osnove Ustava upisana briga za kulturni napredak svih, a ne samo stanovnika velikih gradova.

Zauzimamo se tim povodom za ono daleko najranjivije: za slobodu i pravo stanovništva koje živi u zanemarenom području – neposredno prije, za vrijeme i poslije rata opustošenom  mržnjom – a zatim u miru, nemarom javnih vlasti i zaboravom. Sloboda da se govori jezikom kulture, pa i onda kada govori onaj koji se ne dopada trenutnoj javnoj administraciji, temeljna je sloboda uređenja kojeg podrazumijevamo pod Republikom.

Osuđujemo fizičko nasilje prema novinarki Meliti Vrsaljko u Benkovcu, predsjedniku Multimedijalnog instituta Petru Milatu u Korčuli te prijetnje predsjedniku Antifašističke lige RH Zoranu Pusiću od 11. srpnja, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Borisu Miloševiću, 21. srpnja, ravnatelju KIC-a Hrvoju Hribaru te prijeteće grafite ispisane nadomak stana nagrađivanog spisatelja Miljenka Jergovića i svima drugima koji su na udaru zbog svog javnog rada i javnog izražavanja vlastitog mišljenja.

Slučaj koji nas je pokrenuo nije akademski ni strukovni problem niti se na njega osvrćemo na akademski način. Posrijedi je opstanak temeljnih mjerila, i zastoj tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva: red i mir, ustavni poredak. Tako počinje kraj jedne Države. Možda ne kraj svake i svakakve države no svakako kraj Republike.  Jedinog državnog oblika u koji vjerujemo.

Želimo živjeti u zemlji gdje se borimo za Hrvatsku svih nas. Zato očekujemo reagiranje i solidarnost struke i promptno reagiranje Vlade na pojavu svake ugroze umjetničkih, novinarskih i znanstvenih sloboda.

Pozivamo Vladu da prestane omalovažavati prijetnju demokraciji, okviru od kojega sama zavisi.

Dio veteranskih grupacija koje vjeruju da govore glasom svih sudionika davne oružane obrane  misle da umjetnička djela koje stvaraju hrvatski umjetnici nisu u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Njihovi su istupi bučni, ponekad i agresivni te pokazuju činjenično nepoznavanje umjetničkih djela na koja nasrću, zahtijevajući pritom prava koja im ne pripadaju i koja nisu utemeljena na Ustavu ili zakonima, već neka – posebna. Spomenuta Deklaracija utvrđuje pravnu definiciju oružane borbe za slobodu, a  tu slobodu  definira kao slobodu demokratskog života, pluralizma i prava na  građanske i kulturne  slobode, s mirom kao krajnjim ciljem borbe.

Odgovaramo ovim priopćenjem na događaje, na djelovanje i nedjelovanje koje nipošto za cilj nema Mir. Reagiramo na razaranje osnovnog društvenog okvira u kojem smo do sada kao kulturnjaci, znanstvenici, aktivisti, novinari i  javne osobe pokušali pridonijeti.

Apeliramo na Vladu i političku klasu u cjelini (hvala iznimkama) da razaberu rizik koji preuzimaju nedjelovanjem: zastojem sustava, šutnjom institucija, strahom političkih vođa i pasivnošću državnih medija.

Pridružite nam se.

Uvjereni smo u snagu Republike.”

U ime organizatora prosvjeda u javnosti je najčešće istupao Nediljko Genda, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Benkovac, koji je u medijskim obraćanjima i tijekom samih okupljanja više puta tvrdio da festivalski program uključuje djela koja vrijeđaju Domovinski rat i hrvatske branitelje, uključujući optužbe o navodnom prikazivanju branitelja kao ratnih zločinaca. Te su izjave, bez dodatne provjere ili kontekstualizacije prenošene u brojnim medijima, uključujući i središnje dnevnike nacionalnih televizija, a onda i na društvenim mrežama (1, 2, 3, 4, 5). Gendine interpretacije pritom se oslanjaju na pogrešne identifikacije autora i umjetničkih djela, od kojih neka uopće nisu bila dijelom festivalskog programa.

U svom obraćanju okupljenima na prosvjedu održanom u ponedjeljak, 25. kolovoza, koje je na Facebooku uživo prenosio portal Zadarski.hr, Nediljko Genda iznosi sljedeću tvrdnju:

“Oliver Frljić sa svojim suradnicima misli prikazivati takve filmove, prikazivati i osuđivati hrvatske branitelje kao ratne zločince (…) Radi se recimo u ovom konkretnom slučaju, treba se odraditi istraga o nekom četniku koji je ležao uz leš ženske osobe u Bijeljini u Republici Srpskoj.”

U izjavi za Dnevnik Nove TV dodao je da organizatori žele prikazati “još jednu scenu četnika koji je bio u Bijeljini u Republici Srpskoj, navodno je ležao uz leš žene hrvatske nacionalnosti i taj lik je sada DJ negdje u Beogradu”.

U ovim izjavama izneseno je više činjenično netočnih informacija. Oliver Frljić nije autor nijednog filma prikazanog na festivalu Nosi se, niti je sudjelovao u oblikovanju njegova programa. Film na koji se Genda referira nije djelo Olivera Frljića i ne prikazuje navodnu scenu s četnikom i ženom hrvatske nacionalnosti. 

Riječ je o doku-igranom filmu Dečko iz kraja umjetnice Jelene Jureše, trećem dijelu trilogije Afazija, koja se bavi politikama sjećanja i reprezentacijama povijesnih trauma. Film je inspiriran poznatom fotografijom ratnog fotoreportera Rona Haviva snimljenom u Bijeljini 1992. godine, na kojoj pripadnik Arkanovih Tigrova nogom udara tijelo Ajše Šabanović, žene koju su prethodno ubile srpske paravojne snage. Fotografija je nakon rata korištena kao dokazni materijal pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, a muškarac na njoj identificiran je kao Srđan Golubović, poznat i pod imenom DJ Max. 

Film Jelene Jureše ni tu fotografiju ne prikazuje eksplicitno, već je interpretira kroz monolog novinarke Barbare Matejčić i koreografiju Ivane Jozić. Film se tematski ne dotiče Domovinskog rata niti uključuje hrvatske branitelje.

U daljnjem obraćanju Nediljko Genda izjavljuje:

“Ja ne ulazim u njihove predstave, ne zanima me, ali su sporne osobe koje imamo u jednom od filmova, vade hrvatsku zastavu, ženska osoba iz spolovila, i ruga se s hrvatskom državom koja je stvorena na temelju hrvatskih branitelja.”

Genda se ovdje referira na scenu iz predstave Naše nasilje i vaše nasilje prozivanog redatelja Olivera Frljića, no ta predstava nije bila dio programa festivala Nosi se.

Festival je trebao završiti Frljićevom predstavom Mrzim istinu koja tematizira redateljevu obiteljsku povijest i intimne dinamike, kako i navodi autor u programskoj knjižici: “Ova predstava nas vraća u vrijeme prije 24. aprila 1992. Umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljske povijesti, njom se daje uvid i rastvaraju kompleksni unutarnji odnosi u toj obitelji.”

Mrzim istinu premijerno je izvedena u svibnju 2011. i danas se kontinuirano prikazuje u kazalištu &TD. Gostovala je na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu te je postala jedna od najnagrađivanijih predstava suvremenog hrvatskog kazališta: bila je nominirana u sedam kategorija za Nagradu hrvatskog glumišta, koju je i osvojila u kategoriji predstave u cjelini. Uz to, ovjenčana je nagradama Gavellinih večeri, Marulićevih dana i drugih domaćih i međunarodnih kazališnih festivala.

U izjavi za medije koju prenosi Pixsell, Genda problematizira i dokumentarni film Mirotvorac, koji je trebao biti prikazan u ponedjeljak, 25. kolovoza:

“Evo danas je trebao biti film Mirotvorac, ali taj Vrdoljak koji je dobio nagrade, to je neosporno i ja to ne mogu demantirati (…) To je završena priča o Josipu Reihlu-Kiru, to je završena priča o njegovom ubojstvu, ali oni hoće prikazati u cijeloj priči da su Josipa Reihla-Kira ubili hrvatski branitelji, da su oni ratni zločinci.”

U izjavi za Dnevnik Nove TV dodatno je ustvrdio da “žele prikazati hrvatske branitelje kao ratne zločince, uključujući generala Glavaša”.

Film, međutim, nije djelo Antuna Vrdoljaka, kako Genda sugerira, već dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka, koji kroz arhivske materijale i svjedočenja rekonstruira posljednje mjesece života Josipa Reihla-Kira, načelnika osječke policije koji je pokušavao spriječiti izbijanje sukoba između Hrvata i Srba. U službenom opisu filma ističe se kako su mnogi elementi njegova ubojstva i dalje nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci nepoznati.

Film je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. U obrazloženju žirija naglašeno je kako film “nenametljivo, ali snažno progovara o vrijednosti izbora koji ne ostavljaju trag u novinskim naslovima, ali govore o ljudskosti”. 

Valja napomenuti i da je Branimir Glavaš, kojega Genda navodi kao primjer navodne neosnovane optužbe, 2023. godine nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina nad osječkim Srbima počinjenog 1991. godine.

Zaključno, optužbe koje je Nediljko Genda iznio u kontekstu festivala Nosi se, a koje se odnose na navodno izrugivanje Domovinskog rata i vrijeđanje hrvatskih branitelja, činjenično su neutemeljene – zasnovane su na pogrešnim identifikacijama autora i djela, proizvoljnim interpretacijama i netočnim tvrdnjama o sadržaju kulturno-umjetničkog programa. Njihovo nekritičko prenošenje u medijima, bez potrebne provjere ili kontekstualizacije, pridonosi širenju netočnih i pojednostavljenih interpretacija festivalskog programa te stvaranju moralne panike i sužavanju prostora za slobodno izražavanje u kulturi.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Natjecateljski program donosi širok raspon osobnih i društveno angažiranih priča: od lirskog portreta zabačenog otoka u filmu (PS) Aleša Suka i veterinarske etičke dileme u dugometražnom debiju Sunčice Ane Veldić O mačkama i ljudima, do obiteljskih i intergeneracijskih slojeva u filmovima Lekcije mog tate Dalije Dozet, Požari Bele Bračko Milešević i Godina prođe, dan nikako Renate Lučić. Intimne vizure prelamaju se i kroz film Kad vrtim film Ines Jokoš te Moja prijateljica Sely Maje Alibegović, dok su društveno-političke borbe u središtu novih radova Nebojše Slijepčevića (Crveni tobogan) i Ivana Ramljaka (Mirotvorac). 

O višegodišnjem profiliranju Liburnia film festivala, međugeneracijskim i regionalnim suradnjama te hvatanjem u koštac s problemima dokumentarnog sektora i vizijama njegova napretka razgovaramo s Oliverom Sertićem, selektorom festivala i osnivačem produkcijske kuće Restart.

Ovogodišnji natjecateljski program LFF-a donosi čak šest premijernih naslova. Koliko vam je u selekciji važno da festival publici ponudi naslove koji tek kreću u svoj život, i kako to oblikuje njegov profil?

Mi nismo nužno premijerni festival jer želimo prikazati najbolje lanjske filmove i bilo bi nam glupo “blokirati” filmove, ako su završeni u početku godine i imaju, npr. šanse igrati na ZagrebDoxu. Za filmove je važno da se gledaju, posebno jer život filma ne traje posebno dugo. Ipak, ako je film već imao veliku kino distribuciju ili je prikazan na televiziji, pa ga je stanovit broj publike već mogao vidjeti, a proizvedeni su neki svježi kvalitetni naslovi, ipak se radije odlučujem dati šansu njima. Svake godine to ovisi o recentnoj produkciji. Ove godine je stvarno kvalitativno dobra, nagodinu možda neće biti.

Što se tiče premijera, naravno, volimo ih imati i strašno nam je drago kada nam redatelji i producenti daju povjerenje da upravo iz Opatije krenu na svoj festivalski put. To donosi i svojevrsni prestige festivalu, a mediji rado obraćaju pažnju na autore_ice o kojima se još nije pisalo. To nam sve naravno pomaže u promociji. Mi to povjerenje nastojimo opravdati dodatnom promocijom takvih filmova, ukazivanjem medijima na premijerne hrvatske projekcije i dobrom reprezentacijom na LFF-u. U zadnjih desetak godina, uvijek imamo između 30 i 40 posto premijera, što je za jedan nezagrebački festival dosta dobra brojka. 

Liburnia Film Festival poznat je po tome da daje prostor mladim autorima_cama, posebice studentima_cama, ali ih istovremeno stavlja rame uz rame s etabliranim redateljima. Kako vidite tu dinamiku između novih glasova i već afirmiranih autora i što ona donosi publici, a što samoj filmskoj sceni?

Liburnia Film Festival je mjesto susreta. Otkad nam dolazi velika većina autora, to je super prilika da se kod nas druže, razmjenjuju mišljenja i pitaju pitanja. Publika nerijetko pristupa autoru da ga nešto pita odmah nakon projekcije, pa se tu razviju zanimljive konverzacije, a imaju prilike susresti ih i na programu Piće s autorima sljedećeg dana. Ove godine je to na terasi Palme hotela Bristol.

Mladi filmaši imaju priliku sresti ove iskusnije. Dolaze tu i producenti, snimatelji i montažeri pa kod nas počnu prvi razgovori koji se kasnije prometnu u zajednički projekt. Važno mi je reći da bez obzira na iskustvo i javnu prepoznatljivost, filmovi mladih autora znaju biti izuzetno kvalitetni i zanimljivi, a često i pokupe nagrade. Publika tu naravno najviše profitira, jer może pogledati godišnji presjek hrvatske dokumentaristike, a nerijetko, kao i mi prate razvoj pojedinih mladih filmaša koji su napravili svoje prve filmove. 

U programu je prisutna i snažna regionalna komponenta kroz sekciju Regionale, ali i suradnju s Beldocsom. Kako se kroz takve programe gradi šira mreža dokumentarističke scene, i što oni znače za autore koji često dolaze izvan glavnih produkcijskih centara?

Regionale smo pokrenuli prije nekoliko godina kad je samo iz Istarske i Primorsko-goranske županije stiglo oko 20 prijava, a nažalost nisu svi mogli u konkurenciju. Zbog mjesta održavanja, naravno, važno nam je podržati lokalne (u ovom slučaju, regionalne filmaše), a posebno jer je produkcijski nukleus još uvijek čvrsto vezan za Zagreb. Zbog toga me izuzetno veseli kada dobijemo priliku pokazati i filmove koji dolaze izvan tog zagrebačkog kruga. Najviše obrazovnih institucija i inicijativa koje se bave dokumentarcima, pa i produkcijskih kuća je i dalje u Zagrebu, u Rijeci se radi sve više, pa i u Puli. Voljeli bi da se i u Slavoniji, sjevernoj Hrvatskoj i drugim gradovima pojavi više producenata dokumentaraca. Ipak, ove je godine dosta raznoliko. Iako su produkcijske kuće zagrebačke, autori_ce dolaze iz Osijeka, Gunje, Varaždina, Splita, Sanvičenta, i naravno Pule i Rijeke. 

Ova druga, postjugoslavenska regija i suradnja s Beldocsom je malena, maltene simbolična suradnja razmjene pobjedničkih filmova, ali s idejom da se u nekom trenutku širimo i počnemo surađivati i s drugim regionalnim festivalima, što je dobro i za hrvatski film, ali i za domaću publiku, koja može upoznati neke nove senzibilitete i kreativne pristupe. Za neku jaču priču trebaju nam ozbiljniji novci.

Nova partnerstva, poput onog s platformom Nova Docu, otvaraju dodatne prostore distribucije i vidljivosti za dokumentarni film. Što to znači za život filmova izvan festivala, mogu li takvi modeli dugoročno promijeniti način na koji domaći dokumentarci pronalaze publiku?

Prisutnost kreativnih dokumentaraca na što više kanala i platformi definitivno stvara i obrazuje publiku i za taj tip programa. Iako su većini ljudi i dalje sinonim za dokumentarni film epske priče o opasnim životinjama prerije i fenomenalnim uraganima, ili biografske priče o poznatim nogometašima i pjevačima, uključivanjem novih i drugačijih priča, zainteresirat će se još netko, pa će se taj krug dalje širiti. Važna je dostupnost.

Obično život autorskog filma kreće od festivala, pa u najboljoj varijanti i kino distribucije nešto kasnije. Nakon toga dolaze televizije i VOD platforme (video on demand – video na zahtjev). Ja izuzetno volim i cijenim gledanje u društvu, među publikom na dobrom velikom platnu i s dobrim zvukom, a odnos s manjim ekranima je suživot koji treba održavati. Tako će, vjerujem i kroz našu suradnju s Nova Docu više hrvatskih filmova dospjeti do publike u drugim dijelovima regije gdje je njihova platforma dostupna, a to su u ovom trenutku, osim svih zemalja Jugoslavije sada i Bugarska i Grčka.

U najavama ovogodišnjeg programa dosta se govorilo o tome da hrvatska dokumentarna produkcija doživljava “eksploziju” kvalitete. Kao selektor koji iz godine u godinu pratite scenu, kako vidite taj progres – gdje su najveći pomaci, a gdje i dalje postoje rupe ili problemi?

Pomaci su vidljivi i kreativno i produkcijski. Tu također veliku ulogu igra dostupnost dokumentaraca. Prije ste mogli gledati uglavnom TV forme na HTV-u. Danas imate specijalizirane festivale poput ZagrebDoxa ili LFF-a, ali i puno malih, lokalnih festivala. Više je stranih i domaćih dokumentaraca na HRT-u, prikazuju ih i neka kina u svom redovnom programu, a u Zagrebu već 16 godina djeluje Dokukino, jedino specijalizirano dokumentarno kino u ovom dijelu Europe. Tu su i već spomenute VOD platforme, od lokalnih preko regionalnih do međunarodnih. Drugim riječima, prostora za inspiraciju i kreativno uspoređivanje ima daleko više nego ranije.

Upravo zbog toga, sa svim tim prozorima u svijet, autori mogu vidjeti kakva su dokumentaristička stremljenja i s čime se sve dokumentarac igra. Produkcijski je nešto lakše jer postoje radionice i filmski edukacijski programi prepuni sjajnih kreativnih ljudi koji će vam pomoći na razne načine, od brušenja ideje, do posudbe kamere. Nije neznatna stvar i to da je oprema jeftinija i dostupnija. HAVC sa svojom strukturom cjelogodišnjih javnih poziva na različite natječaje otvara mogućnost da se ipak mogu planirati neki produkcijski koraci, poput razvoja scenarija, razvoja projekta i produkcije, a ako vam film upadne na neki pitching forum ili prezentaciju u inozemstvu i za to postoji financijska injekcija putem HAVC-ovih natječaja. 

Sve nabrojano kroz godine pomoglo je hrvatskom filmu u zadnjih 20 godina. Mjesta za napredak je puno. Prvenstveno jer se za kulturu u Hrvatskoj generalno izdvaja jako mało, pa posljedično tome i za film. Izdvajanja za dokumentarne filmove unutar HAVC-a treba značajno pojačati u svim kategorijama jer su budžeti dokumentarnih filmova značajno narasli, ne samo materijalni troškovi, već se, ovisno o tipu filma, naravno, filmovi duže istražuju i razvijaju, mnogo je dana snimanja (ako ne želimo fejkati dokumentarne situacije). Tu su mjeseci montaże, ako želimo ozbiljan, međunarodno potentan dokumentarac, a ne zaboravimo i više tjedana rada na zvuku, kolor korekciji i konačno distribuciji filma.

Sve to puno košta i za ozbiljan film moramo tražiti međunarodne koprodukcije, što katkad uspijemo, nekad ne. Volio bih i da je Hrvatska televizija voljniji partner u proizvodnji i s boljim terminima prikazivanja, kakav je slučaj u zapadnoeuropskim zemljama. Moja produkcijska kuća Restart trenutno vrlo korektno surađuje s HTV-om, ali dojma sam da to može biti puno prisnije i opet s većim ulaganjima. Svakako su značajni i filmski edukacijski programi, koje sam već spomenuo, a s obzirom na to da je uloga producenta izuetno bitna u nastanku filma, na neki način treba omogućiti i produkcijskim kućama financijsku stabilnost kako bi mogli opuštenije preuzimati i raditi na novim projektima. 

Kroz tri večeri, 26., 27. i 29. kolovoza, publika će imati priliku pogledati recentna dokumentarna ostvarenja domaće i regionalne produkcije – od intimnih kratkih filmova do nagrađivanih dugometražnih naslova.

Program u utorak počinje esejističkim dokumentarcem Babajanja redatelja Ante Zlatka Stolice, a zatim slijedi filmska posveta Rijeci i njenim stanovnicima, nagrađivani Fiume O Morte! Igora Bezinovića. U srijedu će se prikazati intimni kratkometražni film Hvala ti, majko! Izidora Bistrovića, a nakon njega Mirotvorac, novi film Ivana Ramljaka o Josipu Reihl Kiru, načelniku osječke policije ubijenom 1991., koji je svim silama pokušavao spriječiti rat. Program zatvaraju projekcije dvaju dugometražnih filmova, a to su bosanskohercegovački Blum-Gospodari svoje budućnosti Jasmile Žbanić i Funk Yu Franka Dujmića.

Projekcije u utorak i srijedu počinju u 20:30, a u petak u 20:15 sati. Ulaz na program je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Program uključuje tri recentna filma koji iz različitih perspektiva reflektiraju odnos prema okolišu, tradiciji, smrti i mladosti, u specifičnim geografskim i simboličkim pejzažima Mediterana.

Film Baħar Biss (Samo more, 2024.) autorice Franziske von Stenglin smješten je na dramatične litice Goza, gdje ribar Salvo razmišlja o nestajanju života u moru i zaboravljenim tradicijama svog zanata. Kroz dojmljive slike i elegičnu glazbu, film oplakuje razorne posljedice industrijskog ribolova i nenadoknadiv gubitak morskog svijeta.

La herida luminosa (Sanjarenje o našim španjolskim praznicima, 2024.) redatelja Christiana Avilésa donosi nadrealnu priču o britanskim tinejdžerima koji putuju na Balearske otoke kako bi “upili sunce” i ponijeli ga u svoje oblačno kraljevstvo. Inspiriran tragičnim fenomenom balconinga, Avilés stvara sanjivu refleksiju o mladosti, riziku i čežnji.

Treći film u programu, Things Hidden Since the Foundation of the World (Stvari skrivene od postanka svijeta, 2025.) Kevina Walkera i Irene Zahariadis, smješten je u udaljeno grčko selo gdje stariji mještani premještaju kosti svojih predaka u mauzolej na vrhu planine. Kroz kombinaciju fikcije, arhivskih materijala i dokumentarnih fragmenata, film istražuje teme smrti, sjećanja i tradicija koje ih čuvaju.

Više o programu potražite ovdje.