Pa sam se tako suzdržavao od uplitanja u rasprave svojih prijatelj(ic)a o Years and Years, ne želeći kvariti ničije veselje ma koliko da mi hype išao na živce… E, ali vidite me sad, prijatelji moji: dok vi i dalje pišete hvalospjeve po svojim privatnim profilima na fejsu, ja ću sad evo posrati vašu novu omiljenu seriju na jednom – javnom mediju. Ha-ha! OSVETA JE MOJA!

OK, sad kad sam posve nepotrebno antagonizirao brojne drage mi ljude s kojima redovito komuniciram na internetu – možemo malo i o samoj seriji.

Engleska hit-serija Years and Years (ne brkati s engleskom hit-grupom Years & Years) prati živote i životne drame članova obitelji Lyons od 2019. do 2034., paralelno s geopolitičkim dramama i društveno-tehnološkim promjenama koje se u tom periodu odvijaju na britanskoj i globalnoj sceni. Uz tako atraktivan koncept, sa zanimanjem bih pogledao i puno, puno goru seriju nego što je Years and Years, koja mi – kada se sve zbroji i oduzme – nije loša. Samo što…

Pa, kao prvo, vidi se da je serija napisana nedugo nakon Brexita i Trumpa jer se savršeno uklapa u ondašnja fatalistička naricanja o nadolazećem globalnom tsunamiju najgoreg desnila. U svijetu Years and Years, Trump osvaja drugi mandat. Velika Britanija polako, ali sigurno klizi u autoritarni pakao. Sve što može otići udesno – ode udesno. Osim Španjolske, u kojoj na vlast dolazi ljevica, ali čak i tamo je vlast – prema riječima jednog od likova – otišla toliko krajnje ulijevo da je našla dodirne točke s krajnjom desnicom.

Mislim, ne znam, meni je to zrcalni odaz podjednako iritantne liberalne vjere u polagani, ali konstantni i nezaustavljivi napredak čovječanstva: ili sve skupa, po evanđelju turbooptimističnih liberala, može samo ići nabolje i svi užasi koji se stalno događaju diljem planete su poput pukog kamenčića u cipeli – ili, po naricaljkama turbopesimističnih liberala, svi skupa možemo samo srljati u neumitnu, potpunu propast jednom kad se nekoliko neonacista dočepa parlamenta. U liberalnom imaginariju, dogledna budućnost je uvijek ili crna kao mrak ili blistavo svijetla; u stvarnom svijetu, nakon Trumpa i Brexita su održani raznorazni izbori diljem svijeta i dok na nekima jesu pobijedili wannabe-fašisti – na mnogima uopće nisu. Borba se nastavlja i ništa nikada nije gotovo, ni na ovaj, ni na onaj način.

Nije, naravno, nezamislivo da bi usred tog globalnog povuci-potegni i Velika Britanija mogla dobiti nekog svog Orbana – ili čak Orbanicu. U Years and Years to je karizmatična Vivienne Rook (Emma Thompson) koja nizom bizarnih, ali upečatljivih javnih ispada kreće u uspon prema vlasti. I dok serija dosta dobro prikazuje kako se netko poput Rook može nametnuti u javnosti – u dijelu vezanom za njezin dolazak na vlast je već manje uvjerljiva.

Za početak, imamo Rosie, najmlađu sestru Lyons, koju televizijske kerefeke Rook silno zabavljaju. Rosie je otprilike engleski ekvivalent ovdašnjih trećeputaških “HDZ=SDP” glasač(ic)a, i dok jest sasvim uobičajena pojava da će takvi iz gađenja prema dvije “stožerne” stranke na glasačkom mjestu zaokružiti kojekakve potencijalne štetočine – ipak treba postojati neka konkretnija ideološka vezanost da bi se pohodilo njihove skupove, kao što Rosie pohodi skupove Rook. No iz prikazanog nije nimalo jasno gdje je i kako točno njezina zabavljenost spektaklom prerasla u ideološku ostrašćenost, pa portret Rosie kao pobornice jedne populističke opcije ostaje na razini portreta glasač(ic)a Živog zida kao potpuno infantilnih likova koje ne zanimaju ni banke ni deložacije ni cjepiva, nego im je samo oh-tako-urnebesno kad Pernar radi sranja u Saboru pa ga zgrabe dečki iz osiguranja. A znamo da glasači/ce Živog zida – kakvi god da ponekad znali biti – nikada ipak nisu baš toliko infantilni.

A onda ima taj, kao, prijelomni trenutak u Vivienninom stjecanju popularnosti među narodom, kada na jednom skupu ustvrdi kako sada pornografiju na svojim mobitelima masovno gledaju šestogodišnjaci (!) i da bi to opravdalo legalizaciju i raširenu uporabu jednog gadgeta koji deaktivira svaki online uređaj u radijusu od 30 metara. Provjerio sam još jednom i, da, stvarno kaže da bi deaktiviralo svaki uređaj u blizini. Uključujući i, je li, one zabrinutih roditelja. Koji svejedno gromoglasno zaplješću na tu ideju jer… pornografija odjednom zanima i djecu od šest godina?

Sva sreća da je dnevnopolitički aspekt u drugom planu serije! Jer, iako pogled u potencijalnu globalnu budućnost jest glavna udica za gledatelje, Years and Years se veliku većinu vremena ipak bavi svakodnevnim životima Lyonsovih i tu je serija dramski najjača: djelomice s pričom o najstarijem bratu Stephenu (sve do pete epizode, kada Stephen učini nešto što je toliko u raskoraku s njegovim dotad predočenim karakterom da je autor serije osjetio potrebu odvojiti nekoliko minuta naredne epizode za opravdavanje njegovog postupka gledateljima kroz usta likova!), ali najviše zahvaljujući mlađem bratu Danielu i njegovom odnosu s Viktorom, izbjeglicom iz Ukrajine. Danielov rukavac radnje je najzaokruženiji i najdojmljiviji i klimaks njegove priče je ujedno i klimaks kompletne serije.

Istraživanja su potvrdila moć televizijskih serija da senzibiliziraju šire slojeve gledateljstva na probleme pripadnika različitih manjinskih i/ili ranjivih skupina društva, pa je doprinos Years and Years humaniziranju sasvim dobrih, običnih i normalnih ljudi koje je splet nesretnih okolnosti prisilio da postanu izbjeglice i migranti – možda malen, ali nipošto zanameriv i itekako potreban.

Jer, lagao sam malo kada sam rekao ranije da nije nužno predodređeno da će u budućnosti sve biti crno, pošto ipak postoji jedna velika katastrofa u koju sigurno, nezaustavljivo srljamo – a to je ona klimatska.

I dalje, naime, ne činimo skoro ništa kako bi spriječili prelazak točke porasta globalne temperature za dva Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko doba, fatalne točke nakon koje ulazimo u uzročnu-posljedičnu petlju klimatskih užasa čije obrise tek počinjemo nazirati. Primjerice, ranije ove godine su objavljeni rezultati jedne studije prema kojoj bi nestanak jedne vrste oblaka kroz stotinjak godina mogao dovesti do dodatnih osam stupnjeva globalnog zatopljenja POVRH zatopljenja zbog emisija CO2 i čega sve ne. A kao game over se uzima nekih… sedam stupnjeva globalnog zatopljenja, ako ne i manje?

Pa ako ne uspijevamo biti humani niti prema izbjeglicama i migrantima koji sada još dolaze u Europu u desecima tisuća – što će tek onda biti kada cijeli dijelovi kontinenata postanu nenastanjivi i kada nam budu dolazili u desecima, stotinama milijuna? Nije mi nimalo teško zamisliti najgoru moguću budućnost u kojoj se u sve izbjeglice i migrante koji se približe granici puca bez pitanja (…ili koji već bude najefikasniji vid pokolja nepoželjnih u budućnosti – rojevi ubojitih mikro-dronova, možda?) i da većina javnosti neće imati ništa protiv toga, dapače.

No, ponavljam, borba za bolji svijet i dalje traje, borba uvijek traje i na nama je da učinimo sve da izbjegnemo najgoru moguću budućnost potpunog rasapa čovječnosti. Pa čak i iz, ako baš ne ide drugačije, najsebičnijih razloga: možemo se mi Hrvati ufati da smo srce i duša Europe koliko god hoćemo, ali za dobar dio zapadne Europe mi smo jednostavno istočnoeuropski treš, Slavsi, i ako/kad ova zemlja zbog klimatskih promjena postane nenastanjiva, a mi svi postanemo izbjeglice koje se očajnički pokušavaju dočepati mjesta na kojima se može još ikako živjeti… Pa, valja se sjetiti da tretiranje Slavena kao niže, podljudske rase – nije bez povijesnog presedana.

Years and Years pokriva samo narednih petnaest godina budućnosti, tako da u njegovom svijetu ni ne stigne izbiti još toliki pičvajz (taman posla!)… Ali istovremeno jako ozbiljno upozorava na neke dosta izvjesne posljedice klimatskih promjena u skoroj budućnosti, od malih, usputnih detalja u dijalozima (netko od likova spomene kako je čokolada postala luksuz ili kako banane više nisu uopće dostupne), pa do onih krupnijih u radnji (poput vremenskih nepogoda koje zadese Britaniju). Ima serija i svojih drugih hvalevrijednih kvaliteta, kao i još momenata na koje sam kolutao očima, ali ih isto nisam stigao spomenuti…

I ne stignem više spomenuti ništa od toga jer je tekst već kilometarski i nisam siguran da želite čitati još nekoliko kartica ovoga! Ali serija je svakako sadržajna i jako dinamična i ima tu dosta štofa za razmišljanje, a i svima koje znam se svidjela puno više nego meni pa, ono… Pogledajte svakako, nećete zažaliti.

1. Prosvjednike “fejsbukovce” čiji se broj mjeri u stotinama predstavljao je Ivan Pernar. Oni pozivaju vladu da odstupi, neki se mlate s policijom i tu otprilike staje artikulacija njihovih zahtjeva. Ne vjerujem da puno ljudi iz mnoštva onih koje je pokrenuo Pernarov poziv dijeli misli koje se roje u njegovoj ne pretjerano lucidnoj glavi. Veliki zastupnik ekonomskih sloboda protivi se porezu na kapitalnu dobit, ali bi po preuzimanju vlasti nacionalizirao strane banke. Što bi na to rekao profesor Hayek ne treba nas toliko brinuti jer Pernar očito ima puno većih problema od nepoznavanja osnova ekonomije. Njegov video je simptomatičan zapis gigantske ambicije narcisoidnog monomanijaka. Izraz podrške Pernaru tako nije samo čin potpisivanja političkih ambicija revolucionarnog junoše već i ovjeravanje vlastite dijagnoze. 2. Prosvjednice Anita Barišić i Kristina Ćurković, članice udruge Volim Hrvatsku, bacale su jaja pod noge glavnog tajnika vladajuće stranke u Omišu i tako zaslužile svojih pet minuta ispod svjetla reflektora splitskog televizijskog studija. Nakon, kako kažu, spontanog čina revolta dobile su priliku da kažu što zamjeraju aktualnoj vlasti. Nažalost, osim nabrajanja općih mjesta, ispalo je da nemaju što reći. Fatički aspekt je važan, ali nije poželjno da se u njemu iscrpi cijela komunikacijska situacija. Razvoj situacije školski je primjer lekcije iz teorije medija koja kaže da su mediji agens stvarnosti jer samim činom njena prikazivanja utječu na stvarnost koju prikazuju. Osam bačenih jaja od kojih je jedno zaslinilo ministarske cipele polučile su isto onoliko političkog efekta koliko i, primjera radi, maratonska natezanja studenata s resornim ministarstvom u protekle dvije godine. 3. Prosvjednici branitelji čijim je mitinzima povod dao “slučaj Purda” predstavljaju najmasovniju i najopasniju skupinu političkih nezadovoljnika. Kontrola HDZ-a pod kojom su bili čitavo desetljeće oslabila je što je cijelu jednu populaciju građana s partikularnim, ali jasnije izraženim interesima učinilo pogodnom za instrumentalizaciju od strane raznih desničarskih prikaza koji su osjetili da se nešto valja iza brda. Jedan od takvih je Stankovićev gost Željko Sačić koji je promuklim glasom rafalno ispaljivao populističke parole zalažući se pritom posebno za potrebu vraćanja vojnih sudova jer “hrvatskim braniteljima smiju suditi samo suci koji su i sami bili branitelji”. Do toga mu je posebno stalo jer i sam bio priveden zbog prikrivanja zločina u selu Gruborima, koji se zbio tri tjedna nakon Oluje, kada je ubijeno petero starijih srpskih civila. 4. Predrasude, nade i strahovi šutke diktiraju sve što ću reći o Inicijativi Akademska solidarnost koju je na televiziji predstavljala Lada Čale Feldman. Smatram da Inicijativa jedina ima jasno izražene zahtjeve koji se ne mogu svesti na puko pokazivanje zubi ili borbu za uske partikularne interese. Tim bi veća šteta bila ako, kao platformu za artikulaciju raširenog političkog nezadovoljstva od strane “širih narodnih slojeva”, bude prihvaćen regresivni nacionalizam praćen Thompsonovim notama. To je zapravo najgore što se može dogoditi.

Panoramsko upoznavanje s izrodom zeitgeista koji pokazuje političke aspiracije u Stankovićevoj režiji može vas učinit samo vjernim vojnikom režima. Ideologija koja se maskira kao tehnologija demokratskog upravljanja – izmjena lijevih i desnih vlada koje se uopće ne razlikuju po zastupanju različitih klasnih interesa – bolja je, ako je to jedini realni izbor, od uskrsnuća otvorene nacionalne ideologije koje propagira desnica mobilizirajući tako segmente društva razočaranih punom integracijom u kapitalizam kojeg u njenom imaginariju predstavlja Europska unija. Utoliko je neshvatljiva dezorijentiranost premijerke koja svoj položaj legitimira upravo tom dimnom zavjesom. Ismijavanje vođe “facebook revolucije” koji ima zanimljiviji psihološki profil od Gadaffija ili promuklih radikalnih desničarskih oratora s fiksacijom na Srbe, ljudi koji su podijelili sat vremena na javnoj televiziji, tek je nešto više od intelektualne onanije. Očito je da ekonomska kriza podriva društveni poredak što otvara mogućnost njegovim promjenama. Nabolje ili nagore? Bilo bi lijepo da društveni pritisak urodi ostvarenjem ciljeva nekih korisnih inicijativa, ali ja, ne znam za vas, nakon nedjelje po prvi put nisam siguran da želim vidjeti Hrvatsku koja se mijenja.