Ovom se izložbom obilježava desetljeće od smrti Ivana Ladislava Galete, značajnog filmskog i audiovizualnog eksperimentalnog autora te pedagoga. Galeta je razdoblju od 1977. do 1990. vodio Multimedijalni centar Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu. Od 1993. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti, na smjeru Multimedija (kasnije Novi mediji). Autor je na više područja audiovizualnih umjetnosti; najpoznatiji je po eksperimentalnim filmovima i instalacijama, foto instalacijama i zvukovnim projektima. Dobitnik je više nacionalnih i međunarodnih priznanja te nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2011.); djela su mu otkupljena u više svjetskih galerija i muzeja.

Više informacija o programu potražite ovdje.

Zadržimo li se na tiskovinama, sve to se može pronaći još u svega par žilavih stručnih časopisa (Život umjetnosti zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, 15 dana Pučkog otvorenog učilišta, Kontura istoimenog privatnog nakladnika, i sl.), među kojima prvi izlaze desetljećima i, za divno čudo, ne pokazuju namjeru prestati usprkos svim poteškoćama. Kada im se pridruži par preživjelih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija (Triptih urednice Eveline Turković i Kretanje točke Ružice Šimunović nastavljaju biti najizrazitiji primjeri), nekolicina portala poput ovog koji upravo čitate, Vizkulture, Dizajn.hr-a itd. te neizbježni kurtoazni tekstovi u katalozima i deplijanima izložbi – dobiva se otprilike opseg kritičkog pisanja u Hrvata koji se tiče likovnih i plastičnih umjetnosti te vizualne kulture u cjelini. Uz možda samo poneki povremeni izuzetak, tekstovi u dnevnim novinama odavno su svedeni na bolje ili lošije urađeni PR. I to je sve.

Ovako nabrojano, neupućenim čitaocima moglo bi se u prvi mah učiniti da to zapravo nije malo niti rijetko, ali jest. U svakom slučaju, iz niza razloga – a među njima je i nepostojanje zrelijeg senzibiliteta za vizualno kod većine “visokoobrazovanih” pojedinaca – nije ni približno dovoljno. U toj rijetkosti, među najrjeđim zvjerkama su knjige posvećene radovima i opusima pojedinih umjetnika/ica ili umjetničkih grupa – samostalne knjige, samodostatne, a ne prateće publikacije velikih ili malih izložbi, ma kako ozbiljne i obvezujuće bile.

Razlozi tome vjerojatno su jednostavni: pravljenje knjige je skup sport, posebno ako imate na umu da vašu zbirku znanja s obzirom na njezino zacrtano područje neće čitati mnogo ljudi – po svoj prilici kolegice i kolege stručnjaci, to jest umjetnici, uključujući i studente/ice umjetničkih akademija i humanističkih fakulteta, koji bi trebali biti prvenstvena publika takvih izdanja. Ovom prilikom iz jednadžbe ćemo izostaviti monografije uvaženih pojedinaca, u principu staromodan i nadiđen izdavački format koji su drugdje odavno zamijenile masovno proizvedene i distribuirane prigodne slikovnice, dok je kod nas najčešće još uvijek riječ o pretencioznim ukoričenim spomenicima te, u sasvim usamljenim slučajevima, hrabrim pokušajima kritičke i transkulturne polemike.

Jedan primjer je hibridno izdanje između monografije i kataloga retrospektivne izložbe – Julije Knifer: Bez kompromisa (urednica Radmila Iva Janković), Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2014.) – koji nas pak izravno vodi do novije knjige koju ćemo ukratko promotriti: zbornika tekstova nastalih u sklopu znanstvenog istraživanja i skupa Slika i antislika – Julije Knifer i problem reprezentacije, održanog u Zagrebu u prosincu 2015. u organizaciji Centra za vizualne studije, odnosno povjesničara umjetnosti, kustosa i teoretičara Krešimira Purgara i Mirele Ramljak Purgar, čiji su radovi također zastupljeni u knjizi. Raskorak između vremena održavanja skupa i izlaska knjige – lipanj 2017. – samo rječito ilustrira koliko je mukotrpna misija objaviti takvo izdanje danas i ovdje.

Izdavačima je prilično kvalitetnim knjiškim slogom, odnosno prijelomom, pomogla nakladnička kuća Durieux, koja zadnjih godina surađuje i s hrvatskim ogrankom AICA-e, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara kao suizdavač knjiga Tijelo u dijalogu – Ženske performativne prakse u Hrvatskoj Ružice Šimunović, Unutra, prema van Radmile Ive Janković (obje izašle u travnju 2016.) i Kritička kartografija – tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu Marka Goluba (veljača 2016.). Ovih nekoliko knjiga, skupa sa samostalno objavljenim zbirkama kritika pisca i svestranog umjetnika Borisa Greinera, predstavljaju svojevrsni kuriozitet živosti suvremene likovne publicistike u Hrvatskoj; međutim, čak se i u tom slučaju knjiga posvećena liku i djelu Julija Knifera ističe time što su svi tekstovi napisani izvorno za nju, odnosno za simpozij gdje su prvotno predstavljeni publici. Dakle, nipošto nije riječ o kompilaciji tekstova ranije objelodanjenih u periodici ili emitiranih na radiju, čime ne želim umanjiti značaj izdavačkih pothvata AICA-e, nego samo još jednom ukazati na današnju rijetkost izdavanja takvog sadržaja premijerno u obliku knjige.

Ambiciozan koncept Slike i antislike u “proturječnom” i “paradoksalnom” likovnom opusu Julija Knifera (kako se uvriježeno tepalo jednom od posljednjih arhetipskih umjetnika domaćeg visokog modernizma i začetnika (ne samo) hrvatske i jugoslavenske neoavangarde na ishodištu postmodernog, konceptualnog i nepredmetnog promišljanja umjetnosti) adresirao je prvenstveno, kako i sam podnaslov knjige kaže, problem reprezentacije. Odnosno, adresirao je suvremene interpretacije, refleksije i predstavljanja Kniferovog misaonog i plastičnog sustava s obzirom na promjenu paradigme proučavanja umjetnosti od klasičnog historiografskog pristupa “velikih narativa” do tzv. vizualnih studija (srodnim onim kulturalnima u opreci prema tradicionalnoj znanosti o književnosti), koji su na međunarodnom planu odavno općeprihvaćena činjenica, no kod nas još nisu posve “zadržali vodu”, barem kad je riječ o odsjecima za povijest umjetnosti glavnine humanističkih studija u zemlji.

To znači da je Kniferov središnji estetski, etički, pa i ontološki pojam – meandar – koji je ovaj umjetnik nesvakidašnje dosljednosti crtao, slikao i mislio čitav svoj život, u okviru knjige bio promišljen ne samo iz tri primarne filozofske perspektive, nego također u što je većoj mogućoj slikovitosti interpretacijskih i znanstvenih pristupa i strategija. Među njima se nalaze i semiotička i (post)strukturalistička polazišta, pa čak i psihoanalitička, te naravno razmatranja Knifera i meandra u kontekstu masovne kulture i medija čime su, koliko mi je poznato, pionirski argumentirane tajne veze između njegove umjetnosti i filma, glazbe i poezije, posebno 60-ih i 70-ih godina. Bilo je to vrijeme kad se Julije Knifer (koji se rodio 1924., a umro 2004.), nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (u klasi prof. Marina Tartaglie) i početnog eksperimentiranja 50-ih (posebno s uzastopnim, repetitivnim autoportretima, njih tristotinjak), opredijelio za meandrirajuću formu koja će ga pratiti ostatak života i postati osnovni credo njegovog stvaralačkog i svakodevnog bitka. Između prvog i drugog ionako nikad nije bilo nikakve razlike.

Šezdesete su također bile godine mitske i pomalo mitologizirane grupe Gorgona, čiji su članovi-osnivači, pored Knifera, bili umjetnici i povjesničari umjetnosti-kritičari Dimitrije Bašičević Mangelos, Miljenko Horvat, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Matko Meštrović, Đuro Seder, Radoslav Putar i Josip Vaništa – skupina ljudi koja uz kasniju Grupu šestorice autora i Biafru predstavlja trolist kolektivno deklariranih neoavangardnih likovnih stremljenja u našoj sredini (Biafru također ubrajam u ovu struju usprkos povratku figuraciji, naturalizmu, ekspresionizmu i predmetnosti, ponajprije zbog odabira načina nastupa i poslovičnog brisanja granica između umjetnosti i života, barem u najranijem periodu).

Nakon nedavnog odlaska Josipa Vanište, od članova Gorgone još su na životu, nažalost, samo Ivan Kožarić, Matko Meštrović i Đuro Seder, koji nastavljaju biti čuvari duha grupe što je formalno postojala od 1959. do 1965., no tragovi koje su nastavili odjekivati mnogo šire i dublje – posebno u današnje vrijeme, kada specifični “gorgonaški nihilizam” možda predstavlja jedan od putokaza koji bi odvojak ovdašnje umjetnosti, (pre)opterećene površnom naracijom, mogli odvesti korak dalje, a da joj nimalo ne suze sadržajno polje. U takvom smjeru diskretno upućuje i dio tekstova u knjizi, pogotovo u poglavlju o Intermedijalnosti slike.

U gabaritima ovog prikaza neće biti prilike da ulazim u polemiku s pojedinim tekstovima ili knjigom u cjelini, koja upravo traži nastavak plodonosne rasprave o opusu Julija Knifera baš zbog svoje obimnosti te širine tema i pristupa koje zahvaća, ali ću imenovati neke autorice i autore koji su u knjizi zastupljeni, zajedno s podnaslovima (ne naslovima!) njihovih radova, što mahom dobro ukazuju kakvim su se segmentima umjetnikovog djela pozabavili. K tome, radovi su podijeljeni u nekoliko cjelina, prema zajedničkim nazivnicima u načinima na koje su autori/ce pristupali Kniferovom opusu, kao i specifičnim znanstvenim područjima u koja se prilozi mogu uklopiti.

Pored uvodnika Krešimira Purgara i Epiloga Suzane Marjanić koja je pisala o Art-refleksijama Kniferova meandra, cjeline su, redoslijedom sadržaja knjige, Prolog, Kontekst slike, Filozofija slike, Intermedijalnost slike, Interpretacije slike i Teorija slike, gdje svaka, kako rekosmo, reflektira određenu kolektivnu nit pristupa uvrštenih autora/ica. Primjera radi, isticanjem još nekih imena te raznovrsnih aspekata “Knifera” kojih su se dotaknuli u različitim cjelinama, moguće je ocrtati i tzv. provodnu nit razvijanja mišljenja o međusobno vezanim temama od početka do kraja knjige.

Tako je u prvoj cjelini raspravu otvorila Ljerka Mifka radom Prostorna određenost meandra Julija Knifera, da bi njene interesantne opservacije indirektno dalje razradila Nadja Gnamuš u radu Kniferova umjetnost između vizualne činjenice i životnog stava, koji pripada drugoj cjelini. U trećoj su pak Kniferovo i gorgonaško izjednačavanje umjetnosti i života nastavili promišljati Katarina Rukavina (J.K. i samoukinuće umjetnosti u filozofiji) i Dario Vuger (Od dekonstrukcije znaka do ontologije vizualnog). Dubravka Đurić Poetikom Kniferovih Zapisa (četvrta cjelina), Mirjana Klepić Kniferovim Meandrom kao formom egzistencije (peta cjelina) i ponovno Krešimir Purgar Slikarstvom J.K.-a kao alegorijom teorije (šesta cjelina) fino su zaokružili slojevitu skupinu perspektiva za koju bih rekao da se neizravno bavi, dakako u Kniferovom slučaju, sudbonosnošću stvaralačkog življenja

Zainteresiranim čitateljima već će i letimičan pogled na područja koja su sudionici istraživanja ocrtali biti dovoljan da vidi s kolikom se studioznošću pristupilo pripremi knjige, koja zaista podrazumijeva značajan događaj za mogući kulturni pomak u razumijevanju najvrjednijeg domaćeg likovno-umjetničkog nasljeđa koje je istodobno, naravno, i internacionalno. Ne treba sumnjati da će knjiga biti, odnosno morala bi biti, relevantna literatura na kategorijama studija koje sam spomenuo; a budući da je rad na knjizi bio pokrenut na valu živog i obnovljenog zanimanja za opus Julija Knifera povodom njegove velike retrospektivne izložbe 2014., također bi bilo sjajno kad bi ovako postavljena metodologija, sudeći po svemu djelotvorna, bila primijenjena na još neka imena kojima bi itekako odgovarala takva vrsta (re)valorizacije.

Među prvima padaju na pamet, primjerice, pokojni Ivan Ladislav Galeta i Mladen Stilinović – relativno nedavno preminuli umjetnici razmjeri čijeg će se utjecaja na mlađe naraštaje stvaraoca tek trebati podrobnije sagledati, a kojima su potkraj njihovih životnih putanja isto bile priređene premijerne retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti (2011. i 2012.). Makar u tome, naravno, nema ništa loše, valja se zapitati i zašto specijalizirane kulturne udruge “moraju” gurati ovakve vrijedne projekte, dok bi za slične simpozije i znanstvene skupove u zagrebačkom muzeju trebalo biti mjesta, kako u organizacijskom, tako i u istraživačkom smislu. Zadržimo li se na “talesovskoj” metafori s vodom, mogli bismo zaključiti da pojava knjige Slika i antislika – Julije Knifer i problem reprezentacije nije bila nimalo mlak događaj – dapače, u lokalnom kontekstu radi se o toplom izvoru koji bi u idealnom slučaju doprinio promjeni paradigme istraživačkog pristupa opusima važnih domaćih suvremenih umjetnika i umjetnica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U četvrtak, 17. studenog, od 19:30 sati u MM centru, Kratke slike donose projekcije triju značajnih hrvatskih kratkometražnih filmova uz njihovu interpretaciju kroz riječi triju sjajnih filmskih kritičara, filmologa i teoretičara. Višnja Vukašinović, Mario Kozina i Hrvoje Turković govorit će o filmovima Vlade Kristla, Ivana Ladislava Galete i Ane Hušman, povezujući 50-ak godina povijesti hrvatskoga filma.

Vlado Kristl jedna je od najznačajnijih ličnosti hrvatske i europske avangarde, suosnivač umjetničke grupe EXAT 51 te neumorni tragač za novim načinima umjetničkog izražavanja izvan svih postojećih konvencija. U siječnju su Kratke slike prikazale Kristlovo remek-djelo Don Kihot kojim su srušene sve postavke klasične animacije, a u studenom donose igrani film Madeline, Madeline, impresionističku meditaciju koju veliki autor avangarde slaže s osjećajem za bizarno i artificijelno na svakom okretu.

Velikan svjetskog eksperimentalnog filma, multimedijalni umjetnik, Ivan Ladislav Galeta, između ostaloga i dugogodišnji voditelj MM centra, u filmu Water Pulu 1869 1896 poigrava se snimkom vaterpolske utakmice i izvodi svojevrsni kopernikanski obrat u strukturi i percepciji ove sportske igre, koja postaje simbolički odraz Sunčevog sustava. 

U filmu Skoro ništa, Ana Hušman, jedna od najznačajnijih hrvatskih eksperimentalnih autorica, mapira floru jednog dalmatinskog otoka, snimajući zvuk koji nastaje trenjem i ujedno bilježi zvučne signale koji govore o promjenama, modi ili ekonomskim prilikama određenog lokaliteta.

Kratke slike projekt su Kulture promjene SC-a, a pozornost posvećuju inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja. Održavaju se od 2015. godine svakog četvrtka u MM centru, kinu koje već 40 godina prezentira nezavisnu kinematografiju, umjetnički i eksperimentalni film. Kroz programsku cjelinu Runda kratkog prikazuju se klasici i suvremena ostvarenja hrvatske kratkometražne kinematografije. 

Ulaz na program je besplatan, a više informacija potražite na službenoj i Facebook stranici.

Za potrebe projekcija osam najznačajnijih djela iz njihovog opusa, između ostaloga i filma Bismillah koji je poznati slovenski kritičar i kurator Jurij Meden proglasio najboljim slovenskim filmom svih vremena, osim same dvorane koristit će se i predvorje kina. Filmove koji će se u Zagrebu moći vidjeti prvi put nakon više od 30 godina prikazivat će se sa čak sedam što 8, što 16-milimetarskih projektora, a program je posvećen dvojici nedavno preminulih junaka hrvatskog filma i umjetnosti općenito – Ivanu Ladislavu Galeti i Tomislavu Gotovcu – Antoniu Laueru.

Sredinom 70-ih godina na tada vrlo živahnoj sceni jugoslavenske eksperimentale, koja se “prezentirala” kroz mrežu 15-tak festivala službeno amaterskog, a zapravo alternativnog i avangardnog filma, pojavio se misteriozni slovenski umjetnički kolektiv nazvan OM produkcija, prvobitno djelujući u Ljubljani, a kasnije u Kopru. Kroz sljedećih desetak godina OM produkcija je u svom djelovanju povezivala avangardno kazalište, likovne prakse, radiofoniju, fotografiju, pisanu riječ i multimediju, a filmovi čak 41 člana kolektiva (između ostalih Marte Žnidaršič, Ismailhači Cankara, Bettine Zonenšajn, Veronique Gartenzwergel, Janeza pl. Laibachera, Emannuela Gott-Arta, Sulejmana Ferenčaka i Amande Fior Daliso) poharali su spomenute festivale s jednako toliko izuzetno inovativnih, i ponekad suludo hrabrih filmova snimljenih na 8 i 16mm trakama. 

Sve njih krasi poigravanje s mogućnostima ljudske percepcije, sklonost psihodeliji i magijskim ritualima, kao i tehnička zahtjevnost njihove prezentacije, jer se u većini slučajeva radi o dvostrukim, trostrukim, pa i četverostrukim projekcijama, koje u sebi sadrže i elemente performansa. Nakon perioda zaborava i neaktivnosti, OM produkcija je posljednjih godina doživjela ponovni uzlet zbog euforično primljene retrospektive na Rotterdam FF-u 2007. poslije koje su uslijedile slične diljem Evrope. 

Projekciju u Tuškancu najavit će čuvar OM arhiva Slobodan Valentinčič. Raspored potražite ovdje.

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s festivalom 25FPS. Ulaz na projekciju je 10 kuna.

Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 16. lipnja, u 19 sati.

Ivan Ladislav Galeta je dobitnik Grand prixa za rad Višestruki autoportret u nestajanju iz 1980. godine kojim se predstavio kao pozvani umjetnik na 48. Zagrebačkom salonu 2013. godine. Galeta je za vrijeme trajanja izložbe, na zid Galerije Bačva  grafitom ispisivao datume od dana nastanka autoportreta do zadnjeg dana izložbe. Uz datume je ispisivao i cijenu autoportreta. Ova “proširena” fotografija snimljena je 25. rujna 1980. godine u Centru Georges Pompidou. Njena prodajna cijena svakim danom raste recipročno njenim nestajanjem za 1 € (neto), rekao je Ivan Ladislav Galeta.

Stvarajući Višestruki autoportret u nestajanju u prostoru Galerije Bačva Galeta je uvijek bio raspoložen podijeliti svoja promišljanja, procese i istraživanja s radoznalim posjetiteljima ali i kolegama, studentima i ljubiteljima Galetinog stvaralaštva. U tom procesu rada i druženja nastali su novi radovi i dokumentacija koja će prvi puta biti predstavljena upravo na ovoj izložbi, ističe Tea Hatadi, kustosica izložbe.

Ivan Ladislav Galeta (Vinkovci, 9. svibnja 1947. – Zagreb, 7. siječnja 2014.) živio je u selu Kraj Gornji pokraj Zagreba. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu (1967), diplomirao likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji (1969.) te iz pedagogi­jške znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1981). Od 1977. do 1990. bio je voditelj Multimedi­jalnog centra (MM) Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, prvog hrvatskog sustavnog prikazivača domaćeg i stranog eksperimentalnog filma i videa. Osnovao je i vodio umjetničko kino Filmoteke 16 (1991-1994). Od 1993. stručni je suradnik za medije na Akademiji likovnih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu, a docent postaje 16. 09. 1997, izvanredni profesor 11. 06. 2002., redoviti 11. 12. 2007. Od 01. 05. 2013. redo­viti profesor u trajnom zvanju. Inicijator je uvođenja studija novih medija (2000.) te studija animiranog filma i novih medija (2004.) na istoj Akademiji. 

Film­ove snima od 1969, a videoradove od 1975. godine. Od 1973. izlaže objekte-instalacije, fotografije-instalaci­je, prezentacije proširenog filma, video i televizijska djela, tekstove, zvučne instalacije, ambijentalne intervencije, ekološke projekte i akcije. Od sred­ine 90-ih usvaja ekološko-umjetničku orijentaciju uza što vezuje reference na Henry David Thoreaua, Karela Čapeka, Masanobu Fukuoku, Billa Mollisona, Jamesa Joycea, Belu Hamvasa, Claude Moneta i dru­ge. Djela mu se nalaze u Muzeju suvremene umjet­nosti u Zagrebu, Centru Georges Pompidou u Parizu, Oberhausenu , Avignonu, Hrvatskom filmskom sav­ezu… Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada; pored ostalog 1988. godišnju republičku nagradu za film «Vladimir Nazor» (Water Pulu 1869 1896) 1999. visoko odličje Chevalier de l’ordre des Arts et des Lettres Ministarstva kulture i komunikacije Republike Fran­cuske 2012. republičku nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo u području likovne umjetnosti.

Izložba je otvorena do 17. srpnja.

U četvrtak, 21. siječnja, u MM centru na programu Kratkih slika bit će prikazani klasici hrvatskog kratkometražnog filma kao i suvremena ostvarenja, od Vlade Kristla, Ante Babaje preko Ivana Ladislava Galete do Gorana Škofića i Lale Raščić.

Animirani film Don Kihot (1961.), dobitnik glavne nagrade na jednom od najznačajnijih svjetskih festivala kratkometražnog filma u Obernhausenu, srušio je sve konvencije klasične animacije u priči o hrabrom vitezu koji se srcem i maštom bori protiv neprijatelja, baš kao što je to i činio i autor filma, Vlado Kristl, jedan od velikana hrvatske avangarde i pionir Zagrebačke škole animiranog filma.

Stilizirani igrani film Pravda (1966.) Ante Babaje smatra se vrhuncem njegovog igrano-eksperimentalnog opusa, dok Ivan Ladislav Galeta, jedan od najznačajnijih europskih multimedijalnih umjetnika i dugogodišnji voditelj MM centra, u radu Ping-pong (1976-1978) eksperimentira s istraživanjem ljudske percepcije.

Od suvremenih ostvarenja bit će prikazani radovi Pilot 01 (r. Goran Škofić), 17 stories (r. Lala Raščić), Fliper (r. Darko Vidačković) i Nebitno (r. Josip Žuvan).

Program počinje u 19:30, ulaz je besplatan, a više informacija potražite na službenoj i Facebook stranici.

Program će se održati u MM centru, a početak je u 19.30 sati. Ulaz je besplatan.

Joyceovo društvo dokumentarni je portret skupine entuzijasta koji se već trideset godina okupljaju u književnom klubu u Zürichu kako bi čitali Finneganovo bdijenje, ozloglašeno književno remek-djelo nepresušne interpretacije kojemu pomno čitanje, slovo po slovo, ne jamči razumijevanje. Kamera u sredini sobe prati humorističnu pripremu i razgovore pred čitanje, filmska ekipa je prisutna i vidljiva, a protagonisti – strastveni čitatelji – već su u trećoj rundi ponovnog čitanja koje izaziva ovisnost i fanatizam u opetovanim pokušajima dekodiranja djela. Grupa se sastaje jednom na tjedan prolazeći kroz jednu stranicu romana, a za jedno iščitavanje knjige treba im jedanaest godina. Osim što slavi velikog irskog pisca, ovaj film slavi strpljenje, individualnu strast i danas rijetku posvećenost koja se grupno dijeli, te užitak čitanja. Ovaj film nastao je kao dio instalacije za Venecijanski bijenale 2013. godine, a premijerno je prikazan na festivalu dokumentarnog filma FID Marseille. Tematizirajući književnost, jedan je od uspjelijih spojeva filmskog (dokumentarnog) i umjetničkog, te povezivanja galerije i kina.

Autorica filma, Dora García španjolska je umjetnica koja se u svom umjetničkom radu koristi različitim medijima – performansom, videom, tekstom i instalacijom. Istražuje uvjete koji oblikuju odnose između umjetnika, djela i publike, fokusirajući se na teme trajanja, pristupa i čitljivosti. Izlagala je na bijenalima u São Paulu, Veneciji, Sydneyu i Istambulu,  na documenti te u mnogim svjetskim muzejima. Također videoradove uspješno prikazuje na filmskim festivalima koji svoje programe otvaraju prema umjetničkom filmu.

Posveta dvama velikanima svjetske umjetnosti pretposljednja je ovosezonska projekcija Kratkih slika. Sezona završava 18. lipnja u 21.30 sati u dvorištu SC-a projekcijom na otvorenom i trima ljetnim filmovima: Derani / Les Mistons (F. Truffaut), Plavuše u džungli / Blondes in the jungle (L.Kalman, W. Horn) i Lila (Broadcast Club).

Uz studije o trima filmskim autorima, Nuriju Bilgeu Ceylanu i braći Dardenne, iz pera Mirze Skenderagića i Miroslava Sikavice, dvobroj donosi i studiju Tihonija Brčića o kategorizaciji crnoga kadra te istraživanje Ivana Maloče o hrvatskome igranom filmu iz produkcijske perspektive.

Poseban prilog dvobroja namijenjen je nastavi filma i medijske kulture, s tekstom Josipa Vujčića o razvoju novijeg britanskog sitcoma.

Unutar korica časopisa nalaze se i redovite rubrike osvrta na nedavne festivale i nove knjige, dok se u rubrici o kinorepertoaru mogu pronaći tekstovi o filmovima 12 godina ropstva, Američki varalice, Dodir grijeha, Nebraska, Velika ljepota i Venera u krznu, za koje su zaslužni Mario Slugan, Tomislav Čegir, Dragan Jurak, Aldo Paquola, Feđa Gavrilović i Višnja Vukašinović.

Hrvatski filmski ljetopis možete nabaviti na blagajni kina Tuškanac, u knjižari Vuković & Runjić i Shopu Kina Europa te direktno kod izdavača, Hrvatskog filmskog saveza.

Izvor: HFS

Touch Me je međunarodni trijenalni projekt posvećen integraciji umjetnosti, znanosti i tehnologije koji se održava od 2003. godine. Teme užitka, energije i inteligencije obilježile su protekla festivalska izdanja i poslužile kao inspiracija mnogim projektima iz područja novomedijske umjetnosti. U 2014. i svom četvrtom izdanju, Touch Me Festival: Vrijeme je! zaokupit će vas intrigantnim i inovativnim konceptima suvremenih znanstvenih i umjetničkih istraživanja na temu vremena kao četvrte dimenzije.

“Razriješite tajne filozofske prakse isprepletene s fizikom, kemijom i informatikom, oduševite se laserskim svjetlima u mjehurićima sapunice, saznajte kako su nove biološke tehnologije postale umjetnički medij i ispitajte provokativnu psihologiju i politiku katastrofe – sve izmiješano, povezano i prožeto kroz beskonačna lica prevrtljivog vremenskog kontinuuma”, najava je četvrtog izdanja festivala.

Diskurzivni dio festivalskog programa počinje 10. studenog cjelotjednim predavanjima sudionika festivala na Institutu za fiziku, Institutu Ruđer Bošković i u KSET-u. Sudionici festivala govorit će o umjetnosti i biologiji, umjetničkom stvaranju u znanstvenim laboratorijima te kvantnim svjetovima. Izložbeni program počinje svečanim otvaranjem 15. studenog u 20 sati u Galeriji Klovićevi dvori transformiranoj u futuristički stroj koji će vam omogućiti trotjedno putovanje vremenskom dimenzijom kroz umjetničke radove, performanse i radionice Touch me Festivala. Fascinaciju vremenom kroz svoje će radove predstaviti mnogi renomirani umjetnici i znanstvenici iz Nizozemske, Portugala, Velike Britanije, Austrije, Slovenije i Hrvatske. Izložba će biti otvorena do 7. prosinca.

Instalacija Besmrtnost za dvoje Marte de Menezes i Luisa Graçe, koja će biti predstavljena u sklopu Touch Me izložbe, rezultat je istraživanja pojma identiteta i dihotomije prirodno/umjetno, a prikazuje nastanak besmrtnih staničnih linija koje kao takve mogu opstati jedino u izolaciji. S druge strane, Ivan Ladislav Galeta, doajen domaće multimedijalne umjetnosti i međunarodno priznat filmski redatelj, u svojim kultnim eksperimentalnim filmovima radikalno mijenja vremensko-prostornu strukturu konstruirajući nove dimenzije stvarnosti, dok vas Erich Berger instalacijom Polsprung priprema na prijeteće scenarije, izvanredna stanja i kataklizmičke posljedice preokreta Zemljinog magnetskog polja. Fascinantan umjetnički duo kojeg čine Evelina Domnitch i Dimitry Gelfand na Touch Me Festivalu ove godine stvaraju senzoričke ambijente u kojima se fizika, kemija i informatika stapaju s tajanstvenim filozofskim praksama. Performans 10 000 paunovih pera u pjenušavoj kiselini oduševljava projekcijom molekularnih interakcija nastalih laserskim skeniranjem mjehurića sapunice, dok rad Memorijske pare publici omogućuje promatranje jezgara subatomskih čestica, protona, elektrona, pozitrona, miona i antiprotona pristiglih iz dalekih, nepoznatih izvangalaktičkih supernova. 

Projekt je osmislio KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, a kustosice su Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić te Marta de Menezes iz portugalske platforme za eksperimentiranje i razvoj dijeljenog znanja Cultivamos Cultura.

Izvor: KONTEJNER

“Razriješite tajne filozofske prakse isprepletene s fizikom, kemijom i informatikom, oduševite se laserskim svjetlima u mjehurićima sapunice, saznajte kako su nove biološke tehnologije postale umjetnički medij i ispitajte provokativnu psihologiju i politiku katastrofe – sve izmiješano, povezano i prožeto kroz beskonačna lica prevrtljivog vremenskog kontinuuma”, najava je četvrtog izdanja festivala.

Diskurzivni dio festivalskog programa počinje 10. studenog cjelotjednim predavanjima sudionika festivala na Institutu za fiziku, Institutu Ruđer Bošković i u KSET-u. Sudionici festivala govorit će o umjetnosti i biologiji, umjetničkom stvaranju u znanstvenim laboratorijima te kvantnim svjetovima. Izložbeni program počinje svečanim otvaranjem 15. studenog u 20 sati u Galeriji Klovićevi dvori transformiranoj u futuristički stroj koji će vam omogućiti trotjedno putovanje vremenskom dimenzijom kroz umjetničke radove, performanse i radionice Touch me Festivala. Fascinaciju vremenom kroz svoje će radove predstaviti mnogi renomirani umjetnici i znanstvenici iz Nizozemske, Portugala, Velike Britanije, Austrije, Slovenije i Hrvatske. Izložba će biti otvorena do 7. prosinca.

Instalacija Besmrtnost za dvoje Marte de Menezes i Luisa Graçe, koja će biti predstavljena u sklopu Touch Me izložbe, rezultat je istraživanja pojma identiteta i dihotomije prirodno/umjetno, a prikazuje nastanak besmrtnih staničnih linija koje kao takve mogu opstati jedino u izolaciji. S druge strane, Ivan Ladislav Galeta, doajen domaće multimedijalne umjetnosti i međunarodno priznat filmski redatelj, u svojim kultnim eksperimentalnim filmovima radikalno mijenja vremensko-prostornu strukturu konstruirajući nove dimenzije stvarnosti, dok vas Erich Berger instalacijom Polsprung priprema na prijeteće scenarije, izvanredna stanja i kataklizmičke posljedice preokreta Zemljinog magnetskog polja. Fascinantan umjetnički duo kojeg čine Evelina Domnitch i Dimitry Gelfand na Touch Me Festivalu ove godine stvaraju senzoričke ambijente u kojima se fizika, kemija i informatika stapaju s tajanstvenim filozofskim praksama. Performans 10 000 paunovih pera u pjenušavoj kiselini oduševljava projekcijom molekularnih interakcija nastalih laserskim skeniranjem mjehurića sapunice, dok rad Memorijske pare publici omogućuje promatranje jezgara subatomskih čestica, protona, elektrona, pozitrona, miona i antiprotona pristiglih iz dalekih, nepoznatih izvangalaktičkih supernova. 

Projekt je osmislio KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, a kustosice su Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić te Marta de Menezes iz portugalske platforme za eksperimentiranje i razvoj dijeljenog znanja Cultivamos Cultura.

Izvor: KONTEJNER