Piše: Ana Orsag

“Sve je ovo jadno, tužno i bez veze. Inscenacija donošenja tih planova, javne rasprave, ulaganje primjedbi, odgovaranje na iste. Poslao sam pet zasebnih primjedbi na koje sam dobio isti odgovor! Sve je ovo ispod svake razine uključujući i sjednicu Gradskog vijeća i to što smo mi morali sjediti ispred dok su oni gazili preko nas kao što nas i inače gaze. Bijedan grad, bijedna uprava, bijedno urbanističko planiranje”, rekao je Vjekoslav Gašparović, arhitekt iz Pule, za potrebe HRT-ova audio dokumentarca Daske za lijes, maske za ples. Njegovoj izjavi prethodilo je izglasavanje izmjena Generalnog urbanističkog plana Grada Pule 8. svibnja ove godine čime je gradska vlast učinila sve da omogući prodaju i elitnu apartmanizaciju jednog od najljepših dijelova grada i jedini preostali slobodan prostor za njegovo širenje i razvoj. Građani su se okupili na prosvjedu tek kada su iscrpili sve formalne demokratske procedure za izražavanje nezadovoljstva. Njihovom prosvjedu prethodile su četiri iscrpljujuće javne rasprave i odbijanje zajedničkog prijedloga 1503 građana koji su željeli drugačiji Muzil, Muzil od kojeg će i oni imati koristi. Grad Pula ignorirao je i preko 5000 potpisa građana koji su se otvoreno usprotivili njegovoj prodaji i elitnoj apartmanizaciji. Naime, 8. svibnja izglasavanjem izmjena GUP-a, otvorena je mogućnost da se cijelo ovo područje, a radi se o jednoj petini grada Pule, ustupi na korištenje odabranom investitoru na rok od najmanje 66, a prema Zakonu o strateškim ulaganjima, i na 99 godina.

Većina građana Pule o Muzilu ne zna mnogo budući da na njemu nikad nije ni bila. Neobično, naime, radi se o poluotoku udaljenom samo nekoliko minuta od centra grada, no na Muzil se danas može doći isključivo uz dozvolu MORH-a ili kao što je bio slučaj krajem prošle godine, ako vladajuća garnitura u sklopu vlastite političke propagande za građane na njemu organizira dane otvorenih vrata. Iako je Muzil vojska službeno napustila 2007. godine, ona ga i dalje održava kako ga ne bi zadesila sudbina nekih drugih bivših vojnih kompleksa iz kojih je po odlasku vojske otuđeno sve zatečeno od čega je postojala ikakva materijalna korist. 

Grad Pula trenutno je vlasnik samo 23 hektara ovog poluotoka, a preduvjet za pregovore s državom koja je većinski vlasnik bila je “sređena” prostorno-planska dokumentacija s ucrtanim golf igralištem, i doista, pulska vlast učinila je sve da do toga i dođe. Nakon što je odbila primjedbe više od 5000 građana, Društva arhitekata Istre, Udruge hrvatskih arhitekata, Državnog zavoda za zaštitu prirode te bez obzira na to što plan gradskih vlasti nije sukladan s brojnim zakonskim propisima, koalicija IDS-HNS-Zeleni usvojila je toga četvrtka u Puli urbanistički plan koji uključuje hotele, marine i za Puležane ono najspornije, golf teren od 72 hektra. Doduše, odluka je donesena iza zaključanih vrata uz svesrdnu zaštitu unajmljenih tjelohranitelja, a vijećnici su nekoliko sati nakon donošenja odluke od vlastitih građana pobjegli na stražnji izlaz. “Što reći nakon što su Zeleni glasali za devastaciju jednog od najljepših ekosistema u regiji?”, tužno je konstatirao ispred pulskih novinara toga četvrtka predsjednik istarskog ogranka Hrvatskog društva pisaca Nenad Popović, koji je i sam prisustvovao sjednici, ali mu je na istoj zabranjeno govoriti. 

Vizija Ivana Jakovčića naziva se konceptom Grada Pule

No, vratimo se na arhitekta s početka priče. Priča Vjekoslava Gašparovića počinje 2005. godine kada se s još četiri studenta arhitekture s fakulteta u Zagrebu, Veneciji i Ljubljani našao u rodnoj Puli zbog razočaranja planovima tvrtke Brijuni Rivijera za bivša vojna područja. Radi se o turističkim resortima visoke kategorije ili turističkim naseljima zatvorenog tipa. Prema riječima Dušice Radojčić iz Zelene Istre, ovakva vrsta turizma u Hrvatskoj nema budućnosti. “Turisti se žele stopiti s lokalnim stanovništvom, turistički resorti visoke kategorije za nas su štetni i nepotrebni, zagađuju obalu i državu dovode u krizu”, naglašavala je Radojčić i u svom gostovanju u HRT-ovoj emisiji Turistička klasa.

O članovima ove neformalne udruge arhitekata koju su nazvali Pulska grupa, čije su ideje kasnije pretočene u zadrugu unutar koje ravnopravno djeluju, pisao je i tjednik Nacional u kojem stoji kako su za Pulu imali neke konkretne vlastite prijedloge za koje su se nadali kako će ih prepoznati i gradske strukture. “Međutim, bili smo tada mladi i naivni”, kaže Emil Jurcan iz Pulske grupe koji je danas aktivan član inicijative Volim Pulu – Za Muzil. Kako navodi tjednik Nacional, kada su vladajuće garniture shvatile kako se u Puli rađa otpor planovima Brijuni Rivijere, pozvale su 2007. godine studente arhitekture na razgovor gdje im je, prema riječima Emila Jurcana, tadašnji župan Ivan Jakovčić ponudio posao i novac samo da se prestanu baviti tim područjem. Kad su ga odbili, zaprijetio im je neka se odsele jer u Istri nikada neće naći posao.  

Pet godina kasnije, ovi su pulski arhitekti mlađe generacije dobili priliku kritiku političke situacije u Hrvatskoj iz aspekta vlastite struke predstaviti i na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Emil i Edna Jurcan, Ida Križaj, Iva Marčetić, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović i Helena Sterpin uputili su kritiku koja je zahvatila širi kontekst građanskih inicijativa okupljenih oko teme javnog prostora – od Varšavske u Zagrebu, Marjana u Splitu, dubrovačkog Srđa, do vlastitih problema s Brijuni Rivijerom u Puli. 

Tri godine nakon toga, ponovno su se okupili u rodnom gradu kako bi prosvjedom spriječili devastaciju još jednog dijela tisuće godina stare antičke Pule, područja bogatog drevnim austrougarskim zdanjima, kako i priliči nekadašnjoj glavnoj carskoj ratnoj luci. Muzil su činile kružne utvrde koje su branile cijeli grad i prostorni resurs nemjerljive vrijednosti na kojem se isprepliće višestoljetna pulska povijest i s čije istoimene utvrde puca najljepši pogled na grad i cijelu Istru. Danas je na tom mjestu predviđena golf kuća u koju većina građana Pule nikad neće ući i nemoguće je ne zapitati se koliko smo se udaljili od vremena kada su neke utvrde zbog neznanja i antigermanskog raspoloženja za vrijeme Jugoslavije sravnjene sa zemljom, pretvorene u cement i poslane u Irak za Sadamovo sklonište, dok je prema riječima Gorana Šaponje iz udruge Casoni Vecchi koja se bavi zaštitom i očuvanjem pulskih utvrda za potrebe radio dokumentarca Maske za ples, daske za lijes, austrougarska utvrda Maksimilijan jednostavno nestala s Muzila zbog potreba obližnje cementare.  

Iako osiromašen za nekoliko tvrđava, Muzil je danas, nakon 150 godina vojne vladavine, izuzetno dobro sačuvan. No, na sjevernoj strani pulske luke njegove zgrade propadaju. Dušica Radojčić napominje kako se zgrada po zgrada mora početi koristiti odmah kako bi sama lokalna zajednica od njega imala koristi. Također, kritizira turizam kao stratešku orijentaciju dugoročnog razvoja budući da niti jedna zemlja nije postala razvijena ulažući prvo u turizam, a tek onda u gospodarstvo, već je proces obrnut.

No, iz grada su ipak učinili sve da Muzil nakon stoljeća vojne vladavine ne završi u civilnim rukama. Vojska je Muzil napustila još 2007. godine i od tada država, županija i grad žele ostvariti viziju jednog čovjeka. Ta vizija se prvi puta spominje u stranačkom dokumentu pod nazivom Pula demilitarizirani grad čiji su autori, u ime stranke IDS, bivši župan Ivan Jakovčić i bivši ministar turizma Veljko Ostojić. “Golf na Muzilu tada je nazivan ‘vizijom Ivana Jakovčića’, a sada se naziva konceptom Grada Pule i nepromijenjena je već desetak godina”, napominje Emil Jurcan. Od 2009. godine inicijativa okupljena pod nazivom Volim Pulu pokušavala je argumentima osporiti turistifikaciju cijelog poluotoka, no gradska uprava odbijala je svaku argumentiranu raspravu. Dušica Radojčić u HRT-ovoj emisiji javno je upozorila na to kako je jedina ekonomska aktivnost koju su istarski političari u stanju osmisliti prodavanje zemljišta u vlasništvu gradova i općina. 

Puna je Pula mladih golfera

“Aj puna je Pula, aj puna je Pula, ma mladih marinera…”, početak je narodne pjesme i istoimene knjige o Puli istarskog književnika, akademika i ekonomista Mate Balote koja je za vrijeme prosvjeda za Muzil dobila novu konotaciju. Ne bez razloga, s obzirom da su čak 23 golf igrališta ucrtana u prostorni plan istarske županije. Kad uzmemo u obzir da Istra ima 29 općina i 11 gradova, to bi značilo kako se u gotovo svakoj općini planira jedan golf teren. Dušica Radojčić napominje kako je golf isključivo mamac za prodaju zemljišta na kojima će se graditi apartmani, od čega korist imaju isključivo oni koji se bave mešetarenjem nekretninama. Radi se o modelu koji je pokazao svu svoju pogubnost u Španjolskoj i Portugalu s kobnim djelovanjem na lokalnu zajednicu, nacionalnu ekonomiju i okoliš. Hrvatska ponavlja istu pogrešku i postaje pravi eldorado za špekulativni kapital, zaključuje Radojčić.

No, ono što aktivisti nazivaju špekulativnim kapitalom za gradonačelnika Pule Borisa Miletića je uspješna turistička priča. Prema njegovim riječima, Pula će kroz turistički kompleks na Muzilu svake godine u proračun dobiti 107 milijuna kuna, a prostor će zapošljavati 1700 djelatnika. Gradonačelnik tvrdi kako Muzil mora biti dostupan svim građanima i da je upravo to ono što je grad Pula u svim svojim prostornim planovima definirao i negira kako je na Muzilu planiran zatvoren turistički resort. “Muzil ima 170 hektara, od čega je oko 12 posto predviđeno za izgradnju dok će na 83 posto biti zelene površine”, najavljuje gradonačelnik Pule koji golf igralište od 72 hektra također smatra zelenom površinom, a na Muzilu, osim golfa, priželjkuje i hotele s 2500 ležajeve i marinu s 500 vezova.

Javne tribine – izigravanje javnosti

Službeno razilaženje u mišljenjima na relaciji gradska vlast – struka – građani započelo je krajem prošle godine kada je kratka javna rasprava o Muzilu u gradskoj vijećnici odgođena zbog prevelikog broja zainteresiranih sudionika, dok su iduću građani napustili uz povike “Adio Pola” jer im je aktivno sudjelovanje bilo onemogućeno, a jedini način za obraćanje vladajućima sveden je na ispisivanje pitanja na papirićima. Ljutiti građani nisu niti jedan jedini put dobili odgovor na pitanje zašto su petinu grada dali na prodaju bez da su građanima dali pravo da o tome odlučuju. Umjesto argumentirane rasprave, vladajući pulski političari na tribinama su ponudili jedino kršenje elementarnih pravila političke kulture i pristojnosti, što se nisu libili sakriti čak ni u medijskom prostoru: “I Hong Kong su Britanci uzeli u koncesiju, pa nijedan Kinez zbog toga nije izumro”, izjavio je svojevremeno za HRT pulski pročelnik za prostorno uređenje Giordano Škuflić, i ostao živ.

Zadnji pokušaj prije izglasavanja izmjena GUP-a na kojem se pokušalo pronaći zajednički jezik s predstavnicima lokalne vlasti odvio se ususret velike proslave Dana Grada Pule. Simbolično, Muzil je od strane fašističkih okupatora bio oslobođen upravo početkom svibnja kada se i održavao taj zadnji čin pseudodemokracije. Tog davnog svibnja 1945. godine, Pulu su zauzele partizanske snage koje su prethodno oslobodile čitavu Istru i sjedinile ju s Hrvatskom. Bitka za Pulu okončana je upravo padom Muzila zbog čega se 5. svibnja i slavi Dan Grada. Ove su godine Pulu obasjale svjetleće dizalice pulskog brodogradilišta Uljanik. I dok se gradska vlast, točnije turistička zajednica, zbog blještanja 45 jakih reflektora poprilično kreditno zaduživala pripremajući veliku proslavu, stigla je i odbiti prijedloge 1503 građana za drugačiji Muzil, s obrazloženjem da se ne uklapaju u već postojeće planove. Grad Pula odbio je i primjedbe struke, Hrvatskih šuma i Državnog zavoda za zaštitu prirode. Na posljednjoj javnoj raspravi, Helena Sterpin, arhitektica iz Pule, još jednom je uzalud naglasila kako je prostor neobnovljiv resurs i tražila u ime Društva arhitekata Istre da se gradnja golf terena privremeno onemogući kako bi se dalo prostora i vremena podrobnijem razmišljanju o takvoj namjeni i koristi, utjecaju na okoliš područja Muzila i šireg gradskog prostora.

Grad Pula oglušio se i na primjedbe Ire Maslovar, biologinje koja je dugi niz godina istraživala floru i faunu Muzila i upozorila kako na njemu žive dvije endemske vrste orhideja koje rastu na samo dva mjesta u Hrvatskoj, rtu Kamenjak i Muzilu. “Radi se o prirodnoj vrijednosti koja je milijune godina stara, koja je slučajno ostala sačuvana i koja je starija i od Arene i Istrijana. Ta orhideja je dan danas tamo i živa je! Priroda je ustavna kategorija! Molim Vas poštujte prirodu! Ne vrijeđajte građane i struku”, uzalud je objašnjavala Maslovar predstavnicima pulske vlasti. “Moja je dužnost brinuti o svim građanima ovog grada, a ono što njih brine je nezaposlenost i mi moramo razmišljati kako da građani od Muzila imaju korist u tom smislu. Danas od Muzila nitko nema koristi”, odgovorio joj je gradonačelnik Miletić na što je Dušica Radojčić komentirala kako je u vrijeme Miletićeva dolaska na vlast u gradu Puli broj nezaposlenih bio 2000, dok se danas ta brojka popela na 4500, te kako megalomanski projekti planirani na Muzilu sigurno neće pomoći da se ta brojka smanji, kasnije pojašnjavajući kako je manipulacija radnim mjestima kad ovakvih projekata tipičan primjer koji se ponavljao i u Španjolskoj, Grčkoj i Portugalu, te kako se te neutemeljene i pretjerane brojke kasnije vrlo lako pokažu neistinitima. Napominje da iako turizam u Istri stoji relativno dobro, nezaposlenost i dalje raste kao i u svim drugim dijelovima Hrvatske. 

Da Pula ne pripada suvremenom svijetu dokazuje i to što su predstavnici Grada Pule ostali gluhi i na riječi arhitekta Brune Nefata koji dugi niz godina istražuje američke fortifikacijske sustave i koji je s Muzilom usporedio Fort Sumter u Južnoj Karolini gdje je započeo Američki građanski rat. Fort Sumter za razliku od Muzila ima samo 14  hektara i jednu utvrdu koja je bila sravnjena sa zemljom i nakon toga potpuno obnovljena. Danas taj prostor nema nikakvu drugu namjenu osim nacionalnog i povijesnog resursa. Fort Sumter sada je muzej i izletište koje posjeti oko 150 tisuća ljudi godišnje, a svakako je zanimljiv podatak kako cijela američka obala zajedno ima manje fortifikacija od Pule, no one imaju nekoliko desetaka milijuna posjetitelja godišnje. “Pula je grad isprepletene memorije kroz koji je prošlo pet država, radi se o pet generacija isprepletenih memorija, svaka na određeni način tumači taj prostor i svaka ga želi vidjeti i valorizirati u određenom prostoru. Sve susjedne zemlje imaju ovdje dio svoje povijesti, Muzil je bitan kako bi se dio preostale memorije vezane uz pretke realizirao u njegovom prostoru”, napominjao je ovaj istraživač uzalud. 

IDS-ova ostavka prvi je i osnovni preduvjet da Pula doista doživi demokraciju

I dok pulski aktivisti u Domu hrvatskih branitelja pripremaju izložbu fotografija, video-snimaka i press materijala s događanja ispred Gradske vijećnice 8. svibnja, koja će, kako kažu, zorno dočarati dramatične trenutke tog pulskog popodneva, u dalekoj Dohi održava se 38. sastanak Odbora Svjetske baštine uz raspravu i o Gradu Dubrovniku, točnije Srđu na kojem se planira izgradnja 240 vila, 480 apartmana, kruzerski turizam i neizostavni golf. Zbog svega navedenog postoji mogućnost da se Dubrovniku oduzme status UNESCO-ve Svjetske baštine. Ideja koja se rodila u Parizu 2008. godine, da Pula kao jedina ratna luka s cijelim sustavom fortifikacija Austro-Ugarske monarhije bude stavljena pod zaštitu UNESCO-a nažalost nije zaživjela zbog nedostatka političke volje iako je prema riječima prof. Hansa-Rudolfa Neumanna, predstavnika međunarodne organizacije za zaštitu fortifikacija, za to imala sve uvjete, a o ovoj temi svojevremeno je pisala i najstarija istarska tiskovina Glas Istre. I dok će Dubrovnik morati zaštiti UNESCO, inicijativa Volim Pulu i dalje ne gubi vjeru u domaće institucije. Zbog nezakonitosti GUP-a poslala je prijavu Urbanističkoj inspekciji, a Dušica Radojčić napominje kako će i dalje čini sve što je u njihovoj moći da blokiraju projekt koji je toliko štetan za lokalnu zajednicu. Hoće li to biti moguće teško je predvidjeti budući da “slučaj Muzil” ovisi o čvrstoći vladajuće koalicije SDP-HNS-HSU-IDS na državnoj razini, ali i praćenju u lokalnim medijima koje je dosad bilo “prešutno”. Zadnje obraćanje javnosti inicijative Volim Pulu, u kojem između ostalog stoji “da je vladajuća koalicija predvođena IDS-om potpuno sama, bez podrške struke, građana i ostalih stranaka usvojila presudan plan za razvoj grada Pule i kako je jedino što se može učiniti sa gluhom i nedoraslom gradskom upravom traženje njezine ostavke što je ujedno prvi i osnovni preduvjet da Pula doista doživi demokraciju”, nije prenijela većina županijskih i gradskih medija.

Osim što je Muzil zabranjena zona za građane, zabranjena je tema i za lokalne medije koji su većinski u vlasništvu IDS-u vrlo bliske osobe Alberta Faggiana. Snažna cenzura nije iznenađujuća kada se uzme u obzir da je 4157 glasova Ivanu Jakovčiću, EU parlamentarcu, tisuću manje glasova od glasova građana koji su se svojim potpisima usprotivili ideji golfa na Muzilu. “To je u gradu Puli dovoljno glasova da počasna prva rezerva zasjedne u Europski parlament i realizira svoj osobni, partiklularni interes. Ali više od 5000 potpisa nije dovoljno da se još jednom razmisli o golferskoj halucinaciji iste osobe”, zaključuje za kraj pulski sociolog Željko Marković.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jednodnevna umjetnička akcija reinterpretacija je dvadesetogodišnjeg djelovanja te kulturno-umjetničke udruge čija se strategija vješto protezala od eksploatiranja prošlosti, preko ”trgovanja maglom” u sadašnjosti, do najave ”uzbudljivo bliske podzemne budućnosti”. Poseban naglasak bit će na njihovu temeljnom projektu Underground City XXI koji je od umjetničke utopije postao jedan od najpotentnijih razvojnih projekata Grada Labina i Istarske županije u 21. stoljeću, podzemni grad čija gradnja započinje ove godine.

”Labinski rudnik je naš izvor, umjetnost sredstvo, a express način djelovanja”, rekao je Dean Zahtila u razgovoru za Kulturpunkt, ”Podzemni grad zamišljen je kao grad po našoj mjeri, za nas kao jedine prave nasljednike rudara koji su nakon gušenja Labinske republike 1921. godine nestali u jednom od rudničkih okna i za koje nitko ništa nije znao sve do 1991. kad je L.A.E. izašao iz podzemlja Istre. No, nakon nekog vremena provedenom na ovom svijetu odlučili smo se vratiti tamo odakle smo došli, u utrobu zemlje, ali ovaj put u vlastiti Podzemni grad, u kojem će se živjeti prema našim idejama, pravilima i zakonima. Time će završiti naš social sculpturing proces i prestat ćemo djelovati kao grupa u ovom vašem, nadzemnom svijetu”.

Od 16 do 23 sata, u sklopu Medijske fasade bit će prikazivan video L.A.E. FOREWER, na južnoj platformi Muzeja organizirana je fotografska i video instalacija te mini retrospektiva Od L.A.E. do L.A.E. XXI, a u muzejskom kafiću on-line 3D simulacija Underground City. U 20 sati na jugozapadnoj platformi muzeja bit će održan skulpturalni performans Spomenik heroju 21. stoljeća, a u 21 sat gastro instalacija i performans Ké tama / 24 Kitchen u predvorju. Najavljeni sudionici akcije su Dean Zahtila, Sanja Švrljuga, Xena Županić, Massimo Savić, Ivan Jakovčić i Orkestar grada Labina.

KP / msu

“Dok sam mirno, kao i ostali, promatrao koncert prišli su mi zaštitari i vlasnik Lukša Franković, bacili me na pod, zavrnuli mi ruku i nasilno me izbacili iz kluba. Kada su me na izlazu pustili iz zahvata Franković je rekao da dovodim u pitanje njegov dobar odnos s Gradom, te da sam provokator koji je dao majice TBF-u zbog čega su tako postupili. Treba znati da članovi TBF-a nisu ljudi s kojima je lako manipulirati i sami su odlučili obući majice koje su dobili na poklon”, o okolnostima incidenta izjavio je Slaven Tolj za Dubrovački list.

Nakon što je obrađen u Hitnoj pomoći gdje su ozljede evidentirane, performer se obratio i dubrovačkoj policiji. Nažalost, tamo se nije susreo s previše suosjećanja: “Policajac nije imao namjeru uzeti moju izjavu. Pokušao je zamuljati cijelu stvar jer se već čuo s vlasnikom kluba te mi je policijski djelatnik rekao da je on vlasnik kluba, da bi postupio na isti način”, za lokalne je novine kazao Tolj, napomenuvši da je pričekao smjenu u policiji te je na koncu izjavu dao drugom policijskom službeniku. 

Incident u klubu Revelin lako će objasniti činjenica da klub posluje u gradskom prostoru koji je vlasnik kluba Lukša Franković na korištenje dobio od Grada Dubrovnika na čelu s gradonačelnikom Androm Vahušićem. Gradonačelnik Dubrovnika opetovano je prozivan od inicijative Srđ je naš, ali i od aktivista i umjetnika okupljenih oko Art radionice Lazareti, da sustavno pogoduje privatnim investicijama na štetu javnog prostora grada i građana. Zbog potencijalnih nepravilnostima dodjeljivanja prostora Revelina poduzetniku Frankoviću u tijeku je i istraga DORH-a, stoga se pretjeranoj nervozi vlasnika na apostrofiranje pitanja ispravnosti lokalne politike javnog prostora od strane izvođača i publike, ne treba čuditi. 

Inicijative za javni prostor na obali, koje su redom isprepletene s lokalnom nezavisnom umjetničkom scenom, sve se češće i brutalnije nalaze pod pritiskom. Prije koji dan nas je zabezeknula izjava istarskog župana i zagovornika golf-turizma Ivana Jakovčića o “mafiji u kulturi” koja priječi razvoj gospodarstva i napredak. Čini se kako se svojim posljednjim ispadom Jakovčić samo nadovezuje na ranije napade na umjetnost s političkim značenjem i nezavisnu kulturu, posebno na onaj iz 2010. godine kada je iznervirani istarski župan, javno pozvao na zatvaranje 50. porečkog annala zbog njenog kritičkog sadržaja. Da je radove na toj izložbi odabrao upravo Slaven Tolj, podatak je koji svjedoči o umjetničkom, kustoskom i aktivističkom angažmanu ovog dubrovačkog performera, ali i ocrtava milje kojem takav angažman smeta. 

Jer eto, jučer “mafija u kulturi”, a već danas privatni poduzetnici i njihovi plaćenici daju si pravo fizičkog obračuna s “kulturnjacima-provokatorima”. Čini se da izgradnja golf terena zaista postaje pitanje života ili smrti. 

P. N. / Na fotografiji: Slaven Tolj, Volim Zagreb! 

IDS-ovac se u telefonskom javljanju Petru Vlahovu požalio da je ovim potezom Končareva investicija od 226 milijuna kuna postala upitna, s obzirom da zbog upisa investitor za svaku intervenciju od sada mora tražiti suglasnost konzervatora. “Radi se o osobama koje su neodgovorne, naprosto mafija u kulturi. Poznate su mi itekako dobro te osobe, one su već na desetak mjesta stopirale projekte i iživljavaju se nad tisućama nezaposlenih u Istri. Morat ćemo poduzet neke mjere”, ljut je bio Jakovčić koji je kasnije u Večernjem listu zatražio ostavku pomoćnika ministrice kulture Zaltka Uzelca nadležnog za konzervatorske poslove pri ministarstvu. “Krivac je Uzelac i zato tražim da se takav čovjek odmah smjeni jer sramoti državu kada usred natječaja mijenja pravila igre”, mišljenja je Jakovčić.

S druge strane, prije nekoliko dana u Večernjem listu se oglasila konzervatorica u Konzervatorskom odjelu Pula Sunčica Mustać, koja je kazala kako je postupak za upis pokrenut prije gotovo dvije godine, po čemu bi se dalo zaključiti da datum upisa nije tempiran. Gradska vlast Pule stala je uz župana te se u žalbi Ministarstvu kulture ogradila od rješenja konzervatora i zatražila hitno brisanje kompleksa iz registra kulturnog dobra. Čini se da je razlika između kulturne baštine i naslage šute u tek nekoliko papira. 

No stavimo sa strane zasada upis u registar. U cijelom slučaju, pored grabeža javnog prostora od strane privatnih poduzetnika, lobista i kojekakvih investicijskih vizionara, zabrinjava i Jakovčićev diskurs o kulturi. Čini se kako istarski župan odluke Konzervatorskog odjela ne može smjestiti nigdje drugdje nego pod kategoriju mafijaških ucjena. Iz ranijih istupa mogli smo saznati koliko ga smeta taj naporni svrab Pulske grupe, Građanske inicijative za Muzil “Volim Pulu”, Društva arhitekata Istre i Zelene Istre, udružne s kvartovskim buhama Inicijativom za Delfin, Štinjancima iz Građanske inicijative Brijuni rivijera i Udruge za Sisplac, jer svi oni, svatko u svojoj domeni, upozoravaju na prozirnost priče o brijunskoj zlatnoj koki. Smatra li župan i njih zločinačkom organizacijom koja građanima otima kruh iz usta? 

U svom najnovijem javljanju u studio državne televizije, istarski je župan doveo u pitanje samo postojanje prosudbe o kulturi (ili čak o javnom dobru), ukoliko je ono u nesuglasici s “projektom državnog značaja”. Zato je Jakovčić zatražio smjene, sastanke s ministricom kulture i premijerom te suptilno zaprijetio propašću projekta koji je, čini se, postao “too big to fail”. Ali, koliko god nas Jakovčić uvjeravao, nikako da se otresemo tog dosadnog pitanja, što li je uopće od javnog značaja u projektu Brijuni rivijera? 

Jer, sjetili smo se da na travnati tepih golf-terena ipak ne može zakoračiti noga koja nije propisno obuvena. Radna mjesta koje Jakovčić zaziva na kraju će biti uglavnom ona slabo plaćena i sezonska, iz lepeze sumornih uslužnih djelatnosti turističke industrije. Kako se čini, pedeset godina golemi prostor Brijuni rivijere bit će odvojen od građana Pule i dan u ruke privatnim poduzetnicima, koji će ga potom iznajmljivati onima koji si takav provod mogu priuštiti. Čini se da je posrijedi ipak fantazma prosperiteta, jedna od onih “naših stvari” na koje mafija u kulturi već neko vrijeme ukazuje.

P. N.