Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

U ponedjeljak, 23. lipnja, od 19 i 20:15 sati, izvedene će biti ispitne produkcije Ona Karle Šoštarić i Jel’ me voliš? Matee Tkalčević (3. godina, Studij glume i medija, Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci), a u utorak, 24. lipnja u 20 sati, slijedi predstava Ništa nije večno sem Brene Ivana Dragičevića (3. godina, Studij glume i lutkarstva, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku).

U srijedu, 25. lipnja od 10 do 12 sati, Barbara Matijević održat će masterclass Intermedijalnost u izvedbenim umjetnostima, uz slobodan ulaz i obaveznu prijavu s biografijom do 23. lipnja u 23:59 na adresu scenaribnjak.cmr@gmail.com.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

U žurbi ilegalno parkiramo blizu Kulturnog centra Travno i hitrim korakom ulazimo u dvoranu u 20:10, s grižnjom savjesti kašnjenja na predstavu, ne znajući da zapravo stižemo na vrijeme dodjele nagrada ovogodišnjeg PIF-a (Međunarodnog festivala kazališta lutaka). Nakon simpatične dvadesetominutne dodjele i očite dominacije predstave Šapat duše Tamare Kučinović u izvedbi članova ansambla HNK Varaždin u polju nagrada za naj_______, na red je stigla ispitna produkcija 3. godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Ništa nije večno sem Brene. I ostalo je povijest. Ona jugoslavenska.

Nagovještaj atmosfere nadolazeće predstave bio je jasan za vrijeme same podjele nagrada, koja se održala na pozornici s već postavljenom scenografijom. Dok je voditeljica čitala imena dobitnika imala sam napeti staring competition sa slikom Josipa Broza Tita, koja je stajala iznad mikroprikaza sobe na koju mi sliči veći dio zagrebačkih stanova u najmu. Na scenu ispod Titove slike dolaze Maša (Tea Mandarić) i Olga (Lora Kovač), sestre oprečnih iskustava u prošlom sistemu – Maša je titoljupka i jugoslavenska poslušnica, dok je Olga prkosna propitkivačica i vjernica iza zatvorenih vrata. Njihovom društveno-političkom ping-pongu prepiranja kao dodatan reket dolazi treća sestra Irina (Ana Ilakovac), gastarbajterica s poklonima, pokojim njemačkim izrazom u govoru i nadom u bolje negdje drugdje.

Tri sestre, tri potencijalne sudbine u svakom nam sistemu, i tri odabira: ostati i prihvatiti situaciju, ostati i buniti se protiv situacije ili potražiti sreću drugdje? Jasno je da je pitanje postavljeno čitatelju/gledatelju u sadašnjosti, čemu su u predstavi par puta odlično doskočili i upalili svjetla uz britak pogled postave u publiku. Jasno sugestivno bez nepotrebnog objašnjavanja i banaliziranja, dovoljno kratko za nasmijati se i shvatiti poantu, i nastaviti dalje uz hitro vraćanje na priču. Predstava započinje raspravom o cenzuri, lajtmotivom Jugoslavije – Maša i Olga razgovaraju o slučaju filmskog redatelja Lazara Stojanovića čiji je diplomski film Plastični Isus (1971.) zabranjen, a on sam osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Plastični Isus domišljato je iskorišten motiv, osim u kontekstu rasprava o cenzuri, nalazi se i među poklonima ausländerke Irine, a apsurd ovog blagoslova s Hrelića dolazi do vrhunca kada ga Asja (Asja Vidović), Mašina kći “drukčija od drugih”, stavlja na glavu u hipnotizirajućoj plesnoj sceni.

Dvije sestre nakratko pomiruje balkanska heroina Lepa Brena, upriličena u lutku kojom vješto i uigrano barataju Ivan Dragičević, Matej Žerjav, Rafael Anočić i Stjepan Bešlić. Travnom se ori Miki, Mićo, a na pameti mi misao Shvaćaju li ovi Španjolci koji nisu nakon podjele nagrada izašli iz dvorane o kakvoj je glazbeno-društvenoj veličini riječ? dok slušaju Joj, joj, Miki, Miki joj, sve bih dušo dala, kad bi bio moj. Sigurna sam da su osjetili barem tračak naivne balkanske nade u iskreno zajedništvo za vrijeme scene u kojoj lutka Brena izvodi Jugoslovenku, pjesmu na koju mi se oči napune suzama, ne jer sam jugonostalgičarka (rođena sam 1996., pobogu), već zbog razočaranosti u jeftine pokušaje prodavanja ideje zajedništva koje pijemo kao čašicu otrova uz jutarnju prijatnu kaficu.

Lepa lutka me u spomenutim scenama iznimno zabavlja i zadivljuje, ali mi se grlo steže u sceni u kojoj lutka više nije bezvremenska glazbena ikona, već protusistemski novinar za kojeg je zakukuljeno rečeno da se bacio kroz prozor. Napeta scena fizičkog nasilja u kojoj su jedini akteri lutka novinara, neidentificirani muškarac i lampa, ostavlja gorak okus u ustima i dozu straha za sve one hrabrije i buntovnije, u kojem god sistemu bili. 

Nakon četrdesetak minuta u kojima je Tito gravitacijsko polje svih zbivanja, i predstavi i njemu dolazi kraj. Tito umire, Maša očajava, Olga ojačava i svi prisutni skupljaju se na hrpicu dok slušaju već poznati audiozapis objave smrti iz 1980. Slušamo Duge noge, Brena lutka poprima Brena realnu veličinu lutkara Stjepana Bešlića koji u visokim štiklama izvodi zvijezdu, a zatim mirno sjeda pored sestara. Na pozornici ogoljeni glumci-lutkari pitaju i sebe i nas kada je to uistinu bilo bolje ili je to vrijeme sada ili je bilo ili nas možda čeka, neopterećeni teretom govora o vremenima u kojima nisu živjeli jer nekako iskreno daju do znanja da ne znaju, jer kako bi znali? Neizostavan motiv slobode dolazi ponovno na red u ovom obraćanju, u momentu u kojemu Stjepan Brena s prekriženim nogama u štiklama nestašno prokomentira manjak queer slobode u Jugoslaviji, što sam shvatila kao kratak obračun s pojavom jugonostalgije u mlađoj queer populaciji. Naši junaci ne daju odgovor na pitanje kad je bilo bolje niti se kroz predstavu trude ponuditi odgovor, već nam daju na pladnju perspektive i svoja proučavanja uz vraški dobru zabavu.

Skladan tim talentiranih glumaca i lutkara, pitak i duhovit tekst Ivana Dragičevića i nepretenciozno hvatanje u koštac s teškom ukorijenjenom povijesno-društvenom temom omogućili su mi da pogledam jedan od najboljih studentskih ispita u dosadašnjem životu, za koji mi je čak neobično i pomalo bizarno reći da je “studentski ispit” jer mi izlazi iz konvencionalnih i već ustaljenih okvira ispita. Nadam se da će zagrebačka publika ponovno uskoro imati priliku pogledati Ništa nije večno sem Brene, uz dodatnu nadu da će toga puta u publici biti i njihovi zagrebački glumački kolege.