Publici već poznata umjetnička organizacija Kolektiv Igralke kao da je baždarena na fino osluškivanje najproblematičnijih fenomena u svom okruženju, kreira predstave koje prihvaćaju izazov i kreću u otpetljavanje svakog tog nerazmrsivog klupka. Svojim radom koji prožimaju ozbiljan pristup i kvalitetna glumačka izvedba, sjajan balans humora i ozbiljnosti, te vizualna atraktivnost scene kroz kostime, rekvizite, multimediju (gotovo da već možemo pričati o stilu), mlade autorice/glumice “igralke” (Vanda Velagić, Ana-Marija Brđanović, Anja Sabol i Sendi Bakotić) uspijevaju doprijeti do publike i približiti joj kompleksne, pa i neugodne teme. Uvijek istim žarom baveći se fenomenima od kojih društvo okreće pogled, Igralke upravo u njima prepoznaju patologiju u kojoj pronalaze umjetničku inspiraciju i motivaciju za stvaranjem, uz ambiciju da dočaraju slojevitost problema i proniknu u njegove uzroke. Nakon dokumentarne predstave Bakice (2020.),kojom stavljaju u fokus priče žena koje su zbog svojeg lošeg imovinskog stanja u starosti primorane po kontejnerima tražiti boce s povratnom ambalažom, članice su jednako popularnom predstavom Crna vuna (2022.) odlučile progovoriti o beskućništvu. U temelju njihova rada je teoretsko i praktično istraživanje odabrane tematike, u koje poniru koristeći elemente etnografske metodologije te rad s pripadnicima skupine čijim pričama grade predstavu, pritom stvarajući svojevrsnu zajednicu. 

Ovoga puta je poticaj kolektivu bio tekst Moje tijelo, moje vlasništvo srednjoškolske učenice Vite Tijan, koja im je pristupila povodom intervjua za školski časopis. Kako su Velagić i Bakotić već ušle u istraživanje problematike ženskih seksualnih prava na našim prostorima s predavanjem-performansom Borba realiziranim u okviru projekta Spolni odgoj II, ideja za novu predstavu gotovo se prirodno razvila kao nastavak tog rada. Tako je u još jednoj suradnji s redateljicom i suatoricom Tjašom Črnigoj – i u koprodukciji s HNK Ivan pl. Zajc i Zavodom VIDNE, uz partnere Slovensko mladinsko gledališče i Masku iz Ljubljane – nastala predstava samo prividno jednostavnog naziva Cure, u kojoj se bave rasvjetljavanjem tabu-teme ženske seksualnosti. 

Na tragu dosadašnjih projekata, Igralke idu korak dalje u smjeru dokumentarističkog kazališta iznoseći ovog puta vlastite priče, one najintimnije, kao i priče svojih majki i baka. Autobiografskim prikazom svojih sjećanja i sjećanja pripadnica svojih obitelji problematiziraju poziciju žene u društvu upravo kroz prizmu seksualnog odgoja i prvih seksualnih iskustava, i to promatrajući tri generacije žena te različite socio-ekonomske kontekste koji su oblikovali njihova iskustva. Poput kazališnog vremeplova, vode nas na putovanje od sredine prošlog stoljeća do danas, kroz prizmu u kojoj se tok velike povijesti lomi u perspektivi pojedinke, žene i njenog tijela. Na sceni nas tako Igralke dočekuju u tradicijskim nošnjama ovih krajeva, donekle stiliziranim, svaka u različitoj inačici (kostimografkinja je Tijana Todorović, suautorica predstave), te pozivaju da osluhnemo zvukove koji dopiru do Exportdrva i zamislimo kako je grad izgledao i zvučao u prošlosti.

Već prvom rečenicom tako razbijaju četvrti zid, stvaraju kontakt s gledateljima i omogućuju nam da lakše uronimo u svijet predstave, a nije izostala ni referenca na samu halu u kojoj se nalazimo, izgrađenu 60-ih godina u tadašnjoj Jugoslaviji. Na mjestu gdje se nekada skladištilo drvo za izvoz, kažu, one sada portretiraju jedno obiteljsko drvo, referirajući se na obiteljske pripovijesti koje će nam ispričati. Na zidu scene projekcijom zatim vidimo riječ CURA, koja podsjeća na glagol curiti, odnosno na menstrualno krvarenje. Već ovdje se na pomalo autoironičan način otvara problematiziranje ženske seksualnosti u društvu, odnosno svođenja ženskog bića isključivo na njen spolni organ i reprodukcijsku funkciju. Element krvi kao simbola ženskog tijela bit će prisutan do kraja predstave, pogotovo u zanimljivoj relaciji s pojmovima čistoće i (gubitka) nevinosti.

Dok se u loopu vrti tradicijska narodna pjesma Alaj, alaj, Jano sjetne melodije koja doprinosi dočaravanju minulih vremena, odlazimo u selo Vukosavljevica 1956., na livadu gdje je Anjina baka, nakon sadnje krumpira, izgubila nevinost. Ona je bila iz imućnije obitelji, a on siromašan; zatrudnjela je sa 16 godina. “Njen jedini seksualni odgoj bile su očeve batine”, izgovara Anja te vadi remen kojim zatim udara o pod, odlučno i ustrajno, sve do trganja papirnatog sloja kojim je prekriven – papira koji je zapravo njena koža. Ta scena odražava svu težinu povijesne boli koju su generacije žena, i puno prije Anjine bake, prolazile samo zato što su žene. Dočarava sve nasilje i neutaživu potrebu za kontrolom ženskog tijela i seksualnosti, utisnute u metafori prava prve bračne noći i pokazivanja krvave plahte kao dokaza ženske nevinosti, čednosti i časti. Krv na plahti kojom se sveukupno vrednuje žena. 

Višegeneracijskim portretiranjem ženske seksualnosti Igralke nadilaze puku kronologiju i upozoravaju da, “koliko god se vremena mijenjaju, istovremeno se i ne mijenjaju”, otvarajući prostor za šire promišljanje i raspakiravanje asocijacija. Možda više ne pokazujemo plahte rodbini nakon prve bračne noći, ali i dalje osjećamo dvostruke standarde seksualnosti za žene i muškarce, suočavamo se s poražavajućim statistikama rodno uvjetovanog nasilja, svjedočimo hodovima protiv izbora i klečanjima za duže suknje, otežanom pristupu sigurnom prekidu trudnoće, općenito dovođenju u pitanje prava koje su izborile naše pretkinje. Igralke se u Curama pritom pitaju je li odrastanje djevojaka danas bolje u odnosu na odrastanje njihovih baka od 80-ak godina, mama od 60-ak i njih samih koje su u tridesetima. Kroz desetljeća se selimo promjenom glazbe, svijetla (Marin Lukanović) i raznim rekvizitima, uz impresivno efektnu scenografiju (Ivan Botički, Tijana Todorović), fotografijama, video projekcijama (Mara Prpić) i snimkama telefonskih razgovora između glumica i njihovih mama i baka.

Od pitanja kako bi se pojedinim bakama ii mamama život odvio da nisu rodile sa 17 godina, ili glumici da je umjesto prekidanja trudnoće rodila s 20 (priznaje da najvjerojatnije ne bi bila tu gdje je), preko vremena kada su žene pobačaj pokušavale obaviti “privatno” koristeći biljne napitke i nesigurne metode, do liberalnijih vremena kada je uveden siguran abortus i promovirana kontracepcija, svjedočimo o utjecaju društvenih prilika na ženske sudbine. Samoosuđivanje u tinejdžerskim dnevničkim zapisima zbog paralelnog viđanja s više mladića ili poremećaji u prehrani zbog zadovoljavanja nerealnih standarda ljepote koje s nama dijele glumice, neki su pak primjeri kako žene perpetuiraju patrijarhalne obrasce kojima su okružene. Paralela koja se povlači među generacijama seže i do današnjih djevojaka čija lica vidimo na videoprojekciji. To su srednjoškolke s kojima su autorice kroz svoje istraživanje održale radionice i, premda bismo očekivali napredak u njihovom odnosu prema seksualnosti, poražavajuće je suočavanje sa stvarnošću u kojoj mlade djevojke za ljubljenje koriste izraz “prokurvati” i nisu sigurne je li abortus legalan u Hrvatskoj. Ako naše bake nisu imale nikakav spolni odgoj, naše se mame snalazile na temelju satova biologije, a generacija nas u tridesetima o seksu “učila” kroz filmove i serije, danas bi već trebali moći mladima pružiti zdraviji odnos prema svim tim velikim promjenama koje donosi seksualni aspekt života. 

U svakom slučaju, Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo. Na svom putu naišle su na bol, sram, neugodu, strah, autodestrukciju, ali i žudnju, užitak, buntovništvo, prve ljubavi, demistificiranje ženske anatomije, ljepotu odrastanja i otkrivanja sebe i svijeta. Pokazavši cijelu paletu različitih iskustava, svako od njih postaje dokučivo i relevantno, a slojevitim uvidom u žensku intimu zahvaća se u ono univerzalno i opće, poznato i blisko svakoj od nas. Povijest se možda ne mijenja preko noći, niti jednom predstavom, no ova apoteoza femininog utoliko je moćna jer kao najjači aktivistički alat potiče empatiju i time doprinosi iscjeljivanju kolektivne ženske traume. Na raskršću privatnog i javnog, potvrđuje da je sloboda odlučivanja o vlastitom tijelu ujedno i sloboda odlučivanja o vlastitoj sudbini.