Kako stoji u tekstu natječaja, “ovaj program je usmjeren na bavljenje sadržajnim elementima scenarija. Imenujući platformu po Zori Dirnbach, doajenki domaće scenaristike koja je, osim toga, radila i kao urednica i novinarka, te čiji je rad bio prožet snažnim antifašističkim duhom, ovim programom lokalnoj scenarističkoj sceni nastoji se omogućiti edukacija u polju ljudskih i radničkih prava, ženskih, LGBTIQ i prava drugih manjina, politika identiteta, feminizma, politika obrazovanja, socioekonomske nejednakosti i klimatske pravde”.

Cilj je odabranim autoricama i autorima omogućiti da svoje scenarije, koji se dotiču nekih od navedenih tema, razvijaju u suradnji s istaknutim humanističkim znanstvenicama, aktivistkinjama i istraživačicama koje su angažirane kao mentorice u sklopu programa, a to su Barbara Matejčić, Dora Levačić, Emina Bužinkić, Iva Marčetić, Maša Grdešić, Marija Brajdić Vuković te Petra Šarin.

Poziv je otvoren za sve članice i članove strukovnih udruga u polju scenaristike kao i studentice i studente dramaturgije i filmske režije umjetničkih akademija. Selekcijski žiri na temelju kvalitete scenarističkog predloška te kvalitete pisma motivacije, odabire dva autora odnosno autorice koji će sudjelovati u programu. Za sudjelovanje u programu bit će odabrana dva autora odnosno autorice koji će tijekom pet mjeseci trajanja programa od 15. lipnja do 15. studenog imati obvezu minimalno pet radnih susreta s mentoricom po vlastitom izboru.

Sudjelovanje u programu honorirano je stipendijom u ukupnom iznosu od 1500 eura bruto.

Za prijavu je potrebno ispuniti formular dostupan na web stranici programa, poslati scenoslijed, treatment ili scenarij, pismo motivacije za sudjelovanje u programu, uz obrazloženje odabira mentorice te plan istraživanja.

Rok za prijavu je 1. lipnja.

Stanovanje i stambene politike nesumnjivo spadaju u najuži krug ključnih društvenih pitanja, osobito kada je riječ o mlađem dijelu populacije, kojem je postkrizna loša beskonačnost među brojnim izvorima materijalne tjeskobe namrla i onu najtežu – nesigurnost krova nad glavom. Problem je toliko dramatičan i sistemski uvjetovan da zadnjih godina stručnjaci počinju govoriti o “globalnoj krizi stanovanja”, koju generira prepuštanje te temeljne potrebe tržištu. U lokalnom kontekstu notoran je utjecaj turizma i platformi poput AirbnB-a na cijene stanova. Vrijednost kvadrata, čak i u neatraktivnim dijelovima gradova na primorju, doseže primjerice zastrašujućih 3000 eura i više – iznose nedostižne prekariziranim mladima.

Navedeno znači da posjedovanje nekretnine novim generacijama postaje sve udaljenijom fantazijom, pa najam postaje sve važnijim oblikom rješavanja stambenog pitanja. No i njegova se cijena neizbježno penje na sve nepodnošljivije razine, uz iznimno nesigurne uvjete, često podređene turističkim profitima i terminima turističke sezone. Regulacija najma i zaštita prava najmoprimaca postaje stoga jednim od presudnih političkih pitanja, koje se polako počinje osvještavati i u našem javnom prostoru.

Jedan od najrelevantnijih aktera tog osvještavanja udruga je Pravo na grad, koja “djeluje protiv privatizacije i prekomjerne ekonomske eksploatacije javnih i zajedničkih dobara te prostora, s posebnim naglaskom na pitanja sudjelovanja građana i organiziranog civilnog društva u upravljanju javnim dobrima”. Nakon što je nedavno objavio knjigu svoje članice, arhitektice i istraživačice Ive Marčetić Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti, PNG nam je ovih dana donio i Priručnik za podstanare, koji je uz Marčetić uredila Antonija Komazlić, dok su suradnici na izradi publikacije Dženana Kalamujić, Antun Sevšek i Nikola Zdunić.

Riječ je o izuzetno korisnoj knjižici koja na nešto manje od 40 stranica donosi ključne informacije i preporuke najmoprimcima kako da se zaštite u odnosu na najmodavce. Kako stoji u uvodniku, “Procjena je da samo u Zagrebu čak 20,4 % onih u dobnoj skupini između 18 i 39 godina svoje stambeno pitanje rješava podstanarstvom. Ipak, u Hrvatskoj je regulacija ovog stambenog statusa, odnosno odnosa najmoprimca i najmodavca, nerazvijena, slabo zakonski regulirana i institucionalno zanemarena, što najmoprimce dovodi u nestalan, nesiguran i ranjiv položaj.” Ključno je u tom smislu poznavanje pravnog okvira, odnosno Zakona o najmu stanova, za koji se ističe da je “zastario i ne prati potrebe najmoprimaca i probleme s kojima se suočavaju”. Dobro snalaženje u propisima omogućuje definiranje takvog ugovora o najmu koji ne samo da će najmoprimcu ponuditi viši stupanj zaštite, nego će i zaobići niz odredbi koje su ili protivne zakonu, poput naplate penala zbog kašnjenja s najamninom, ili iskorištavaju zakonske nedorečenosti na štetu najmoprimca, poput prebacivanja tereta pričuve na njegova leđa.

Materijali okupljeni u Priručniku proizišli su iz rada u sklopu PNG-ove Radionice za podstanare, na kojoj su se direktno analizirali ugovori koje su polaznice i polaznici potpisali sa svojim stanodavcima. U tom smislu, uvidi koje donose njegove autorice u velikoj mjeri reflektiraju uobičajenu i aktualnu praksu ugovaranja najma stana i pokrivaju niz očekivanih i tipičnih situacija. Priručnik je jasno i praktično organiziran te prati ključne elemente ugovora, od njegove opće strukture, preko trajanja, pologa i njegovog povrata, režijskih troškova, pričuve, najamnine, korištenja namještaja, preinaka u stanu i podnajma, pa do različitih aspekata otkazivanja ugovora i drugih tema. Svaka mala cjelina sadrži kratki uvod, sažetak relevantnih zakonskih odredbi i precizno objašnjene preporuke. Kao koristan dodatak autorice su priložile popis institucionalnih kontakata, uključujući i udruge i pravne klinike koje mogu ponuditi pravnu pomoć najmoprimcima, a posebno vrijedi izdvojiti i primjer tzv. “idealnog ugovora”, koji se može izrezati iz publikacije ili skinuti s PNG-ove stranice i koristiti pri pregovorima s najmodavcem.

Ukratko, Priručnik za podstanare jedna je iznimno korisna publikacija koja podstanarima omogućuje, makar na individualnoj razini, bolje i preciznije zagovaranje vlastitih prava. Zagovaranje na kolektivnoj, institucionalnoj razini zasigurno je borba koja predstoji i koja neće biti nimalo laka, kao što pokazuje odluka njemačkog Ustavnog suda da sruši regulaciju rente u Berlinu – donesena, doduše, temeljem formalnih kriterija federalne nadležnosti. Međutim, djelovanje Prava na grad nudi nezaobilazne temelje da toj raspravi pristupimo informirani, senzibilizirani i svjesni njezinih širih društvenih implikacija.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U lokalnom se javnom govoru o prostornim problemima rijetko kada jasno naglašava na koji su način infrastrukturni nedostaci u pojedinim gradskim cjelinama i nedostatak svih onih zgrada važnih za društveni život moderne zajednice odraz stambenih politika. Na sličan se način o pitanju priuštivosti stambenog prostora — češće u obliku kupovine i rjeđe u obliku najma — uglavnom raspravlja bez razumijevanja konteksta stambenih politika i njihove analize.

Paradoksalnost tako postavljenog odnosa prati i kriterij za sudjelovanje u javnom razgovoru o stambenom pitanju koji često podrazumijeva određenu razinu materijalne povlaštenosti, pa se problematici u pravilu pristupa (kada joj se uopće pristupa) na temelju osobnog iskustva popraćenog sporadično prikupljenim informacijama i dojmovima o stanovanju u zapadnoeuropskim državama.

Na pozadini ovako grubo skicirane šire slike, recentno objavljivanje knjige, odnosno studije Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti Ive Marčetić raspravu obogaćuje sveobuhvatnijim uvidom i strožim metodološkim okvirom za sustavnije razmatranje stambenog pitanja. Iako se studija — koja je nastala kao produkt dugogodišnjeg istraživanja sa suradnicima Antunom Sevšekom i Antonijom Komazlić i za čije je objavljivanje zaslužna udruga Pravo na grad — bazira na primjeru Zagreba, njezin okvir i dijagnoze mogu biti korisni i u pokušajima boljeg razumijevanja nedostataka i posljedica suvremenih stambenih politika na lokalnoj ili globalnoj razini. 

Studija kronološki razlaže odnose političkih sustava na današnjem državnom teritoriju prema stambenom pitanju i reperkusije koje su ti odnosi imali na gradsku strukturu — okvirno, onaj socijalističke Jugoslavije (čiji je stambeni fond bio pretežito baziran na kolektivnom ulaganju), onaj hrvatske države u tranzicijskom razdoblju (u koji je razmontiravanje kolektivnog bilo upisano kroz procese privatizacije) i post-tranzicijskog koji, parazitirajući na ostavštini jugoslavenskog stambenog fonda, stambeno pitanje svodi isključivo na pitanje individualne odgovornosti. 

Iako je sustav stambene opskrbe u socijalističkoj Jugoslaviji prolazio kroz različite faze, one se u javnosti često stigmatiziraju, pogotovo ona poratna obilježena useljavanjem u takozvane “viškove”, to jest  u velike građanske stanove ili drugi i(li) treći stan istog vlasnika, bez dubljeg razumijevanja okolnosti zbog kojih se pribjeglo takvom rješenju. U tom trenutku još uvijek u velikoj većini ruralna država morala je podnijeti pritisak dodatnih migracija u grad koji je naslijedio sve probleme međuratnog razdoblja — nedostatak stambenog prostora i minimalno adekvatnih životnih uvjeta, baš kao i nedostatak razvijene građevinske industrije koja bi u relativno kratkom vremenu situaciju u tom smislu mogla učiniti podnošljivom.

Ozbiljnije planiranje stambenih naselja se time moglo razviti tek nakon pedesetih, odnosno pri uspostavljanju zakonskog okvira za nacionalizaciju zemljišta koji je omogućio okrupnjavanje, a potom je uslijedila i zakonska definicija “prava na stan”. Stanogradnja se, kao što se u studiji naglašava, dobrim dijelom financirala viškovima ostvarenim u tadašnjim društvenim poduzećima. Promatrajući grad iz tako podešene perspektive, navodi autorica, njegovu je geografiju moguće iščitati kao odnos između teritorija proizvodnje i teritorija reprodukcije, odnosno stambenih i društvenih prostora koji nastaju upravo zahvaljujući viškovima vrijednosti ostvarenim u društvenim poduzećima. Pojednostavljeno, rad u tvornici u povratnoj je vezi s izgradnjom stambenih prostora i prostora društvenog standarda poput, primjerice, sportskih dvorana ili škola.

Naravno, taj je decentralizirani sustav imao svoja proturječja i nedostatke, prije svega u obliku logike prema kojoj su se sredstva za izgradnju — pa i sami stanovi — dodjeljivali. Osim što je sama stanogradnja bila uvjetovana uspješnim poslovanjem određenog poduzeća, nedvojbena je i raspodjela kvalitetnijih stanova onim radnicima za koje se smatralo da u najvećoj mjeri sudjeluju u stvaranju viška vrijednosti istog poduzeća, a to su u pravilu bili članovi profesionalne klase. Jedan od prostornih odgovora na manjkavosti u distribuciji stambenog fonda bila je i razbuktala samogradnja, najčešće na gradskoj periferiji, čiji su nositelji bili uglavnom nekvalificirani radnici. Ta je forma “neplanske stanogradnje” bila suptilno podržavana povoljnim kreditiranjem, dok su planerska rješenja koja bi garantirala infrastrukturnu opremljenost tih gradskih cjelina izostala u cijeloj priči. Cijena tog izostanka je očigledna kada se obrati pozornost na kontinuitet “divlje” izgradnje od tada do danas, paralelno vodeći računa o istom tipu zanemarivanja i neopremljenosti kada je riječ o javnim sadržajima.

Državno ulaganje u proizvodnju stambenog fonda ili — preciznije definirano — “društveno izdvajanje za stanovanje”, provodilo se analogno i u zapadnoeuropskim državama blagostanja. Drugim riječima, ideja “kolektivnog ulaganja u kolektivnu reprodukciju” nije bila ekskluzivna politika socijalističkih i komunističkih država. Eklatantan primjer koji se u knjizi navodi jest onaj Velike Britanije, države sa značajnim javnim stambenim programom kojeg je konzervativna vlada, pod izlikom tretiranja posljedica krize sedamdesetih, uspješno degradirala. Također, i hrvatski zakonski okvir privatizacijske stambene reforme izrađen je prema predlošku onog britanskog. Osim što je otkup stanova u drugoj polovini devedesetih sa sobom donio i brisanje ideje kolektivno financirane stanogradnje, u studiji su razvidno prikazani obrasci prema kojima je tako zakonski uređen otkup bio i jedan od potentnih alata u politici etničkog čišćenja.  

Posljedica post-privatizacijske stambene politike u pretkriznim dvijetisućitima bio je neobuzdani rast kreditnog zaduživanja, jer je najsigurnijom opcijom stambenog zbrinjavanja postala kupnja stana na tržištu nekretnina. Kao i u većini drugih europskih zemalja, kriza nije potaknula niti jedan drugi oblik rješavanja stambenog pitanja osim vlasništva, što je u lokalnom slučaju bilo potpomognuto i nereguliranim tržištem najma. Jedino prividno olakšanje od strane javnih institucija stiglo je u formi subvencioniranih kredita pod okriljem Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) i pod okriljem projekta Društveno poticane stanogradnje (POS).

POS-ova naselja, međutim, postaju dodatno problematična kada se razmotre razlozi i učinci njihovog (ne)strateškog lociranja na rubovima gradske strukture. Socijalistički prostorno-planski provedbeni okviri i mehanizmi, baš kao i institucije koje su za njih bile zadužene, razmontirani su do mjere u kojoj je manipulacija prostorom sa svrhom pogodovanja interesnim skupinama nešto s čime se danas susrećemo na dnevnoj bazi. Gradske vlasti — i to ne samo u slučaju Zagreba — koriste gradska zemljišta koja u planovima dobivaju epitet “atraktivnih” na temelju centralne pozicije u gradskoj strukturi kao, navodi autorica, “zaloge za zaduživanje na tržištu i injekcije u gradski proračun putem privatizacije”. 

U što je većoj mjeri urbano zemljište u gradskom ili državnom vlasništvu bliže onome što se u domaćoj urbanističkoj terminologiji naziva konsolidiranim područjem — prostorom u široj gradskoj jezgri koji je infrastrukturno adekvatno opremljen — to je veći njegov strateški potencijal za ublažavanje negativnih posljedica na stanogradnju koje proizvodi kombinacija tržišta nekretnina, nereguliranog tržišta najma i stihijskih turističkih politika. No, takvi su prostori redovito temelji za trgovinu i zaradu, nauštrb razvoju grada. Stoga je praktički nezamisliva postala ideja prema kojoj bi se javno financirana društvena stanogradnja planirala na centralnim gradskim lokacijama, odnosno stanovništvo se gura na rubne dijelove grada u strukture koje funkcioniraju kao neki tipovi urbanih otoka. Zbog karakteristika koje takva naselja imaju, upitne politike raspodjele stanova i cijene kvadrata koje se penju do ranga one tržišne (povoljnije je samo kreditiranje), pokazalo se kako ova naselja nisu privukla originalno ciljane srednjoklasne skupine, već su dodatno pospješila prostornu koncentraciju siromaštva i ojačale homogenost strukture stanovništva. Situacija nije ništa bolja ni kada pogled prebacimo na neregulirano tržište najma i njegove učinke na gradsku strukturu — gentrifikacijski procesi postaju samo još očitiji. 

Ova knjiga tako nije samo važan doprinos razumijevanju ograničenja trenutno dominantnih stambenih politika i uklanjanju šumova u javnom razgovoru o stambenim politikama, nego i poticaj za bolje razumijevanje širine polja borbe u povijesnoj situaciji u kojoj je snaga tržišne ideologije pristup kvalitetnom stanovanju — lokalno i globalno — velikoj većini gotovo potpuno suzila. Kvalitetna stanogradnja koja je istovremeno i priuštiva doista utječe na distribuciju i svega onog ostalog što se nalazi u njezinom okruženju — od kanalizacije i prometa preko škola do zdravstvenih ustanova. Zato je borba za društveno pravedniji budući razvoj stanovanja, kao i za uređeni odnos prema postojećem stambenom fondu, ključna u izgradnji demokratičnije strukture gradskog života i razvoja samog grada. 

Borba za ravnopravan pristup javnim dobrima te kvalitetan i priuštiv život u gradu bez obzira na vjeru, naciju i socioekonomski status traje i nakon zaokruživanja nečijeg imena na izbornom listiću. Grad i njegov društveni život neprestano se mijenjaju, a ključ razvoja leži u prepoznavanju novih zahtjeva za drugačijim upravljanjem i idejama o javnom prostoru – na korist zajednice, a ne pojedinačnih interesa. Ključne poluge u procesu održive promjene predstavljaju politička aktivacija i stvaranje aktivnih zajednica koje odlučuju o svojoj okolini i okolišu, svjesne prava na grad.

Na tom tragu građani i građanke diljem Europe podižu glas kako bi povratili svoje pravo na sudjelovanje u raspravama koje pomažu poboljšati kvalitetu svakodnevnog života, a tiču se niza pitanja – okoliša, gentrifikacije, reaproprijacije javnog prostora, građanskih akcija, zajedničkog života različitih zajednica… 

Stvaranje inkluzivnog grada trajna je zadaća

“Pitanje kakav grad želimo ne može se odvojiti od pitanja kakvi ljudi želimo biti, kakve društvene odnose tražimo, kakve odnose prema prirodi cijenimo, kakvu svakodnevicu želimo, kakve tehnologije smatramo prikladnima, kakve estetske vrijednosti zastupamo. Pravo na grad stoga je mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup resursima koje grad utjelovljuje: pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama. Štoviše, ono je više kolektivno nego pojedinačno pravo jer promjena grada nužno ovisi o ostvarivanju kolektivne moći u procesu urbanizacije”, zapisao je prije desetak godina jedan od najvažnijih teoretičara pitanja prostora, urbanog i grada, geograf David Harvey istražujući pravo na grad – teorijski koncept koji je prvi predstavio francuski filozof i sociolog Henri Lefebvre 1968. godine.

Je li pravo na grad i dalje relevantno u promišljanju odnosa moći i borbi u gradu nakon pandemije koronavirusa, uslijed koje se u samo nekoliko mjeseci promijenila društvena uloga grada, pitanje je na koje su tijekom prvog MediActivism talk showa nastojali odgovoriti aktivisti i aktivistkinje te novinari i novinarke iz Londona, Marseillea, Seville, Varšave, Stockholma i Zagreba. Dok pokušavamo zamisliti novo uređenje gradova koji bi uistinu zadovoljavali naše potrebe – od kvalitetnijih javnih i životnih prostora, boljih uvjeta stanovanja, do mjera u borbi protiv klimatskih kriza – pandemija pred aktiviste stavlja zahtjev da u narednim mjesecima i godinama osmisle nove participativne i kreativne načine poticanja promjene.

Potrebno je iznova graditi osjećaj za javno dobro 

“Povezanost nastala uslijed pandemije mogla bi poslužiti kao potencijal daljnjeg zajedničkog otpora”, smatra Dan Hancox, britanski novinar koji, između ostalog, piše o gentrifikaciji, gradovima, prosvjedima, javnom prostoru i društvenim pokretima. Promišljajući o vraćanju kontrole građanima i građankama nad gradovima, kako piše i u jednom od svojih tekstova, “cilj je zapravo, povećati sudjelovanje u odlučivanju, potaknuti lokalnu demokraciju i građansku energiju, a javne usluge učiniti pravednijim i dostupnijim”. 

Kada je riječ o gentrifikaciji, Hancox podsjeća da proces raseljavanja najsiromašnijih članova društva nije nova stvar: “Štoviše, nastala je upravo u Londonu 1960-ih, mi smo na neki način ground zero za ovaj fenomen”. No posljednjih nekoliko godina sama gentrifikacija postala je ozbiljna točka političke borbe i otpora: “Važno je istaknuti da je ona uvijek vezana uz stanovanje – pristup priuštivom stanovanju – i mi u Londonu s određenom dozom zavisti gledamo prema Berlinu i tamošnjim lokalnim vlastima koje imaju razumijevanja za ovaj problem”.

Džepova lokalnih otpora po tom pitanju u Londonu ima dosta, no veliki izazov je povezati ih međusobno, istaknuo je Hancox. Kao izvor mogućnosti zajedničkog djelovanja vidi povezanost nastalu tijekom pandemije: “Putem raznih grupa, poput WhatsAppa, ljudi su puno komunicirali, sam sam u svojem susjedstvu bolje upoznao ljude nego godinu dana ranije. Niz je tema o kojima se razgovara i zagovara niz promjena – bilo da je riječ o zelenilu ili primjerice povećanju prostora za pješake i bicikliste u neprekidnoj borbi protiv automobila, a čini mi se da će to biti i jedna od ključnih nadolazećih borbi”.

Što se tiče strategija u budućnosti, vitalno će biti nastupati i proaktivno, istaknuo je Hancox: “Uglavnom su dosad lokalne zajednice istupale u želji da nešto sačuvaju, dok je alternativa osmisliti prijedlog nečeg novog – poput lokalnog stanovništva i aktivista u sjevernom Londonu, okupljenih u skupinu St Ann’s Redevelopment Trust (StART) koji umjesto izgradnje luksuznih stanova na mjestu stare bolnice nastoje izgraditi 500 priuštivih stanova za lokalno stanovništvo uz održavanje velike zelene površine za cijelu tamošnju zajednicu. Upravo to je jako važno i inspirativno za imaginaciju građana, pokazuje da se može okupiti i raditi i nešto novo, a ne samo čuvati staro”.

Kako dati glas prirodi?

Važno je poticati prakse koje su prilagođene zajednici, oblikujući inovativne načine stvaranja veza, razvijajući empatiju i solidarnost. Jedan od načina je i zajedničko djelovanje kroz sinergiju umjetnosti i znanosti što pomaže oblikovanju zajedničkih narativa i ikonografije koja definira određeno mjesto, smatra Igor Stokfiszewski. Ovaj istraživač, aktivist, novinar i umjetnik te član Krytyke Polityczne u sklopu MediActivism talk showa govorio je o zaštiti zelenih prostora u urbanom kontekstu na primjeru obrane močvare u istočnom dijelu Varšave od isušivanja i privatizacije.

“Kada govorite o klimatskoj krizi, toj se globalnoj temi čini teško prići s pozicije lokalnog stanovništva, to je izazov u priči o pravu na grad. Postoji niz aktera na koje klimatska kriza negativno utječe i koje treba uključiti, a koje ranije nismo prepoznavali na taj način – naime, nije tu riječ samo o ljudima, nego i o životinjama, dakle, i flori i fauni, vodi… akterima koji ne mogu govoriti u svoje ime. Najveći izazov u povezivanju prava na grad i klimatske krize odnosi se na nove, inovativne forme demokracije tako da one istovremeno poštuju građanke i građane i uključuju ih u  donošenje odluka, ali i uzimaju u obzir glas neljudskih aktera, a važan moment je i znanstveno znanje o očuvanju i dinamici gradskog prirodnog ekosistema”, istaknuo je Stokfiszewski.

Participacija je iznimno važna, naglasio je: “Nastojeći iznaći nove inovativne forme demokracije eksperimentiramo sa znanstvenicima i umjetnicima kako bi kreirali nove načine govora o prirodnom okolišu u gradskim prostorima i nekako definirati glas neljudskih aktera, što je vrlo uzbudljiv proces. Povezano je to i s COVID-om, naime, tijekom ovog razdoblja vidimo koliko je važan prirodni prostor, kao i da je virus neljudski faktor koji utječe na grad”.

Građani na putu promjene

Da se bez aktivacije i kolektivnog djelovanja teško može maknuti iz zatečenog statusa quo, postalo je prije par godina kristalno jasno stanovnicima i stanovnicama Marseillea. Početkom studenog prije dvije godine u starom centru grada srušile su se dvije zgrade, usmrtivši pritom osmero ljudi u krevetima. Jedna od zgrada bila je u gradskom vlasništvu, tragedija se mogla izbjeći. “Lokalne vlasti su znale da postoji opasnost, ali nisu ništa napravile”, upozorila je Valérie Manteau, autorica i novinarka te aktivna članica grassroot inicijative Les États Généraux (Generalna skupština) iz Marseillea. 

Ulica u kojoj se dogodila tragedija, Rue d’Aubagne, nastanjena je većinom imigrantima i stanovnicima afričkog podrijetla. Gradske vlasti su prije više od desetljeća upozorene da postoji neposredna opasnost. No, one su godinama puštale da stare zgrade propadaju čekajući da dođu developeri koji će ih obnoviti i gentrificirati dok su vlasnici zanemarivali vlasništvo gojeći se na najmu koji su siromašni plaćali uz pomoć državnog džeparca.

“Znalo se da je riječ o skromnoj četvrti, da ljudi žive u lošim stanovima, ali mi koji smo živjeli u toj četvrti nismo znali da bi se mogle samo tako srušiti”, prisjetila se Manteau u MediActivism talk showu. Nakon urušavanja raseljeno je nekoliko tisuća ljudi, nezadovoljstvo je sve više raslo, došlo je do velikih demonstracija i pokreta koji se proširio cijelim gradom, a na kraju je došlo i do promjene vlasti – od konzervativne do široke i raznolike lijeve koalicije. Promjene su vidljive, ali posla ima još puno i pritisak građana treba biti trajan.

Ključ je osvijestiti građane da imaju pravo glasa – svaki dan, a ne samo izborni. Jedan od presudnih trenutaka, kako ga je označila Manteau, bio je nakon simboličnog preimenovanja trga ispred srušenih zgrada u participativnom procesu: “Razgovarali smo s ljudima, ne samo o promjenama imena ulica. Oni su pitali imaju li pravo mijenjati ih, a mi smo ih poticali da osvijeste što još žele mijenjati jer oni su ti koji tu žive i imaju pravo reći kako žele živjeti. Jednom kad smo to osvijestili, bio je to dobar prvi korak za daljnje promjene”.

Kao znak da oni koji žive u gradu imaju namjeru sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na njihovu neposrednu okolinu, u Zagrebu je oživljena rijetko korištena demokratska formu koja se posljednjih godina ponovno otkriva i redefinira – Zborovi građana, a o njima kao o temi podcasta u sklopu projekta MediActivism govorila je Iva Marčetić, arhitektica, istraživačica i članica Prava na grad. 

Podsjetila je da su najčešći razlozi za pokretanje Zborova građana u posljednje tri godine bili vezani uz prostorno planske odluke, odnosno urbanističke planove pa su se primjerice na Trešnjevci usprotivili planu asfaltiranja jednog od rijetkih trešnjevačkih zelenih poteza koji nije omeđen prometom, u Donjem gradu borili protiv devastacije prostora Trga žrtava fašizma, a na Črnomercu pobunili protiv izgradnje mega-bloka stambeno poslovnih nebodera u toj četvrti.

Iako je Zagreb formalno vrlo decentraliziran, u praksi to baš i ne funkcionira. Marčetić je istaknula da su zborovima prethodile godine aktivizma i da su za pokretanje ovih javnih foruma uvelike zaslužni vijećnici i vijećnice koji u lokalnu samoupravu dolaze upravo iz redova aktivista i aktivistkinja: “Zborovi su definirani Statutom Grada Zagreba, no njihova aktivacija je uslijedila tek nakon lokalnih izbora 2017. godine, a podcast smo nastojali iskoristiti kao medij kako bismo građane i građanke upoznali s tom mogućnošću”.

Kreiranje narativa za budućnost

Javni prostor je u fokusu aktivista prava na grad, a jedno od ključnih pitanja je kako se pozabaviti izuzećem različitih identitetskih skupina iz javnih prostora. Na tom polju važnu ulogu igraju i mediji. “Dolaskom koronavirusa mnoge teme su stavljene u zapećak, a pokazalo se i da su marginalizirane grupe bile one o kojima se govori, ali se s njima ne razgovara”, upozorila je Aleyna Kaya, novinarka i aktivistkinja iz Stockholma, koja, između ostalog, piše o društvenim pitanjima i ljudskim pravima te mentalnom zdravlju. 

“Važno je imati svoju priču, mijenjati narativ, stvarati jake raznovrsne zajednice. Uloga medija je da se čuju raznovrsni glasovi te različite perspektive pojedinih zajednica. Važno je, primjerice govoriti o rasizmu, više nego o interkulturalnosti i doprijeti do različitih publika, ali i same redakcije trebaju biti što sličnije društvu o kojem govore”, zaključio je novinar i aktivist Moha Gerehou.

Uvijek je važno imati na umu širu sliku, ali i biti svjestan da su i u novim, pandemijskim okolnostima opet na površinu isplivala zapravo mnoga stara pitanja – zdrav okoliš, javni prostor, prostor za socijalizaciju i rekreaciju, urbano zelenilo, priuštivo stanovanje, javni prijevoz, (ne)jednakost i inkluzivnost samo su neka od njih, neraskidivo povezana s pravom na grad i zajedničkom borbom u smjeru demokratizacije upravljanja prostorom u kojem živimo.

Kao i u prethodnim slučajevima kada se činilo da je Bandić konačno poljuljan – a bilo ih je uistinu mnogo – i kod objavljivanja Memoranduma o razumijevanju između Grada Zagreba i emiratske tvrtke Eagle Hills, posvećenog zloglasnom “zagrebačkom Manhattanu”, teško je i pored prvotnog optimizma ne osjetiti onaj neizbježni strah kada je zagrebački vladar u pitanju. Jer tolika je njegova sigurnost nakon 19 godina na vlasti u Zagrebu, toliko su okoštale strukture koje ga održavaju na vlasti, toliko je ljudi ovisno o tim strukturama, da se i za Bandića načelno najrizičnije situacije doimaju kao da su potpuno pod njegovom kontrolom.

Pa ipak, predmet je Memoranduma po svojim razmjerima i značaju za Zagreb jedinstven čak i u impresivnog katalogu Bandićevog haranja gradom – veće intervencije u gradsko tkivo u novijoj zagrebačkoj povijesti nema. Da bi dogovor s Eagle Hillsom mogao biti ta konačna prilika da se Bandića sruši bilo je svima jasno i bez ikakvog uvida u dokumente: sama činjenica da je i Zagreb postao mjestom u kojem će megalomanski građevinski projekt pripasti tvrtki odgovornoj za horor poznat pod imenom Beograd na vodi – o čijim nevjerojatnim nepravilnostima je pisao niz medija, pa i Kulturpunkt – bila je sasvim dovoljan znak da je riječ o dosad najgoroj otimačini gradskog prostora u korist građevinskog kapitala.

Podsjećamo, Grad je sredinom veljače objavio Javni poziv investitorima za iskazivanje interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu, i to na nakon što se u prethodnoj godini održalo nekoliko sastanaka s predstavnicima Eagle Hillsa. No dok se emiratskom kapitalu u najboljoj maniri polukolonijalnih vodonoša hodočastilo na “konzultacije”, gradski se izvrsnici nisu htjeli smarati oko savjetovanja s lokalnom strukom, javnošću i relevantnim gradskim tijelima pa je cijeli proces iniciran a da nikakva rasprava – kamoli formalni preduvjeti za planiranje takvih intervencija – nije prethodno provedena.

Rasplet je poznat i onima koji sada po prvi put čuju za ovaj Javni poziv: nakon svega pet dana odlučivanja o multimilijunskom projektu na preko milijun četvornih metara gradske površine (za usporedbu, odlučivanje o bijednim javnim potrebama o kulturi traje nekoliko mjeseci), Grad Zagreb je objavio da su odabrani sretnici Eagle Hills, s kojima će se pristupiti potpisivanju spomenutog Memoranduma. Taj je ključni dokument koji definira okvir projekta u lijepoj kolonijalnoj maniri potpisan u Dubaiju, i to 12. ožujka, svega šest dana nakon objave rezultata. No javnosti je pristup najvažnijem dokumentu za budućnost metropole uskraćen pod izlikom da je riječ o – poslovnoj tajni! I ne samo da je bio uskraćen javnosti, nego mu nisu mogli pristupiti ni zastupnici u Skupštini Grada Zagreba koji odlučuju o pitanjima kojih se Memorandum tiče.

Nevjerojatno zvuči ovakva samovolja gradonačelnika koji kao da je prestao kriti potpuni prezir prema građanima Zagreba i javnom interesu, podcrtavajući da je njegova funkcija isključivo ona servisera kapitala koji proždire grad, njegovu infrastrukturu i prostor. Srećom, uslijedio je kontinuirani pritisak medija, aktivista, organizacija civilnog društva i oporbe – ponajprije zastupnica i zastupnika iz Kluba lijevog bloka – koji je konačno, praktički nakon sramotnih pola godine, urodio plodom. Prva je pristup Memorandumu dobila novinarka RTL-a Danka Derifaj, kojoj je tek nakon dvomjesečnog inzistiranja krajem kolovoza dopušten uvid u prostorijama gradske uprave, ali uz pratnju pročelnice Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša Mirke Jozić i odvjetnice te bez mogućnosti fotografiranja. Derifaj je, srećom, mogla raditi bilješke pa je javnost 23. kolovoza konačno doznala prve detalje Memoranduma, iz kojih je vidljivo da je Grad već angažiran na servisiranju emiratskih investitora i na stvaranju uvjeta za provedbu projekta te da se procedurom donošenja novog GUP-a manipuliralo kako bi se projekt progurao mimo važećih odluka i bez adekvatne javne rasprave.

Nakon što su se mediji izborili za pravo na uvid u Memorandum, odbijanje zastupnika i zastupnica Skupštine postalo je neodrživo pa im je 30. kolovoza konačno dozvoljen pristup, ali po nevjerojatno ponižavajućim uvjetima – na 15 minuta, pod nadzorom i bez prepisivanja. No u tom je trenu već postalo jasno da će s prvom pukotinom Bandićev zid oko Memoranduma prije ili kasnije popustiti, pa je Grad 3. rujna konačno odlučio pustiti dokument u javnost, i to svega dan prije nego što se na sjednici Skupštine trebala naći točka kojom Klub lijevog bloka od gradonačelnika traži da javnosti podnese izvješće o provedbi “zagrebačkog Manhattana”. Sadržaj je potvrdio sve strahove kritičara projekta i manipuliranja procedurom koje ga od samih početaka okružuje. Jedna od njih je arhitektica i pripadnica organizacije Pravo na grad Iva Marčetić, koja je u razgovoru s Kulturpunktom napomenula da Memorandum, suprotno tvrdnjama gradske uprave da je riječ o neobvezujućem dokumentu, “sadrži nekolicinu članaka za koje eksplicitno stoji da su obvezujući”.

Marčetić nam je iznijela svoje detaljno viđenje sadržaja Memoranduma i njegovih spornih točaka: “Ovim dokumentom gradonačelnik je pristao da Grad Zagreb u roku od osam uz dodatnih mogućih šest mjeseci pripremi punu prostorno-plansku dokumentaciju koja bi omogućila da se i Hipodrom i Velesajam i igralište Lokomotive u potpunosti očiste od ljudi i stvari, odnosno od aktivnosti i zgrada, osim onih zgrada koje su zakonom zaštićene. Izmjenom prostorno-planske dokumentacije na ovom zemljištu bi bilo moguće izgraditi za sad nedefiniranu količinu kvadrata mješovite, odnosno poslovno-stambene namjene.” Neravnopravnost pozicija, odnosno potpuna podređenost Grada njegovim emiratskim “partnerima” očita je u načinu na koje je zamišljeno buduće poduzeće u vlasništvu Eagle Hillsa i Grada, preko kojega će se projekt provoditi: “Gradonačelnik se u naše ime dogovorio da će Grad, doduše uz nužni pristanak skupštine, osnovati tzv. Ciljno društvo, odnosno poduzeće u čijem će vlasništvu biti sva navedena zemljišta. To poduzeće bi, prema tekstu Memoranduma, trebalo isključivo firmi Eagle Hills ponuditi većinski udio u svojem vlasništvu, kao i u upravljačkim ovlastima, a Grad i Eagle Hills bi onda zajednički pristupili gradnji tzv. zagrebačkog Manhattana ili Grada u gradu. Pritom bi na osnovu većinskog vlasništva u novonastaloj firmi Eagle Hills bio u mogućnosti dizati kredite za izgradnju koje bi mogao davati trećim stranama, a Grad bi trebao pripremiti zemljište i u potpunosti ga infrastrukturno opremiti o našem trošku kako bi Eagle Hills navodno mogao tamo graditi, dok bi se dobit dijelila Gradu tek onda kada se svi zajmovi otplate.”

Posebno je nastran aspekt ovog dogovora da pritom Grad ne samo da se Eagle Hillsu potpuno podređuje u provedbi projekta, nego i na sebe preuzima sav rizik njegove realizacije: “Gradonačelnik se ovim Memorandumom nedvojbeno obavezao da će se svi eventualni sporovi, odnosno raskid ovog Memoranduma, rješavati arbitražom u Parizu i da će ‘oštećena’ strana moći putem ove arbitraže naplatiti sve dosadašnje troškove za pripremu projekta. Ovakav mehanizam je apsolutno pogodan za Eagle Hills koji je već naručio natječaje i studije za ovaj prostor, ali se ovakvom obvezujućom klauzulom u Memorandumu osigurao da sve što uloži može biti naplaćeno kroz arbitražu ako demokratske institucije odrade svoj posao i proglase ovaj memorandum ništetnim. Treba obratiti pažnju na to da se ovakvim sporazumom Eagle Hills osigurao da nema nikakvih rizika u poslovanju sa Zagrebom, da ni cent njihovih sredstava neće propasti, dok Grad Zagreb srlja u slijepo i ponaša se kao da je hedge fond, a ne javna uprava. Ostaje upitno i kako se gradonačelnik može obavezati na isplatu vjerojatne višemilijunske odštete ako znamo da gradonačelnik nema ovlasti raspolagati imovinom većom od milijun kuna bez odobrenja Skupštine.”

Sve ovo, međutim, imali smo prilike gledati u susjedstvu, što ovaj dogovor čini još zlokobnijim: “Ono što je ovdje bitno napomenuti je da smo isti scenarij već gledali samo 400 kilometara nizvodno u Beogradu gdje je Eagle Hills potpisao jednake dogovore sa tamošnjim vlastima, a do dana današnjeg država Srbija uložila je u ovaj projekt višestruko veća sredstva u odnosu na tu tvrtku. Ovo što danas gledamo u Zagrebu identično je događajima i u Beogradu, i u Kazahstanu, i u Indiji, Maroku i svuda gdje firme poput Eagle Hillsa, odnosno globalni mešetari nekretninama, prepoznaju slabu demokraciju i u njoj djeluju na način da devastiraju veliki dio grada o trošku lokalnih samouprava i države, a ubirući profit za sebe, bez poslovnog rizika. Zagrebački Manhattan je samo jedan u nizu ovakvih projekata koji se rade po špranci, odnosno modelu u kojem mi ulažemo, a globalne korporacije profitiraju.”

Uzevši u obzir Bandićevu neuništivost, teško je predvidjeti i hoće li mu i ovakav, čak i za njegove standarde nevjerojatan pokušaj privatizacije grada, ozbiljnije naštetiti. Ono što je sigurno je da su demokratske procedure u Zagrebu uzurpirane na dosad najvećoj razini: očito je to iz načina na kojeg je do Memoranduma došlo, iz bahate netransparentnosti kada je uvid u njega bio u pitanju, iz načina na koji je tempirana javna rasprava o izmjenama i dopunama GUP-a kojima se priprema teren za “Manhattan”, iz činjenice da Grad Zagreb nije sukladno zakonskoj obavezi u propisanom roku dostavio Izvješće o toj javnoj raspravi – ukratko, iz svega vezanoga za ovaj štetni projekt. Za građane Zagreba dilema je jasna: ili će grad biti samoposluga građevinskog kapitala ili će konačno prevladati javni interes. Nakon 19 godina devastacije, bilo bi vrijeme da o zagrebačkoj sudbini konačno odluče oni koji u njemu žive.

Dok se hrvatski srednjoškolci pridružuju svojim kolegicama i kolegama diljem svijeta kako bi, potaknuti inicijativom švedske im kolegice Grete Thunberg, prosvjedovali protiv klimatskih promjena i nekontroliranog ljudskog utjecaja na okoliš, njihov zagrebački monarh donosi radosnu vijest iz Dubaija. Solidno nadigran od strane beogradskih i srpskih vlasti kada je riječ o nasilnom odnosu prema javnom prostoru, Bandić je čvrsto odlučio da historijat megalomanske građevinske muljaže, netransparentnog prepuštanja par milijuna četvornih metara grada privatnom investitoru, zastrašivanja građana, maskiranih nasilnika – čitave jedne nasilne sprege inozemnog kapitala i polukolonijalnog državnog servisa na projektu Beograd na vodi – zaslužuje pozivnicu u Zagreb. Tako se, doznajemo iz korporativnih medija, u Dubaiju sastao s Mohamedom Alabbarom, vlasnikom tvrtke Eagle Hills koja stoji iza tog projekta, kako bi dogovorio zagrebačku inačicu “spuštanja grada na rijeke”. Da ne bi Pješački centar izvrsnosti stajao kao usamljeni spomenik veličanstvenoj urbanističkoj imaginaciji našeg gradonačelnika, novi je projekt dobio rafinirani neslužbeni naziv “zagrebački Manhattan”, dok će službeno biti poznat kao Grad u Gradu, što ipak nešto slabije podgrijava fantazije zagrebačke buržoazije.

Omamljeni slikama koje ovi nazivi evociraju, u opasnosti smo da zaboravimo što bi taj projekt uopće trebao biti, zašto je potreban i tko je uopće odlučio da se s njime ide – kao i zašto se baš gura suradnja s Eagle Hillsom. Riječ je, dakle, o golemom projektu preobrazbe prostora Velesajma i Hipodroma koji se prostire na površini od oko milijun četvornih metara. Neopterećen idejom participativnog i demokratskog planiranja ovakvih zahvata, marljivi je gradonačelnik, piše Jutarnji, još prošle godine godine samoinicijativno održao “nekoliko sastanaka” s predstavnicima Eagle Hillsa, na kojima se razgovaralo o sličnim projektima poput Beograda na vodi. Teško je precizno odrediti koji je točno od elemenata beogradskog projekta bio atraktivniji Bandiću – jesu li to muškarci u fantomkama koji naoružani bejzbol palicama čiste teren za radove ili pak pogibije radnika prisiljenih raditi u teškim uvjetima – ali činjenica jest da je sredinom veljače Grad objavio Javni poziv investitorima za iskazivanje interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu, te da je najboljom proglašena upravo ponuda Eagle Hillsa.

Svaki je element ove pripovijesti, od onoga što je prethodilo Javnom pozivu do načina provedbe natječaja, u potpunosti sporan. Ponajprije, potpuno je izvitoperena logika planiranja jedne od najvećih intervencija u gradsko tkivo, prema kojoj se prvo “konzultira” privatni kapital, a tek potom javnost, struka i relevantna gradska tijela, koji dolaze na red tek kada je interesna sprega investitora i gradske vlasti čvrsto uspostavljena. Potvrđuje to, uostalom, i tekst Javnog poziva u kojem između ostalog stoji kako su u pripremi “Programske smjernice i program sadržaja strateškoga gradskog projekta Zagrebački velesajam, kao prva etapa istraživanja kojom se ispituju mogućnosti prostora Zagrebačkog velesajma”. U prijevodu, Grad još uvijek nije definirao ni polazišne koordinate razvoja prostora Velesajma, ali se zato s investitorima dvojbene povijesti iza zatvorenih vrata kuju planovi za njegovu prenamjenu! Čitava stvar, ukratko, djeluje kao da je već finalizirana, građani Zagreba ucijenjeni, a “demokratskoj” proceduri ostaje tek da amenuje ono što su glavni igrači odavno dogovorili.

U tom smislu, kao simulacija procedure djeluje i sâm Javni poziv koji je doveo do formaliziranja Bandićev dogovor s Eagle Hillsom. Za početak, poziv je objavljen 12. veljače, uz rok do 1. ožujka. Dakle, dva su tjedna ostavljena potencijalnim prijaviteljima da iskažu namjeru realizacije goleme građevinske intervencije na površini od oko milijun metara kvadratnih, koja bi trebala u potpunosti transformirati ne samo to najatraktivnije gradsko područje, nego i kompletan Novi Zagreb kojem treba ponuditi novo gravitacijsko središte života. Sasvim je jasno da je riječ o roku na koji su primjereno mogli reagirati isključivo investitori koji su već bili upoznati s gradonačelnikovim planovima – uostalom, iz dvije i pol stranice Javnog poziva koliko je posvećeno tom najvećem projektu u novijoj gradskoj povijesti teško da se da razabrati neka konkretnija vizija Grada u Gradu.

Izuzetno efikasnim Grad se pokazao i pri odlučivanju o najzanimljivijoj ponudi: dok, primjerice, po više mjeseci iščekujemo rezultate Javnih potreba u kulturi, pitanje ovakvog teškaša riješeno je u svega – pet dana! U srijedu, 6. ožujka tako je objavljeno da je “Povjerenstvo za razmatranje pisama namjere dostavljenih po Javnom pozivu za iskaz interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu u Zagrebu, zaprimilo tri ponude, od kojih dvije zadovoljavaju uvjete javnog poziva, i to ponude tvrtke Bouygues Batiment International iz Francuske i tvrtke Eagle Hills iz Ujedinjenih Arapskih Emirata”. Između ponude BBI-a, jednog od članova konzorcija koji ima koncesiju nad zagrebačkom zračnom lukom, i Eagle Hillsa, Povjerenstvo je odlučilo da su “dostavljene reference tvrtke Eagle Hills okarakterizirane optimalnijima [sic] za buduću suradnju jer projekti iz portfelja Eagle Hillsa su projekti koji tretiraju cjelovite urbane zone”.

Neprimjerenost procedure i projekta za Kulturpunkt je komentirala Iva Marčetić iz Prava na grad, koja smatra da gradonačelnik Bandić ne poštuje demokratsku proceduru primjerenu jednoj intervenciji kojom se drastično mijenjaju vizura i funkcioniranje grada. Kao gradski projekt od strateškog značaja, ističe Marčetić, Velesajam predstavlja područje čije uređenje nije uređeno GUP-om, nego posebnom procedurom koju je moguće pokrenuti po iskazivanju investitorskog interesa. Zahtijevalo bi to izradu plana koji mora biti potvrđen u Gradskoj skupštini, no u ovom je slučaju demokratsko odlučivanje i planiranje dokinuto i praktički dovedeno pred gotov čin. 

Hipodrom pak predstavlja zonu sporta i rekreacije uz mogućnost izgradnje, no pitanje je kakvi sadržaji će u njoj biti realizirani u sklopu Grada u Gradu. Uzevši u obzir činjenicu da je Beograd na vodi referentan projekt, sasvim sigurno će biti riječ o elitnom stambeno-poslovnom području koje će pojesti ključnu gradsku zelenu površinu, računamo li i dijelove savskog nasipa. Marčetić to smatra spornim u kontekstu rapidnoga zagrijavanja gradova i pita se zbog čega takav tip izgradnje nije dogovoren na nekom od brojnih zagrebačkih brownfieldova – zapuštenih, najčešće bivših industrijskih područja kojima je potrebna revitalizacija. Marčetić ističe da nije sporno da prostor Velesajma treba urediti, ali smatra da ovaj način investitorskog upliva i širi koncept projekta nikako ne predstavljaju dobar pristup tom problemu.

Čitav slučaj Grada u Gradu, smatra Marčetić, pokazuje do koje je mjere Bandić koncentrirao moć u svojim rukama, jer se više ne mora ni praviti da postoji gradsko predstavničko tijelo ni javna rasprava. Ideja da jedan investitor može jednim građevinskim zahvatom revitalizirati grad tipična je za slabe demokracije, upozorava, a upravo tvrtka Eagle Hills operira na taj način – u gradovima i državama u kojima je moguće provesti megalomanske projekte u dogovoru s autokratskim vlastima koje prihvaćaju poguban model javno-privatnog vlasništva, riskantan ponajprije za lokalne samouprave i državu. Nije slučajno, smatra Marčetić, da se ovakav projekt u Zagrebu događa upravo sada kada je Milan Bandić u potpunosti konsolidirao svoju moć.

Očito je, ukratko, da je Grad na Gradu zacrtana stvar i da je samo pitanje formalnosti da se potvrde planovi skovani mimo instanci demokratske rasprave i odlučivanja. Kao i Beograd, Zagreb će tako završiti na vodi, a na čemu su (figurativno) njihovi nedodirljivi vladari koji su takvim odlukama kumovali, po svoj prilici nikada nećemo doznati.

Film prati godinu dana u životu Ade Colau, od vremena koje je provela organizirajući antideložacijske borbe u Barceloni do dana kada je prisegnula kao prva žena na čelu toga grada. Ova intimna kronika – u kojoj se koriste i privatne snimke Adina videodnevnika – i privilegirani uvid u unutarnje mehanizme nove građanske platforme objedinjuje dvije prevladavajuće teme: povijesnu pobjedu, ilustrativnu za političke promjene koje se odvijaju na jugu Europe, te unutarnju borbu osobe koja se boji da ne postane ono što je često i sama propitivala. 

Nakon filma slijedi razgovor s Tomislavom Tomaševićem, kandidatom za zagrebačkog gradonačelnika ispred platforme Zagreb je NAŠ! i zastupnikom u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, i arhitekticom i aktivisticom Ivom Marčetić. Razgovor moderira Jelena Ostojić.

Gradonačelnica se prikazuje u sklopu projekta Kratke slike, programske cjeline Proširena slika koja se bavi odnosom kinematografije prema društveno-političkim temama. Ulaz na program je besplatan, a detaljnije informacije dostupne su na stranici MM centra.

Film Zagrebačke paralele (1962.) u režiji Branka Majera prikazuje nekadašnji seoski izgled kvartova Trnje i Novi Zagreb te proces urbanizacije tih krajeva koji je 1960-ih rezultirao gradnjom zgrada, mostova, cesta i tramvajskih pruga. Redateljski prvijenac velikog Bogdana Žižića Poplava (1964.) donosi priču o velikoj poplavi u Zagrebu krajem listopada 1964., dok se njegov film Sajmište (1982.) bavi novim načinom života koji se razvija na rubovima velikih gradova i gdje se jedanput tjedno, na zemlji, travi, šljunku, na improviziranim stalcima i policama, na haubama automobila, izlažu  gomile robe, tekstil, alati, predmeti svakidašnje upotrebe i ljudi trguju, prodaju i kupuju. Ljudi to čine  drugačije nego u gradskim samoposlugama i supermarketima; neposredno, vedro, jednostavno.

Uz filmove Branka Majera i Bogdana Žižića, s arhitekticom Ivom Marčetić razgovaramo o urbanizmu, o procesima koji mijenjaju izgled i funkciju grada te kako se promjene reflektiraju na određene društvene procese i na svakodnevicu ljudi te kako dominantne politike ostavljaju svoj pečat u izgledu i organizaciji grada. Iva Marčetić radi u udruzi Pravo na grad, članica je zadruge Otvorena arhitektura te je dio uredničkog tima i dizajnerica časopisa RAD. Razgovor moderira selektorica filmova Jelena Ostojić.

Kratke slike projekt su Kulture promjene SC i redovni filmski program MM centra, a pozornost posvećuju inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja. Održavaju se od 2015. svakog četvrtka u MM centru, kinu koje već 40 godina prezentira nezavisnu kinematografiju, umjetnički i eksperimentalni  film.

Filmovi su na programu u četvrtak, 19. siječnja, u 19:30 sati u MM centru. Ulaz je besplatan, a više potražite na službenoj i Facebook stranici.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Iva Marčetić je arhitektica i aktivistica Prava na grad, udruge koja djeluje protiv privatizacije i prekomjerne ekonomske eksploatacije javnih i zajedničkih dobara te prostora, s posebnim naglaskom na pitanja sudjelovanja građana i organiziranog civilnog društva u upravljanju javnim dobrima. Razgovaramo o funkcioniranju vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora Grada Zagreba, otvaranju politike i prostora odlučivanja, borbi za ravnopravno korištenje javnih dobara i borbi za dostupnu kvalitetu života u gradu, organiziranju i građanskom otporu.

KP: Nastavljeno je preuređenje Britanskog trga nakon što je građevinska dozvola izdana tjedan dana po utvrđenju da se radovi izvode bez glavnog projekta. No, nemoguće je pronaći projekt prema kojem se preuređuje križanje Kukuljevićeve i Nazorove te Ulice Pantovčak, trenutno oko samog Trga vlada prometni kolaps, a o regulaciji javnog prijevoza da ne govorimo. Kad spominjemo takva i slična događanja u pojedinim zagrebačkim kvartovima, jesu li mjesni odbori oni na koje treba utjecati radi zaustavljanja netransparentnih praksi? 

Po važećim zakonima, a i po Generalnom urbanističkom planu, vijeća gradskih četvrti imaju tek “savjetodavnu” ulogu kad se radi o prostornim odlukama u gradu. Oni se očituju na prijedloge koji idu na Skupštinu bez obzira na to o kojem dijelu grada se radi. No, kad se radi o kvartu gdje se predviđa prostorna promjena, uloga vijeća te konkretne četvrti isto je tako paušalna kao i na razini odluka za neki drugi kvart. Imamo slučajeve u kojima su se vijeća konkretnih četvrti nepovoljno izjašnjavala u odnosu na odluke koje je donosio gradonačelnik vezano uz njihovu neposrednu okolinu, primjerice u slučaju gradnje crkve na Savici, no kao što vidimo, takav stav vijeća ne igra nikakvu formalnu ulogu u konačnoj odluci. Ovo pokazuje kako je upravljanje Zagrebom, unatoč tome da imamo vijeća gradskih četvrti, veoma centralizirano, a forma vijeća tek služi kao paravan i privid demokratskog odlučivanja. 

No, da se vratim na mjesne odbore iz pitanja – oni su još u lošijoj poziciji i zaista nemaju neku polugu u donošenju odluka. Čini mi se pritom da pored toga što nemaju ulogu upravitelja, uz određene iznimke, ovi odbori funkcioniraju u zatvorenom krugu i komuniciraju s jako malim brojem ljudi u kvartu. Zapitajmo se koliko članova mjesnih odbora poznajemo u mjestu vlastitog stanovanja. Sigurno ne mnogo, ako uopće. Ovakva forma organiziranja upravljanja je nešto što je bitno i značajno, no njena transformacija je nužna. Smatram da ovu formaciju treba zadržati, no transformirati način njihova rada odozdo, otvoriti kroz formu mjesnih odbora prostor politike u kvartu, prostor aktivizma, odlučivanja i solidarnosti i na taj način povratno djelovati na promjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o gradu Zagrebu kako bi se omogućila decentralizacija upravljanja. 

Jedino na taj način bi postojala mogućnost djelovanja koju spominjete u pitanju, odnosno jedino kroz snažne i otvorene platforme može se raditi kontrapunkt netransparentnosti. Zasad smo formalno daleko od toga, no, ako bolje pogledamo, u Zagrebu se itekako nešto dešava, a Mjesni odbori u nekim od zagrebačkih kvartova počinju djelovati otvorenije. Nadam se da će tijekom narednog perioda očvrsnuti ovakve inicijative, a da iste neće pristati na obećanja pojedinih kandidata i kandidatkinja za gradonačelnika već će inzistirati na otvaranju politike i prostora odlučivanja i određenoj autonomiji koja se mora dešavati kroz cijeli period nečijeg predsjedavanja gradom, a ne tek u predizborno vrijeme. Mjesni odbori moraju postati prva i neposredna instanca političke aktivacije i djelovanja, a dok to ne postanu, njihova uloga je tek šminka. 

KP: Početkom studenog u anketi vezanoj uz pitanje izgradnje crkve u Parku Trnjanska Savica čak 77% ispitanika izjasnilo se protiv njene gradnje u parku. Zanimljivo je da je čak 72% ispitanika katoličke vjeroispovijesti protiv gradnje u parku što ukazuje na nepostojanje sukoba “vjernika i nevjernika” na Savici. Unatoč tome što su stanovnici rekli “ne” i gradonačelniku i Kaptolu, inicijativa je, prema pisanju medija, otporom izgradnji crkve stala na put realizaciji puno ambicioznijeg građevinskog pothvata?

Nažalost, daleko od toga da je inicijativa stala na put realizaciji ambicioznijih građevinskih pothvata gradonačelnika i njemu bliskih suradnika, odnosno, nadamo se da će uspjeti spriječiti jedan od takvih pothvata – gradnju crkve u parku. Na tome radimo punim intezitetom kroz zajedničke napore Prava na grad, Zelene akcije i Inicijative Čuvamo naš park, no jednom kad i ako spriječimo ovo oduzimanje javnog dobara, nismo opet ni blizu sprječavanja mutnih dogovora i zamjena koje se dešavaju na samom vrhu zagrebačke Moriartyeve mreže. 

Naime, puno puta sam ovo ponovila, pa ću i tu – Zagreb je poput šahovske ploče, na njegovom terenu postoji jako puno javne gradske i državne zemlje, i jako puno crkvenih potraživanja. Odluke o zamjenama zemljišta i kompenzacijama donose se u skladu sa Zakonom o povratu imovine, no i u dogovoru između članova odbora u kojem sjedi i gradonačelnik. Usmeni dogovori koji se ovako donose potpuno su netransparetni, točnije, ovako uspostavljen sustav gotovo je nemoguće kontrolirati i Bandić to jako dobro zna, pa i izdašno koristi tako uspostavljen upravljački sustav koji nema puno veze s javnim interesom. 

Ono što možemo reći da je itekako uspjeh inicijative, kao i bliskih udruga, ponovno otvaranje pitanja malverzacija gradskim zemljištem, no da bi se to doista istražilo potrebni su dobro opremljeni i slobodni medijski servisi, kao i institucije koje bi, da citiram gradonačelnika, radile svoj posao. Naime, ugovori grada i crkve nisu lako dostupni i puni su nečitkih podataka za koje treba ozbiljna mašina za rastumačiti i proučiti. To je zamršeni sustav koji je dizajniran tako da građanima grada nije moguće lako istražiti šta se s njihovom imovinom zaista dešava. 

Što se tiče spomenutog “sukoba” na Savici, pa to je golim okom od početka bilo jasno – gradonačelnik operira kroz ideju zavadi pa vladaj, a crkva zdušno prihvaća tu taktiku. Točnije, nije jasno tko se povodi za kim, no što godine više prolaze, a naš grad, kao i država, zakreću sve više udesno, tako političarima paše da koriste metodu kojom se za bilo koju pobunu protiv centraliziranih odluka koriste optužbama o nekim crvenim vragovima, ugroženim vjernicima katoličke vjeroispovjesti, nehrvatstvu i sličnim konstruktima. To je zaista komično i predstavlja nevjerojatno nisku i poražavajuću razinu političkog govora. 

Ovdje se radi o borbi za ravnopravno i potpuno korištenje naših javnih dobara, borbi za dostupnu kvalitetu života u gradu bez obzira na vjeru, naciju i socio ekonomski status, a stavljanje vjere u fokus zaista je deplasirano. Ono što anketa koju spominjete jasno pokazuje jest da se ne radi o ugrozi vjere, budući da velika većina ispitanika katoličke vjeroispovijesti ne želi da se u njihovom parku izgradi crkva. Isto tako, anketa zorno prikazuje akutni nedostatak participativnih modela odlučivanja o gradu u kojem živimo. Ukoliko se toliko veliki postotak građana protivi nečemu, ukoliko se tome protivi i vijeće te gradske četvrti, a grad uporno to nešto gura i ne odustaje – o kakvoj demokraciji i upravljačkom modelu uopće govorimo?

KP: Nakon što je ugostiteljska terasa HOTO centra nakon tri dana uklonjena sa Cvjetnog trga, Grad Zagreb ponovo je izdao dozvolu Tomislavu Horvatinčiću za izgradnju terase na drugom dijelu trga. Nakon 2010. i građanskog otpora u Varšavskoj, kakvog potencijala danas ima građansko organiziranje po pitanju javnog prostora? 

Moj odgovor će uvijek biti da jedini potencijal u obrani naših prava leži u organiziranju. Koliko će u konačnici nešto biti uspješno ovisit će o mnogo faktora, no organiziranje i otpor samovolji, krađi javnog prostora i ugrožavanju kvalitete života jedini su naš zalog za promjenu. Organiziranje se dešava i uzima maha od Savice, preko Cvjetnog pa do Jakuševca, RIZ-a, odnosno Maksimira i spalionice u Resniku. Slučaj Cvjetnog je po svojoj centralnoj prirodi slučaj iznimne simbolike i u ovom trenutku je najočitiji pokazatelj samovolje u gradu na koju upozoravaju mnoge inicijative i udruge. 

Činjenica da se gradonačelnik oglušio na veliko protivljenje građana prethodnim zauzimanjem prostora na Cvjetnom pokazuje ili da on zapravo ne može više kontrolirati svoje suradnike u privatnom sektoru, poput Horvatinčića, ili naprosto da mu je taj odnos puno bitniji od onog s građanima i građankama ovog grada. Pritom, smatram da je bitno napomenuti da nijedan pojedinačni politički kandidat neće riješiti ovu situaciju, odgovor je uvijek u organizaciji i stvaranju jake poluge odozdo koja će diktirati politku koja bi za cilj trebala imati održivi razvoj ovog grada i otvaranje političkog procesa na način da demokratske procedure postoje i poslije one nedjelje u kojoj ćemo zaokružiti nečije ime. 

U sklopu javnog programa projekta Kritička mašina Kontekst kolektiva, u četvrtak, 19. svibnja u Društvenom centru Oktobar, arhitektica Iva Marčetić održat će predavanje Zašto nam trebaju nove stambene politike. Europa, nekadašnja kolijevka opsežnih politika socijalnog stanovanja, nalazi se u takozvanom periodu tihog izvanrednog stanja u kojem oko deset posto njenih građana živi u konstantnom stanju straha od deložacija i pred pragom ekstremnog siromaštva. Takozvani stambeni stres na najvišoj je razini u posljednjih sedamdeset godina, a broj mladih koji su primorani živjeti u roditeljskom domu penje se do nezavidnih razina. Marčetić će se stoga u predavanju osvrnuti na politike koje su dovele do ovakvih posljedica uz pregled modela socijalnog stanovanja, njegovih osnova, značaja socijalnih politika stanovanja za razvoj i mogućnost socijalne inkluzije u urbanim sredinama kao i dosega i utjecaja pokreta za pravo na stanovanje u promjeni statusa quo.

Kritička mašina projekt je beogradskog Kontekst kolektiva usmjeren prema otkrivanju posljedica koje je uspostava kapitalizma ostavila na prostoru bivše Jugoslavije. Projekt se realizira kroz seriju seminara iste strukture i metodologije rada koja se sastoji od radionica, javnih predavanja i produkcije tekstova, s ciljem osiguranja uvjeta kontinuirane reprodukcije i širenja novog jezika kritike koji bi se bavio analizom društvenih fenomena dostupnih široj javnosti, na analitički postavljen način, istraživački utemeljen i s kritičkom oštrinom. U sklopu Kritičke mašine pokrenut je i portal Mašina na kojem su već objavljivani tekstovi koji problematiziraju politike stanovanja postsocijalističkih društava, te obrađuju teme kao što su investitorski urbanizam, uloga studentskih domova ili pravo na stanovanje. 

Iva Marčetić diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a kao članica Pulske grupe, jedna je od organizatorica kongresa Grad postkapitalizma 2009. godine, te urednica istoimene knjige. Kao članica grupe dio je tima pozvanog da predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu Arhitekture 2012. godine, s izložbom Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor. Autorica je više članaka na temu arhitekture i urbanizma, članica je zadruge Otvorena arhitektura iz Zagreba, a radi u organizaciji Pravo na grad.