Radionica je namijenjena svima koje zanima istraživačko novinarstvo i film, a naročito studentima_cama i novinarima_kama. Na radionicu se prima do petero polaznika_ca. Ova edukacija je praktičnog tipa, uključuje puno zadataka i pripremu za rad na dokumentarnom filmu istraživačkog karaktera. Predavanja počinju 20. studenog.

Sudjelovanje na radionici se ne naplaćuje, a svaki sudionik se obvezuje da će do kraja radionice napisati članak ili pripremiti kratki film za platformu Zagrebi.hr.

Voditelji radionice su Saša Paparella i Dario Juričan.

Prijave se vrše putem online prijavnice, do 16. studenog.

U ovom se navratu Sacco opredeljuje za fusnote, nešto što se u svakom naučnom, bilo akademskom, bilo novinarskom i/ili istorijskom istraživanju doživljava samo kao dodatno pojašnjenje koje treba da utvrdi i potkrepi ono već izrečeno u ”glavnom” delu teksta. Fusnotu međutim, ovaj malteško-američki novinar doživljava kao glavni prilog i trag, koji po težini i važnosti svedočenja s vremenom menja čitav preovlađujući, dominantni narativ.  

Sasvim suprotno predvidivoj, potpuno oportunističkoj logici geopolitičkih “stručnjaka” i “profesionalaca“, Joe Sacco se u svom novinarskom pohodu opredeljuje za poziciju outsidera koji postepeno i postupno dolazi do istine o događajima. Razgrčući prašinu sa događaja o kojima nije nigde čitao na dovoljno produbljen način, o kojima nije mogao naći zadovoljavajući broj podataka i svedočanstava, on se služi fusnotama kao sredstvom protiv istorijske amnezije.

Odlaskom na lice mesta – u pojas Gaze – te sada već daleke 2003. godine, a nameravajući pri tom da istraži još dalju 1956. godinu (borbu za prevlast nad Sueckim kanalom i zločine koje su Izraelci tada počinili nad Palestincima), on ne želi samo da dokumentuje raznorodna lica palestinske patnje i intervjuiše preživele svedoke, već ga zanimaju konsekvence i posledice jednog decenijskog kontinuuma, o kojima se mahom i dalje ćuti u mejnstrim medijima.

Na početku svoje grafičke novele Joe Sacco želi upravo da naglasi tu vidnu razliku u odnosu prema svojim kolegama i novinarima u drugim redakcijama. Time on ukazuje na jednu širu krizu novinarskih načina prikazivanja humanitarne katastrofe, koja se kreće od jednog do drugog “incidenta” i “skandala”, od masakra do masakra. Ta taktika, mada operativna i legitimna, služi upravo navikavanju na otupljujući ritam genocida, i konačno, usled opšte apatije, ide u prilog predstavi da je sve što se zbiva ustvari “normalno”, da se ratni spektakl odvija po očekivanom, uigranom planu (baš kao novinarska žurka u Jerusalimu, na samom početku ove novele).

Pošto autor, ne libeći se da predstavi svoju perspektivu kao unapred ograničenu i podložnu istim onim predrasudama kojima robuje većina novinara_ki sa Zapada, govori, piše i crta iz “prvog lica”, on otvara priliku za ironični odmak od sopstvene “moralne ispravnosti”, suviše ozbiljne persone (novelom provejavaju i trenuci smeha i olakšanja mučnih situacija), kao i lažljive “objektivne” uzdržanosti. Zaista, doima se kao neko ko prvenstveno želi da razbije uvrežene predrasude i rasvetli slepe tačke, a da bi to uspeo mora da se suoči sa “srcem tame”, da se uputi na mesto samog temeljnog istraživanja, na tlo gradova koji sačinjavaju mesta palestinskog mučnog višedecenijskog prebivanja. 

Uz to, preispitujući zakonitosti jednog sistematskog i organizovanog uništenja svih humanitarnih temelja koji su mogli voditi do međuetničkog suživota, on ne želi da postupa kao ostali novinari sa terena, koji nameravaju da izmame urgentne i alarmirajuće apele iz pretpostavljenog istorijskog “sada”. Zato je njegov cilj povratak u prošlost koja višestruko odjekuje posledicama po samu sadašnjost. U 1956. godinu, kada se dogodila prva okupacija pojasa Gaze i brojni masakri civila i izbeglica – događaji koji su po svemu imali obeležja etničkog proterivanja i istrebljenja – a gotovo da nisu bili zabeleženi i komemorisani na dostojan način. Joe Sacco želi zapravo da pronađe nedostajuću kariku u kolektivnom i individualnom poimanju genocidnog kontinuiteta.

Notorna je činjenica da se istorija, koju – kako se to već poslovično kaže – pišu pobednici, ne želi u svom nemilosrdnom pohodu osvrtati na ono što smatra događajima koji nisu vredni pažnje. Međutim, u ovom se slučaju autor zalaže za poimanje istorije kao učiteljice života. Novinar je p(r)ozvan i kao “amaterski” historik, on je jednom za uvek obavezan, zajedno sa drugim istoričarima, svedocima i piscima, na mukotrpnom putu predočavanja istine. 

Odbijajući da se pokloni zvaničnim interpretacijama borbe za prevlast nad Gazom, kao i opšteprihvaćenoj slici koja predstavlja izraelske Jevreje kao one koji jednostavno brane svoje pravo na postojanje, autor pristaje uz svedočanstva prognanih Palestinaca kao uz glavni izvor istorijske i političke kritike koja prkosi dominantnim stavovima. Saccov poduhvat je još važniji usled brisanja i uklanjanja dokaza, toka istorije koja pokazuje tendencije zaborava i amnezije koja godinama prekriva sve eklatantne znakove aparthejda, getoizacije, nasilnog raseljavanja Palestinaca i dodatnog naseljavanja cionističkih kolonizatora, kao i vandalizacije i sravnjivanja sa tlom palestinskih domova.

Tokom istraživanja, Sacco pronalazi preživele svedoke koji su bili neposredni očevici izraelskih zločina koji su se odigrali u dva palestinska grada, Khan Younis i Rafah. Nakon što bi sa svojim vernim pratiocem, učenjakom i istraživačem Abedom, našao mesto prebivanja svedoka, Sacco bi se upuštao u intervju sa datom osobom, svaki put iznova pokušavajući da dosegne do epicentra istorijskog sećanja i traume preživelih. Vrlo su duhovite i važne invektive i komentari koje Sacco, kao glavni narator, ostavlja o ključnim svedocima, jer oni sačinjavaju presudan doprinos u razumevanju borbe sa nanosima memorije, onim što u noveli naziva krhotinama i zaostacima sećanja. 

On se ponaša upravo kao arhivar i sakupljač tih krhotina, koje mora odvojiti od onih delova sećanja koji smetaju razotkrivanju osnovne proživljene traume, a sa kojima se mnogi svedoci, što je sasvim razumljivo sa aspekta količine pretrpljenog nasilja, vrlo teško nose i suočavaju. Naročito mu je teško izazvati određenu reminiscenciju na 1956. godinu kod jednog od prekaljenih boraca (fedayee) koji pri prisećanju prati liniju “ličnih izdaja i odmazda”, kao i militarističkih promašaja i decenijskih nedaća. Sa njim Sacco ulazi u neku vrstu prinudnih pogodbi, i kako sam kaže, čak i “cenkanja” i “trampe”. Autor se ovde postavlja kao onaj koji nudi “deo za deo”, izmamljujući sećanje na događaje koji su mu ključni davanjem zauzvrat slobode sagovorniku da priča bez uznemiravanja o događajima koje on lično smatra ključnim, te tako pokušava utoliti i njegovu i sopstvenu, obostranu znatiželju i potrebu.

Ponekad pak nailazi na toliko stare i zanemoćale svedoke i svedokinje, da je gotovo nemoguće iz njih izmamiti bilo kakvo relevantno svedočenje, jer su njihovi nanosi uspomena, slično zgradama koje razaraju Izraelci, gotovo potpuno destruirani posledicama negativnog rada vremena, kao i PTSD-om koji je trajno razbio koherentnost njihovog izlaganja. 

Rad brisanja i zatiranja dokaza je nešto što se odvija uporedo sa naporima ovih i drugih Palestinaca da se odupru amneziji prenošenjem zajedničkih, kako ličnih tako i kolektivnih insignija sećanja, iz generacije u generaciju. Baš dok Sacco mukotrpno radi na kristalisanju sopstvenih fusnota i izgradnji činjenične istine, odvija se proces dalje razgradnje – rušenje palestinskih kuća od strane vojnika IDF-a, kao i njihova potpuna anihilacija buldožerima i teškom mašinerijom, kojima Sacco izravno svedoči u pauzama svog rada na istorijskim fusnotama. 

Gotovo svako Saccovo suočavanje sa potencijalnim svedokom ili svedokinjom sastoji se tako u pregovaranju oko načina i mehanizama sećanja. U razgovorima iznova navodi svoje sagovornike, insistirajući na tome sa retkom upornošću, da govore o datoj godini, mestu i vremenu. Mnogima od njih nije sasvim jednostavno da se suoče sa datim periodom, dok drugi jednostavno odustaju od svedočenja, ili ne žele ni da se upuštaju u bilo kakvu rekreaciju. Preovlađuje osećaj da Sacco ne manipuliše njihovim emocijama zarad sopstvene naučne dobiti, već traga za onim individuama kojima bazična uspomena na događaje nije urušena silinom pretrpljenog nasilja.

Glavne sagovornike, time i saradnike, autor nalazi u onim individuama koje nisu doživele nenadoknadive ozlede memorije, koje bi ih ostavile trajno petrifikovane, zamrznute u ćutanju. Takođe, neki svedoci i svedokinje ostaju anonimni jer je to bila njihova izričita želja, dok je njihove likove autor dodatno sakrio izmenivši im lični, fizički izgled u konačnoj skici njihovih profila.

Glavni Saccovi sagovornici tako najčešće samoinicijativno rekreiraju sam događaj, služeći se čak i ponovnom rekonstrukcijom. Ta rekonstrukcija se često ne odvija samo kroz govor, već i kroz delimično ponovno proživljavanje rečenog trenutka, što je ilustrovano njihovom potrebom da na licu mesta, fizičkim položajem tela, ponove situaciju masovnih postrojavanja i prinude kojoj su bili izloženi. Tako jedan od svedoka, pokušavajući da rekonstruiše i dočara način na koji je pobegao od egzekutora, pribegava naslanjanju na zid u sopstvenoj kući, koje korespondira sa njihovim tadašnjim prinudnim naslanjanjem na zid, neposredno pred trenutak kada se odlučio na poduhvat bekstva. 

Ipak, Sacco ne pripada ni tipu novinara koji bi otpisao nečije svedočenje, govor ili izjavu, samo zato što se ono kosi sa predstavama o Palestincima kao o “idealnim žrtvama”. Kvalitet ovoj grafičkoj noveli donosi upravo to različito profilisanje svedoka, njihova raznolika i raznovrsna karakterologija, intervjuisanje i samih boraca za palestinsko pitanje (fedayeen), od kojih jedan vidno podleže svim najgorim antisemitskim predstavama. Naime, u strahu da će cionisti doći do njegovog svedočanstva, pošto Jevreji “sve znaju i sve vide”, otkriva se stepen njegovog potisnutog ludila i paranoje, budući da svoju sudbinu upoređuje sa onom Adolfa Ajhmana, smatrajući da je ovaj samo žrtva jevrejske zavere.

Naročito ozbiljan otpor Sacco nalazi kod onih mlađih generacija Palestinaca koji sa prezirom i indignacijom doživljavaju njegovu odluku da piše o prošlim događajima. Njihov argument obično se kreće pretpostavkama da su njihovo vreme i njihova sadašnjost prioritetni jer su već ispunjeni primerima okrutnosti koje treba jednostavno zabeležiti upravo u trenutku kad se događaju. Oni prosto odbijaju da sagledaju istoriju iz “tuđih cipela”, kao složeni kontinuum koji podrazumeva da se zločini stalno iznova vraćaju, baš zato što se zapadni svet nije suočio sa sopstvenom imperijalističkom, kolonijalnom prošlošću.

Ipak, autor ne odbacuje ni njihovu tačku gledišta, te njegova grafička novela obuhvata i očigledan bes i nezadovoljstvo koje oni ispoljavaju, a koji je izazvan nepodnošljivošću patnje pod permanentnim nasiljem, kao i očajem usled opšte besperspektivnosti. Iako ne pristaje da sledi njihovu predstavu da se istorija meri isključivo aršinima sadašnjosti, Sacco im posvećuje dostojno mesto, i to u trenucima kada odbacuju njegovo istraživanje kao irelevantno, ili ga srdito grabe za ruku i pokazuju mu rupe od metaka, nehigijenske uslove stanovanja, kao i bilansu uništavanja sopstvenih domova. 

Posebno su zanimljivi i uspešni oni izlivi besa koje autor hvata sa svom njihovom neprerađenom, neizbrušenom sirovošću. Takvi su, na primer, nastupi besa taksiste koji prevozi Saccoa i Abeda sa mesta na mesto. Furiozni gnev koji taksista ispoljava, zabeležen boldovanim caps lockom, želja da se Izraelcima uzvrati potpuno istom merom odmazde, ubistava i zločina, plediranje za dalje napade bombaša samoubica, svedoči o sekundarnoj viktimizaciji žrtava koja dovodi do prihvatanja “zub za zub” moralizama. Tako, Sacco hvata i trenutak kada islamski teroristi u znak odmazde, ubijaju grupu jevrejskih studenata, kako bi dodatno prikazao stepen zadovoljstva zbog “radosne vesti” koji provejava na mnogim licima koje usputno sreće na ulicama. 

Upotreba fusnota dobija posebno potresan trenutak zgusnute akumulacije svedočenja nasilju u onom delu novele koji se bavi sećanjem na 12. novembar 1956. godine, kada je u gradu Rafah izvršena masovna racija palestinskih muškaraca, onih od ranog punoletstva do 70 godina starosti. U okviru date fusnote koja proizvodi sopstvenu istorijsku auru, po prvog puta izjave preživelih žrtava i očevidaca bivaju pridružene jedna drugoj u vidu eha sećanja, stvarajući željeni osećaj kontinuuma. Ono što svi svedoci mahom pamte, jeste razglas koji je pozivao muškarce da napuste sopstvene domove i trkom stignu do škole u kojoj se vršilo njihovo dalje postrojavanje dok su pucnjevi leteli iznad njihovih glava.

Kao što svi svedoci, bez obzira na sopstvene kapacitete svedočenja, pamte i dvojicu Izraelaca koji su ih na samom ulazu u školu dočekivali zverskim udarcima palica, što je nekima od njih nanelo trajne posledice i ožiljke u predelu glave. To je upravo ono nasilje koje zatiče sve svedoke i urezuje se u njihovo pamćenje sopstvenom kolosalnom mahnitošću, delujući kao ničim opravdana demonstracija varvarske razularenosti i divljaštva. 

Posebno potresno su prikazane one masovne scene klečanja Palestinaca kojima je prethodno naređeno da spuste glave i da šake polože na njih. Jedan od svedoka je to uporedio sa načinom na koji se tretiraju lubenice, nežive stvari. Dehumanizacija “neprijatelja” koja podseća na najgore nasleđe Holokausta i svih logorskih mesta stradanja Jevreja u Drugom svetskom ratu, dobija posebno pervertirani odjek u načinima sprovođenja i postrojavanja muškaraca, od strane cionista, u dvorištu obližnje škole. Naime, na putu do škole, pošto bivaju požurivani stalnim pucnjevima u zrak, dolazi do proizvođenja efekta stampeda, usled koga mnogi padaju i bivaju likvidirani na licu mesta, dok drugi gube svoju obuću. Tako se nagomilavaju i tela i odbačena obuća, preko kojih progonjeni, u strahu za sopstveni život, nastavljaju da gaze u trku, priželjkući da stignu do konačne destinacije. 

Joe Sacco je uspeo da prikaže očaj pandemonijuma, koji nastupa u trenutku kada se ljudi potpuno liše sopstvenog dostojanstva i sigurnosti – kada postanu mete za neograničeno iživljavanje i odstrel. Otuda postaje vidljivo kako se, u potpunoj panici, očaju i beznađu, u situacijama koje su orkestrirali cionistički predatori, progonjeni grčevito odaju ličnom spasenju, što dovodi i do toga da kroče preko razbijenih, krvavih glava, kao i da preskaču na smrt prebijena tela svojih sapatnika. 

Takođe, ne štedeći sebe, reflektujući o svojoj poziciji onoga ko navodi žrtve pogroma da se prisete isključivo dela priče koje će ući u njegovo istraživanje, pri odlasku iz Gaze, Joe Sacco nosi sa sobom određeni deo odgovornosti i krivice. Podsećajući se koliko je puta morao grubo da prekine nečije “nesuvislo” svedočenje, koliko puta je i sam podlegao frustraciji zato što nije dobio željeno svedočenje (mada tu frustraciju nije ispoljio pred žrtvama, nego tek pred nama, čitaocima njegove novele), Sacco se, u konačnom osvrtu oseća odgovornim za pretrpljenu bol prisećanja, koju je i sam, sopstvenom nesmotrenošću, inducirao kod žrtava. U tu svrhu, poslednjih nekoliko stranica grafičke novele sačuvano je za pokušaj da se, sasvim nemo, bez naracije i svedočenja, rekonstruiše tačka gledišta jedne od žrtava masovne racije u Rafahu – Abu Junisha. Njemu je glava razbijena palicom, nakon što je pao pri trčanju.

Tako, u završnim trenucima ove grafičke novele, bez pojašnjenja i posredovanja, osim onog vizuelnog, autor ostavlja čitaocima da zamisle kako je bilo izgarati u cipelama osobe koja je vrlo lako mogla završiti mrtva od posledica prebijanja. Tom nemom fusnotom, koju može zabeležiti samo medijum stripa i vizuelne interpretacije, odana je počast svim žrtvama koje nisu imale mogućnost oglašavanja ni deljenja sopstvene patnje, niti bilo koju drugu mogućnost prenošenja sopstvene nesreće u istorijske anale. Poslednja fusnota, stoga, figurira kao odbijanje verbalne interpretacije, protiv skrnavljenja sećanja na sve žrtve odmazde. Kao empatična i emfatična ilustracija vizuelnog uosećavanja, koja ide protiv pošasti previđanja i zaborava, svojstvenih na kraju svakom ljudskom biću. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nagrada je 2020. utemeljena odlukom Predsjedništva Europskog parlamenta, a posvećena je i nazvana po malteškoj istraživačkoj novinarki, blogerici i antikorupcijskoj aktivistici Daphne Caruani Galiziji koja je ubijena u eksploziji autobombe 2017. godine. Nagrada se svake godine dodjeljuje iznimnom novinarskom radu koji promiče ili brani temeljne principe i vrijednosti Europske unije, poput ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, ravnopravnosti i ljudskih prava. 

Nagradu je ove godine dobio projekt Izgubljeni u Europi za članak pod nazivom Više od 50.000 djece migranata bez pratnje nestalo u Europi u posljednje tri godine. Članak, prvotno objavljen 30. travnja ove godine, rezultat je istraživanja dostupnih podataka o nestalim maloljetnim migrantima od 2021. do 2023. godine. U navedenom periodu nestalo je najmanje 51.433 djece nakon dolaska u europske zemlje, najviše u Italiji i Austriji. Autori_ce teksta, Emma van den Hof, Geesje van Haren i Ismail Einashe navode kako su kontaktirali 31 zemlju sa zahtjevom za službenom statistikom, a samo ih je 20 odgovorilo; neke, poput Grčke i Poljske, nemaju službene podatke o stranim maloljetnicima bez pratnje, dok neke, uključujući i Hrvatsku, nisu odgovorile na upit. 

Članak je samo dio kontinuiranog bavljenja ovom temom u sklopu neprofitnog međunarodnog novinarskog projekta Izgubljeni u Europi koji istražuje i razotkriva priče maloljetnih migranata “izgubljenih” nakon dolaska u Europu. Projekt vodi kolektiv od dvadeset troje istraživačkih novinarki i novinara iz 12 europskih zemalja. Već su 2021. objavili rad kojim su razotkrili da je od 2018. do 2020. u Europi nestalo više od 18.000 maloljetnih migranata, što upućuje na činjenicu da se broj nestalih svake godine povećava. Na stranicama projekta navode da je pitanje djece migranata bez pratnje jedno od najvažnijih pitanja današnjice. Iako su neka djeca možda otputovala rodbini ili prijateljima a da to nikome nisu prijavili_e, za većinu se strahuje da su dospjela u narko-bande, natjerana na prisilno prosjačenje ili da su žrtve trgovine ljudima i seksualne industrije. 

Više detalja o podacima i statistici istraživanja ovog projekta dostupno je ovdje.

Riječ je o sažetom akademskom programu posvećenom osnaživanju praktičnih novinarskih vještina – polaznici će naučiti što je potrebno za kvalitetnu priču, s kojim se poteškoćama mogu susresti tijekom rada, kako prepoznati dezinformacije i koliko je važno provjeravati činjenice. Upoznat će se s međunarodnim bazama podataka, ali i poticati na međusobno upoznavanje i uspostavljanje regionalne mreže.

Regionalna škola kvalitetnog novinarstva nastala je udruživanjem četiri organizacije civilnog društva – hrvatskog Oštra, Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), bosanskog Istinomjera i Zaklade Friedrich Naumann za slobodu. Njen je glavni cilj podržati i osnažiti 15 studenata novinarstva ili mladih novinara na početku karijere i pružiti im potrebne vještine kako bi se istaknuli u medijskoj industriji, ali i štitili integritet profesije.

Prijave su otvorene do 30. lipnja, a više informacija nalazi se na poveznici. Troškovi prijevoza, smještaja i obroka u potpunosti su pokriveni od strane organizatora.

“Kako bi potaknuo istraživačko novinarstvo, koje predstavlja važan alat u borbi protiv političke korupcije i raskrinkavanja moćnika, Gong je tijekom 2023. godine putem PING fonda financijski podržao niz istraživačkih novinarskih radova – poput tekstova Hrvoja Šimičevića o slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnica u Crkvi.

Unatoč krizi novinarstva i tehnoloških promjena koje su smanjile prihode medija na tržištu, pritisaka oglašivača te netransparentnog financiranja medija proračunskim sredstvima, potrebno nam je što više istraživačkih novinarskih tekstova. Stoga Gong podržava istraživačko novinarstvo jer budnije i temeljitije od ostalih novinarskih formi nadzire odgovornost onih kojima su povjerene ovlasti i moć nad drugim ljudima i dobrima, razotkrivajući nepravilnosti i zloupotrebu na svim razinama moći, u svim područjima života”, poručuju u natječaju iz Gonga.

Istraživački novinarski radovi financiraju se u iznosu od 650 do 1.300 eura. O odobrenju projekta i dodjelama potpora odlučuje četveročlano povjerenstvo, u čijem se sastavu nalaze Slavica Lukić, Tena Perišin, Dario Špelić i Oriana Ivković Novokmet. Prijave tema radova za elektroničke publikacije otvorene su za novinare i novinarke te studente i studentice novinarstva. Moguće je prijaviti projektni prijedlog i kao tim, ali samo uz definiranje voditeljice tima, koja je odgovorna za realizaciju projekta.

Prijaviti se možete ispunjavanjem online formulara, koji je dostupan ovdje. Rok je 30. rujna.

Motiviranost te želja za učenjem novih novinarskih metoda i produbljivanjem znanja su preduvjet. U suvremenom novinarstvu nužno je kontinuirano učenje stoga Oštro svoje novinare potiče na sudjelovanje na treninzima i edukacijama. Prednost imaju novinarke i novinari s iskustvom istraživačkog rada, prikupljanja i obrade podataka, pogotovo na temama iz područja korupcije, kriminala i zaštite okoliša. Budući da je Oštro neprofitni medij, novinari će surađivati i pri apliciranju na projekte.

Prethodno uredničko iskustvo poput sudjelovanja u odabiru tema, uređivanja tekstova ili podrške istraživačkom radu drugih kolega također su jedna od prednosti koja će se uvažiti pri odabiru kandidata. Znanje engleskog jezika potrebno je zbog rada sa stranim bazama podataka i na međunarodnim projektima. Dolazak u redakciju u Zagrebu je obavezan, ali moguća je i kombinacija s radom od kuće.

Vrsta radnog odnosa dogovara se s izabranim kandidatom_kinjom. Prijave trebaju sadržavati životopis, a šalju se na mail: contact@portal-ostro.hr Nakon zaprimanja prijave, Oštro će vas obavijestiti o daljnjim koracima.

Rok za prijavu je 17. travanj.

Piše: Ana Orsag

Dario Juričan na ideju o snimanju filma Gazda došao je 2013. dok je razmišljao kako spojiti novinarstvo i film. Nakon razgovora s nekoliko novinskih urednika iskristalizirale su se dvije teme koje su u Hrvatskoj tabu – jedna su banke, a druga je Agrokor. Tri godine kasnije, ovaj redatelj u udarnom terminu u jednoj od najgledanijih emisija na javnoj televiziji izjavljuje: “Ja sam ovaj film radio uz moto – ne možeš me kupiti, nema tog novca. Netko mora napraviti film o tome kako izgleda Hrvatska s Agrokorom”.

Juričan je u Hrvatsku s Agrokorom imao insajderski uvid, istraživanje je počeo od sebe budući da je on zaista koračao s Konzumom kroz život, a priču o tranziciji, privatizaciji i korporaciji osjetio na vlastitoj koži jer je njegov otac Ljudevit, inače vršnjak i školski kolega Ivice Todorića, cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu i Konzumu gdje je zarađivao plaću 30-40 posto manju od zagrebačkog prosjeka. Činjenici da je ozbiljno shvatio istraživački zadatak ide u prilog i to da je posljednjih godina prisustvovao otvorenjima Konzumovih trgovina diljem Zagreba, vinskim tečajevima u organizaciji Agrokora, a ovaj profesor njemačkog jezika i komparativne knjiženosti s diplomom režije na Londonskoj filmskoj akademiji svojevremeno se prijavio i za posao prodavača u jednoj od Todorićevih prodavaonica na koji nikad nije primljen. Sam priznaje kako je Todorićevo carstvo toliko veliko da nije znao otkud da krene, i dok je film stvaran u tajnosti i bez pritisaka, put ga je vodio preko Beograda do New Yorka, od arhiva do arhiva, od dokumenta do dokumenta, od radnika i sindikalaca do vodećih političara koji su obilježili modernu hrvatsku povijest, a od kamere se nisu uspjeli sakriti čak niti članovi njegove vlastite obitelji. I tako je, zahvativši vremenski raspon od šezdesetih godina prošloga stoljeća do jučer, uspio ispričati priču o uspjehu i kako se do njega došlo, ali i o neuspjehu i kako u njemu živimo, a Todorić mu je u tome poslužio kao narativna kičma.

Nit vodilja bila mu je dotad najtemeljitija istraživačka priča o Todoriću autora Saše Paparelle, nastala zahvaljujući danskoj mreži za istraživačko novinarstvo Scoop i objavljena u tjedniku Forum. Nakon jednog telefonskog poziva i nekoliko piva, rodila se suradnja koja je rezultirala prekidanjem medijske šutnje o najbogatijem Hrvatu i najvećem domaćem oglašivaču koji medijskim prostorom vlada više od dvadeset godina. Znači li to da su tabui razbijeni? Paparella, novinar i autor istoimene knjige Gazda, u odgovoru na to pitanje citira svog omiljenog kolumnista koji je u jednoj domaćoj tiskovini objavio tekst o filmu i nakon toga mu u mailu napisao: “Vi ste fakat odčepili branu. Nevjerojatno mi je da je kolumna izišla, ali bez i najmanjeg problema, kao da sam pisao o proljeću u parku. Pred par mjeseci ili čak tjedana, to bi bilo nemoguće”. 

Odjek koji je film ostavio u medijima i javnosti Paparellu ne iznenađuje, šali se da ljude privlači ono čega se plaše i da zbog toga i idu gledati horror filmove. Podsjeća kako je Todorić po izboru Večernjeg lista formalno dobio titulu najmoćnijeg građana Hrvatske i da je normalno da ljude zanimaju detalji iz njegovog života. “Znatiželja je utoliko veća ako su tu postojale neke zabrane. Ljudi idu u kina kako bi ispucali tih 20 godina nepričanja o Todoriću, sada su napokon dobili priliku”.

Interes iznad profita

Na primjeru filma Gazda pokazalo se kako se publiku može privući domaćim dokumentarcem. Nezavisna kina su puna, a film je već pogledalo oko 10 000 ljudi. “Naravno, nisu sve teme toliko tržišno atraktivne kao što je to Ivica Todorić, pa je u njihovoj obradi i plasiranju važna pomoć države. Na žalost, Ministarstvo kulture ukinulo je pomoć neprofitnim medijima i pritom se jedan dio političke scene jako naslađivao, ne shvaćajući koliko je važno imati medije koji će pisati o onome što mainstream neće ili ne može. Toliko spominjani financijski aspekt tu je bio najmanje važan – kad pogledate kolike je stotine milijuna kuna država poreznim rasterećenjima poklonila novinskim nakladnicima, ili pak koliko daje određenim vjerskim zajednicama, tih par milijuna kuna s kojima je pomagala desecima nezaposlenih novinara da se bave svojim poslom, zarađujući pritom skroman mjesečni honorar, nije trebalo dokidati”.

Prema Paparellinim riječima, Tisak, tvrtka u vlasništvu Agrokora, odbila je njihovu ponudu da prodaje knjigu Gazda čime su propustili priliku za zaradu. “Tiskovo odbijanje da prodaje Gazdu, kao i odbijanje Blitz Cinestara da prikazuje taj film, dokazali su kako tržišna privreda u Hrvatskoj ne funkcionira. Oba su distributera dobila priliku zaraditi na Gazdi, no odbili su to učiniti, zbog nekih svojih drugih interesa. Pa koji bi im to interes trebao biti iznad njihova profita? A da pritom ne spominjem nekakav javni interes, iako bi se dalo postaviti pitanje zašto kinoprikazvači uživaju povlaštenu stopu PDV-a od svega pet posto, koja vrijedi samo za kruh, mlijeko i lijekove”, pita se Paparella. Ostaje nam pričekati hoće li javni interes biti zadovoljen u slučaju javnog televizijskog servisa. 

Ostavi poštenog poduzetnika na miru!

Film Gazda kroz šest dijelova priča priču o Hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, iza filma stoje tri godine intenzivnog istraživačkog rada o sistemskoj korupciji, ali i o sistemskoj šutnji koja u medijskom prostoru, kad je vodeći oglašivač u pitanju vladaju već dvadesetak godina. Javni medijski servis, financiran pristojbom i neovisan od oglašivača, trebao bi jamčiti financijsku neovisnost, a samim time i veće slobode novinarima, no da tome ipak nije tako možemo se uvjeriti dok svjedočimo čistkama prilikom svake smjene vlasti. Paparella smatra da iznimka nije bila niti u slučaju gostovanja Juričana u emisiji Nedjeljom  u dva: “Čini nam se da dio urednika na HTV-u, a Aleksadar Stanović je očito jedan od njih, koristi ovo nedefinirano razdoblje bezvlašća kako bi javnu televiziju bar privremeno priveli svojoj svrsi, a ta je da govori o problemima od javnog interesa. Nekog oblika cenzure ima u skoro svim medijima, no povremeno se ipak otvori prostor povećane slobode, kojeg je kolega Stanković dobro iskoristio”.

U razgovoru s Aleksandrom Stankovićem, redatelj Juričan rekao je kako je film uspio prvenstveno zbog toga jer su imali vremena za temeljitu pripremu i istraživanje, dovoljno novca i svemirsku volju. No, ta tri faktora rijetko se poklapaju u novinarskim redakcijama gdje su novinari pod konstantnim pritiscima urednika, oglašivača i, pogotovo u slučaju javnog servisa, politike. Paparella objašnjava zbog čega je iluzorno očekivati da javni servis producira filmove poput Gazde: “Kad radite takav film mnogima se zamjerite, često skupljate informacije u nekoj sivoj zoni i nije dobro da iznad sebe imate šefa čijeg je pak šefa postavila politika i koji može u bilo kojem trenutku reći – budi nježniji, ostavi poštenog poduzetnika na miru, znaš li koliko usta on hrani, zakoči malo…”.

Ali zato među istraživačkom ekipom koja je radila na filmu nije postojala autocenzura, no na neka pitanja jednostavno nije bilo odgovora. To se ponajprije odnosi na razdoblje od 1989. do 1991. kada je Todorić akumulirao kapital kojim se kasnije uključio u privatizaciju društvenih poduzeća. “Strahova nismo imali, jer mi koji živimo ovdje znamo da Ivica Todorić nije profil onog zlog tajkuna koji će vam nauditi, poslati ljude da vas ‘urazume’. Takve probleme ponekad rješava korumpiranjem novinara, no u našem slučaju nije niti to pokušao, očito je na vrijeme shvatio da samo čekamo neku nemoralnu ponudu pa da i ona završi u knjizi i filmu. Iako, žao nam je što nikada nećemo saznati koliko njemu taj film vrijedi. Tu govorimo o ogromnim iznosima. U knjizi ćete naći podatak da je na izborima 2000. samo jednoj političkoj stranci, za koju se nije znalo niti hoće li ući u Sabor, dao 50 000 kuna u gotovini. Koliko bi tek dao da film i knjiga Gazda nikad ne dođu do javnosti?”. 

Cilj istraživačkog novinarstva je otkrivanje informacija za koje neke osobe, tvrtke ili vlast žele da ostanu skrivene. Vjerojatno zato se i radi o jednoj od najzahtjevnijih, najtemeljitijih i najizazovnijih vrsta novinarstva. Nakon iscrpnog istraživanja konačni produkt je taj da, baš kao i u slučaju filma Gazda, s dokumentima nema rasprave. Autorski tim koji je radio na filmu bio je svjestan da su pod povećalom javnosti i zbog toga si pogreške nisu smjeli dopuštati, a u jednom trenutku količina informacija koju su skupili o Agrokoru narasla je toliko da su se i sami teško snalazili među njima, zbog čega su napravili bazu podataka koja sadrži više od tristo stranica. Paparella otkriva kako im je najveće prepreke stvarala državna administracija. “Pročešljali smo niz raznih institucija, arhiva, sudova, kopali po dokumentima od 60-ih godina prošlog stoljeća nadalje, no ponekad nismo uspjeli dobiti ono što smo tražili pa smo se pozivali na pravo na pristup informacijama. Većinu odgovora smo dobili, a neke još čekamo”. 

Možda bi bilo drugačije da je Dario Juričan dobio priliku da za potrebe filma intervjuira poslodavca svoga oca, no Agrokova PR služba ga je ljubazno odbila, a Ivica Todorić nije se pojavio na premijeri filma iako je pozivnicu dobio prvi. “Žao nam je što nije htio sudjelovati u filmu, jer na par pitanja, koja se uglavnom odnose na njegovo poslovanje potkraj ’80-tih i početkom ’90-tih, kad u procesu privatizacije kupuju svu silu pretvorenih tvrtki, nismo uspjeli naći odgovore. Kao i kod svakog uspješnog poduzetnika, najviše nas je zanimao prvi milijun. Znamo, kao cvjećar je naporno radio, dizao se ujutro u četiri sata i vozio cvijeće na prodaju po zagrebačkim tržnicama, međutim i drugi su tako živjeli pa danas ne zapošljavaju 60 000 ljudi. Njegovo nesudjelovanje u filmu mogu pravdati time što nije dobar govornik, često radi lapsuse, neki od njih nasmijali su publiku filma, pa donekle razumijem zato nije htio da ga snimamo – tada ne bi mogao upravljati situacijom, jer kad jednom kamera nešto snimi tu više ne pomažu niti piarovci, takvu je grešku nemoguće ispraviti”.

Novinarstvo je poziv, a ne samo zanimanje

Još 2012. godine emisari Agrokora uredništvu tjednika Forum obećavali su cijele serije oglasa da ne objave njegov tekst o Ivici Todoriću, no tekst je, pomalo neočekivano za domaće medijske prakse, na kraju ipak objavljen. “Vlasnici vole kooperativne urednike koji im ne stvaraju probleme. Zapravo, znatan dio vlasnika domaćih medija nema blage veze o novinarstvu, pa taj posao tretiraju kao i bilo koji drugi, bez puno razumijevanja za one kojima je novinarstvo poziv, a ne samo zanimanje. U rijetkim situacijama kad se u redakciju dovode novi novinari, čak se zna čuti pitanje – zašto bi baš njega zaposlili, koliko nam on oglasa može donijeti?”. Hrvatsko novinarsko društvo prošli je mjesec u svom priopćenju za javnost skrenulo pozornost da je sa zadnjim danom rujna 280 novinara ostalo bez prihoda za život, a da je budućnost 20 neprofitna medija, u kojima je radilo 30 stalno zaposlenih novinara i 250 vanjskih suradnika, neizvjesna. I Forum, koji je u međuvremenu prešao u elektronički oblik, dijeli tu sudbinu: “Danas su tu, ali sutra ih možda neće biti, osim ako nova ministrica kulture ne prepozna važnost javnog informiranja. Propadnu li ti portali, nova masa urednika i novinara naći će se na ulici. Nekoliko mojih kolega, obrazovanih ljudi sa znatnim novinarskim iskustvom, postali su bauštelci. Stvari se valjda odvijaju po logici – ako vlasnik građevinske tvrtke može postati novinski nakladnik, zašto novinar ne bi postao fizikalac?”.

Otvaranje novih prostora slobode

Kada je riječ o perspektivama istraživačkog novinarstva i stanju u struci Paparella nije previše optimističan iako neotvorenih tema koje su ostale iza filma i knjige ima na pretek. “Kad smo počeli raditi Gazdu, sve je bilo jasno postavljeno – idemo se tući s velikim i moćnim, užitak je Golijata pogoditi praćkom. Pri tome cijelo vrijeme mislite da iza vas stoji neka ekipa koja vas podržava i jedva se čeka uključiti u nastavak priče. Kolege novinari su nas podržali, nahvalili su film koliko god su mogli i na tome smo im zahvalni, uostalom kao i oni nama na otvaranju novog prostora slobode. Međutim, skoro nitko se nije zakačio za bilo što od onoga što je vidio u filmu, primjerice – kako je moguće da Agrokorove Jana iz godine u godinu crpi znatno više vode, nego što bi to smjela činiti po koncesijskom ugovoru?”. Papaparella, baš kao i Juričan, u gotovo svakom intervjuu naglašava kako su njihovi arhivi i dalje otvoreni svim kolegama koji žele nastaviti neku od tih priča. 

Nažalost, ni mladi novinari više nemaju priliku učiti o istraživačkom novinarstvu jer je taj kolegij, apsurdnom odlukom uprave Fakulteta političkih znanosti ukinut još prije tri godine zbog navodnog nedostatka financijskih sredstava za njegovu provedbu. Iako se radi o najvažnijoj i društveno najodgovornijoj vrsti novinarstva, ova odluka nije naštetila ugledu fakulteta. Paparella smatra kako je nezainteresiranost šire i akademske javnosti veći problem od moći koji krupni kapital ima nad medijima. “Kao i u primjeru financiranja neprofitnih medija – jedan manji dio će se naslađivati jer su ‘komunjare i lezbe ostali bez love’, a većinu – uključujući očito i dio akademske zajednice – taj problem uopće ne zanima. A krupni kapital koristi tu našu nezainteresiranost, zbog nje se sami moraju manje truditi oko gušenja istraživačkog novinarstva ucjenjivanjem novinskih nakladnika”.

U vrijeme kada je Agrokorova ekonomska, politička i društvena moć na vrhuncu, dok se novinarstvo kao profesija materijalno i društveno urušava, u filmu o tabuima možda je najveći tabu to što će se dogoditi ako se jednog dana to klijentelističko carstvo sruši. Paparella zaključuje kako je malo vjerojatno da će do toga doći jer je u tu mrežu upleteno sve što je bitno u domaćoj politici i gospodarstvu, a eventualno je moguće da kompanija ili njezin dio bude prodan nekoj još većoj korporaciji. “Tako ćemo se barem riješiti mantre o tome kako je bolje da vlasnik korporacije bude domaći čovjek, a ne stranac. Pa blagajnica u Konzumu niti kod novog vlasnika neće imati manju plaću od one mizerije koju sada dobiva. Barem ju više nitko neće tlačiti da, za vrijeme nogometnih prvenstava, usred ljeta navlači plastični dres”.

Kako posljednjih dana prenose gotovo svi mediji u zemlji, Slavica Lukić, novinarka Jutarnjeg lista, kriva je za kazneno djelo sramoćenja i to zato što je u seriji tekstova otkrila kako je privatna poliklinika Medikol od studenog 2007. pa do kraja 2013. godine dobila iz sredstava HZZO-a 500 milijuna kuna. U privatnoj tužbi koju je protiv nje pokrenula Ivanka Trstenjak Rajković, suvlasnica privatne Poliklinike Medikol, sudac Marko Benčić u presudi je napisao i da “jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja, neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog”. 

“U seriji tekstova o Medikolu uporno sam ukazivala na to da se od studenoga 2007. do kraja 2013. nešto više od pet stotina milijuna kuna iz HZZO-a prelilo na račune vlasnika privatne poliklinike Medikol. Iako nikome ne bi trebalo posebno objašnjavati zašto je propitivanje načina trošenja javnog zdravstvenog novca javni interes, sudac Marko Benčić, i nakon mog detaljnog iskaza u sudnici, u presudi je napisao da je ‘jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja, tj. Medikola, neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog’. Dakle, ‘svakako neopravdan razlog’ je javno propitivati zbog čega je HZZO mogao 500 milijuna kuna našeg novca izdvojiti za poslovanje privatne poliklinike, a već godinama ne može izdvojiti 20 milijuna kuna za preuređenje Odjela onkologije u Klaićevoj bolnici. Ako se u slučaju Medikola sucu ne može dokazati postojanje javnog interesa – u kojem to slučaju može!?”, komentirala je u Jutarnjem listu Slavica Lukić. 

Oglasili su se i HND i Ministarstvo kulture. “Najoštrije osuđujem pritisak na novinarku i potpredsjednicu Hrvatskog novinarskog društva Slavicu Lukić, a u vidu nepravomoćne presude koja joj je izrečena zato jer je razotkrila ‘outsourcing’ javnog novca na račun jedne privatne zdravstvene tvrtke. Objava istinitih informacija ne bi smjela biti kazneno djelo, a to da za njega odgovaraju novinari osobno, posebno je sporno. Umjesto pozivanja na odgovornost novinara, čija je sloboda djelovanja ionako oštećena dugotrajnom erozijom radnih uvjeta, insistiram na većoj javnoj odgovornosti medija i njihovih vlasnika, posebno putem dosljedne primjene zakonskih odredbi o pravu na ispravak i odgovor”, istaknula je ministrica Andrea Zlatar Violić, a Zdenko Duka dodao: “Hrvatsko novinarsko društvo ponovno zahtijeva od Ministarstva pravosuđa, od Vlade i od Hrvatskog sabora da pristupe hitnom procesu izmjena i dopuna Kaznenog zakona RH kako bi dekriminizirali kaznena djela protiv časti i ugleda”. 

Zlatar Violić istaknula je i da “sramotnu odredbu Kaznenog zakona o kaznenom djelu ‘sramoćenja’ treba pod hitno mijenjati, jer je riječ o nedopustivom zakonskom pritisku zakona na slobodu govora, koja je vrijednost više razine”, dok je Duka naglasio besmisao odredbe prema kojoj  “za kazneno djelo sramoćenja prema novom KZ-u može biti proglašen krivim i onaj tko je iznio istinu ali je sudac ocijenio da ta istina nije iznesena u javnom interesu!”. 

Besmisao ove odredbe ima i svoje realne egzistencijalne reperkusije jer propisuje da onaj tko bude osuđen za kazneno djelo sramoćenja putem sredstava javnog informiranja može biti kažnjen novčanim iznosom do čak 360 dnevnih dohodaka, što u slučaju presude Slavici Lukić, kako sada stvari stoje, iznosi 26 tisuća kuna. “Ovakve kazne mogu vas financijski upropastiti, pogotovo u trenutku kada zakon štiti novinske nakladnike u smislu da ih se takva vrsta presude ni ne tiče. Nije dovoljno dokazati da ste pisali istinu, ma kako čvrste dokaze imali u ruci, već i da je ta istina bila u javnom interesu. No kako suce uvjeriti u taj javni interes?”, izjavila je Lukić za Novosti. 

Umjesto preuzimanja odgovornosti, kako već i nalažu politički običaji, Ministarstvo pravosuđa prebacuje odgovornost. Vrlo kratko, prenosi HRT, poručili su da je “djelo sramoćenja uvedeno u Kazneni zakon za mandata prošle vlade”.

Slavica Lukić žalit će se na presudu. 

Zanimljivost je ovog teorijsko-praktičnog treninga bila što je okupio studente novinarstva Veleučilišta Verna te Fakulteta političkih znanosti koji su zajednički imali priliku raditi s teoretičarima i profesionalcima iz različitih medija te medijima srodnih područja u Hrvatskoj i inozemstvu. Jedan od njih bio je Joshua Benton, direktor Nieman Journalism Lab na sveučilištu Harvard, s kojim smo razgovarali o neuralgičnim točkama u trenutnom razvoju medija u SAD-u, ali i globalnim kretanjima u ovom polju.

KP: Recite nam nešto o nešto o Nieman fondaciji, njenim počecima, misiji i razvoju?

J.B.: Nieman fondacija za novinarstvo osnovana je na harvardskom sveučilištu prije 75 godina i upravo smo prošli mjesec proslavili rođendan. Osnovao ju je vlasnik novina Milwaukee Journal koji je nakon smrti 1937. godine ostavio 1,4 milijuna dolara Harvardu. Taj novac bio je namijenjen obrazovanju i osposobljavanju novinara u svrhu poboljšanja općeg stanja u novinarstvu. Ono čemu je prvih par desetljeća taj program služio bilo je stipendiranje određenog broja novinara iz SAD-a koji su na Harvard dolazili studirati materiju po vlastitom izboru, dok danas fondacija prima 12 američkih te 12 novinara iz inozemstva godišnje. Tako na primjer, ako ste strani dopisnik na Bliskom istoku, možete doći studirati arapski da biste bolje razumjeli islam ili ako ste novinar koji se bavi financijskim sektorom, možete doći studirati ekonomiju na Harvard Business School. To je bila osnovna svrha fondacije. Ja sam bio stipendist 2007/2008. godine, a bavio sam se i tradicionalnim i online novinarstvom. Bio sam reporter za The Dallas Morning News, ali sam također radio na internetskim stranicama još od devedesetih. Uvijek sam volio potencijal Interneta. Zaposlili su me pred kraj mog studija kako bih započeo Nieman Journalism Lab. Započeli smo s radom 27. listopada i danas nam je peti rođendan pa slavim. 

KP: Čestitamo na godišnjici! Koji su fokusi zanimanja Nieman laboratorija za novinarstvo?

J.B.: Mi smo dio fondacije i većina resursa ide u program stipendiranja. Međutim, dok stipendija predstavlja dobro iskustvo i priliku za profesionalno napredovanje za tih dvadesetčetvero novinara, Nieman laboratorij je više usmjeren prema ostatku svijeta. Kada opisujem laboratorij uvijek kažem da smo mi 85% novinarska redakcija, 15% think-tank, a naš fokus je budućnost novinarstva. Zanimaju nas bilo kakve inovacije u novinarstvu, novi načini izvještavanja, načini distribucije i dijeljenja vijesti, sve što pripada životnom ciklusu informacija od javnog interesa. Imamo dva zaposlenika no trenutno zapošljavamo dalje tako da bi nas uskoro trebalo biti četvero. Pokušavamo pratiti i analitički prezentirati promjene i događanja u novinarstvu.

Vjerojatno ne u našu korist, vrlo smo usredotočeni na SAD. U većini slučajeva se promjene u medijima događaju prvo u SAD-u i 90% naših priča odnosi se na SAD i tamošnje novinske organizacije. Pomno pratimo novinske organizacije, nove male tvrtke, ali i tradicionalne kompanije koje rade zanimljive stvari. Naša pretpostavka je da postoje pametni ljudi dobrih namjera koji pokušavaju izgraditi tvrtke koje rade dobro internetsko novinarstvo. Želimo shvatiti odluke koje oni donose, pretpostavke koje su iza tih odluka i procijeniti radi li se o dobrim idejama ili ne. Ne pokušavamo posramiti grintavce koji vole tradiciju niti promovirati Internet budućnost već izbjegavamo te dvije ideološke pozicije.

KP: Rekli ste da se većina promjena u medijima događa prvo u SAD-u. Koji trendovi obilježavaju tamošnje medije i vidite li ih i u Europi?

J.B.: Trenutno postoji nekoliko jasno definiranih trendova. Tradicionalni mediji, koji su postojali prije Interneta, i to su uglavnom novine, prigrlili su paywalls, odnosno ideju naplaćivanja sadržaja od svojih korisnika. Korištenje online reklama nije rješenje, a i oglašavanje u tiskanim izdanjima sve više opada. U posljednjih sedam godina količina prihoda od oglašavanja u tiskanim izdanjima smanjila se s 50 milijardi na 17 ili 18 milijardi dolara, što je veliki pad u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Tiskane novine kao tradicionalno izvorište novinarskih resursa sada imaju problema s prilagođavanjem novom stanju. Generalno govoreći, internetski mediji (online native media) imaju drugačiju strukturu zaposlenika od tradicionalnih redakcija.

Moguće je izgraditi isplativu online native kompaniju koja se bavi zanimljivim i važnim temama. Posebno je zanimljivo ono što se događa u najvišim sferama novinskih organizacija, kao na primjer u The New York Timesu, The Wall Street Journalu, ali i u The Guardianu i Reutersu, novinama i agencijama koje se žele diferencirati u globalni brand, ulažući u tehnologiju. U SAD-u se za razliku od Europe nikada nisu razvile nacionalne novine. Donedavno, na primjer, niste mogli pronaći primjerak New York Timesa izvan New Yorka, Washingtona i par okolnih gradova. Rezultat je bio da smo imali jako puno moćnih i profitabilnih lokalnih novina. Te lokalne novine bile su u mogućnosti zaraditi velike svote novce na reklamama upravo zato jer su sami određivali cijene koje su ljudi morali platiti, a pretplatnici u tom smislu nisu baš imali izbora.  Ja sam radio u Dallas Morning News i kada sam došao prije trinaest godina, 2000. godine, imali smo redakciju od 670 zaposlenika, što je ogroman broj. Međutim, tada su mogli tako raditi jer su bili jako profitabilni. Danas redakcija broji malo više od 200 zaposlenika, što je još uvijek veliki broj, ali je trećina onoga što je bilo. Globalni i nacionalni brandovi već su iskoristili tranziciju, dok se lokalni teže prilagođavaju. Najviše problema u prilagođavanju zapravo imaju gradske novine.

KP: Mobilni uređaji danas imaju važnu ulogu za čitanje i konzumiranje medija. Na koji način internetski mediji s obzirom na to oblikuju svoj sadržaj?

J.B.: Većina mobilnih sučelja novinskih organizacija stvorena su naknadno i u većini slučajeva ona su grozna. U jednom trenutku morate shvatiti da će tamo biti velik broj članaka. Bilo da koriste dobar responsive web dizajn ili dizajn posebno stvoren za mobilno sučelje, mediji će morati obraćati puno više pozornosti na ta sučelja. To je bazična stvar jer morate imati na umu da je konzumacija vijesti na mobitelu drugačija.

Na primjer, vjerojatnije je da će netko pročitati vijest ako je ona stavljena kao link na Facebooku ili Twitteru nego da će ciljano ići na početnu stranicu medija. To znači da je važnije imati privlačnu stranicu koja prezentira članak koji vas onda navodi da ostanete na stranici te pronađete i druge priče. Početna stranica New York Timesa za stolna računala ima linkove na stotine članaka i prilično je barokna. S druge strane, početna stranica za mobilno sučelje ima deset, maksimalno dvadeset članaka. Mislim da je za novinske organizacije važno saznati podatke o individualnim čitateljima i njihovim individualnim interesima. Na mobilnom sučelju morate prezentirati te priče sukladno individualnim interesima, bolje nego što biste to činili na radnoj površini kompjutera.

The New York Times je na primjer počeo puno više ulagati u blow out dizajn i interaktivne komponente pojedinih priča. Članak The Snow Fall, interaktivan online članak objavljen 2012, primjer je kako se nešto što je prije bila velika investicija sada radi tri puta tjedno. U posljednje vrijeme, također su u suradnji s Kanadskim nacionalnim filmskim odborom objavili nekoliko članaka o povijesti nebodera i priču o natjecanju između Kine i Filipina u Južnokineskom moru. U ovom području top brandovi naravno imaju više novaca i u mogućnosti su stvoriti takve priče koje i dalje imaju relevantnost i oštrinu.

S druge strane, toliko se članaka na webu svodi na ispunjavanje predložaka. Svaki članak, svaki post na blogu izgleda isto. Pravi razlikovni trenutak će biti oslobađanje od toga. Realno, trebamo osvijestiti da ljudi koji čitaju novosti na svojim iPhonovima i Androidima neće to činiti promišljeno, u smislu “sada ću sjesti za stol nakon doručka i provesti pola sata čitajući novosti”. Činit će to u nasumičnim trenutcima u danu, kada imaju deset minuta dok čekaju vlak ili su na wc-u i slično. Radi se jednostavno o drugačijem načinu konzumiranja vijesti u odnosu na prije.

KP: Kako Internet utječe na tiskane medije danas i kako po vašem mišljenju izgleda njihova budućnost?

J.B.: Opet mogu govoriti samo o američkom kontekstu, stvari su možda drugačije u Hrvatskoj. Ja imam 37 godina i nitko tko je mlađi od mene ne čita tiskane novine. Dobro, ima nekih koji čitaju tiskane novine, ali ne pretjerujem kada kažem da skoro nitko ne čita tiskane novine. Ne znam koliko je to slično onome što se događa u Hrvatskoj.

Ako generaliziramo, mnoge američke novinske kuće shvatile su tijekom devedesetih i ranih 2000-ih da ne dopiru do mlađih čitatelja niti do ljudi koji nemaju naviku čitanja dnevnih novina. Pokušali su to popraviti dijeljenjem besplatnih primjeraka prvih 90 dana, nakon kojih bi čitatelji morali platiti pretplatu. Pokušali su i s novim prilozima namijenjenim tim čitateljima. Nakon što su to činili neko vrijeme, shvatili su da neće upaliti. Tako da su se u posljednjih osam godina usredotočili na čitateljsku jezgru, a to su stariji dobrostojeći ljudi. Svjesno su povisili cijenu novina, govoreći “želimo iskoristiti svoju čitateljsku jezgru zato jer oni mogu platiti više”. Više ne traže nove čitatelje tiskanim izdanjima. Smatraju da će nove čitatelje pridobiti uglavnom preko online izdanja i tu je usmjeren trud stvaranja novog čitateljstva. Tiskana izdanja još uvijek donose 80% prihoda većini američkih novina i to su velike svote novaca. Međutim, to smatraju investicijom koju moraju zaštititi, umjesto da ulože novu energiju.

Postoje i neke zanimljive iznimke poput Advance lanca novina koji više ne izdaje dnevne tiskane novine nego objavi tiskano izdanje svaka tri ili četiri dana u tjednu i tako ohrabruje ljude da čitaju online izdanja. Vidjet ćemo kako će to funkcionirati. Tu se uglavnom radi o privatnim kompanijama koje ne moraju objaviti svoje godišnje rezultate. Ali puno ljudi je ljuto što više nemaju dnevne tiskane novine jer navika čitanja dnevnih novina koju ljudi imaju zaista stvara ovisnost i želite nastaviti raditi to što radite svako jutro.

KP: Poznato je da još uvijek nema uspješnog poslovnog modela za dugoročan rast i razvoj internetskih medija. Možete li ipak navesti neke pozitivne primjere? 

J.B.: Postoji mnogo medija koji se baziraju na kumulaciji podataka. Na primjer, Huffington Post sada se manje bazira na kumuliranju informacija nego prije. Ti mediji zapravo nude vama kao čitatelju pregled svega što se događa na Internetu. Drugi primjer ili verzija toga bio bi Gawker, iako Gawker predstavlja priče koje su često dobro napisane i donosi nekada dobre komentare s novom perspektivom koja im daje dodatnu vrijednost.

Postoje takvi mediji i onda imate nešto poput Business Insidera i ostalih koji su fokusirani na brzu produkciju ogromnih količina sadržaja na načine koji ignoriraju pravila pisanja članka u klasičnim medijima. Članak mogu biti i fotografije raspoređene na određeni način ili pet rečenica kao reakcija na nešto što se trenutno događa u medijima. Business Insider privilegira brzinu i output. U tu kategoriju spada i Buzzfeed koji je našao način da učini sadržaj djeljivim, da se ljudi povežu s tim sadržajem na osobnoj razini i da ga žele podijeliti. Također, Buzzfeed u isto vrijeme pomiče granice autorskih prava i jako je kreativan. Možete stvarati nešto novo samim oblikovanjem sadržaja.

Onda postoje malo ambicioznije stranice, kao što je na primjer Quartz, poslovna stranica koja se bazira na dijeljenju sadržaja koji stvaraju kvalitetni novinari. Oni rade dobar posao, ali se jako oslanjaju na sponzorirani sadržaj kao poslovni model. Na primjer, pročitat ćete priču, skrolati dolje i vidjeti nešto što djeluje kao slična priča, ali je napisana od strane Boeinga ili Credit Suisse.

The New York Times i The Wall Street Journal su stare medijske kuće, ali i one imaju veliki priljev sredstava od digitalnih izdanja. U njihovom slučaju sredstva uglavnom dolaze kroz pretplate s obzirom na to da proizvode kvalitetan sadržaj koji ljudi žele platiti. Dakle, stvaraju zanimljiv sadržaj koji funkcionira i u digitalnom okruženju. The New York Times trenutno nadoknađuje vrijeme globaliziranjem svoga sadržaja, objavljivanjem višejezičnih izdanja kojima priznaju da postoji šira zajednica izvan SAD-a koja je zainteresirana za vijesti. Razmišljaju dakle o tome kako dostaviti toj zajednici sadržaj uz generiranje nekog prihoda. Postoje još različita sadržajna izdanja u zanimljivim formatima, kao na primjer Kindle-singles ili sadržaji koncentrirani oko e-books izdanja.

KP: Koja je uloga oglašavanja u online medijima?

J.B.: Oglašavanje na Internetu je prilično težak posao. U SAD-u 70% sveukupnog dohotka u oglašavanju ostvaruju četiri kompanije: Google, AOL, Yahoo i Microsoft. Niti jedna od ovih kompanija ne ulaže puno u generiranje novog sadržaja, osim par priča koje su se pojavile na AOL-u i Yahoou. Pravi izazov, pogotovo za novine, činjenica je da online oglašavanje nije rješenje problema nedostatka prihoda i djelomično se zbog toga počela koristiti strategija paywalla, odnosno zaključavanja, naplate sadržaja. Također, situacija je potaknula mnoge kompanije da ulože u drugačije strategije stvaranja prihoda koji nisu povezani s plaćanjem pretplate za sadržaj ili plaćanjem oglašavačkog prostora. Svjedočili smo trendu gdje novine nude marketinške usluge i vođenje poslovanja na društvenim mrežama. Na taj način se mogu izdvojiti i iako to još uvijek nije veoma profitabilan posao, puno ljudi računa na to. 

KP: Koje su trenutne strategije vezane uz paywall, odnosno naplatu sadržaja?

J.B.: Postoje dvije vrste paywalla. Prvi je tzv. hard paywall gdje uopće ne možete vidjeti sadržaj. Takva strategija se, generalno rečeno, pokazala neuspješnom, iako imamo par medija koji su to uspjeli. Dva su razloga zašto to nije uspjelo. Kao prvo, čitatelji trebaju “isprobati” sadržaj da bi mogli zaključiti radi li se o kvalitetnom sadržaju ili ne. Kao drugo, velika većina prometa na nekoj online novinskoj stranici ostvaruje se dijeljenjem informacija. Velika većina čitatelja to radi, a ta većina je i disproporcionalno utjecajna većina. Ako ne možete podijeliti članak znajući da svatko tko klikne na link neće moći vidjeti taj članak, onda to nećete raditi. U slučaju hard paywalla odvajate se od društvene rasprave na Internetu i američke novine su gotovo u cijelosti odstupile od te strategije.

Drugi je tzv. metered paywall koji se temelji na ideji da u razdoblju od mjesec dana imate pristup određenom broju članaka. U većini su slučajeva ti članci u posebnom odjeljku i ako kliknete na link na Twitter ili na Facebook, otvorit će vam se. Ovaj model je i prije bio prisutan, ali je primjena od strane New York Timesa od 2011. stvarno promovirala ovu strategiju koju su od tada prihvatile velike novinske kuće. Uspjeh ove strategije varira i u većini slučajeva ona ne donosi mnogo novaca čak i za New York Times koje su najuspješnije novine i imaju otprilike sedam tisuća pretplatnika. Ova strategija donosi otprilike 10% prihoda, što nije puno, ali radije bi imali taj prihod nego ne. A i uspjeli su pokazati da nećete izgubiti sponzore ako otvorite stranicu čitateljima. Ne posjedujem točne podatke, no mislim da polovina američkih novina koristi neku vrstu metered paywalla. I u većini slučajeva to je dobro funkcioniralo za difuzije priča. Priče se i dalje objavljuju i dobivaju prostor za diskusiju i na društvenim mrežama te i dalje imaju utjecaja. Novinari to vole, ne vole kada su njihove priče sakrivene.

Međutim ova strategija nije učinkovita za novine na lokalnoj razini jer nije uspjela pridobiti dovoljan broj pretplatnika. Čitatelji tih gradskih, lokalnih novina, koje su do sada profitirale od svoj monopola, polako shvaćaju da puno sadržaja mogu dobiti drugdje. Na primjer, novosti iz sporta mogu pronaći na ESPN.com, filmske kritike na rogerebert.com, i tako dalje. 

Prilog televizije Student o projektu Media Training Session 21.0 održanom na Visu

KP: Kakav je utjecaj medija danas? Imaju li mediji utjecaj na političke odluke građana?

J.B.: To pitanje je jedno od dugogodišnjih problema. Postoji velik broj akademskih istraživanja o tome kako je teško povezati djelovanje pojedinačnih glasača i medijskih priča. Reakcije građana su uvijek mlake i takve su već neko vrijeme. Smatram da ako pogledamo online medije koji primjenjuju dijeljenje priča na društvenim mrežama, priče koje se objavljuju mogu eskalirati puno brže. Nekada su to dobre priče, nekada su to loše priče. U slučaju da neka priča vrijeđa određenu skupinu ljudi negodovanje tih ljudi će se proširiti Internetom gotovo simultano i veoma brzo u nekim područjima.

Ono o čemu se ne piše uglavnom su lokalne priče. U SAD-u trenutno živimo životima koji nisu vezani uz geografski položaj. Ono što se proširilo s Internetom globalne su priče. Danas se više priča o “Apple ljudima”, “PC ljudima”, ljevičarima, desničarima, a manje o mom, tvom, našem gradu. Tradicionalni model novina bio je isključivo baziran na lokalnim vijestima. Novine su pisale o pričama koje su bile u dohvatu njihovih kamiona za dostavu, televizijske i radijske postaje su radile reportaže o mjestima do kojih je dopirao radijski odnosno televizijski signal i svi su posljedično bili vezani uz geografsku lokaciju. Ono što nije riješeno jest upravo pitanje tko će pisati lokalne priče. Mislim da nemamo odgovor na to pitanje. Smatram da je naš tradicionalni sistem sagrađen oko lokalnih vijesti, a novi sistem to nije. Nešto od tih priča će vjerojatno preuzeti neprofitni mediji ili ono što je još ostalo od novina. Tu vidim rupe koje me zabrinjavaju.

KP: Vjeruju li Amerikanci u medije?

J.B.: Ovisi. Ako postavimo pitanje imaju li Amerikanci povjerenja u medije, onda je odgovor ne. Povjerenje u medije je jako nisko već neko vrijeme. Prije je postojala neka vrsta preklapanja između dva politička bloka, Republikanske i Demokratske stranke, koja više ne postoji. Ako ste ljevičar, onda ste Demokrat, ako ste desničar, onda ste Republikanac i nepovjerenje u medije se zaoštrilo s obje strane. Ta sredina koja je prije bila prisutna u američkim političkim krugovima više nije prisutna. Povjerenje je na niskoj razini, ali je u isto vrijeme konzumacija medija porasla i trenutno je viša nego ikada. Iako ljudi primaju vijesti u drugačijim paketima nego prije, još uvijek žele primati te vijesti. U SAD-u postoji zanimljiv fenomen koji je pretpostavljam sličan i drugdje. Na primjer, Amerikanci mrze Kongres, misle da je Kongres grozna institucija i ako ih upitate pitanje vezano uz Kongres, reći će vam da su svi u Kongresu užasni. Ali ako ih upitate za njihovog člana ili članicu Kongresa, reći će vam da je on odnosno ona dobra osoba i da ga podržava. To je paradoks. Postoji razlika između osobnog i institucionalnog angažmana i velik broj ljudi koji nema povjerenje u medije ide na iste stranice svaki dan i čita vijesti. To je nekada teško shvatiti. 

Mediji nisu ništa manje važni nego prije. Ljudi i dalje konzumiraju vijesti u velikom broju. Jedino što se promijenilo su načini na koji to rade. Smatram da je budućnost online medija jako svijetla. Postoje neke stvari koje su tradicionalni mediji provodili i koji se neće prenijeti na nove medije i to je tužno. Međutim, postoji puno novih stvari i povlastica koje stari sistem nije imao. Svi govore da se ljudi odmiču od medija i da su čangrizavi prema cijelom medijskom sustavu – ja mislim da je situacija potpuno suprotna. 

Fotografija: vimeo screenshot