Knjiga uspoređuje medijske i političke sisteme u Istočnoj srednjoj Europi i Zapadnoj Europi kako bi identificirala razloge koji stoje iza ekstenzivne i intenzivne stranačke kontrole medija, fenomena koji je prisutan u mnogim zemljama bivšeg Istočnog bloka nakon početka političke transformacije i ekonomske tranzicije. 

Autor Péter Bajomi-Lázár zastupa stav da su razlike u medijskim slobodama i politizaciji medija ukorijenjene u razlikama između stranačkih struktura starih i novih demokracije, uz prepoznavanje činjenice da mladim strankama u novim zemljama članicama Europske unije nedostaje resursa, što ih čini sklonijima preuzimanju kontrole nad medijima te eksploatiranju medijskih resursa.

Kako bi se objasnile varijacije u medijskim slobodama i politiziranje medija, knjiga pobliže promatra pet bivših komunističkih zemalja – Mađarsku, Bugarsku, Poljsku, Rumunjsku i Sloveniju. Uz općenite opise zemalja, knjiga nudi i detaljne studije slučajeva o medijskim politikama i stranačkim povijestima dviju vlada za svaku zemlju u pitanju.  

Péter Bajomi-Lázár vodi Institut za društvene znanosti pri Ekonomskoj školi u Budimpešti, a između 2009. i 2013. godine radio je na Oxfordu kao viši istraživač na projektu Media and Democracy in Central and Eastern Europe, koji je pokrenulo Europsko istraživačko vijeće.

Knjiga je izdana u nakladi Central European University Pressa, a više informacija možete pronaći ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Neke su godine veće od drugih, a jedna od takvih je i 1989, zapamćena po rušenju 45 kilometara dugog zida koji je punih 28 godina simbolizirao granicu između Istočnog i Zapadnog bloka. Dvedeset i pet godina kasnije ujedinjena Europa obilježava pad željezne zavjese, a povodom ove obljetnice na najvećem festivalu dokumentarnog filma u Skandinaviji – Copenhagen International Documentary Film Festival prikazan je film 1989 danskog redatelja Andersa Østergaarda i mađarske suredateljice Erzsébet Rácz. Svjetsku premijeru 5. studenog pratila je i simultana projekcija filma u više od 50 kino dvorana diljem Europe, među ostalim i u zagrebačkom Dokukinu KIC, organizirana u suradnji s Human Rights Film Festivalom. Østergaard je dokumentarcem Burma VJ iz 2008. zaslužio nominaciju za Oscara, a novim dugometražnim filmom političke tematike donosi rekonstrukciju događaja oko pada Berlinskog zida. No, njegova priča kreće iz neobične perspektive, pokazujući kako se prvi udarac koji je uzdrmao zid nije dogodio u Berlinu već u 700 kilometara udaljenoj Budimpešti, gdje dolazak na vlast mladog ekonomista Miklósa Nemétha najavljuje neke nove vjetrove.

Došavši na vlast kako bi spasio zemlju od bankrota koji joj je neminovno prijetio, Neméth uočava jedan prilično velik proračunski izdatak – onaj za održavanje preskupe granične kontrolne opreme. Odlučivši ukinuti taj izdatak otvorio je put događajima koji su promijenili sliku Europe. Kroz Neméthovo svjedočanstvo redatelj nas uvlači u zakulisne igre unutar tadašnje mađarske komunističke partije, ali i čitavog Istočnog bloka gdje oslabljivanje granica prema Zapadu nije dočekano s oduševljenjem. Dodatno ulje na vatru mladi je mađarski premijer dolio odobrivši iskapanje posthumnih ostataka političkih žrtava ustanka protiv ruske vlasti iz 1956. godine, što je i prizor kojim Østergaard otvara film. Sjajnim spojem svjedočanstva, igranih dijelova te posebno umetanjem dijaloga na arhivske snimke tadašnjih dužnosnika redatelj skicira događaje iz visoke politike koji filmu daju dinamiku punokrvnog trilera. 

Paralelno s političkom, pratimo i obiteljsku dramu istočno-njemačke obitelji koja sanja o bijegu, a priliku vidi u p(r)opustljivoj Mađarskoj. Upravo u trenutku njihovog dolaska u Budimpeštu, krajem kolovoza 1989, organiziran je paneuropski piknik na austrijsko-mađarskoj granici, zamišljen kao susret lokalaca koji žive s različitih strana željezne zavjese. Događaj visokog međunarodnog značaja odobrio je i sam mađarski premijer, znajući kako će tisuće Nijemaca pogranično druženje uz gulaš iskoristiti za prelazak granice. Među njima su bili i Kurt-Werner Schulz i Gundula Schafitel sa šestogodišnjim sinom Johannesom, no njihov pokušaj izlaska iz zemlje u mraku kolovoške noći završava tragično. U sukobu s graničnom policijom Schultz gubi život, dok se Gundula Schafitel s djetetom ipak uspijeva domoći Austrije. 

Prema svjedočenju premijera Nemétha, upravo je taj događaj bio presudan za donošenje odluke o potpunom otvaranju granice. U danima koji slijede nezadovoljstvo i nemiri se nezaustavljivo šire Istočnim blokom, a posebno u DDR-u, gdje masovni prosvjedi naposljetku dovode do rušenja zida koje je simboliziralo i pad čitavog režima. Tako je obiteljska tragedija postala jedan od ključnih trenutaka koji su doveli do kraha komunizma u istočnoj Europi.

Film 1989 na izvrstan način, ukrštavajući makro i mikro razinu te ispreplićući stvarnost i fikciju, rekonstruira događaje koji će promijeniti političku kartu Europe i živote budućih naraštaja. “Otvaramo se”, uskoro su nakon Nemétha ponovili i drugi državnici zemalja Istočnog bloka, isključivši s aparata pedesetogodišnji san o komunističkom raju. Put blagostanju o kojem je sanjalo i više stotina Nijemaca koji su živote ostavili na Berlinskom zidu trebao je biti otvoren. Četvrt stoljeća kasnije, čini se kako dobar dio zemalja s ove strane željezne zavjese umjesto u Moje pjesme moji snovi i dalje živi Izgubljeno u prijevodu. Europa je ujedinjena, slobodno kretanje, pa i ono radne snage, proklamira se kao jedno od temeljnih načela Unije, no otvorene granice ne znače da barijere ne postoje, iako nisu armirano-betonske. 

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2014-15, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Povodom dvadesete godišnjice raspada sovjetskog bloka, kraja Hladnog rata i ponovnog ujedinjenja Istočne i Zapadne Evrope, izložba se usredotočuje na radove koji reagiraju na promjene u posljednjih dvadeset godina. Osamnaest umjetnika predstavljenih na izložbi koriste se suvremenim umjetničkim strategijama za istraživanje društvenih i političkih tema u njihovoj regiji.

Izložba predstavlja radove – video, animacije, instalacije, gerilske intervencije – umjetnika iz čitave regije. Među njima su grupa The Blue Noses (Viacheslav Mizin, Alexander Shaburov), te umjetnici Ştefan Constantinescu, Kestutis Grigaliūnas, Edmunds Jansons, Igor Grubić, Vit Klusák & Filip Remunda, Iosif Király, Andrzej Krauze, Zbigniew Libera, Dan Mihaltianu, Tanja Muravskaja, Marko Mäetamm & Anu Juurak, Józef Robakowski, Alina Rudnitskaya i Ivan Moudov.

Na izložbi je predstavljena serija fotografija koja dokumentira Grubićev rad 366 rituala oslobađanja, gerilske intervencije u javnom prostoru koje je umjetnik izvodio kroz 2008. i 2009. godinu.

Izvor: londonprintstudio

Naime, uoči obilježavanja godišnjice pada Zida, U2 su u Berlinu održali koncert ispred Brandenburških vrata koji je pak bio ograđen metalnim zidom od dva metra kako bi spriječio pogled svima koji nisu imali kartu, prenosi Associated Press petog studenog. Kako izvještaj navodi, građani i turisti nisu mogli ne primijetiti ironiju u tome da se koncert posvećen rušenju jednog zida, ograđuje drugim zidom.

I tako se svečanosti oko pada Berlinskog zida, koje simbolički predstavljaju kraj hladnoratovske podjele, inkarniraju kao ono što jesu, svečanosti obilježavanja globalne dominacije kapitalizma. Kako je pad Zida po neoliberalnim teoretičarima predstavljao simbolički “kraj svih ideologija”, sada novi, opskurni zid oko koncerta predstavlja otjelovljenje neoliberalne ideologije slobodnog tržišta, dakle dominacije profita.

Dodatna je ironija da se sve ovo dogodilo na koncertu U2-a, benda koji se, nakon što “međunarodna zajednica” poslovično ne uspije spriječiti genocide po svijetu, pojavljuje na poprištima sukoba gradeći oko svoje površne umjetnosti aureolu “socijalne senzibiliziranosti”. Naravno, cijelu tu misiju predvodi frontmen čije je poznavanje geo-političke situacije ravno nivou utjecaja koje ima njegovo patetično pojavljivanje po raznim međunarodnim summitima i neizbježno slikanje s Nelsonom Mandelom.

Dakle, radi se o bendu koji utjelovljuje onaj dio neoliberalne ideologije znan i kao “humanitarna pomoć” koja predstavlja organizirano pranje savjesti kao kompenzaciju za neaktivnost ili nepostojanje volje za razrješenje raznih kriza u svijetu. Kao takav, U2 je uvijek zapravo bio (humanitarni) proizvod, koji pjeva o nadolazećim “blagodatima” kapitalizma ili ih povremeno proslavlja “veličanstvenim” koncertima čija produkcija iznosi pola proračuna prosječne zemlje Trećeg svijeta.

MTV, organizator koncerta, kako stoji u vijesti AP-a, opravdao je dizanje zida radi “sigurnosti posjetitelja, građana i poslovnih objekata”. Ovo smiješno opravdanje pak predstavlja drugu aktualnu dimenziju dominantne ideologije. Onu u kojoj se nekom suludom vizijom sigurnosti opravdavaju besmislene vojne intervencije (u Iraku) ili onom u kojoj se apstraktna vizija sigurnosti (uz sve prateće ilegalne operacije) koristi kao kompenzacija za sve veći nedostatak egzistencijalne, financijske sigurnosti za većinu građana. Na kraju krajeva, ovaj slučaj supsumira pojam sigurnosti kao sigurnosti za one koji si to mogu priuštiti, a ostali se mogu pouzdati u demokratske mehanizme vlasti koji primarno ionako primarno funkcioniraju kao podrška tržištu, a ne ljudima.

Fundamentalno kontradiktoran dio izvještaja sa ovog događaja je onaj koji govori o tome da je isti događaj zapravo bio besplatan (free) za vlasnike 10.000 karata. Iako je taj dio izvještaja vjerojatno nespretno napisan, tom logikom, prvorazredno medicinsko osiguranje je besplatno Amerikancima koji ga mogu skupo platiti, prvorazredno obrazovanje je besplatno onima koji si mogu priuštiti, stoga sve je zapravo besplatno onima koji imaju novac. Ako se pak free prevede kao slobodno, onda je kontradikcija još izraženija. I ako je posrijedi greška (jer nije navedeno free of charge), u ovom slučaju se radi o onoj vrsti greške koja upućuje na istinito stanje stvari.

Naime, kako pokazuje izvještaj američkog Pew Research Centra koji je objavio rezultate ankete provedene u većini zemalja nekadašnjih pripadnica Istočnog bloka, entuzijazam kojim je dočekana demokracija tj. kapitalizam nakon pada Zida općenito se smanjio. Kako točno navodi izvještaj, “kraj komunizma općenito je pozdravljen, samo s više rezervi”.

Između ostalog, izvještaj pokazuje kako najveće razočarenje vlada u Mađarskoj u kojoj je 77% građana nezadovoljno “stanjem demokracije” dok 38% građana sumnja da im demokratsko pravo glasa omogućuje utjecaj na politiku. Kako navodi izvještaj, Mađari su frustrirani “procijepom” između onoga što oni vide kao demokraciju – slobodne medije, slobodni govor i kompetitivne izbore – i onoga što zapravo imaju. S druge strane, ako se konstatira da većina u npr. Poljskoj vidi demokraciju kao nešto što omogućava slobodu izbora da se zabrani pobačaj ili ako većina u Srbiji vidi slobodu izbora kao slobodu da se rade genocidi po regiji, onda je to već druga priča.

Vraćajući se na primjer Mađarske, taj kontradiktorni “procjep” koji im smeta je znakovit za cijelu liberalnu demokraciju jer se ne radi o tome da je procijep anomalija, nego je zapravo normativ – taj procjep jest današnje stanje demokracije. Slobodni mediji, koje spominje izvještaj, su naravno besmislice jer je nekadašnja kontrola one partije nad medijima sada zamijenjena za kontrolu od nekih drugih, ali sada “demokratskih” partija. Iznad svega, master cenzor medija je naravno tržište (koje su Istočni Europljani toliko željeli) i to ne samo u smislu da se većina medija nalazi u rukama privatnih konzorcija, nego i u onom smislu u kojem se mainstream mediji općenito i strateški trivijaliziraju do granice imbecilizma. Slobodni govor može biti slobodan u onoj mjeri u kojoj ne propituje granice neoliberalnog kapitalizma dok su rezultati kompetitivnih izbora nažalost determinirani kvantitetom glasova onih koje educiraju gore spomenuti mainstream medij.

Kako izvještaj  AP–a još navodi, građani koji su za spomenuti koncert ostali uskraćeni instalacijom “demokratskog zida” bacali su boce i cigle na taj zid te su vikali “Zid mora pasti”, slično kao i dvadeset godina prije te doprinoseći ironičnosti cijele situacije.

Stoga, cijeli slučaj novog Zida u Berlinu simbolizira demarkacijsku liniju, ali ne više između različitih ideologija, nego unutar jedne ideologije. U tom smislu Zid simbolizira današnju dominantnu demarkacijsku liniju, a to je ona između klasa, potlačenih i vladajućih.