Zato današnje zazivanje “rodne ideologije” u javnom diskursu snažno podsjeća na Satanic Panic s kraja prošlog stoljeća – samo su pozicije obrnute pa umjesto djevojačkog dozivanja Bloody Mary kao otpor mizoginiji, mantranje o “rodnoj ideologiji” demonizira upravo društvenu kritiku koja je proizašla iz feminističke i rodne teorije.

Na početku bijaše Riječ… ili dvije.

Prije nego se sagleda razvoj pojma “rodna ideologija”, potrebno je osvrnuti se na zasebno značenje riječi u sintagmi.

To da je ideologija rodna znači da se vezuje uz pojam roda, odnosno rodnostudijske ili rodnoteorijske i feminističke spoznaje prema kojima, pojednostavljeno, spol predstavlja biološku datost, a rod društvenu interpretaciju spola. Prema Hrvatskoj enciklopediji, pojam ideologija izvorno je označavao znanost o idejama, “tj. o osjetima (senzacijama), koji svojim odnosima i spajanjima (…) daju osnovu i građu sveukupnoj ljudskoj spoznaji”. Od te definicije do danas, pojam ideologije je ponešto promijenio značenje, ali i dalje označava društveno uvjetovani sustav ideja, jasno definiranu i vrijednosno nabijenu interpretacija svijeta.

Pojmu su pripisane i negativne konotacije, počevši od Marxove interpretacije kako je riječ “o izvrnutoj, lažnoj i krivoj svijesti i spoznaji, proizašloj iz njezine posebne klasne uvjetovanosti i određenosti”, preko Mannheimovog partikularnog pojma ideologije koji označava ono “lažno” i “pogrešno”. Jadranka Rebeka Anić napominje kako je u hrvatskom kontekstu ovaj pojam stekao dodatnu negativnu konotaciju kao referenca na društveno-političko uređenje bivše države pa je rodna ideologija okarakterizirana i kao produkt komunizma i marksistička taktika u tzv. “kulturnim ratovima”. Barem tako misle oni koji koriste ovaj pojam, stoga je logično sljedeće pitanje – a tko ga to koristi?

Prema sociolozima Romanu Kuharu i Davidu Paternottu, termin je skovala Katolička crkva, a operacionaliziran je djelovanjem različitih društvenih aktera povezanih s Crkvom, ponajviše udruge poput U ime obitelji i Vigilare u Hrvatskoj. Time se nastoji suprotstaviti aktivizmu za ženska i LGBTIQ+ prava, kao i znanstvenim istraživanjima koja dekonstruiraju uobičajene i često biologističke i esencijalističke pretpostavke o rodu i seksualnosti. Upravo se zbog toga spomenute aktere promatra kao članove društvenih pokreta objedinjenih pod imenom “antirodni pokreti”.

U Kuharovoj i Paternotteovoj knjizi Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing against Equality, navodi se kako diskurs o opasnosti od “rodne ideologije” proizlazi iz teologija o ženama i tijelu pape Ivana Pavla II., koje su inzistirale na razlikama i komplementarnosti spola, konkretno u poslanicama Mulieris dignitatem iz 1988. i Evangelium Vitae 1995. godine. Takav diskurs nastao je kao reakcija na feminističke i LGBTIQ+ pokrete koji su u društvo uveli “nevolje s rodom”, kritizirajući dominantne društvene strukture i norme iz kojih proizlaze rodno utemeljene nepravde.

Prema istraživanjima obojice autora, ali i drugih poput Agnieszke Graff i Elżbiete Korolczuk, upotreba pojma rodne ideologije počinje se širiti tijekom devedesetih godina kao reakcija Katoličke crkve na dvije konferencije Ujedinjenih naroda – Međunarodnu konferenciju o stanovništvu i razvoju (Kairo, 1994) i Četvrtu međunarodnu konferenciju o ženama (Peking, 1995). Ove su konferencije predstavljale posebnu opasnost za Crkveni “prirodni poredak” zato što je UN po prvi puta artikulirao važnost unapređenja seksualnih i reproduktivnih prava te koncept rodne ravnopravnosti kao civilizacijski temelj svakog demokratskog društva. Za Crkvu to je značilo međunarodno priznanje prava na pobačaj, LGBTIQ+ prava te udaljavanje od tradicionalnog koncepta obitelji.

Pojam rodne ideologije stoga nije zamišljen samo kao analitički alat, već i kao političko oružje za širenje (ultra)konzervativnih vrijednosti, a ova je strategija dodatno učvršćena kada je Papinsko vijeće za obitelj 2003. godine objavilo svoj Leksikon: Dvosmisleni pojmovi i rasprave o obitelji, životu i etičkim pitanjima. Akteri antirodnih pokreta su, ironično, iskoristili upravo marksističko tumačenje ideologije u koncipiranju pojma.

“Rodna ideologija” u Hrvatskoj

Događaj koji je ovaj pojam uveo u diskurzivni mainstream u Hrvatskoj bila je ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija. Kako puni naziv dokumenta sugerira, Konvencija je namijenjena unapređenju sustava zaštite žena od nasilja u obitelji i partnerskog nasilja te predviđa sveobuhvatne reforme u gotovo svim sektorima državne uprave. Ono što je postalo “problem” nije bila namjera Konvencije, već to što se u Konvenciji spominju rod i rodno utemeljeno nasilje, a to je moglo značiti samo jedno – rodna ideologija napada Hrvatsku.

Iz tog su se razloga aktivisti antirodnog pokreta organizirali u inicijativu “Istina o Istanbulskoj” i krenuli u prikupljanje potpisa za referendum s ciljem otkazivanja Konvencije (što je prema napisima Faktografa bilo pravno neutemeljeno), te ujedno informiranje javnosti o tome što se “zapravo krije” iza tog dokumenta. Krije se, dakako, “rodna ideologija”. Iako je Konvencija nastala kao produkt rada mnogih specijaliziranih organizacija i stručnjaka_inja u području zaštite žena od partnerskog nasilja i adresirala problem rodno uvjetovanog nasilja na strukturalnoj i društvenoj razini, akteri antirodnih pokreta su u medijskom i javnom diskursu u Konvenciju upisali cijeli niz tema kojima se ona uopće ne bavi.

Na web stranici Inicijative, Konvenciju se optužuje i da je protuustavna, da se temelji na “određenim dogmama rodne teorije koje nemaju svoje znanstveno uporište, dapače dokazano su neznanstvene” (nisu, op. a.), da želi iskorijeniti tradiciju i obiteljske vrijednosti te nameće rodnu ideologiju djeci i mladima u vrtićima, školama i medijima.

Osim rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, javnost je bila izložena i gnjevu protiv “rodne ideologije u obrazovanju” koja se želi uvesti “pod krinkom zdravstvenog odgoja”, “rodne ideologije u sportu” jer sportašica ne odgovara heteropatrijarhalnim i binarnim shvaćanjima spolne kromosomske slike, “rodne ideologije u crtićima” jer se Disney u 2023. usudio imati prvog nebinarnog lika, i zapravo rodne ideologije na svakom koraku, a da ona u svakom idućem susretu predstavlja neki novi “problem”.

Zabrinjavajuće je što se takvi narativi, pojavljivanjem u medijskom prostoru, čine jednako relevantni i legitimni kao oni koji proizlaze iz znanstvene i stručne zajednice. Primjerice, prenošenje komentara tajnika komisije Hrvatske biskupske konferencije na otvaranje rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je izrekao sljedeće: “Ujutro mogu biti žena, poslijepodne leptir, navečer muško i to nažalost imamo, nitko ne može reći da se to u društvu ne promiče.” Što je točno to što se promiče, ostaje misterij.

Što onda “rodna ideologija” kao pojam znači?

Ako je za povesti se Sokratovom metodom otkrivanja kontradikcija tako da se stvari dovedu do njihovog ekstrema, onda je odgovor na postavljeno pitanje – ništa. Ukoliko je pojam toliko širok da se primjenjuje na sve, utoliko gubi svoje specifično značenje. To pretpostavlja ideju da apsolutna univerzalnost negira sadržaj, pa kako se moglo vidjeti u prethodnim primjerima, ako je “rodna ideologija” sve, onda je “rodna ideologija” ništa.

U Kuharovoj i Paternotteovoj knjizi, pojam “rodne ideologije” naziva se praznim označiteljem, oslanjajući se na teoriju poststrukturalističkog političkog teoretičara Ernesta Laclaua, koji tvrdi kako prazni označitelji mogu nastati “samo ako postoji strukturalna nemogućnost u označavanju kao takvom”. Laclau tvrdi i kako prazni označitelji omogućuju različitim skupinama da se okupe oko nekog pojma, unatoč međusobno različitim specifičnim zahtjevima, i ključni su za političku mobilizaciju – što odgovara Kuharovoj i Paternotteovoj tvrdnji kako pojam “rodna ideologija” omogućuje stvaranje koalicija s raznim akterima upravo zbog svoje “populističke praznine”.

No, nisu svi pokreti koji se služe praznim označiteljima konzervativni, religijski i desni pokreti. Primjerice, suvremeni online #MeToo pokret koji je kroz prepoznatljiv hashtag predstavljao sve – od uznemiravanja na radnom mjestu do sistemskog patrijarhata i time omogućio globalnu solidarnost sa žrtvama seksualnog i rodno utemeljenog nasilja, bez jedinstvene agende (o čemu je pisala Judith Butler). No, za razliku od #MeToo pokreta, kojim se adresira rodno utemeljeno nasilje koje je jedno od najčešćih oblika diskriminacije u svijetu prema UN-u, “rodna ideologija” služi upravo negiranju postajanja rodno uvjetovanog nasilja. Pokretom #MeToo traži se zaštita i unaprjeđenje prava žrtava heteropatrijarhata, a antirodni pokreti pozivanjem na “rodnu ideologiju” oduzimaju ista ta prava.

I zaključak je…?

“Rodna ideologija”, sad već konstantna jeka u javnom prostoru, manifestira se kao bezoblična prijetnja protiv koje akteri antirodnih pokreta mobiliziraju javnost već desetljećima. No, ako ste mislile da će ovaj članak razjasniti što je to “rodna ideologija”, sada je pošteno priznati kako je to sve bila najobičnija navlakuša, budući da ni autorica ovog članka ni istraživači_ice antirodnih pokreta ne mogu dokučiti konačne granice tog pojma.

Međutim, ono što je jasno nakon iščitavanja sve brojnije literature u ovom području jest da “rodna ideologija” kao koncept, sa svim svojim negativnim konotacijama, ima barem ove jasne funkcije: 1. da opovrgne tvrdnje o hijerarhijskoj konstrukciji rodnog i heteroseksualnog poretka; 2. da delegitimizira feminističke i queer teorije roda; 3. da spriječi implementaciju politika rodne i LGBTQ+ ravnopravnosti na globalnoj i lokalnoj razini; te 4. da reafirmira heteropatrijarhalne koncepcije spola, roda i seksualnosti. I zato se pojam “rodne ideologije” upotrebljava u javnom diskursu kao krovni termin za sve negativno, neopravdano i protivno katoličkom svjetonazoru. No pojam kao takav nije znanstveno utemeljen niti znanstveno potvrđen, ma što pisalo na plakatima Hodova za život. Tako da slobodno možete stati pred zrcalo i triput izgovoriti “rodna ideologija”, ništa se neće dogoditi. Sve je to samo još jedan Satanic Panic.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

S obzirom na zabrinjavajuća nedavna društvena događanja oko (ne)ratifikacije Konvencije Vijeća Europe  o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), nametanju ideološkog diskursa takozvane rodne ideologije od strane neokonzervativnih političkih aktera i stvaranju fantazmi oko kategorije roda, organiziran je okrugli stol, kako bi se omogućila javna rasprava i na širem zaradskom području o temi koja se tiče svih građanki i građana.

U četvrtak, 8. ožujka u 17 sati u organizaciji Građanske inicijative održava se Marš za Dan žena.

Nakon marša u 19 sati otvorenje je izložbe Sve su to vještice koju organizira Udruga za umjetnost i kulturu Punktum u Knjigozemskoj. Memei Hane Ćurak, kojima na facebook stranici Sve su to vještice uz humor propituje rodne uloge, muško-ženske odnose, profesionalne izazove, ženska prijateljstva, kritizira svakodnevni seksizam, mušku ljevicu. Izložba se može pogledati do 29. kolovoza.

U 20 sati, u prostoru Knjigozemske, KSS Antifjaka organizira čitanje feminističke literature (poezije, proze, teorije) Feminizam je za sve! Svi građani i građanke pozvani su pridružiti se i sa sobom donijeti odlomak iz knjige, stihove, citate i podjeliti svoja promišljanja o feminizmu, jer on se ostvaruje kroz razne oblike i apsolutno je za sve! 

Cilj ovog dvodnevnog događanja je kritički promišljati o stvarnosti koja nas okružuje, ukazati na zabrinjavajuće trendove rasta nasilja u obitelji, prvenstveno femicida i otvoriti prostor konstruktivnom dijalogu. 

U sklopu kampanje 16 dana aktivizma, aktivistkinje Centra za devojke u Nišu i Regionalne mreže mladih feministkinja organizirale su zajedničku uličnu akciju pod nazivom Virtualno je stvarno – nasilje na internetu se nastavlja kao nasilje u stvarnosti. Akcija se 26. studenog u 12 sati istovremeno odvila i u Skadru u Albaniji, Banja Luci u Bosni i Hercegovini, Podgorici u Crnoj Gori, Nišu i Dmitrovgradu u Srbiji. Aktivistkinje su njome željele poručiti kako svaka djevojčica, djevojka i žena ima pravo na slobodu i zaštićenost na internetu, a društvo treba usvojiti “nultu” toleranciju prema svim oblicima nasilja prema ženama, kako u realnom, tako i u virtualnom prostoru.

Globalnu kampanju 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama obilježava 1700 organizacija u više od sto zemalja svijeta. Počinje 25. studenog, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i završava 10. prosinca, Međunarodnim danom ljudskih prava.

Ovogodišnju kampanju aktivistkinje Centra za devojke otvorile su izožbom Feministička likovna akcija u Leskovačkom kulturnom centru, a u kampanji sudjeluju pod sloganom Zajedno protiv nasilja nad ženama/devojkama/devojčicama. Jedinstvena izložba radova nastala je u okviru prve Feminističke likovne kolonije u Sićevu, a predstavlja i radove srednjoškolaca i srednjoškolki iz Niša i Leskovca koji su nastali u okviru natječaja objavljenog u listopadu povodom Mjeseca borbe protiv trgovine ljudima i povodom same kampanje 16 dana aktivizma.

Aktivisti udruženja građana Oštra Nula iz Banje Luke također su sudjelovali u zajedničkoj akciji uličnim performanskom Virtualno je stvarno, s ciljem skretanja pažnje na nasilje na internetu kojem su posebno izložene žene i djevojke. Podaci istraživanja koje je proveo Centar za pravnu pomoć ženama (CLAW) Zenica, pokazuju kako je svaka druga žena izložena nasilju na internetu, što je dvostruko više nego 2012. godine. U većini slučajeva žrtve osjećaju krivnju i odgovornost i uglavnom nisu dovoljno upućene kako trebaju reagirati u takvim situacijama i kome se mogu obratiti za pomoć.

Najčešći primjeri virtualnog nasilja su slanje uznemirujućih ili prijetećih poruka putem društvenih mreža, krađa i promjena lozinke, objavljivanje privatnih podataka ili neistine na društvenim mrežama. Često se objavljuju ili šalju privatne fotografije i video zapisi, ili isti s uznemirujućim ili neželjenim sadržajem. Slanje pornografije, kreiranje posebnih naloga s ciljem širenja govora mržnje prema ženama, kreiranje posebnih naloga s ciljem narušavanja ugleda i dostojanstva pojedinki i grupa i lažno predstavljanje, također spadaju u oblik virtualnog nasilja. 

U emisiji Otvoreno, prikazanoj 23. studenog na RTCG-u (Radio i Televizija Crne Gore), u kojoj se diskutiralo o cyber kriminalu, Mirjana Vlahović, pravnica iz nevladine organizacije Ženska soba iz Podgorice, pričala je o svojim iskustvima rada. “Žrtve virtualno nasilje ponekad trpe i do godinu dana, a rasprava i komentari koji se često razviju na društvenim mrežama oko sadržaja objavljenih bez dozvole, žrtve bacaju u još veći očaj i one često razmišljaju o suicidu kao jedinom riješenju. Zato pokušavamo svakoj osobi koja traži pomoć posvetiti dovoljno vremena i objasniti im kako nastala situacija nije njihova krivnja. Također, zbog straha od još veće eksponiranosti i širenja priče, žrtve se ustručavaju prijaviti nasilje. Uprvo takvim pasivnim ponašanjem stvara se velik prostor nasilniku koji dobiva osjećaj da se nalazi u sigurnom prostoru u kojem može proći nekažnjeno”.

“Kako bismo problem virtualnog nasilja učinili vidljivim potrebno je više educirati javnost o njegovom postojanju i njegovim posljedicama, te od nadležnih institucija zahtijevati donošenje zakona koji bi sankcionirali ovaj vid nasilja”, poručuju iz Oštre Nule.

U Hrvatskoj je povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama, na riječkom Korzu 25. studenog održan tihi prosvjed kojim se jasno željelo poručiti kako se nasilje prema ženama ne smije tolerirati te da Hrvatska što hitnije mora ratificirati Konvenciju Vijeća Europe o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, takozvanu Istanbulsku konvenciju. Protest su organizirali Udruga PaRiter, SOS telefon – Rijeka, U.Z.O.R., Udruga Lori, Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Primorsko-goranske županije i mnogi drugi, a njime su željeli upozoriti na činjenicu kako je Hrvatska potpisala, no ne i ratificirala Konvenciju što nas čini jedinom državom u regiji koja to odbija učiniti.

Ratifikacijom konvencije Hrvatska bi se obvezala poduzeti konkretne korake u borbi protiv seksualnog nasilja i uznemiravanja, silovanja, uhođenja, obiteljskog nasilja, prisilnih brakova i genitalnog sakaćenja žena. Preporuku da se imenovanu Konvenciju ratificira dao je i UN-ov Odbor za uklanjanje diskriminacije žena u Preporukama Vladi Republike Hrvatske, a koje su objavljene u srpnju ove godine. Isto tako, članovi i članice Odbora smatraju kako je zakonodavstvo orijentirano na očuvanje obiteljskih zajednica više nego na sigurnost žena koje su doživjele nasilje u obitelji. “Potpis znači obavezu. Ratificirajte konvenciju!”, glasno su poručili tihim protestom.