Rezidencija je održana u sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context (OPE.N), koji se provodi kroz suradnju triju partnerskih organizacija: udruge Operacija grad iz Zagreba, udruge Asociacija iz Ljubljane te fondacije Lumbardhi iz Prizrena. Cilj projekta je izgradnja snažnijeg sustava podrške nezavisnim kulturnim prostorima te jačanje povezanosti između umjetnica i umjetnika, kulturnih radnica i radnika, lokalnih zajednica i donositelja odluka. U Sloveniji je program realiziran u suradnji s lokalnim partnerima – udrugom Carnica iz Kranja i Pekarnom Magdalenske mreže iz Maribora – koji su također podržali istraživački i umjetnički rad sudionika_ca. Diona Kusari i Ismail Myrseli boravili su u Kranju, dok su Sanja Merćep i Matej Ivušić svoje istraživanje proveli u Mariboru.

Osim završnih radova nastalih tijekom rezidencije, publika je u galerijskom prostoru Obrata imala priliku upoznati i dvoje od četvero njezinih sudionika te tako doznati više od onoga što se može pročitati u brošuri, čuti putem zvučnika ili doživjeti kroz izložene fotografije.

Fotografkinja Sanja Merćep i Matej Ivušić, po struci povjesničar, a po zanimanju novinar – oboje rođeni iste godine i oboje Zagrepčani – prije početka rezidencije u Mariboru međusobno se nisu poznavali. Ipak, mariborska kulturna scena Sanji nije bila potpuno nepoznata jer je, kako sama kaže, imala priliku posjetiti mariborski festival animiranog filma dok je bila na studentskoj razmjeni u Ljubljani. Također je poslovno surađivala na predstavi u Narodnom domu Maribor. Sada, nakon nekoliko tjedana boravka u drugom najvećem slovenskom gradu, smatra da grad na prvi pogled ostavlja dojam kao da nema osobito živu kulturnu scenu. Kako sama kaže, to je zato što stvarno moraš poznavati nekoga tko te može uvesti u nju.

Na njezinom istraživačkom putu našli su se razni prostori u gradu, među kojima su, između ostalih, atelje umjetnice Nataše Berk, nezavisna knjižara Mariborka te bivši skladišno-tvornnički prostori na adresi Glavni trg 22 (GT22) gdje se već više od desetljeća gradi umjetnička zajednica i obrazovni laboratorij koji okuplja sve veći broj udruga i kolektiva.

Na pitanje kako doživljava povezanost među radnicima u kulturi koje je imala priliku upoznati, rekla je da joj se čini kako među njima postoji dobra energija – većina se međusobno poznaje, surađuju, posuđuju si stvari, dijele prostore i znaju funkcionirati kao kolektiv. Naravno, riječ je o dojmu koji ne može generalizirati na čitavu scenu, već vrijedi za one skupine s kojima je bila u kontaktu.

Ono što joj se u ovom projektu čini posebno vrijednim jest mogućnost usporedbe uvjeta u kojima djeluju nezavisne kulturne scene u tri različite države. Konkretno, koji su problemi s kojima se susreću i koje su prednosti koje svaka od tih država ima na tom planu, bilo da je riječ o infrastrukturi, dostupnosti prostora ili financijskih sredstava. No, najvažnijim dijelom rada za nju je ipak bila sama iskustvena dimenzija: biti prisutna u trenutku, upoznavati ljude i prostore te na sve to vizualno odgovoriti. U razgovoru je podijelila kako na istom projektu radi i u Hrvatskoj te da joj se već tamo počela oblikovati ideja – donijela je odluku da će fotografirati prostore, a ne osobe – čemu se posvetila i u istraživačkom radu na mariborskoj sceni. 

“Prostori su mi bili zanimljiviji i kad sam došla ovamo, ta se ideja zacementirala“, kaže Sanja i dodaje da je ideja došla intuitivno. Dok je imala pristup prostorima bez drugih ljudi, u trenutku kad bi u njima postavljala ili premještala scenu, osjećala je da ti prostori oživljavaju – da dobivaju vlastiti život, čak i bez ikog živog u njima. Vjeruje da je to možda povezano s time što su tijekom prva dva tjedna rezidencije uranjali u priče različitih umjetnika, kustosa, kulturnih radnika, producenata i kazalištaraca: imala je dojam da njihove priče oživljavaju prostore te da je i ona na nekoj metaforičkoj razini s njima povezana. Iz toga je proizašao naziv njezine fotografske serije A Life of Their Own.

Za Mateja je ovo bio prvi boravak u Mariboru, a uz to i njegovo prvo umjetničko rezidencijalno iskustvo. Maribor vidi kao grad kojem ne nedostaje prostora u kojima bi se nezavisna umjetnička scena mogla razvijati i iznova rađati. Ono što mu ipak nedostaje jesu ljudi koji bi te prostore aktivno koristili. Za usporedbu navodi Ljubljanu i Zagreb koji su međusobno slični u tom smislu – ondje ima puno ljudi koji djeluju na području nezavisne kulture, ali nemaju dovoljno prostora. Sam se pita što mladi ljudi rade i gdje su kada nisu na nogometnim tribinama. 

Doznao je da ne postoji kontinuiran proces: postoje generacije koje su u tom području vrlo aktivne, ali i one koje uopće nisu prisutne – i nitko ne zna zašto. Ponekad se dogodi i da se u istom trenutku događa previše stvari, a ubrzo nakon toga cijela scena stane, svi negdje nestanu. Što se infrastrukture tiče, Matej smatra da je u dobrom stanju, ali svejedno joj je potrebna svaka pomoć koju može dobiti od mladih ljudi koji bi joj se mogli priključiti.

U okviru svog istraživačkog rada Matej je razgovarao s umjetnicama, producentima, kustosicama – ljudima koji značajno doprinose nezavisnoj kulturnoj sceni. Svoju ulogu vidi kao onu koja pomaže učiniti te ljude vidljivima, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj. Upravo zahvaljujući takvim susretima i otvorenim formatima, tijekom rezidencije sudjelovao je na događaju koji mu je, kako kaže, znatno olakšao proces integracije u mariborsku kulturnu scenu. 

Radilo se o zajedničkoj večeri pod nazivom Što skuhamo, to ćemo i pojesti, na kojoj su sudionici sami pripremali večeru, a potom zajedno blagovali. Na večeru su bili pozvani i zagrebački sudionici rezidencije, Sanja i Matej, koje je ugostila kustosica Irena Borić, ujedno i jedna od protagonistkinja Matejeve izložbene priče. Okupljeni su bili ljudi različitih profila iz područja kulture, kao i prekarni radnici s kojima dijele niz zajedničkih iskustava. Matej je večeru doživio kao oblik grupne terapije, a sličan format planira prenijeti i u lokalni kontekst. Podržava ideju o zajedništvu među prekarcima, uvjeren da su solidarnost i povezanost ključni.

Rekao je da ga je pri odluci o tome koje će profile uključiti u svoju priču vodila intuicija. Kad se broj odabranih popeo na šest, počeo je razmišljati o naslovu za svoju priču. Prisjetio se Pirandellove drame Šest osoba traži autora, koja mu je poslužila kao inspiracija. Primijetio je da se kod sugovornika često pojavljuje pitanje postoji li uopće mariborska nezavisna kulturna scena, pa je odlučio da će njegovi likovi u naslovu tražiti upravo to – scenu.

Izložba je otvorena, a prostor Obrata ispunjen je šumovima koji dopiru iz zvučnika u desnom kutu glavne prostorije, nadopunjujući se sa zvukovima koje sa sobom donose posjetitelji.

Ako se približimo zvučniku, dočekat će nas i rad u obliku knjižica u kojima je glazbeni istraživač Ismail Myrseli zabilježio razgovore s odabranim kulturnim radnicima koji u Sloveniji djeluju na području glazbe. Te je razgovore iskoristio kao temelj za spekulativno-komparativnu analizu određenih aspekata glazbenog polja. Odlučio je istražiti kako funkcioniraju pojedini ekosustavi u Sloveniji: primjerice, imaju li glazbenici na raspolaganju prostore za probe, dvorane za koncerte i kako izgleda organizacija festivala. Svoja je saznanja zatim usporedio s vodenim ekosustavima – tako, primjerice, rijeke koje se ulijevaju u jezera ili more uspoređuje s festivalskom publikom, festivalskom scenom, radijskim eterima i zajedničkim glazbenim izdavaštvom.

Na putu do sljedećeg izlagača primjećujemo da su podovi u prostoru ispunjeni razbacanim isječcima iz jedne šire priče, i to Matejeve priče pod nazivom Šest osoba traži scenu. Priče protagonista, čija su imena namjerno prikrivena, povezuju cijeli galerijski prostor. Doimaju se poput svjetlucavih dijelova mozaika obasjanog suncem, koji prikazuje priču o tvrdoglavo prisutnoj stvaralačkoj energiji što se širi podovima nezavisne mariborske kulturne scene. Rad ostavlja dojam scenarija za kazališnu predstavu. Opisi glavnih protagonista Matejeve priče, iako smješteni u zaseban okvir te popraćeni upečatljivim jednostavnim didaskalijama, tvore sažetu, ali vrlo eklektičnu strukturu za čitanje koja može privući pažnju suvremenog ljubitelja kulture.

Susjedni prostor galerije u cijelosti je zauzela interdisciplinarna umjetnica Diona Kusari. Kvadratna soba, obasjana prigušenim ljubičastim svjetlom, ugošćuje zvučnu instalaciju koja dopire iz središta prostorije. Riječ je o zvučnom kolažu koji na prvo slušanje ne otkriva mnogo informacija – isječci su neujednačeni, kako po trajanju, tako i po intenzitetu sadržaja. Potreban je kontekst kako bi nas “uključio” u potragu za značenjem tih eksperimentalnih zvučnih zapisa. Tijekom svoje rezidencije u Kranju, umjetnica se odlučila aktivno uključiti u procese nastanka kulturnih sadržaja. Sudjelovala je u performativnim probama, glazbenim improvizacijama, karnevalskim povorkama i otvorenim terminima kod različitih organizacija. Vlastita iskustva bilježila je i dokumentirala zvukom, što je kasnije pretočila u autorski rad u obliku zvučnog kolaža.

Vraćajući se prema glavnom prostoru galerije, prolazimo kroz lijepo osvijetljen prijelazni prostor koji istovremeno funkcionira i kao početna točka izložbe. Ono što odmah privlači pozornost dvije su fotografije na suprotnim zidovima pravokutne prostorije – znatno veće od ostalih koje smo ranije vidjeli u glavnom prostoru. Motivi koji prvo upadaju u oči prikazuju dinamične prizore života u obliku flore ili faune. No kad promotrimo širi kontekst fotografije, shvaćamo da gledamo u kutak nekog drugog prostora unutar kojeg je taj prizor postavljen. Doznajemo da su sve fotografije snimljene u mariborskim kulturnim središtima – nezavisnim institucijama poput GT22, Pekarne Magdalenske mreže i Kible. 

Ulaskom u glavni prostor postaje jasno da su i ostale fotografije djelo iste autorice, Sanje Merćep, što se prepoznaje po specifičnom osjećaju intimnosti u načinu na koji postavlja kadar. U usporedbi s uvodnim fotografijama, ove su manjeg formata i kompozicijski mirnije. Prevladavaju hladniji tonovi, no to ne znači da su lišene života. Upravo ta dinamika – rezultat načina na koji su fotografije postavljene na zid, njihova raznolikost u dimenzijama i sadržaj svakog pojedinog kadra – ostavljaju dojam da je život itekako prisutan u kontekstu u kojem su nastale. Umjetnica je pristupila prostoru dokumentaristički, obilazeći i fotografirajući kulturnu infrastrukturu, ali bez sadržaja koji se u tim prostorima inače odvija i bez ljudi koji ih koriste.

I za kraj, zašto Iznutra prema van? Zato što su svih četvero sudionika došli izvana, uronili u istraživačku temu, povezali se s njom i iz nje izvukli ono što su pronašli, da bi to ponovno ponudili svijetu kroz vlastite perspektive. Mariborski kulturni kolaž obogaćen je reflektivnim interpretacijama vlastitih sadržaja. Umjetnost ustrajno pokazuje da ima mnogo toga za reći i podijeliti – ako su ljudi spremni slušati, istraživati i povezivati se.

Prijevod: Tena Lovrić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.