Parlament Valonije, jedini od šest federalnih parlamenata Belgije od kojih svaki mora dati suglasnost za potpisivanje trgovinskog sporazuma između Europske unije i Kanade poznatiji kao CETA, te jedini u Europskoj uniji koji je suglasnost odbio dati, pristao je na potpisivanje sporazuma nakon četverodnevnih pregovora dužnosnika belgijskih regija i jezičnih zajednica. Parlament Valonije smatrao je da su mehanizmi ISDS-a i ICS-a koje sadrži CETA potencijalna opasnost za suverenost pravnih sustava zemalja članica i zaštitu temeljnih prava te da će neke odredbe ugovora omogućiti snižavanje njihovih standarda zaštite. Isto smatraju i milijuni građana Europe koji su potpisali peticije protiv ovog trgovinskog sporazuma, kao i onog s SAD-om, takozvanog TTIP-a.

Institut rješavanja sporova između investitora i država, ISDS, omogućio bi stranim korporacijama tužbu zbog propuštene koristi ako država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na njihovo smanjenje profita. Odluku bi donijela arbitraža, paralelni pravni sustav koji zaobilazi postojeće pravne mehanizme i sudove EU. Potaknuta kritikama ISDS-a, Europska je komisija odobrila vlastiti prijedlog uspostavljanja sustava sudova za rješavanje sporova između ulagača i države koje bi činili prvostupanjski sudovi i žalbeni sudovi, a presude bi donosili visokokvalificirani suci. 

Valonija je tražila da se mehanizam rješavanja sporova između investitora i države preoblikuje u obavezu rješavanja sporova između samih država. Ipak, nakon dogovora političkih lidera Belgije donesena je odluka da će se samo tražiti ispitivanje mehanizma ISDS na Europskom sudu pravde. Kompromis moraju još odobriti preostali regionalni parlamenti. Republika Hrvatska na posljednjoj je sjednici Vlade Tihomira Oreškovića dala suglasnost za sklapanje sporazuma CETA, a na prvoj sjednici nove-stare Vlade pod predsjedanjem Andreja Plenkovića prihvaćen je i Sporazum o strateškom partnerstvu (SPA) Europske unije i Kanade.

No, umjesto konstatiranja nezainteresiranosti hrvatskih dužnosnika za pitanja legalnosti, događanja oko CETA-e proteklih dana možemo sumirati i ovako: više od pet tisuća ljudi okupilo se u Kopenhagenu nekoliko sati po odluci valonskog parlamenta inzistirajući da demokracija nije na prodaju, više od dvije tisuće lokalnih jedinica u Europi traži od svojih predstavnika da se aktivno uključe u pregovore, proglašavajući svoje gradove i okruge zonama slobodnim od TTIP-a i CETA-e, parlament regije od 3 i pol milijuna stanovnika blokirao je potpisivanje sveobuhvatnog trgovinskog sporazuma i stavio njegove diskriminirajuće mehanizme pred odluku Europskog suda pravde.

Za izvođače studije utjecaja Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP) na Republiku Hrvatsku odabrani su PricewaterhouseCoopers d.o.o. i Centar za međunarodni razvoj d.o.o., a posao je sklopila tehnička vlada uoči izbora. 

Kao što je pisao Hrvoje Šimićević u tekstu koji je, uz još dva iz istog serijala, Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo najboljim internetskim radom u prošloj godini, PricewaterhouseCoopers hrvatski je ured mega organizacije PwC čiji portfelj klijenata uključuje neke od najvećih domaćih i multinacionalnih poduzeća u Hrvatskoj. Uz najmoćnije europske i američke korporacije kojima pružaju savjete, PwC sjedi u Transatlantskom poslovnom vijeću, najagilnijoj lobističkoj mreži u Bruxellesu i SAD-u u kontekstu sadržaja TTIP-a. Centar za međunarodni razvoj osnovao je i vodi Ante Babić, donedavni glavni tajnik Udruženja stranih ulagača, organizacije koja zastupa interese više od 20 korporacija sa stranim vlasništvom u Hrvatskoj. Zadaća ove organizacije među ostalim je “promicanje interesa međunarodne poslovne zajednice u Hrvatskoj”, što podrazumijeva i upozoravanje na velike porezne presije države prema poduzetnicima, lobiranje za deregulacije te zalaganje za fleksibilnije radno zakonodavstvo, a dio njihovih prijedloga implementiran je i u aktualni Zakon o radu. 

Studija utjecaja koju je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova objavilo, uključuje utjecaje na hrvatsku poljoprivredu, industriju, energetiku, javnu nabavu, tržište rada, zaštitu okoliša, strane investicije i svi su mahom – pozitivni. Tako će se, s promijenjenim carinskim i necarinskim mjerama, “otvoriti mogućnosti” za mliječnu, vinsku, riblju i prehrambenu industriju zbog “povoljnijih uvjeta pristupa na tržište SAD-a te time i šanse rasta veće od prosječnih”. Također, uspije li se “izbjegnuti” Zakon o zabrani izvoza nafte koji je na snazi u SAD-u od prve polovice 20. stoljeća, to će “otkloniti problem na strani SAD-a o izvozu nafte” te “pospješiti suradnju SAD-a i EU preko Hrvatske”. Ukidanjem raznoraznih američkih zakona koji ograničavaju pristup američkom tržištu za tvrtke iz EU, “omogućio bi se veći pristup” brodogradilištima, pomorskim i zračnim prijevoznicima, građevnim i inženjerskim tvrtkama. Ni riječi o mogućim problemima za hrvatske tvrtke u situciji povećane konkurentnosti svih europskih poduzeća koja pretendiraju na američko tržište.

Kad studija govori o utjecaju na tržište rada, ističe se da su “mjesečne plaće po sektorima privrede u Americi više ili jednake prosjeku EU-a te značajno više od onih u Hrvatskoj što znači da je malo vjerojatno da će proizvodi iz SAD-a zamijeniti proizvode iz Hrvatske, a time i ukinuti radna mjesta u tim sektorima u Hrvatskoj”, a radnička će se prava zasigurno poštivati jer predloženi tekstovi sporazuma “upućuju na poštivanje ILO i UN pravila oko prava rada”. “Standard zaštite okoliša visok je u oba partnera” te izvođači studije “ne vide veliku vjerojatnost” njihova snižavanja. “Američka nafta dobivene frackingom iz šriljevca predstavlja ekološki problem na tlu SAD-a, a ne EU niti Hrvatske”, no to je pitanje vezano uz ukidanje zabrane izvoza nafte izvan SAD-a, a za što se autori studije zalažu.

O iznimno problematičnom institutu rješavanja sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process) koji omogućava stranim, no ne i domaćim korporacijama, tužbu zbog propuštene koristi i naplatu štete ukoliko država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na smanjenje profita korporacije, studija navodi da se radi o mehanizmu koji će za Hrvatsku biti povoljniji od dosadašnjih bilateralnih sporazuma. Sporazum između Hrvatske i SAD-a potpisan je 1996. i njime je uveden mehanizam ISDS-a odnosno arbitraže kao alternative domaćem sudstvu kojim nisu utvrđeni opravdani sporovi koji se sporazumom mogu uređivati. Upravo je nevjerojatan način na koji autori studije govore o koristima mehanizma koji ni po čemu ne pridonosi boljim pravnim standardima, iskrivljujući čak i “pravo države da donosi zakone u javnom interesu” kao nešto što ISDS omogućava, a zapravo – kažnjava, ukoliko nije u skladu sa interesima multinacionalki.

Prema studiji, za razliku od dosadašnjeg bilateralnog sporazuma, ISDS uvodi “detaljnije odredbe o cjelokupnom procesu, opravdane razloge za pokretanje postupka, pravo države da može izmijeniti postojeće ili donijeti nove zakone radi zaštite legitimnih ciljeva od javnog interesa, kriterij kvalitete arbitara, detalje postupka izbora arbitara, te najviše standarde transparentnosti postupanja i nezavisnosti arbitara, kao i mogućnost žalbe na konačnu odluku arbitara”. Mehanizam ISDS-a već je uključen u otprilike 3000 investicijskih ugovora diljem svijeta, no rijetko se govori o troškovima koje zbog privatnih arbitraža snose porezni obveznici i čitavo društvo. Također, ne priznaje se jedan od glavnih razloga zbog kojih se neke, uglavnom zapadne članice Europske unije nisu našle na meti ISDS-a: one do sada nisu pristale na trgovinske sporazume s drugim velikim izvoznicama kapitala – SAD-om, Kanadom ili Kinom, s kojima EU trenutačno pregovara.

O samoj regulatornoj suradnji čiji je cilj uskladiti postojeća i buduća pravila i procedure u EU-u i SAD-u kako bi se uklonile nepotrebne prepreke trgovini i ulaganjima, studija spominje ideju o budućim pitanjima koja će se rješavati “u hodu”. Sporazum predlaže formiranje tijela za regulatornu suradnju čija bi zadaća bila pregledavanje novog zakonodavstva s američke i europske strane te predlaganje mjera za njihovo usklađivanje. Vijeće za regulatornu suradnju sastojalo bi se od visokih predstavnika regulatornih tijela i trgovinskih predstavnika te Glavnog tajništva Komisije i američkog Ureda za informacijske i regulatorne poslove. Kriteriji s obzirom na koje se zakonodavstvo procjenjuje, kao i mjere za usklađivanje koje Tijelo može predložiti, stavlja interese trgovine i ulaganja iznad svih drugih interesa, a čitava procedura postavlja brojne barijere reguliranja u javnom interesu, za što studija ističe da se radi o “pukim nagađanjima koja nisu i ne mogu biti utemeljena sve dok pregovori o TTIP-u u potpunosti ne završe”. U sporazumu nije naznačeno na koji će način Vijeće komunicirati sa zakonodavcima. Studija citira istraživanje Instituta Ecologic koje navodi da ne postoji nikakav značajan rizik da će se TTIP-om stvoriti institucije koje imaju mandat da donesu odluke kojima bi se zaobišli ili oslabili nacionalni ili zakonodavni postupci u EU-u.

Procijenjeni direktni efekti TTIP-a na hrvatsko gospodarstvo apsolutno su pozitivni. “Dolazi do blagih, ali pozitivnih utjecaja na hrvatski izvoz u SAD, poboljšanje robne razmjene i vanjskotrgovinske bilance Hrvatske prema SAD, te povećanje hrvatskog BDP-a u razdoblju 10 godina nakon početka primjene TTIP-a”, zaključuje studija. Od studije utjecaja TTIP-a na Republiku Hrvatsku nisu se ni mogli očekivati drugačiji zaključci od onih koje ministarstvo vanjskih poslova samo zagovara, što je svakako jasno prema objavljenim informacijama i tekstovima na službenoj stranici Ministarstva. Suprotni su glasovi utišani i nevidljivi, što pomalo podjeća na posljednje veliko “sudjelovanje” Hrvatske u europskim poslovima, ono pri referendumskoj kampanji za ulazak u EU.

Povjerenica Europske komisije za trgovinu Cecilia Malmström 26. je siječnja na Forumu europskih i američkih organizacija potrošača održala predavanje u kojem je istaknula da će Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (TTIP) između SAD-a i Europske unije osigurati više izbora između visokokvalitetnih dobara i usluga te poslova, bolju regulaciju i suradnju s SAD-om. Između ostalog, Malmström je rekla da će TTIP brižljivo čuvati europsku slobodu određivanja regulativa koje se, u slučaju ovog foruma, odnose na regulaciju generičkih lijekova i usuglašavanje tržišne autorizacije istih s obje strane Atlantika. 

Podsjetimo, unatrag nekoliko godina počeli su pregovori oko TTIP-a koji smjera uvođenju liberalnijih standarda radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. Nije tajna da je cilj TTIP-a maknuti regulatorne “barijere” koje umanjuju profite transnacionalnih korporacija s obje strane Atlantika, no tajna je i dalje prijedlog izgleda samog sporazuma. 

Cilj regulatorne suradnje je uskladiti postojeća i buduća pravila i procedure u EU-u i SAD-u kako bi se uklonile nepotrebne prepreke trgovini i ulaganjima, te se predlaže formiranje tzv. Tijela za regulatornu suradnju čija bi zadaća bila pregledavanje novog zakonodavstva s američke i europske strane te predlaganje mjera za njihovo usklađivanje. Kriteriji s obzirom na koje se zakonodavstvo procjenjuje, kao i mjere za usklađivanje koje Tijelo može predložiti, stavlja interese trgovine i ulaganja iznad svih drugih interesa, a čitava procedura postavlja brojne barijere reguliranja u javnom interesu. Ono što posebno zabrinjava jest da se prijedlogom za regulatornu suradnju utjecaj TTIP-a širi i na one sektore o kojima se službeno ne pregovara, čime je Komisija zapravo prekoračila povjereni joj mandat.

Pobliže o opasnostima uspostavljanja Tijela za regulatornu suradnju možete čitati u brošuri koju je objavila Zelena akcija.

U samom je sporazumu, uz navedene stavke, posebno problematičan institut rješavanja sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process) koji bi omogućio stranim, no ne i domaćim korporacijama, tužbu zbog propuštene koristi i naplatu štete ukoliko država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na smanjenje profita korporacije. Odluku donosi arbitraža, paralelni pravni sustav koji zaobilazi postojeće pravne mehanizme i sudove EU. Dokumentacija arbitraža uglavnom nije javna, a naknadu štete korporacijama isplaćuju građani, porezni obveznici. 

Druga brošura koju je objavila Zelena akcija predstavlja rezultate istraživanja koje su Friends of the Earth Europe (FoEE) proveli 2014. godine, u sklopu kojeg su prikupili i analizirali podatke o 127 (poznatih) tužbi pokrenutih protiv država članica EU putem ISDS mehanizma, u razdoblju od 1994. do 2014. godine. Istraživanje je pokazalo da je 76% poznatih slučajeva pokrenuto protiv novih zemalja članica koje su pristupile EU-u između 2004. i 2007. godine, od čega se 26 slučajeva odnosilo se na Republiku Češku čime je ona postala članica EU-a s najvišim brojem registriranih slučajeva.

Mehanizam ISDS-a već je uključen u otprilike 3000 investicijskih ugovora diljem svijeta, no rijetko se govori o troškovima koje zbog privatnih arbitraža snose porezni obveznici i čitavo društvo. Također, ne priznaje se jedan od glavnih razloga zbog kojih se neke, uglavnom zapadne članice Europske unije nisu našle na meti ISDS-a: one do sada nisu pristale na trgovinske sporazume s drugim velikim izvoznicama kapitala – SAD-om, Kanadom ili Kinom, s kojima EU trenutačno pregovara. Potaknuti kritikama ISDS-a, sredinom rujna Europska je komisija odobrila vlastiti prijedlog novog sustava za rješavanje sporova između ulagača i država, čiji osporavatelji tvrde da se suštinski ne razlikuje od ISDS-a. 

Nakon održane 11. runde pregovora u Miamiju sredinom studenog 2015, čiji je finalni dokument objavljen na službenim stranicama Komisije, početkom veljače najavljen je novi krug pregovora. Sve se događa u sjeni potpisivanja Sporazuma o transpacifičkom partnerstvu (TPP) između 11 zemalja uključujući Mexico, Australiju, Kanadu, Japan, Vijetnam i SAD. Zaključci TPP-a stvaraju određeni pritisak na Europsku uniju da se što prije uključi u oblikovanje globalne trgovine. Europski se pregovarači nadaju TTIP potpisati do kraja madata predsjednika Obame, to jest do siječnja 2017.

S obzirom na to da će TTIP prije potpisivanja trebati prihvatiti nacionalni parlamenti i Europski parlament, nije naodmet promotriti situaciju u domaćem kontekstu. Nakon upornog višegodišnjeg ignoriranja problematike, u studenom prošle godine tehnička je vlada pred izbore odabrala izrađivače studije utjecaja TTIP-a na Hrvatsku. Nažalost, kako piše Hrvoje Šimičević na portalu H-alter, za izradu znanstveno utemeljene, objektivne i nepristrane studije zadužen je predstavnik zagovaračke organizacije stranih korporacija koja, među ostalim, promiče interese međunarodne poslovne zajednice u Hrvatskoj, što podrazumijeva i traženje smanjenja porezne presije prema poduzetnicima, lobiranje za deregulacije te zalaganje za “fleksibilnije” radno zakonodavstvo odnosno lakše zapošljavanje i otpuštanje. Sve za što se zalažu i novi kreatori hrvatske politike.

U tom je kontekstu zanimljivo istraživanje koje su poduzeli Tomas Vanheste, Platforma za autentično novinarstvo i Dimitri Tokmetzis o utjecaju takozvanih think-tankova, nezavisnih pružatelja argumenata, činjenica i podataka, na odluke koje se u debati o TTIP-u donose. Istraživanje je pokazalo da veliki korporativni lobisti svoje argumente u korist sporazuma naručuju upravo od njih te im za tu isporuku obilno plaćaju.

Spletom okolnosti dio informacija vezanih uz same pregovora krajem 2013. je procurio u javnost. Potaknuti otkrivenim, aktivisti diljem svijeta, a posebice u Europi gdje se protiv tajnih sporazuma bori koalicija od više od 400 organizacija, krenulo je u borbu protiv TTIP-a i CETA-e. U subotu, 18. travnja, deseci tisuća aktivista diljem svijeta u nekoliko stotina gradova dignut će svoj glas protiv sporazuma kojima se želi spriječiti svaka mogućnost da građani EU i SAD-a odlučuju o njima važnim pitanjima.

Tim gradovima pridružiti će se i Zagreb, gdje će u 12 sati biti održan prosvjed koji će krenuti sa Europskog a završiti na Markovom trgu. U 19 sati bit će održana projekcija filma i tribina o TTIP-u u organizaciji Zelene akcije, u MM centru Studentskog centra u Zagrebu. Informativne aktivnosti za građane bit će organizirane i u Bjelovaru, Osijeku, Puli, Rijeci, Sisku i Splitu.

Piše: Matija Mrakovčić

Pregovori o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), uspostavi slobodne trgovinske zone između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, krajem rujna ulaze u svoju sedmu rundu. Europski je parlament prihvatio rezoluciju kojom potvrđuje koncept kulturne iznimke, odnosno traži izuzeće kulturnih i audiovizualnih usluga, uključujući online usluge, iz pregovora o trgovinskim sporazumima. No, Vijeće Europske Unije ipak je zaključilo da ta odluka može biti predmet revizije.

TTIP, TISA, CETA i ISDS

Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama podrazumijeva usklađivanje propisa s obje strane Atlantika, no dosadašnje iskustvo pokazuje da “harmonizacija” u tom pogledu redovito predstavlja harmonizaciju prema najmanjem zajedničkom nazivniku, piše Wolf Jäcklein u tekstu objavljenom u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea. Ugovorom se uvode liberalniji standardi radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. Posebno je problematičan institut rješavanja sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process) koji omogućava stranim, no ne i domaćim korporacijama tužbu zbog propuštene koristi i naplatu štete ukoliko država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na smanjenje profita korporacije. Odluku donosi arbitraža, paralelni pravni sustav koji zaobilazi postojeće pravne mehanizme i sudove EU. Primjeri takvih sporova poznati su u praksi, a poznat je i arbitar, International Centre for Settlement of Investment Disputes (ICSID), miritelj zavađenih međunarodnih investitora kojeg financira Svjetska banka. Jedan je od najspominjanijih primjera takvih slučajeva tužba švedske tvrtke Vattenfall protiv Njemačke, dok se rjeđe govori o tužbi londonske rudarske kompanije protiv Indonezije, Occidental Petroleuma protiv Ekvadora ili irske naftne korporacije protiv Ugande, a najagilnijim se pokazuje Phillip Morris koji je tužio Urugvaj zbog prevelikih zdravstvenih upozorenja na kutijama cigareta, a Australiju zbog odabira pakiranja. Dokumentacija arbitraža nije javna, a naknadu štete korporacijama isplaćuju građani, porezni obveznici.

Drugi predloženi ugovor nastao inicijativom SAD-a radi daljnje liberalizacije svjetske trgovine usluga, poznatiji kao TISA (Trade in Services Agreement), obuhvaća 23 zemlje uključujući Europsku uniju. Tijek pregovora i sadržaj ugovora bili su tajni do lipnja 2014. godine kada je WikiLeaks objavio sadržaj dodataka na ugovor. Udruženje sindikata Public Services International (PSI) opisuje TISA-u kao ugovor koji će daljnje liberalizirati trgovinu i investicije u uslugama te proširiti “regulatorne odredbe” na sve sektore uključujući javne usluge. Odredbe će omogućiti stranim pružateljima usluga ulazak na domaća tržišta pod jednakim uvjetima te ograničiti mogućnosti vlada da te usluge reguliraju, kupuju i dobavljaju. Pregovori između EU-a i Kanade o CETA (Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum) u završnoj su fazi i također predviđaju institut rješavanja sporova između investitora i država. Još je nekoliko većih trgovinskih ugovora u fazama pregovora koji pripremaju Europu za sasvim drugačiju globalnu igru.

Kulturna iznimka 

Koncept kulturne iznimke uvela je Francuska 1993. godine tijekom pregovora o GATT-u, Općem sporazumu o carinama i trgovini, s idejom da kultura mora biti tretirana drugačije od komercijalnih proizvoda i da bi kulturna dobra i usluge morali biti izuzeti od međunarodnih ugovora i sporazuma. Cilj je koncepta bio zaštititi i promovirati domaće umjetnike i ostale elemente domaće kulture što u praksi označava protekcionističke mjere ograničavanja širenja stranog umjetničkog rada (putem kvota) ili subvencije kulturnom sektoru. Na određeni je način upravo takvo poimanje kulture i doprinijelo razvoju pojedinih kulturnih sustava koji područje subvencioniranja šire ekstremno daleko, na komercijalne sadržaje koji funkcioniraju na tržištu, a troše javni novac. Najčešće se radi o zemljama bivšeg istočnog bloka koje su tijekom divljeg prijelaza na tržišnu ekonomiju nedovoljno razradile sam sustav financiranja kulture koji je ostao petrificiran u nekim bivšim vremenima. Iz perspektive SAD-a upravo je tržište mjesto gdje se ocjenjuje kvaliteta te kultura postaje proizvod kao i svaki drugi. Naprimjer, filmsku industriju u Hollywoodu i općenito u SAD-u prvenstveno financiraju privatni studiji i producenti, pa subvencioniranje (europske) kulture može biti tumačeno kao ugrožavanje tržišnog natjecanja. Isto je i s financiranjem izvedbenih umjetnosti ili izdavaštva. 

Prema konvenciji UNESCO-a iz 2005. godine, a koju Sjedinjene Američke Države nisu potpisale, Europska unija ima zakonsku obavezu štititi i promovirati različitost kulturnih izraza, a države članice mogu uložiti veto u područjima koja se tiču kulture i audiovizualnog sektora ako predloženi ugovor prijeti “kulturnoj i jezičnoj raznolikosti” (Ugovor o funkcioniranju Europske unije, TFEU). Prema stajalištu Europske komisije, pregovori o TTIP-u neće zadirati u Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama (Audiovisual Media Services Directive, AVMS) koja sadrži mjere za unaprjeđenje europskih audiovizualnih sadržaja za emitiranje ili video-on-demand platforme, te instrumente poput javnih subvencija, financijskih obaveza onih koji emitiraju sadržaje, oporezivanja kino-ulaznica, ugovora o koprodukciji i tako dalje.

Stoga se koncept kulturne iznimke u takvoj situaciji pojavljuje dvojako: kao posebno zaštićen, dakle iznimno važan sektor i kao poražavajuća potvrda statusa kulture u današnjem društvu. Što se drugoga tiče, u kontekstu globalnog zatiranja ljudskih prava koje će trgovinski ugovori omogućiti, obećanje da će kultura iz toga biti izuzeta zvuči neispunjivo. Prije svega radi se o tome da pojam kulture već u sebe uključuje modus rada koji postaje dominantan i koji će trgovinskim ugovorima biti ozakonjen: onaj prekarni. Važan je i kontekst aktualnih političkih preslagivanja: objavljen je sastav nove Europske komisije gdje, naprimjer, mjesto povjerenika za obrazovanje, kulturu, mlade i građanstvo preuzima Tibor Navracsics, aktualni ministar vanjskih poslova u mađarskoj Vladi koja provodi racije protiv organizacija civilnog društva, Europski parlament i europski plebs zaokreću oštro udesno te, možda najvažnije, Europsko vijeće postojano je nedodirljivo. Tako se kultura pokazuje kao objekt koji poželjnu raspravu o uvjetima kulturne proizvodnje može pogurati na kolosijek razgovora o važnosti očuvanja kulturnog nasljeđa i potrebi mobilizacije radi zaštite postojećeg stanja. Prvo je potvrdilo novo talijansko Predsjedništvo, ističući u prvom redu kulturnu baštinu kao posebno zaštićeno područje u predstojećim pregovorima, a drugo je korak unatrag u nastojanjima kulturnih radnika i aktivista oko mijenjanja postojećeg stanja: netransparentnog financiranja kulture, nejednakih uvjeta rada, medijske marginalizacije.

Domaća politika

Premda je Europski parlament pregovore o kulturnom izuzeću izuzeo iz pregovora o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama, i dalje zabrinjava činjenica da vijeće ministara i Komisija nisu isključili mogućnost povratka te teme na dnevni red. Na upit o stavu Hrvatskog audiovizualnog centra oko položaja AV djelatnosti u kontekstu pregovora, Sanja Ravlić i Hrvoje Hribar ponudili su svoje tumačenje: “Latentna ponuda Europi izgleda ovako: o postojećim izuzećima ne bi se pregovaralo, no dogovor bi se postiglo o liberalizaciji novih, odnosno budućih audiovizualnih servisa (čitaj: Internet). Na taj način otvorio bi se postepeni proces ukidanja europskih audiovizualnih industrija u postojećem obliku, odnosno gašenja postojećih kulturnih politika. Ova tiha tranzicija odvijala bi se onim tempom kojim bi novi (liberalizirani) mediji zauzimali mjesta starim, zaštićenima (kinematografska djela, klasična TV)”. Krajem svibnja 2013. europski povjerenik za trgovinu u prošlom sazivu Komisije Karel De Gucht jasno je odbio potpuno isključenje audiovizualnih usluga iz trgovinskih sporazuma te obećao osiguranje potrebnog prostora za donošenje odluka o regulaciji audiovizualnog sektora u kontekstu razvoja digitalnih tehnologija. “U ovom trenutku teško je procijeniti koje bi posljedice bile pogubnije: kulturne ili gospodarske. Po Hrvatsku, ovakav proces značio bi dodatni rizik degradacije, kolonizacije i minorizacije u hipotetskom transatlantskom kulturnom i medijskom klasteru”, zaključuju Ravlić i Hribar.

Kulturne i gospodarske posljedice neodvojive su, no njima se bave uglavnom – kulturnjaci. Na višoj državnoj razini, Odbor za europske poslove Hrvatskog sabora na tematskoj je sjednici 17. srpnja raspravljao o stanju pregovora o TTIP-u. Bilo je to prvo i posljednje izjašnjavanje tijela vlasti u vezi s problematikom ugovora: “s ciljem gospodarskog rasta i otvaranja radnih mjesta”, svi sudionici tematske sjednice “podržali su postizanje sporazuma između EU i SAD-a”, no “uz neophodnu transparentnost postupanja, javnu dostupnost dokumenata i široku uključenost svih zainteresiranih”. Također, članovi Odbora pozvali su javna tijela na izradu detaljne analize očekivanih utjecaja takvog sporazuma na hrvatsko gospodarstvo. Na službeni upit o tijeku i rezultatima izrade tih analiza iz Odbora je stigao poziv na sljedeću sjednicu Odbora, no i potvrdu da Odbor nema saznanja o tijeku, kamoli o rezultatima analiza. 

Javnim ulaganjem u kulturnu proizvodnju, ističu Ravlić i Hribar vraćajući nas na domaći teren, države su održale domaće kulturne industrije. “S obzirom na ograničeni teritorij našeg jezika, malenost i neveliko kulturno tržište, hrvatska kulturna proizvodnja je razmjerno ovisnija o dosljednoj primjeni načela kulturne raznolikosti, odnosno principa kulturnog izuzeća, no što je to, naoko, slučaj u pojedinim velikim europskim nacijama”. S obzirom da se princip kulturne iznimke odnosi na javno financiranu kulturu, logična je adresa bila Ministarstvo kulture. Na službeni upit o utjecaju trgovinskih sporazuma na status kulture Ministarstvo nije ponudilo novu vizuru: “Vjerujemo da EU treba podržavati i razvijati kulturnu kreativnost na svojem području”. Službeni je stav domaće politike da “AV usluge ne budu pokrivene sporazumom”, čime RH podržava stajalište Vijeća. Također, “HR smatra da kulturna i jezična raznolikost treba biti očuvana te podržava uključivanje reference na UNESCO Konvenciju u mandat”. Osim potpune potpore europskim stajalištima, u dopisu Ministarstva piše i “da bi odustajanje od politika koje promiču kulturu (…) značilo ne samo odricanje od dijela europskoga kulturnog utjecaja, već i oduzimanje snažne poluge za rast i zapošljavanje”.

No, pitanje “politika koje promiču kulturu” kod nas je i dalje fokusirano na pitanje raspodjele javnih novaca, a to ne bi trebao biti sav sadržaj javno poticane kulture. Ministarstvo je prije gotovo dvije godine obznanilo da je ‘”financiranje kulture u Hrvatskoj, gotovo isključivo ovisno o državnim i gradskim proračunima, porazna situacija koju je potrebno promijeniti”. Tada je kao preduvjet uvođenja inovativnih praksi u financiranje navedeno postojanje budućih zakonskih temelja koji bi obuhvatili potraživanje privatne inicijative i poticaje poduzetnicima. Do danas nikakva inicijativa koja bi bila namijenjena alternativnom financiranju kulturne djelatnosti nije došla iz Ministarstva. Također, tada je najavljeno da bi u sustavu proračunskog financiranja u sljedeće četiri godine trebali ostati samo arhivi, biblioteke i muzeji, upravo ono što Europska komisija navodi kao sektore od velike kulturne važnosti. U neku ruku, potpisivanje trgovinskog sporazuma s SAD-om bez zadržavanja kulturne iznimke jednim bi potezom obvezalo policy makere da napokon rasterete tu beznačajnu stavku od 0.49 posto državnog proračuna.

Mobilizacijski potencijal

U široj vizuri, iako je osnovni argument za sklapanje trgovinskih ugovora gospodarski rast, primjena TTIP-a rezultirat će eventualnim prosječnim porastom BDP-a Europske Unije od svega 1 posto do 2027. godine odnosno rastom zaposlenosti od 0.5 posto u deset godina po implementaciji ugovora. To je istaknuto na panelu pod nazivom TTIP i TISA – What’s New For Europe? na protekloj Zelenoj Akademiji u Visu, gdje je Heidi Porstner, članica Friends Of Earth Austria, opisala način na koji je organizacija na europskoj razini (FoE Europe) u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i pojedincima pokrenula kampanju koja je skupila više od 150 000 primjedbi upućenih Europskoj komisiji sa zahtjevom da se ugovori revidiraju. Javna je rasprava trajala od 27. ožujka do 13. srpnja, a njeni se rezultati ne očekuju prije studenog. U državama i civilnom društvu oko ove problematike i dalje vladaju tišina i manjak pažnje, no prijedlog trgovinskih ugovora ima snažan mobilizacijski potencijal.

Najavljeno prikupljanje potpisa na platformi European Citizens Initiative (ECI) koja, podsjetimo, treba milijun potpisa europskih građana da bi njen zahtjev bio temelj za donošenje odluke koja će ovakve pregovore i ugovore onemogućiti, nedavno je zaustavila Europska komisija. Odbijen je zahtjev za upisivanjem inicijative Stop TTIP koja okuplja 230 organizacija iz 21 zemlje članice u registar službenih ECI inicijativa uz objašnjenje da “predložena građanska inicijativa izlazi iz okvira ovlasti Komisije da podnese prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovora”. Naime, mandat za pregovaranje koji je Parlament dodijelio Komisiji, Komisija tumači kao pripremne radnje za potpisivanje ugovora te smatra da se one ne mogu osporavati putem ECI-a. Inicijativa smatra da je mandat pravni akt koji Komisiji dozvoljava pregovore s lobistima, a da se europski građani stavljaju u položaj u kojem mogu samo pljeskati potpisanim ugovorima te najavljuju: “Bitka zapravo tek sada počinje”.

U kontekstu kulturne iznimke, bez obzira na općeprihvaćene principe tržišne slobode koji podrazumijevaju ograničenje javnog odnosno državnog uplitanja u kapitalističko nadmetanje, europske države uspjele su zadržati pravo javnog ulaganja u kulturnu proizvodnju. Pojedina kulturna područja financirana su javnim novcem odnosno državnim subvencijama zato što njihov opstanak upravo o njima i ovisi. Europski i američki model financiranja kulture toliko se drastično razlikuju, ako nigdje drugdje onda u pogledu kulturne baštine, da bi koncept kulturne iznimke, kao i pregovori o TTIP-u, morali potaknuti (još jedan) razgovor šire kulturne javnosti o tome gdje idemo s ovom i ovakvom masmedijskom kulturom te je li tko, osim očitih igrača, njome zadovoljan. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.