Predavanje i raspravu koja je uslijedila moderirala je Jaka Primorac, znanstvena istraživačica s Odjela za kulturu IRMO-a i jedna od suurednica zbornika. Spomenuto istraživanje specifično je po tome što je odrađeno participativno – Praznik je 2022. suosnovala slovenski sindikat nezavisnih umjetnika ZASUK te je njezin pristup temi rada u kulturi jednako drugarski koliko i kritičko-akademski.

Otvorila je zato predavanje presudnim pitanjem: zašto dosadašnja istraživanja i dokumentiranja prekarnosti u umjetničkom i kulturnom radu nisu proizvela sustavnu promjenu? Kroz feminističku analizu, Praznik je pokazala da umjetnički rad ima sličan društveni tretman kao i reproduktivni rad, i to jednako u teoretskom proučavanju koliko i u praksi. Dok potonji rad društvo smatra urođenim imperativom i iskazivanjem rodbinske ljubavi – koje stoga nije oblik rada koji bi trebao biti plaćen – umjetnički rad se svodi na urođeni talent. Umjetnice i kulturni radnici ne “rade” već “stvaraju” iz ljubavi, što ih idealizira kao egzaltirane individue, ali i normalizira i opravdava malu ili nikakvu kompenzaciju.

Taj paradoks skriva i klasnu podjelu: “Oni bez neovisnih sredstava, nasljeđene kuće, obiteljske podrške ili partnerovih_ičinih prihoda sustavno su isključeni iz polja umjetnosti”, naglasila je. Ideologizacija umjetničkog rada kao strasti također utječe na samopercepciju radnika te umjetnici ni sami sebe, prema Praznik, ne percipiraju kao članove kolektiva s dijeljenim interesima, što staje na putu njihovoj kolektivnoj borbi.

Bitan je faktor i činjenica da kulturni sektori u RH i Sloveniji uvelike ovise o radu freelance ili samozaposlenih umjetnika, čiji je tretman istovjetan tretmanu mikro tvrtke ili poduzeća, tj. poslovnog subjekta. Prema Praznik, time se dokida status umjetnika kao radnika_ce, a zatim i prava i zaštite koje dolaze s njim, poput prava na bolovanje, plaćeni dopust i kolektivne pregovore.

U radu sa ZASUK-om, Praznik je identificirala upravo spomenute probleme, ali i “internalizaciju eksploatacije”. Njezini_e su sugovornici_e iznosili da se osjećaju nemoćnima promijeniti radne uvjete te da i sami sudjeluju u eksploataciji suradnika_ca. Zato je ZASUK tijekom početnog organiziranja provodio ankete te razgovore jedan na jedan s umjetnicima_ama i kulturnim radnicima_ama kako bi prevladao osjećaj izolacije. Sindikat je zatim organiziran nehijerarhijski, s radničkim odborom koji čine koordinatori, regionalni delegati i koordinatori akcijskih skupina.

Zahvaljujući ZASUK-ovom radu, slovensko se Ministarstvo kulture 2023. godine obvezalo započeti kolektivno pregovaranje sa samozaposlenim radnicima u umjetnosti. No vodstvo javnih institucija, najčešćeg naručitelja u Sloveniji, izrazilo je otpor jer “nemaju dovoljno novca”. Kako je istaknula Praznik, to se čini kao praktičan razlog, no također razotkriva njihovu “strukturnu ovisnost o eksploataciji umjetničkog rada”. Ministarstvo je zatim implementiralo dekret koji određuje da honorarni radnici_e u suradnji s javnim institucijama moraju primati jednaku kompenzaciju za jednak rad kao i njihovi zaposlenici. To je bio značajan korak, ali krajnji cilj kolektivnog pregovaranja nije postignut.

Problem je predstavljala i unutarnja kohezija te neslaganja oko načina vođenja ZASUK-a, zbog čega šira umjetnička scena nije imala ni informaciju o potencijalu kolektivnih ugovora ni svijest o potrebi za mobilizacijom. “Zagovaranje i obvezivanje na politiku nisu dovoljni bez organiziranog masovnog pritiska samih radnika”, poentirala je Praznik.

Njezina analiza hrvatskog organiziranja u kulturi fokusirala se na rad sindikata SKUPA, koji od 2021. okuplja radnike_ce u organizacijama civilnog društva. Njihovo istraživanje pokazalo je da samo 10 % ispitanika_ca smatra da su im prekršena radna prava, unatoč raširenom uzorku neplaćenih prekovremenih sati te rada tijekom bolovanja i godišnjeg odmora. Prema Praznik, struktura projektnog financiranja postavlja institucije i privatne donatore u položaj indirektnog poslodavca koji određuje radne uvjete, a udruge u položaj direktnog poslodavca bez sredstava i načina da promijeni te uvjete. 

Obraćajući se okupljenima u Institutu, Praznik je istaknula da sama proizvodnja znanja zato nije dovoljna za strukturnu promjenu te, iako može doprinijeti promjeni, i sama egzistira u institucionalnim okvirima. Potrebno se zapitati koja je svrha istraživačkog rada: “Jesmo li, kao istraživači i politički akteri, stručni kolege koji produciraju znanje o kulturnim radnicima ili smo drugovi u borbi za promjenu kulturnog rada? To nije fiksna pozicija, već tenzija zahtijeva stalno pregovaranje. Zahtijeva da promislimo ne samo o onome što proučavamo, već i o tome u kakvom je odnosu naš rad s postojećim strukturama moći i doprinosi li im ili ih preispituje. Pitanje nije samo što znamo, već što radimo s tim znanjem, i s kim”, zaključila je.

U raspravi koja je uslijedila otvoreno je pitanje mogućnosti zajedničke borbe različitih sektora u kulturi te dogovora oko osnovnog standarda, poput preporučenih cijena rada koje predlažu strukovne udruge. Praznik je naglasila da je u posljednjih 15 godina svijest o stvarnosti i potrebama kreativnih radnika sve šira te da zbog zajedničkih interesa vidi i “izuzetan potencijal” za povezivanje kulturnih radnika s drugim samozaposlenim radnicima. Spomenula je i mogućnost štrajka samozaposlenih u kulturi jer o njima ovisi velik dio kulturne produkcije. Uvjeti rada u RH, istaknula je, definirani su Zakonom o radu koji bi trebao vrijediti i za samozaposlene te, iako priroda kulturnog rada često zahtijeva neregularne uvjete, postoje temelji za definiranje minimalnih standarda bez kojih angažman samozaposlenih suradnika_ca ne bi bio moguć.

Tekst je 4. svibnja objavljen u publikaciji IRMO Aktualno, u kojoj znanstvenici_e Instituta predstavljaju tekuća istraživanja široj zainteresiranoj javnosti. Istraživanje je obuhvatilo 123 muzeja (od ukupno 175¹ koji se nalaze u Registru muzeja, galerija i zbirki u RH pri MDC-u), a bilo je podijeljeno na tri tematske razine koje uključuju planiranje posjeta muzeju, uklanjanje fizičkih prepreka, te muzejsko iskustvo, odnosno organizaciju izložbenog sadržaja. Istraživačka pitanja pritom su bila usmjerena na osobe s različitim vrstama invaliditeta i njihove potrebe, a utemeljena su na tzv. “socijalnom modelu invaliditeta” uz četiri dimenzije održivosti: ekonomsku, okolišnu, društvenu i kulturnu.

Rezultati istraživanja pokazuju da manje od polovice uključenih institucija koje su sudjelovale u istraživanju (42,3 %) ima programe prilagođene OSI populaciji, “što upućuje na to da inkluzivno djelovanje još uvijek nije standardna praksa, već uvelike ovisi o pojedinačnim inicijativama i kapacitetima muzejskih ustanova”, istaknule su Hrman i Jelinčić. Također, predstavljajući lanac inkluzivnih potreba od boravka u prostoru do interpretacije sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da se prepreke ne pojavljuju izolirano, te da njihova međuovisnost i manjak posvećenosti pojedinim fazama “može onemogućiti cjelokupno iskustvo posjeta” muzejima. 

Proučavajući različite načine prilagodbe sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da većina muzeja prepoznaje financijsku dimenziju potrebnu za uključivanje OSI populacije, koja je uvelike uvjetovana eksternim formalnim kriterijima, no upozoravaju da ekonomska inkluzija, sama po sebi ne može osigurati cjelovitu pristupačnost, niti funkcionirati kao zamjena. Takav pristup, navode, stvara “lažan osjećaj pristupačnosti”, dok osobe s invaliditetom i dalje ostaju u “pasivnoj ulozi korisnika”. 

Među ispitanim institucijama, najveća pozornost posvećena je osobama s teškoćama u kretanju, dok se osobe s oštećenjem vida i sluha suočavaju s većim ograničenjima, a najniža razina prilagodbe zabilježena je kod osoba s kognitivnim poteškoćama. Istodobno, pri planiranju posjeta, muzeji rijetko omogućavaju potrebne informacije poput tlocrta (13 %), podataka o asistivnoj opremi (9 %) ili uputa o posjetu, dok su tehnologije poput audio vodiča, kontrastnih oznaka, taktilnih elemenata i dr. slabo dostupne.

Govoreći o unapređenju pristupačnosti Hrman i Jelinčić ističu ključnu ulogu muzejskog osoblja, odnosno manjak edukacija za rad s OSI populacijom. O važnosti edukacije djelatnika_ca pisala je i Lana Bunjevac za In-portal, naglašavajući ključnu ulogu pedagoga_inja, koji kao koautori_ce muzejskih postava sudjeluju u samo osam posto njih, prema istraživanju MDC-a iz 2022. Bunjevac pritom izdvaja doprinos Tiflološkog muzeja koji je značajno pridonio edukaciji muzejskih djelatnika_ca objavivši 2022. priručnik Pristupačnost za sve – smjernice za inkluzivnu praksu u okviru projekta Muzej za sve.  

Zaključno, Hrman i Jelinčić ukazuju na potrebu za sustavnim promjenama i, u nedostatku nacionalnih, korištenje europskih sredstava namijenjenih financiranju inkluzivnih praksi. Isticanjem pozicije inkluzivnih praksi unutar europskih politika, autorice ovog istraživanja ističu širu potrebu za njihovom formalizacijom. No, jednako tako ukazuju na važnost sustavnog usmjeravanja kulturnog sektora prema unapređenju pristupačnosti i suradnju institucija s organizacijama koje rade s OSI populacijom, te potrebu za njihovim kontinuitetom. Takav kontinuitet moguće je osigurati jedino kroz konkretne lokalne, nacionalne i internacionalne politike kojima se financiraju adaptacije postojećih, izgradnja novih prostora, te prilagodba sadržaja kako bi javni prostori bili dostupni svima.

1. U 2026. godini broj muzeja u Registru muzeja, galerija i zbirki u Republici Hrvatskoj je 172 ↩︎

Tema predavanja je nevidljivost rada u kulturnom sektoru kroz prizmu analiza društvene reprodukcije i participativnog istraživanja koje je provedeno sa samostalnim kulturnim radnicima_ama, a održava se povodom izlaska novog zbornika Kreativni i kulturni rad u Europi.

“U predavanju se polazi od postavke da se umjetnički rad sustavno svodi na ‘kreativnost’ – individualizirani izraz strasti ili talenta – čime se zamagljuje radni proces, normalizira neplaćeni rad i omogućuje ekstrakcija vrijednosti u prekarnim uvjetima. Oslanjajući se na iskustva organiziranja sindikata samostalnih kulturnih radnika_ica u Sloveniji i Hrvatskoj, predavanje će pokazati kako se ovaj ideološki okvir sve više dovodi u pitanje kroz kolektivnu akciju koja ponovno potvrđuje umjetnički rad kao rad.

Istodobno, u predavanju će biti dan kritički osvrt na ograničenja u zagovaranju javnih politika i istraživanja tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, koja su opsežno dokumentirala prekarnost u kulturnom sektoru, ali nisu uspjela proizvesti strukturne promjene”, istaknuto je u najavi predavanja.

Predavanje će se održati na engleskom, a diskusija na hrvatskom jeziku. Prijavu za sudjelovanje moguće je poslati do 18. svibnja na mail kultura@irmo.hr.

Više detalja pronađite ovdje.

Diskurzivni program pod nazivom Temeljni dohodak za umjetnike – procjena irskog pilot-projekta četvrto je po redu u okviru Culturelink gostujućih predavanja. Početkom rujna predstavljanje analize implementacije programa temeljnog dohotka za umjetnike (BIA) koji je proveden u Irskoj, održat će irski profesor i istraživač kulturnih politika Paraic Mc Quaid.

Tijekom predavanja, Mc Quaid će se osvrnuti na političke, ekonomske, kulturne i društvene okolnosti koje su dovele do uvođenja navedenog programa. Također će se razmotriti zašto su umjetnici izdvojeni za poseban tretman i kako se program odnosi prema konceptu univerzalnog temeljnog dohotka te na koji bi način nastavak programa utjecao na druge oblike financijske potpore.

Za sudjelovanje na predavanju potrebna je prijava koja se vrši putem maila do 1. rujna. Više detalja pronađite ovdje.

Izlaganje se bavi rasijaliziranim prikazima migranata u hrvatskim medijima te se temelji na empirijskim rezultatima istraživanja provedenog u okviru projekta INCLuDE. U fokusu su nacionalni, regionalni i lokalni mediji, a analiza prikazuje kako se migrantski identiteti oblikuju kroz distinkciju između “prijetnji” i “poželjnih” izbjeglica.

U najavi događaja stoji kako će predavanje posebno razmatrati diskurzivne strategije koje migrante smještaju u liminalne pozicije – između straha i integracije. Takvo prikazivanje proizlazi iz političkih ciljeva kontrole migracija, ali i iz potrebe usklađivanja sa zahtjevima europskih programa preseljenja.

Ovakva medijska konstrukcija koristi stereotipe “stranca”, čime se produbljuju ideje kulturne i biološke nepodudarnosti. Takav pristup pridonosi razvoju oblika suvremenog, “nevidljivog” rasizma koji proizlazi iz kulturne, a ne biološke isključenosti, napominju organizatori_ce događaja.

Sudjelovanje na predavanju potrebno je najaviti putem e-maila na adresu: kultura@irmo.hr. Predavanje će biti održano na hrvatskom jeziku.

Transnacionalne solidarnosti dio su programa Ljudi u pokretu kluba MaMa, koji vode Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), u suradnji s Lucijom Mulalić (CPS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu). Ovo događanje organizirano je s Centrom za kazalište potlačenih POKAZ.

Večer će započeti izvedbom proizašlom iz iskustava sudionika radionice čitanja i internalizacije Gazinih monologa. Nakon izvedbe, u razgovoru s Richom Nagar, zajednički će se pokušati odgovoriti na pitanja što radikalna ranjivost čini mogućim u pokretima za pravdu i slobodu, te kako se solidarnost preko granica i borbi može graditi kroz zajedničko slušanje i odgovorno zajedničko djelovanje.

Više informacija pronađite ovdje.

Ghost Work dokumentira kako !Mediengruppe Bitnik pristupa ukrajinskom freelanceru i kupuje pristup aktivnom računu na platformi za rad na zahtjev Upwork. Transakcija otkriva kako se preko servisa za razmjenu poruka Telegram trguje korisničkim računima na platformama gig ekonomije. Kako bi povećali svoju zaradu, radnici iz zemalja s nižim prihodima “unajmljuju” račune od korisnika iz bogatijih zemalja jer je većina tvrtki voljna za isti posao platiti više radnicima na daljinu iz bogatijih zemalja, nego radicima_ama iz zemalja koje se percipiraju kao jeftinije za život.

“Računi se mogu unajmiti ili kupiti izravno od radnika iz željene zemlje. Najam iznosi najmanje 100 dolara mjesečno, a cijene nekih korisničkih računa dosežu i 400 dolara, ovisno o reputaciji koja dolazi s računom. Posrednici koji iznajmljuju ili prodaju račune često nude i bankarske usluge te prodaju Payoneer ili Wise račune za isplatu honorara. Ovo je osobito važno za radnike iz zemalja bez pristupa bankarskom sustavu. Projektom Ghost Work !Mediengruppe Bitnik dokumentira ove resurse i mehanizme kao prakse preživljavanja koje radnicima pomažu da se snađu unutar sustava rada na zahtjev – o kojima ovise, a koji im pružaju vrlo malo stvarne moći”, stoji u najavi događaja.

!Mediengruppe Bitnik (čita se “the not Mediengruppe Bitnik”) su suvremeni umjetnički kolektiv koji djeluje na i s internetom. Njihova praksa se probija iz digitalnih u fizičke prostore, često namjerno primjenjujući gubitak kontrole kako bi time izazvali uspostavljene strukture i mehanizme. Njihovi radovi postavljaju temeljna pitanja o problemima suvremenosti. Grupu čine Carmen Weisskopf i Domagoj Smoljo.

Performativno predavanje dio je istraživačkog projekta DEVELOPER u okviru kojeg se ranije, na isti dan u 19 sati održava predavanje Juana Griegera i Jamiea Woodcocka u IRMO-u.

Nadolazeća sesija pod nazivom Demokratska Republika Kongo – zaustavimo skriveni genocid posvećena je razgovoru o genocidu na istoku Konga, skrivenog od populacija diljem svijeta. “Zbog najnovije eskalacije, najgore u posljednjem desetljeću, svjedočimo rapidno rastućem broju raseljenih ljudi u stotinama tisuća, raširenom kršenju ljudskih prava i zločinima protiv čovječnosti, masovnim silovanjima i seksualnom nasilju, milijunima koji su ostali bez čiste vode, hrane, medicinske skrbi”, piše u najavi. Porijeklo sukoba proizlazi iz naslijeđa belgijske kolonijalne vladavine, a pogoršano je i nastavljeno neokolonijalnim iskorištavanjem bogatih kongoanskih resursa i složenim uplitanjem regionalnih i međunarodnih aktera.

Cilj je razgovora otvoriti prostor za prijeko potrebnu raspravu o tome kako sukob na istoku prožima imaginarij cijelog Konga. Pokušat će se istražiti kako se sukob odražava i na druga mjesta, i iz perspektive povijesnih internih raseljavanja tijekom prethodnih ratova, ali i kako se život na drugim lokalititetima u Kongu nastavlja unatoč trenutnoj eskalaciji nasilja na istoku.

Govornici su gosti iz različitih dijelova DR Kongo, Georges Senga, Alain Nzeyimana Malela i Shanty Mbumbula Kabongo, uz moderaciju Lucije Mulalić. Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, uz mogućnost simultanog prijevoda na francuski za publiku. Rasprava će završiti kratkom izvedbom kongoanske rumbe glazbenika Bonga Wethija iz Kinshase.

Transnacionalne solidarnosti dio su MaMine programske linije Ljudi u pokretu koju organiziraju Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), a nastaju u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu).

Više informacija možete pronaći ovdje.

Riječ je o ljetnoj školi koja se održava svake dvije godine, a podržava ju NextGenEU CULTMED projekt pri Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Škola je usmjerena na istraživanje tradicionalne i suvremene perspektive na medije polazeći od kritičke političke ekonomije. Sudionici_e edukacije će se baviti načinima na koje kapital i država kontroliraju, reguliraju i formiraju medije.

Za vrijeme trajanja edukacije, kao glavni govornici sudjelovat će Mandy Tröger, koja se bavi istraživanjem digitalnog medijskog tržišta, kritičkom teorijom i transformacijom medijske industrije, te Micky Lee, autorice publikacija o ulozi globalnih medija u kontekstu prikupljanja podataka, koja se, uz komunikacijske tehnologije, bavi i feminističkom političkom ekonomijom.

Za sudjelovanje je potrebno platiti 60 eura, no moguće se prijaviti za djelomičnu ili potpunu financijsku podršku, što je potrebno navesti u prijavi. Po završetku edukacije, sudionici_e će predati svoje radove na recenziju međunarodnom časopisu u polju političke ekonomije. U prijavi je potrebno priložiti životopis, naslov rada i sažetak prezentacije (do dvije stranice uz reference).

Više detalja o prijavi i edukaciji možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 1. travanj.

Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za slobodu medija i medijski pluralizam (CMPF) Europskog sveučilišnog instituta, predstavila je EMFA-u kao rezultat saznanja koja je Centar godinama prikupljao kroz Monitor medijskog pluralizma, alat kojim se iz godine u godinu prate indikatori razine medijskog pluralizma u državama članicama. Potom je Paško Bilić, organizator ovog susreta i voditelj Centra za sociologiju medija i digitalno društvo, predstavio stanje medijske sfere u Hrvatskoj i neke članke ovog akta u svjetlu njihove nadolazeće implementacije, nakon čega su uslijedila pitanja i komentari ostalih sudionika rasprave, uglavnom predstavnika struke i javnih tijela vezanih za medijsku politiku.

Temeljni zadatak novog akta je, kako se uostalom i istaknulo prilikom njegova usvajanja, prepoznati i smanjiti rizike koji postoje u digitalnom medijskom okruženju, a usmjeren je prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, odnosno njihovu strukturnu poziciju. Ta pozicija sve je više određena digitalnim platformama, poput Googlea i Facebooka, koje EMFA prepoznaje kao pravne subjekte čiji je položaj u odnosu na medije specifičan. Aktom se, između ostalog, pružatelje medijskih usluga pokušava zaštititi od neopravdanog uklanjanja ili ograničavanja distribucije, odnosno cenzure medijskog sadržaja na digitalnim platformama.

Na planu regulacije tržišta, EMFA s člankom 22 uvodi procjenu koncentracije, kojom se nastoji postići “ravnoteža između rizika koncentracije i ekonomske održivosti medija (uključujući u odnosu na platforme)”. Određivanje kriterija koji bi pokazali što je dovoljno, a što previše koncentracije medija u rukama ograničenog broja ekonomskih subjekata, odnosno pitanje postojanja medijskog oligopola i monopola, prepušta se državama članicama. EMFA ovdje samo nalaže da neki kriterij mora postojati, čime se zapravo ostavlja mogućnost za tendenciozne, odnosno baždarene interpretacije o tome što je štetno, a što nužno. Ostavi li se u inače obvezujućim europskim dokumentima previše prostora za prilagodbu novih akata i odredbi specifičnoj lokalnoj situaciji, ponekad postoji rizik da se cijela inicijativa amortizira i prilagodi postojećem stanju bez postizanja željenog učinka.

Kako bi na planu koncentracije medija stvari bile jasnije, EMFA predviđa i veću transparentnost u pogledu javne dostupnosti informacija o vlasničkoj strukturi svih pružatelja medijskih usluga, za što se predviđaju pregledni i integrirani registri na nacionalnim razinama. Hrvatska to planira ostvariti spajanjem postojećih registara, no glavna tajnica Hrvatskog novinarskog društva Melisa Skender u raspravi je istaknula upitnu korisnost te mjere, jer Zakon o trgovačkim društvima i dalje omogućuje postojanje tajnih vlasnika. Ipak, kad jedna nacionalna baza podataka o vlasništvu nad medijima u Hrvatskoj zaživi, u njoj bi se, između ostalog, trebali nalaziti i podaci o iznosima koje su mediji dobili za oglašavanje javnih subjekata, čime bi se mogla lakše uočiti potencijalno favoriziranje pojedinih medija kod oglašivača iz javnog sektora.

Dosta komentara odnosilo se i na problem ignoriranja medijskih statuta, kojima se zakonski uređuje odnos između izdavača s jedne i medija s druge strane, odnosno utvrđuje prava urednika i novinara u postupcima imenovanja glavnog urednika. Potpisivanje statuta medija, kao uvjet za ostvarivanje prava smanjenja PDV-a na 5 % na novine, izdavači u pravilu promatraju kao formalnost, zbog čega je HND još tijekom rasprave uoči donošenja EMFA-e pozvao da se takvi medijski statuti raskinu.

Javni mediji između politike i tržišta

Uz naglašavanje odgovornosti svih pružatelja medijskih usluga za opstanak medijskog pluralizma i demokracije, posebna pažnja u EMFA-i posvećena je javnom medijskom servisu kao ključnom dijelu slagalice zdravog medijskog sektora. Člankom 5 planira se, između ostalog, zajamčiti neovisnost u postupcima imenovanja i razrješenja ravnatelja i upravnih odbora javnih medijskih servisa u odnosu na aktualnu političku većinu, čime bi se spriječio politički utjecaj i smjene nepodobnih kadrova. U hrvatskom kontekstu, uz imenovanje ravnatelja, Sabor ima odlučujuću ulogu i u imenovanju Programskog vijeća HRT-a, kao i članova Vijeća za elektroničke medije. Prema zadnjem stavku članka 5, države imaju obvezu uspostave neovisnog tijela koje će provoditi imenovanja, odnosno mehanizma koji će nadzirati njihovu transparentnost i rezultate predstavljati javnosti.

Na temu HRT-a, Paško Bilić istaknuo je i to da u planovima njegova restrukturiranja ne treba ići iz perspektive menadžmenta u privatnim kompanijama, odnosno kako ne treba komercijalizirati HRT i učiniti ga još sličnijim privatnoj televiziji. Nasuprot tome, poziva znanstvenu i akademsku zajednicu da promiče ideju javnog servisa kao pružatelja vrijednih medijskih sadržaja koji u tržišnim uvjetima ne bi mogli zaživjeti. U tijeku rasprave spomenut je i nedavni aneks ugovora između Vlade i HRT-a kojim se potonji, osim putem mjesečnih pristojbi, sufinancira i direktno iz državnog proračuna, što može dodatno ugroziti njegovu autonomiju naspram političke garniture. Alternativa tome bilo bi povećanje iznosa mjesečne pristojbe, no to bi se teško moglo opravdati sadašnjom razinom kvalitete sadržaja.

Za razliku od javnog medijskog servisa, većina preostalih medija dijeli ozbiljniji strukturni problem. Osim klasične “dvostruke lojalnosti” prema publici i oglašivačima, istaknuto je i to da se sve veći udio samog oglašavanja obavlja preko digitalnih platformi i za njih, čime se zapravo ugrožava jedan od rijetkih preostalih izvora prihoda medija u digitalnoj sferi. Povrh toga, kao dodatni pokazatelj niske razine medijskog pluralizma u Hrvatskoj Bilić spominje i sve veću homogenizaciju sadržaja. Medijskim portalima danas je lakše no ikad prenijeti sadržaj, bilo s državne novinske agencije, bilo s drugih portala, pri čemu najčešće izostaje njegova kritička, a ponekad i leksičko-stilska obrada. Uz sve to, portali u svrhu privlačenja (preostalih) oglašivača sve češće teže “klikabilnim” naslovima i thumbnailovima, što rezultira daljnjom tabloidizacijom digitalnog medijskog prostora.

Izazovi regulacije digitalnog medijskog prostora

Što više znamo i razmišljamo o medijima danas, svjesniji smo težine izazova na koje bi sustavna medijska politika trebala odgovoriti. Unatoč sve većoj homogenosti, medijski prostor danas, upravo zbog toga što se izmjestio prvenstveno u digitalnu sferu, postaje sve teže definirati, potom regulirati, a onda i ocijeniti njegov utjecaj na, recimo, demokratsku kulturu ili politički pluralizam u nekom društvu. Medijski sadržaj na društvenim mrežama u sve većoj mjeri kreiraju anonimni pojedinci, influenceri, ali i botovi. Uostalom, osim prijetnje od dezinformacija, širenje primjene umjetne inteligencije i sve veća uvjerljivost deepfake sadržaja još nisu postali predmetom zakonske regulacije, a nose implikacije koje je teško u potpunosti sagledati. 

Na Lupigi je prošle godine donošenje ovog akta opisano kao retorički korak naprijed. Po obuhvatnosti i sustavnosti istraživanja na kojem se temelji, kao i po broju zajedničkih problema koje prepoznaje u medijskom polju, EMFA svakako predstavlja korak naprijed. Platforme su, uostalom, konačno prepoznate kao relevantan strukturni faktor, i to je veliki pomak. Međutim, budući da se jednim dokumentom nastojalo zahvatiti što više toga odjednom, odnosno pročešljati cijeli sektor – od prava čitatelja medijskih sadržaja, preko sigurnosti urednika i novinara, do transparentnosti u javnom oglašavanju i imenovanju na upravljačke položaje u javnim medijima – ostaje dojam da se nekih stvari akt dotaknuo tek da ih spomene i prepusti nekim budućim, konkretnijim legislativnim rješenjima. 

Sudeći po ovom dokumentu, čini se da Europa u ovim izazovnim vremenima na planu zaštite slobode medija ipak zna što želi i koje vrijednosti zastupa (uredničku autonomiju, novinarske standarde, sigurnost novinara i urednika, transparentnost vlasništva) i to treba pozdraviti, no prema odgovoru na pitanje kako doći do toga, odnosno implementaciji, znat ćemo hoće li korak naprijed ostati samo retorički.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.